Istina o nemogućem
Artemida © 2017 Anton Celin

HRVATSKI EKVILIBRIJ (AL) Anton Celin

Prorok je izborno vrijeme i zato Početak: on je zakon i dokaz vječnosti, kada upravo iz njega otpočinje izvršavanje onog što je pretpostavljeno. Tako otpočinje vrijeme.
Vrijeme je gubitak samoga Postanja iza Objave, te kasnije objavljeni svijet nužno opstoji u zaboravu bitka i u prostom ljudskom istrajavanju: jednoj iluziji prisutnosti kao takvoj, a oko koje se nikada neće moći pali duhovi dogovoriti. Tako se događaju - u kodu njihova samosvojna pretpostavljena - i zakoni konkretnog tu prisustva, te i svi drugi (vidljivi) svjetovi.
Vrijeme je dokaz da je da je konkretan narod Objavljen u svom – nekada - malom, ali sigurno "izbornom vremenu", te izazvan kodifikacijom bitnih uporišta tog sustava govorenja.
Ovdje su veoma važni pojmovi naroda, vremena u odnosu na vječnost, postojanje svijeta u odnosu na projekt koji se nudi i ostvaruje, koji jest: koji je put postojanja utvrđen imenima koja se mogu ponoviti.
Veoma jde ovdje važan i najvažniji pojam Egzodusa.
To je onda ono što kao moguće stoji pred Ništavilom, koje je Nemoguće.
Pa zato:
1. Narod koji prorokuje svoj svijet - poput Grka, Židova, Francuza – stvoritelj je svoje biti do dna, te otkrovitelj postanja samoga sebe, mogućih dokaza: pokrovitelj svojih pretpostavljanja, te mu je sudbina zadana samim njegovim govorenjem. Ako je taj odnos sa stvarnošću i samim sobom - međutim - postaje takav da sam opredjeljuje i druge narode za mišljenje i govorenje - u njihovu mikro-prorokovanju za separiranje svoje prostorije bitka - onda je to osobit status svjetotvorstva.
2. Naspram njega stoji narod koji je kao takav se predao tuđem izgovoru: u realizaciji je tuđeg proroštva, i postaje efemerid u svom nejasnom prisustvu. On naprosto tuđe misli i tuđe riječi tumači u govorenju.
1a. Narod koji je samosvojan u svom projektu ima iznutra poticaje svoje energije i bliski su sami zakoni Otkrovenja, te govori tako, da se njegovo ime osjeća u središtu proizvodnje.
2a. Narod - na drugoj strani – koji nije imenovao svoje postojanje, u sebi jasno, upravo nama logiku svojeg pretpostavljanja jasnog jedinstva medu drugim predmetima i narodima – čak svjetovima - te sukobe misli koje bi jačale njegovu posebnost u prostoru i vremenu, pred Vječnim, pa i nema ambijent pristupa. On tuđi život jednostavno živi i pogrešnim jezikom govori.
I nije to ništa čudno kada mu se to tako što događa, ako mu se događa, kada već ne postoji i nema ga i ne može biti: jer on naprosto svoje ime ne zna i ne može – sebi jasno - izgovoriti.
1b. Prvi je narod Postanja ili narod koji je razumio svoj izvršen Exodus, te se orijentira u prostoru i vremenu prema uputama njegova dokaza.
2b. Ovaj drugi je narod koji stalno propada u svijetu tog nametnutog prorošva - te mitologije prostora i vremena – kada ne može razumjeti razlog Početka po kojem se začimlju svi dokazi istine, kojoj se privlače svi bitni odgovori, od kojih stalno bježi.
Vrijeme i nastaje u stalnom vađenju iz vremena i u putovanju - i u pokušaju - putovanja ka vječnosti.
Ali kakvu Hrvati imaju veze sa vječnošću i zašto stalo od nje bježe. Je li to ovdje dobro kao pitanje pretpostavljeno? Da li je pogreška napravljena u tome što je ovdje ovo tako misli?
Ovo je pitanje ono na koje je jednostavan odgovor, ali će se uvijek mali narodi oko njegaa zapetljavati. Upravo je to put ka njihovu ropstvu, a koji je već uračunat u kod projekta izračuna velikig vrača pri prorokovanju koji će unaprijed govoriti.
U biti svijet nikada i nije bio moguć bez robova, kada je uvijek trebao svoje poslušne koji izvoda radove njegova održanja u paradigmama negdje drugdje dogovorenog.
Ali postoji ovdje jedna negativna i otežavajuća stvar u svemu. Ona se sastoji u tome što je duh, svaki ljudski um - koji je ipak duh (prva hipostaza) – kao zakonit u prostoru i vremenu "kontaminiran svijetom", ili bačen u efemerid od bitka, među činjenice postojanja stvari i predmeta kojima on pripisuje status prve prisutnosti: te misao u cjelini kodira tako da se od toga ne može odvojiti. Misli se uobičjeno da postoje narodi u svijetu i da su pojedini narodi "u svijetu" kao predmet u nečemu, tako da su tu prisutni kao dijelovi tog svijeta, gdje samo to za nerješiv problem za pristup ezoteriji, i slovi kao neoprostiva i temeljna greška u pristupu razumijevanja mogućag kao odgovor Postanju ili dogovor s Ne/Mogućim.
Bivajući obuzdan tom najvećom mitologijom, s tom veličanstvenom "mitologijom svijeta" – kao estetikom zaborava u protu/vječnom, same vječnosti - za budućnost vremena to postaje njegova profetologija.