Istina o nemogućem
Artemida © 2017 Anton Celin

LAVIRINT TEOGONIJE I TEOLOGIJA NEPOBITNA DOKAZA (NNF) Anton Celin

UVOD

Kada se istina o postanku bogova brzo izgubi u istini o postanku svijeta i svemira, te počinje padati kao pošast među ljude – postavljajući tu-bitak njegova pretpostavljanja i veličanstveno i znakovito odbacujući – počinje se ići u nepovrat, u svijet, u vrijeme prostora događanja, u zaborav bezvremena. To je ono što je upravo filozofiji protivno. Sve će se to znakovito svaki dan događati, nastavljati da misli i živi u životu koji će biti tu-bitak racionalnog odgovora na kasnije paradigme, i sva pretpostavljanja s razvojom vremena. Događa se moguće. Na tome će se graditi znanje bitka i napredno razvijati materijalni sustav postojanja, zazivati istina, vršeći metastazu duha u jednom pravcu – i pravcu tog svijeta - udaljavanju sve više od punine, idući k Ništavilu. Gubit će se zakon prvog pretpostavljanja i nestajati duh u magli «stvorenog», koje je tek tu-bitak. Dobiveno događanje u kozmosu postojanja, punom kozmičkih dokaza - s dokazima koji idu za dokazom - biti će pogrešna pretpostavka postojanja, i na kraju najveći jamac nužnosti da se trebamo vratiti u ono pra/početno, od filozofije.
Ako je to moguće, onda je sve od pseudofilozofija nemoguće.
Kako filozofiju dosegnuti iz svijeta – po svijetu - da to bude filozofija, kao istina prvog bitka, a ne sustav paradigmi jednog nesuvislog pretpostavljanja. Kvazi-mudrost svakom u svakom trenutku prijeti. Posvuda je crna magija duhovnog pretpostavljanja. Tome se nije jednostavno suprotstaviti naprosto u svijetu, tako da se ne izlazi na raskrsnicu pred sve svjetove. Ući u filozofiju i reći da hoćeš da se baviš filozofijom, a potom upasti u pseudofilozofiju metastaze pojmovnog pretpostavljanja jeste najmanji problem je najmanji problem na svijetu koji će se može dogoditi. Dovoljno je samo da budete manjkav po duhu, i nemoguć u visokim algoritmima intuitivnog otkrivanja. Bolje je – naspram toga - slijediti lavirint i upute teogonije, ići u duh estetike koja je već dokazano slobodno svjetotvorna, nego ići naslijepo u pojmove, i upadati u klopke čudesnog pretpostavljanja. Po prirodi stvari to je obično zameten put - kakav se stalo ostvaruje - i činjenica koja se ne može do svijesti dovesti.
Što to znači?
Uvijek je svaki povratak u filozofiju težak, ali važan za svaki odnos, i iz svakog odnosa koji je tu-bitak, i za svaku posebnost, koja je tako računana, i u istini se tako bolje može računati. Pa je ovakav povratak u filozofiju povratak u sobstvo, i u ono apsolutno – ako se može – što je povratak koji se tiče samog Početka: Postanja sveg što Jest: otpočinjanja mogućeg, kao jedinog koje je unutra u jednom Prisustvu.
Početak je uvijek početak samoga otpočinjanja, koji je zauvijek u vječnosti. Ako se Početak ne ostvaruje u filozofiji, bespradmetno je filozofiju tu misliti, i imenom zvati, i tu pretpostavljati. Velike istine tu na obzorju nema, i tek postoji posmrtno naricanje protu-mudraca, koji govore u stadiju izgubljene vječnosti, i padaju u vrijeme.
Kako se u tom govorenju suspregnuti u sebi? Kako obuzdati moć govorenja, da to bude zaista šutnja pred misterijem koja duh dovodi na prvo mjesto početka.
U vremenu smo uvijek na početku postojanja – govorenja – u stadiju da mislimo vječno, jer mišljenje je proizvod sadašnjosti koja se raspoređuje: unutar je intuicije koja spoznaje sve najbolje u svemu i samo malo govori.
Da se ne bi zapetljali u pojmovima i među mislima, da bi sve bilo po taktu i redu svemira, bilo bi najjednostavnije vratiti se bogovi,a, osvrnuti i priljubiti uz njih, uz njihove likove, osvrnuti na oblike njihove teogonije, kao takve, koja jeste sami početak najvećeg svijeta, najčistijeg i svijeta svjetlosti, te ući u taj lavirint koji je podsticajan za slobodu i sve odgovore. On će uvijek se dobro oploditi.
Kasnije, svako mišljenje izaziva govorenje slobode, koje je uvijek igra vječnosti sa vječnošću, i prva bit koja može da razumje filozofiju, i uspostavi: jer to je Jedno-jedinstveno, u samom sebi zatvoreno, diranje početka, i zato misterij.
A porijeklo bogova jednako je porijeklu naprosto pojmova, ljudi, imena, idola, misli u mišljenju - porijeklu genija, filozofa. Filozof po pozvanju to nužno pretpostavlja i može znati, gdje na tome počiva i sav sustav, koji će se kasnije proročki i projektno iz toga razvijati. Svaku važnu supstancu, koju imenujemo važnom i mislimo, možemo zvati božanskom, i sedimentom za teologiju: onim što je dio prve emanacije, koja nužno vodi do prapočetnog. Bilo što da je važno u svijetu, ima moć da izlazi na raskrsnicu među svjetove, i tako ima podrijetlo u nečemu većem - nego što jest i nego što se vidi - i u toj veličini jednostavno i ne iskazuje, ali uzdiže sve u intuiciji, u unuternjem jedinstvu spoznanja, u iskonskom identitetu Ovdje-Sad Izranjanja: u istini koja je sakriveni pojam, ali se svakim trenutkom sukcesije u sebi otkriva. O iskonskom identitetu u svojoj biti govorio je Schelling, i kada prevedemo to, to najjednostavnije znači da je svagdanjeg trenutka vječnosti, ili iskon nastajenja identiteta subjekta i objekta, pa je tako i riješeno pitanje ovdje- Postanja (Stvaranja). Sve je vječno-Sad u spoznanju izranjanje vremena.
Sve je u bitku jedno – jedinstveno - koji je sav jedan u cjelovitosti, neotklonjiv iz duha i jedini u osnovi. Kada je duša upala u svoje sobstvo, u spoznanje, ona je nužno išla ka spoznavanju mnogostrukog, što je svijet u prostoru tijeka vremena, te se tu zapetljala između pojmova, ali između i bogova teogonije, koji su uz njezina pitanja rješavali. Njoj je najbolje vratiti se bogovima, da zna da su to bogovi u njihovoj osebujnosti i u svekolikom prisustvu, počinje intuitivno razumijevati sebe, jer je njihove valika intuitivnost, estetika i poetika u vizuelnoj osobnosti koja dovodi do ekstatičnog, i jasno zna što bi trebalo pretpostavljati. To je sve dobiveno po Hesiodovim bogovima, dobivenim po muzama, dodirnutim u iznimnoj intimnosti duha, i nadahnutosti u usponu, kako se bogovi mogu složiti.
U Hesiodovo vrijeme okolo su u pričama bile već pripravljene i uzdignute teme tih istina duha svekolikog božanstva, i dolazio se do stadija oplemenjenja. I to se i dogodio. A bogovi mogu biti i duhovi, i demoni, i anđeli, i nimfe, i proroci i ljudi, koji su geniji, pa su opet bogovi. Oni potpuno drugačije razumiju odnos svijeta i onoga što je u jedinstvu duha i što je nepobjedivo, misterij.
Ljudi su danas uglavnom - a to je vrlo važno reći zbog duha i Istine, opkoljeni lažnim pojmovima, crnom magijom, i materijalnim, pored toga što moraju biti čisti u istini, oni su prljavi, i takvi izgrađuju svijet koji je stvoren, i koji vide, i oni pretpostavljaju da je taj svijet već stvoren, pa pretpostavljaju da treba – da je moguće – ludovati po njemu (kao istinom), tako da se pojmovi isprepliću, a od toga učini logička mudrost, a onda to prozovu filozofijom. I tako pogotovu ostanu zavučeni u svijet.
Čovjek koji je u svijetu, ne vidi da mora biti u duhu. Čovjek koji je u duhu može steći uvijete za izlaženje na raskrsnicu pred sve svjetove, i provjeru misli božjih poslanika, a gdje su oni donosili odluke i govorili. To su i geniji činili i to su i činili najveći proroci.
Biblija o tome govori na svoj način, ali je viđenje prave istine i skrivene ezoterije u njoj teško za pretpostaviti. Mnogi do toga ne mogu doći.


I.

Sustav Biblije svakim svojim dijelom kroz Stari zavjet govori o prorocima koji dolaze, i navještavaju put i istinu, tako da jedan za drugim narodu donosi dobru vijest i uzvišenu bit, putokaz, dokaz, te se svako malo javi novi, koji dolazi često u vremenu kada je to najpotrebnije. Oni su kroz povijest naviještavali dobrotu, pravdu, ljepotu - dokaze božanstva - te su uvijek pravili situaciju koja je bila bolja od prethodne, ili na nju navodili. Oni su bili proroci. Uvijek se to nekako zaboravljalo. Iza njih je nastajalo nešto novo, i svijet se popravljao i uzdizao, ali se opet kasnije vračalo na isto. Oni dolaze da bi govorili duhovnije i potpunije, i to je filozofska bit, i na kraju to bi trebala u izučavanji biti temeljna zadaća teologije, kao i zakon za njezinu poruku.
Javljaju se oni koji su govorili i osobito govorili, i dolazili s uputama neizmjerne veličine: što je bila poteškoća njihova dolaska u vremenu i njihova prorokovanja? Samo će ih neki čuti. Uvijek se u svemu javlja dobrota njihova zaziva ka onom uzvišenom, u magiji osobite vrste i vječnom: gdje su dokazi Vječnog bitni dokazi bitka za vrijeme.
Postojao je ipak problem u njihovu misteriju. To nije jednostavno za objasniti, ali je podsticajno za filozofiju.
Njihov problem koji je bio samo jedan problem, je što su svi dotadašnji proroci u židovstvu - prije koncipiranja Biblije u cjelovitosti – koji su dolazili, bili oni što su istinu govorili u velikom dijelu, i isprljanu, te ne u čistoći i apsolutnosti, i tu su da bi najaviti Onoga koji će nju izreći u njezinoj savršenosti i nepatvorenoj biti. Do tada je istina govorena u djelimičnosti, a sada će biti ona izrečena kao potpuna, do njezine neproturiječnosti.
Svekoliki svijet danas zbog toga trpi svoje ovakvo postojanje i sve posljedice toga, profetološki - koje se znaju i ne znaju - i bitno izvršava svoj zakonodavni realizam, i svoj navjestiteljski misterij.