Postoji jedan čovjek koji je mogao spasiti čovječanstvo i okrenuti pogled prema visokoj svjesnosti, filozofiji – ezoteriji – vječnosti u vremenu; a naizgled je to i pokušao, a i za bogoposlane učinio. Može izgledati nekome nevjerojatno, ali je i pravilno, da je katolička crkva prepoznala njegovu snagu; instruirala ga i uputila jednom rečenicom i jednom apsolutnom istinom, i dala mu moć koja evo u vokabularu svijeta dovde dobacuje. Dobro je prepoznala nultog profetologa – božjeg posvećenika – i utvrdila ga, od njega uslugu zatražila.
Imala je moć da ga isturi, otkrije, što joj se može uračunati – uz sve ostalo veliko što je učinila za svijet – u bitnu prednost. Dobro pretpostavila ono što duh čist duh u ispunjenju, mora imati u odgovoru – koji je odgovor nad odgovorima – dokaze pred svim svjetovima.. .. Uzela je sebi u ruku božje profetološko, jer je znala da iza velikih riječi slijede djela, koja su kao uvijek učinkovit odgovor na misterij i realizam proroka.
Tražila je od njega ono ostvarenje koje se događaju iza božjih poslanika: i bila je do te mjere uvjerena u njega da on to može, što nikada ljudi u svijetu svojim (i najjačim) umom ne mogu doseći.
Velika „Istina“ je zauvijek ta, koja se čuje u ovom svijetu, Ovdje – po ovoj jednoj svjesnosti (jednog svijeta) – kada je „ista“ u svim svjetovima.
Schelling je bio u svom vremenu izabranik već prepoznatog Gothea, sa čijom je preporukom i posredovanjem ušao na sveučilište u Jeni. Govorio je u filozofiji upravo u trenutcima kada su svi drugi (oko njega) bili u pseudofilozofiji (i pseudofilozofi): i zato oko filozofije šutjeli.
Ticalo se to nultog stadija bitka i stanja Postanja: i nitko u tom vremenu nije mogao – u tom svijetu „oko njega“ – „izletjeti“ na raskrsnicu pred sve svjetove, i na brisani prostor mišljenja.
Spomenut ću ovdje intelektualne gorostase „svijeta“, koji su ništa pred bogovima, ili bogoposlanim, i koji nisu mogli niti pretpostaviti što je filozofija; te su u tom smislu niti o njoj govoriti. Isturili su se zato kao profetolozi pseudofilozofskog. (to je možda najvažnije dokazati kao negativnost puta koji u pravilnosti treba naći.
Sam je Schelling to dokazivao to i govorio jasno svojim riječima; te od onog trenutka kada je i on zašutio – u Ragaz banji 1854. godine – nastavio je samo za bogove da govori.