Istina o nemogućem
Artemida © 2017 Anton Celin

UZNEMIRUJUĆI ZNAKOVI URANA Anton Celin

I.

Kada se hoće stvoriti novi svijet uvijek treba prvo misliti na onaj stari, da se održi do mjere mogućeg, koji je tu ideju stvaranja tog novog svijeta metafizički pretpostavio, i dao, jer je imao ulaze «u njega», kodove pretpostavljanja njegove biti, i zakone održanja njegova prisustva: On ima njegove moći zemlje, i već energiju po doticaju nebeskog. Tu svijetotvoračku – izvršnu – silu nikada ne treba poniziti.
Ako jedan svijet proizvodi dobre ideje za drugi svijet, pa ma koliko te predstave zbunjivale one koji ih uvijek očekuju drugačije – kako su navikli - onda to treba smatrati dobrim svijetom. U metafitzici proroštva je izračunat dokaz, razlog i početak sveg takvog – u tom smislu - te se ne treba više očekivati nego što se «izražava» svakim korakom koji Život održava u vječnosti. Prost čovjek uvijek očekuje u očekivanom, očekivano - i moguće – i on je uvijek u situaciji više na granici da pogriješi. Prost čovjek u životu uvijek pogađa život, i on živi pred maglom budućeg vremena - koja je tu pred njim - uvijek pretpostavlja i pogađa vrijeme. On naprosto se ne može zamisliti mitologom, nad-racionalnim intuitivcem vodenjaka - što ovaj stalno čini - i napose pojaviti artemidskim prorokom.
Nemirna priroda Urana donosi u «mir-nemira» u režimu radne temperatura svjetotvorstva, i u liku koji će to jednostavno i uticajno moći podnijeti. Ne treba ništa pretjerivati, niti se više uzdati u moguće, nego što će biti ostvareno. Poruka obuhvatnog je ta koja se uvijek upućuje individui - ako je pravi prorok - pa je i u nesretnom svijetu, netko sretan, a i u najsretnijem svijetu, nesretan – kada to sa strane izgleda, a i upravo zbog toga – drugačije.
Pitanje sreće je najveće pitanje filozofije, i jedino i pravo: te stoji u tajni vlastite predanosti - ili lijenosti - da se svijet nesebično izgrađuje samim svojim žrtvovanjem za njegovo moguće.
Čovjek se ne treba boriti za sreću – nikada - tako da naprosto traži sreću unaprijed, kako misli da mu nedostaje u svagdanjem ophođenju sa svim – i sobom - već da se brine za dobru «kontrolu vlastite nesreće», što je pravi i jedini put do istine, i algoritam bogougodnog - u duši - misterija.
Nadolazeća era Vodenjaka će to osobito uspjeti dokazivati.
Sreća nije dana «po svijesti», a kako će se uglavnom (ona) tražiti – i može tražiti - gdje je to najvažnija činjenica koja se zaboravlja. Svijest je dana za kontroli nužne svjetotvoračke – i bogotvorne – radne temeperatura aktiviranja besvijesti: da se upozna dobro rješenje mogućeg pristupa. Ljudsko ugodno postojanje biti će ostvareno kada se dotakne božansko, i ovo «pobudi» - jer je sve drugačije nemoguće.
Do serće se ne može doći govoreći «Ja hoću da budem srećan!», i trčeći sreću kao nezarađenu plaču za u svijetu tvorbe (svijeta, nego upravo radaći na stvaranju «ekspozivnog materijala duha», koji će u pravom trenutku imati snage dušu izbaciti do bitne besvijesti.
Kada se duša bori za vlastitu sreću - i ako je trenutno dobije - ona u stvari troši kredit koji je trebala zaraditi unaprijed, ali će ga zato isplatiti kada dođe vrijeme - unazad - i s nesrećom sustići, koja ima bitne poticaje kvalitetnog duha i tvoračku izdrživost.
Era Vodenjaka će to osobito dokazivati.
Međutim – i na drugoj strani - kada se duša bori za «dobru kontolu vlastite nesreće», ona u stvari svojom koncentrira sile u sebi čini to, da sebi stvara ugodno mjesto dalje gradnje mogućeg. To je metafizika projektiranja vlastitih koraka u prostoru i vremenu.
Do sreće se zato može doći samo tajnom višeg pretpostavljanja - što ona i jeste - tako da se događa ulazak u «bijelu magiju», ili pravi zakonodavni Svjetlosni Misterij. Ona je izvan malih moći razuma - koji je tu da opslužuje predmetne efemeride – i pada u poetski sustav muza i nimfi, koje otpočinju sam govor jezika Postanja, a na visoko gradiranim stupnjevima besvijesti.
Svijest tu više ne dolazi, i ne zna što se gore događa – iznad nje - i tek pomalo posredno dijeluje, koliko je u tome pretpostavljena. Razum se ne može vidjeti, i tu ga nema. Besvijest je metafizički preuzela sve u obuhvatnom stanju intuicije života, koja je u najvišoj sreći proizvod eksplozije božanskog bitka, što je duhu i najviše potrebno.
Vodanjak će intuitivno u misteriju nemirnog Urana, prosvjetljenju čovjeka koji to može postići, poslati svojeg proroka da to izgovori.