Intuitivna svjesnost je duboka unutarnja oznaka bogoposlaničke besvijesti
Genijalnost je očigledna čak i onima koji naizgled nisu dovoljno inteligentni da to pretpostave. Ona se intuitivno vidi: dokazuje kroz tu jedinu spoznaju koja se može unutra „podići u budnost“, kao dokaz – intuiciju. Ona se uzdiže u svijetu i nad svijetom, u svjesnosti i po besvijesti; i sama postoje prorokom koji će proizvoditi vrijeme, dugo poslije realnog njegovog pretpostavljenog vremena.
Genijalnost je očigledna jer će u najvećoj jednostavnosti najduže govoriti.
Kako svijet postoji da bi se mogla uzdići svijest, sa mnogim pitanjima i odgovorima, važnim za svijet; sa znanjima i mnogim griješenjima; sa pravilnostima koje su pogrešne, ali koriste kao stepenice uspona (k nebu), kao daske iznad bezdana preko koji lagano treba pretrčati da bi se opstalo živim, svijet (svijesti) treba održati. To čak treba činiti pod svaku cijenu.
U osobitu govoru bogoposlanstva postoji apodiktička izvjesnost, koja je potpuna izvjesnost utemeljenog (u apsolutu) pretpostavljanja. Ovo je stožerna točka na koju će se duh čovjeka intuitivno zauvijek – kao na neposrednu istinu – vraćati.
Onaj koji nešto (bitno) ne zna, uvijek – jednog dana – u jednoj rečenici otkriva, ono što bez nje do tog trenutka nije mogao otkriti.
(U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga: i Bog reče: i ostvari se to što je govoreno.)
Apodiktička izvijenost se jedino tu može – u genijalnom – naći, ali i ne nikako u svijetu. Zašto je Einstein govorio – i to mogao reći – kako je „sve relativno“? Zato što je bio svjetski čovjek u kozmičkom prostoru i vremenu: čovjek „iz svijeta“, i onaj koji još nije „došao do filozofije – ušao u prostore bogoposlanstva – i ne može to (ovdje izgovoreno) niti pretpostaviti.
Pa iz svega, kako će uglavnom biti „pogrešne“, te svjetske mitološke priče – o svijetu i svjesnosti – treba herojski izdržati tu „pravilnost“.
Ne treba upijati rezignaciju u sebe zato što vidiš suludost u svemu onome svjetskom, što drugi zanemaruju, i možda ne mogu zauvijek vidjeti. Treba shvatiti da je „protok bitka“ kao sudbina sazrijevanja tvog svijeta, istina ove svjesnosti – i ovog svjetotvorstva – i da ti se taj veličanstveno estetiziran – ali i pogrešni – performans zaboravljanja bitka i pada u referentno vrijeme, više neće ponoviti.