Istina o nemogućem
Artemida © 2017 Anton Celin

**** ISTINA O NEMOGUĆEM Anton Celin


I.

Uznesenje presvete bogorodice u njezinu poravnanju govorenja

Mudraci kada su došli s istoka nisu se poklonili Isusu, nego Artemidi, prema zakonima nadilaženja mudrosti, i obratu u nad-mudrost, postajanjem većeg od mudrosti. Tri kralja predstavljali su gospodare svjetova, ali ovdje se radilo o činjenici da se stvori jedan svijet, najbolji pred vječnošću. Betlehemska zvijezda koju su Magi pratili simbolizirala je unutarnju čistoću djevičanske uznesenosti i svjetlost koja se drugačije nije mogla pokazati. Stvorena je djevičanska filozofija. Ona je sad mogla ući u izbavljenje svijeta i vremena.
Moglo ih je biti trojica, ili tristo trideset trojica; i ako ih je bilo dvanaestorica, moglo ih je biti i tri tisuće i dvanaestorica. Melkior, Baltazar i Gašpar, kako su se imenom kasnije zovnuli i pokazali, vidjeli su Bogorodicu, i Bog se uzdigao pred njima — Emanuel.
Rođen je zaista po duhu, i začet bezgrešno.
I zaista se sve tako dogodilo.
Tada je Isus primio smrtno tijelo - po promisli tog trenutka i unazad i unaprijed po vremenu - kada je uslijedila temeljna «inkubacija misli» u narednih 70 godina, pa elementarna borba svjetova u naredna 4 stoljeća, da bi se formirao koncept. Stoljeća su se izvlačila iz Ništavila, i tako je nastajalo vrijeme. Mi smo se nesvjesno uvlačili u tajnu Postanja, odakle se dubila naša istina u izgubljenoj vječnosti. Činjenice su se profetološki slagale onako kako je bilo potrebno. U temelju je bio prorok, koji je govorio, da bi se iza toga javilo 2000. godina vremena, kada se probijao mogući svijet - projekt - a Krist postajao najveći konceptualni umjetnik koji se ikada javio.
Razlika - u sjedinjenju - između njega i Isusa, bila je u mitologiji apostola Pavla i profetologiji tvorca Nemogućeg.
Prvotno je u Efesu saznao kako je to moguće.
U nultom stanju bitka, i u stanju Postanja: s brisanog prostora postojanja, i s raskrsnice svih svjetova.


Učitelji i sekte: civilizacija i svijet

Tako je Hram stajao kao granica - i metafizička prepreka u fizici svijeta - i nitko nije mogao proći a da račune boginji ne bi položio. To je bilo ujedno i otkrivenje i sakrivanje. Pa tako su na jednoj strani ostajali oni koji su «govorili», da bi se na drugoj javili oni koji su «tvorili». Tu je bila linija rascjepa. i stajalo se između (1) učitelja na jednoj strani, i (2) genija na drugoj: između onih koji su uvijek htjeli nešto znati, naspram mistika nultog božanskog prisustva.
Ovi posljednji su tajnu vječnosti spuštali u rukopis vremena.
A ova podjela je veoma važna ne samo zakone postojanja u najneposrednijem bitku, nego i za misteriji bogojavljanja i bogotvorstva. Ova podjela je jednostavnost koja se pojavljuje kao tajna u sebi, i pred svima, da bi se sve ostalo dogodilo.
Na jednoj strani su tako ostajale sekte, da bi se na drugoj javila civilizacija i svijet. Nitko kasnije nije mogao znati – niti pretpostaviti - kako je ovdje netko tako jasno a čisto - te bezuvjetno - uzdignuto zakona svjetotvorstva. Bilo je to naprosto jedino moguće. «Nemoguće» je stajalo kao suprotnost koja se nije više mogla boriti.
U čemu je ovdje problem i o čemu se ovdje govori?
Je li profetologija veća od svake druge hipostaze filozofije, i izljeva filozofije, i od svake druge paradigme filozofije: estetike koja na filozofiju podsjeća? Je li znanost o projektu iz Nemogućeg, po Istini – bilo kako - uopće i moguća?
Može li se uopće filozofija misliti; i što znači svijet na raskrsnica pred svjetovima, i svijest na raskrsnici pred svjetovima? Je li istina da se to ne može niti talentiranu čovjeku pretpostaviti? Tko će kome govorio u prvom postojanju, i o Početku svakog prisustva. Kako to ikada – kada se dogodi – osporiti?
Tko je učitelj, a tko zakonodavni mag u Vječnom: tko je govornik, a tko onaj koji će jasno uzdizati zakone referentnog prisustva u prostoru i vremenu?
Kako se na to pitanje može odgovoriti? Može li se na to pitanje odgovoriti u jednom svijetu bez svih svjetova, u vremenu a ne znajući vječnost?
Može li se na to pitanje ikako odgovoriti?
Odgovor koji se dobije može biti uputa u izučavanje artemidskog misterija, koji se očekuje? On će izvjesno razumjeti «šutnju nad govorenjem», i čišćenje pred istinom, unutar samih pojmova znanja - u zakon drugog govorenja, koje uvijek otpočinje svijet, ali je to i dovršenje njegovo.
Njeki svijet je uvijek na izdisaju – to trebamo znati – i neko svijet uvijek u svakom trenutku otpočinje. Mi se svaki dan borimo za njegovo drugo govorenje.

(U misteriju filozofije)
Postoje te dvije strane – učitelja i istinotvoraca - ali je (u tomsmislu, i drugačije) učitelj u Heladi i Rimu – a kasnije na Zapadu - sasvim nešto drugo od onih koji su na istoku bili i od tamo dolazili. On je naprosto taj koji ne napušta čistoću, i govori u težem obliku govora za svijet, ali jednostavnom za sebe, i naprosto čistom. Plotin je direktan, kao i Schelline, i oni nemaju tijelesne sakramente u izazvanoj u sebi magiji. Oni jednostavno kažu što treba izgovoriti.
Filozof na Zapadu ne traži sljedbenike, i ne pravi sektu, jer on naprosto ne upućuje na svoje paranoidne slike vlastitog uznesenja, nego na ceć moguće (Chopin) korake povratka. Filozof na zapadu filozofiju govori kao naprosto «Poziv».
Uz to – a u vezi sa gore rečenim - jesu li dvojica - Plotin i Pavao - dali sve odgovore filozofije – kao misli o bitku, ili se tu još nešto može dodati? Da li postoji još neka mogućnost približavanja u svemu? Pa i to, kako sa su oni potpuno različiti pojavili - ako su isti - je li to bilo u programu sveg događanja svih svjetova? Je li njihova sličnost od ovog svijeta, ili je to nešto drugo i drugačije, te s raskrsnice svih svjetova? Ako postoji taj razlog za pitanje neka se jednom postavi, jasno, i dokaže?
Ako posoji ujedinjeno mjesto odakle sve otpočinje, onda je sve riješeno.
Kada uđete u neke stadije prosvijetljenja morate znati da se događa to – a ovo je od filozofije - da ono što je drugim ljudima moguće, vama postaje potpuno ne moguće - i obratno: sve ono što je drugim ljudima nemoguće, vama postaje izvjesno i moguće. To je način postojenja tu-bitka, po osjetilima koja vidi, i po kojima se počinje razumom misliti. Zašto je to tako, i koji je na to odgovor? Nije li u pitanju složenost riječi u svijetu – za svijet (stvorene) – koje trebaju proći kroz lupe čišćenja da bi se kao metafizičke otkrile?
Uvijek je kada je u pitanju teologija – i bilo koja ostvarena religija – pojavjuje pitanje vječnosti, kao dominantno. Plotin je svoju filozofiju o Jednome, u kojem je vidio podrijetlo sveg – i to znao - iz kojeg sve ističe kao da sve emanira (isijava), postavio kao filozofsku jednostavnost, i izrekao vremenskim slikama i s riječima koje to mogu nositi. Ali on je to postavio kao iskaz «vječnog prisustva u vječnosti», a ne kao filozofiju povijesti i vremena. One je to postavio kao metafiziku koja zna sebe, a ne kao pogrešku u postojanju, po razumjevanju njegovu. Zato je o tome meritorno govorio.
Međutim, kako da se to danas razumje kada se sve razumjeva kao povijest i prostor, kao postojanje predmeta i vrijeme.
Povijest i vrijeme i filozofija povijesti i vremena, između ostalog i u bitnom dijelu je i zaboravljena filozofija. Te filozofije nema kao raskrsnice svjetova s Početka, nego kao akrobatsko mišljenje imana, koja tako to i ne mogu pretpostaviti. Ta filozofija ne može naći apsolutno filozofsko u svojoj biti, te zamisliti svoju daleku obuhvatnost, pošto je naprosto njoj to nedostižno. Ostaje (tu) metafizički dokaz - kao istina i putokaz – i kao utvrda da se u takvo nešto vjeruje.
Vjeovanje je uvijek misteriji, a to je dobra podloga za budnost svijeta, koje je uvijeg svoje – dokazano - prisustvo.
Prestabilirana harmonijia (Leibinz) održanja i dokaza apsolutnog – koji se dokazuje objavom dokazuje to sve u neposrtednosti. A njemu kao dokazu se ne može ništa suprotstaviti.
Ja znam da ovo odmah nije jasno - i da zvuči proturiječno - ali će se pojašnjavati.
Spomenuta djevičanska filozofija je ovdje sakrivena, u zakonu drugog otkrivanja, i obrata – i objave (teofaneia) - koja dolazi po «pozvanju odabranika», koji će za najviše vremena – i najjače u vremenu za vrijeme - govoriti. A sve ovdje pretpostavljeno je po Pavlu, apostolu i filozofu, navjestitelju i zakonodavcu, vraču vječnosti, i teozofu, i – kako jedan čovjek reće - «najvećoj varalici na svijetu koja se ikada pojavila»: ali izvjesno geniju i artemidskom magu, mistiku neviđene siline i nevjerojatne domišljatosti, koji će se sakriti iza imena kojega svi najbolje znaju, ali ga ne mogu misliti. On je je otpočeo šutnju sakrivanja, tako da je otpočeo zakon «drugog govorenja», kada je znao kako to pretpostaviti. Govorio je kada je znao za misteriji i šutnju tog govora, i dokazivao jednostavnost koju je najbolje mislio za svijet u otpočinjanju. On je u daljem vremenu, po riječi – a u imenu Marije, bogoroodice - «topio» supstancu postojećeg, i svih svjetova koji su ga mogli dodirnuti, da bi profetološki postavljao izrečenu bit. U mediju stvorenog «softvera» u vremenu, postavljao je repere svog daljeg zakonodavnog proroštva.
Poslije oni koji su ga tumačili nisu znali da je to najvažnije za svijet - da on postoji – i da je to najvažnije za vrijeme. Gledali su u kozmos misleći da jeste «po sebi», i da postoji kako su ga oni mogli vidjeti. A i postavljalo se pitanje što je viđenje. Egzoterija – ili tijelo svijeta i stvorenog - je učinila svoje, a židovsko – semitsko – vrijeme elegantno se po proroku smjestilo u kozmički takt događanja – između planeta – da se sklopili sustav pred čovjekom, u jedno, kako bi on suvislo mogao govoriti.
Kada to izgleda da je samo po sebi postavljeno, bilo je to u biti ostvarenje Nemogućeg.
Pavao je govorio u misteriju-realizma, ezoteriju, tako da je u govoru spuštao božansku bit u svagdanji život, te otkrivao sakriveno u riječima značenje Početka, koje se drugačije – da bude ovaj svijet – nije moglo pretpostaviti. Za onoga koji je među bogovima odabran za filozofa - a po Artemidi, u njezinu svjedočanstvu – to je bilo jednostavno, i to je suprostavljeno svakom drugom govorenju.
A najvažnija u svemu je da se dovede duh u svoje radno stanje svjetotvorenja, i da se to postigne.
Tako se postiže sloboda i otvorenost – raspoloživost – te odrađuje duh. Pavao je znao kako to algoritam helenskog svijeta je već postigao, te koliko su Židovi bili u pravu, a koliko su griješili. Ona je to kao Židovin jasno vidio. Razumio je razliku svih njihovih proroka i ovoga – novoga za njega - govorenja. Sada je znao da to može postići samo «djevičanska filozofija», i on je to i učinio: po Artemidi boginji u njezinu početku drugog govorenja.
Kako je to teško ljudima razumjeti, a ništa nema jednostavnije.
Objava nastaje od besmrtnih bogova, tako da besmrtni bogovi nastaju s time što netko od ljudi Objavu primi.
Nije to jednostavno izabrati. Ovo nije mistifikacija realizma, ili realizam mistificiranja, nego dokaz najpoželjnijeg – Života. Na kraju po Postanju sve otpočinje zato što Objava «privlači» ne-stvoreni svijet mogućnosti bivstva. Iza toga nastaju realizmi koji su u stvari paranoidne mistifikacije.
Geniji je algoritam.
Geniji je nulto prisustvo bitka, i Objava bogoposlaničkog otkrivanja.
O tome govori svi filozofi – Parmenid, Plotin, Proklo, Schelling – koji su znali filozofiji Objaviti, i da govore.


Genij

Današnja slika genija je jednostavna i očigledna, i za njega se veže učinjeno nešto nevjerojatno. Isus je govorio da ćete ih «po djelima ćete ih poznati njihovim», gdje je to ono što se odnosilo na «učitelje». On je u biti govorio o prorokovanju.
Biti prorokom, a ne biti u crnoj magiji, znati stvarati svijet, i pozitivan svijet. Uvijek je sustav rješavao dilemu tko je prorokom. Taj je pogađao. Kasnije se pokazivalo dobro njegovo govorenje. Ljudima je bilo nemoguće da se to samo tako pretpostavi, i to je bila magija. Filozofija je mogla tu dati svoju riječ, ali ona je «u svijetu» - izuzimajući Prokla, Pseudo-Dionizija, Eriugenu, Bohmea, Schellinga – u tome promašivala.
Pa današnja slika genija nije slika «mudraca», ma koliko to ovdje izgledalo čudesno. Za sliku genija danas se uzima slika Einsteina, što može biti dosta diskutabilno, ali je i dobro. U stvari, on je dokazivao fiziku «na granici» fizike, i time legitimirao izuzetnost tog dokaza: prikazao jasno dokle se idući tim putom može misliti.
Da li se ta istina u fizici svijeta više može pojačati? Da li je to pojačanje nužni ulaz u filozofiju, kako se može ovdje pretpostaviti? Uz to, da li je ova istina Einsteina, prekoračila filozofiju, ili je to učinila samo prema «nekim» filozofijama. Da li je to učinila prema svakoj filozofiji? Što je sa pravom filozofijom?
Odgvor na ovo je na granici nevjerojatnog, i zato za njega treba geniji: jer on uvijek u mogući svijet spušta nemoguće. Prtava istina se dokazuje djelom, a i – zato - Prisustvom. To je isto kao da se dokazuje Bogom.
Einstein je napravio nešto nevjerojatno, pa su ga svi uzdizali i osjećali da je to dobro. Bili su nesigurni u tome što to znači, i je li baš ispravno. Oni su mu vjerovali; i on kao da je imao hipnotičke moći od samog boga Hipnosa. Svi bi se slagali da je to genijalno, prema načinima koja je taj pojam pretpostavlja: a sve to nužno govori o «algoritmu duha», tu na tom mjestu. Dokaza nije bilo i on se nije mogao pojaviti.
Da li je baš tako? Što se događa u produžetku te istine, ako se nastavi, i ako se na tom tragu počne misliti? Može li se to dogoditi? Jesu li već od toga došli filozofi, i dokazali, i što su dokazali?
I danas se oko toga svađaju, i bio sam osobno prisutan kada su na jednom uvaženi fizičari govoreći o Einsteinu, govorili da su njegove teorije potpuno pogrešne, i da će se uskoro to pokazati, te u to bilu beskrajno uvjereni. Je li to smanjuje njegovu genijalnost, i je li treba od nje odustati?
Što bi se dogodilo da je Einstein nastavio svoj put, i je li mogao nastaviti. Je li ima «svijeta» tamo, iza granice dokle je došao, i iza njegove teorije? Ta magija nije mogla se jednostavno pretpostaviti, te je očekivala odgovor teologije, ako je teologije bilo na prostoru gdje se to pretpostavlja. Bi li se – da se nastavi - došlo u centar onog što Nietzsche i Wittgenstein zovu mističkim?
Filozofija zna što govori, i ona nikada neće pogriješiti ako je prava filozofija. Ona zna da se učitelj «po djelu» poznaje, što znači da on postaje i znanstvenik, i geniji i prorok. Zato je pitanje genija, pitanje proroštva, i «zauzdanje vremena», koje se može samo učiniti iz Vječnog. Tako su to činili i Pitagora, i Kopernik, i Leonardo, i Gallilei. Njihovo proroštvo danas «pribavlja» duh k sebi, i centira Osu svemira, «zove» koncentaciju, pa čitave mase učestvuju u tom proroštvu. Prorokovat će mnogi, govorio je Isus, i to se u Europi, po helenizmu - u njezinu oslobođenju - moglo dogoditi. Pa kada je izgledalo da nas ti duhovnjaci ne uče, i da su dosadni i nadiđeni, govorili su kao magovi i učitelji najvišeg projekta. Čitav svijet je kodiran po riječima njihova Imena, kada se prepostavlja da su oni «u svijetu» našto pronašli – kada se zovu istražiteljima. U biti je to uvijek iznimno proročko upoznaje - i spoznaje - događanja vremena, koje na/dolazi u vrijeme, prilazi njihovoj vječnosti, nečujno, kako je pretpostavljaju.
Tako je i s Vivaldijem, i Chopinom, i s Bachom i W.A. Mozartom. Lakoća naizgled njihova govorenja u alikvotnom sustavom čovjekove prirode duha, je u stvari teret njihova nošenja svijeta, zbog lakoće našeg življenja. Mi tako «dobivamo vrijeme», jer glazba je uvijek početak i takt u liniji vremena. I tu, kada rješavaju nemoguće nevjerojatnim sredstvima - koje običan čovjek ne može ni pretpostavljati - u stvari kao geniji jedan izgubljeni svijet koji već ide u mrak paranoja - vračaju u Centralu duha i privlač sustavu Pojačane svjetlosti.
I to je nima pred bogovima dopušteno.
Najvažnije je – zauvijek (i to je nevidljivo) - da se svijet «stvara», i da se to svakoga trenutka događa kao trenutak izbavljena samoga sebe u prostoru estetike sve/općeg upoznanja. To što se to tako ne vidi, je jednako tako važno kao misteriji svjetotvorenja. Geniji je tu odabran i izdvojen, i skriveni Europski «prorok», koji će na najviše zahtijeve bogotvornog, u najvažnijem trenutku algoritamski postaviti kao aplikaciju pred Vječnog, tako da će je Ovaj shvatiti to kao samo svoje Otkrivanje.
I što ovdje o geniju reći?
Najjednostavnije je ovdje otpočeti od uobičajenih pretpostavki, jer je to didaktički dobro. Za razumijevanja najvažnijeg, iskoristiti inerciju ljudskog i civilizacijskog duha, a potom «rastapati» one paranoje – gdje se pojave i gdje ih ima – te potom Čistiti do samog Nultog-prisustva.
A Pavao je učinio u židovskom sustavu vremenskog proroštva, ili dolaženja maga za magom u vremenu, ono što je tu apsolutni proboj vječnosti. On je govorio kao (1) Židovim u tijelu svijeta, a kao (2) mistik i apolonski svetac pred Delfima u Nultom-misteriju. Kao i kod Lao Cea što je slučaj, i kod njega se dogodilo to, da oni koji ga najviše voljeli – i koji ga tobože slijede – ne razumiju što je on tu jasno pretpostavljao.
Da biste razgovarali o filozofiji, morate imati makar dva filozofa u prisustvu, koji će s usta na uši čuti, i koji će to znati pretvoriti u dobro otkrivanje. Od početka svijeta i vremena to je problem svih filozofa koji će doći u povjest. Jednako tako jak problem što to oni, da je to tako, nikome neće moći objasniti. Gamad, ili protu-učitelji, učitelji u neznanju pravog govora najviše mističkog, zaposjesti će sve institucije u svijetu, gurajući ga u katalizmu propasti. U magiji algoritma materije, ili činjenice da oni hoće osebujno da koriste bog-atstva svijeta (Bog) koje su stvorili bogovi. Uništavat će sve pred sobom, do storniranja tog svijeta iz estetskog sustava mogućeg.