Filozofija je razorena i ona je uništena na horizontu našega svijeta i vremena; ona je samljevena i poravnata u našem prostoru događanja, stornirana i skinuta s dnevnog reda; te kada je takva još pokušala da se izvadi iz ponora, a i paranoja držećih hipostaza u svijetu – koje se čovječanstvo zapetljalo – potpuno je dotučena.
Danas se nitko više filozofije ne može sjetiti; i volio bih da me netko drugačije opomene.
Netko je mogao zadovoljno trljati ruke, jer je upravo na najvažnija mjesta u svijetu mogao instalirati demokraciju, kao istinu i tobožnje dokaze – mantrati o spasu naroda koji se iznenada pojavljuje kao nevjerojatan. Data je narodu „sloboda“ kao najbolji način da se – algoritamski precizno – proizvedu robovi. U državama je postavljan klizeći sustav kontrolirane pogodbe sa Sotonom. Prevara je išla kao po loju jer filozofije nije bilo da opomene, a u pećinu nikakva svjetlost nije smjela doći.
Kissinger se stalno se pojavljivao pred čovječanstvom i govorio, misleći da ga nitko filozofski ne čuje, te sam ga zamolio preko jedne institucije s kojoj sam surađivao – Institut za strateška istraživanja iz Waschingtona – da shvati da demokracija nije to što se predstavlja (i kako on zaboravljen u sebi misli); i da Amerikanci ne razumiju što je to ustavotvoran narod jedne stvorene države, a što nacionalna manjina; u svom ludilu da uspostave nju kao tobože apsolutno društveno dobro… Nije me razumio!
Kao odcjepljena djeca jednog velikog svijeta oni su patologija europskih nedozrelosti, a često i pogrešaka. Oni u biti ne vide cjelinu, i upravo kao Rimljani uzimaju dijelove koji im praktično mogu poslužiti. Izbacili su filozofiju iz svojih prvih projekcija, te oni – Emerson, Melville, Twain – koji su i imali mogućnost doseći duh apsolutnog i čistoće misli, skrenuti su!
Pragmatisti su u međuvremenu – koji su od velikog Duha otišli na duševno – istaknuti i instalirani: dogodilo se to da su upravo takvi beskrajno opunomoćeni da govore. Ono praktično-svjetsko koje je u sebi imalo efekt teološkog i božanskog – ali samo u nižoj hipostazi – postalo je dominantno. Tako se od prve istine Univerzuma i nultog stadija bitka – koji jest filozofije – otišlo u religioznu sferu svijeta, u programsko – u pećinu ili svjetsko.
Podsjetio bih da prvo i ispred svega stoji (1) filozofija, kao nulta istina bitka, i filozofsko: čist čovjek s Početka još ne pozna teologiju koja će doći kada bude objavljena. Kada se pojavi bilo koje (2) teološko, otpočinje sustav svećenstva, koji će uvijek nekome imati nešto važno – i na visokoj razini – da objasne. Međutim (3) religija kada dođe, i kada otpočne, otpočinje profetološki algoritam svjetotvorenja: gdje će to nekome biti najvažnije: iako je to „početak pamćenja koje je je u biti zaboravljanje“ (Platon). Oni koji su u svijetu – u prostoru i vremenu (kozmosa) – uvijek će otpočinjati od religije. Narodu je ponuđena Istina, koju on neće razumjeti; gdje upravo oni koji su je nudili su znali da će to njima davati veliku prednost.