Istina o nemogućem
Artemida © 2017 Anton Celin

GENIJ (AL) Anton Celin

I.

Prorok je izborno vrijeme i zato početak: on je tajna i metafizika vječnosti: koja posprema svijet, i stvara; začimlje vrijeme iz postanja i vječnosti, i otvara mogućnost da se ponovo odabranik boginje misterija pojavi.

(Prvi intermeco)
Napoleona je krasila impulsivna odlučnost u ljubavi prema veličini a Tolstoja čudesna jednostavnost. Napoleona je izazivao kompleks manje vrijednosti, kojeg je nadomještao silinom proboja u carstvo moći, a Tolstoja poetski korak u vječnosti, po vremenu koji je stalno nagoviještao artemidski misterij. I nije to svatko mogao da pretpostavi. Tko je to znao, znao je, a tko nije, doživljavao je s njima (obojicom) čudesne odgovore.
Njih dvojica su se sastali – ne baš slučajno – u jednoj priči koja je ponajvažnija u svijetu za razumijevanje funkcije postojanja duha, koji jest i zna najbolje korake dobro osmišljenog prisustva, i skrivenog bitka ili misterija. Njih dvojica su se sastali u toj priči koja je samo na prvi pogled povijesna i naturalna, realna i ratna, kada je u biti bila mistika jednog-jednostavnost i pravog odgovora.
Nekada se ponajvažnije stvari ne mogu drugačije niti otkriti.
Bili su potpuno različiti, ali ih je okupilo to jedno – jer u jednom su bili isti - i to je Tolstoj fino opisao.
Naime, general Ruske vojske kome je povjerena armija i obrana domovine, te uzdanica imperatora Aleksandra I, Rusije i pomalo i cijele Europe - i kasnije će se to vidjeti – Kutuzov, bio je na mukama, kada je samo jedan razlog bio za to, i on ga nije mogao otkloniti. Nije – tako - njega plašila Napoleonova moćna vojska, koja je pošla u pohod prema Rusiji, i već duboko ušla u domovinu, i sve više nadirala. Nije se on bojao niti svih Napoleonovih falangi, koje pokoravaju grad za gradom – i državu za državom - kud god prođu; niti njegove slavne Garde koja za poraz ne zna i sve melje pred sobom na što naiđe. Lako će on već s time izaći na kraj, i u to je bio siguran, i tako je vjerovao. General Ruske vojske i zapovjednik obrane domovine, Kutuzov - naime - ima teške noćne more i ne može do jutra oka sklopiti, veli Tolstoj: on se boji Napoleonova genija.
I to uvijek ono što opredjeljuje i povijest, i vrijeme, i izabir duha iz vječnosti. Ekcesne osobe je nemoguće misliti. Kasnije se na drugi način to pretpostavlja, i o tome drugačije govori.
A u svemu je sakrivena tajna proroka.
Boginja Atena je boginja rata i mudrosti, i ona je bila ta koja je znala da ratuje i ona je bila mudra. Artemida je drugačija! Jer pravi rat je «rat duha» za stvaranje svijeta iz djevičanske čistoće i misterija, a ne vojski unutar jednog stvorenog otkrovenja, koje je u sebi proturječno. Pravi i najbolji rat je boba za uznesenje djevičanske biti - kao istine - u početno i nepobjedivo govorenje.
***

Pa je zato opet važno reći:
Prorok je izborno vrijeme i zato početak: on je tajna i metafizika vječnosti, koja postaje vremenita i vrijeme. Govoreno je i to je važno da se nije zaboravilo – i nije nad tim uspostavljenja šutnja - kako «U početku bijaše Riječ», gdje taj početak svijeta i nije toliko važan, koliko su važni - i najvažniji - početci svih svjetova. Kako je to moguće pretpostaviti? Geniji je tu dubina njegova jednog pro/izlasku - za sve - i pojavljuje se kao «dosegnut cilj», koji je uvijek očigledan u svom jedinstvu njegove neproturiječnosti. Kako bi drugačije prorok nepogriješivo govorio?
Geniji je ono moguće koje odgovara na nemoguće. On je eksplozija Istine u ekstatičnoj uznesenosti po zakonima Vječnog – i znači «proboj»! Duša koja je spremna na to, zna to, i ima jasan zadatak: ona je moguće-nemoguća. To je čudesan odnos postojanje i Uspostavljanja. Sve je jednostavno u svom Početku po jednostavnosti svojeg estetskog Odgovora.
A svakoj je duši postavljeno ono što joj je moguće; i nijednoj duši nije dato ono što joj je nemoguće. Pa kada ona – u oblasti duha – «preskaće granice» svoje pretpostavljenosti, dolazi do proboja zla u svijet, i javlja se nesamjerljiv pogrom. Geniji je tu da uvijek postavlja obrambeni zid Postojanja, i «nemogućeg» za svijet koji vidi predmete prostim očima: jer drugo ne može vidjeti, a to je najviše moguće. Ništa nije važno osim tog da se pretpostavi Istina, kao Istina – i zna - kada je to čudesan zakon njezina dolaska – i na/dolaska – u Prisustvo, koje je jedno na kraju, i koje od Početka svoj kraj svih postojanja otpočinje.
Ništa nije važno naspram toga da se pretpostavi, i sve drugo postavi mogućim, ali i nemogućim.
Ustanovljava se objava Prisustva kao početak «drugog govorenja», za koju znaju oni koji su taj poziv i dobili. Drugačije je znanje besmisleno. Ono što se može naučiti, Objavljeno je: ono što se ne može naučiti izgleda da je nemoguće.
Pa kada se postavi duh u činjenicu čaobnog «mira i tihe veličine» (Schelling), možemo govoriti o na/dolasku stanja Postanja, koje je pred svim svjetovima – genija - i onome što je ovdje predmet. Sve je ovdje pretpostavljeno kao jednostavno. To je najviša bit.
Ali negdje i nastaje problem?
Čovjek koji govori «u svijetu» i misli u njemu te se pita se po načelima njegova prisustva, dobiva odgovor u koji u zaboravu Početak, i ne znaju Objavu, te se vrši i dalje sve više izvršava postojanje vremena. On je šaraf u službi zaboravljene vječnosti, i akcident u prisustvu, efemerid u ispunjavanju Apsoluta, kako je to po ovom dijelu njemu moguće. I tu je problem koji neće pravilno znati odgovoriti na Istinu u svijetu. I tu se javlja tajna koja postaje zaziv ne/mogućeg. Nastaje vrijeme: nastaje paranoja postojanja kao vremena, koja neće znati odgovoriti na Istinu, ali će naprosto biti – u tu-biti - i u bivanji dosta govoriti. Govoriti će u vremenu, vremenito, u zabludi, te govoriti program «pogrešna proroka»: dok će se «sublimni razgovor gorostasa duha kroz stoljeće odvijati preko glava patuljaka, nesmetan u vječnosti». (Nietzsche).
I to će biti ono što je uvijek jednako znanju «prvog proroka».
A vječnost je bila ta koja je otpočela sve, i bila od Početka, pa tako i vrijeme - i stalni početak vremena. Ona je na pitanje Istine odgovarala svekolikim prisustvom, koje «jest», i neodvojivo od prvog Izvora, koji je Izvor i sve otpočinje. Ali to je i tajna ljubavi (Isus), koja je samo eksplozije te Isine u skrivenu događaju ekstatičke uznesenosti, što sve govori: pretpostavlja nulto stanje bitka te odgovara na nužno uvijek pitanje Povratka. Kako bi se moglo nešto u životu moglo dogoditi, i dogodilo, a da «življeni» se ne vrati svom domu kao svojoj osobnosti, i ne smiri u neznanom očekivanju. Kako bi tako što bilo moguće?
A povratak je veličanstven – i smisao sveg – i istina zbog koje je otpočelo raspadanje božjeg bitka, i ono što Plotin nije pretjerano naglašavao, njegovo sabiranje. Sve je zbog njega i uvijek se vrši priprava. Tako je moguće osjećati, misliti, biti, govoriti.
Duh se mora uvijek vratiti svome izvoru. Čovjek se mora vratiti svom pra/početku, jer bi izgubio osobine duha, i čovjeka. Artemida je ti fundament kako b rekao Dante – drugačije – i nakon stoljeća natuknuo pretpostavku i probudio čovječanstvo – ako ono postoji – zagovorio najveći odgovor.
I to se dogodilo!
Toj je pitanje jednostavnosti, i zato pitanje koje je poslano da budu izazvani svi odgovori: tako su i poslani svi proroci - zato je došao misterij. On je jednostavan i svaki dan ga živimo. Izvor je Jedan, i ništa ga ne može zamijeniti, kao ni pristup koji se vidi – posljednji – po Artemidi, boginji, trenutku kada počinje misteriji nad misterima i kada se završavaju svi dogovori. To je i smisao emanacije duha iz Jednoga, koje jeste, ali i obratno – samo naizgled, jer vrijeme paranoja, i ne postoji i to je Istina, ali se događa raspadanje. To je pitanje i volje dogovora bogova, kako će se svijet odviti: kako će se pred ljude položiti ono što je njima moguće.

(Drugi intermeco)
Ovo vrijeme koje ne postoji – što je rečeno gore - znači jednostavnu stvar i znači da je vrijeme to koje jest, ali i to da je vrijeme u Postanju! Mi smo u stalno u početku njegova nastajanja.
***

I u svemu tome, vječnost je sve, i vječnost je fundament - postojanja u propadljivom svijetu – i ona je sklanjanje i dokazivanje referencija. Vječnost je bit svjetodrživosti duše u vječnosti. Ali, vječnost je i u intima osobitih stanja, te je i Muhamed govorio da je «jedan trenutak vječnosti vrijedni od tisuću godina vremena.»
O tome se može odlučivati samo u sustavu – i promisli – genija.
I tu je kraj zakona, koji je zakon – i događaj – i tu je početak Prisustva.
Današnja slika genija je uvučena u sve moguće priče o velikim otkroviteljima važnih stvari, i velikim osobama koji će ostavili moćan trag u postojanju . Geniji je uvučen u efikasno i efektno.
Interesantna je razlika – koju ljudi ne mogu da pojme, činjenice miješaju - između inteligentnog i jako talentiranog čovjeka i genija. Ona je kao razlika između (1) dobrog snalaženja i življenja u svijetu i (2) stvaranja svjetova. Jednostavno je to ako je moguće.
Talenat umom upinje da rarzrješi problem koji mu je dan, dok ga geniji reže britkom sabljom dovitljivosti. Geniji će presjeći čvor, koji talenat pokušava da odriješi; gdje to talenat ni u snu ne smije pokušati slijediti, jer on vezati čvorove ne zna, pošto nije poslan da stvara svjetove. On će nužno propasti u bezdan svojih razmišljanja.
Talenat razrješuje moguće, dok geniji stvara ne-moguće.
Bulwer-Litton je govorio kako je talanat taj koji uvjerava – geniji ushićuje: «talenat je sijanje sunca na obrađenoj zemlji: geniji, iznenadna duga na nebesima... «Talenat je sve ono što vulgarna kritika traži... genij pitijska proročica ljepote, što prepušta banalne istine kao zagonetke slabima: skriva veo Izidinih maski za profone oči, dok luđaci stalno pitaju jedni druge: 'Što li je Hamlet tu mislio kazati?'...»
Demokratski pokreti su svi u biti protu-genijski, i jasno žele skloniti njega sa poprišta i horizonta, poniziti njegovu ulogu, koja se ne uklapa u koncept njihovih paradigmi za opstanak među predmetima. Takvi pokreti postaju totalitarni, i sve će učiniti da unište proboj svjetlosti i jasnu svjetlost.
Zašto je uvijek bilo teško objasniti realne okvire velikog otpočinjanja svjetova? Zato što je to izvan svijeta, i prima se pozivom artemidskog misterija. A ta tajna kao crna kutija u avionu, i u duhu odabranog ostaje kada sve izgori, i pređe u pepeo. Njemu je to po pozivu moguće.
Ustanovljava se objava Prisustva kao početak «drugog govorenja», za koju znaju oni koji su taj poziv dobili.
Pa kada se postavi duh u činjenicu čaobnog «mira i tihe veličine» (Schelling), možemo govoriti o Objavi, i onome što je ovdje predmet i pretpostavljeno kao najviša bit.
Međutim, gdje nastaje problem?
Čovjek koji govori u svijetu i misli u njemu – pita se po načelima njegova prisustva - dobiva odgovor u koji zaboravlja Početak – objavu – te vrši postojanje vremena. On je šaraf u službi zaboravljene vječnosti. I tu je problem koji neća pravilno znati odgovoriti na Istinu. I tu je tajna ne/mogućeg. Nastaje vrijeme, i nastaje paranoja postojanja kao vremena,– koja neće znati odgovoriti na Istinu, i biti – u tom smislu - u zabludi, te govoriti progran «pogrešna proroka»: dok se «sublimni razgovor gorostasa duha kroz stoljeće odvija preko glava patuljaka, nesmetan u vječnosti». (Nietzsche).
A vječnost je bila ta koja je otpočela sve, i bila od Početka, patako i vrijeme. Ona je na pitanje istine odgovarala svekolikim prisustvom. Ali to je i tajna – misteriji - i ljubav (Isus), i eksplozije Isine kao događaja ekstatičke uznesenosti, kada pretpostavlja nulto stanje bitka, te odgovara na nužno – uvijek - pitanje poravnata. On je veličanstven. Čovjek se mora vratiti svom izvoru. To je i smisao emanacije duha iz Jednoga. To je pitanje i volje dogovora bogova, kako se se odviti ono što će pred ljudima biti moguće.
I u svemu tome, vječnost je sve, i vječnist je fundament - postojanja u propadljivom svijetu – i ona je sklanjanje i dokazivanje referencija. Vječnost je bit svjetodrživosti duše u vječnosti. Ali, vječnost je i intima zaljupljenih, pa i Muhamed govorio da je «jedan trenutak vječnosti vrijedni od tisuću godina vremena.»
O tome se može odlučivati samo u sustavu – i promislči – genija.
I tu je kraj zakona, koji je zakon – i događaj – i tu je početak Prisustva.

(Treći intermeco – o pitanjima sreće)
Sve se na svoj način verifisira unutar bogova tako da oni postaju u čovjeku jasni. Sreća ih otkriva.
Plotin kaže da ako čovjek nije sposoban za sreću, onda sreća ostaje u rukama bogova. A sam bog i bogovi su ono što je u čovjeku najbolje, i što jest, i uopće to kako je, može li mistiti, biti i govoriti. Oni su i ono osobito. To može biti samo geniji - ako ga ima, tu - koji sve to u sebi pretpostavlja i sve može doseći; te je put sreće jedna istina za sebe, da se dođe do Istine, radom i djelom koje tu istinu potvrđuje. Ona zaista jest.. Tu je sreća ona koja znači sve, i prebiva u Onom tko je Najveći, što u sebi razotkriva putanju prisustva.
Najsretnije trenutke čovjek nikad ne zaboravlja, a objave božanstva pogotovu ostaju u njegovom sjećanju. Dok je živ on nikada ne zaboravlja najvažnije sjećanje. Najvažnije sjećanje u najjačim ljudima, stvra svijet, i proizvodi mnoštvo sreće, i mnogo budnosti u sreći. A ono kada je Platon rekao kako «sjećanje u biti ima više veze sa zaboravljenjem nego sa sjećanjem», mislio je na svagdanje sjećanje u svijetu, samoga svijeta, gdje jedan svijet i njegovi predmeti, njegove paradigme i njegove misli proizvode prekrivanje biti, koja bi trebala biti bog i ono od bogova. Gledanje samoga sebe je gledanje bogova, i ulaženje među bogove. Upravo se zato pokazalo da su inteligentni ljudi sretniji, jer su tako u blizini onog Prvog, dobrote, koja je ono što je i u temelju sveg, svjetotvorenja.
Moramo znati da sve stvari koje vidimo oke sebe, nisu po sebi takve, nego onake kakve ih mi gledamo. One su za nas. One su onakve po nama koji gledamo i po onom koji iz nas gleda.
Sreća je dakle u rukama bogova, ili oni sreću čuvaju kao potenciju, i istinu, kao bit, tako da ona nikada neće nestati ili pasti negdje, propasti, jer je kog bogova. To je i jamac da se sreća neće izgubiti u vremenu, i da će uvijek ostati u vječnosti, jer u biti vječnost je sredna, i samo čovjek u vječnosti sretan, i može biti uznesen, jer odatle i potiče on i svo njegovo vrijeme.
Na zidovima Alhambre 4000 puta piše kako je «bog jedini pobjednik», te ako bismo to preveli na jezik filozofije – artemidskog misterija - rekli bismo, kako je «ekstaza jedini pobjednik», ili ako bismo to preveli na jezik kršćanstva značilo bi: «ljubav je jedini pobjednik». Sve je u duhu prve filozofije i Parmenidove i Platonove, u duhu Danteove filozofije.
I što je ovdje istinito u pitanju sreće, i ima li tu proturiječja; i je li to ono što je najjasnije, i ono što je najčistije, da proturiječja u njemu nema, i da samo u sebi pokazuje da ono što jest, i da je u tome sve moguće.
A ljubav je svakom jasna i ona je istinita, i sama po sebi ekstatična, i ostvarenje i ona je bit postojanja. I ona je način da sve bude moguće. Ljudi u današnjem svijetu racionalizma misle da je to čudesno, i da je nešto drugo u osnovi, i da tu postoji neka greška. Oni misle da je ljubav tu da bi nam bilo ljepše, ne mogavši da definiraju što to znači, i to definirajući kao jednostavnu stvar koja je pridodata.
Ona je bit i pristup, i ona je energija koja jeste, i otvor za svu energiju koja daje svo opstojstvo: svo odatle vrijeme – jer je tu sva vječnost - ima bit i odatle otpočinje. Ako se postojanje događa, onda je moguće da se događa po onome što jest, tako da je to najjače, i da se vidi kao bitak, i proizvodi svako bivstvo, tako da sve odatle otpočinje.