Istina o nemogućem
Artemida © 2017 Anton Celin

INTUICIJA KAO SPOZNAJA Anton Celin

I.

Um kao granica razumjevanja i početak djela, djelimičnog stvaranja

Imena su znakovi konačnosti i temelj (1) posredovanja te stoje ne početku svijeta i vremena, dok se naspram toga javlja svekolika i utemeljujuća za svako pojedinačno bivstvo (2) neposrednost. U njoj je odgovor na pitanje koje je sad u svijetu nemoguće: u njoj je i sva posrednost. Ona je bit nepatvorenog izranjanja (emanacije, isijanja) - Jednog u Jednome - i prisustvo za koje ne trebaju drugi dokazi. Ona je «budnost», a ovo - duboko u sebi - probuđeno nikada neće biti u sebi lako u svijetu sebi se postavljati, vidjeti se u prostoru i vremenu.
Neposrednost je dokaz u samoj sebi i stoji u središtu bitka, kada je nerazumjevanje toga - pojmovima razuma - upravo ono što samo za sebe o svemu govori.
Između njih – posredovanja i neposrednosti – vodit će se stalna vremenita (i vječna) svetotvorna borba, postojanja, i biti zakonodavnom za sve moguće. Svoju prirodu ona će navještati u zakonu tvorenja, i to će se stalno drugačijim imenom zvati - a tako i gubiti. Filozofija kao spoznajna filozofija, kao gnoseologija, će uvijek otkrivati svekoliku duhovnost jedinstva razboritosti i misterija, i biti sumnjičava u tome. Ona će u biti u pokušaju da to otkrije, čudesna, i u cjelini nikada to pravim imenom neće zovnuti.
Ali, zašto je intuitivno ovdje važno da se tako pretpostavi - kao filozofska bit – tako da to ništa drugo ne može biti? Je li to zaista tako moguće?
Zašto razum nije moguć u filozofiji, samo naprosto kao razum, bez bitka svoje skrivene neposrednosti? O tome se neće voditi kroz povijest polemika - naprosto tako - ali će se stalno ona (ovakva) pretpostavljati. Ona će imati svoju drugu prirodu imena, i govorenja. Razum se neće vidjeti u granicama svoje biti, i granicama koje su mu zadane - i koje su u pitanju - nego će se stalno širiti njegova priroda, do prostranstva koje on i ne može pretpostaviti. Čitave polemike će biti vođene oko toga kako ga koristiti, i što je on - u biti - te koliko daleko može dobaciti - misliti. Velike knjige će biti pisane na temu o njegovoj biti i neupitnosti te važnosti pretpostavljanja, a to ulaziti u sustave filozofije. Govoreno će biti o njemu kao o bitku, i da je bit sveg, i istina kao svekolika pan/svjetska razrješivost. I tu će se pojaviti jedna velika omaška, koja će se stalno obnavljati: u povijesti svijeta i znanja filozofije. Pa i kada se nakon 16 stoljeća (Kuzanski) usvoji podjela na senzus (zor), racio, um, intellestus, visio imtellectus (intelektualno zrenje), intuiciju, ići će se starom stazom pretpostavljanja, i uporno i neupitno govoriti o razumu, veličajući ga, i sve u svijetu i dalje umno - panlogistički – pretpostavljati. Razum će uvijek biti u nekom velikom i dalekom zasnivanju: i na neki način kod bogova. Neće moći tu pomoći niti Barkley, niti Kant, niti Fichte sa svojim odgovorima iz filozofije. Meni će osobno čudesno zasmetati to da nitko neće vidjeti da je taj problem u temelju već razriješio Schelling, sa svojom identitetnom filozofijom. Događat će se mrak nespoznanja upravo u pitanju spoznaje – razuma i duha – te će se te činjenice greški perpetuirati u nedogled vremena; jačajući upravo sve više to vrijeme, tog znanja razuma u prostoru tog pretpostavljenog događanja, tog govorenja u vremenu. Tako će vrijeme ići za vremenom, povijesti; pa što više bude stasavalo - i na/dolazilo u sebe - to vrijeme, sve više će to biti mit «tog» razboritog govorenja. Biti će to izgubljena vječnost. Sve to će se opet zatvarati u prirodi samog proroštva, i tog pretpostavljanja, kao urednog navjestiteljskog i zakonodavnog dokaza. To će biti kasnije u zadanosti mitologije.
Tako će razum - a što se više bude o njemu govorilo - imati osobinu da se i dalje sve više o njemu govori.