Istina o nemogućem
Artemida © 2017 Anton Celin

DVORSKA STRAŽARA Anton Celin

I.

Stavio sam sudbonosni papirić u džep vojničke košulje i zakopčao ga, te pogledao prema nebu. Smjena je tek došla. Vjetar je nemilice udarao u prozore, a ja sam očekivao nastavak priče koju mi je jučer Saša otpočeo, i natuknuo, čudesne, i koju sam upijao: Možda je to zaista se tako i dogodilo.
Dvorska stražara! ...
Vjetar puše u Beogradu u siječanjskim danima nemilice, a mi koji smo se mrzli na njegovim naletima u šalili bi govorili, da je Avala prvo brdo koje ga može zaustaviti od Rusije. Ja sam sanjario u toploj prostoriji gledajući kako zaleđeni ulaze na poluotvorena vrata, te čudio se Saši koliko je drugačiji, i luđi, a i mudriji istovremeno - te izvjesno zagonetan.
Sada mi je prišao skidajući oprtač, onako spretan, visok, uvijajući se kao mačka, i počeo govoriti:
- E moj Dorijane: Čudesa su uvijek moguća, i nikad se nemoj uspavati! Ja sam zauvijek mislio da je drugima nemoguće doći do tog mjesta, a ostati s riječima koje se čuju.
- Hm!
- Otvorila mi je «devetnaestu ladicu»... Dorijane! – nastavio je, i gledao me kestanjastim očima, kao da će skočiti od sreće na mene kao leopard: - To mi se nikada ranije nije dogodilo.
Kasnije sam imao veliki sukob sa njim, i razgovarali smo napeto: nikada nisam vidio takvoga čovjeka. Pričao je nepovezano, ali je tu bilo nešto snažno.
Bdijemo ovdje nad bogovima, a pomalo i nad ljudima, kako su nekad nad Aleksandrom, a nekada netko i nad Josipom Brozom. 1984. je godina. Bdijemo nad Miteranom i Bušom, Enrikom Belinguerom i Janošom Kadrom, kada se ne smijemo pitati što nam je to potrebno. A a mi smo ih mrzili, jer su govorili da «ne postoje» bogovi, i glumili su na Dvoru da su ljudi. A mi smo htjeli da im kažemo da vidimo kako nas varaju, jer im je bolje nego da su bogovi, a nama je gore nego Prometeju, koji je bio genij, i to smo razumjeli mi koji smo ljudi
Nema smješnije stvari u svijetu od komunizma na dorskim odajama Staroga i Bijeloga dvora, razmišljati o njemu i o njegovim glupostima; dok se borba oko ispravnih misli o postojanju sveg mogućeg vodi u beskraj kao sloboda i «...misli Davorjanke Paunović, i njezine tajne». Čitao sam riječi Sašine koje su bile čudesne, i zato me oplemenjivale: «Stajao sam nad njezinim grobom i razmišljao, i pitao se otkud to, a onda shvatio kako joj je to uspjelo?» Nikada neću razumjeti njega do kraja, jer saša je nevjerojatan, i uvijek kasniti za njim upravo onoliko vremena ostanem zbunjen. «Jugoslaviju je stvorila, i to ne bi Tito uspio s drugim održati, i u stabilnosti duha svog u jedinstvu, u sebi, i moć ljubavi prema Istini, koja se transponirala u svijet, a prema onome što je on najviše želio. Tako je uvijek i sa svim ljudima. S Kardeljom, Rankovićem, Hebrangom samo se nervirao, jer im je trebao nešto govoriti, što je teško, a njima još teže to ostvarivati. Da nije imao bogoposlanog misterija, po rođenju uznesenja duha, ne bi znao niti kuda će krenuti.
Tako mi je Saša objašnjavao, i pomalo sa mnom oko toga govorio, meditirao i pomalo se u tom tumačenju uznosio.
- I ona ti je otvorila devetnaestu ladicu?
- Ma ne Dorijane, kako tako razmišljaš:... Ništa ne razumješ.
- Njen duh...
- E stvarno ću prestati s tobom se družiti.
I stalno je nešto zapisao kada bi bio na straži, a i meni još dodavao i govorio. Nešto sam morao i upamtiti. Kasnije sam i ja zabilješke počeo da vodim, i mnogo toga usput novog pretpostavljao.
Ostavljao mi je papiriće da bi me uči filozofiji života, ili naprosto filozofiji. «'Zdenka Horvat': 'Paunović Davojanka': Čudesna kombinacija prisustva balkanskih gospodara postojanja i vremena.» – pisalo je – «Sada mi je izgledala kao Antigona, kada vidim njezine crte života, i misterij snova o mogućem - pred svekolikim porazom duha Europe - sve manje komunizam počinjem mrziti: i volim slobodu pod svakim - i pod bilo kojim - imenom, samo ako 'postojanje' u pobjedi se dogodilo.»
- A koliko ti ladica imaš, Saša... – gladao sam ga u oči. - Izvini?... I kakvih ladica?
- Nemoj o tome sanjati... Nikada!... Dorijane... Zaboravi!
Otišao je do šoške raspremati se, i kada je skinuo čizme, digao se i došao meni do stola unoseći se u lice:
- Nikada mi nitko s usta na uši tako snažno nije govorio. To me strahovito uznemiruje!
Zbunio me svojom iznenadnošću kojoj nije bio sklon. Sustigao sam ga kada je pošao prema sobi.
- A koju ti ladicu je otvaram Saša,... ako nije tajna? – gledao sam ga s iznenađujućim i velikim očekivanjima.
- Evo ti ovo – izvadio je ponovo papirić iz džepa - što sam zapisao danas na smjeni, i nemoj to nikome dati: Sačuvaj! To se više ne može ponoviti.
Ovo je bilo ono što me opet mišlju i duhom preteklo.
Govorio je kao čovjek mačka, koji je duh i koji se često volio sa slonom porediti. Govorio je kao gospodar prostora i vremena, a stalno su ga oficiri maltretirali i zvali na raport zbog neurednosti, i prozivali za prljave čizme, i mene molili da ga pripazim, kada su vidjeli da se stalno družimo. Alka oprtaća mu nikada nije stajala na sredini leđa, kao u sve vojske, nego je - kako se čini - zatezao izgleda desnu stranu više, pa mu je uvijek bježala u stranu , i bila po serd plečke. Po tome sam ga s leđe prepoznavao.
A u biti da im prođe vrijeme, oficiri su uvijek trebali takvog nekog - nespretnog slona - koji ruši sve pred sobom, da oni opominju, i mogu pameti pred svima da dovode - govoreći mu u vremenu, da im prođe vrijeme. A on se uznosio s tim kako ih je veličanstveno uznemirivati i izazivao njihovu glupost - kako je govorio - te se tako sebi činio uznositim. On je bio sretan zbog toga, i zbog činjenice da nitko ne razumje njegovu nevidljivu mudrost.
Ja opet - sa svoje strane - sam sve više prihvaćao njegovo mišljenje, i privikavao se, te pokušavao snaći u čudesnim rebusima koje ja svaki dan donosio, zamišljao, dobivao po duhu paklenih dana stražarskog vremena, i sam izazivao.