Istina o nemogućem
Artemida © 2018 Anton Celin

METAPHYSICS OF PROPHECY _____________ ** ** METAFIZIKA PROROŠTVA Anton Celin

the world formed by the soul can not catch the ever-present "speed eternity", and in its inertia gets time



_________

Svijet nastaje tako što duša ne može uhvatiti stalno prisutnu «brzinu vječnosti», te u svojoj tromosti dobiva vrijeme




I.
Za filozofa koji je filozof i koji nikada neće olako prihvatiti svijet onakav kakav jest, uvijek će vrijediti ona istina koja se govori o Konfuciju, a koja kaže o mogućnosti jedne pretpostavke nužnosti sustava, da jeste - i mora, i ne mora biti - istine koja može biti moguća, a može biti nemoguća. Naime kada je već dobro ostario, a i poslije svih peripetija u životu, sustreta s gospodarima tog prostora i vremena, velmožama po provincijama te kraljevima kojim je služio; te poslije svih visokih pozicija u državi, u kojima je pokušajima da realizira svoje ideje koje bi značile veću harmoniju duha na zemlji, u zajednici među ljudima - punu istinu u ostvarenju - došao je na kraju života nekom novom «mladome caru» s istom temom, da ga podući. Tada mu je počeo govoriti o svojim konceptima rješenja, gospodarskim idejama, o socijalnim reformama te korištenju Ji đinga u programu planiranja svijeta - duha i zajednice - govoreći mu o mogućim i najboljim putovima koje jedan filozof može pretpostaviti, kazujući: te ovo «bi trebalo ovako», te dalje govoreći, ono «bi trebalo onako»; te govorio je, «kako ovo nije dobro i trebalo bi ga popraviti na ovaj način», a isto tako i «ono nije dobro i trebalo bi ga popraviti na onaj način».
Pa kad se ovaj nađe iznenađen kao i svaki silnik i odlučnik - s brzim i praktičnim realizacijama u životu, te s lijepim konkubinama oko sebe - okrenu se svojim savjetnicima zbunjen, pitajući ih:
«A koji vam je sad pa ovaj?»
Oni mu rekoše:
«Ama, pustite ga: to Vam je onaj što čitav život pokušava, vidi da ne ide, a on i dalje pokušava.»
Tisuće godina iza toga svijet kineskog carstva živio je nadahnjujući se iz ideja koje je Konfucije osmislio i dao, rješenja koje je zacrtao, iz njegovih programa. Konfucije je tako kao i svaki duhovnjak bogoposlaničke vizije, postao prorokom.
Iako je stalna meta bio Čuang Cea - filozofa neizmjerne snage i mistika nulte kategorije - zbog njegova pomalo racionalizma, moram reći da se s pravom njegova riječ danas dobro čuje na Zapadu, a o njemu s poštovanjem govori.
On nije bio tip rigidnog aristotelizma, na istoku, i svako poređenje s Aristotelom u ovom smislu je besmisleno. Konfucije je bio potpuno drugačiji. On je bio filozof duha i Istine; i u svoje vrijeme je mogao čuti i za budizam i taoizam: naravno, a i pogotovu, jer u njegovoj biografiji stoji da mu neposredni učitelj bio pisac klasičnog dijela «O Putu i Moći». Mnogo toga je od ovoga zadržao u svojoj filozofiji, nešto prešutio, a ponešto i odbacio.
To sada i nije toliko niti važno.
Najvažnije u svemu je njegovo ime, koje govori o antipodu Lao Ceu, na svoj način, a iz bitnog razloga, koji će uvijek bit uputan za filozofiju. Na svoj način će u svim svjetovima uvijek postojati oni koji će govoriti okrenuti više prama zemlji i tražeći put na njoj, te oni koji će gledati više u nebo i željeti da gledaju samo Jasnu svjetlost.
Spomenutu ovdje dvojicu često dovode za isti stol s Gautama Budhom, prosvijetljenim - ili onim «koji je cilj postigao» - pokušavajući pretpostaviti razgovor koji bi oni - da su se nekad sastali - zapodjenuli među sobom, i vodili. Tu ima nešto podsticajno za filozofiju - i izgleda da može potpuno da otkrije istinu njezina bitka - ali je proturječno u odnosu na «artemidski misterij», i u startu prema njemu pogrešno, o čemu će se ovdje na svom mjestu govoriti.
Lao Ce je sav u ezoteriji, te 99% ljudi kada gutaju tekst Tao De Jinga i izlaze na portal «Tajansvene žene», te svim srcem to žive - i čine to u najvišoj ugodnosti - u biti i ne znaju što on govori. Razloge za to ne mogu niti pretpostaviti, i to je uvijek bitna magija tvorca svake velike teozofije i teologije.
Konfucije je bio drugačiji, i on je htio kopromis sa svijetom do granica koje to jedan filozof može prihvatiti. Obavljao je visoke državne dužnosti, i zbog neslaganja lutao po područjima učeći ljude o svemu što proizlazi iz pojma učitelja (Kung Fu Ce). Za života nije dosegao svoj cilj u apsolutnosti, kako je želio, ali je bitno postigao ono što je njegova riječ učinila - po duhu - u prostoru i vremenu. On je za – zauvijek svima - inspirativni svijet antičke Kine postao magom navjestiteljske i zakonodavne konfucijanske profetologije.
I to je njemu bilo moguće.
Dogodilo se ono što je po snazi riječi i domišljatosti probilo stvarnost stvorenog, u zadanosti odgovora koji je dan, te zaoralo brazdu vremena iz vječnosti kada je otamo puhnulo vjetrom kojemu danas čujemo kao lišće hrasta što ga zauvijek tumači delfska proročica, kada vraća žamor svijeta iz kaosa, u jasnu mistiku misli odakle je svemir i potekao. U svijetu bogova tako ljudi otvorenih usta - nijemi - hoće da protumače ono što i sami ne razumiju, dokazujući upravo s time da su ljudi; dok u svijetu ljudi, bogovi sa strahom se primaju dolje, onako kako više nitko ne može da se sjeti zašto su oni bogovi.
Taoizam je bio omaž za svoj svijet, kao ime Isusa na Zapadu, a zapisano u poruci Novoga zavjeta i prije svega Pavla, apostola. Sam Isus je uzet kao kraj i početak sveg, predvorje Istine i svi posljednji dokaz. Ali izvjesno je i lako se može primijetiti da jadan Lao Ce se neće uzimati u Kini tako fanatično, kao spomenute gore čiste poruke (Isusa) u Crkvi našega svijeta i vremena: iako po prirodi stvari se i to može izazvati. Kada se prave neki paralelizmi neosporno je reći, da taoizam oplemenjen konfucijanstvom se pojavljuje kao jedina civilizacija koja se uz rame po dubini misli, po čistoće istina i domišljati duha može nositi s našom ovom helenističko-rimskom, koju eto kolokvijalno zovemo - ali i s razlogom - kršćanstvom. Postoji tu - kod ove obje civilizacija i oba svijeta - "paradigme apsolutnosti" koje su jedinstvene i neosporne, a zapadni filozofi se danas na samom tom Zapadu ne mogu vidjeti od "istina", i sakriveni su u svojoj veličini na taj način da su pokriveni metastazom egzoterijskih znanosti, postavljenih pod pogrešnim pojmom "egzaktnog", kojega ne znaju deklarirani protivnici niti pravilno protumačiti, pa tako niti osporiti.
U antičkoj Kini je to sve jednostavnije, jer masa zla i prljavštine materijalnog svijeta nije kontaminirala toliko prostor pristupa gore spomenutim božijim posvećenicima istoka, i prorocima, kineskim duhovnjacima velikog vremena.
Njih možemo sada promatrati i tako, da je recimo jedan Lao Ce bio čist ledeni izvor ispod kamena u samom početku sveg, i svih svjetova; dok je Čuang Ce sam bistar planinski žuborit potok koji je rastao svakim korakom u veliku nezaustavljivu rijeku misli koja će beskrajno putovati ka velikom ostvarnju; dok je Konfucije iz svega toga na kraju se pojavio kao more svih rješenja koje se može iz te duhovnosti postaviti. Pa je time Lao Ce govorio tako, da je upućivao kako da se ode čisto do samog Stvoritelja; dok je neuhvatljivi Čuang Ce činio samo i izravno "ravnanje svemira", kao najživotniji po duhu i prijemčljivosti; da bi na kraju Konfucije po božjoj promisli osmišljavao dolje mogućnosti za svijet, da se postavi "s izgledom", tako da beskonačna promisao gore spomenutih konkretno se dogodi u vremenu.


_________
The world is born in such a way that the soul can not capture the ever-present "speed of eternity," and it gets its time in its illness.




First
For a philosopher who is a philosopher and who will never easily accept the world as it is it will always be true of the truth about Confucius, which tells of the possibility of a prerequisite of the necessity of the system, that it is - and must, and does not have to be - the truth that It may be possible and may be impossible. Namely, when he had already grown well, and after all the peripatetics in his life, he met with the masters of that space and time, the speed of the provinces and the kings whom he served; and after all the high positions in the country, in which attempts to realize their ideas that would mean greater harmony of spirit on earth, in the community of people - full truth in accomplishment - came to end with a new "young emperor" with the same theme, to shake it. Then he began to talk about his concepts of solutions, economic ideas, social reforms, and the use of Jedi in the world's planning of the world - the spirit and the community - telling him about the possible and the best paths one philosopher can assume, saying: this should be " "And further," what should be so "; he said, "this is not good and should be repaired in this way," and also "it is not good and should be repaired in this way".
So when he finds himself as surprised as any silhouetted and decisive - with quick and practical realizations in life and with nice concubines around him - turn to his advisers confused, asking them:
"What is yours now?"
They said to him,
"Ama, let him go: It is you who is trying all the time, see that he is not going, and he is still trying."
Thousands of years behind that, the world of the Chinese empire has been inspired by the idea that Confucius had created and gave, the solutions he had drawn from his programs. Confucius is like every spiritualist of a bourgeois vision, becoming a prophet.
Although the constant target was Čuang Cea - the infinite power and mystic of zero categories - because of his somewhat rationalism, I must say that right now his word is well-heard in the West today, and he is honoring him with respect.
He was not the type of rigid aristotelism in the east, and any comparison with Aristotle in this sense is meaningless. Confucius was completely different. He was the philosopher of spirit and truth; and in his time he could hear about Buddhism and Taoism: of course, and especially, because in his biography it is said that his immediate teacher was a writer of the classical part of "About the Way and the Power." Much of this has been kept in his philosophy, something trespassed and somewhat rejected.
This is not so important now.
The most important thing in all is his name, which speaks of antipode Lao Ce, in his own way, for the most important reason, who will always be guided by philosophy. In their own way, there will always be those who will speak to turn more prayers to the earth and seek the way to it, and those who will look more in the sky and want to see only the Light of Light in all the worlds.
The two mentioned here frequently lead to the same table with Gautama Buddha, enlightened - or those "who have achieved the goal" - trying to assume the conversation that they, once they met, would get married among themselves and lead. There is some encouragement for philosophy - and it seems he can fully detect the truth of her battle - but it is contradictory to the "artemidic mystery", and in the beginning it is wrong for him to be talked about here.
Lao Ce is all in esotericism, and 99% of people who smear the text of Tao De Jing and go to the "Taiwanese Women" portal, and with all their heart live - and do it in the utmost comfort - they do not really know what he is talking about. The reasons for this can not be assumed, and it is always the essential magic of the creator of every great theosophy and theology.
Confucius was different, and he wanted to cling to the world to the limits that a philosopher can accept. He has performed high state duties, and because of disagreement wandering around areas, teaching people about everything that comes from the concept of teacher (Kung Fu Ce). For life, he did not reach his goal of absoluteity as he wanted, but he did essentially accomplish what his word did - by spirit - in space and time. He is - forever and for all - the inspirational world of ancient China becoming the core of narrative and legislative Confucian prophecy.
And that was possible for him.
It happened what was in the power of words and ingenuity the reality of the created, in the response of the given response, and the spell of eternal times when we departed the wind with the wind we hear today as the oak tree that is forever interpreted by the Delphic prophet, chaos, a clear mystic thought of where the universe came from. In the world of gods, people with open mouths - silent - want to interpret what they do not understand, proving precisely that they are people; while in the world of humans, gods with fear are received down, as no one else can ever remember why they are gods.
Taoism was an asset to your world as the name of Jesus



_________
世界诞生的方式是灵魂无法捕捉到永恒的“永恒速度”,并且它在疾病中得到时间。




第一
对于谁是哲学家谁从不轻率地接受了世界,因为它是哲学家,总是会有值得事实,讲孔子,其说,大约需要系统的推定的可能性,那就是 - 切不可 - 的真理这可能是可能的,也可能是不可能的。也就是说,当更多的好年纪,生活中所有的烦恼后,Šustr空间和时间,领主和供应的省份王的主人;而在状态,这是试图实现自己的想法这将意味着地球的更大的和谐,人与人之间的社会所有的高职位后 - 的全部真相,以实现 - 来了在生命的尽头有一个新的“青帝”用相同的主题,动摇它。然后,他开始谈论他们的解决方案,社会改革的经济思想和世界的方案规划利用易经的概念 - 精神和社会 - 告诉他可能和一个哲学家可以假设的最佳途径,他说,这“应该是这样的“而且,”应该如此“;他说,“这是不好的,应该以这种方式修复”,也是“什么是不好的,应该以某种方式进行修复。”
因此,当这一发现感到惊讶,因为每个暴君和odlučnik - 在生活中快速,实际实现,而他身边的漂亮的嫔妃 - 他把他的顾问们糊涂了,问他们:
“你现在是什么?”
他们对他说,
“阿玛,让他走吧:你一直在努力,看到他不会去,而且他还在努力。”
数千年后,中国帝国的世界受到孔子创造并给予他从他的计划中所得到的解决方案的启发。孔子就像每一个资产阶级异象的唯心主义者一样,成为先知。
虽然不变的目标是庄子 - 巨大的权力和最高的类别的神秘的哲学家 - 他的那种理性主义的,我要说的是理所当然今天他的话也听说在西方,关于他对于说。
他不是东方那种僵化的亚里士多德主义,在这个意义上与亚里士多德的任何比较都没有意义。孔子是完全不同的。他是精神和真理的哲学家;而在他的时代,他能听到并为佛教和道教:当然,尤其是,因为在他的传记说他的顶头老师是经典款的“关于道路和力量”的作者。其中大部分内容都保留在他的哲学中,有些东西被侵入并被拒绝。
现在这并不重要。
最重要的是他的名字,它以自己的方式讲述了对话老舍的最重要的原因,他将永远以哲学为指导。对你的方式将在所有的世界永远是那些谁都会讲面子更prama国家和寻找一种方式吧,和那些谁将会观看满天,并希望只查看清光。
这里有两个提到往往会导致与释迦牟尼,开明的同桌 - 或者那些“谁达到的目标” - 试图承担交谈,他们 - 曾经遇到的是 - 他们之间结下不解之缘,和铅。有什么东西刺激的理念 - 这似乎是完全揭开她的存在的真理 - 或者是矛盾相对于“artemidski谜”,并开始对他是错的,将在这里来替他说话的内容。
老子是所有的深奥,而99%的人在吞食文字道德经,然后转到门户“Tajansvene女”,并用我所有的心脏活 - 并使其最高利益 - 是,不知道他在说什么。这个原因不能被假定,它始终是每一个伟大哲学和神学的创造者的基本魔法。
孔子是不同的,他想把世界限制在一个哲学家可以接受的范围内。他承担了很高的国家职责,并且由于在各地游荡不同,教导人们关于教师(功夫策)概念的所有内容。一生中,他没有达到他想要的绝对目标,但是他在空间和时间上基本上完成了他的话 - 通过精神 - 。他永远是永远 - 古代中国的励志世界成为叙事和立法儒家预言的核心。
这对他来说是可能的。
碰巧的是单词和创造智慧刺穿现实的力量,吉文斯回答那一天,耕时间的沟从永恒的时候从那里吹,我们听到的橡树叶的风,因为它总是解释德尔斐先知,当返回从杂音世界混乱,宇宙从哪里来的清晰的神秘思想。在神的世界里,嘴巴张开的人 - 无声的 - 想要解释他们不明白的东西,并明确地证明他们是人;而在人类的世界中,有恐惧的神会被接受,因为没有人能记得他们为什么是神。
道教作为耶稣的名字是你的世界的资产
Shìjiè dànshēng de fāngshì shì línghún wúfǎ bǔzhuō dào yǒnghéng de “yǒnghéng sùdù”, bìngqiě tā zài jíbìng zhōng dédào shíjiān.




Dì yī
duìyú shéi shì zhéxué jiā shéi cóng bù qīngshuài de jiēshòule shìjiè, yīnwèi tā shì zhéxué jiā, zǒng shì huì yǒu zhídé shìshí, jiǎng kǒngzǐ, qí shuō, dàyuē xūyào xìtǒng de tuīdìng de kěnéng xìng, nà jiùshì - qiè bùkě - de zhēnlǐ zhè kěnéng shì kěnéng de, yě kěnéng shì bù kěnéng de. Yě jiùshì shuō, dāng gèng duō de hǎo niánjì, shēnghuó zhōng suǒyǒu de fánnǎo hòu,Šustr kōngjiān hé shíjiān, lǐngzhǔ hé gōngyìng de shěngfèn wáng de zhǔrén; ér zài zhuàngtài, zhè shì shìtú shíxiàn zìjǐ de xiǎngfǎ zhè jiāng yì wèi zhuó dìqiú de gèng dà de héxié, rén yǔ rén zhī jiān de shèhuì suǒyǒu de gāo zhíwèi hòu - de quánbù zhēnxiàng, yǐ shíxiàn - láile zài shēngmìng de jìntóu yǒu yīgè xīn de “qīng dì” yòng xiāngtóng de zhǔtí, dòngyáo tā. Ránhòu, tā kāishǐ tánlùn tāmen de jiějué fāng'àn, shèhuì gǎigé de jīngjì sīxiǎng hé shìjiè de fāng'àn guīhuà lìyòng yì jīng de gàiniàn - jīngshén hé shèhuì - gàosù tā kěnéng hé yīgè zhéxué jiā kěyǐ jiǎshè de zuì jiā tújìng, tā shuō, zhè “yīnggāi shì zhèyàng de “érqiě,” yīnggāi rúcǐ “; tā shuō,“zhè shì bù hǎo de, yīnggāi yǐ zhè zhǒng fāngshì xiūfù”, yěshì “shénme shì bù hǎo de, yīnggāi yǐ mǒu zhǒng fāngshì jìnxíng xiūfù.”
Yīncǐ, dāng zhè yī fà xiàn gǎndào jīngyà, yīnwèi měi gè bàojūn hé odlučnik - zài shēnghuó zhōng kuàisù, shíjì shíxiàn, ér tā shēnbiān de piàoliang de pín fēi - tā bǎ tā de gùwènmen hútúle, wèn tāmen:
“Nǐ xiànzài shì shénme?”
Tāmen duì tā shuō,
“ā mǎ, ràng tā zǒu ba: Nǐ yīzhí zài nǔlì, kàn dào tā bù huì qù, érqiě tā hái zài nǔlì.”
Shù qiān nián hòu, zhōngguó dìguó de shìjiè shòudào kǒngzǐ chuàngzào bìng jǐyǔ tā cóng tā de jìhuà zhōng suǒ dédào de jiějué fāng'àn de qǐfā. Kǒngzǐ jiù xiàng měi yīgè zīchǎn jiējí yì xiàng de wéixīn zhǔyì zhě yīyàng, chéngwéi xiānzhī.
Suīrán bù biàn de mùbiāo shì zhuāngzi - jùdà de quánlì hé zuìgāo de lèibié de shénmì de zhéxué jiā - tā dì nà zhǒng lǐxìng zhǔyì de, wǒ yào shuō de shì lǐsuǒdāngrán jīntiān tā dehuà yě tīng shuō zài xīfāng, guānyú tā duìyú shuō.
Tā bùshì dōngfāng nà zhǒng jiānghuà de yà lǐ shì duō dé zhǔyì, zài zhège yìyì shàng yǔ yà lǐ shì duō dé de rènhé bǐjiào dōu méiyǒu yìyì. Kǒngzǐ shì wánquán bùtóng de. Tā shì jīngshén hé zhēnlǐ de zhéxué jiā; ér zài tā de shídài, tā néng tīng dào bìng wèi fójiào hé dàojiào: Dāngrán, yóuqí shì, yīnwèi zài tā de zhuànjì shuō tā de dǐngtóu lǎoshī shì jīngdiǎn kuǎn de “guānyú dàolù hé lìliàng” de zuòzhě. Qízhōng dà bùfèn nèiróng dōu bǎoliú zài tā de zhéxué zhōng, yǒuxiē dōngxī bèi qīnrù bìng bèi jùjué.
Xiànzài zhè bìng bù chóng yào.
Zuì zhòngyào de shì tā de míngzì, tā yǐ zìjǐ de fāngshì jiǎngshùle duìhuà lǎoshě de zuì zhòngyào de yuányīn, tā jiāng yǒngyuǎn yǐ zhéxué wèi zhǐdǎo. Duì nǐ de fāngshì jiàng zài suǒyǒu de shìjiè yǒngyuǎn shì nàxiē shéi dūhuì jiǎng miàn zǐ gēng prama guójiā hé xúnzhǎo yī zhǒng fāngshì ba, hé nàxiē shéi jiāng huì guānkàn mǎn tiān, bìng xīwàng zhǐ chákàn qīngguāng.
Zhè li yǒu liǎng gè tí dào wǎngwǎng huì dǎozhì yǔ shì jiā móu ní, kāimíng de tóng zhuō - huòzhě nàxiē “shéi dádào de mùbiāo” - shìtú chéngdān jiāotán, tāmen - céngjīng yù dào de shì - tāmen zhī jiān jié xià bù jiě zhī yuán, hé qiān. Yǒu shé me dōngxī cìjī de lǐniàn - zhè sìhū shì wánquán jiē kāi tā de cúnzài de zhēnlǐ - huòzhě shì máodùn xiāngduì yú “artemidski mí”, bìng kāishǐ duì tā shì cuò de, jiàng zài zhèlǐ lái tì tā shuōhuà de nèiróng.
Lǎozi shì suǒyǒu de shēn'ào, ér 99%de rén zài tūnshí wénzì dàodé jīng, ránhòu zhuǎn dào ménhù “Tajansvene nǚ”, bìngyòng wǒ suǒyǒu de xīnzàng huó - bìng shǐ qí zuìgāo lìyì - shì, bù zhīdào tā zài shuō shénme. Zhège yuányīn bùnéng bèi jiǎdìng, tā shǐzhōng shì měi yīgè wěidà zhéxué hé shénxué de chuàngzào zhě de jīběn mófǎ.
Kǒngzǐ shì bùtóng de, tā xiǎng bǎ shìjiè xiànzhì zài yīgè zhéxué jiā kěyǐ jiēshòu de fànwéi nèi. Tā chéngdānle hěn gāo de guójiā zhízé, bìngqiě yóuyú zài gèdì yóudàng bùtóng, jiàodǎo rénmen guānyú jiàoshī (gōngfū cè) gàiniàn de suǒyǒu nèiróng. Yīshēng zhōng, tā méiyǒu dádào tā xiǎng yào de juéduì mùbiāo, dànshì tā zài kōngjiān hé shíjiān shàng jīběn shàng wánchéngle tā dehuà - tōngguò jīngshén - . Tā yǒngyuǎn shì yǒngyuǎn - gǔdài zhōngguó de lìzhì shìjiè chéngwéi xùshì hé lìfǎ rújiā yùyán de héxīn.
Zhè duì tā lái shuō shì kěnéng de.
Pèngqiǎo de shì dāncí hé chuàngzào zhìhuì cì chuān xiànshí de lìliàng, jíwén sī huídá nà yītiān, gēng shíjiān de gōu cóng yǒnghéng de shíhòu cóng nàlǐ chuī, wǒmen tīng dào de xiàngshù yè de fēng, yīnwèi tā zǒng shì jiěshì dé'ěr fěi xiānzhī, dāng fǎnhuí cóng záyīn shìjiè hǔnluàn, yǔzhòu cóng nǎlǐ lái de qīngxī de shénmì sīxiǎng. Zài shén de shìjiè lǐ, zuǐbā zhāng kāi de rén - wúshēng de - xiǎng yào jiěshì tāmen bù míngbái de dōngxī, bìng míngquè dì zhèngmíng tāmen shì rén; ér zài rénlèi de shìjiè zhōng, yǒu kǒngjù de shén huì bèi jiēshòu, yīnwèi méiyǒu rén néng jìdé tāmen wèishéme shì shén.
Dàojiào zuòwéi yēsū de míngzì shì nǐ de shìjiè de zīchǎn