PROROK (MP) Anton Celin

I.

Način da netko postane uvaženim filozofom jeste da postane prorokom. To je nevjerojatno pred nemogućim.
Taj ima govor koji se čuje za sav svijet na vidikrugu, koji sam otkriva vrijeme: suprotstavlja se ezoteriji vječnosti. On tako nameće svoje paradigme prisustva kao paranoidne ideje i pojmove svojeg pretpostavljanja, čime vrši dejstvo prema prostranstvu. Tome su one i namijenjene. Nastaje estetska konačnost zaziva duha, unutar zakona stvaranja i nezaobilazne beskonačnosti.
Beskonačnosti kao takve i nema ako se ne uspostavi estetika konačnost.
Uzmimo primjer Hegla koji je sve istine od Kanta i Fichtea iskrivio, ali je upravo s tim postao važan u svijetu i povijesti, jer je uspio napravit proroštvo. On je rekao bliže narodu i puku jaku misao, i dalje od znanosti ezoterije. Njegova moć počiva na tome što je jači od mediokriteta, i jači od prosječnog talenta: te nama situaciju genija u sebi, i do nje ne može doći. I tu je sav problem uopće filozofije. Filozofiju obuzima onaj koji uspije usmjeriti svijet prema nečemu za što je sposoban, pa zato i prema sebi: ima misli koje koji vračaju pažnju na njegovu bit govorenja i usidruju njegovu misao. On ima snagu utjecaja na sve hijerarhijski niže stupnjeve prisustva, jer je jači, i ima inteligenciju koja lako oplemenjuje tu niskost: on uzima poziciju koja je dominantna u duhu, a nalazi se na važnom mjestu bitnog perioda povijesnog događanja vremena.
Vrijeme u stvari je izbor retoričkih sposobnosti onih koji se – solidno dobro - približavaju vječnosti.
U vremenu ne izgleda da ste konkretno u stvaranju svijeta, nego upravo da se javljate kao slučajna posljedica događanja, nakon bitnog njegovog - udaljenog - početka. Tako nekako i jeste, samo se to pogrešno i na drugu stranu pretpostavlja.
Ovo udaljeno znači po duhu i uvijek je tako, iako to nekad izgleda po materiji vremena. Ova bitnost jeste unutarnje sobstvo koje sve zna i često se ne uspijeva otkriti.
Vrijeme nastaje tako što se vječnost cijepa po linijama računanja vremena.