Istina o nemogućem
Artemida © 2022 Anton Celin

TOČKA U SREDIŠTU SVEMIRA Anton Celin

I.

Bila je strahovita zima: kako sam mogao upaliti vatru? Šibice nisam imao, i sjetio sam se nečega. Uzeo sam upaljač, i on je mogao samo kresati. U bočici sam imao malo alkohola, i na vrh jednog štapića zamotao bih malo vate, te umočio i prinio upaljaču – i kresnuo bih. I vatra se zažarila u mojoj peći, i mojemu duhu; te ako bi granate bile i pucnjevi se čuli, nešto bi se čudesno događalo.
Alen mi je bio najbolji prijatelj u tom vremenu, i ja sam trčao prema njemu da mu nešto najvažnije kažem, što mu nikada nisam rekao. A bila je takva jedna noć, poslije jedne takve večeri, i ja sam ulijetao u njegov stan, zaduhan, govoreći. Otpočinjao sam značajno i uzbuđeno. Ali to večer me nije htio slušati. Strelovito me je pogledao, ljut i smrznut, kako je došao upravo s linije, te zalupio kuhinjskim vratima, odlazeći.
Ja sam shvaćao da u ovom trenutku u svijetu nemam sugovornika, u ovom vremenu, te ću se tako početi i ponašati.

A silueta tirkizne svjetlosti nije sakrivala svoju nebesku prirodu kada je prvi put meni došla. Oči su joj zvjerale unaokolo, nepokolebljive i snažne, gledajući u mene, pa u daljinu, i bile spremne na akciju kada bih je nešto upitao. Čudesno je otkrivala u sebi nemirnu prirodu Urana, u misteriju Vodenjaka, i bila odrješita u riječi kada bi govorila.
- Došle smo da nam daš imena s kojima smo srođene, da bi se znale – rekla je taj dan. - Otkrivaš nas, da bi mi sebe otkrile. Pa kada te sudbina vratila u život našeg svijeta, i stavila u saznanje naše smrti, učinila je to da naučiš govoriti, i živjeti; kada nitko drugi ne zna sanjati naše snove... Slavene!... A ti znaš čudesno šutjeti.
Gledala me nebeskim očima i ja sam bio uznesen.
I kada bi god kasnije govorila, ja bih zašutio od jasnoće i veličine njezina poziva. Možda je znala moju prirodu bolje nego ja sam, bolje nego itko drugi, i možda bolje nego nego što se uopće može znati?
Tko je bila ona?
Kada smo se susretali, ja sam bio zbunjen od potrebe da joj nešto kažem, da s njom govorim: a ona je tu činjenicu mogla tumačiti prostom mojom potrebom da se spasim, saznam put, proniknem u ono što je zauvijek sakriveno. Ostajala mi je tajnovita u nebeskoj ljepoti, sa beskrajnim pitanjima koja mi je nametala samim time što postoji: odgovorima koje sam dobivao u samom tim što hoću da shvatim kako je to nemoguće.
A ona je taj dan nastavljala:
- Sva svita bogova čeka naše odgovore: kucnuo je čas da se konačno uzdignu skriveni zakon vječnoga misterija, i otpočnu dokazi – govorila je. - Strune su zategnute do pucanja, a nabori među nebesima drugačiji.
Ponovo me gledala čarobnim pogledom:
- I što ću ja... I kako ću ja to ljudima objasniti?
- Reci im da je zemlja turobna i hladna i da se «vije tama nad bezdanom»! I reci im da je ponovo tu «duh božji koji lebdi nad vodama»!
- I misliš ti... ti
- Mogli bi to vidjeti i sami, ako znaju da gledaju i ako im dodaš vjerovanje. Govori im i stalno im govori: Kasnije će oni saznati da im je dolazila Pojačana svjetlost!
- I misliš ti… ti…
- Anastasija!
- … da je to pametno?
- Veličanstveno je to ako je moguće?!
- A ako je nemoguće?
- Osjeti moje ime, i čuj boju mojega vjetra. Svi jezičci ledeni Sibira se ovdje griju i počinju grijati.
Strah i treptaj vasione bili su preda mnom, i svjetlost, i drugačija svjetlost.
- I što ćete učiniti... reci mi?
- ...Ja sam Anastasija a ovo je artemidski misterij!
- I pitam te: Što ćete učiniti? Hoćete li me izbaviti odavde, iz ovog prokletstva?
- Ne! Nećeš me razumjeti.
- A možda i hoću, ja sam filozof... Razumjeti ću!
- Rano je, i... još ti puno puta moramo doći u ovu sobu, i s tobom govoriti.
- Reci mi molim te, i molim te mi reci!...
Razmišljala je malo, pa dizala pogled prema prozorima, te vračala na mene i među moje sobne predmete. Ja sam gledao na njezine usne, kada će se pokrenuti, i čekao riječ – na njima - da se pojavi, koja je svakog trenutka trebala doći, a onda se iznenada iz beskraja začuo zagonetan glas i odgovor:
- ...Ja... Nina... Tatjana... Srđana, govorit ćemo kada su svi u povijesti na tim mjestima, i među svjetovima, šutjeli.
Gledala me čarobnim pogledom.
- ...Raci mi Anastasijo!
- Ostavit ću ti pečat na prozoru. Pročitat ćeš kada odem, i nemoj se truditi da odmah preuzmeš.
I još smo neke riječi izmijenili i čudesno smo govorili, te kao da su se moje misli rastapale i počele gorjeti pred njenim prisustvom.
Svjetlost je bila mračna oko nje, pa zatim tirkizna, pa svjetlost misterija u nad/nebeskom prostranstvu, pa Početak svjetlosti. Govorila je kada je govorenje bilo nemoguće, a opet, zašutjela bi kada sam mislio da je najvažnije nešto reći. Stavila je desnu ruku na srce, i sabila se u točku svjetlosti. Otišla je u trenutku na prozore prema Rusiji.
Ja sam drhtao.
I odmah se stvorio lad na staklu kako je i rekla, a malo zatim počeo se na mjestima otapati, i naziraše se slova, i ja počeh puhati u njih:
«Rastopiti ćemo supstancu svijeta, i puhnuti kroz puhaljku tvoje duše u rastopinu, u naše kalupe iz misterija... I tebi će to biti moguće!...»
«Molim...?!»...
Iznenađenje je moje bilo pomješano sa dalekom nadom u spas, jer sam u tom vremenu samo na to mislio.
Stajalo je dalje: «Sve će se zbog tebe dogoditi.»
Kasnije sam govorio Alenu, i nekoliko puta sam mu ponavljao; i objašnjavao mu i uvjeravao ga, da je to važno i da je to najvažnije u svemiru što se događa, i može dogoditi. Ne znam zašto mi nije vjerovao.
A ne znam kako sam i ja uspijevao ikakvo vjerovanje tu pretpostaviti. Dogodilo se ono što je jako teško opisati, jer se sve događalo uvijek sa trenutcima jako važne šutnje, kada je dolazila istina drugog jezika i drugog govorenja.
Samo sam tih prvih dana njezine iznenadne pojave, ponavljao u sebi riječi koje su mi odzvanjale:
«I tebi će to biti mogće?»... «I tebi će to biti mogće?»...
Misao kao dar bogova, ili ljepota njezine jednostavnosti. To me tih vremena jedino smirivalo.

Sada je bilo jutro poslije jedne takve večeri: ulijetao sam u njegov stan i počinjao:
- Izvini, ali te ja više ne mogu slušati... budalaštine... patologija, a tvoj odnos prema stvarnosti, ratu ...
Bila su to vremena koje nas osobito zbližila pa sam svašta mogao
Zamisli noćas, Alene, u polusnu: ovo mi se dogodilo. Stajala je ispred mene, ljepotica, i mislio sam da je boginje. Ali to nije ona bila. Rekla mi je da je .. da je .. da je ...
- Anastazija ... Upitaj me odakle znam?
- Stavila je desnu ruku na srce, i dodala: ... rekla mi je: ... Ovako mi je govorila:… «Ja sam Anastazija, a ovo je artemidski misterij!»… Drhtao sam… Čuješ li me Alene? Još je dodala: «Ovo je ono što 'postojanje otpočinje':
Moje ime znači potpunost!» Vjeruj mi! Ja sam drhtao. Prije toga je bila granata, i udar, i strava; i borba mraka i svjetlosti: i jedna točka koja dolazi u moju sobu, i odlazi… odlazi nekud… I otišla je pretvorivši se u točku svjetlosti, na istok, daleko, po prozorima otvorenim prema Rusiji.
On je i dalje šutio.
- Ovo je ludnica. Ja ovo neću moći izdržati. Ja sam drhtao. Bila je eksplozija i implozija svjetlosti. Bilo je istovremeno i izranjanje, i uranjanje.
Govorio sam to prijatelju, kada me nitko drugi nije htio slušati.
- Još mi je prije toga dometnula, Alene - rekoh mu. – «Nikada se ovo ranije nije dogodilo»…
A vrijeme se sabilo, ovdje, i postalo kao bezdan, i ujedinilo s granatama, i paklom naših duša: jer vrijeme je ovdje nestalo, i postalo nepotrebno, i teklo bez datuma; pa su ga mnogi, koji su u grad dolazili, iz svijeta, nama objašnjavali, i govorili nam da je vrijeme važno, i da je potrebno da ga ++ znamo, i da su bitni datumi vremena. Oni su mislili da mi moramo mjeriti vrijeme. A mi smo izgubili pojam o vremenu, i pojam tom pojmu – što je u neku ruku dobro. U stvari, mi više i ne bismo znali što bi s datumima vremena, kojega bismo mjerili; jer vrijeme se ovdje izgubilo i u tri napisane povijesti, pa su istovremeno govorila tri vremena. Vrijeme se pokazivalo ovdje nepouzdano; pa bi čovjek iz četvrtog naroda bio zbunjen, i ne bi znao kojem vremenu da se prikloni: jer bi svako vrijeme za sebe reklo da je pravo vrijeme, a da su druga dva pogrešna vremena.
I tako smo živeći tri vaseljene vremena, i raspoređivali… bili mogući.

Ali, što će se ovdje dogoditi? dogodilo. I što će se ovdje prelomiti?
Prije toga trebam reći da mi je Sudbina mi je dodijelila najsretnije djetinjstvo, veliku i imućnu obitelj, i golemu kuću i imovinu, i sve što se poželjeti može. Uz to, bio sam ljubimac čitave familije, i do tridesete godine ništa nisam radio. A onda je došao rat! Ja se međutim nisam mogao odreći svijeta iz bajke u kojem sam prethodno živio, i moja podsvijest neumorno radila, i tražila onaj svijet, u kojem je moja svijest nekada živjela. I ona je danonoćno bila napeta, i neumorna; i kopala po svim procjepima sve/svemirskih sustava, i činila sve da me spasi, oslobodi i nekuda odvede. I tako su mi jednog dana nimfe nebeske počele dolaziti. I što se dogodilo? Moja podsvijest je u stvari radeći tako, promašila na tim putanjama, i među tim trans/galaktičkih dimenzija ma svjetova, i rascjepa među vremenima - koji su sedimentirani u mojoj dubini -- i dobro učinila, ili pogriješila. Previše sam se udubio, ili previše bio dirnut. Tako sam u tim besvjesnim putanjama ++ besvjesnim traženjem probio ne u svoj stari svijet, koji sam malo čas živio, nego još i dalje i dublje, u neke daleko življene svjetove, koji su se sad u meni počeli sabirati, i otvarati. Tako sam odlučio da to pribilježim, onako kako se to zbilo - u vječnosti, u vremenu – tih dana i godina, kako je drugim ljudima bilo nemoguće. Bio sam nemoćan pred nadolazećom snagom, i istinom, da se suprotstavim unutarnjoj jednostavnosti, koja sve više u meni dobivala novo lice odgovora na kozmičku mitologiju -- novi zakon proroštva. Bio sam beskrajno radostan, i rastao, i počeo Univerzum da opkoljujem misterijem, tako da ga preuzimam. ++ m, i drugim imenom zovem. Vodio sam borbu koja me jačala: vodio sam nad/nebesku artemidsku borbu.
Ali ja sam sanjao, i kada bi me netko opomenuo, i upitao, i rekao da je to što radim pomalo i sumnjivo i ludo, i čudesno i čak nemoguće, +++ ja bih mu samo odgovorio, da imam pravo da graške posvuda u svijetu, ispravljati Snom, koji je bolji od ovoga sna koji posvuda zovemo javom, a što ja pred božju čistinu neću propustiti. Tako sam svima dobro mogao odgovoriti.


***
A ledena ljepotica tirkizne svjetlosti nije sakrivala svoju nebesku prirodu kada je tu noć prvi put meni došla. Oči su joj zvjerale unaokolo, nepokolebljive i snažne, gledajući u mene, pa u daljinu, pa opet u mene, mističkim pogledom; te bile spremne na akciju kada bih je nešto upitao. Čudesno je otkrivala u sebi nemirnu prirodu Urana, u misteriju vodenjaka, i bila odrješita u riječi kada bi govorila. Ja bih tad zašutio od jasnoće i veličine i snage njezina poziva. Možda je znala moju prirodu bolje nego ja sam, možda je znala moju prirodu bolje nego itko drugi, bolje nego što je to ikada moguće.
Tko je bila ona?
Kada smo se susretali, ja sam bio zbunjen od potrebe da joj nešto saopćim, i kažem, da s njom govorim; a ona je tu činjenicu mogla tumačiti na razne načine: i tumačila je izvjesno mojom prostom ljudskom potrebom da proniknem u ono što je zauvijek sakriveno. Ostajala mi je ipak zauvijek tajnovita u nad/nebeskoj ljepoti i snazi, i takva me do beskraja opčinjavala.
Ja sam s njom bio u vremenu kojega još nema, koje tek račun i brojanje vremena otpočinje. Ja sam bio s njom: kada je ovo bilo u sva vremena; kada je ovo bilo na početku vremena; kada je ovo bilo na kraju vremena.
Tada sam – samo - u tom prijelomu vječnosti, htio pobjeći u prostor, koji nije bio obuzet mirisom baruta od snajpera, koji se osobito osjećao oko naših zgrada - na prvoj crti bojišnice – i pobjeći u vrijeme koje nije bilo razbijeno udarima granata, koje su sa svih strana dolazile. I tada – evo - sunčeve djevice Urana, u misteriju vodenjaka prolazeći kroz dimenzije među svjetovima, vodile nebesku borbu za mene, za istinu, za postojanje, za beskonačnost, za konačnost, za vječnost, za vrijeme. One su vodile borbu koja je bila nemoguća! Svjetlana je bila moj realizam, a Anastasija moj misterij; ali su se dimenzije svijeta miješale, i ja sam u svemu tome dobio i treće ime - ime Kristine - po zvanju jednog drugog velikog proroka, koji će mi na svoj način govoriti, i uzdizati svoje govorenje. Sve su one tri otvorile jedan tragičan, borbeni svijet: svijet s granice.
Ja sam ipak u čitavom ovom putu misli vidio sve jasnije, i vidio sve bolje, što mi je davalo snagu da izdržim, i ponekad i zbunjivalo. Ja sam vjerovao, iako sam svima govorio da sam nevjernik; jer sam bio samouvjeren moćno, i ljudima govorio - u ludilu te svoje pravilnosti - da je ovo najvažnije u svemiru što se ima dogoditi. Govorio sam im da se znakovi ovdje sabiru, na ovom mjestu, i da ja osjećam uzvišen nemir, povezan sa svim svjetovima, našim kozmosom i čovječanstvom u cjelovitosti: s dvomilijenskom erom vodenjaka koja kuca ludilom u mom srcu - i na moja vrata - govoreći kako se primiče u kozmosu, i da je tu, na pragu u tirkiznoj boji i svjetlosti, i samo što nije počela s velikim ustima proroka govoriti.

Vremeplov 1
I pitati ću jedan dan Svjetlanu, koju ću kasnije uvesti u priču, ali ja sada evo unaprijed vremenu najavljujem, koristeći moći vremeplova, drugačijeg putovanja u duhovnoj svjetlosti:
- Vjeruješ li ti u Istinu da postoji, u Boga da postoji?
Ona me taj dan gledala kestenjastim očima misterijske dubine, čarobno. Bila je u bedž košulji, i u boji koja me podsjećala na «drugu» jednu vječnost.
- Ah, vjerujem li!?
- Vjeruješ dakle, ali ja znam!
Hm! «Znaš?!»
- I to je znanje Veliko!
- I što to znači «Veliko?» - upitala me.
- Nimfa mi je jednu noć došla, i javila se, i rekla mi je da je od boginje, i da je imenom Anastasija, i da se tako zove; te da je prva nimfa Dvora njezina u prostoru nad/nebeskog, i stratosfere duha… i u misteriju. I rekla mi je, ljubavi: znaš što mi je rekla?… Poslušaj ovo dobro! Rekla mi je da sam odabran, i da…
- «Nimfa?!» - nasmijala se ona na to.
- Da, čudesno ali istinito! Nimfa! - ponovih. - I upamti: Rekla mi je da sam po duhu odabran, i da ću biti prorokom!
I govorio sam to njoj u realizmu, kada sam u njezinim očima vidio misterij. Rekao sam joj i to, da sam imao osobit susret i prije toga, kada mi se javila Tatjana, treća u Univerzuma, prva koja mi se ikada javila, u kobaltno plavoj boji. Govorila mi je: «Mi nimfe smo božanstva jednoga, prvoga, najvećeg Boga, te imamo Dvor svoj u vječnosti, gdje se po Boginji sabiru sve sile svih svjetova. Tamo moraš doći! Ako tamo ne dođeš, biti ćeš ludim filozofom, koji umišlja sebe prorokom i uzalud okolo govori!»… Čuješ li me Svjetlana? – upitah je.
A ona me ja taj dan gledala najčudnovatijim pogledom.
- I to mi reče treća u Univerzumu, u sustavu Artemidina svijeta i njezina misterija; u kobaltno plavoj boji, kažem, nimfa koja po prirodi najviše šuti. I uz to, je to i treća boja u srcu, a poslije tirkizne i narančaste, koje prikazuju prve dvije. Rekla mi je da osobito pratim boje, jer su to znakovi njihova imenovanja, i da nju puno ne ispitujem jer će sve druge više govoriti, a ona će najviše šutjeti.
- Ja uopće ne znam Slavene što je s tobom, i o čemu ti govoriš?! - reći će mi taj ona.
- I još ću ti nešto reći ljubavi, i otkriti. Na nebesima i među svjetovima, i u stratosferi duha, dočeka me Artemida, boginja s ovim riječima. Bio je to san, ali ja sam je vidio kroz maglu i kroz svjetlost. Imala je tvoje obličje, Svjetlana, i tvojim je glasom govorila: «Oko s kojim gledaš svijet – rekla mi je, - je ono oko s kojim Bog otkriva samoga Sebe. Zato obični ljudi ne mogu vidjeti Boga, jer ne mogu vidjeti oko s kojim gledaju, osim u ogledalu. Ali ti imaš 'oko artemidske svjetlosti'. To je moj odgovor.» A ja joj rekoh to, kako je u ogledalu sve obratno, na što me ona dočeka pogledom blage mudrosti. Bila je radosna, i u bedž boji sijala je kao puna svjetlost: «Dječače, tebe ću govoriti, i ti ćeš iz nemogućeg stvoriti moguće!». I tada shvatih da je njoj prorok njezina oblika i njezine tajne potreban. Na glavi je imala traku... Bila je Jasna svjetlost.
- Slavene, ti se šališ, je li tako da se šališ?! – uznemiri se Svjetlana. - Reci mi da se šališ ... Šališ se! - dočeka me zbunjena.
Iz pakla će - međutim – odavde izrasti cvijet koji će u vječnosti prkositi vremenu, i zasjeći brazdu u jednom ostarjelom svijetu. Biti će novog vremena. Neki će na kraju reći, kako je ovo samo priča, i mit, i iluzija, jer je ovo nemoguće, dok će drugi vjerovati. I jedni i drugi će imati pravo, ali će i jedni i drugi griješiti. A jesam li se ja dobro snašao u dimenzioniranju svih svjetova, i boja i imena, i odlika filozofije, bogova i nimfi među imenima – svih čudesa u raspadu duha svjetlosti - neka odluči svaki slijedeći odgovor.