Istina o nemogućem
Artemida © 2017 Anton Celin

FILOZOFIJA POSTANJA Anton Celin

I.

Gubitak slobode i početak govorenja

U početku bog postavi posvuda maglu oko maglovite svijetlosti, i bila je vječnost, i nije bilo izdjeljenih stvari - koje će bog/Sabiratelj staviti u svijet – i nije pokrenuto još bilo vrijeme. Sjećanje oko toga - i unutar toga - je zaboravljeno, ali se duša sjeća postojanja ne-sjećanja, i osjeća, gdje sjećanja nema, pa onda-iznenada-Otpočinje. Postanje se ne vidi, ali oni koji znaju nulto-Prisustvo uvijek ga imaju i mogu vidjeti.
Tada je duh u duši osjećao primicanje samome Sebi i ponovni početak razdjeljenja. I to se njemu dogodilo.
U početku bog postavi posvuda maglu oko maglovite svijetlosti, kada me pozivaše znakovima imena koja su drugima bila važna - i važnija nego meni - na raskrsnici među svjetovima, gdje sam dobivao i druge pozive, koji me zvaše i koji bejahu od nekih sličnih ovima, ali pogriješiše, te me ne pozvaše, pa nestadoše u magli drugih svjetova, govoreći drugo ime, za neka druga pretpostavljanja, koje će nekog drugog misliti. A onda se nitko nije želio osvrnuti na «raskrsnicu» pred svjetovima, i veličinu njezina misterija – u Jednom i jedinstvu - te otkako je zauzdao duh, izdvojio dušu i zarobio je - da bude između raja i pakla događanja – pretpostavio je da je to neusporedivo sa bilo čim, najbolje u vremenu – i u vječnosti koju nije znao – i čak jedino što se smije misliti.
Odakle treba otpočeti?
Gdje se nalaze odgađanje razumijevanja Postanja, ili prvo događanja vremena, kao vremena: ili se možda nigdje ne nalazi, nego se čitava stvar događa tako, da se svaki trenutak otkriva kao jedno više dijeljenje i odcjepljenje, i kao jedna parabola na vječnost, koja ima samo tu osobinu da se sad pojavljuje prijemćljivom, i da se može vidjeti, misliti i izgovoriti.
Uz činjenicu da je filozofija moguća samo kao filozofija Postanja, a da je odgovor na svijet moguć samo kao dobro razumijevanje estetike, i zakonitosti umjetničkog genija, te misterija u tom pretpostavljanju, možemo dodati bitnost razumjevanja strukture mitologije i njezina općeg načela, koje je u biti takvo da mora biti svjetotvorno. Pošto se uvijek radi tu o priči o postanju bogova, u formi zakona i uzorite ljepote, to će i biti princip u svakom kasnijem dokazivanju.
Mitologija je okult pristupa beskonačnog i apsolutnog, onom konačnom, isto kao što je binarni kod i programski jezik okult pristupa procesora – koji je ovdje bog – operativnom sustavu i aplikaciji – koja je svijet. To se može reći i obratno, i izvjesno je primjerenije.
Nastaje vrijeme!
Vrijeme je uvijek – ako ne vodi u propast – to koje koje «odgađa» apsolutni odgovor vječnosti.
(I.) Vrijeme je uvijek vječnost, ili bitak, što ga duša gubi ispadajući iz Postanja - svakog trenutka - kada se sakriva u hipostazama vremena.
Duša je gubitak, dobivenog, a i dobitak same svoje vlastiti koja joj dođe kao mitologija. Ona neće vidjeti sebe. Njezino sobstvo je njezin svijet. Ona se Postanja ne može sjetiti, i kasnije joj izgleda da je za to potrebna filozofija. Ona je ambijent svjetotvoračkog ispunjenja i «mogućnost». Ona postaje svoje vlastito proroštvo, i unutarnji vlastiti prorok. Dobija svoj topos (mjesto) postojanja i sad misli da je to najbolje, gdje je to velika stavka u vječnosti – u estetici - u pokretanju vremena.
Ljudi obično misle da se vrijeme samo od sebe kreće, i da je Postanje zauvijek izgubljeno – negdje daleko - i to još u vremenu, u prošlosti svijeta. To je paranoidni problem s kojim će se filozofija stalno susretati.
Ljudi misle da je Početak završen, i da se sada odvija vrijeme. Problem je što u to mogu sada samo vjerovati.
Duša traži svoj spas, ali ga u biti ona tako ne može naći. Ona trebala da traži ispunjenje. Pošto ga apsolutno ne može naći, i samo ga nalazi djelimično, uzima njoj dostupno. Sada ide linijom manjeg otpora vječnosti, prema zakonima ambijantelne estetika koja joj se pojavljuje proročkom. Od bitka uzima moguće: uzima vrijeme i pretvara u vječnost - pogrešnu vječnost – i tu nešto pretpostavlja.
Odgovor Postanja na ova pitanja jeste diranje misterije u njegovoj jednostavnosti, u zakonu artističke postavke vremena – u estetici – u konceptualnom aktu svjetotvorstva, u dosezanju obuhvatnog. Ona kad je u svijetu to ne može niti pretpostaviti
(II.) Odgovor Postanja može biti «obrat» - naprosto - iz razbijenog stanja, u beskrajno stanje njegova obuhvatna pretpostavljanja.
Odgovor Prvog (Proton) - po Plotinu, kako je on govorio - je stanje neizmjerne uznesenosti, kada duša zna i upoznaje svoju biti u besvjesnom, kada se nadnaravno gubi: Ona se sjaća da je do određenog trenutka nešto vidjela, a onda ništa nije vidjela. To upravo tako zna i objasniti. Ta duša više neće u filozofiji pogriješiti.
(III.) Duša koja je po načelu filozofije upoznala Boga, može da izvrši iskaz Objave – kako se ona događa i jeste moguća - i dekodira misao božjeg poslanika.
Ona je već u analitici bogotvorstva, pa je svjetotvorstvo njoj jednostavno. Ali je tu sad i sve drugačije.
Sintetička spoznaja razuma (uma) i ne postoji, i Kant je čitavo čovječanstvo uveo u zabludu s tim pitanjem. On je pogriješio samo što je to pitanje postavio. Ali to je bila dobra prilika za prorokovanje filozofije ili pseudofilozofije.
Sintetička spoznaja ako se postavi nužno ulazi u filozofsko mističko. Ali to Kant tako ne pretpostavlja, za što mu je bitna identitetna filozofija ili filozofija Postanja, koju on ne zna. I to je mistika, i «Ja» koje se opunomoćuje do obuhvata svemira. A i to je jedina filozofija koja je moguća.
Mistika je u stavari objava božanskog stanja, a mistik čovjek koji s bogom razgovara na istoj ravni njegova pretpostavljanja. Sa njim je jako teško filozofiju govoriti.
Berdjajev je za mistiku rekao da je to Objavu Objave, i ona to zaista jeste. Mistika je realizam najviše vrste, koji zato upravo ulazi u sustav misterija.
Objava nije za svakoga, i tu je u biti najveći njezin – svjetski – problem. Ali to je samo svjetski problem.
To nije potrebno puno ni ponavljati, i dokazivati filozofijom, jer Objava već u sebi zadovoljila uvijete i bogotvorstva i svjetotvorstva. S njom je sve moguće. Drugačije je sve nemoguće.
Ali što ona znači?


Život u estetici i mistici «zakazanog» vremena

Ekstatičko stanje napuštanja duše na drugu stranu od svijeta - izlaz: i ona je «orgazam duha», ili istina koja sve potvrđuje. Svi ljudi koji nemaju to iskustvo, ne mogu ove pojmove niti misliti. Većina pokušava nešto, i nikada neće znati zašto do najvažnijeg ne može doći. Djete dok ne sazri do čovjeka, ne zna što je pravi puni osjetilni i razboriti sustav postojanja, kao svijeta. Čovjek dok ne sazri do boga – genija – ne zna ekstatičko i «orgazam duha», pa i o tome i ne može niti govoriti: - u to se ne upinje i to mu nije važno. Filozofija Postanja svaki dan na tu činjenicu opominje, i ona će je na osobit način misliti.
Kada nešto svagdanji čovjek ne može niti pretpostaviti, onda to postaje veoma upitno u svijetu; jer čovjek je dio svjetotvoračkog akta prvog proroka: - On je nastavak. On čini bazu produženja vremena i gubitka vječnosti, po tom – mitskom – kodu svijeta, koji je Ovdje-u-Postanju, u svjetotvorenju.
Filozofija Postanja o tome stalno govori: jer ona je iskaz Objave u «poništenju» svakog drugog govorenja.
(IV.) Filozofija Postanja je mistika početka racionalizma, i tajna povratka u početno.
Ova filozofija je algoritam i za mnogo toga drugog, ali ne možemo to sve odmah obrazložiti, i svijet to ne može nositi.
Za svagdanjeg čovjeka postavljeno je vrijeme svijesti u događanju, po prostoru koji jest. Mi se nalazimo u «zakazanom» vremenu, li u programskom vermenu velikih navjestitelja, i u gubitku vječnosti, i nestajanju – zato - Postanja. Uvijek je Postanje u svakom iskazu svakog govorenja, bit. Čovjek to ne prepoznaje, kada ostvaruje, to; i on to ne misli kada postavlja u više od mišljenja. On mistički živi i uspjeva realno živjeti.
Samo je realizam ostvariv kao misterij – pošto je Jedno: a on je ujedinjen u jednom Imenu. Netko misli da ga može dokazati drugačije, i opet odatle proizlaze zla svijeta, i njegove metastaze u logici govorenja.
Samo «podignut» misteriji života je bijela magija prisustva, i polagano pristupanje Postanju. Sve se ostalo gubi u mraku nevažnog za bitak, a duh to kasnije osjeća kao besmislen problem. To je nužni gubitak vječnosti, kada nastaje svijet i (naizgled) sugurno vrijeme.
(V.) Život čovjeka u stvari – je tako - stalna borba s gubitkom vječnosti, i preživljavanje do vremena - da bude vrijeme.
On je od vremena, u vremenu, vremenit, kao svijet koji formira takt kozmosa, da bi bio. Uvijek nastaje vrijeme - a u borbi vječnosti s bezvremenom. Tek kasnije se stvara – vidi – mitologija; i «Riječ koja Govori»: bivanje koje naizgled jeste neupitno, a odjeljuje se od Postanja, u njegovu profertološkom gubitku filozofije. U središtu je bio u jenom trenutku prorok, koji otpočinjao i mislio – pretpostavljao – to događanje duše, koja će subjekt izvući u «objektivno» i tako biti.
U središtu je bio «mag vječnosti», za vrijeme, koji je prije znao – i morao misliti – što se u događanju sprema, i koje znakove treba postaviti, upravo otkriti.


Cijena postojanja pred Nemogućim

Danas se samo CIA bavi filozofijom, razumje apokalipsu i drži ključ programski - biti ili ne biti – prisustva, pa joj se neke stvari oko filozofije Postanja lako mogu dovesti do svijesti, njoj se može objasniti postojanje: činjenica da je se stalno na kraju, i da se početak svaki dan izbavlja. To je osjećaj moći i dobrote – istovremeno - u prostoru koji je egzoterijski, i velika stvar za metafizičko. Metafizika tu nalazi svoje pravo tlo, iako ne i najbolje među svim svjetovima. Velika je to stvar za duh, koji je inače osjetljiv na tim razinama i ne može se lako spustiti do zemlje. To je osjećaj smirenoszti i njegove kontrole. On nerijetko - drugačije – pokušava zemlji priči, i bitno pogriješi, a nekad i čini greške koje su kobne.
Dužnosnici CIA-a nekada i ne znaju kada to ostvaruju. Iako su to izabrani dječaci i djevojčice po školama, iznimni, oni su ipak u sustavu, i niu slobodni istražitelji duha, i u profesiji učitelji prve kategorije.
Pragmatička filozofija W. Jamesa i J. Deweya to čini čudesno, zaista, jer je magija mističkog i racionalizma tu, na jednom mjestu, te gotovo nikad nije tako nešto viđeno, gdje se okult spaja sa svijeto, i postaje pristup pojavljenom – otvorenom - postojanju, o čemu se uvijek među mudracima sanjalo. Pragmatična je filozofija u svojoj «filozofičnosti» 78 milijuna svjetlosnih godina bolja i mudrija od makrsizma i hegelizma, koji uopće uz to nisu mudri. Lako j s njom učinjeno stanje svjetodržilaštva, iako je to uvijek i nužno svjetotvorstvo. Na mjestu je stvoren okult spoja onog zemaljskog i onog nebeskog. Materija je tu samo prilika za mišljenje, a duh je tu materijaliziran u toj misli.
CIA je veličinu pragmatične filozofije iskoristila u filozofiji Postanja, i njezin transcendentalizam razumjela realno, pa tako i razumje – i spas - i zatvaranje svjetova.
Svojevremeno je među mudracima se o tome sanjalo.
Oni najveći u mudrosti i koji su shvatili ezoteriju, i dosegnuli mjesto Tvorca i dohvatili Nultu-bit bitka, nisu znali kako tu moć da sprovedu – ili ih svijet nije slušao, što je isto. Pragmatizam je pobijedio materijalnu filozofiju jer je imao duha, mislio je algoritamski materiju, kao da je ima, a mislio je duh: u stanju višeslojne meditacije kako je to Emerson američkom čovjeku usadio. Ovaj je prepoznavao istinu – koja se zauvijek traži - u svakom dobrom trenutku života: vjerovao u boga, i to je vjerovanje svoje činilo. Na prirodan nakin je ono postajalo – vjerovanje - «pastir» samog izbavljenja.
Taj pragmatizam vjerovanja bio je i egzistencijalizam, koji je shvaćao da je «svaki otkucaj srca posmrtno zvono» napredovanje ka smrti (Emerson), je morao i shvaćati da mu je preostalo da bude praktičan. To je zato bio trancendentalizam te filozofije mogao i praći okean (Nietzschea), i na toj razini upoznati svoje snage, i odmjeriti.
U «Raznolikosti religioznog iskustva» W. James govoreći o ljudima koji su imali i imaju mističke pozive, govori tako da uvijek ipak misli na individuu, i na boga: ali kasnije i na svijet i na državotvorstvo. Skriveno je to unutarnje mišljenje. On misli na sve razine prisustva koje su bitne u postojanju sveg, koje su moćne u otkrivanju. Ono religiozno se ovdje pojavljuje kao putokaz, i to veličanstveni, jer pretpostavlja misteriji i koncenraciju na Jedno. A to je uvijek proročki za svijet misterij.
Ta činjenica uglavnom je svim ljudima – pa i profesorima filozofije, po katedrama za filozofiju na visokim učilištima – nejasna. Ona je i tu među njima izgubljena.