Istina o nemogućem
Artemida © 2017 Anton Celin

METAPHYSICS OF PROPHECY _____________ ** ** METAFIZIKA PROROŠTVA Anton Celin

the world formed by the soul can not catch the ever-present "speed eternity", and in its inertia gets time



_________

Svijet nastaje tako što duša ne može uhvatiti stalno prisutnu «brzinu vječnosti», te u svojoj tromosti dobiva vrijeme




I.
Za filozofa koji je filozof i koji nikada neće olako prihvatiti svijet onakav kakav jest, uvijek će vrijediti ona istina koja se govori o Konfuciju, a koja kaže o mogućnosti jedne pretpostavke nužnosti sustava, da jeste - i mora, i ne mora biti - istine koja može biti moguća, a može biti nemoguća. Naime kada je već dobro ostario, a i poslije svih peripetija u životu, sustreta s gospodarima tog prostora i vremena, velmožama po provincijama te kraljevima kojim je služio; te poslije svih visokih pozicija u državi, u kojima je pokušajima da realizira svoje ideje koje bi značile veću harmoniju duha na zemlji, u zajednici među ljudima - punu istinu u ostvarenju - došao je na kraju života nekom novom «mladome caru» s istom temom, da ga podući. Tada mu je počeo govoriti o svojim konceptima rješenja, gospodarskim idejama, o socijalnim reformama te korištenju Ji đinga u programu planiranja svijeta - duha i zajednice - govoreći mu o mogućim i najboljim putovima koje jedan filozof može pretpostaviti, kazujući: te ovo «bi trebalo ovako», te dalje govoreći, ono «bi trebalo onako»; te govorio je, «kako ovo nije dobro i trebalo bi ga popraviti na ovaj način», a isto tako i «ono nije dobro i trebalo bi ga popraviti na onaj način».
Pa kad se ovaj nađe iznenađen kao i svaki silnik i odlučnik - s brzim i praktičnim realizacijama u životu, te s lijepim konkubinama oko sebe - okrenu se svojim savjetnicima zbunjen, pitajući ih:
«A koji vam je sad pa ovaj?»
Oni mu rekoše:
«Ama, pustite ga: to Vam je onaj što čitav život pokušava, vidi da ne ide, a on i dalje pokušava.»
Tisuće godina iza toga svijet kineskog carstva živio je nadahnjujući se iz ideja koje je Konfucije osmislio i dao, rješenja koje je zacrtao, iz njegovih programa. Konfucije je tako kao i svaki duhovnjak bogoposlaničke vizije, postao prorokom.
Iako je stalna meta bio Čuang Cea - filozofa neizmjerne snage i mistika nulte kategorije - zbog njegova pomalo racionalizma, moram reći da se s pravom njegova riječ danas dobro čuje na Zapadu, a o njemu s poštovanjem govori.
On nije bio tip rigidnog aristotelizma, na istoku, i svako poređenje s Aristotelom u ovom smislu je besmisleno. Konfucije je bio potpuno drugačiji. On je bio filozof duha i Istine; i u svoje vrijeme je mogao čuti i za budizam i taoizam: naravno, a i pogotovu, jer u njegovoj biografiji stoji da mu neposredni učitelj bio pisac klasičnog dijela «O Putu i Moći». Mnogo toga je od ovoga zadržao u svojoj filozofiji, nešto prešutio, a ponešto i odbacio.
To sada i nije toliko niti važno.
Najvažnije u svemu je njegovo ime, koje govori o antipodu Lao Ceu, na svoj način, a iz bitnog razloga, koji će uvijek bit uputan za filozofiju. Na svoj način će u svim svjetovima uvijek postojati oni koji će govoriti okrenuti više prama zemlji i tražeći put na njoj, te oni koji će gledati više u nebo i željeti da gledaju samo Jasnu svjetlost.
Spomenutu ovdje dvojicu često dovode za isti stol s Gautama Budhom, prosvijetljenim - ili onim «koji je cilj postigao» - pokušavajući pretpostaviti razgovor koji bi oni - da su se nekad sastali - zapodjenuli među sobom, i vodili. Tu ima nešto podsticajno za filozofiju - i izgleda da može potpuno da otkrije istinu njezina bitka - ali je proturječno u odnosu na «artemidski misterij», i u startu prema njemu pogrešno, o čemu će se ovdje na svom mjestu govoriti.
Lao Ce je sav u ezoteriji, te 99% ljudi kada gutaju tekst Tao De Jinga i izlaze na portal «Tajansvene žene», te svim srcem to žive - i čine to u najvišoj ugodnosti - u biti i ne znaju što on govori. Razloge za to ne mogu niti pretpostaviti, i to je uvijek bitna magija tvorca svake velike teozofije i teologije.
Konfucije je bio drugačiji, i on je htio kopromis sa svijetom do granica koje to jedan filozof može prihvatiti. Obavljao je visoke državne dužnosti, i zbog neslaganja lutao po područjima učeći ljude o svemu što proizlazi iz pojma učitelja (Kung Fu Ce). Za života nije dosegao svoj cilj u apsolutnosti, kako je želio, ali je bitno postigao ono što je njegova riječ učinila - po duhu - u prostoru i vremenu. On je za – zauvijek svima - inspirativni svijet antičke Kine postao magom navjestiteljske i zakonodavne konfucijanske profetologije.
I to je njemu bilo moguće.
Dogodilo se ono što je po snazi riječi i domišljatosti probilo stvarnost stvorenog, u zadanosti odgovora koji je dan, te zaoralo brazdu vremena iz vječnosti kada je otamo puhnulo vjetrom kojemu danas čujemo kao lišće hrasta što ga zauvijek tumači delfska proročica, kada vraća žamor svijeta iz kaosa, u jasnu mistiku misli odakle je svemir i potekao. U svijetu bogova tako ljudi otvorenih usta - nijemi - hoće da protumače ono što i sami ne razumiju, dokazujući upravo s time da su ljudi; dok u svijetu ljudi, bogovi sa strahom se primaju dolje, onako kako više nitko ne može da se sjeti zašto su oni bogovi.
Taoizam je bio omaž za svoj svijet, kao ime Isusa na Zapadu, a zapisano u poruci Novoga zavjeta i prije svega Pavla, apostola. Sam Isus je uzet kao kraj i početak sveg, predvorje Istine i svi posljednji dokaz. Ali izvjesno je i lako se može primijetiti da jadan Lao Ce se neće uzimati u Kini tako fanatično, kao spomenute gore čiste poruke (Isusa) u Crkvi našega svijeta i vremena: iako po prirodi stvari se i to može izazvati. Kada se prave neki paralelizmi neosporno je reći, da taoizam oplemenjen konfucijanstvom se pojavljuje kao jedina civilizacija koja se uz rame po dubini misli, po čistoće istina i domišljati duha može nositi s našom ovom helenističko-rimskom, koju eto kolokvijalno zovemo - ali i s razlogom - kršćanstvom. Postoji tu - kod ove obje civilizacija i oba svijeta - "paradigme apsolutnosti" koje su jedinstvene i neosporne, a zapadni filozofi se danas na samom tom Zapadu ne mogu vidjeti od "istina", i sakriveni su u svojoj veličini na taj način da su pokriveni metastazom egzoterijskih znanosti, postavljenih pod pogrešnim pojmom "egzaktnog", kojega ne znaju deklarirani protivnici niti pravilno protumačiti, pa tako niti osporiti.
U antičkoj Kini je to sve jednostavnije, jer masa zla i prljavštine materijalnog svijeta nije kontaminirala toliko prostor pristupa gore spomenutim božijim posvećenicima istoka, i prorocima, kineskim duhovnjacima velikog vremena.
Njih možemo sada promatrati i tako, da je recimo jedan Lao Ce bio čist ledeni izvor ispod kamena u samom početku sveg, i svih svjetova; dok je Čuang Ce sam bistar planinski žuborit potok koji je rastao svakim korakom u veliku nezaustavljivu rijeku misli koja će beskrajno putovati ka velikom ostvarnju; dok je Konfucije iz svega toga na kraju se pojavio kao more svih rješenja koje se može iz te duhovnosti postaviti. Pa je time Lao Ce govorio tako, da je upućivao kako da se ode čisto do samog Stvoritelja; dok je neuhvatljivi Čuang Ce činio samo i izravno "ravnanje svemira", kao najživotniji po duhu i prijemčljivosti; da bi na kraju Konfucije po božjoj promisli osmišljavao dolje mogućnosti za svijet, da se postavi "s izgledom", tako da beskonačna promisao gore spomenutih konkretno se dogodi u vremenu.