Istina o nemogućem
Artemida © 2017 Anton Celin

TRAGOVI BOŽANSKOG Anton Celin

I.

Postoje dva načina s kojima čovjek operira u mišljenju o životu kada najozbiljnije misli o sebi, a koji su kodirani u volji njegova održanja, tako da se iza toga ne traba više – a i nije uputno – pretpostavljati nešto i misliti. To su antipodi: 1. vječnost na jednoj strani, i 2. vrijeme na drugoj.
Prvi je (način) 1. istina koja sve bitno postavlja od početka i u sebi zauvijek, pa je i smisao sveg, gdje nju filozofija traži i neprestano hoće pronaći. Ona nju nalazi - ali i ne nalazi - gdje je to istodobno čin u kojem se događa postaupak sveg-Uspostavljanja. Drugi je način - naspram toga - 2. put vremena, ili početak raspadanja jedinstva u osjetilnom prisustvu. Uvijek se osjeća vječnost koja je u čovjeku životvorni bitak, iako mistično, dok je vrijeme naizgled njemu činjenica, kao sama povijest svijeta i jednostavnost događanja predmetnog, s estetskom potporom za konačni povratak.
1. Vječnost je na jednoj strani početak trajanja sveg i bitak koji se ne može drugačije pretpostavljati, misliti. Vječnost se ne može misliti kao svagdanja stvar: ona se ponekad osjeća iznimno u osobitim stanjima, te tu čak i doseže. Uvijek je znakovita njezina dokazivost.
2. Vrijeme je na drugoj strani znak za život i život sam u njegovoj jednostavnosti. Ono nudi postojanje u zaborav vječnosti i skriveno življenje same te vječnosti. Tu je djelotvoran zaborav bitka sa svim svojim kvalitetima prisustva. Oni su estetski. Sadrži skrivenu tajnu, operira s epifanijom, ili spuštanja onoga najvišeg u rukopis čovjeka, svijeta – sakriva svjetotovrstvo. Tako mi ulazimo u pitanje filozofije.
Vrijeme je činjenica koja je relativna ali je činjenica bitka: Vječnost je vezivni materijal događanja svjetovnih pojedinosti u vremenu.
a. Mnogo bogova nudi sliku i raspored, sustav i višeslojnu upućenost te moguću potpunost događanja: lakše se diše. Ta činjenica ne kvari odnose sa prvom jestošću - i mistetija Jednog – ali ljudskim jezikom govori.
Čovjek je tu efemerid sveg duhovnog pretpostavljanja, ako je biće u svijetu, ali i fundament, ako je žarište bitka, ali to i jeste. Svaki dan je u jedinstvu svojeg «jednog» pretpostavljanja, kojeg živi, misli, i drugačije otkriva prema njegovu Početku. On ostaje u situaciji da stalno istražuje – te zaziva znanost - kao efemerid svojeg unutarnjeg stvararanja (svijeta), kojeg ne i vidi kao takvog, ali mu se to nameće: to zna ako mu se objavi iznimno u neposrednosti. On iz zatečenog stanja svoje «pećinske» pozicije - u koju ne prodire prava svjetlost - on donosi odluke o svjetlosti.
To je problem koji će svaki dan opterećivati nultu istinu o postojanju, filozofiju i teozofiju – mistiku, kao teologiju koja to jeste, a ne prosti svijet vjerovanja, što postaje relgijom - te natjerivati duh na nekakve odgovore koji su vremeniti po prirodi, i prostorni u bitku. Vjerovanje je veliko, i religija je estetski veličanstvena, zauvijek – i skriveno jedina – gdje je to uvijek odmak od filozofije, i ulaz u Objavljeni svijet.
To što je čovjek efemerid, ako je biće «u svijetu» - i kada je to - i takav istražuje i traži istinu, je problem koji će svaki dan po svijetu, i po takozvanim filozofima - Arisotel, Akvinski, Hegel, Marx – opterećivati filozofiju, u sustavu paradigmi, po logičkim metastaziranjima njih, na (tek) zadanu temu, koju sami sebi pretpostavljaju: Oni se zbunjuju, i to zbunjeno dovede kao važno.
To će biti jasan put filozofska uništenja i razbijanje čiste raskrsnice pred svjetovima.
b. Ostanak u jednom svijetu i u kodu njegova pretpostavljanja, znači uništenje drugih svjetova, i svih pretpostavljenih mogućnosti. Ostajanje u tom svijetu sa pitanjem o istini bitka stvoriti će ono pseudofilozofsko.
Filozofija mora znati svijet, i kako nastaje to «svjetsko», što ono znači i čemu služi, i što će tu pretpostavljati. Trag božanskog može biti dan samo u estetici, i u zakonu svih bogova koji su pretpostavljeni njegovu pojavljivanju, a do kraja - i potpuno – samo u artemidskom misteriju. To je ono što će mene stalno sukobljavati sa najvećim filozofima svijeta, osim onih bogoposlanih – Parmenida, Platon, Plotin, Trejhern, Schelling - koji su zazvani po Nultom prisustvu, i koji šute o najvećem govorenju. Boginja nebeskog uznesenja jedino-dokazivog bogotvorstva, govori jednostavnošću nemogućeg iskaza u riječima, upravo pribijajući duh uz dušu, po putu uzdizanja Istine u njezinoj potpunosti, tako da se to «izgovara» najjednostavnije što je moguće, a da to običan puk i talentiran - pseudo/filozof - ne može niti pretpostaviti.
c. Mora se shvatiti da je visoko talentiran pojedinac, za božjeg poslanika kao idiot za prosječnog čovjeka, i da se tu ništa ne da promijeniti.
Stvar je jednostavna: činjenice su neosporne. To shvaćanje ipak mora biti uzeto višeslojno.
Kako to u misao jednog svijeta dovesti, jer on u biti nije idiot ali se ovdje tako pokazuje.
Ovome ništa mu neće pomoći što u jednom svijetu ekspertan u kodiranoj logici tog postavljenog prostora i vremena, jer ga uvijek tuče nulti trag božanskog kojeg ne zna i mišljenje koje je uznosito u zaštiti - artemidskog - misterija.
Kako običan čovjek vidi idiota, tako geniji ili božji poslanik - što je na kraju isto - vidi običog i talentiranog čovjeka. To je jedna veoma jednostavna stvar, i ne postoji ništa jednostavnije od ovoga što je ovdje izrečeno, ako se zna čuti. Ali je to i najteže ako su uši začepljene matastazom svjetskih paranoja.
Moramo shvatiti da se ljudi dijele ne imbacile, mediokritete, talente i genije, i da je to odlučujuća podjela za sve: (1) za upad u svijet; za (2) raspodjelu zla koje će perpetuirati sebe u njihovu neznanju - prostoru i vremenu - i na kraju što je ujedinjenje - (3) za zakone svjetotvorstva i bogotvorenja.
Ovo je opet odgovorenjo moguće pitanje vječnosti, koje se pojavljuje kao bitan dokaz u vremenu, na početku dosezanja filozofije: koja znači Apsolut u misli duha, koji je «put dovršio» - na kraju - prvu emanaciju objavljenog; dolazak do sebe u osobitu liku uzdignuta savršenstva, i odgovor je koji se uvijek lako izbjegava, iako se stalno očekuje.
Nikada jednom dostignuta filozofija se lako na zna vratiti u svijet, izgovoriti, jer je to u biti i nemoguće, i pitanje svjetodrživosti koja se tako otkriva.
Filozofija dolazi do sebe tek kada se prvi emotivni bitak razumje – unutra – u vlastitoj intuitivnosti, koja znači trag božanskog, osobito vrijeme u vremenu vječnosti, poetski zakon podizanja prirode duha, kao algoritam osvješćenja, i prilika za početak drugog govorenja.
Vječnost je tako (1b) potencijalna energija Boga koja se osjeća u Objavi, i dokazuje u iznimno u vremenu, kada je vrijeme (2b) efektiva tog pretpostavljanja i estetski spoznajni dokaz.
Ako nema vječnosti - u bilo kojoj mjeri - nema ni vremena. A ako je vječnost Sad-Ovdje jasna sebi, da je Sad – intuitivno – u prisustvu, kao bivstvo koje «jeste», otpočinje vrijeme. Sve se tako - naizgled - događa, kao trajanje, kada se u tome sakriva da je «ovdje» stalno prisutan njegov Početak.
Veoma je važno biti u znanju ove misli, kao odgovora na razumjevanje postojanja, te dopustiti (1c) čistoći vječnosti i (2c) znaku vremena, da se sukobe na ravni njihova obostrana uvažavanja. Veoma je važno tako pristupiti znakovima božanskog, i ovako ih pretpostaviti, ako oni već nisu konkratnoj osobi iznimno dani kao njezina osobita i neupitna intuitivnost.
Početak filozofije je uvijek proturiječan samome sebi, jer onaj koji prije toga početka, nije stao na sami «početak Sveg» i razumio prisustvo u njegovu nultu stanju bivanja, ne može do nje niti doći.
Veoma je važno biti u ovakvoj misli i pretpostavljati duhovnost koja upravo tragove božanskog razumijeva kao postojanje i dokaz onog Prvog, koje se može samo kao ovo drugo vidjeti. A ako ovo drugo treba naći, treba ga brzo – i sad – tražiti, te znati odbaciti primjese riječi i misli, koje govore: primjese koje su došle od pogrešnih proroka, koji su isto tako htijeli – govoreći - svijet tumačili i pretpostavljati, ali su negdje na putu skrenuli u ulicu koja je značila početak njihova kraja, ipak u vremenu. Njihovo govorenje nije probilo tu-bitak na mjestu gdje se vrijeme transformira u svoj početak gledanja - i dovršetak konkretnosti – nego je upalo u namjenjenu «prostoriju» te gradacije duha, tog bivanja, te osobnosti; i potom metastaziralo na paradigme koje su opunomoćavale njezine snage i njezine dovoljne razloge, za njezine odgovore.
Nastao je svijet u koji ljudi kao u bitak vjeruju.
Njima se govori o bogu kao tvorcu – i zakonu svjetotvorstva – ali oni u ideji ne mogu to niti pretpostaviti. Žive u skrovitosti svoje biti kada najvažnije biva da postojanje s ostavljenim tragovima žive: da se događa to, i da se dogodilo. Oni onda svašta o mogućem i nemogućem govore, a prije svega to da miješaju moguće i nemoguće: pa tako sad govore (1) o mogućem, koje je nemoguća; pa potom govore (2) o nemogućem, koje je moguće. Tako ispunjuju svijet riječima koje ostaju tu predmetni svijet (slika), da on biva zatečen pred vječnošću. Jer riječi su svjetotvorne - od svoje razine – i u svom kodu za tu mitologiju, proroštva.