Istina o nemogućem
Artemida © 2017 Anton Celin

** MOJA MEDITACIJA JE JASNOST ______________ DOKAZI SVJESNOSTI Anton Celin




Moja meditacija je Jasnost i zato ja ljudima nerazumljivo govorim i čudesno im govorim, te im govorim nemoguće.
Jasnost je naizgled nešto neodredivo ali i neodoljivo: u biti ono je nedokučivo. Ako nisi u jasnosti u odnosu na istinu bitka ne možeš biti u filozofiji. Filozofija je pitanje ezoterije ili boga. To je tajna koju samo bogoposvećeni otkrivaju.
Sam čovjek je obično u tu-bitku gdje se osjeća sigurno kao u svom toposu (domu), i ne može svjetotvorstvo ili Postanje – svoje samo - pretpostaviti. Zato je jasnost filozofa koji govori o početku jasnosti same čudesna.
Jednostavne činjenice filozofije postaju sulude za stvari i vokabular svijeta koji je navikao unutar sebe da opći. On je zatvoren i zato ne može izlaze pretpostaviti.
Sve bitno događa na taj način da onom kome je moguće, jeste moguće, a onom kome je nemoguće jeste nemoguće.
Do bitka istine se u jasnosti treba probiti, a to je nulti stadij intuitivnosti ili Postanje. To je pitanje – i odgovor – osobitih.
Kada se izlazi van po duhu, tamo gdje sve otpočinje, a na sami Izvor sveg mogućeg, ono što je do tada bilo moguće, postaje nemoguće, a ono što je do tada bilo nemoguće, postaje moguće. Zato Pavao i može govoriti o ludosti svijeta koja je mudrost pred bogom. Zato se i događa slučaj - koji se dogodio – kao se zaborav bitka ili očiglednost da se poštuje svijet iluzije u sakrivanju stvoritelja: metastazu čudesa ili tobožnjih čudesa, performansa pred ljudskim umom, i transmisija duha koje narode fascinira. Iz toga se ne mogu razviti filozofi. Pseudofilozofi odatle izrastaju, stvaraju kataklizme u znanosti koja ide u svijet posvemašnih paranoja.
Postoje oni koji su govorili u tijelu svijeta, dakle u prostoru i vremenu, o mogućnosti do kraja tog prostora i vremenu poput recimo Einsena. Ili njegove realizacije koja se vidi u Oppenheimeru, ali to do ušiju filozofa nije došlo: odnosno, pseudofilozofi nisu znali kako da se s tim suoče, a za filozofe je to bilo malo pitanje jednog tek svijeta u nekom kutku Apsoluta, o kojem sad nije važno govoriti: jer su oni uvijek htjeli izaći u Postanje i na brisani prostor mišljenja. A ovi, fizičari, iako nisu svjesni istine kako u samom Postanju do nje doći, njihova nesvijest u jasnosti u stanju obuhvatnog, ipak je dala filozofiji ozbiljne probleme. Njima je po prirodi stvari o tim stvarim bilo govoriti nemoguće.
To da ja govorim jasno i da me zato ne razumiju osobito se odnosi na filozofe - prvenstveno na njih - koji bi htjeli da budu nešto u nečemu mudrom, mudri pred nemogućim razumijevanjem duha, osobiti pred nemogućim razumijevanjem vlastite osobnosti za koju ne znaju, jer im je dalek pojam intuicije kao spoznanja i nemoguć vlastiti bitak, u pojmu. Pretpostavljajući filozofiju onako kako je misle da ona jeste, u zaboravu svjetotvorstva – koje se temelji na mogućnosti da išta bude - zadaju problem koji je unaprijed već riješen. Problema nema, najprostije rečeno i problem je razriješen prije nego što je njihovo postojanje došlo na obzor.
Oni govore u trenutku kada bi trebali šutjeti.
Čudesno im je to ovdje sad spočitano kao greška: jer njima i nije normalno da filozofija govori drugačije nego što oni misle da filozof jest i da su oni filozofi, te da filozofija treba da govori što oni hoće čuti. Ti koji se zovu filozofima trebali bi bezuvjetno znati što filozofija pretpostavlja i čemu služi, nju dobro misliti. U tome se ispunjuje njihov duh nepovredivosti i to oni svuda dokazuju.
Tu leži podrijetlo pretpostavljanja vizije u protu-filozofskog odgovora. On se onda perpetuira u paradigme drugačijeg i referentnog uzdizanja u mnoštvo jasnoća koje će biti sačinjene do svekolike proturječnosti.
Na svakom koraku odatle buja protumudrost i logicizira se u pojmovima koji sam svijet čine, a na način da to postaje zakon za protu/filozofiju.
Metastazira sustav svjeto/drživih paranoja, te izvan razuma sve izgleda nemoguće i pogrešno. Mitologira se tu - u svemu - pojam razbora, razbijenog duha, kada se profetologizira supstanca bivanja nužan okvir bitka, da on "jeste". Takve hipostaze - ili pod-stanja prvoga postaojanja koje je uvijek Ovdje-Postanje - se dograđuju u nedogled, ali vremenu, koje je vrijeme, ili paranoja izdjeljene vječnosti. Neizbježno je tu važna logika pretpostavljanja, te oko nje će se motati razboritost, formirati jezik svojeg govorenja. Poprište takvog svijeta izlažu onda racionalni proroci, koji nastaju. Svijet upoznaje jasnosti koji se gubi u misteriju Jednog, i ostaje u njemu do kraja njegova povretka. Situacija je konstrukcijska i zato racionalna i razboritost se sve više pojavljuje i jača ka kozmičkoj panlogičnosti, koja će biti suočana sa nečim novim, bitnim za vrijeme a što je i sustav om suvremenih proroka.
Oni će onda iz realne situacije svoje zatečenosti stvarati mudrost.
To će biti realno-referentna situacija svijeta, koja je dakle situacije u kodu i zato tobožnja mudrost ili mudrost koja nema apsolutnoisti nego se pojavljuje kao akcident. To je mudrost koja nema sve prerogative mudrosti, nego služi u djelimičnom. Pa to onome koji ne zna izgleda da se potpuno ostvaruje.
Zato, mudrost koja nije od Postanju – otkrivanju nultog stadija bitka koji je prvo i osobito prisustvo - nije mudrost.
Zašto je metafizika ovdje važna u svemu? Odgovor može biti jednostavan: Kao prvo, (1) zato što smo stalno u metafizici i čovjek je stalno u njoj: misli metafizički, jer je samo mišljenje već po sebi takvo, transcendiranje stvarnosti, čak i svijesti, odlazak u podsvijest, u misterij, kada čovjet to i ne zna. Misliti znači biti izvan trenutka koji ovdje pretpostavlja sve moguće. On pretpostavlja sve trenutke koji se mogu pojaviti. Drugo, (2) zato što se tu izlazi iz kodifikacije jednoga svijeta, iz zapalosti u njega, iz onoga što je (tobože) realno ali djelimično, u apsolutno stanje metafizičkog pretpostavljanja, gdje se korakom može ići do stvoritelja.
Upravo zato, prava metafizika je ona koju znaju filozofi i ona koja najveću jasnost otkriva – čak i u svijetu – jer je to jasnost koja sve druge jasnosti pretpostavlja.
Sama jasnost i sama svijest na kraju – do potpunosti njezine podsvijesti - je je intuicija, je jasnost kao intuicija, te takva nije ono tek intencionalno – usredsređenost na jedan predmet i jednu kodifikaciju – nego višeslojno. To je govorenje koje se otkriva (bitno) u umjetnosti i postavlja koncept mitologije, kako je to Schelling govorio, iz koje izlazi koncept svjetotvorstva, pa i koncept profetologije, jer je svaki umjetnik na svoj način prorok.
To je pitanje jasnosti onog metafizičkog u što će tek svijet doći zato što ovaj govori.
Ali dogodilo se drugačije u svijetu u kojem jesmo -kojeg sad vidimo – kao što u svijetu se događa greška za njegovo tobožnje materijalno održanje.
S time civilizacija je ušla ušla u metastazu posvemašnih paranoja. One se slažu - i logiciziraju - po projektu paranoidnog događanja i pretpostavljanja, kako prostora tako i vremena. Predmeti, paranoidne svijesti se (referentno) tek dokazuju kvati/dokazima u sustavu pseudomudrosti. Pseudofiloozofija cvijeta na sve strane, bespoštedno mantrajući ubojstvo filozofije: kada na svaki način hoće stati na njezino mjesto, misli njezine putove, preuzeti dominaciju nad duhom istine, što u ovom slučaju znači nad mišlju pojma. Prava filozofija nultog stadija bitka je "tu" razorena i dotučena, a njezini ostatci koji svijetle kao sitne točke u svijetu, poput Sokrata, Isusa, poput Eckharta, Bruna, ne vide se više filozofijama (razuma), nego nekom tješiteljicom duše, nekim običajnim pretpostavljanjima. Dobila je tu "mudrost svijeta" i izgubila mudrost.
I nakon svega, ipak, filozofija kao ezoterija, kao teozofija, metafizika čeka gore svijet s mačem koji ima dvije oštrice: i on će nestati, i on će se u filozofiji ostvariti. Pojava tog pitanja i njegove odgovornosti pred postojanjem, jeste nastanak pitanja Postanja, koje se doseže na raskrsnici svih svjetova, a i pred velikim prorokom.
Svijet kao sustav će uvijek biti neprijatelj ezotertije, i tu je filozofski najveći problem. Kada jednom duša krene putem paranoida i kodifikacije u referentnom prostoru predmetnog događanja, ona misli da je to jedino moguće. Ako se ne zna vratiti, ako nema moć da to učini, ako nije u snazi prosvjetljenja i ne može dobro da postavi odnose mogućeg i (tu)-stvarajućeg prisustva, lutati će bespućima i uvijek se vračati na predmetni realizam svijeta, hvatati za njega kao za istinu i samo vjerovati. Tako da će svijet postati njen najveći misterij.
Na snazi će biti zabrana postavljanja velikih pitanja jer se na njih ne mogu dati suvisli – u tom odnosu – odgovori. Tako će se događati jedno "zapalo" – odnosno zaboravljeno – prisustvo, koje kao takvo jest (bitno) djelimičnost, ali se to (u svijetu) ne vidi: akcident, ali se to pretpostavlja kao realizam, što je nužan (poravnat) put do protufilozofije; kakva otpočinje s Kantom, nastavlja s Hegelom i završava s Marxom u civilizacijskoj secesiji. Kant je dakle bio onaj koji se koncentrirao na kritiku, dakle na negativno i negaciju, nastavlja s Hegelom kao s germanskim fanatikom i crnim prorokom onoga što će se događati kasnije u stvarajućem/stvorenom svijetu Europe, te završava potpuno u marksističkom dilatantizmu filozofije, odnosno u kvazifilozofiji, koja i ne zna što je filozofija, kao nulti stadiji bitka, i što u tom predmetu treba reći da bi se neko dobro pretpostavilo.
Uz to, ovdje treba dodati:
Filozofija koja sebe ne vidi kao proroštvo – za buduće vrijeme - i ne zna što govori, i misli i pretpostavlja da je dovoljan za to sustav akrobatike pojmova, koje perpetuira.
Uvijek je "jad duha" (Hegel, Kant) taj kojemu je važno da u svijetu dobro stoji i on nizašto drugo neće brinuti. On misli da je to tako postavljeno da je jednostavno za postići, a na taj način što mu izgleda da je u jednom trenutku to moguće.
Pseudofilozofi (Hegel, Marx, pa tu spada i Kant) govore o mudrosti zbog ideologije mudrosti, koju su hipostazirali u ne-znam što, kada niti sebe u tom sustavu mogu pretpostavljati. Oni govore o tajni nad tajnama, ne vidjevši što bi ona mogla pretpostavljati. Oni misle da je njihovo mišljenje pravilno u odnosu na filozofsku pretpostavku, iako tu kod njih ostaju u sumnji i njih je lako iz te istine dizbalansirati. Oko toga ne treba prema njihovu odgovoru puno mudrovati, jer je sve jasno u njihovu neznanju: i oni o Objavi koju i ne znaju govore bez mogućnosti da joj se na domet nje primaknu. Oni se primiču pojmu, upravo izbjegavajući metafizičko, kojeg bi prvo trebali znati.
To biva ono što će biti tobože realno, a u biti paradigmatično – i paranoično – kada sebe u tom smislu mogu i uspjevaju pretpostaviti.
Oni zbunjuju čovječanstvo i svijet izmišljotinama koje u svojoj biti otkrivaju prema predmetima svijeta, onako kako je svijet logički pretpostavljen, a zadan od nekog velikog dalekog proroka: u ostvarenom vremenu, u prirodi događanja koja pretpostavljaju, oni misle da je to ono što je važno i što je jedino moguće. Paranoja nasljeđuje paranoju. Oni paradigmu vide kao istinu, te imaju nesuvisle odgovore za metafiziku, gdje ti odgovori kao takvi ne dolaze uopće do filozofije. Oni su u potpunom neznanju i u apsolutnoj diverziji prema Stvoritelju.
Traže suludost, spetljani s predmetima svijeta, sa stvarima događanja, uvučeni u paranoje prostora i vremena, koje metastaziraju prema daljem paranoidnom takvom događanju, koje onda prorokuje tobožnje egzaktno stanje duha, jasno, što se onda potvrđuje kako su oni pretpostavljali.
Ono što je nemoguće ali je izgledalo da im je moguće.
Pa se svijet tako perpetuira u njihovu odgovoru da metastaza tog događanja proizvodi bujanje tih stanja, a paranoja ide za paranojom. Postaje to jasan "dom okorjelih", zavučenih u vlastitu nejasnost, koja se opet slaže u nekom odgovoru. I to se onda zove "svijet" koji se ne smije dirati, gdje se ne mogu postavljati pitanja koja on i nije kodificirao, kakav jeste: pitanja izvan njega i datosti metafizike, te zakoni koji bi mogli govoriti o njegovu početku, svjetotvorenju: o dokazu utemeljenja svih svjetova - o stanju kada ničega nema pa onda sve otpočinje.
E to je onda najveća paranoja svijeta – kao sam svijet – te nužna istinitost koja se prostorno-vremenski pretpostavlja.
I tako se onda živi i naprosto životari, glumeći da se živi, jer se postoji u zaboravu bitka, koji je zaborav trenutka znanja sadašnjeg otpočinjanja. Živi se tako da se misli ono "vanjsko", kao bitak koji je duh u stanju izgubljenosti sobstvenosti, u odstranjeni od Istine: u kodificiranom pretpostavljanju dalekog proroka, u udaljenost onoga što bi trebala značiti ezoterija, od nemogće intuicije i stanja unutarnjosti, s putanjama jasnog odlaska prema umu od kojega se odgovor očekuje.
A tamo odgovora za ova pitanja nema, niti se mogu dogoditi.
U tu klopku je upao Aristotel i upao je Kant i zato se – nijedan – nije mogao po duhu po Postanju otkriti.
Jasnost sobstva je bilo ono što im se poriče.