Istina o nemogućem
Artemida © 2017 Anton Celin

GLAZBENI GENIJ (ES) Anton Celin

I.

1.
Ako se gdje božje poslanstvo očituje na jednostavan način - koji je izniman i božanski neusporediv - je u glazbi, koja je sama ovaploćenje muza i dejstva prve prisutnosti. Tu se najbolje u-prisućuje centrala duhovnog bitka i božansko jedinstvo u njegovoj prvotnosti. To je istina podiže čarobni mir ugodnog osjećaja - šuti «drugim govorenjem».
Zar je nešto drugo bilo potrebno postići?
A to je ono što je bogo/poslanički moguće u Objavi i shvaćanju prisutnosti, naspram svega onoga što je djelimično, i svuda okolo prisutno kao efemerid, u biti bitku – kao takvom - nemoguće.
To je i odgovor na pitanje koje i nije postavljeno, jer ljudi uživajući u glazbi i ne znaju dokazivati njezine bitne funkcije, bit, te razloge njezina istaknutog mjesta u srcu čovjeka. Oni nemaju nikakvu definiciju nje, i kao da se boje o tome progovoriti. Kada o njoj počnu misliti ponavljaju opće fraze užitka, te govore tehnički. Oni samo spominju velelepnost misterija harmonije i čarobnu ugodnost koja ih obuzima.
Na tome se ne gradi filozofija.
Filozofija znači tumačenje koje je apsolutno i svevremeno, i za nju ništa ne znači vrijeme, ali može mnogo i da znači sadašnji trenutak vremena. On se u tom slučaju pojavljuje kao vječnost.
Čak i oni što poznaju alikvotnu prirodu tona, ne mogu ništa dalje pretpostaviti: ići do poiezisu – po duhu – i govoriti oko toga, kao da je to ukleto. Sve glazbo je jednostavno i očigledna i ona opčinjuje. Njezina bit je «Postojanje». Njezina istina je tajna.
Ona privlači Otkrivanja.
Centrira Osu svemira na mjesto koje je Ovdje oplemenjuje. Ne pita se nitko što je pjesnik želio reći, nego izaziva u besvijesti šutnju. Genij je taj što najviše u njoj pušta svoj život u izazov. U njemu je sadržana - skrivena - volja da spasi besvijest od svijesti, ili – prevedeno – čovječanstvo od propasti. To čini ovaj put što spašava jednog čovjeka.
Genij je onaj što s Postanja govori – ali to je šutnja pretpostavljanja. Zato je glazba to prvo-otpočinjanje; i na tome se gradi postojanje prirode kao očaranog duha – u vremenu.
U stvari, u glazbi govorenja nema, nego se događa trenutak kada ono samo što ne otpočne. Ali kada počne to govorenje, to više nema riječi pojmova, koji se razumiju, nego misli bogova koje govore iznad ljudi u osobitim stanjima - svekolikog - prisustva.

2.
Zato ljudi i ne znaju glazbu, znanjem, te se i ne pitaju pravilno o njoj, a što uglavnom i nije njima niti potrebno. Ljudi glazbu znaju na svoj način, ali je to veliko pitanje što ona njima predstavlja. Ona je centriranje Ose svemira u skladu njihova Prisustva. Je li to neizbježno da bi se čovjek/bog pojavio?
Je li u harmoniji sve, ili se tu još nešto može dodati? Kako se stvara od šuma zvučna ugodnost – apsolutno - i da li se sve događa upravo obratno, i tako da ton stoji dominantno svemu u Stvaranju.
Je li glazbeni fon kodirano-dekodirani sustav ugodnosti, uopće – po čemu je čovjek izabran - i potiče li melodija iz nje kao vremenska činjenica za sve.
Je li ritam melodije apsolutno riješenje čovjeka u njegovoj harmoničnosti, i u postojanju prostora kao vremena.
Govori se o taktu zvijezda: a moglo bi se govoriti i o njihovoj metrici. Postoji retorika – zodijaka – koja je predodredila svijetu u bitku postojanja sveg.
Da li se u tajni glazbe krije povratak u to središte?