Postoji jedan čovjek koji je mogao spasiti ovaj svijet, čovječanstvo, kada je bolje ih već postulirajući, filozofijom progovorio; samo da je „poslušan“ u svom vremenu, po svom dijelu i bio inkorporiran u sustav među ljude – profetološki – kako se mogao svijet dogoditi. Kada je u presudnom trenutku s osobitom namjerom se u znanosti uzdigao, pretpostavio Istinu kao Put, i govorio je najprostiju – ali apsolutnu – filozofiju.
Trebao ga je čuti i okrenuti pogled prema njemu, njegovu iskazu, svjesnosti – i visokoj svjesnosti – filozofiji, ezoteriji, vječnosti, u trenutku kada je to njegovo otkroviteljsko nastupalo: Trebalo je sebe u svijetu vidjeti kao Ovdje-svijet-u-neposrednom-iz Sebe Stvaranju.
Ali tko je to mogao – i tko to i danas – može pretpostaviti. Što znači ući u pravilno vrijeme, povijest, u odnosu na vječnost, i blizu početka stvaranja; uvijek blizu aktivnog „iskonskog identiteta“, i govoriti?
Obično pseudofilozofi bitak pretpostavljaju nečim u svijetu – u Univerzumu – kada ne znaju ni jedno ni drugo što je, i kada se obično vežu za neki entitet u prostoru i vremenu. Oni će „ući“ u svijest supstrata „znanosti filozofije“ upravo zato – Hegel, Marx – što ne znaju filozofiju; i biti financirani tako da govore sve ono što sakriva Istinu, kada je već „Kefi važno“ da „drži Hram“, što može izvesti samo kada govori pogrešno.
Nevjerojatno će biti mnogima koga ja sve ovdje smatrati pseudofilozofom, i to isticati – bez ustručavanja – da bih obranio ono što je po duhu od ezoterije temeljno. Duboki princip sveg „egzaktnog“ danas – mišljeno u povijesnom svijetu – je nešto što je točno i provjerljivo, kada to izvorno (grčki) znači „vanjsko“. „Točnost“ ništa ne znači ako je izbaciš iz porijekla točnosti! Ako je ezoterija, istina, ne može biti egzoterijsko (vanjština) u istoj razinskoj ravni; kada je ono dobiveno tek po „spoznanju“, a izvjesno (to je dobiveno po) iz subjekta isijavanju.
Vidimo svijet , i mislimo da on postoji, a to mišljenje izvodimo intuitivno: i to iz nedozrele intuicije, koja nam i govori da ga vidimo.
Pravi filozof će u tome vidjeti efemerid, i svojim djelom, u sebi – i za sve ostale – to jasno dokazati.
O snazi intuicije ću kasnije govoriti, a prema ljudskim moćima, pojedinačno, po hijererhiji duša, gdje je hijerarhija precizno „ta“ koja – s velikim razlogom – prati hijerarhiju Univerzuma. Međutim ovdje jednostavno, bitna, apsolutna intuitivnost ili intuitivnost kao takva, je intuicija bogoposlanstva.
Ako bilo gdje hoćemo doći do čistoće „materijala“ pojma s kojim se nešto suvislo misli, nešto bitno pretpostavlja, potrebno je shvatiti da se to preko njega ne može učiniti: samo preko njega u svjesnosti. Za tu svrhu potrebno je približiti se filozofiji, koja sve strateško postavlja i otkriva: ezoteriji ili istini nultog stadija bitka, što je moguće samo po objavi u – dakle – direktnom prisustvu božanskog. Ono stoji „u unutarnjosti“ kao u Početku.
To je onaj početak o kojem se stalno pričaju priče (kao kozmičkom), do kojeg je najvažnije doći i o kojem se stalno govori.
Ali unutarnjost u svakome intuitivno nije protegnuta do stvoritelja, nego je ostala u refleksiji svagdanjeg svijeta. Veliki pojmovi, znanja, velika otkrivanja u punom stanju istine, postojanja, samo se ostvaruje u konkretnoj biti, individui, biću, iznimnoj osobnosti.
Nije moguće stvoriti filozofiju po „demokratskom“ principu tako da ostaneš u filozofiji. Tu je problem koji svijet sam u sebi kada se odjeli, neće moći riješiti. Ona je u osobitom iskazu poezije duha trenutak koji eksplodira kao život – i po pripravi na prostoru života, a po principu (ezoterijske) intime. Ali gotovo nitko u svijetu to neće moći da razumje.
Zašto je Nietzsche prihvatljiv ljudima i zašto se oni bitno preko njega pravilno nadahnjuju prema ezoteriji, prema istini; i čak i – pogledajući na Zapad u cjelovitosti – još i preko Schopenhauera i Kiekegaarda; i zašto preko njih bitno pristupaju filozofiji, ili nečemu što bi se približavalo filozofskom. Bitno je razumjeti taj razlog, tu osnovu, tu potenciju, i promisliti tu mogućnost u intimi duha, koji se samo preko konkretne duše (individue) može, po stepenicama hijerarhije univerzuma uzdizati.
Schellingova filozofija Postanja, a to se po posljednjem razdoblju autorove misli – a prije svega po „berlinskim predavanjima“ – zove filozofijom mitologije i objave, upravo o tome govori. Ona bitno razumijeva profetologiju – ili budućnost svijeta – kao važnu činjenicu čak i u okviru filozofije. Danas to „zmajsko sjeme Hegelova panlogizma“ vidimo kao činjenicu u prostoru i vremenu, što se već događa, i on dokazuje odakle je poteklo. Sa jednom mišlju prikazao je za bogoposlane (Jaspers) njezino djelovanje, koji su to – naspram svijeta – jasno mogli čuti. Uz to je interesantno da to nisu niti čuli velikani filozofije kao što su Kierkegaard, Schopenhauer, Nietzsche, i to ostaje kao negativna činjenica njihove filozofije. Učinio je to iz jednog razloga, razloga duha i istine, i pretpostavljanja „pada“ u svijet i njegovo stvaranje. Govoreći o svem mogućem, o bitku, o postojanju koje je vrijedno božanskog, možemo izlučiti moto njegovih predavanja, koji je naprosto iskazan u stavu, da razum život ne može razumjeti u njegovu iracionalnu temelju, i u tome je slabost svakog racionalizma, koji će zbog toga uvijek na kraju propasti.
Zašto to „zmajsko sjeme panlogizma“ je tako jako u percepciji talentiranog čovjeka, da on ništa drugo ne vidi od toga, pretpostavlja kao znanost i neosporan dokaz? Ta njegova paranoičnost bitno će utjecati na buduću mitologićnost sustava svijeta – i svjesnosti – i određivati u ravni inteligencije prostor i vrijeme. Ovo je (ipak) nužno jer je to opći zakon profetologije. Zašto visoko talentirani čovjek u svijetu koji je ipak „visoka svjesnost“, se naslanja na sotonsko i kleči pred vragovima: prihvata takav narativ, takvu misao, takvo govorenje; kada to što je on to tako učinio, postaje proroštvo za buduće ostvarenje, ili projekt unutar mogućeg?
Odatle slijedi mitologija koja je neosporna u održanju stvorenog, i jasan osjećaj za sve da je u njoj nešto svjetotvorno. Pa ono što se održava je svijet – sustav svjesnosti – kada se u tom sustavu ne zna odakle je nastao i kako se stvara, i do besvijesti postavlja pitanje o njegovu početku, jeste pitanje u svijetu bez odgovora.
Filozofija ga je odmah čim je otpočela, riješila: ovi ljudi nikada do te istine ne mogu doći.
Filozofija je ona koja zna istinu prije početka „pitanja o istini“, jer „bitak je prije štostva“; i filozofija i zato – izvjesno i programski – govori ono što ne može razumjeti „svijet“ u svom prostoru i vremenu. Ali što je svijet: „Greška o apsolutnu pravilnost.“ Njegovi algoritmi upravo pretpostavljaju ono što je mainstream čovjeku, kako talentiranom tako i mediokritetu, potrebno. Pa kada biste bilo kojeg čovjeka danas na planeti, i među zvijezdama, i na zemlji, upitali „zašto je važan svijet“, oni vam ne bi znali na to odgovor.
Svijet je nešto što fascinira anti-filozofske duše, odakle i potiče istina – ovdje iskazana i otpočeta – da je „mitologija svijeta najveća mitologija koja postoji“. Schelling kao nešto napredno i suvremeno, prodorno za svijet – i na kraju intuitivno i istinito – govori o mitologiji koju za Objavu. Onaj koji prima objavu od Boga može biti svjetotvorac pravednog i dobrog sustava, i tu se nema što dodati. Pa je ona – Objava od Boga – jedino načelo po kojem je moguće pristupiti pravilno svjetotvorstvo. Sve drugo su iluzije.
To govori onaj koji je po sebi prisutan u „božanstvu“; a što nitko u svijetu među njegovim enciklopedistima ne vidi. Iako postoje oni koji osjećaju jednu bitnu veličinu – Goethe, Jaspers, Tjutschew, Holderlin – i o njoj govore, s njom se dopisuju i dokazuju bitnu vrijednost, u svijet, i podržavaju, to nisu probili s tom snagom da ona (Schelling) po svojoj filozofiji neposredno – bar do ovog našeg vremena, danas – svijetotvori.
Svijet koji je pozitivno pretpostavljao Schelling je isti onaj na koji su mislili i Platon, i Isus, i Zoroaster, i Konfucije, kada su čist božanski duh nad-nebeskog sustava – iznad realne svjesnosti – iskazivali. Kada su se pojavili bili su udar „poezije duha“ na već beskrajno isprljan „svjetski“ sustav (govorenja), unutar svakog ponaosob racionalizma i materijalizma dosegnute svjesnosti. Kada su govorili morali su više voditi brigu da ne poremete božansku bit koja je iz njih isijavala, nego na činjenicu hoće li ih narod i sustav na zemlji razumjeti.
Održanje sustava neke razine stvorenog (po stvaranju), po logici koja je u tom smislu bezuvjetna, nudi uvijek paranoidni osjećaj duha, da je to bitak, istina (jer je svijet“); da je to najvažnije kozmičko, koje se u istraživanju paranoika, diže do pojma univerzuma.
A ovaj posljednji (veliki) pojam (univerzuma), pozitivno i moćno nametnut i pretpostavljen, osnova je (civilizacijskog) zaplitanja u veliko pitanje duha i „postojanja“, „početka“ i filozofije; jer je pojam koji već u svojoj etimološkoj biti sadrži apsolutno, zašto odatle nužno pretpostavlja iskazanu svoju bit, i s njime se u takvom mišljenju ne može pogriješiti.
Schelling koristi pojam apsoluta samo kada misli (ispravno) na božansko – kada u njegovom slučaju to i ne može biti drugačije – jer se u takvom odnosu duha i neposredne svjesnosti, koja ima moć otkrivanja pravog bitka, stvar u temelju (i odmah) stavlja u iskon svjetotvorenja.