Istina o nemogućem
Artemida © 2017 Anton Celin

KNJIGA ISTINE Anton Celin

I.

Pravo znanje filozofa ogleda se u znanju nevjerojatnog, a mogućeg, kao njegovoj metafizici, koja jeste filozofska bit, i pokazuje se kao iskazana jednostavnost. A moć metafizičkog se jasno vidi u algoritamskom rješenju pitanja boga, koje oduvijek ostaje otvoreno i svuda se iznova pokazuje: ili onoga što čovjek nosi u srcu kada se priklanja najvažnijim u sebi, te okreće nekoj religiji. Njemu je u svijetu biti u okultu. To filozofija zna i svud na svakom mjestu i svim razinama opravdava. To je pravo znanje filozofije i potpuna njezina sposobnost. To je pravo znjanje metafizike i njezina nevjerojatna moć.
Eckhart je bio na tragu da iskaže ovu istinu, približenu apsolutnosti, kada je govorio o oku kojem čovjek promatra svijet, govoreći kako je to ono isto oko kojim bog promatra samoga sebe.
On u biti tu promatra svoje stvaranje.
Bog je vidljiv na svoj način, i ljudi koji imaju njegovo iskustvo, govore kao o jasnom i vidljivom. Ali on je ljudima svagdanjeg svijeta nevidljiv, i mora ostati takvim, u njima, jer je svagdanjost ta koja traži svoje održanje, i datost tog bitka svijeta u takvoj prisutnosti, pa je upravo tu takva božanska pozicija ostavljena za istraživački misterij.
Zabludjelost ljudi je «svjetski» nepopravljiva u svijetu i vremenu, i ona je bitna za njih, za postojanje, za osjećaj pripadanja, za kozmičko prisustvo. Ljudi će uvijek u nešto vjerovati. Tako ne postoji nadnaravno iskustvo, a da se znanstveno može dokazati; i tek postoji «gradirano iskustvo» ljudi, gdje se onda sa pozicije nižeg čini da je ono više izašlo u neke sfere koje se protive naravnom, pa se čini magičnim i nemogućim. Ljudima se čini da netko ima nadnaravne moći, kada to postaje idealna prilika za zloupotrebu duha svijeta u njegovu pre/oblikovanju.
A filozof, koji je filozof - koji je mistik, ili onaj koji boga poznaje - nikada ne vjeruje čudima koja proturiječe prirodnim zakonima, bogu, jer je to kod njega sve neposredno i jasno, pa je ovo i nemoguće. Kod njega je sve prirodno: bog je kod njega čista neposrednost, ili ezoterija, i iskazana-neiskaziva bit. Ali njemu je to jednostavno. Ono Najviše doživljeno i primljeno kao Objava, te se oskazuje u riječi nakon iskustva. To iskustvo je njemu jasno da se pripisuje osobitima, i on će ga takvim i držati, i probijati. Znanje panteizma koje se odatle javlja - iz intuitivnog vječnog zrenja – te odatle proisteći kao filozofija, ili filozofija nad filozofijama Herakita, Plotina, Emersona, Schellinga, javlja se kao izlijev duha u riječima pojmova koji o Istini najbolje nešto mogu reći; te se uobličuje u ljudski leksički i semantički sustav formiranja zajednice u kulturnom odnosu individua - sustav govorenja. To može biti i religija, i okult, i teologija, i teozofija, i mistika, ali i dekodiranje svjetotvorstva.
Pa tako i ne postoji a priorno znanje ili znanje koje bi se javljalo prije svakog iskustva, ali ne zato što postoji samo a posteriorno znanje ili znanje u nužnom iskustvu, nego zato što je svo znanje «svijet u Postanju»: istina koja je u Stvaranju. To je intuitivnost koja je strujanje duha kroz dušu, uvijek kao prva tvoračka neposrednost. A sama ta ideja o priornom znanju kao takvom, izrasla je kao posljedica zbunjenosti nedozrelih pred neočekivanim, a u želji da se mističko riješi na sebi dostupnoj razini - racionalno i intelektualno, analitički – gdje se onda i jedan Kant pojavljuje nedozrelim za filozofiju.
Ovdje može sve na prvi pogled izgledati kao čudesnim pristupanjem filozofiji, i svijetu, ali je to samo drugačiji pristup povijesti i svijesti u povjesnom vremenu. Povijesni svijet je u znanstvenom sustavu sebi povijesno ojačao povijest, ojačao neka «proročki» njemu važna uporišta, da bi o tome govorio, da bi se još više u njih utvrdio, pa onda i vjerovao. To je njemu bilo potrebno.
Povijest nastaje tako što se priča o povijesti; a događaji na koja se poziva istiniti su unutar apsoluta događanja, Apsoluta, ali su i programska u njezinu pretpostavljanju. Bog se kao Apsolut tu potvrđuje kao dokaz. On se u načelu ne vidi, ali se negdje uspjeva vidjeti.
Zato – i bitno - bog je samo nevidljiv očima ograničenja, a koje gledaju nakon pređenog putovanja nultog stanja bitka svjetlosti, kada se svjetlost apsolutnog duha transponira u osjetilni svijet. Teologija se sjaća ove činjenice i u religiji je daje kao jasnu njezinu mogućnost: dokazuje proistup jedinstvu u jednosti i jednostavnosti. Na nekim mjestima se to do potpunosti dovodi.
Teologija zna tu istinu kada je izgovara na početku, te je uvijek nakon nekog vremena zaboravlja. Zaboravljajući nju zaboravlja sebe, i odlazi u okult, u religiozno, dodaje svome znanju još i vjerovanje.
Proći će dosta vremena kada će ponovo vratiti k sebi, kao mistika, filozofija, koja prepoznaje istinu kao izbavljeni – i artemidski - misterij.
Svijet će u međuvremenu se okrenuti k estetici, kao pologu za liturgijske datosti, a koje imaju snagu u samom svom postojanju da bude istina i bit i čine ono što je potrebno – nužnost svjetotvorstva. Estetika je nepatvoren svijeti - i besvijest - nepatvorene snage svijeta, i istine svjetotvorenja: sestra teologije i dominanta a i sluga religije, fundament okulta. Ona je i «Izlaz».
Uvijek se izlazi u apsolutno ako je izlaženje pračeno s upoznavanjem.
Ali estetika je ovdje i ezoterija, i samo takva to može biti: i jedina je takva u potpunosti - u pristupu - ako se pravom omjeru dijelova duha privuče. Ona je liturgija mitologije svjetotvorne religije i njezine ispunjenost. Ona je dokazano Prisustvo. Nju u načelu i najbolji ljudi jedva da mogu – takvom - zamjetiti.
Duh je korišten ovdje kao zaboravljena bit estetike u filozofiji. A da li to onda može biti filozofijom?
Kako se estetika može zaboraviti u filozofiji Postanja - kada je to ona sama - i kako je to onda filozofija. O čemu je onda vrijedno govoriti?
To je priroda i samoga dobra, koje postaje zlo, ako se nekad krene putem zaborava duhovne prvotnosti. A čim se je krenulo na put, otvoreni su svi putovi.
A zlo ponekad proističe iz same religije, ili iz zaboravljene religije – kao pogrešno postavljene estetike - ako se hoće teologijom takva pretpostavljati.
Tako, kao i dobro, u imenu, i zlo - koje je izgubljeno dobro i stvoreno zlo - postaje je po svojoj prirodi estetično, i poticalo na ekstatična izbavljenja - kako je to u tragedijama antike rečeno. One su izvođenu kao ritual što graniče s postanjem religije. Religija je sama tu bila u živoj prisutnosti. Taj svijet je imao slobodu da to kaže kao tragediju poetskog označavanja, i kao ritual, a i kao stvaranje. To je naprosto estetski pristup samome sebi, i estetika događanja vremena, u vječnosti, gdje se estetika pojavljuje kao ono što odgovarana na pitanja postojanja, i jeste odgovor na Sve. Sada znamo da je ono što je u tragedijama opisano, estetiziranje Izvora svijeta i dokazana misao Postanja: bit bitka i istina koju danas ljudi na sve strane prepoznaju, ali i ne prepoznaju. Helada je na čudesan način «prorekla svijet» prostora i vremena, za koji je po Apolonu, Dionisu, Hermesu znala, kada je to postavljala u estetskom projektu samog života i jednostavnog govorenja. Ona je naspram sebe tad imala čitav istok sekti, i zaustavila pogrom neznanja, kada se zašutila jednostavnošću. Ona je bila postojanje u prisustvu. Sekte su ludovale za mudrošću, i govorile – i odgonetale – razum mudrosti, kada je ona se pojavila kao Centralom duha u estetskoj šutnji ekstaze. Svi drugi su se utapali da odgonetnu istinu, za koju je razlog bio čudesan, i nije ga bilo važno niti postići.
Zašto je na kraju važna mudrost ako će biti samo mudrost? Zašto je važno govorenje o dobrom i mogućem, kada je tu postaviti ga bilo nemoguće?
Sve sekte su utapale uvijek u govorenje po razboritosti pretpostavljanja, kada je to bilo izvan bitka, i u realnom ga nije tu bilo moguće proreči.
Naspram njih ostala je Helada kao dokazana klasiku zakona ljudskog prorštva, i postala bit božanske – svjetotvorne – prvotnosti. Ona je dokazivala moguću tajnu filozofije, sa dokazima, kada je i pretpostavila nemoguće. Ona je religiozno iskazala kao uzvišeno, stavljajući ga u srce estetskog čovjeka, da on i nije znao koliko dobro u svakom momentu o svemu uspjeva misliti.

Sakrament

Čudesa su moguća tako da su estetska, gdje je tu tajna i bit za sve. A ekstatičko pojavljivanje estetike - ili boga u samome sebi - je moguće samo u ljepoti, koja je prva – i posljednja – istina prisustva. Nevjerojatno je koliko to jasno, i koliko to jednostavno vidi svijet metafizike, a ne vidi sustav religioznog. To je pitanje pristupa proroštvu i mistologiji, koji trebaju biti u projeku sveg, i svjetotvorni. Hoće li se to svuda i dogoditi? Uvijek je postojanje ono, koje mora se odviti tako da bude estetsko pitanje života i njegov misterij, koji treba religiozno živjeti.
Pa je ljepota svrha samoj sebi, ali će ovdje biti u funkciji religije, i pomagati njoj – i obratno – stapati se u sebi sa religioznim - što ona i jeste. I kada se ne zna da je to religija, to je estetika koja misli religiozni duh i ostvaruje. Događaji estetske tragedije i drame svuda u vremenu je plodno tlo za podizanje okultnog, a to je istina otkrivanja. Jer što je okult do forma pristupa, i odgovor na metafiziku koja se traži, stalno – i očekuje – te sakrament koji život uspjeva dogoditi. Pojavljivanje ljepote je «dobitak vremena», u vječnosti, kada se postavlja dokaz nad dokazima, i istina nad misterijem. Uvijek je to sakrament, oživljavanje, i život, uvijek tako život u usponu koji treba živjeti: poticanje običnog vjernika u dosezanju božanskog.
Stvar je prosta i iskazuje se svaki dan kao osjetilna – i osjećajna – stvar bitka: kao a to je život bitka – filozofskog - stopljen u sebi u ono intuitivno.
Estetika je uvijek «sebi približavanje», pa je takva i vjera: ona je uvijek sebi «sebi približavanje». To je razriješen filozofski problem postojanja, i dokaz spoznaje, i gnostički početak. Postojanje živi jer približavanje beskraju živi. Kada se bude govorilo u «filozofiji Postanja» o Početku sveg, i osobnosti, onda će se to vidjeti: saznati misterij nad misterijma iz kojega sve može doći.
Približavanje apsolutnom jeste nužno događanja svijeta, i održanje njegovo, te bit sveg otkrivanja. Nužno je da se u estetici zna ono što je ljepota - po svojoj biti – i da se misli u događaju nje. Ona čitav Univerzum može svesti na jedan znak, i stvar približiti Postanju - o njemu tako govoriti. To je onda dokazana filozofija, ili istina koja je izbjegla paranoide realizma, i otkrila se u slobodi. To je njezina ezoterijska činjenica koja se ne može osporiti. A njoj nije potrebno pristupiti u pojmu.
Kada se ulazi u bit osjetilnosti, ne smije se nikada zaboraviti obuhvatnost koja je tu, i unutra, i koja je duh koji sve čini - i kodira, i pretpostavlja, i želi viđenje osposobiti. Osjetilnost je iskazivanje samoga pristupa, i odgoneta na istinu tu-bitka. Ona je misterijski sakrament duha, kao održanja života, i zato duša uspjeva živjeti.
Upad u Ništavilo je put do razumjevanja pretpostavljenog.

Čuang Ce

Kada budemo govorili o majstoru koji je izrađiovao izuzetna stalke za muzičke instrumente, kako nam je to ispričao i ostavio mistik uzornosti puta i nepokolebljivi duhovnjak nultog otkrivanja, otkrit ćemo bit u odgovora na vremensko-vječni princip. Kada je to svima izgledalo nemoguće za učiniti, te kada su svi vjerovali da je taj majstor to morao raditi po nekim izuzetnom znanju i nadnaravnom principu – s moćima koje su nadilazile prirodu uobičajenog mišljenja - on je objasnio logičku i čistu mističku jednostavnost.
Koncentracija je najteža kada se na nju ustramljuješ, kao takvu, ali ovdje se radilo o konkretnom planu i jednom predmetu. U temelju je bilo jedno i sukcesija događanja, na koju je trebalo odgovoriti drugačim znanjem. Jesu li to učenici mogli razumjeti?
Kako drugačije razumjeti put božanskog.
Svi su vjerovali da je imao čudesnu tehniku, i mislili da je to drugačije nemoguće. On im je međutim dokazivao bit, i duhovni pristup svjetotvorstva. Pretpostavio je snagu unutarnjosti i dokazivao što je oduvijek govorila filozofija perennis (vječna filozofija).
Sama tehnika je uvijek čudesno pitanje majstorstva, ali uvijek i kontrolom u Jednom – Prvom – kada se sve svodi na nultu zakonitost principa - unutarnjoj prisutnosti. Ma koliko ona bila razgranata i raširena na sve strane, kao tehnika, i ma koliko se pridavalo pažnje kao fizičkoj djelatnosti, u biti je uvijek blizu nadnaravnoj očišćenosti i jednostavnosti. Mora postaviti dobro preispitano sobstvo, i bit bivanja svedana na činjenicu pretpostavke tu-bitka, što će zorno onda dokazivati estetsku snagu izlijevanja unutarnjih načela.