Istina o nemogućem
Artemida © 2022 Anton Celin

PROPHETIC PORTAL _______________________________/PROROČKI PORTAL Anton Celin

OBJAVA FILOZOFIJE


Skidanje zabrane s filozofije jeste povratak na mjesto nultog stadija bitka, u stanje Postanja, na raskrsnicu pred sve svjetove, gdje još nijednog svijeta nema, pa onda svi svjetovi otpočinju. Tko tu može doći? Čovjek nikada neće voljeti filozofiju, jer novi svijet kada već nastane, opet postaje hardver pogroma održavanja mistifikacije tih kodova mišljenja i govora, njegove karizme i njegova uspona, i njegova pada, njegove "materije". A materija u sinergiji s zaboravom bitka – Boga - se otkriva kao supstancijalno postojanje, i misli bezuvjetno da je to supstrat koji je moguća. Objava je jedini put povratka, jedina čista metafizika u sustavu postojanja svijeta i vremena, u gnostici apodiktičke izvjesnosti, te iza nje je slijed šutnje koji više ne treba tumačiti, jer je stanje - apsolutnog - već postignuto.


0.1. Prorok je izborno vrijeme i zato početak. On je istina i metafizika vječnosti, koja sobom - u stvaralačkom činu koraka po nevjerojatnom - postavlja vrijeme.

0.1.1. Prorok je unaprijed dokaz koji se unazad otkriva: jer je s njim već postavljeno moguće.

0.1.2. Svijet nastaje tako što duša ne može uhvatiti stalno prisutnu brzinu vječnosti, pa u svojoj tromosti "dobiva vrijeme". Da je netko koji ovdje zna filozofiju u mističkom, po Objavi, sve bi mu se unaprijed to otkrivalo.

1. Razaranje filozofije otpočinje onoga trenutka kada se u antici pojavljuje Aristotel, a u modernom vremenu nakon renesanse, Hegel, gdje su obojica paranoici svijeta, prvi 1. prostora, a drugi 2. vremena; te obojica profilatori logike "u ograničenjima" sa nedozrelom aksiomatikom, u sustavu zatvorene paradigme, čija cjelina vrijedi tek odavde-dovde.

2. Učimo potpuno pogrešnu filozofiju i filozofiju koje nema i koja uz to "ne postoji", te učimo u svijetu pseudofilozofiju, kada se stvara iluzija filozofije s jezičkom akrobatikom imena koji su pojmovi neke metafizike, da bi to bilo smiješno kako se događa, tumače u vremenu, kako se slike i činjenice svijeta mitološki i logički - te profetološki – slažu u zaboravu bitka, u zaboravu vječnosti.

3. Obrana filozofije zato – i naspram ovoga - otpočinje u dokazu "mitologije svijeta", da se sazna kako je "mitologija svijeta" najveća mitologija koja postoji, gdje se racionalizam pojavljuje kao krunski "mitolog" tog postupka, da se logički sakrije ono što bi putanju razotkrivalo.

4. Filozofija smeta ostvarenju svijeta, kao što svijet smeta ostvarenju filozofije; što važi za već otvoreni svijet prostora, u već vidljivom vremenu. Pa tako kako je Isus smetao Židovima u njihovu čuvanju odabranosti sebe, pred narodom i ideologijom božanskog, tako je i Bruno smetao popovima u njihovoj iluziji ekskluziviteta veze sa stvoriteljem.

5. Intencionalnost svijesti je ovdje najvažnija, i čini svoje po ravnoj liniji vremena, pred svim drugim svjetovima, a za jedno "dobiveno vrijeme", iz duha po upravljenoj crti unutar subjekta i njegove "izgubljene vječnosti". Usredsređenost svijesti na jedno "pretvara" duh u tzv. "materiju" (softvera u hardver): u "materijalizam svemira", kojega u biti po sebi nema, niti se on van subjekta (lat. Nositelj) ikada može dokazati.

6. Kontaminacija duha svijetom je očita i strahovita, te do te mjere da se ništa od nje ne može vidjeti: Ona postaje mitologija i profetologija tog prešutnog dogovora bogova (genija/proroka) "iznad vremena", što će određivati način kako ćemo kasnije živjeti. Jako se čuje – zauvijek - Veliki prorok "unazad vremenu" kao Mag duha za "buduće vrijeme" koji govori pred bezdanom, kada se ne da vidjeti da je u svemu tvorac.

7. Postići uvod u filozofiju znači otkriti ovo, ili ojačati poziciju mišljenja sveg što jest, početi od izvora vječnosti i stvoriti u duši oslobođenje "od znanja": izučiti stadije "izlaska" iz vremena; ali ne prema Ništavilu i poništenju, nego k Najvišem, u ispunjenje "mira i tihe veličine" genija (Schellihg), u mir vječnog otkrivanja. To znači saznati ono što je subjektu najvažnije, da se udobno smjestiti tamo gdje mu je toplo čuti istinu, i ugodno govoriti.

8. "Zaborav bitka" (Seinsvergessenheit) jeste u biti koncept stvaranja svijeta, svjetskog otkrivanja, svjetskog početka, govora paradigmi njegovih: pošto je sjećanje u stvari "stvaranje greški" realizma u vremenu, da se (zametne) zaboravi koncentracija na čistoću subjekta, koja ide tako - ako se pusti - do ništavnosti, do kraja svijeta, do kraja stvaranja. I to je onda 1. horizontalni profetološki tijek vremena, za vrijeme, za "dobitak vremena", naspram 2. vertikalnog povratka u samu centralu vječnost.

9. Pamćenje, govoriti će Platon, ima više veza sa zaboravljanjem nego sa sjećanjem. Međutim nitko danas u sholastičkom svijetu i racionalnoj paradigmi vremenskog napretka ne može to prihvatiti. Ne pamti se bitak, nego tek malih efekata njega, bivanja: pamti se uvezana intencionalna crta vremenitosti, što je u suglasnosti sa radnim režimom svijesti, koja se vuče naprijed znakovima predmeta. Kada znanje postane moć na ograničenom prostoru entiteta (svijeta), ona to postaje i volja tog pamćenja, pa i nada, gdje se sve to lijepi na kraju za dušu kao "ljubav", i nastaje "apsolutno prijanjanje" (Plotin). Ljubav prema svijetu rađa mržnju prema Bogu, i tako se zakovitlava sve veće prekrivanje bitka stvarima, sve veće udaljavanje, sve veće zaboravljanje.

10. Pa kada se zaboravlja bitak, kada se zaboravlja bog, i pamte minorni efekti njegova bivanja u predmetima, utvrđuje se lako intencionalna profetologija tog svijeta po kauzalitetu, kada se na dlan spušta "mitologije svijeta" kao fundamentalno govorenje. To se mišljenje sukladno provedbi zakona vremena pojavljuje kao ono, koje će "unazad" vidjeti se kao princip za tu profetologiju, kao pojavu jednog velikog proroka i navijestitelja (i zakonodavca), koji će za potrebu tog postojanja, tog svijeta, govoriti.

11. Iako se prorok drugim imenom od vremena do vremena zove, usmjeriti će strelicu kozmičkog događanja u pravcu, po jednoj liniji, preciznoj putanji, da se dogodi kako je u njegovoj pojavi pretpostavljano. Tada će njega karmički "u prošlosti" pronalaziti kao takvog, kao proroka, "unazad vremenu": uzimajući njegove iskaze za svijetopogledni obrazac, i putokaz za budući svijet, riječ otkrovenja, profetologa, kao vječnosti koja na/dolazi u neko vrijeme. Pa kada se sudbinski tako očiglednost potvrđuje kao genijalnost, onda za to nisu potrebni drugi dokazi.

12. Sam genij je istina bogojavljenskog proroka, koji intuitivno ispušta iz sebe glas za svjetotvorstvo, pa mu je jasna i mogućnost bogotvorenja. Vizije toga u širokom obzorju otkriva proročku liniju znakova i događanja, prema vječnosti, da se raspodjeljuje "u vrijeme", da se zna kako je ono došlo, te prikazuje strelicu koju će usmjeriti duh, na put njegova "dobitka". Vrijeme se svaki tren stvara. Sama filozofija zauvijek daje svemu pečat, jer prva o posljednjem, opet na kraju novog početka iz "prve" govori.

13. Filozofija jest geniji koji se do te mjere upoznaje u božjem djelu, da zna sebe, te "zna da zna", i zna odakle znanje potiče. Inače, kako svijet se održo u "prizivu" te intuitivne vječnosti: "jestosti" koja se jedino tako dobiva. Ona se intuitivno po geniju profetološki za bolje vrijednosti na tren i (ako treba) gubi. Pa tako sama filozofija, kao apsolutna i jedinstvena u sveopćem bitku znanja, je srce teologije, i jest objava, očiglednost u nepatvorenosti dokaza. Time, pomalo i grubo a i s jezičkom slobodom, osobno bih ovdje naglasio, da: ako je 1. "teologija" duh; onda je 2. "znanost", tijelo i materija svijeta i svemira; da bi na kraju 3. "filozofija" bila obuhvaćanje na jednom mjestu sveg, iz nemogućeg profetološki stvaranje mogućeg.

14. Pa je znanost najveća iluzija, kao "istina", iako je povezana sa zorom; a i upravo zato jer je to prizemna matematička estetika, ili iracionalizam svijeta koji se pokušao šematizirati: izučiti i staviti u kodove prostora i vremena. Sada treba pričati o tome koliko je to u odnosu na bitak i apsolutnost, besmisleno. Time je znanost kao svaka iluzija, uvezana s prizemnim stanjima spoznanja, najveći realizam, a iz kojega će izrastati zavodljivi objektivizam, kao društvena konvencija odnosa pojmova. I ovdje treba biti pažljiv oko ova dva pojma. Sam objektivizam je ono u što pogrešno ljudi vjeruju, kao u realizam, i što su Augustin i Descartes željeli mudro spriječiti.

15. Imamo ovdje dakle bitna tri pojma, egzoterija, ezoterija i egzorcizam, koji su neraskidivo vezani od neba do zemlje, i od zemlje do onog najvišeg. Znanost je tako egzoterija, ili istina tijela svijeta u računalnom kodu, a filozofija ezoterijsko, kao unutarnja čistoća do stadija samog bogojavljenskog primanja. Ostaje još egzorcizam, kao fenomen, što ima bitno svoje mjesto u svijetu, i ne treba ga zaboraviti prilikom tumačenja religije. Tako je teologija duh ili apsolut, koji ima svoj red spuštanja, pa se zato pojavljuje u početku proroštva kao Objava, te se tu ne smije zaboraviti da se to može izjednačiti sa čistoćom filozofije.

16. Filozofija jest geniji koji se toliko čuje u vremenu, da postaje prorok veći od imenovanog učitelja, i navjestitelja budućnosti, a koji - što je i najvažnije - može i pogriješiti, i tako stvoriti svoj predmetni svijet. Epifanizator međutim djela duha iz istine Postanja, učenik "objave Apsoluta", duh beskonačnog koji vječnost spušta u rukopis vremena, ostaje uvijek jednak u vječnosti: probija prema svim budućnostima ne/predvidivih malih svjetova, zaziva Sebe u sva vremena.






_____________