Istina o nemogućem
Artemida © 2017 Anton Celin

ZABORAVLJENI NULTI STADIJ SOBSTVA (AL) Anton Celin

I.

Uvijek nakon objave slijedi svijet koji će nužno tražiti svoj tijek izmjene znakova u prostoru i vremenu. On će takav – uredan - podsticati vjeru u svemir: gdje to geografija duha u kojoj se sve začimlje sve što postoji. Tek će odatle se pretpostavljati nešto apsolutno i o tome govoriti. Nastajati će činjenica vjere, vjerovanje – početi će se vjerovati: prvo predmetima, koji se vide i percipiraju, a onda svim ostalim stvarima. Uspostavljat će se estetika kao bitan zakon logike, i logika kao bitan zakon povratka u nužnu osjetilnost.
Iz bitnog razloga će nastajati religija. Institucija se pojavljuje kao realna istina, i ona je zajednica ljudi kojoj je u osnovi sabiranje, postojanje okulta, hrama kao algoritma materije i poziva za duh i materiju - vjerovanje. Uvijek je to uzdignuto stanje bivstva – kako bilo - i uputa za dobitak i vječnosti i vremena. Uvijek je to neko bitno otkrivanje.
Vrijeme nije naprosto dato, kako se misli – zauvijek - nego se izbavlja iz vječnosti, tako da tu nastaje vremenom, gdje vječnost je jedini polog koji to može podnijeti. O tome religija – teologija – skriveno govori. Bitna je estetika vlastitog prisustva, i geografija duha koja je svijet, i postaje logos što svjetotvori.
Duša spoznaje taj svijet, ali ne vidi kako je došla u njega i kako se može vratiti. Njoj je zato potrebna religija, okult kao istina i podsticaj vjere u metafizičko: u uzdignuto stanje bivstva, kako se može odgovoriti na pitanje početka. Sve se na kraju svodi na pitanje nultog otkrivanja, koje pretpostavlja razumijevanje vlelikog-Ja, kao ono najvažnije što je sakriveno: kao ono što se očekuje u svakoj (spuštenoj) religiji. Sve to nju uznemiruje i postavlja u podsticajno stanje bitka, i duša zauvijek nastavlja sa svojim unutarnjim istraživanjem.
Ona se vrača u centar postojećeg, iz kojeg opet svaki dan besvjesno i bježi. To je pitanje stituiranja sebe u samom bitku, i odgovor na ono metafizičko. Duša kao u biti izgubljena vječnost, u sebi, traži po toj svojoj izgubljenosti, ono što ne može da nađe. Pronalazak toga je izlazak u stanje izvan nje, izvan svijeta, i zato je toliko njoj to nemoguće. U koraku tog nemogućeg događanja, i pokreta koji postaje vrijeme, događa se situacija dobitka tog prostora i vremena.
Vrijeme naprosto nije dato, kako se misli – a da je čovjek u vremenu - nego je to supstrat znakova samoga svijeta koji su bitak beskonačnog, pretvorili u biće, koje ulazi u stvaranje.
A sve je to duši zadano po zakonu prve hipostaze božanskog, po zakonu duha.
Duh je prvo i posljednje u svijetu prisustvo.
Ali duši je potrebna sustavna istina, racionalizam – ikoja će se kao sustav uvijek prozvati nekakvim racionalizmom, mišljenja i govorenja - da bi se uspostavio razumljiv svijet. Duša mora razumjeti i svoj misteriji. To je opet na drugoj strani. Religija postoji kao znak toga u svijetu, što sustavno navodi na tu proturječnost, i zato uvijek ona izgleda da govori suprotno.
Pa zauvijek je tu zaborav temelj nastanka bilo čega.
Zaborav je temelj postojanja, dokaza predmetnosti i ulaska u svjesnost: smisla estetike koja će se otkrivati kao ono sve što jest – od vrha do dna – sebe drugim jezikom navijestiti, kad ulazi u svoj povratak.
Estetika je ono sa čime smo suočeni.
Bilo što da se dogodi, estetski će se prikazati. To je i zaborav ali i proboj u sobstvo. To će biti «događaj duha», ali će estetika biti njegova priilika i njegova pristupačnost.
Ona će govoriti.
Kada sve zašuti, ona će biti objava sobstva, i svijetu otkrivanje.