Ne možete riješiti neku stvar ako pri tom rješavanju otpočnete od imena koja nisu relevantna za prirodu te stvari; i koja su u odnosu na pitanje koje postavljate pogrešna. Ne možete o nečemu pravilno govoriti iz pojmove koji ne vode iz pravilnih imena tog predmetnog pretpostavljanja.
Ima bezbroj primjera za to, a jedan od njih je filozofija kao istina ili uopće ideja filozofije – kao apsolutne i prve znanosti, znanost nad znanostima, ezoterije kao biti – koja u sebi nosi apsolutnu istinotvornu tajnu postojanja, znanje otkrovenja, koje je iznad svake posebnosti.
To je znanost nultog stadija bitka i stanja Postanja; brisanog prostora mišljenja i raskrsnice pred svim svjetovima.
Pritom, tamo – do nje – se ne dolazi grubo „po svijetu“, nego tek po znakovima koji mu svakog trena meta/vremenski izmiču.
Pa se filozofija kroz vrijeme izgubila i pokvarila, otupjela i nestala; postala sasvim nešto drugo od realne znanosti za svoj postavljen predmet: pretvorila se u suprotno od svoje početne biti: i ostvarila u pogrešnom pojmovnom pretpostavljanju, čemu je i posljedica u temelju pogrešno imenovanje.
Kada nešto imenuješ to treba biti u dubokoj istini tog predmeta, u njegovoj svijesti i u njegovoj besvijesti, u samom svijetu i u univerzumu, puno značenje i u vremenu i u vječnosti. U imenu je tajna koja se ne vidi a koju treba vidjeti. U imenu je istina tog predmeta, a ne pojmovnog perpetuiranja unutar nečeg što je (naizgled) slično, a što bi bila pseudoistina nekog daljeg nejasnog metastazirajućeg istraživanja.
Ako se pogriješi i ako ne bude od početka „pravo imenovanje“, događa se jedna nesuvisla misaona akrobatika – u sve i svašta – i na kraju metastaza posvemašnih bjelosvjetskih paranoja.
„U imenu“ je istina svakog dobrog predmetnog pretpostavljanja; a ona se vodi odmah pri izgovoru; koji i treba – do kosti – biti Jedno u tvorbi unutarnjeg Otkrivanja.
U stvorenom svijetu zauvijek se tako događa „vrijeme“; i svako (vrijeme) upravo (Sad) (potiče i) protječe po svom „imenovanju“ (iz Vječnog); i svako se događa kao svoj vlastiti kozmički Početak. Ovdje je on kao početak „ovaj trenutak“ što je zauvijek najvažniji u ovom jednom – i svekolikom – stvaranju.
Zašto Pseudo-Dionizije govoreći o hijererhiji Univerzuma govori o vječnim Imenima – a slično i kasniji Ibn Arabij – govoreći o postavci mogućeg za ono što jest, a iskazujući se po prirodi stvari kao ono svjetotvoračko u Stvoritelju.
- Što znači davanje pravog imena? To je naprosto početak za dobru svijest o predmetu konkretno tog
- Što znači međutim pogrešno imenovati svoj početak mišljenja: znači, zauzeti pogrešan put i pogrešan pravac, program, i upasti u metastazu greški ili profetologiju pogrešnog; na kojoj će se do kraja inertno istrajavati? Ime će ići za imenom – imenovanje za imenovanjem – po načelu proizvodnje tih i daljih znakova svijesti: ući će se u metastazu parnoičnog perpetuiranja.
Kakva god bila ta svijest – a zauvijek takva svaka svijest – biti će „svjetska“; i svijest jednog svijeta, i bitno sustav kozmosa, s algoritmima unutarnje intuitivne proizvodnje. Kakav god bio taj – nastajući – „svijet“, nastaje odatle iz imena. asocijativno u bazi intuicije, kao fundamentu svijesti i početku svekolikog stvaranja.
Svijet opstoji – zato – -što je držeći- s greškama svoje pravilnosti; a svemir kao obuhvatnost koja se iz njegove „svjetske vizije“ pretpostavlja.
A kako se sve događa od početka?
Sve se događa u duhu i metafizici, u meta-vremenu i besvijesti, kada prema nastajućoj „svijesti“ -kada otpočne Ime- odakle otpočnu prva stanja svijest, prva znanja o kozmosu, prva imenovanja.
„U početku bijaše Riječ“. (Post 1,1) Taj Početak je – međutim – određen ne u vremenu, nego u vječnosti: i bio je bitak pred bivanjem; a onda je bivanje počelo sustavno – po svijesti i logici svjesnosti – uništavati bitak, da bi se događalo svjetotvorenje.
Ovo i jest smisao profetološke filozofije kao jedine moguće istine – o objektivnom i realnom – ostvarenju, o svjetotovrenju. Ovo je smisao filozofije, čiji će se efemeridi prikazati u svijetu – i opstoje tako da se u filozofiju mogu vratiti.
Svijest stvorena iz besvijesti biti će intencionalna i vremenita, i ona koja je bitno izgubila ti iz sebe vječnost.