Istina o nemogućem
Artemida © 2017 Anton Celin

ISTINA PRED SVJETOVIMA (AL) Anton Celin

I.

Filozofija «nije» u svijetu – u prostoru i vremenu - i ona je u vječnosti, i Postanju – pred Apokalipsom – i kada bi filozofija bila u svijetu ne bi bila filozofija, nego tek «mantranje» paranoika u paradigmama svojeg pretpostavljanja, poput hegelijanske i marksističke pseudomudrosti. Filozofija njie u tijelu racionalizma i u prostoru i vremenu kako se to misli - i hoće prikazati - nego u Postanju, i kao takva mora ispuniti uvijete i dogovore bogova. Duša ima iskustvo, ali ne svaka u potpunosti. Ona koja ima to što se suvereno može suprotstaviti vremenu – kao takvom - može izbjeći u vječnost, i govoriti tako da prorokuje.
Ljudi u pećini, onako kako je to Platon opisao - zbog pećine u kojoj postoje i misle – da bi bili - nju hoće nametnuti kao dominantu. Oni nužno tu ništa dalje ne mogu pretpostavljati. Jako malo je onih koji to mogu nadići stvoreno, prilazeći stvaranju. I upravo zato je beskrajno teško to čovjeku pretpostaviti.

(Opasnost filozofije)
Opasnost filozofije se ogleda se u činjenici da (1) ona mora govoriti istinu u nultom stanju bitka i misterija, koja udara u istinu svijeta, i dotiče bit do samoga Početka, na svoj način, što svijet uvijek uznemiruje. Ona je ezoterija koja drugačije sve pretpostavlja, te gradi - sebi slobodna - mogućnost slobode, da bude slobodna i moguća. Istina velmože - koji drži materijalni svijet – je na drugoj strani, iako nije proturiječna toj, ali je samo praktična i jasna. Ona je smišljena da stvori udobnost njegove skrivene ezoterije. Svaki čovjek to posjeduje to do granica njegova bitka. U svojem dijelu - u stadiju duha njegovoa prisustva - otpočinje metafizičko.
Sam svijet – na drugoj strani - uvijek (2) trpi snagu i jednostavnost filozofije na način da ga ona pozitivno uznemiruje i u nečemu priječi, ali uči i stalno opominje.
Svijet je estetska tjelesna gabaritna sila koja se kreće inertno u stvorenom vremenu, i tako i proizvodi vrijeme. Ona se mjenja prema moći i potrebi (1) velmože, ali i (2) proroka ezoterije najfinijeg bivstva, koji govori. Jedni djeluju brzo i prema «algoritmu materije», tako da se ostvaruje trenutni bitak u viziji njegova višenja, dok je drugima načelo «algoritam duha», ili istina u svojoj ogoljelosti – estetici stvaranja - govoreći ono što je svijetu nestvarno, ali je u nastajanju – i «tek nastajanju». I to su dvije strane koje će se stalno u svijetu sukobljavati – u gradnji – do stadija upitnosti svojeg održanja, ali i otkrivanja Moći. I to će svijetu biti potrebno.
Svijet će biti neprestano u dijalogu svog konstruktivnog Stvaranja.
Svijet je hardver koji drži postavljeno - «tu» - na način da djeluje po inerciji estetike biti održanja, i «znakova» koji će podržati njegovo takvo prisustvo. Prorok je duh i softver koji će na nebeskoj razini to ostvarivati. Svijet je – tako - zemlja na kojoj će se graditi tu-bitak njegova čvrsta vjerovanja. Nasprem njega će stajati softver njegova pretpostavljanja – u davnoj prošlosti, i dnevnom mišljenju – kao pomjeranja u svekolikoj biti bitka koja će imati slobodu da se slobodnom postavi u vremenu.
A pošto je «svaka sila sila od boga» (Pavao), to će i jedna i druga strana sebe smatrati božanskom. Sila materijalnog svijeta će biti samo naizgled biti protivna sili proroka, pošto će to biti sfere – i svijet – u «vidljivo–nevidljivim». Da bi se svijet ostvario koji jeste, mora se vidjeti na osobit način znanja ono nevidljivo. Jedna i druga strana su božanske prirode, pa je to neosporno. Tako je i s Rimom koji osuđuje Pavla, i Isusa, na način da se tu ne može javiti ništa sporno. Bog je to jednom trenutku želio više taj svijet, koji stoji – «stojeći» u vremenu – nego dalje njihova proroštva. Kada su svoju trku istrčali, sve što su postavili u riječi višestruko se oplođavalo i govorilo. Oni su rekli do svog trenutka dovoljno, kada je slijedila inkubacija te misli u vremenu – vječnosti - za vrijeme (budućnosti) koje će biti proizvedeno.
Softver je kao prorok. Misao će srušiti svijet kako je postavljen, da bi se održao onaj duh stalnog stvaranja koji je – vječno-Sad – u svjetotvorstvu.
***

Običan čovjek ne može da vjeruje da su dojučerašnji njegovi idoli tako mali, i da naizgled njemu takve svagdanje malenkosti se iznenada pojavljuju velikim. On ne može da zamisli da netko tako s malim prstom s dnevnog reda skine ono što je njemu najveće, i njemu najviše moguće. Stajali su u njegovoj zanosnoj mašti visoko, u koje beskrejno vjeruje. Oni su bit njegove svijesti i veličina za koju nema zamjene. On hoće zauvijek da očekuje njihovu uzvišenu poziciju, te u miru da živi ispod njihova krila - njihove misli – ostvarujući život s predumišljajem, kako je to potrebno udobnosti.
Ali histerično vrištanje V.P. neće pomoći njemu od jednog trenutka, kada je već navikao da klanjajući se sili i velmožama, lako ostvaruje ono što je njemu povoljno. Pošto uspješno gazi po onima koji su potlačeni, on je navikao da jednostavno dobiva dobre pozicije.
Inkvizitor uvijek ima svoje mjesto u svijetu vremenske pretpostavke trajanja njegove metastaze, njegovo sotonsko dijelo vrši - na drugoj strani - inkubaciju pozitivne energije da sve bude njegovo na kraju uništeno.
Čovjek je u pećini, kaže Platon, i to je njegova sudbina do koje je morao doći, a i od koje se neće lako odvojiti. Mnogi će se hvaliti alegorijom njegovom u Državi - i pričom o filozofu - dokazujući da je on nešto najljepše što je moguće, te čak proglašavajući Platona najvećim filozofom u poviesti filozofije upravo i zbog ovoga. Ali odmah će iza toga se i gubiti.
Odmah iza toga će upadati u paranoidno govorenje, proturiječno onome što se je toj alegoriji pretpostavljeno.
«Alegorija pećine!»
Da li je misliti to ljudima zaista ne/moguće?
I u tom ambijentu – kada Platon misli na tumačenje nužnog ograničenja – događa se to da ljudi u svojoj životnoj pećini vide samo sjene, na zidu, kada to postaje njihov sav svijet. Iza njih je vatra, pa sve ono što se pojavljuje između vatre i zida, otslikava se tu. To je cio njihov svijet. Iz toga oni ne mogu izaći. To je sve što oni mogu znati. Tu je upisano svo njihovo moguće mišljenje. To je njihovo postojanje. Sjenke su u stvari istina koja nužno utemeljuje njihov bitak.
Na kraju, kako bi oni mogli nešto drugo pretpostaviti?
Oni vide figure koje prepoznaju, u toj tami - ili svjetlu male svjetlosti – gdje su našli svoj dom, koji je uzdigao moguće mjesto njihova održanja. Zato oni ne vole svijetlos, i znaju da ih jača svjetlost zasljepljuje, i oni od nje ne vide, te ne mogu njen smisao niti pretpostaviti.
Zašto je ovo važno za «Istinu pred svjetovima»?
Zamislimo da ima mnoštvo takvih pećina u svijetu - što i ima - i da su one sve u tami ili sa prilivom male svjetlosti, što i jesu; te da su različite po svom obliku, ljepoti, veličini i predmetima koji se unutra nalaze, ljudima ako se unutra mogu pretpostaviti. Neke su pak obložene stalaktitima i stalagnitima, koji se prelijevaju u bojama, a izazvane od one svjetlosti koja je u njih ušla. Pa se taj svijet – kao i Hegelova i Marksova pseudofilozofija koje su u svijetu – čini se ljudima veličanstvenim. Ona se kao svijet – i kao pećina – čini ljudima istinitim.
To se sve čini od svjetlosti koja je unutra ušla.
Ako je svjetlost bitak - ili putanja koja vodi do izlaza iz pećine, u osebujan svijet - ljudi neće ići za svjetlošću, nego za predmetima svjetlosti i sjenama, jer jako malo ljudi može pretiti bitak, i pitanje o njemu, i njega pretpostavljati. To je istina kaja će biti u fundamentu znanosti, a i stvaranja sveg.
Kada se čovjek – koji je opredjeljen za filozofa – osmjeli izaći iz pećine, i nešto ga moćno povuće prema svjetlosti, on će izvjesno osjetiti «svjetlost», i vidjeti sve veću svjetlost, koja će se sad pred njim pojavljivati, te će ga u prvom trenutku - punog suočenja – zaslijepiti, i neće ništa vidjeti od nje, dok mu se oči ne priviknu.
I ovo je uvijek ovako i nikad se neće promjeniti.