Istina o nemogućem
Artemida © 2017 Anton Celin

POGREŠNA IMENOVANJA (FP) Anton Celin

II.

Kada se polazi od pozicije svijeta i stvorenog, potrebna je analitika za taj svijet, i pretpostavka da logika stoji u njegovu osnovu, tako da se slijedeći tu logiku - i idući po njoj - lako do najvažnijeg može doći. Zato ovdje slijede činjenice koje su promakle tumačima postojećeg - i koje su izgubljene – a iz jednog bitnog razloga. Oni su se oslanjali na «viđenja vidljivog», i zamišljali da je to put, i jedina istina. To su čak prozvali imenom supstancije. Oni su zaboraviti – što čak nisu niti znali - da je filozofija pozicija početka viđenja samog Postanja i odgovora na sve što je moguće. Nije se znalo pretpostaviti Ovdje-Sad istinito mjesto postojanja i prava istina svjetotvorstva. Tako se dogodilo olako imenovanje nekih entiteta prema skupinama u prostoru i vremenu, prema prethodnim imenovanjima koja su djelovala po inertnosti, pa se došlo sad do ove pozicije u kojoj se nalazimo.
Što je kršćanstvo? Kako je otpočelo? Može li se pretpostaviti ono kao svijet? Kuda vodi?
Lutalo se oko ovog pojma otkako je Konstantin proglasio njegovu dominaciju: pretpostavljalo se svašta oko njega, i govorilo, i moguće i nemoguće – hipostaziralo i mistificiralo.
Malo prije spomenuta logika ništa o tome ne može reći, niti doprinijeti, pošto je ona ta koja uvijek u najvažnijem izda - oko otkrivanja prvog misterija. Logika je referentna provedba u svijetu nekih činjenica, kada riješava situacije odavde-dovde, što je nedolično filozofije. Ona nalazi smislaeno riješenja u djelimičnosti. I upravo zato će se «drugim imenom» – i anti-logički i protu-logički – nekada bolje nešto oko objave i najvažnijeg otkrivati.
Grci izučili čitav svijet stilskih figura koje tome služe, i govore o meta-logici, ili logici mišljenja i djelovanja duha čovjeka koji se približava božanskom. Od pamtivjeka su osobiti ljudi tako govorili, kao s algoritmima duha «ubrzanja», kada se doseže - reklo bi se - radna temperatura mogućeg svjetotovorstva. Ali ono se uvijek mora obavljati.
Ta retorika osigurava slobodu i ima energiju koju postižu «prenesena» značenja, i dobro usmjerenje prisustva.
Zapad je tako ostvareni intuicionizam i inuicionizam Descartesa i Lockea - preko Leibinza i Schellinga, Kierkegaarda, Nietzschea i svih umjetnika - koji su njegovi otkrovitelji i istinotvorci. Rim je ostvareni helenizam tako da je prakticiran realizam misterija.
Je li to kršćanstvo bolje razumjelo od svih?
Svijet su uspjeli koji su duh bezgrešnog začeća uspjeli razumjeti, i dosegnuli. Ali to ništa ne poremećuje slijedeću istinu koja je bitna:
Naime, naša civilizacija kao svijet nije kršćanska, jer jednostrano je to reći - i pogrešno - nego «Rim», «rimsko carstvo» - helenizam u najboljem njegovu vidu; i Zapad, kao odgovor slobode pred nemogućim: gdje to ništa ne mijenja u veličini kršćanstva, nego ga samo oslobađa tereta «tijela svijeta» - zemlje - kako je Novim zavijetom i pretpostavljeno. Okult krštenja po duhu svetom se pojavljuje ovdje kao vrh piramide njegove estetike – Zapada i Rima - i bitno njegova ezoterija. Sve se događalo kao pitanje održivosti, i pomak iz vremena ka vječnosti, i od vječnosti – spuštanje – ka vremenu.
(I.) Kada se god u vremenu duša približava vječnom, dolazi do filozofije. A to nije na svim nižim razinama - osim na najvišoj - moguće vidjeti.
Tako se mora priči i razumjevanju civilizacije, sa velikim pitanjem što je to svijet(?), i kako ga zvati i misliti.
Jer – i najvažnije – a i ono što ostaje bez odgovora, sa mutnim pretostavkama i sa čudesnim onda rješenjima: Kako to da kršćani uspostave sud, poduzetništvo, vojsku i policiju; i kako da izdaju pravila svojega utemeljitelja i svoje samobitnosti? Makar na to filozofija ne bi trebala pristati.
Sve moguće dalje korake treba na tom tragu vidjeti.
Taj svijet se može zvati kršćanskim, ali je to Rim ili paradigma helenizma: svijet kako su ga uspostavili Aleksandar Veliki, te za njim August Oktavijan. Tako je četrdeset i jedna godina vladavine ovog posljednjeg ono što će ga pokazati najbiljim državnikom koji se ikada pojavio, te biti uzorom daljih vlasti. U biti danas svijet (Zapad) tako i funkcionira, samo što se umjesto republike i njezinih formi, provlači - i mantra - ime demokracije, kada se skriveno vlada autokratski, s prešutnim konsenzusom naroda – kako jedino i može. Globalni svijet je sustav koji ima koncept, što ga treba precizno u vremenu voditi pod jasnom i sebi vidljivom kontrolom. Kombinacija naroda i imperatora je uvijek dobitna kombinacija, te kako je Nietzsche govorio, potvrđuje se, da narod «voli da bude vođen, ali tako da izgleda kao da on vodi».
I ovdje treba reći:
Rimska je estetika i drama događanja, etika, poezija, retorika i priroda donošenja odluka u senatu: arhitektura sa svojim dorskim, jonskim i korintskim stilom, koji su svuda po gradovima prepoznatljivo lice Europe. Ona je u stvari helenistička po svom kodu i slobodnoj biti, ali je to Rim ugradio u svoju osnovu kao dominantu zakonodavnog ambijenta, bez kojega se danas ne može misliti. Rimski je posvuda način dogovora s religijama, odnosa s njima, i s njima govorenja. Helenistički je čak i sustav Novoga zavijeta, pošto židovska sekta to nikada ne bi niti htjela niti mogla napisati, kada je to u stvari uzdignut i držan prorokološki svijet magije artemidskog-dijaninijskog misterija.
Kršćanstvo je jedan metafizički - eterični i ezoterijski – «omaž», dominantan u razumijevanju bogotvorstva, bitan u svjetotvorstvu - i da kažemo - najvažniji u razumijevanju životnog misterija.
«Caru carevo, bogu božje» je upravo novozavjetno načelo - bitno u pristupu - i ono se ovdje ostvaruje.
Očigledno je ono što je genijalno, i to Rim zna, i takav Rim živi i uspjeva živjeti. On uspijeva ostvariti bit duha u zakonu slobode, koja je put pretpostavljanja najvišeg kojeg vidi, kada na drugoj strani razumijeva i ekstatičku prirodu tragedije, i dokazanu potrebu ropstva.
Naša civilizacija je rimska i po skulpturi, pošto Michelangelo i Rodin ne misle kao semitski paranoici u likovnom predstavljanju slike i prilike božanskog, nego kao Fidija i Praksitel. Rim ima čiste kanone čovjeka i duha, i ne udaljava se nikad previše od prirodnih zakona kozmologije. On je jednostavnost naravnog i bogo-spuštajućeg (epifanija) stvaralaštva. Tu se može na sve strane gledati, i okrenuti. Rimska je i teogonija u samom srcu koja vrši svuda dejstvo po prostoru i po vremenu, a ne samo po Justiciji koja je nekako najistaknutija od svih arhetipa prvog misterija. Boginja pravde - rimska - je ujedinila dvije boginje Helade, pravilno ili pogrešno, o čemu ću nešto kasnije govoriti. Rimska je i zakonitost svjetotvoračkog prisustva, koja se pojavljuje kao latentna mitologija. Ona je u stvari samo «pritajena» u realnom, kada se pojavljuje i slovi kao «podsvijest» one svijesti, koja će se pojavljivati čovjeku pri donošenju najvažnijih odluka. Glazba je zasnovana na već otkrivenom i postavljenom alikvotnom sustavu helenskog duha – što se utapa cjelovitošću u Rim - po ljestvicama dura i mola, kako je to među muzama Apolona dogovoreno: tako da to nigdje drugdje u povijesti civilizacija nije učinjeno, niti se bilo s čim može usporediti. A to je temeljno otkriće centriranja psihe duha u svjetotovračku Osu svemira, gdje ovo treba bitno za početak pretpostaviti.
Car uvijek negdje na Zapadu - da bi bilo carstvo između zemelje i neba - caruje, gdje je to odgovor na moguće pravo pitanje ezoterije: što s njom i kako to da je ona iznenada izgubljena i postala nemoguća.
Ona je tu u Postanju!
Sila duha je uvijek genijalno otkrivena već samim postojanjem tako velikog sakrivanja.