Istina o nemogućem
Artemida © 2017 Anton Celin

SVIJET POREMEĆENIH POJMOVA (AL) Anton Celin

I.

Kada se ulazi u znanost bilo kako, te ako se hoće ući zaista u znanost bitka, treba znati činjenicu koja je ponajvažniju u svemu, a koja se po pravilu zaboravlja. To je odnos egzoterije i ezoterije, koji odmah treba i postaviti i razumjeti do mjere koja je u početku moguća.. To je temelj pristupa Univerzumu – uopće - i jedino moguće pravilno odnošenje prema otkrivanju.
Odnos egzoterije i ezoterije je odnos vremena i vječnosti. Bez pojmova egzoterije i ezoterije se ne može razumjeti niti ontologija, niti metafizika, niti teologija i istina Postanja; niti se može razumjeti postojanje konačnosti ni postojanje beskonačnosti.
To je alfa i omega sveg otkrivanja.
Sva znanost – i sav svijet - otpočinje zato što se ovo razumjevanje ove diskrepance zaboravlja.
U filozofskom promatranju realnosti ako se ona hoće zvati pravilnim imenom bitka - i biti filozofijom - mora se razumjeti odnos pod/postojećeg i jedino postojećeg, djelimičnog kao djelimično mogućeg i apsolutnog kao svemogućeg. To je odnos koji filozofiju postavlja filozofijom.
Svijet i nastaje upravo zato što se napustilo razumjevanje prvog stadija bitka, i ušlo u paradigme njegovih dijelova. Odnos mišljivog i eteričnog je odnos bića i bitka, čovjeka i boga. To je u biti odnos svijeta koji se vidi i budnosti koja viđenje omogućuje.
Pri tome je u ovom razumijevanju postojanja kozmosa i postojanja logike svijeta – i tobožnje materije – najvažnija je činjenica dosezanja neke prvotnosti. Ono vanjsko kao supstance dodiruje ono unutarnje, koje je u biti prava istina, te realna tijelesna svjetlost dolazi do mistreriji unutarnje svjetlosti. A ta unutarnja svjetlost koja se tobože ne vidi, takva je da ona upravo sve vidi. Sve što postoji i što se vidi, vidi se jer je ona viđenje.
Znanost filozofije ne može opstati kao istina ako ne razumje ovu dvojnost. Ona ne treba samo da razumje ezoteriju, jer nju takvu i ne može razumjeti, nego razdjeljenost. Ova razdjeljenost je svagdanja istina i paradigma ujedinjenja, a to je svagdanji čin otpočinjanja u svijetu i njegovo stvaranje.
Ona mora da pretpostavlja biće uz bitak, i da se do te istine penje postupno. Odnos spoznatog i spoznatitelja je temeljni odnos razdvajanja, i on ide dotle dok se ne postavi apsolutno ujedinjenje. Ono se na najvišoj razini i događa. To događanje pretpostavljaju i sva proroštva. Da bi se stvorio spoznajni svijet takve prirode, mora se zaboraviti prva istina bitka, i otpočeti bivanje. Ono je onda uredno postavljanje referenci i repera u pristupnom prostoru odnosa, sa zaporavom onog pro to promatra, i u čemu je to događanje. Nikada se ne može drugačije zasnovati niti Apsolut, niti on pretpostaviti, niti filozofski misliti Stvoritelj.
Odnos boga i svijeta je odnos stvoritelja i stvorenog, i uvjek je tu zakon blizak zakon svjetotvorstva. Ezoterija postavlja velikog promatraća, a egzoterija je nužno ono što će biti promotreno. Ovo dvoje zato jeste odnos svakog razumjevanja, ali i razdvajanja, kada se to u prirodi stvari ne ne vidi. Putanja riječi odavde proizlazi u borbu «za svijet», u proboj u Stvaranje, kada to postaje metafizičko-realna drama duha od koje se ništa drugo kasnije neće vidjeti.
Ono vanjsko se svaki dan kao biće vidi, dokazuje u estetici svojeg bitka i misli po znakovima svojeg oblika, dok se ono ezoterijsko pretpostavlja tek na višoj razini, i onoj razini koja tu istinu čistoće može podnijeti. Sunce izlazi svaki dan, ali to nebo po kojem ide sami izgleda eterično. Danas nakon proboja svekolike znanosti u te činjenice vidimo mogućnosti našega oka i našega duha drugačije. Ako eter nije gore, onda niti to «gore» nije gore, nego se ta visina po oku saobraženom svijetu tamo pretpostavlja. Na drugi način se treba misliti bit postojanja, što su neki znali oduvijek. Božji posvećenici nikada nisu griješili niti mogu pogriješiti, jer su u samo epicentru postojanja i Postanja. Oni koji sebe i svijet gledaju sa strane uvijek će imati odgovor «odnosa» za veliko pitanje, i po tome uvijek griješiti.
Odnos je vrijeme i znak koji nešto znači, razbijanje jedinstva – onog mističnog – na način da se više tome ne može vratiti prirodno po duhu, već prirodno po materiji svijeta. Ovo mistično je onaj unutarnji centar istine iz kojega se čovjek nikada nije odvojio. To je i duh, i duša, i postojanje koje u svojoj biti ima preciznu liniju dolaska do ezoterijske biti. Ovo «realno» što će učiniti svijet mogući, i izvršiti zaborav bitka – te svime po sebi to omogućiti – je ono što svojim svagdanjim dijeljenjem omogućuje svagdanje vrijeme. Svagdanji prostor nastaje upravo u svakdanjem činu dijeljenja nevijerojatne beskonačnosti u tu-stvarajućem – označenom i kozmičkom – vremenu.
Ovo gore jeste istina koja se ne zna, ali se stalno u nevjerojatnoj većičini pretpostavlja, a ovo dolje jeste i znak i označeno. Po znaku se misli a po označenom se pretpostavlja materijalno utvrđenje odgovora. Upravo tu djelotvoran zaborav bitka – koji je zaborav vlastitog prisustva u sebi – je otkrivanje onoga što će biti otkriveno, ili dosegnut vremenski mir promatranja stvorenih predmeta, a koji upravo zato tu ulaze u stvaranje. Upravo tu dosegnut svijet simboličnih formi koje upućuju na najveće odgovore, jeste ostvareno biće koje će u svojim njedrima upravo sve od zaboravljenog početka u sebi skriveno pretpostavljati. Na toj matrici će se stalno misliti sa svagdanjim zaboravima svoje apsolutne osobnosti, i stvarati onu djelimičnost koja će se moći iskazati i o kojoj će se moći za dobrobit referentnog – u prostoru i vremenu – govoriti. To je onda ono što je Ovdje postignuto.
U svemu se krije velika tajna o mogućem i nemogućem, o tijelu svijeta koje mora sve da pretostvalja, ali u svakom trenutku ne zove, i o ezoteriji velikog očekivanja filozofije, koja će sigurno doći.