Istina o nemogućem
Artemida © 2017 Anton Celin

IRACIONALIZAM (AL) Anton Celin

I.

Ne možeš biti pametniji od postojanja - koje ovdje jeste - i tvoja svijest ne može biti pametnija od tvoje besvijesti. To je prvi zakon filozofije iracionalizma i dobra budnost filozofskog pristupa.
Za ono što imaš u svijesti, besvijest ima beskrajno više u vremenu, pred vječnošću, i uvijek je za korak brža i uzvišenija: pretječe postojanje koje je u svijetu, te postiže ono što je nužno potrebno. To je pitanje i svijetodrživosti i mogućnosti bivanja. Čim nešto počneš misliti, besvijest se umiruje u tvojoj grešci - tog mišljenja - i postavlja sve potencije odgovora: ono što si ti, i misliš, griješiš, iako ti logika pravilnosti svijeta za to ne daje znak. Ali svijet nastaje u toj «pravilnosti» i čini ti se kako je ta pravilnost postojeća, istinita i moguća.
Najviša dubina tvog mišljenja, a ona je tamo gdje mišljenja više nema, pa otpočinje gubitak koda razuma i logika svijeta – repera u svijesti i u konačnom – počinje početak beskonačnosti, koja je u stvari ta što nema početak, ali svaki početak otpočinje. Prvo buđenje, je buđenje genija, božjeg posvećenika, poslanika, otkrovitelja, na mjestu gdje inače ljudi ne mogu doći. To dosta za sebe i na svoj način govori.
Besvijest je uvijek jača u svijesti koja samo naizgled osvješćuje, iako se sve odigrava drugačije. Ona uvijek čini najbolje za svijest u svom iracionalizmu, prema apsolutnoj otvorenosti i onome što svijest može podnijeti. Svijest je uvijek referentna «ovdje» - u ovom vremenu – tako da mora biti biće naspram svepostojećeg. Naspram toga i potpuno na drugoj strani stajati će apsolutni odgovor.
Besvijest je algoritam duha što je iracionalno utapa u Jedno, koje je Prvo, ili stanje sveg-Mogućeg. Ona je ta koja povezuje cjelokupni put hipostaza.
Besvijest je mišljenje u nultom stadiju bitka – mišljenje bez mišljenja – i činjenici da je to nešto što će sve drugo da pretpostavlja. Ona je nad-mišljenje u osobitim situacijama misli, gdje sve može pomiriti. Besvijest je Objava, i tu se tek na pravi način odigrava istina filozofije, i znanosti kao znanosti, razgovor bogova. Ništa se bez nje ne može «podići u budnost» i govoriti s mjerom jestosti, postati odgovorno sa svevremenim porikama govorenja. Ništa se bez tog fundamenta početka svijeta i svijesti sa činjenicom stvarajuće-upravo-ovdje njezine pra/početnosti – ne može misliti.
Nastati će problem za sve svijesti, svijetove i ljude koji se izgube u materiji.
Kako netko može reći da materija ne postoji? Pa zar je to u ovakvom svijetu ovako budne svijesti moguće?
Kako netko može i pomisliti kako iz besvijesti se događa početak upravo svih svjetova.
Nad tim se treba čuditi, kao nad najvećim čudom i najvećim čudesima, jer je to jednostavno, i na svakom koraku. Na drugoj strani i potpuno naspramnoj ovoj, čudo postaje to što se netko tome - što mu izgleda kao apsolutna istina - hoće čuditi.
Iracionalizam ovdje je put vraćanja u početni stadij racionalizma, i sveg što jest, pa se na njega treba gledati kao na bitak koji svoje potencije daje svemu.
Iracionalizam je u stvari – kada se do njega u svijesti dosegne – zakon početnog isijanja.