Istina o nemogućem
Artemida © 2017 Anton Celin

TKO SMO, ODAKLE DOLAZIMO, KUDA IDEMO? (ION) Anton Celin

I.

Tko smo?
Izabranici Artemide, boginje, u njezinu misteriju.
A tko je ona?
Zagonetka i prva hipostaza koja otvara i zatvara svjetove.
Sve zna, ali to se znanje ne saopćava u pojmovima među predmetima svijeta, i uzalud ga je takvog tražiti. Kako to razumjeti? Kao prvo, razumom nikako, jer je on svijet a ovo je pitanje «izlaska pred sve svjetove» i razum je vrijeme kada je ovo zauvijek suočenje s bezvremenom kao početkom svih vremena.
Razum je onaj koji će zauvijek omogućiti ambijentalno snalaženje u prisutnom. To su opet mikro baze svjetotvorstva. Ne vidi da je stvaranje. Njegova logika ne govori o istinama u nultom stanju bitka i u Postanju, nego o principima. Efemeridi te istine se polako gube u događanju koje je povijest i postavlja vrijeme, događaje koji će to bitno pretpostavljati. Zato to nisu nužno događanja povratka u prepočetnu bit, nego naprosto održanja na horizontalnoj ravni ljudskog i duhovnog prisustva. To je puko održanje među predmetima svijeta, i stvarima koje znače mnogo za ovaj trenutak, ali se to značenje pred apsolutnim gubi i izbjegava.

II.

Kada se god postavi pitanje tko smo, odakle dolazimo, kuda idemo mora se računati s nekim činjenicama koje su neosporne.
Tako postoji:
1. Horizontalni put, koji vodi sagledavanju svagdanjosti... te,
2. Vertikalni put, koji je istina filozofskog otkrivanja.
U prvom se događa bivanje u vremenu - u prostoru kao takvom - u kojem se bitak zamjenjuje propadljivošću, i vrijeme hipostazira do neizmjernih granica razmišljanja o postojanju, o vremenu. Nastaje vremenitost koja je zakon za znak i Riječ, te povijest koja se samoispreda odatle, i s tog mjesta se horizontalno zaziva i počinje perpetuirati.
U drugom slučaju se događa nevidljiv put odgovora na sve moguće, pred svim vremenima – i svjetovima – kao put u vanvremenost, istinu, i postignut cilj, upotpunjen dokaz. Tako se ka njemu uvijek stremi intuitivno i dobivaju odgovori koji su logički u logici svijeta, i dokazi velikih očekivanja.
Filozofija je uvijek taj «duh» koji se drugačije ne može pretpostaviti.
Čovjek često i ne zna koliko je obuzet vertikalnim svojim putem, i postojanjem, koje je «drugačije traganje» i stituiranje zakona i arhetipa svijesti: odgovor na pitanje koje prije toga nije znao postaviti. Često mu se unutra nametnu istine koje su pretpostavljene kao važne, i istine koje sanja i misli da su rješenja, ali se sva potencija prazni i gubi u stvaranju svijeta, što je opet djelo velika očekivanja: i otpočinjanje kao dokaz kojemu ne trebaju drugi odgovori, i dokazi.
Ipak je čitav duh razmišljanja vremenit i treba ono horizontalno, kao vrijeme – prostor u vremenu - propadanje u podizanju stalne intuicije vječnosti, kao misao osobita vremena. To je opet pitanje duha koji se prakticira kao duša i upoznanje u jednostavnosti algoritma osjećanja, i kao algoritam Stvaranja sam. U tome je tajna koja se filozofski doseže, i ima, i nad kojima se samo u aluzijama pretpostavlja. To je pitanje skrivene i latentne filozofije. Za posljedicu se rađa kozmičko uredno otkrivanje vječnosti, kao vrijeme, kao takt u događanju svijeta koji je samo naizgled neizmjeran, jer se od jednog trenutka počinje mjeriti.
+' Tko smo?
Svako pitanje o postojanju nas samih vodi na kraju tamo gdje nas više nema. Svako pitanje o vlastitu subjektu koji se pojavljuje unutar mase objektivnog događanja svijeta – za koji se misli da već postoji i da ima u sebi supstancu bitka – otvoriti će stranu koja će ga poniziti.
Ako se misli da sve ono «vanjsko» jest, i sve «okolo» jest, tako da samo po sebi takvo i da ima svoju objektivnost kao apsolutnost, koja je bitak - otvoriti će ideologiju «subjektivnog idealizma», koji i ne postoji, i za koju će oni koji su ga tako označili misliti da nešto predstavlja od onoga što su oni paranoidno pretpostavili.
Mi smo došli u svijet iz nejasne duhovne magle – svih svemira - koja je morala pretpostavljati u sebi i sve svjetove. Našavši se tu, da bi uredno ostali i da bi se događali sa vremenom, morali smo primiti – i zauzeti – paradigmu tog «svjetskog» pretpostavljanja, i zaboraviti trenutak samog Stvaranja: a kada se ništa nije moglo nazrijeti, a onda je duh moćno obrušavao se prema materiji – i svom poništenju – za koji nije znao. Tada je i počinjao sebe da gubi i sve manje sebe pretpostavljao. To se događalo kao prostor i kao vrijeme u kojem se onda mi nismo smjeli vidjeti u samom Postanju, već u efemeridima masovnog bivstvenog pretpostavljanja: zaboravljanja bitka u sukcesivnom urednom postavljanja takta vremena, s pretpostavkom da je to i supstanca u dubokom njegovom znanju. Iza pojavnosti onoga što se prvo nametalo, tražiti će se očiglednost u urednom znanstvenom istraživanju.
Tko smo mi, do to veliko pitanje sa mnoštvom odgovora. Sama činjenica da to pitanje biva obuhvatno, i da odgovor na njega pretpostavlja masu činjenica koje upućuju na Apsolut, te pretpostavljaju njegove nevjerojatne dosege, govori o filozofiji, kao filozofiji kakva jest. To pitanje govori o moćnoj potrebi razrješenja teologije na način kako to nužno teologija u svom bitku pretpostavlja.
A religija sama – kao sustav – i jeste teologija u estetskom razrješenju, i tako je to u vramanskoj sukcesiji bolje pretpostaviti. Može i drugačije, ali onda je to put odozdo, prema gore.
Naime:
1. Ako se pođe od onog koji je svijetotvorac, božji poslanik ili genij, polazi se od objave koju ovaj prima, te pretvara u riječi filozofije, te ide polako u znakove teološkog, a odakle može nastati religija, koja je okult, i koja svojom estetikom mišljenja božanskog pretpostavlja boga u osobitu zvanju čovjekove nazočnosti.
2. Kada se međutim radi o puku, i o običnom čovjeku u društvenoj zajednici – u prostoru i vremenu – put je postpuno drugačiji, i obrnut, i postupak ide odozdo prema gore. Prvo on (iz sebe) vidi religiju sa svojom velelepnošću, koja ga estetikom misli poziva i inspirira. Ako je od te priproste vjere taj čovjek sposoban ići gore dalje, iza sustava religije javljaju se prvi znakovi teologije, koje ga tada «povlači» u sve veću bit sveg. «Bit sveg» je odgovor na bitak i odgovor na naizgled nemoguće. Ako teologiju upozna u njenoj suštini, što tek malom broju uspijeva, on će se uspinjati unutar sebe do prvih poticaja obuhvatnosti filozofije. Samo se na tom mjestu u na tom stupnju otkriva tko smo, jer se otkriva priroda ljudskog i božanskog. Ona je ovdje ujedinjena.