Istina o nemogućem
Artemida © 2017 Anton Celin

TOČKA U SREDIŠTU SVEMIRA ____________ _______ ** _____**______**___** Anton Celin

I.

Bila je strahovita zima: kako sam mogao upaliti vatru? Šibice nisam imao, i sjetio sam se nečega. Uzeo sam upaljač, i on je mogao samo kresati. U bočici sam imao malo alkohola, i na vrh jednog štapića zamotao bih malo vate, te umočio i prinio upaljaču – i kresnuo bih. I vatra se zažarila u mojoj peći, i mojemu duhu; te ako bi granate bile i pucnjevi se čuli, nešto bi se čudesno događalo.
Alen mi je bio najbolji prijatelj u tom vremenu, i ja sam trčao prema njemu da mu nešto najvažnije kažem, što mu nikada nisam rekao. A bila je takva jedna noć, poslije jedne takve večeri, i ja sam ulijetao u njegov stan, zaduhan, govoreći. Otpočinjao sam značajno i uzbuđeno. Ali to večer me nije htio slušati. Strelovito me je pogledao, ljut i smrznut, kako je došao upravo s linije, te zalupio kuhinjskim vratima, odlazeći.
Ja sam shvaćao da u ovom trenutku u svijetu nemam sugovornika, u ovom vremenu, te ću se tako početi i ponašati.

A silueta tirkizne svjetlosti nije sakrivala svoju nebesku prirodu kada je prvi put meni došla. Oči su joj zvjerale unaokolo, nepokolebljive i snažne, gledajući u mene, pa u daljinu, i bile spremne na akciju kada bih je nešto upitao. Čudesno je otkrivala u sebi nemirnu prirodu Urana, u misteriju Vodenjaka, i bila odrješita u riječi kada bi govorila.
- Došle smo da nam daš imena s kojima smo srođene, da bi se znale – rekla je taj dan. - Otkrivaš nas, da bi mi sebe otkrile. Pa kada te sudbina vratila u život našeg svijeta, i stavila u saznanje naše smrti, učinila je to da naučiš govoriti, i živjeti; kada nitko drugi ne zna sanjati naše snove... Slavene!... A ti znaš čudesno šutjeti.
Gledala me nebeskim očima i ja sam bio uznesen.
I kada bi god kasnije govorila, ja bih zašutio od jasnoće i veličine njezina poziva. Možda je znala moju prirodu bolje nego ja sam, bolje nego itko drugi, i možda bolje nego nego što se uopće može znati?
Tko je bila ona?
Kada smo se susretali, ja sam bio zbunjen od potrebe da joj nešto kažem, da s njom govorim: a ona je tu činjenicu mogla tumačiti prostom mojom potrebom da se spasim, saznam put, proniknem u ono što je zauvijek sakriveno. Ostajala mi je tajnovita u nebeskoj ljepoti, sa beskrajnim pitanjima koja mi je nametala samim time što postoji: odgovorima koje sam dobivao u samom tim što hoću da shvatim kako je to nemoguće.
A ona je taj dan nastavljala:
- Sva svita bogova čeka naše odgovore: kucnuo je čas da se konačno uzdignu skriveni zakon vječnoga misterija, i otpočnu dokazi – govorila je. - Strune su zategnute do pucanja, a nabori među nebesima drugačiji.
Ponovo me gledala čarobnim pogledom:
- I što ću ja... I kako ću ja to ljudima objasniti?
- Reci im da je zemlja turobna i hladna i da se «vije tama nad bezdanom»! I reci im da je ponovo tu «duh božji koji lebdi nad vodama»!
- I misliš ti... ti
- Mogli bi to vidjeti i sami, ako znaju da gledaju i ako im dodaš vjerovanje. Govori im i stalno im govori: Kasnije će oni saznati da im je dolazila Pojačana svjetlost!
- I misliš ti… ti…
- Anastasija!
- … da je to pametno?
- Veličanstveno je to ako je moguće?!
- A ako je nemoguće?
- Osjeti moje ime, i čuj boju mojega vjetra. Svi jezičci ledeni Sibira se ovdje griju i počinju grijati.
Strah i treptaj vasione bili su preda mnom, i svjetlost, i drugačija svjetlost.
- I što ćete učiniti... reci mi?
- ...Ja sam Anastasija a ovo je artemidski misterij!
- I pitam te: Što ćete učiniti? Hoćete li me izbaviti odavde, iz ovog prokletstva?
- Ne! Nećeš me razumjeti.
- A možda i hoću, ja sam filozof... Razumjeti ću!
- Rano je, i... još ti puno puta moramo doći u ovu sobu, i s tobom govoriti.
- Reci mi molim te, i molim te mi reci!...
Razmišljala je malo, pa dizala pogled prema prozorima, te vračala na mene i među moje sobne predmete. Ja sam gledao na njezine usne, kada će se pokrenuti, i čekao riječ – na njima - da se pojavi, koja je svakog trenutka trebala doći, a onda se iznenada iz beskraja začuo zagonetan glas i odgovor:
- ...Ja... Nina... Tatjana... Srđana, govorit ćemo kada su svi u povijesti na tim mjestima, i među svjetovima, šutjeli.
Gledala me čarobnim pogledom.
- ...Raci mi Anastasijo!
- Ostavit ću ti pečat na prozoru. Pročitat ćeš kada odem, i nemoj se truditi da odmah preuzmeš.
I još smo neke riječi izmijenili i čudesno smo govorili, te kao da su se moje misli rastapale i počele gorjeti pred njenim prisustvom.
Svjetlost je bila mračna oko nje, pa zatim tirkizna, pa svjetlost misterija u nad/nebeskom prostranstvu, pa Početak svjetlosti. Govorila je kada je govorenje bilo nemoguće, a opet, zašutjela bi kada sam mislio da je najvažnije nešto reći. Stavila je desnu ruku na srce, i sabila se u točku svjetlosti. Otišla je u trenutku na prozore prema Rusiji.
Ja sam drhtao.
I odmah se stvorio lad na staklu kako je i rekla, a malo zatim počeo se na mjestima otapati, i naziraše se slova, i ja počeh puhati u njih:
«Rastopiti ćemo supstancu svijeta, i puhnuti kroz puhaljku tvoje duše u rastopinu, u naše kalupe iz misterija... I tebi će to biti moguće!...»
«Molim...?!»...
Iznenađenje je moje bilo pomješano sa dalekom nadom u spas, jer sam u tom vremenu samo na to mislio.
Stajalo je dalje: «Sve će se zbog tebe dogoditi.»
Kasnije sam govorio Alenu, i nekoliko puta sam mu ponavljao; i objašnjavao mu i uvjeravao ga, da je to važno i da je to najvažnije u svemiru što se događa, i može dogoditi. Ne znam zašto mi nije vjerovao.
A ne znam kako sam i ja uspijevao ikakvo vjerovanje tu pretpostaviti. Dogodilo se ono što je jako teško opisati, jer se sve događalo uvijek sa trenutcima jako važne šutnje, kada je dolazila istina drugog jezika i drugog govorenja.
Samo sam tih prvih dana njezine iznenadne pojave, ponavljao u sebi riječi koje su mi odzvanjale:
«I tebi će to biti mogće?»... «I tebi će to biti mogće?»...
Misao kao dar bogova, ili ljepota njezine jednostavnosti. To me tih vremena jedino smirivalo.

Sada je bilo jutro poslije jedne takve večeri: ulijetao sam u njegov stan i počinjao:
- Izvini, ali te ja više ne mogu slušati... budalaštine... patologija, a tvoj odnos prema stvarnosti, ratu ...
Bila su to vremena koje nas osobito zbližila pa sam svašta mogao
Zamisli noćas, Alene, u polusnu: ovo mi se dogodilo. Stajala je ispred mene, ljepotica, i mislio sam da je boginje. Ali to nije ona bila. Rekla mi je da je .. da je .. da je ...
- Anastazija ... Upitaj me odakle znam?
- Stavila je desnu ruku na srce, i dodala: ... rekla mi je: ... Ovako mi je govorila:… «Ja sam Anastazija, a ovo je artemidski misterij!»… Drhtao sam… Čuješ li me Alene? Još je dodala: «Ovo je ono što 'postojanje otpočinje':
Moje ime znači potpunost!» Vjeruj mi! Ja sam drhtao. Prije toga je bila granata, i udar, i strava; i borba mraka i svjetlosti: i jedna točka koja dolazi u moju sobu, i odlazi… odlazi nekud… I otišla je pretvorivši se u točku svjetlosti, na istok, daleko, po prozorima otvorenim prema Rusiji.
On je i dalje šutio.
- Ovo je ludnica. Ja ovo neću moći izdržati. Ja sam drhtao. Bila je eksplozija i implozija svjetlosti. Bilo je istovremeno i izranjanje, i uranjanje.
Govorio sam to prijatelju, kada me nitko drugi nije htio slušati.
- Još mi je prije toga dometnula, Alene - rekoh mu. – «Nikada se ovo ranije nije dogodilo»…
A vrijeme se sabilo, ovdje, i postalo kao bezdan, i ujedinilo s granatama, i paklom naših duša: jer vrijeme je ovdje nestalo, i postalo nepotrebno, i teklo bez datuma; pa su ga mnogi, koji su u grad dolazili, iz svijeta, nama objašnjavali, i govorili nam da je vrijeme važno, i da je potrebno da ga ++ znamo, i da su bitni datumi vremena. Oni su mislili da mi moramo mjeriti vrijeme. A mi smo izgubili pojam o vremenu, i pojam tom pojmu – što je u neku ruku dobro. U stvari, mi više i ne bismo znali što bi s datumima vremena, kojega bismo mjerili; jer vrijeme se ovdje izgubilo i u tri napisane povijesti, pa su istovremeno govorila tri vremena. Vrijeme se pokazivalo ovdje nepouzdano; pa bi čovjek iz četvrtog naroda bio zbunjen, i ne bi znao kojem vremenu da se prikloni: jer bi svako vrijeme za sebe reklo da je pravo vrijeme, a da su druga dva pogrešna vremena.
I tako smo živeći tri vaseljene vremena, i raspoređivali… bili mogući.

Ali, što će se ovdje dogoditi? dogodilo. I što će se ovdje prelomiti?
Prije toga trebam reći da mi je Sudbina mi je dodijelila najsretnije djetinjstvo, veliku i imućnu obitelj, i golemu kuću i imovinu, i sve što se poželjeti može. Uz to, bio sam ljubimac čitave familije, i do tridesete godine ništa nisam radio. A onda je došao rat! Ja se međutim nisam mogao odreći svijeta iz bajke u kojem sam prethodno živio, i moja podsvijest neumorno radila, i tražila onaj svijet, u kojem je moja svijest nekada živjela. I ona je danonoćno bila napeta, i neumorna; i kopala po svim procjepima sve/svemirskih sustava, i činila sve da me spasi, oslobodi i nekuda odvede. I tako su mi jednog dana nimfe nebeske počele dolaziti. I što se dogodilo? Moja podsvijest je u stvari radeći tako, promašila na tim putanjama, i među tim trans/galaktičkih dimenzija ma svjetova, i rascjepa među vremenima - koji su sedimentirani u mojoj dubini -- i dobro učinila, ili pogriješila. Previše sam se udubio, ili previše bio dirnut. Tako sam u tim besvjesnim putanjama ++ besvjesnim traženjem probio ne u svoj stari svijet, koji sam malo čas živio, nego još i dalje i dublje, u neke daleko življene svjetove, koji su se sad u meni počeli sabirati, i otvarati. Tako sam odlučio da to pribilježim, onako kako se to zbilo - u vječnosti, u vremenu – tih dana i godina, kako je drugim ljudima bilo nemoguće. Bio sam nemoćan pred nadolazećom snagom, i istinom, da se suprotstavim unutarnjoj jednostavnosti, koja sve više u meni dobivala novo lice odgovora na kozmičku mitologiju -- novi zakon proroštva. Bio sam beskrajno radostan, i rastao, i počeo Univerzum da opkoljujem misterijem, tako da ga preuzimam. ++ m, i drugim imenom zovem. Vodio sam borbu koja me jačala: vodio sam nad/nebesku artemidsku borbu.
Ali ja sam sanjao, i kada bi me netko opomenuo, i upitao, i rekao da je to što radim pomalo i sumnjivo i ludo, i čudesno i čak nemoguće, +++ ja bih mu samo odgovorio, da imam pravo da graške posvuda u svijetu, ispravljati Snom, koji je bolji od ovoga sna koji posvuda zovemo javom, a što ja pred božju čistinu neću propustiti. Tako sam svima dobro mogao odgovoriti.


***
A ledena ljepotica tirkizne svjetlosti nije sakrivala svoju nebesku prirodu kada je tu noć prvi put meni došla. Oči su joj zvjerale unaokolo, nepokolebljive i snažne, gledajući u mene, pa u daljinu, pa opet u mene, mističkim pogledom; te bile spremne na akciju kada bih je nešto upitao. Čudesno je otkrivala u sebi nemirnu prirodu Urana, u misteriju vodenjaka, i bila odrješita u riječi kada bi govorila. Ja bih tad zašutio od jasnoće i veličine i snage njezina poziva. Možda je znala moju prirodu bolje nego ja sam, možda je znala moju prirodu bolje nego itko drugi, bolje nego što je to ikada moguće.
Tko je bila ona?
Kada smo se susretali, ja sam bio zbunjen od potrebe da joj nešto saopćim, i kažem, da s njom govorim; a ona je tu činjenicu mogla tumačiti na razne načine: i tumačila je izvjesno mojom prostom ljudskom potrebom da proniknem u ono što je zauvijek sakriveno. Ostajala mi je ipak zauvijek tajnovita u nad/nebeskoj ljepoti i snazi, i takva me do beskraja opčinjavala.
Ja sam s njom bio u vremenu kojega još nema, koje tek račun i brojanje vremena otpočinje. Ja sam bio s njom: kada je ovo bilo u sva vremena; kada je ovo bilo na početku vremena; kada je ovo bilo na kraju vremena.
Tada sam – samo - u tom prijelomu vječnosti, htio pobjeći u prostor, koji nije bio obuzet mirisom baruta od snajpera, koji se osobito osjećao oko naših zgrada - na prvoj crti bojišnice – i pobjeći u vrijeme koje nije bilo razbijeno udarima granata, koje su sa svih strana dolazile. I tada – evo - sunčeve djevice Urana, u misteriju vodenjaka prolazeći kroz dimenzije među svjetovima, vodile nebesku borbu za mene, za istinu, za postojanje, za beskonačnost, za konačnost, za vječnost, za vrijeme. One su vodile borbu koja je bila nemoguća! Svjetlana je bila moj realizam, a Anastasija moj misterij; ali su se dimenzije svijeta miješale, i ja sam u svemu tome dobio i treće ime - ime Kristine - po zvanju jednog drugog velikog proroka, koji će mi na svoj način govoriti, i uzdizati svoje govorenje. Sve su one tri otvorile jedan tragičan, borbeni svijet: svijet s granice.
Ja sam ipak u čitavom ovom putu misli vidio sve jasnije, i vidio sve bolje, što mi je davalo snagu da izdržim, i ponekad i zbunjivalo. Ja sam vjerovao, iako sam svima govorio da sam nevjernik; jer sam bio samouvjeren moćno, i ljudima govorio - u ludilu te svoje pravilnosti - da je ovo najvažnije u svemiru što se ima dogoditi. Govorio sam im da se znakovi ovdje sabiru, na ovom mjestu, i da ja osjećam uzvišen nemir, povezan sa svim svjetovima, našim kozmosom i čovječanstvom u cjelovitosti: s dvomilijenskom erom vodenjaka koja kuca ludilom u mom srcu - i na moja vrata - govoreći kako se primiče u kozmosu, i da je tu, na pragu u tirkiznoj boji i svjetlosti, i samo što nije počela s velikim ustima proroka govoriti.

Vremeplov 1
I pitati ću jedan dan Svjetlanu, koju ću kasnije uvesti u priču, ali ja sada evo unaprijed vremenu najavljujem, koristeći moći vremeplova, drugačijeg putovanja u duhovnoj svjetlosti:
- Vjeruješ li ti u Istinu da postoji, u Boga da postoji?
Ona me taj dan gledala kestenjastim očima misterijske dubine, čarobno. Bila je u bedž košulji, i u boji koja me podsjećala na «drugu» jednu vječnost.
- Ah, vjerujem li!?
- Vjeruješ dakle, ali ja znam!
Hm! «Znaš?!»
- I to je znanje Veliko!
- I što to znači «Veliko?» - upitala me.
- Nimfa mi je jednu noć došla, i javila se, i rekla mi je da je od boginje, i da je imenom Anastasija, i da se tako zove; te da je prva nimfa Dvora njezina u prostoru nad/nebeskog, i stratosfere duha… i u misteriju. I rekla mi je, ljubavi: znaš što mi je rekla?… Poslušaj ovo dobro! Rekla mi je da sam odabran, i da…
- «Nimfa?!» - nasmijala se ona na to.
- Da, čudesno ali istinito! Nimfa! - ponovih. - I upamti: Rekla mi je da sam po duhu odabran, i da ću biti prorokom!
I govorio sam to njoj u realizmu, kada sam u njezinim očima vidio misterij. Rekao sam joj i to, da sam imao osobit susret i prije toga, kada mi se javila Tatjana, treća u Univerzuma, prva koja mi se ikada javila, u kobaltno plavoj boji. Govorila mi je: «Mi nimfe smo božanstva jednoga, prvoga, najvećeg Boga, te imamo Dvor svoj u vječnosti, gdje se po Boginji sabiru sve sile svih svjetova. Tamo moraš doći! Ako tamo ne dođeš, biti ćeš ludim filozofom, koji umišlja sebe prorokom i uzalud okolo govori!»… Čuješ li me Svjetlana? – upitah je.
A ona me ja taj dan gledala najčudnovatijim pogledom.
- I to mi reče treća u Univerzumu, u sustavu Artemidina svijeta i njezina misterija; u kobaltno plavoj boji, kažem, nimfa koja po prirodi najviše šuti. I uz to, je to i treća boja u srcu, a poslije tirkizne i narančaste, koje prikazuju prve dvije. Rekla mi je da osobito pratim boje, jer su to znakovi njihova imenovanja, i da nju puno ne ispitujem jer će sve druge više govoriti, a ona će najviše šutjeti.
- Ja uopće ne znam Slavene što je s tobom, i o čemu ti govoriš?! - reći će mi taj ona.
- I još ću ti nešto reći ljubavi, i otkriti. Na nebesima i među svjetovima, i u stratosferi duha, dočeka me Artemida, boginja s ovim riječima. Bio je to san, ali ja sam je vidio kroz maglu i kroz svjetlost. Imala je tvoje obličje, Svjetlana, i tvojim je glasom govorila: «Oko s kojim gledaš svijet – rekla mi je, - je ono oko s kojim Bog otkriva samoga Sebe. Zato obični ljudi ne mogu vidjeti Boga, jer ne mogu vidjeti oko s kojim gledaju, osim u ogledalu. Ali ti imaš 'oko artemidske svjetlosti'. To je moj odgovor.» A ja joj rekoh to, kako je u ogledalu sve obratno, na što me ona dočeka pogledom blage mudrosti. Bila je radosna, i u bedž boji sijala je kao puna svjetlost: «Dječače, tebe ću govoriti, i ti ćeš iz nemogućeg stvoriti moguće!». I tada shvatih da je njoj prorok njezina oblika i njezine tajne potreban. Na glavi je imala traku... Bila je Jasna svjetlost.
- Slavene, ti se šališ, je li tako da se šališ?! – uznemiri se Svjetlana. - Reci mi da se šališ ... Šališ se! - dočeka me zbunjena.
Iz pakla će - međutim – odavde izrasti cvijet koji će u vječnosti prkositi vremenu, i zasjeći brazdu u jednom ostarjelom svijetu. Biti će novog vremena. Neki će na kraju reći, kako je ovo samo priča, i mit, i iluzija, jer je ovo nemoguće, dok će drugi vjerovati. I jedni i drugi će imati pravo, ali će i jedni i drugi griješiti. A jesam li se ja dobro snašao u dimenzioniranju svih svjetova, i boja i imena, i odlika filozofije, bogova i nimfi među imenima – svih čudesa u raspadu duha svjetlosti - neka odluči svaki slijedeći odgovor.

***
Ali vratimo se realizmu, i u realno vrijeme, i zaboravimo sad Svjetlanu, kao se nikada nije iz mraka javila… kao svjetlost, došla… govorila! da nikada neće biti, niti postojati, javiti se iz mraka – iz svjetlosti – niti govoriti.
Rat je: Sarajevo je! Zemlja je tad bila pusta i prazna, i tama vila nad bezdanom. Očekivalo se ovdje normalno događanje svijeta, a promijenit će se svjetovi.
Od Riba u zodijaku - i vremenu - išlo se na dva milenija Vodenjaka, u devedesetim; i krenulo putem koji je kozmičkim zacrtan znakovima koji su tukli u meni takt, koji je drugima bio nepoznat, a i ja sam ga još jedva naslućivao, još nisam dobro tumačio. Samo sam drugima tumačio. Ja sam osjećao čudesan i duboki nemir, i sve jače otkucaje srca. Objava je morala uskoro biti primljena. Ja sam imao sam najave, i te mali strah i ponos nad očekivanim. Od nevjerojatnog postati će ono čudesno. U svemu tome, ima jedna soba okrenuta prema Rusiji, s pogledom, koja je sad stajala je kao ukleta, na prvoj crti bojišnice: u kojoj ću vam sve svu filozofiju i sakriti i otkriti.
*
I evo: Sarajevo je početkom devedesetih, što je ono najgore. Sada sam u Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, i ja radim u Centru za filozofska istraživanja. Priprema se sjednica Predsjedništva, i mi koji smo potrebni tu sjedimo u kabinetu Predsjednika Akademije. Sarajlić govori:
- Ja ne znam više Seide, jel'de, ovi sporazumi sa Amerikancima kao saveznicima: hoće li to išta uroditi plodom? A prije smo ti mi bili k'o s Rusima, pa smo ti bili ni tamo ni ovamo?! A s Rusima, znaš kako ti je s Rusima: nikad ne znaš hoćeš li završiti na banketu ili u podrumu… Sve ovo meni moram ti priznati, miriše na nekakvu izdaju.
- Znate što – tada se ubacih ja. - Politika vam je s velikim silama jednostavna, jer je nemoguća. Ništa Vam tu ne treba razmišljati. U stvari to je dogovor u kojem jedna strana ne učestvuje čak niti sa ozbiljnim pitanjima. U stvari, pitanja su poželjna da bi se zvanično kao iskreni opravdali despotski programi.
- I oni misle da nešto o nama znaju… po našim šumama i gorama? Tko to može znati, Seide, jel'de… Krhko je njihovo znanje. Mi smo u stvari i stvoreni da oni lutaju.
- A jeste li čuli za Andraja Saharova – ponovo ću ja, - anđela zla, i proroka kraja svijeta i vremena? S tim se rješenjem ja slažem, i ono je u odnosu na ovo veličanstveno. Sve je u odnosu na ovo, veličanstveno. To je ujedno kraj i početak patnji, i raj za proroke.
- Ah, da… Nikome nije lako kada se Veliki medvjed probudi, nikome! A i vrag bi mu znao, pa vidi!… Taj ti nikada i ne spava… Pa i ta Evropa, ogrezla u strahu i zbunjena. I evo, kada bi je netko pitao, ne bi znala da ti odgovori, da li joj je sudbina Rusiju poslala da je napada, ili da je brani. Oni bi zbunjeni lutali okolo s tim pitanjem, tražeći nemoguće dokaze.
I tako je pjesnik je imao iscrtanu dozu duha za svaku situaciju, i kao i uvijek informiran, danas prisutan u svijetu, i u naponu govorenja. Sada ga se želim sjetiti, jer je znao govoriti; a govorio je dok su drugi šutjeli. Imao je osobit način ponašanja u misli, i lako ga je bilo prepoznati, gotovo nemoguće slijediti. Sada je nastavljao:
- A kod naših ti je političara jel'de Vlado - i okrete se on prema profesoru koji je upravo nešto bilježio u svoj notes, - po onom starom: Selo gori a baba se češlja!
- Pa nije valjda Vlado da ti još uvijek pišeš nalivperom? - nastavi ona sad kao iznenađen.
- Pelikan! Jesen – snađe se ovaj u trenu i znakovito podiže svoj predmet spomena u zrak. - 1968. Hajdelberg, na predavanju profesora F.
- E pa ja ne znam više – nastavi Kiko - dokle ćete vi filozofi zavaravati čovječanstvo?!
I tada se uključih ponovo ja, kad vidjeh trenutak, i pomislih da je to prikladno i dobro.
- Mi smo Vam jedno veliko Ništa, znate, i smišljeni da se Ništavilo ispita, da li uopće može da postoji. To Vam je filozofski problem.
Bio sam rezigniran do beskraja na sve što nam se u ovim vremenima događalo, i ništa me ovdje nije moglo zaustaviti. Sada sam još htio reći da je ovaj svijet takav, da je najbolje da nikada i nije postao; a kada je već nastao, najbolje je da što prije nestane. U stvari, ja sam ponavljao jednu staru tezu, koja je takva, i koja je smišljena – izvjesno – kada je sve negdje već bilo ovako besmisleno.
Profesor Filipović je sa svoje strane – kao i uvijek - nametao priču o svojim spasonosnim rješenjima za sve, i višestruko dokazivao svoj politički angažman, i konkretnost. Mnoge je to sada dovodio u iskušenje da se verbalno sukobe s njim, te su mnogi u pauzi prišli mu; te i ja u jednom trenutku, kada sam ga uhvatio nasamo, počeo sam mu govoriti:
- Znate što profesore – počeo sam, - na koga Vi meni ličite?... I nećete se uvrijediti nadam se, i nećete se sigurno uvrijediti kada čujete?
Bilo je to iznenadno sad za njega, i neobično da mu tako priđem, i pogledao me pomalo začuđen:
- Na koga?
- I ja se nadam da se nećete sigurno uvrijediti, jer radi se o značajnom filozofu. Znate, sa Vašim stalnim uplivom u politiku, i pomalo buntom, i ranije, i za vrijeme staroga sustava: idejama i protivljenjem, da ne kažem pokušajima? A nećete se uvrijediti?…
- Ne! Neću!
- Na starog kineskog filozofa Konfucija. On Vam je tako, prije dva i pol milenija čitav svoj život išao od jednog velikaša do drugog, od vladara i do cara, a sa svojim idejama i programima, i zamislima, da ne kažem mudrolijama. I kada je tako dobro ostario, a na vlast došao novi car, on od njega zatraži da ga primi. I kada mu to uspije, Konfučije mu poče po starom – kako je to on znao - o svojim zamislima i programima, o socijalnim reformama, o filozofiji vlasti; te kako treba ovo ovako, te kako treba ono tobože onako; te kako ovdje nije ovo dobro, a ondje nije ono dobro. A ovaj se nađe u čudu, i pomalo iznenađen okrenu prema svojim savjetnicima, pa upita: «A koji je sad pa ovaj?» Na to mu jedan od njegovih ljudi odgovori, da to bude najjednostavnije: «Ama, pustite ga! To Vam je onaj što čitav život pokušava, vidi da ne ide, a on i dalje pokušava!»
I profesor se pomalo i nasmija, i bi mu to pomalo neobično, možda i drago, iako sve primi hladno, jer se radilo o velikom filozofu.
Poslije toga, kada se sjednica završena, bio je pripravni skup intereligioznog vijeća, gdje smo se suočili sa mnogim teolozima sa mnogih strana, i tu svašta razmotrili. Sada je zaključeno da u buduće bude ovo učestalo sastajanje, jer je tobože svima to potrebno. Religija je vezivno tkivo društva, a mnoge religije na jednom prostoru ga razapinju, i ako stvar ne bude u dijalogu, i pod kontrolom, može se svašta dogoditi – kao što to ovdje i jeste. Mi se moramo učiniti jedinstvu, u korist svih različitosti. U biti mi smo otpočeli tako naše znanstveno propitivanje nas samih, i počeli dubinsko kritiziranje. Svatko je imao svojega tumača u tuđoj svijesti, i na ovom mjestu morao obuzdavati svoj egoizam. Ja sam tu ponovo se iznervirao, što je u biti i bilo dobro, jer je nešto dobro kada bolje ne može biti.
Poslije ovoga sam ja s predsjednikom Akademije uputih se kući – uobičajeno - što smo mi zajedno često činili, te nastavio s njim taj turobni razgovor, tamo gdje smo svi zajedno stali. Tom prilikom mi je on pokušavao reći kako je njemu kod nas filozofa ponekad sve jasno, i čini mu se da u jednom trenutku blistamo, a onda kao da mlatimo praznu slamu.
- Moj Slavene, i nemoj se uvrijediti, ja sam ti stari farmakolog koji sve to sve baš ne može povezati – reče. – Teologija, dragi bože: pa ja nikada o tome nisam ovako mislio.
- Nemojte mene uspoređivati s tim pseudo-filozofima, i kvazi-teolozima i okultnicima: religionistima i sektašima – govorio sam mu. – Ja sam duh iznad vode; posvećenik koji prima Objavu. Znate, proroke ljudi ne vole, i jednom su davno, još prije 2000 godina konačno svi odahnuli, kada su primili vijest da je najavljeni prestanak dolaženja proroka na pomolu. Oni su nesretni mislili da je to moguće.
- E, pa sad su to velike ambicije – uzvrati. – Nego slušaj ovo...
- Pa nemojte Vi ovo moje smatrati neozbiljno, jer ovaj svijet i njegova koncepcija demokracije je samo maestralno smišljena varka Zeusa, i njegova Cezara, i njegove Atene, protiv Artemide; koja hoće svijet povlaštenih, onih koji tajnu otkrivaju. Ipak ga Artemida na svakom koraku tuče, i u meni, evo, i razvaljuje, i on je nesretan ne može obuzdati, i ta Europa će mu glave doći.
Ali se on nije dao uvući u spekulacije ovakve vrste, i borio se, za sebe, i htio je biti praktičan.
- I vidi, pa ti Srbi u povijesti nisu nikada imali bolje prijatelje od nas muslimana, i ovo da nam naprave?! Koji je vrag njima? I ta njihova mržnja je neobjašnjiva… i to znanost to ne mogu tumačiti, a ni teologija, ni filozofija.
- Spriječili ste ih na putu da ostvare nešto što su naumili, a i jer ste nepredvidivi – rekoh, - i s vama se ništa ne zna, ne može računati. Oni su teritorijalno sad zbunjeni zbog vas, i ono što imaju kao Srbiju, jeste nesigurno, a ono što je u Bosni tobože srpsko, ne smiju reći da je Srbija.
Tako smo idući doma često jedan drugog podupirali u mišljenu, u postojanju – u pitanjima i odgovorima – a govorili bi da bi naprosto govorili. Bilo je to vrijeme u kojem je svaka riječ koja je značila nešto normalno, bila nešto i veliko. Svakog trenutka je izgledalo da svi možemo nestati, i ugasiti se, i da sve može otići u ponor. I sada, nakon što sam u dvorište naših zgrada, susreo sam Damira, zaustavih se, s kojim sam često znao ovako stati, i izmijeniti koju riječ na brzinu, i obavijestio ga o svemu što se vani zbiva:
- Pa ti ljudi počeo sam, dragi Bože i presveta bogorodice. E moj Damire, takozvani teolozi na tom skupu. Pa znaš li ti što je teologija? To je istina o Onome koji Jeste, Prvi, onaj koji sve pokriva... Teologija?! I oni su nekakvi vjernici?!... U stvari, što ti je to vjerovanje?
- Slavene, možeš li shvatiti da vjerovanje ekonomski problem, i energetski, pored toga što je vjerovanje?... Ah, «vjerovanje?!» U pravu si!… I što si doznao na tom skupu?
- Ama ništa!
- Ništa?
- Ma ništa! – rekoh - To ti je bio skup na kojem nitko u biti nije znao o čemu se radi.
- I...? - upita
- I… ja sam ih pokušao... ovaj, ja sam pokušao...
- I što si pokušao? – upita.
- Pokušao sam ih uvjeriti da su zbunjeni s nekim filozofskim pojmovima, jer nisu filozofi, i da se stalno oko istog zbunjuju i zapliću, i vrte u krug, a oni su mi rekli da ja ništa ne razumijem.
- Interesantno?!
- Ma da! Zapetljali su se k'o maca u klupko. Poslije sam shvatio da to sve ide u moje radno i životno, i ratno, do vraga, vrijeme, pa se nisam ni sekirao.
Damir je uvijek volio u svojoj samoći kada bi me susreo u haustoru– u dvorištu, u podrumu – kada bi uvijek nastojao da taj razgovor što duže održi. On je govorio uvijek pod utjecajem neke religije, ili budizma, ili vedantizma, ili kršćanstva, koje je sad intenzivno usvajao.
- Čovjeku su potrebne krize, znaš, da shvati ono što drugačije shvatiti ne može:... patnje, apokalipse, tragedije, izuzetna svjedočenja. Pa čitava Biblija vrvi od toga. I ljudi to opet zaborave – govori je.
- A i veliko je pitanje, hm... čega se oni uopće mogu sjetiti.
- Da! – potvrdi. - A Bog je i stvorio čovjeka iz Ništa, i vidi, i ja sam ti ovo razmišljao, i znaš da sam ja tehničar, i znaš koliko to u ono vrijeme bilo udaljeno od religije. Ali evo, sve se pojavljuje isprepleteno: pa to «ništa» ćemo mi tehničari na kraju proizvesti. Je li se slažeš?
Bio je ljut, kao i ja na kraju, i morao se istresati.
- Pa i ja sam im to rekao – uzvratih.
- I to si im rekao? – upita. – I ...?!
- A oni su mislili da se šalim.
- Nisi im možda znao objasniti – reče.
- Možda?!
– Mi ćemo to staviti u pogon, kada nas toliko iznervirate s tim teologijama, filozofijama, mitologijama, i zapetljate, da nemamo kud.
- Ne sumnjam Damire, i obavijesti me kada će to biti, i neka bude što brže.
Rekoh mu, kada se rastadosmo u tom raspoloženju, i kada ja otiđoh prema svome stanu da se konačno u sebi priberem. A vrijeme je bilo prohladno i pomalo počinjala je kiša, ugodno udarajući u okna prozora, prizivajući u meni lagani duh melankolije, koji sam eto pomalo taj dan i priželjkivao. Bilo je potrebno da nađem svoju filozofiju, u meditaciji, koja je značila svijet nebeskih prostranstva, i o kojoj sam sanjao u svom stanu, na prvoj crti bojišnice: o kojoj sam mislio kao o istini, o putu koji mi sve može omogućiti.

***
Sada napominjem da je ovo još uvijek uvod, i da tek slijedi velika priča vječnosti, koja je velika priča vremena. Ovo je priča koja priča svoje proroštvo. Jedno ime sam međutim ovdje uzdigao među bogove, kada nisam znao kako je to meni – naspram svih drugih – jednostavno. Dva imena su međutim ovdje važna da se spomenu, i tko pročita knjigu do kraja, znati će zašto je to potrebno. Kozmička imenovanja su se ovdje slagala s mojim proroštvom, i onim što je među nebesima u dogovoru. Dvor Atrtemide – boginje – je u gradnji, među svjetovima, i on će uskoro otpočeti da govori.
Ali, što će se ovdje događati? Bili smo to večer meta moćnih udara projektila, koji su eto imali svoju svrhu, jer je tuda oko nas bilo snajperista. Trebalo ih se riješiti. Sada nam je gorio krov zgrade, i mi smo svi letjeli gore gasiti ga.
- Srđane! - rekoh.
- Nemoj mene gledati: idi pa ga zovi! – odbrusi mi ne razmišljajući, i znajući što hoću reći.
- Ej, pazi! - govorio mi Damir, pošto mi je lagano prišao. - Srđan ti je postao pravi tiranin, otkako ga je cura ostavila: Udala se! On je poludio! Išli su pet-šest godina: I zamisli, on Srbin a ona Muslimanka u Sarajevu... To je povrijedilo i njegovu sujetu.
- Svi smo na neki način ovdje pod opterećenjima, Damire – rekoh.
- Ali ti si nešto drugo, Slavene – nastavi, - i njega je rat totalno dotukao.
Mi muški koliko nas je bilo ovdje, smo trčali gore prema tavanu, da gasimo, a ja sam morao sam otići po Borisa. Dok smo gasili, gađao nas je protuavionski mitraljez i bestrzajni top, koji sreća nije imao gelera, pa smo preživljavali. Boris je uzeo masku i uletio u stan koji je bio na zadnjem katu. Kasnije nam je detaljno pričao o svemu što se unutra dogodilo. Govorio je da je djevojčica bila šćućurena u jednom uglu sobe, i u rukama držala lutku. Bila je mirna sve dok on nije otvorio vrata, kada je počela plakati. Nije željela ići s njim prema otvoru odakle je kuljao dim. Ona je – eto - u tom stanju dječje svijesti, prepoznala zlo odakle dolazi, iz tog svijeta, izvana. U jednom trenutku to je bila njezina vaseljena, i ona je vidjela u svojoj podsvijesti drugi put. Da je ostala tu, možda bi u čas bila probuđena u boljem svijetu, i možda je zato i rođena, da netko se tog svijeta ovako u trenu sjeti.
Ali sada je čika Zijo počeo jačim glasom govoriti:
- Slavene, zovi Jasmina neka zalijeva tamo grede, gdje se sastaju s rogovima.
Bila je to zgrada do naše u kojoj smo imali sklonište.
- I reci mu - govorio mi je - da skloni onu crvenu kutiju s tavana u podrum... Jesi li upamtio: crvenu kutiju!... On zna da tamo imaju kante vode.
Čika Zijo je bio neobično vitalan za svoje godine, i njegova hladnokrvnost svima ovdje ulijevala sigurnost. Meni je osobito u ovakvim vremenima dojmila, i davala snagu, i bila ohrabrujuća. Bio je uvijek lucidan i smiren, jak i nepokolebljiv -- promišljen. Najbolji bi uvijek govorio kada bi bilo najteže; i dalekovidan i duhovit -- uvijek u najvažnijim trenutcima na pravome mjestu.
I poslije toga, i poslije tri sata borbe sa vatrom, vratio sam se umoran u svoj stan, i opet – zaboravljajući na tren sve – vratio u svoje snove, sa velikom strepnjom. Nisam mogao spavati, i mislio sam kako je ovo križni put, iza kojega počinje možda nešto nevjerojatno, i možda nešto nemoguće: nešto što nikada nitko nije doživio. Zato je ovo moja duhovna gimnastika koju trebam izdržati, se i ojačati za borbu, jer je ovo veliko iskušenje, prije uzleta. Konačno ću se vinuti. Tako sam tad mogao mislio. U tom oduševljenju sam bio smiren i svoj. Veliko se ovdje nešto sprema za Istinu, što treba obaviti, i za Boga, i ja to trebam činiti kako je najbolje, i sa slašću. Uvijek se čudesima mora dokazivati granica mogućeg.
I sada, kao u nekom nejasnom zadovoljstvu, poslije nekog nejasnog uspjeha, osjetih blaženi mir u sebi, koji je vladao posvuda okolo. Jedno vrijeme ništa nisam čuo, a onda me uzbudiše neki zvukovi, i kao razgovor u daljini i gunđanje, jer sam bio na prvom katu. Bila je potpuna tišina ponovo, a ja sam u toj tišini naslućivao nešto, i čuo, i opet je počelo kao lupanje. Sačekah pored vrata i oslušnuh, te se – kako bih bolje čuo - hrabro spustih niz stepenice, prema dolje, prema podrumu, i vratima koja otključah. Nedugo zatim začuh ritmičan korak koji ide prema meni, kada je bio mrak posvuda, i kada ništa nisam vidio. Sada u tom času, i čekanju ništa nisam smio izustiti.
- Slavene, jesi li čuo da su naši uzeli Žuč?
Začuo se snažan muški glas koji je išao prema meni, kada ubrzo prepoznah tko je, i u tome se smirih. Malo se obradovah zbog iznenadnog susreta s Jasminom, u sred noći, kada je on eto krenuo gore, da provjeri je li sve na krovu u redu.
- Naši?!... Da! E pa dobro, odlično!... Kažeš «naši»!
Da pravo kažem nisam znao ni gdje se ta Žuč nalazi, a pokušavao sam se nečega takvog sjetiti. A ovo «naši» i «njihovi» je isto bilo pod velikim upitnikom.
- A tko je Žuč do sada držao? – upitah neoprezan.
- Pobogu si… Slavene moj Slavene! – i pruži on korak pored mene, i nastavi po mraku uz gore stepenice, mrmljajući, kao da se čudi mom neznanju, kada ja primijetih i likom da je to on. - ...Slavene moj Slavene?! – čudio se Jasmin usput. - Ti si jedini danas u Sarajevu koji tako nešto može pitati! Sram te bilo!... Ne znam što ćemo s tobom?!... Sramotiš me stalno ovdje: Svaki dan me s nečim razočaraš.
I njegov glas se polako sad gubio u mraku, dok je odlazio gore uz stepenice, i dok sam ja razmišljao o tome, kako ovo nije prva osoba koja se zaprepašćuje nad mojim neznanjem, i mojim pitanjima - u ovo vrijeme – i nije jedini koji mora da mi daje već svima jasne odgovore. On nije bio niti jedini, koji je znao da se moja duša već raspada na dva svijeta, i više svjetova, i da sam bio u procjepima, i da se više ne snalazim dobro u ovom jednom svijetu, njihovom svijetu: ja sam to zvao «njihovim» svijetom. On nije bio jedini koji je mislio da sam pomalo i izgubio orijentir u samome sebi, da ne kažem «poludio». Istina je, ja sam želio ostati u jednom svijetu, ali su me zvali svi svjetovi. Osobito me jadan svijet zvao, čudesan. Što sam mogao učiniti? Prepuštao sam se vodenjački svojoj intuiciji, i slijedio put osjećanja. Tako sam išao dalje i dalje, i dublje i providnije, i tako sam sve bolje mislio.
I ponovo kažem da je posvuda bila strava nad užasima, i tama nad bezdanom. Sarajevo je u tim vremenima bilo brisani prostor duha, i apokalipsa; i bez-vrijeme, i navještenje svijeta i novoga vremena. Ja sam prvi junak ove drame, naravno poslije Svjetlane - najveće među mogućima - i Anastasije prve nimfe Dvora Artemide, boginje, koja se s najvišim duhom zamjenjuje, i prvim imenom zove. Zato ću se stalno vračati na nju, i nju stalno iznova nju upoznavati. Bio je ovo rat u kojem sam dobivao njihove misli, likove, pojave i odgovore. I zato, iza ovoga svega što jeste, i što sam otkrio, i poslije ove tragedije i egzodusa, meni više nitko ne može pričati priče o životu, o filozofiji, o teologiji i mistici -- o profetologiji i mitologiji, o mogućem i nemogućem. Meni više nitko ne treba pričati priče o vaseljeni: pričati priče o realizmu, pričati priče o misteriju. Sve ću te priče, i prije nego što ih počne pričati, imati ispričane, i odgovorene.
A u ovom trenutku upoznat ću vas sa još pet nimfi. Početak je uvijek najteži, jer se iznova treba stvarati. A one su ovdje, sa svojim bojama, ipak jedinstvena boginja svjetlosti, od čiste svjetlosti, u raspadu te svjetlosti. Tako je Valentina kao crna svijetlost, zakonik neba mudrosti, i božanska mudrost. Stoji na devetom mjestu u hijerarhiji Totalitarni sustav i njegove istine i manipulacije /Genij Univerzuma i duhovnoj svjetlosti. Ne treba je porediti sa svjetskom mudrošću zapetljanom u vremenu, nego s artemidskom mudrošću, koja se ovdje dovodi u govorenje. Tako su sve nimfe one, koje možete pitati o svemu, i svaka će vam dati - za svoju priliku – svoj odgovor; ali kada se pojavi crna svjetlost - nimfa u božanskoj crnoj vječnosti - onda zadrhti sav Univerzum. Mudra je do neba, i svekoliko bivanje od nje očekuje veliki odgovor. Njezina pojava će meni biti osobito poželjna, napadna i draga, i opet turobna, jer će me sjećati na jedan događaj iz djetinjstva, i stalno vračati na jedan trenutak, kada se dugo neću moći od toga osloboditi. Na kraju - i zbog toga - s njom ću imati jedan veliki sukob na najvišoj razini, i na kraju dogovor.
Najveća je među njima Anastasija, naravno, tirkizne boje vodenjaka, prve boje artemidske vječnosti, oko koje će se plesti čitava mreža nad/nebeskog Dvora boginje, ali i provlačiti jedno čudesna pitanje, i opomene, i zagonetnost. To će me nesvakidašnje uznemirivati. Naime, svi će se jako brinuti za nju, i tajnovito me na to opominjati. Ja ću do kraja vremena pokušavati da to odgonetnem. Znakovi će se svi sabirati oko nje, a nimfe boginje će mi govoriti da je naše drugarstvo opasno, i da je to «veliki izbor», i nešto nemoguće. Neki će me čak plašiti, govoreći da je to kraj, i da je to novi početak, kada mi iza toga ništa više neće htjeti reći. Govorit će mi da će se sve raspasti i ujediniti; i opet krenuti ka neočekivanom. Zato ću je jednoga dana upitati:
- Anastasijo, zašto se svi tako brinu o tebi?
Ona će me taj dan gledati znakovito, i nježno:
- Čudno je da me ti to pitaš, Slavene - reče, - ti koji si sa mnom sjedinjen u misli i prisustvu... Čudesno?!... Pa znaš tko sam ja, i zar ne znaš da je to nepobjedivo…?! Ja sam nimfa ljubavi… Slavene: Moje ime je ono koje se ne može izgovoriti!
Zatim me gledala misterijski prodorno, i dugo, misleći prije nego što je nastavila:
- Iza mene više vojske nimfi nema, i tko mene prođe, put prema boginji mu je otvoren.
Zatim me gledala ponovo prelijepim očima tirkiza, i utvrđivala moju – i svoju - potpunost:
- Dalje ti ne smijem govoriti...!
I šutjeli smo potom neko vrijeme, a ja sam bio sretan što ona šuti, i što ja šutim; i što ona govori, i što ja govorim. Dodala je na kraju:
- Nemoj me više nikada tako nešto pitati! Upravo sam ti dala sve odgovore.
Kasnije sam razmišljajući o svemu, shvatio kako su u njoj, u Anastasiji, svi Artemidini pokušaji i njezini planovi, svi njezini programi, i njezivi putevi proroštva. Poslije je više nikada neću tako pitati o tome, i vjerovati ću da će mi duh u svoje vrijeme dati pravi odgovor. Jer, s njom se nešto čudesno događa, i dovoljno je da vas samo ona pogleda, i sve već otkriveno; i dovoljno je samo da vas ona vidi, i već je sve stavljeno u misterij -- dovoljno je samo da zašuti, i već sve Otpočinje. U nju se nekada ne može gledati od ljepote, a ako vas samo ona gleda, to vidite i leđima okrenuti.
Druga je po redu, Nina, nimfa narančaste boje, lijepa kao Rim, lijepa kao Helada u najboljem vremenu, lijepa kao Početak vremena. Nimfa je ljepote, ali ja ne znam zašto i sve druge ne bih to bile. Treća je čudesna - već spomenuta - Tatjana, kobaltno plava nimfa misterija: i ona koja zanosno šuti, i zanosno govori; a kada progovori, nešto beskrajno važno progovori. Uvijek će se iznenadno meni doći u vremenu, sa bitnim znakovima nekih odgovora, te postavljati zagonetke, kojeću ja stalno pokušavati da odgonetnem: tražiti rješenja za njezine rebuse, koji će me stalno pozivati k nevjerojatnom.
Pri tome su to tri boje - tirkizna, narančasta i kobaltno plava – prve u dubini mojega srca, i najljepše u Univerzumu: boje koje postoje. Veoma je važno da se ovo upamti kao vječni uvod u filozofiju, jer je ovo misterijski raspad svjetlosti, po obliku sunčevih djevica, onako kako je moguće postojanje, u stalnom nastajanju svijeta. Beskrajno će se duh vračati na ovaj početak, i ovo svjedočenje, i s tim beskrajno govoriti.
Tako je na šestome mjestu ljubičasta nimfa proroštva, od koje vas hvatati jeza i strah, ali i interes. Doroteja stoji otvorena za filozofe i mistike -- i božje odabranike i proroke. Četvrta je njezina bliznakinja Tamara, u bordo boji, nimfa umjetnosti, koja će mi konačno doći u moje estetsko-ekstatičko izricanje već dogovorenog. Ona će mi moćno vuči ruku po papiru, u prostoru svijeta. Njih će obadvije govoriti iza mog mističkog bogojavljenskog (teofanijskog), unutar mog proročkog (epifanijskog) vremena. To će biti ono što ostaje. Tamara će mi doći u rukopis mojih svih odgovora, u pisanje moje mitologije. S njom ću moći dovršiti svoju misiju, i zapečatiti nebeski program. Pri tome treba znati, da ono što je Anastasija bila s Ninom u pripravnom vremenu, to će mi Tamara s Dorotejom biti u potonjem vremenu. Ovo odgovorno, već unaprijed – s predumišljajem – bez vjere da to itko sad razumje, govorim.
Veoma je važno da se ovo shvati kao vječni uvod u filozofiju, jer je ovo vanvremenski raspad svjetlosti, po zakonu artemidskog misterija, na način da to bude filozofija, koja se ostvaruje. Veoma važno je da se ovo shvati kao dokaz da je postojalo, i da je bilo moguće.
Ja sam ovdje spomenuo sad prvu, drugu, treću, četvrtu, šestu i devetu nimfu, koje su u ovom dijelu najvažnije, ali ću stalno govoriti da su sve one izjednačene po snazi, te da ih samo beskrajno nadmašuje prva, čudesna i nevjerojatna, najveća i najuzvišenija - najmoćnija i nedostižna – Anastasija. Ona je moja ljubav, koju ću do kraja uništavati. Do kraja nebeske vječnosti ću tražiti njen nebeski znak, i misterij, njezin zakon za realan odgovor. O njoj ću jedan dan govoriti s Valentinom, duboko u vremenu, kada ovu upoznam, tu crnu nimfu svjetlosti. Ona će mi tada reći: «Anastasija ti je jaka kao istina i čudesna kao zagonetka, i stoji prva između tebe i Dvora Artemide, boginje; ali ima jedne djevojčica koja je sve inspirirala na zemlji: između njih dvije nema razlike, ali ona postoji!» Te riječi ću ozbiljno prihvatiti, i one će se duboko urezati u mojoj svijesti i mojoj podsvijesti, iako neću odmah shvatiti njihovu daleku misaonost, i snagu, te čak pogrešno pitati zašto je to. Ja ću ipak u nešto veliko tu vjerovati. Često ću biti na samom pragu odgovora, ali ću opet zalutati. Poslije toga - kada se sve dogodi što se ima dogoditi - shvatiti ću zašto je sudbina htjela da se tako veličanstveno i bitno otkrijemo, na ovom mjestu: zašto je to - duhu - na nekom mjestu uvijek potrebno. Na kraju shvatiti ću i to, zašto je bilo potrebno da se ja među svjetovima tako – nađem i – opredijelim.
Pa sada na kraju da spomenem, još, da su na petom, sedmom, osmom i desetom mjestu nimfe života, istine, vjere i svjetske inteligencije, koje su imenom Ivana, Dubravka, Darija i Nađa; a koje opet - suobraženo u njihovim osobenostima, otkrivaju u svojim bojama istinu boginje, onako kako se ona na svakom mjestu raspoređuje, i otkriva. Za početak – međutim - koji je uvijek takav da unaprijed traži svoju jednostavnost, i filozofiju u jasnom proroka, ove prve gore spomenute su najvažnije, i s njima treba otpočeti.
A one mi sve dolaze ovako. Prvo je udar granate i svjetlosti, pa točka svjetlosti u mojoj sobi, i iz nje eksplodira boja, i lik se suobrazi u toj boji i svjetlosti, i ona mi kaže: «Ja sam Nina, druga među svjetovima!»; «Ja sam Anastazija: prva i posljednja!»; «Tatjana, nimfa misterija!»; «Dubravka: srditost i istina, osveta i red!»; «Ivana: život i herojstvo, nepredvidivost i nevjerojatno!». I ja svaki put čujem to uz zvuke nebeske glazbe, koja me uzdiže, i one postaju čarobne , i moćne, i nepokolebljive. Tako redom. Stoje ispred mene. S tim postajem osobit i na svoj način potpun: očekujem velika otkrivanje. A one mi dolaze kada je najgore; i dolaze mi kao ljepota i dragost, kao milina i spas: i dolaze mi kao moje dolaženje, i moja svjetlost. Ja tu postajem iskren sam u sebi, i u meni se uzdiže – prvi put – vjerovanje.

***
Ali da se vratimo životu i istini, u trenutku kada ništa ne treba ni pogoršavati, ni uljepšavati: ni umanjivati, ni uveličavati. Sve je najgore što može biti! Nemojmo misliti da je ovo misterij, jer ovo je najveći realizam koji postoji. Čuti ćete za stvari koje su nevjerojatne, ali su u čvrstim su rukama Artemide, boginje, i njezine prve nimfe – Anastasije – posljednje pred Nemogućim. Do kraja vremena ona će biti tu, u borbi, za istinu, za odgovore, za tajne, za održanje mogućeg pred nemogućim.
Anastasija je ta koju prvu želim uzvisiti, i njoj određujem svoje postojanje - velikim dijelom - ali i još po nekome. Ja sam Slaven Mažuranić, izronio u misteriju vodenjaka, na valentinovo: po svjetskom semitskom vremena, Goražde: bilo je jedanaest sati ujutro, i bio snijeg. Tako je to bilo po tumačenju, pa mom znanju i kasnije sjećanju, i vjerovanju – i mom predodređenju. Uvijek ću taj prizor u vremenu naslućivati kasnije kao nešto jednostavno, i kao Jedno, i pokušavati da ga postavim kao svoj put do kraja, kao svoj obol, tajnu vaseljene koja me tad pozvala, da se takva – sa mnom – dogodi.
Filozofija je samo naizgled teška, jer je pogrešnima teška, kada je to najlakša stvar na svijetu koja postoji. Svijet – stvoreni – ima vizije koje se mogu pretvoriti u misli, a misli se opet vratiti u nove vizije novoga proroka: jer vizije su prve, i one su iz vječnosti. Tako vječnost proizvodi vrijeme po imenovanja, po znakovima vremena, po prorocima, i po ljudskom dogovoru. A ovdje je otvorena i velika priča o postojanju koja naslućuje uzvišen kraj i uzvišen početak. Dvor boginje Artemide stoji i čeka, i postavlja zadatke i znakove, i ispituje, i istražuje moguće putove, i pretpostavlja odgovore. Strijela njegova leti među svjetovima, i rasijeca dimenzije vremena, i ponovo ih sklapa u vječnosti.
Na kraju, tu je i jadna djevojčica u ratu, najvažnija u svemu, koja je mir duha, i čednost, i eksplozija – i ekstaza - i opet nemir, i uznesenje, i svjetlost. Sve nimfe drži dosegnutim. U Sarajevu među svjetovima to je jednog dana bilo moguće. Duh će tu mučiti svojeg proroka do kraja – i beskraja - na granici izdržljivosti, stojeći pred bezdanom, rastvarajući vrijeme - koje nitko ne zna - i pokušavajući da vrati vječnost. Vječnost će stalno bježati ispred vremena, i neće se dati, i stalno će čovjeka napadati vrijeme, neizdrživo u prostoru. I kada bude najgore, Anastazija će dolaziti, i ravnati sve pred sobom, i ona će kao dokaz govoriti:
- Ja sam Anastasija, između vječnosti i vremena. Moja tuga mjeri se ratovima u svijetu, i pošastima... Ja uništavam i uzdižem svjetove.
- I to ti činiš? – upitah je.
- Ne...! To čine oni koji meni me ne poslušaju, i kada im ja priđem, oni mi okrenu leđa, i neće me vidjeti – odgovori.
Rekla mi je dalje da je to prirodno, i ako promatram svijet i vidim nju, onda moram vidjeti koliko je ljudi ne vide. Rekla mi je da je svijet nastao u jednom dahu, i da je svaki trenutak u vječnosti, samo se taj dokaz i svaki tren uništava, pa se postavlja vrijeme. Rekla mi je da je to vrijeme udaljeno od vječnosti onda, kada se udaljava od nje, ali da se stalno i približava. Kada sam joj odgovorio da je nisam razumio, ona mi je rekla da jesam, i da prepoznaje moju misao koja nadire unutra – u meni – i prije nego što mi dođe. I to mi je opet izgledalo nejasno, ali sam pomislio da je moguće.

***
I jedan dan tako, u tom i takvom vremenu, kao i često u tom vremenu – i gotovo svaki dan - hodao sam gradom s Alenom, kada je vladao mir. Sarajevo je bilo mjesto u kojem se tada, svašta moglo naučiti. Nastavljali smo svoje beskrajne diskusije o umjetnosti i filozofiji, tamo gdje smo prethodni dan stali, ako smo se mogli sjetiti. Svi su imali svoj način opuštanja, a on je dijelom znao filozofiju, i bio slikar, i naslućivao misterij. Iako je bio evropski racionalist i mislitelj pseudo/filozofije - filozofije koja nije filozofija - nije bio profesionalni ideolog, pa ga se dalo obrađivati. To sam ja obilato koristio.
Ne trebam niti spominjati da je tih dana – i mjeseci i godina - duh u nama postavljao velika pitanja, i davao čudesne odgovore. U našem zarobljeništvu našli smo svoje posebno mjesto, okruženi idealima izbavljenja, i snovima koji su se rojili. Fluid metafizičkog razgovora osjećao je daljinu, pokazivao miris nevjerojatnih boja, i davao znak da će se nešto važno i ovdje događati.
- Mislim da je večeras pravo vrijeme – govorio je.
- Vrijeme je uvijek pravo vrijeme, za nešto, Alene, inače vremena nema! - odgovorih mu. - ...Mora biti nešto biti moćno da ga pokreće.
Bio je to kafić Romini Tar, u koji smo redovno išli, uvečer, oko sedam sati, gdje smo mogli ostati do deset, kada bi nastupao policijski čas. Kristina je bila tamo, i ona je bila predmet mojih misli, i put našeg razgovora, i spora. Magijski me nešto vuklo tamo i držalo napetost: skrivene pokušaje koje nisam mogao obuzdati. Uvijek bih volio kada bi se govorilo o njoj, tako da drugi govore o njoj, tobože neobavezno, ali onako kako bih ja volio da govore. U tome bih htio ostati prividno hladan. Uvijek bi vrteći razgovor oko toga u tom vremenu se malo i prepirali.
- Neka stvari nikada od mene ne možeš sakriti – govorio mi je to večer Alen, – nikada, koliko god pokušavao.
- Ja sam mistik Alene – rekoh, - i mistici ništa ne sakrivaju, i mistici samo Jednoga, koji je Bog, otkrivaju, i mističkim riječima otkrivaju. Drugi otkrivaju mnoge stvari, a mi samo jednu, koja je po prirodi mistična. I u ovom slučaju se pomalo radi o tome. Znaš, u svijetu se svašta priča o nama, i misli se da mi čitavu stvar zamotavamo u tajnu. To je greška. Upravo mi činimo obratno: mi mistificiramo jednu mističnu stvar, a drugi na tisuće.
Nije se dao zbuniti:
- E, o tome bi se dalo raspravljati... Ali Slavene, što se nje tiče, ja mislim da je tu stvar gotova. I potrebno je to tebi da te malo izvuče iz snova o nemogućoj istini, koju ti zoveš filozofijom, o tim svjetovima koje tražiš, anđelima i nimfama, i bogovima... I znaš što: Tvoji snovi su slikarski pomalo interesantni, i u ovom paklu pomalo spasonosni. U biti, ti si dosta kompliciran i moram ti reći da si i sam sebi nerazumljiv. Ja neke stvari bolje vidim od tebe, a iskustvo mi govori da je ovaj slučaj riješen… Promašaj je nemoguć!
- Da, interesantno! - odgovorih. – A kako si došao do tog zaključka?
- A i na kraju, ja ćemo ti i Neven sve pripremiti - nastavio je, - i ništa se ti ne trebaš uznemirivati.
Njegova praktičnost je bila iznimna. Njegov misterij bila je svjetska inteligencija i svjetska mudrost. Na kraju, Alen je jarac u horoskopu, i sve se jako dobro tu slagalo: i tu bilo tako, da drugačije ne može biti. Pa zar Nikola Tesla nije bio realan čovjek i praktičan do jedne mjere. U stvari on je izgubio životnu bitku jer ga je mudrosno ponijela visoka sfera drugih svjetova, i opet tragalački misterij. Da nije bilo tako, bilo bi drugačije: ali da li bi on tada to bio?
Nešto sam od toga govorio Alenu, a nešto sam tek u sebi mislio, kada me on nije niti slušao pažljivo, jer nije niti obraćao pažnju na to, što ga nije niti interesiralo. Ja sam se sa svoje strane, opet se, radovao činjenici da se nešto lijepo oko mene plete, i sada mislio da je to najvažniji u svemiru što se ima dogoditi. Alan me pogađao u srce i nije trebao ništa dalje govoriti: jer on je govorio onako kako je najbolje znao, i govorio iskreno, i na svoj način, možda i jeste a možda i nije, griješio. Ipak, nije do kraja znao – niti mogao pretpostaviti - čitav sustav bogova i demona, anđela i nimfi, raja i pakla, koji se u meni usuglašavaju. Ta mlada konobarica je zaista bila ludilo za moje noćno sanjarenje, i taman da se ništa ne dogodi, dogodilo se to da se moglo dogoditi. Sve je bilo «na putu» i u najavama – i u snovima - i mnoge stvari on je govorio pametno, a neke i pogađao: govorio je kako će se boriti za mene do zadnjega daha moje suzdržljivosti i dostojanstva, te da mi se takva prilika nikada neće pružiti. Možda je to mudro govorio.
Ali ja sam i dalje beskrajno o nečemu pitao. Kada bih legao u krevet, što bi obično bivalo jako kasno, propitivao sam svu svoju filozofiju i tražeći odgovor koji nikada nitko nije našao. Sada misleći na mistička rješenja, koja su trebala da me izbave iz ovoga rata, ponovo sam otvarao dimenzije među svjetovima, i ulazio u vrijeme, po vječnosti, koje je bilo daleko, i ulazio u mnoga vremena, i u svakom od tih htio da nađem najsretniji put.
Ali u tom i takvom propitivanju i vremenu, dolazila mi je često jedna misao u svijest i obuzimala me, i ja sam duboko se uvlačio u nju i pokušao je promisliti. Bila je to misao o svjetlosti, o odnosu mraka i svjetlosti. Uviđao sam da kada se pojavi neki mrak, uvijek se pojavljuje i neka svjetlost. Čudesno je to u odnosu mogućeg i nemogućeg. Svijet je uvijek borba više svjetova, gdje ga u postojanje - u njegovo vrijeme - vuku njegova proroštva. To su usta čovjeka koji iz daljine najjače govori. Naizgled je mrak taj koji poništava svjetlost, ali se u biti događa obratno: svjetlost se protivi mraku, i uspostavlja borbu mraka i svjetlosti – koja je borba boja i sijena, zraka i dnevnoga svjetla - kada je taj mrak u biti Kaos, koji sve proždire. Pa tako, kada udari granata u mraku, dolazi svjetlost, i kraj svijeta, i početak novoga otkrivanja vremena. Duhu se sabija i predodređuje, i ja ulazim unutra, i bježim, i moja tajna me počinje samog ganjati i istraživati, te se nalazim na mjestu milijun raskrsnica u sebi, i trebam se odlučiti.
To sam osjetio kada sam pokušavao razumjeti odnos postojanja zvuka i boja, duha i materije, mraka i svjetlosti. Vremena nema, ali se vrijeme stalno iznova izvlači – iznutra - po tome da se svaki trenutak pojavljuje kao vječan, ali se vječnost polako gubi kada je počinjemo razumijevati, kada se o njoj počne misliti i govoriti kao o vremenu. Tako nastaje vrijeme.
Takva misao mi je došla u sobu, u tom mom ratnome Sarajevu, kada sam počeo shvaćati odnos nebeskog duha i dnevne svjetlosti; i tom prilikom počeo povezivati sve oblike boja i sjena, mraka i slika sa svim što mi se događa, i što će mi se događati. O tome sam nastavljao sve jače i jače misliti. Nisam bio praktičan u ovom našem jednom svijetu, i ja sam želio da postanem svoj, da imam svoje svjetove. Biti ću izvjesno jak i dalek za realno govorenje, koje ču odmah probiti, drsko, i ustati protiv njega, grubo, ali će me stvarnost tog svijeta moćno zbog toga kasnije opominjati.

Vremeplov 2 — 2x
Ali sada želim čitaoce ponovo prebaciti u vremenu, i ovdje vratiti unazad, da čuju priču koja je po/najvažnija u našem svijetu. Pored toga što će ovdje čuti ponovo za osobu koja je bitna, čuti će se i za prostor koji ću osobito mistificirati. U jednom trenutku govoriti ću Svjetlani:
- Slušaj me ljubavi, dobro me slušaj! Postoji istok odavde na istoku, mudri – takozvani - sa svim svojim duhovnim veličinama i manama: s vedama, hinduizmom, budizmom, brahmanizmom, taoizmom, šintoizmom, i s čime još ne. I svi oni misle da nešto znaju, i da su mudri. I što…?! Ništa! – rekoh joj. - Ovdje ti želim reći nešto najvažnije, i upamti: Ta mudrost je upravo ubijena mudrost, i ona mudrost koja je izgubila veličinu mudrosti, i čak zaboravila zašto je bila mudra, ako je ikada bila mudra. To mi je Anastasija nimfa rekla, i ja to tebi sad govorim.
Svjetlana me slušala pažljivo, a u očima sam joj vidio svjetlost.
- Tu se naime javio jedan problem nepremostiv zauvijek u toj mudrosti – nastavio sam. - U našem svijetu postoji Homer, koji je preokret svjetova: i njihov kraj i njihov početak. On postavlja i zna bogove, i misli ih, i postavlja i misli heroje njihove živote i odgovore, i doziva njihova proroštva. U Ilijadi postoji jedna otmica i strašan rat; kada se čitava priča odvija tako da pokazuje beskrajno mnogo duha i vještine, lukavstva i ljepote, snage i istine, tragedije i poetskog. To postaje život, koji je način bivanja, koji je projekt budućeg postojanja u svemu. Sve se događa tako da se u jednom času čaša prelijeva.
Sada sam zastao da provjerim njezinu pažnju, koja je zaista bila potpuna.
- Prije toga se događa to, da jedan čovjek drugome uzima ženu; te se ogromne vojske pokreću, i čitav tadašnji svijet uzdiže. Heroji su tu, i sve se opisuje sa savršenom epikom, lirikom i dramom, kakvu do tada svijet nije vidio. To postaje uzorom po kojem ćemo danas živjeti.
Sve sam to govorio Svjetlani misleći da na pravom mjestu govorim.
– I eto, Jelena je ukradena i borba se sprema i borba otpočinje; i počinje rat ratova, i rat iznad ratova; i duh se koncentrira na osvetu, na povrat izgubljenog, na istinu, čak na filozofiju. Ali nije problem u tome što je Jelena ukradena, jer su mnoge otmice i prije činjene, i svjetovi su se sudarali. Ovdje je problem međutim nerazrješiv, i nemoguć, jer je velik: i on je nevjerojatan i jednostavan. Problem je u tome što je Jelena «toliko lijepa da su joj i boginje zavidne!» I tu se događa nuklearni udar duha koji u iracionalizmu svijesti zaziva nešto što nije u vremenu, i nije svagdanje, i nešto što je vječno. Biti toliko lijep u jednome svijetu je grijeh u tom svijetu, i prema tom svijetu, pošto izaziva nove svjetove, nove svjetove stvara. Ta činjenica je ona koju mudraci s istoka nisu mogli podnijeti. Jednoga dana zato su došli u Efes, pokloniti se boginji najviše svjetlosti. Samo je tu činjenicu Pavao židovski okrenuo u svoju filozofiju, i promijenio imena. Kasnije je to bilo neprepoznatljivo, i danas je zbunjujuće, što se u biti dogodilo… Razumiješ li me? – upitah je.
- Ne!
- Ne razumiješ?!
- Ne!... Moram ti priznati da je zanimljivo, ali... ali... ja to kao filozofiju ne prepoznajem – reče, - i ne vidim... Na žalost! Mislim da je to nešto drugo.
- Način - nastavih, - na koji je Jelena odredila jednu rečenicu, jest način na koji bogovi mogu misliti. Bez toga sve je pusto i prazno, i tama je nad bezdanom.
- Ja ti to tako ne povezujem tako – reče mi dalje. - ...Vjeruj!
Gledao sam je misleći, kako je sad izvanredno to što me sad ona sluša, iako ne razumije, i što to mogu njoj govoriti. Taj dan sam nastavio:
- Nije važno, ljubavi, i neke stvari nije odmah moguće dokazati, i nekada je bolje grijati se na vatri misterija, nego tumačiti realizam - rekoh.
- A nekada je bolje šutjeti… i nekada je i opasno govoriti! – iznenadi me sad ona.
Pomislih kako je ovo dovoljno za danas, kako sam navijestio pravi cilj, i istina će se već upamtiti. Uzeo sam je tad za ruke gledajući ravno u oči. Morala je shvatiti koliko je ovo ozbiljno.
- Ne brini, ljubavi, počet ćemo jednog dana iz početka, i sve će biti nebeski otkriveno!

Četiri strane svijeta
I sada ponovo napominjem da Svjetlanu još nisam uveo u priču u stvarnom svjetskom vremenu, i da je samo najavljujem, iz daljine, koliko to mogu, koliko je to potrebno. Za nju ću pripravit osobit prostor misli i govorenja, kada za nju dođe vrijeme, i ona će u pravom trenutku se otkriti.
I sada, iznenada, dogodit će se strahovit udar granate, u trenutku kada sam pokušao zatvoriti mala vratašca peći, napravljene od lima, priručno. Detonacija me bacila nekoliko koraka unazad, i ja sam potrčao prema izlaznu, i čuo udar još nekoliko granata – jedne za drugom - uz golemu lomljavu stakla, i stresanje prašine niz zgradu. Ali svjetlost je bila ta koja me vraćala unazad, i pratila, i čudesno na svoj način budila u meni nešto nevjerojatno. Bila je to duboka večer, i bježao sam od te svjetlosti silazeći prema dolje, k podrumu. Bila je duboka noć, kada me nešto u toj svjetlosti zvalo: ja sam nešto u toj svjetlosti naslućivao. Posljednje drvo od mog regala, kojeg sam redovno bacao u vatru, ostalo mi je u ruci za drugi put, ako drugoga puta bude.
Tako sam posljednjih dana sve razbijao po kući što je moglo gorjeti, i pretvoriti se u toplotu; i to sam činio tako da sam prvo lomio manje vrijedne stvari, a potom i sve ostalo. Jedno sam za sebe ostavio tu jednu netaknutu najveću sobu - sobu okrenutu prema Rusiji, s pogledom - u kojoj ću vam najvažnije stvari otkriti. Ostavio sam i još neke sitnice u sobi do Šibenske, te u kuhinji što je trebalo da bih preživio.
I u taj čas – upravo – kako se sve to munjevito događalo, čuo sam niz stubište histeričnu vrisku djece i žena, koji su trčali prema dolje, prema izlazu – podrumu - te svojim strahom na svoj način tjerali moj, i hrabrili me. Tako je moja hrabrost ovdje bila relativna, jer je moja mirnoća pred njihovim strahom, me dodatno smirivala. Sve je bilo zbunjujuće, i suludo, i vratolomno se preživljavalo. Pa sada dolje na vratima me dočekao Jasmin, govoreći:
- A zašto ti Slavene, reci ti meni – bio je veoma hladan na sve što se događa, - pališ stvari po kući, da bi se ugrijao... da bi nešto skuhao?
- Hm!... – zateče me s time. - Imaš li ti bolju ideju! – upitah.
- …U stvari, nemam!... – odgovori. - Ili se možda nisi pokušao smrznuti? Kažu da bijela smrt nije tako loša, i sigurno je bolja od ovog: eto, vidjet ćeš.
- Nije mi uspjelo!... Pokušao sam jednom prilikom, ali mi nije uspjelo – rekao sam mu na isti način, s odgovorio s istom mjerom - ...A i regal su mi previše izbušili!
A granate su to veće nemilice udarale, kada smo mi ovako stiješnjeni između sebe, izmjenjivali nevjerojatne pretpostavke, i davali nemoguće odgovore, na nemoguća pitanja. Svatko je govorio značajno, i čudesno imao duboke i promišljene savjete. Teta Janja se klela svim svetima da joj je ovo zadnji dan, koji ovako želi da provede.
- Uz božju naklonost - govorila je – sravnit će nas u trenu, i sve će se riješiti.
Pri tome smo mi stanari te dvije prve zgrade – koje su bile naslonjene jedna na drugu - u svakoj takvoj prilici panično kopali prema trećoj zgradi u nizu, koja bi značila lakši bijeg s prve crte bojišnice, bar za širinu njezine osnovice. Sudbina je htjela da se ovako nađemo povezani u žarištu borbe, i da se ovako upoznajemo, i sve bolje upoznajemo, i sami sebe upoznajemo. Bili smo na kraju jednog svijeta, i na početku drugog svijeta: bili smo na kraju i na početku svih svjetova. Pa kada bi tenk tukao s one strane u srednju ekonomsku školu, iz blizine od dvjesto metara, izgledalo bi kao da u našu zgradu udara: od detonacija bi se ona s istom silinom tresla. Ja sam se po nesreći prije petnaestak dana vratio iz Zagreba, vjerujući u mir, nimalo čudno, jer su pregovori pomalo i počeli. Pritom, ratovi po republikama bivše Jugoslavije su trajali dva-tri mjeseca, što me je prevarilo, i zbog čega sam duboko žalio. Sada je ovdje se sve do kraja pogoršavalo. Činjenice su izmicale zakonima razuma, i sve – bivajući na ivici bezumlja - upadalo u nerješivo. Sada smo preživljavali situacije koje su nas stavljale na granicu izdržljivosti: najavljivale smak svijeta, koji – morao sam osobno misliti – ako i treba da se dogodi, neka se što prije bude. Ali ja sam se učio, i mnogi su znali mnogo više od mene ovdje, koji su ovdje dugo u ovom ratnom stanju, i ja sam svaki dan sve više otkrivao kraj ovoga svijeta, i na svoj način se tajno u tome ispunjavao.
Četiri te uvezane zgrade u Šibenskoj ulici bile su naše stanište, i mi smo tu izdvojeni od ostalog svijeta postojali, i preživljavali. Među ljudima je sada vladala sloga: ali ovoga trenutka sluđenost, osobito među ženama i djecom. I u trenutku kada sam ja pokušavao da shvatim odnos sna i stvarnosti, stvarnost je u meni poprimala oblik sve veće iluzije, a san postajao sve veći realizam; bio je sve veća utvrda duha i snaga mojeg postojanja, i moje osobnosti: na njega sam se mogao nasloniti, i s njim govoriti. I tada, u tom promišljanju i kaosu i beznađu, čuti riječi, koje će potpuno promijeniti moj život, sliku mojega svijeta, svekoliko moje razmišljanje o prostoru i vremenu. Od tada nastati će moj metafizički proboj u nevjerojatno, i ništa me neće moći zaustaviti, i vratiti na staro. Kasnije ću, kako vrijeme bude prolazilo, shvatiti da je to bilo predodređeno da se dogodi, i nešto iznimno, po proviđenju i proroštvu, koje je imalo pred svim bogovima početi da se otkriva.
- Opkoljeni smo sa sve četiri strane svijeta: – reći će čika Zijo, značajno, hladnokrvno, kao da najprostiju stvar. – Sa sve četiri strane svijeta!
U trenu će to izvršiti nesnosan udar na moju svijest i moju podsvijest, i izazvati u meni nešto, što se nikad nije dogodilo. Biti će mi jasno da me ovdje nešto opredjeljuje, zove u mišljenju, vuče na stranu koju još nisam upoznao. A izricao ih je on nepokolebljivo i čvrsto, kao bistar čovjek koji znao što govori. Govorio je kada se nitko drugi toga nije mogao sjetiti.
- Nema nam izlaza!... Gotovi smo! - nastavio je.
Ja sam sada na njegovu licu vidio uputu u nešto više, i neobično, i pitao se kako to njemu pada na pamet; i kako uopće nekome pada na pamet da u ovom času formulira tako stav o ovom našem jadnom stanju. Ja sam to dobro upamtio. Mislio sam i pitao se odakle mi to dolazi, i tko mi tu poruku šalje, i da li mi je on šalje naprosto, ili mi po duhu dolazi? «Četiri strane svijeta» su bile za mene sad nešto jednostavno, ali sada i nevjerojatno. Ne može se tako prostor – mislio sam - ograničavati u vremenu, i pitao sam se da li je uopće tu prostor u pitanju. Tek kasnije kada sam ozbiljno se udubio u taj problem - u takvoj odredbi i raspodjeli zatečenog svijeta, i ambijenta - počeo sam i drugačije da vjerujem. Ali to večer čika Zijo je nastavljao i dalje svoje depresivne monologe, na način da je govorio sve gore i gore, i do mjere da ga više nisam mogao slušati.
- E moj Slavene, ja mislim da je tebi netko dobro pamet smutio, kad si se ovamo vratio… Dobro…! Pa ti si jedinstven slučaj u vaseljeni.
- Nije božji put pobjeći od svog doma, i čekati u miru njegovu agoniju – pridružio mu se Damir. - Ja ga razumijem. Nemjerljivo je ovo iskustvo. Treba ovdje doći i položiti račune; i stati pred svoju sliku, na križni put. Bog nije odavde pobjegao, i to Vam velim… I ovo je čistilište koje mora se proći.
- U pravu je čovjek – rekoh. - Neću ja bježeći od istine, istinu po svijetu tražiti. – rekoh. – I gdje ću je naći?… Ako sam u ovoj ulici odrastao sretan, valjda tu moram malo biti i nesretan.
- Džaba! - nastavi čika Zijo. - Ipak je tebi netko dobro pamet smutio.
- A to je i pitanje savjesti! – dodah.
- Ama kakva savjest – vukao je on dim cigarete: - Pa čitav svijet je bez savjesti, ne moram je baš ni ja imati!
Zaista sam bio jedinstven u tom postupku povratka u grad, u grotlo rata, i izniman u svom optimizmu, koji je bio nesvakidašnji, koji je bio takav da me pomalo plašio. Pitao sam se odakle dolazi. Pri svemu sam tražio otvor za rješenje, koje je svima bilo suludo. Ali sada me – nakon onoga što sam ovo čuo - ta jedna rečenica sve više zbunjivala, i budila u meni čudesna pitanja, tjerala da se vračam i okrećem k sebi, i da se sve više na nju koncentriram. To mi je opet davalo neki čudesan mir i nadu, i opet uznemirivalo. «Četiri strane svijeta!», pa «četiri strane svijeta!», ponavljao sam kao sumanut, misleći kako je to moguće; i misleći kako je to greška, i kako je to nemoguće. To mi je postala opsesija. Pri tome sam na nov način pokušavao da promislim odnos prostora i postojanja: pretpostavim neku tajnu u vaseljenskoj sfernosti, koju nitko nije znao. Na trenutak bih ulijetao euforično, osjećajući da mi je sad sve na dohvat ruke, i da sve razrješujem, da bih brzo nakon toga padao. Na kraju, stajao bih na mrtvoj točci, i ne bih mogao nikamo krenuti.
Kasnije, razmišljajući o svemu, shvatio sam koliko to može imati presudan utjecaj na moje razumijevanje svjetovne ograničenosti, i njegova beskraja. Bez dvojbe ću pokušati prvo da to sebi dokažem. Hoću li u tome uspjeti, hoću li izdržati? Ipak – mislio sam – kako je besmisleno da se svijet na taj način zatvara, u ljušturu koja se ne može probiti. Duboko sam nešto osjećao. Intenzivno sam pokušavao to da promislim, te mi je u prvi mah izgledalo da je proboj nevjerojatan, i sad nevidljiv, ali da će sigurno doći.
Ipak, u svemu tome – realno - mi smo svi morali dobro znati da stojimo između dva svijeta, i da su ovamo «naši», a tamo preko rijeke «njihovi»; i da je ovamo je «dobro», a tamo «zlo». To je već bilo kozmički razriješeno. Tako smo funkcionirali. I što smo više smišljali kako je tamo više zlo, ovamo smo bili sve bolji. Tu lekciju smo svakodnevno učili. Neki su to znali po opredjeljenju, a neki po zatečenosti, neki po svojoj pripadnosti narodu, a neko po svojoj filozofiji. Svi smo na neki način imali jednostavne i univerzalne definicije politike, i značajnim jezikom govorili. Neki su u tome bili fascinirani. Tako smo dobili sve svjetove kroz lupe raznih duša, pa se na jednom malom mjestu ocrtavala višeslojnost Univerzuma. Po tome smo bili među narodima izabrani.
I u svom tom takvom razmišljanju i vremenu, to večer, dolje u podrumu u polumraku pored sebe čuo glas koji me zvao. Riječi su govorile:
- Tebi je ovo prvi put?
Osjetih prelijepi umilni ženski glas, usred svih ovih udara, drhtaja, sveopćeg kaosa. Nisam vidio lika, ali sam se okrenuo trenutno prema zvuku.
- Molim? - rekoh.
- Tebi je ovo prvi put?... To kažem! - reče ponovo isti glas. – Ovo još nisi nikada čuo?
Nejasno sam vidio dugu kosu jedne djevojke u polumraku, u sjenci, te i dalje mislio o svojoj jadnoj situaciji.
- Ovako ti je svaki dan od sedam do jedanaest – nastavila je, - otprilike to vrijeme: A danas su ih naši snajperirali, pa su poludjeli.
- A hoće li ikada prestati? - upitah.
- ... Oko jedanaest sati će prestati – reče mi, i kao da reče riječ božju.
I ja sam sada malo šutio zagledan u jednu točku, smiren, da bih nakon malo vremena joj se obratio.
- A što ako ne prestane...?!
Nisam više čuo glasa, niti vidio lika, i bilo je to kao san, ili priviđenje; ili čak Kristina -- jer tko bi drugi mogao biti. A jeste to ona, to bi Alen morao znati, i kasnije ga ja to mogu pitati. To veće ga međutim ništa nisam pitao, i ostao sam u tajni što se tu dogodilo. Kasnije sam kako je vrijeme prolazilo, mislio da ima nešto čarobno i magično u tom odnosu te dvije osobe, koje se ne vide, a tako rajski na ovom paklenom mjestu razgovaraju.
Vrijeme je išlo dalje, i stiskalo nas to večer, i mi smo bili u iščekivanju rješenja u pravcu naše slobode, koja je bila nemoguća. U jednom trenutku zazvonio je telefon:
- Janjo, za tebe je! Janjo!... Netko te zove!
A ona je uzela slušalicu onako debela, i govorila:
- O majko rođena, «Jesam li živa?» Što me to pitaš, «jesam li živa?» I «imam li što jesti»?! Što me to pitaš, «imam li što da jedem?» Nemoj me više zvati da me tako nešto pitaš! Što imam jedem, što nemam ne jedem!
I spusti mu ona slušalicu:
- O majko rođena, pa ona moja familija: nitko ne zna nešto pametno reći!
A čika Zijo je i dalje nastavljao svoje depresivne monologe, i sve zamotavao u crno.
- Okolo su topovi i tenkovi, i višecjevni raketni bacači: mi smo kao u kotlu. - Povuče on dim cigarete potom. - Pa oni će od Sarajeva napraviti krećanu. - Ponovo je povukao dim, i zastao, kao da razmišlja: - …Pa mi smo apsolutno opkoljeni!
I čitava je ta sad njegova priča vršila jak pritisak na mene, i ja sam se ježio od pomisli da je u pravu. Na licu je pokazivao jaku sabranost i duboku uvjerljivost, i govorio kao da je znao nepogrešivo. Zato su njegovi govori sad u meni izazivali pometnju, bili koliko duhoviti, toliko i turobni. Ipak sam ga slušao kao ljudsku riječ, i riječ čovjeka koji u ovoj situaciji uspijeva nešto logično povezati. Pokušao sam ga razumjeti, i uvjeriti sebe da je to nemoguće. Htio sam sebi reći da griješi, i na sve načine tako se pokušavao umiriti. Ipak istina «apsolutno opkoljeni» je meni bila ovdje nepodnošljiva. Ona je bila meni nešto jednostavno u filozofskom svijetu, ali ne i u svijetu svagdanje svjesnosti. To nikako nije mogao podnijeti realni prostor u vremenu. One četiri strane svijeta koje su me sad stalno opsjedale, i sad stalno bile na pameti, nisu još rješavale problem: i bile su beskrajno zbunjujuće, i samo su me zapetljavale. Iako sam jasno osjećao da tu nešto fali, odgovora nisam dobivao: i pitao sam se o prirodi toga -- kako da to pred ljudima oduvijek stoji nerazriješeno. Na kraju, da li normalan čovjek uopće to pitanje može postaviti?
Kasnije sam iza jedanaest sati, kada je sve završeno – i sve se smirilo - ostao čvrst u namjeri da to istražim.
I sada u miru svoje sobe okrenute prema Šibenskoj ulici, razmišljao sam kako ima nešto zagonetno u ovom paklu, u kome mi se javljaju rajski glasovi, i glasovi koji mi zadaju strane svijeta, koje su nemoguće, i otkrivaju realni prostori koji su čudesni. Duhovi se ovdje u meni očito dogovaraju. Ja sam se pitao što to znači, i dobivao pretpostavku da je ovo način da se ovaj rat iskupi u mojoj dubini, jer sam ja taj koji jesam, i nešto je u meni oduvijek osobito. Ako se prebaci krivnja na neku moju unutarnju neposlušnost, svašta se može dogoditi. Želio sam ipak uvjeriti sebe da ću od sada početi dobro misliti.
I zaista kako je čudesna djevojka rekla, iza jedanaest sati nastao je mir, u našem malome svijetu, i držao kozmički takt u vremenu, po duhu i tijelu vaseljene, kada sam ja – eto - zaronio u svoje meditacije i snivanja, misleći na one četiri strane svijeta koje su mi zadate, kao pitanje i iskušenje, i kao odgovor nad odgovorima, iza kojeg opet dolaze pitanja koja su nemoguća. Ponavljao sam ih stalno u sebi, i mislio da je nevjerojatno da se svijet na kvadratni način završava i ograničava, a po ljudskom ambijentalnom mišljenju, koje važi od vremena kada je zemlja još bila ravna ploča. I ne samo zbog toga, nego i zbog sveg drugog, trebalo je jednu stranu otvoriti; naći je i pobjeći, ali koju i gdje? Problem je bio u tome što se to nikako nije se moglo misliti fizički, nego metafizički; i problem je bio u tome što se to nikako nije moglo misliti svjetski, nego nad-svjetski. Problem je bio u tome što se to uopće i nije možda moglo misliti.
U biti – kada se malo bolje promisli - te četiri strane svijeta su lepeza koja se rasplinjuje u milijun ideala, u milijarde linija na sve strane, koji se opet pojavljuju kao četiri strane svijeta, s imenom i prezimenom, u prostoru i vremenu. Tako se orijentiraju istok, zapad, sjever i jug na euklidovoj ravni, koja je ovdje položena kao zakon za mišljenje, i već milenim kao zakon za mišljenje. Ali, pitam se: da li se plan svijeta tako završava? Sada sam to – eto - pokušavao misliti ne svjetski, nego nad-svjetski, jer nisam mogao misliti realno. Fizika svijeta je u ovom slučaju ostala u potpunoj klopci, i beznađu, paralizi, i ne može se sama sebi okrenuti.
Ležao sam kasnije na krevetu dozivajući sve dimenzije duha koje sam znao i pretpostavljao, i shvatio kako su naši stvoritelji našega modernog razmišljanja o postojanju - Maksvel, Riman, Ajnštajn, Mendeljev - u biti naši proroci. Postavili su nam jedan zadatak, kao zagonetku, koja se na kraju događa kao naš svijet i mišljenje. Mi živimo to što prerasta u mitologiju. Ali odmah bih u svom jadu to i zaboravljao. I na kraju, ja više nisam tražio nikakav izgovor, jer sam vidio u svemu proviđenje. Kada bih se na trenutak s takvim mislima stopio, euforično bih uzletio u nebeska prostranstva, misleći kako je sve meni već ostvareno, i kako me ništa više ne može poremetiti, da bih nakon nekog vremena – kao što sam već rekao – ponovo padao, i trebao sve od nule otpočeti.

***
Moj stan – Omladinsko šetalište 18 – širom je bio otvoren prema neprijatelju, te se samo kroz njega moglo ući u čitav kompleks zgrada, pošto su dvije sobe i kupatilo bili okrenuti prema bojištu, a ja stanovao na prvome katu. Iz tog razloga je svima bilo drago kada sam tu. Na pritisak koji se zvao luda opasnost, odgovorio sam unutarnjim zadovoljstvom koje se zvalo hrabrost, i s kojom sam pred drugima uživao. Slobodno sam koristio kuhinju, jednu sobu, hodnik i zahod, a najveći moj problem su bila ulazna vrata, koja su se nalazila direktno naspram dnevnog boravka, s prozorima okrenutim prema paklu, i istovremeno prema istočnoj svjetlosti, odakle je svašta moglo doći. Kada bi pucalo kroz njih bih izlazio puzeći, i čak u tom trenutku mnogo riskirao.
A pošto se stanje tih vremena stalno mijenjalo, često sam morao ići na rezervni položaj, u drugi stan, i stan izvjesne gospode koji mi je dat na raspolaganje, i čuvanje. I tu sam u miru onda mogao razmišljati o svem nemogućem što mi se događa; i shvaćati kako vrijeme otpočinje od iz ludih udara granata, pošto prethodni tijek vremena eksplozijom biva zaustavljen--uništen. Psiha čovjeka doživi takvu krizu identiteta, da je u pitanju svjetorušilaštvo, i svjetotvorstvo, i jedan drugi početak. Duša ulazi u tijek vremena koji je prethodno razbijen, pa se nakon nekoliko minuta počinje stabilizirati. Unutra se događa otvaranje, gdje je to skriveno ono stanje duha, od kojega su svi proroci otpočinjali.

Tirkizna svjetlost
* jjjj I tako ležeći kasnije tu u krevetu, u polusnu - i buđenju iz sna - vidjeh svjetlost i mistička svjetlost kako mi prilazi i približava se, i ona svjetlost koju sam oduvijek želio: ja sam je znao i ja sam ipak stalno o njoj sanjao. U tom udaru duha i svjetlosti, ženska osoba se suobrazi, i ja je vidjeh, i učini mi se kao da je Kristina, ali ipak pomislih da je to Artemida, boginja, pa je tako i pozvah.
- Ne, nisam boginja - reče mi jasan glas iz te svjetlosti; - i ja sam nimfa, i ime mi je Anastasija.
- Ti si maloprije mi došapnula nekoliko riječi, u podrumu? - upitah.
- Ne, nisam, ali je to jako slično, i ako te to uzbuđuje, i povezuješ, uračunat ću ti u prednost... A ono što je najvažnije, odabranik si Dvora nad/nebeskog, u stratosferi duha, i iznad svih bogova, pred samim licem Artemide. Upamti tirkiznu boju koju nosim, i znaj da je to najveće u Univerzumu što postoji.
Zbunio sam se, a ona je nastavljala.
- Sve druge nimfe će ti dolaziti i drugim jezikom govoriti, i manje istine govoriti, a ja ću ti najveću istinu govoriti… Meni je sve moguće, i sve što je drugima nemoguće, meni je moguće. Znaj da imaš postojanje koje te opunomoćuje, usta koja si očekivao – reče mi.
- Sve?! - zatražih da mi ponovi.
- Da! Ja sam početak i kraj: prvi i posljednji misterij – odgovori mi.
Bio sam opčinjen njezinom ljepotom i jednostavnošću, savršenstvom misli i samouvjerenošću i snagom. Ja sam zanijemio. Tirkizna boja je bila boja moga duha, i na nju sam stalno mislio. To me obradova i dirnu i uznemiri, i uznese. Sazrelo je vrijeme, pomislih, i postadoh svjestan da trebam početi vjerovati. Očekivao sam nešto veličanstveno da će se dogoditi. Ljepota je uvijek u meni izazivala najuzvišenije osjećaje, a sada uvezana sa mojom simbolikom zodijaka, otkrivala mi život pun pozitivnih očekivanja.
Ali odmah - i svakim danom – bih se brzo vračao u stvarnost, i sve opet na svoj način zaboravljao. Sve mi je od vremena do vremena se miješano, i često pojavljivalo kao tužno i nesretno, jadno i nemoguće. Ljudi su nestajali, i odjednom se događalo da ih nigdje više ne bi bilo. Kako je rat u Bosni uzimao maha, sve se to ubrzavalo. Mi koji smo ostajali tu, preživljavali smo situacije koje su bile sulude, i za pamćenje gotovo nemoguće. Stajali smo na granici svih pitanja i svih odgovora, i bili realni, i nevjerojatni. Ja sam jedno večer – tako - govorio jednoj susjedi dolje u podrumu, kada me ona ozbiljno uzimala u tom razgovoru:
- Muniba, znaš li da se čovjek može s jednom čašom vode okupati?
- A kako Slavene? - iznenadi se ona sad, i podiže glavu s nekog rada iz škole, koji je donijela da pregleda.
- E pa fino! Potrudi se pa ćeš vidjeti! Svaka kap ima svoje mjesto: rasporediš ih dobro, i koncentiraš se, i eto... To ti je to! I u trenu si čist.
I tako smo razgovarati, i ozbiljno mislili, i čak šalili se - rješavali sve dileme u tom vremenu - do jedanaest sati, kada bih ja uvijek čekao glas koji će mi se javiti, i zovnuti me iz mraka, ka svjetlosti. Ali što je vrijeme više odmicalo, a ja ga nisam dobivao, sve sam više od te osobe počinjao graditi svijet čudesnih iluzija. Iskreno sam osjećao je to moj naredni problem.
I iza jedanaest sati, opet – i stalno - kako je zagonetna djevojka rekla, sve bi opet ušlo u gluhi mrak, i stišavalo se; kada bih ja odlazio gore, u mir svoje sobe, u svoja nebeska razmišljanja.

Narančasta svjetlost
Ali gore, jedne večeri u isto vrijeme kao i ranije, javi mi se bljesak svjetlosti, poslije jedne moćne točke čiste svjetlosti, i nimfa narančaste boje mi dođe. Stajala je ispred mene lijepa kao vječnost, kao da sam vidio sve najviše misli Univerzuma. Očaran njezinom dominacijom i stavom - jednostavnošću - počeo sam s njom govoriti, kada je ona prva uzela riječ:
- Ja sam nimfa ljepote u sustavu Artemidina svijeta, i njezina misterija – reče mi, - i ime mi je Nina.
- Ali ja hoću Artemidu, i stalno vam govorim da hoću nju, i već su mi dolazile Tatjana i Anastasija, i ja ne vidim koristi od vas.
- Interesantno…! - reče mi.
- Da! Ona je bila tu i sa mnom govorila.
- Ja sam Nina, druga u Univerzuma i druga među svjetovima, i rascjepima vremena: nimfa Dvora nad/nebeskog koji postavlja bogove; i meni je gotovo sve moguće, i kao Anastasiji, meni je gotovo sve moguće. Veličina moje narančaste, boje je u veličini tvojega srca. Ti prepoznaješ zakone tvoje filozofije.
- Nina, ja sam prorok u imenu Artemide, boginje, i to je veće od tebe, i imaš da izvršavaš moje zapovijesti. Ti si moje snoviđenje, i moje vlasništvo, i ja te otkrivam, i postavljam, i činim mogućom - odgovorih.
A ona poče hodati nervozan po sobi gore dolje, na to, kada sam ja nastavih:
- To mi je Anastasija jučer svojim govorom nagovijestila.
A ona se prenu na to, i pogleda me oštro i znakovito svojim nebeskim očima, kada ja shvatih da sam u drskosti malo i pretjerao:
- Pa zovi Nju! – reče. – ...Nju zovi! ...Ali te moram opomenuti da nisi niti još kod nižih nimfi pripravljen. Svjetlosnom brzinom si uzletio među nas prve! ...Nevjerojatno! ...To je nemoguće!
Okrenu se tad u stranu, zamisli, pa nastavi:
- Još sirov, i slab, i neobrađen. Opominjem te da ne praviš korake zbog kojih ćeš kasnije žaliti!
Potom se opet okrenu prema meni i prostrijeli me prelijepim očima, zbog kojih sam stajao skamenjen. Morao sam paziti što ću reći.
- Pa jučer sam bio sa njom, i ona je bila tu, i ja sam s njom govorio.
Iznenadi se ona na to, i opet značajno pogleda:
- A boja? ...Koja je bila boja?
- Tirkizna! - odgovorih.
Promjeni izraz lica, i nastavi:
- Pa dobro!... Ipak, neke stvari moraš u miru promisliti, biti u njih siguran… Moraš stati, Slavene. Ovo je prebrzo, i zapetljat ćeš se u duhu, i u snovima, i pred misterijem, i početkom svoje osobnosti... Na kraju, izazivaš pogrome, jer u pitanju su svjetovi: Ovo su lomovi u potpunosti. Moraš se malo vratiti k sebi!... Znaš ti kako je ljepota nepogrješiva?
- Nina, to da sam sirov, to mi nije nitko nikada rekao u svijetu, i čak sam dobivao i obrnute komentare.
- Ali ja ti ne govorim iz svijeta, nego iz vječnosti i misterija. Ljudi na zemlji razumiju samo jedno vrijeme.
- Nemoj mene dolje svrstava, među obične ljude, jer ja sam na svoj način s duhom velikim sjedinjen: dobio sam objavu, i uvjerio se u to, i neću odustati. To me snaži i opčinjuje, i nikada neću popustiti - rekoh.
A ona je sa svoje strane bila iznenađena mojom samouvjerenošću, i slobodom – mojom nepopustljivošću, i čak istinom - i nije odmah dobro reagirala, jer se odmah nije snašla, i meni suprotstavila, jer je bila nepripremljena. Napetost je odmah frcnula među nama, ludo. Anastasija bi to znala kontrolirati. Ipak, tako sam je upoznao, kada mi je prvi put došla, i kada smo prvi put neposredno govorili.

Vremeplov 3 — 2x
Kasnije, kada je Nina otišla, stopljena u svemirsku svjetlost, u točku svjetlosti, razmišljao sam o toj ljepoti koja mi se iznenada na ovaj način otkriva i najavljuje. Tom prilikom sam se vratio u dječaštvo, jednom događaju koji se duboko urezao u moje sjećanje, a koji mi je stalno stajao pred očima. Bilo je to s razlogom. Tada sam prvi put otkrio ono što me je uznosilo.
Ljepota je nešto čudesno, kada se u trenu pretvara u vječnost i ponovo vrača u vrijeme. Čitaocima će biti potpuno jasno da tada Ninu, nimfu, još nisam poznavao, ali je ona ipak nekim kanalom boginje visoku sublimnu poruku meni slala. S punim razlogom mogu u to vjerovati. Tako sam uz zvuke glazbe visoke osjećajnosti dobio biće obuhvatno, duh Beatriče Dantea, u čas, koja me rukom svojom povela u prostore iznimne osobitosti. Bio je to 22. lipanj 1972. godine: čulo se vječno vrijeme, čuo se Šopenov klavirskom koncertu u f- molu - lagani stavak - na koji se naslonilo moje dječačko snivanje. Duh neviđene moći mi je govorio, i šutio svojim govorenjem, i bio u mojim snovima, a ja sam se pitao, da li je zaista danas meni moguće što drugim ljudima nemoguće? Nošen zvukom blagoga vjetra, na valovima koji su rastvarali dimenzije između svjetova, artemidski sam se otkrio. U besmislu svih laži i skrivanja, otkriveno mi je ono što je duboki misterij. Pa taj čovjek - mislio sam –nikada i nije došao na zemlju, i njegovi prsti nikada i nisu dotakli tipke klavira, i to se samo ljudima učinilo.
Osjećao sam potrebu ovo kažem, jer ću se kasnije u vremenu stalno sječati na taj dan, i sjećati te osobe i ove glazbe; i stalno truditi da budem kao on, Šopen, sjediti za klavirom i intenzivno ga učiti. Bilo je to putovanje po vječnosti, i traganje za Nemogućim. Od tada sam počeo da postavljam drugačija pitanja, i dobivam stalno nevjerojatne odgovore.
Ali sada idem još dublje u svoju povijest – u vrijeme - 7 godina k mom početku: i u Goraždu sam ponovo – kao i malo čas - i u svom sam rodnom domu. Jedna ruka me nježno miluje, i uz to čujem glas koji mi govori:
- Hajda srećo popi malo mlijeka, mama će ti sutra donijeti nešto iz grada – govorila je.
I nudila mi je šoljicu, kada sam osjetio priliku da je nešto pitam. U zadnje vrijeme sam intenzivno o tome mislio, i nešto me tu počelo uznemirivati, jer sam puno čitao, i to me opsjedalo. Za tako malog dječaka je to bilo neobično, ali ja sam ipak – mislim – bio drugačiji.
- Moram te mama nešto upitati, ali ja mislim da to nitko ne zna... a možda i zna… i možda ti znaš?! Ali se nemoj naljutiti što te to pitam... ja sam... ja sam...
- Slušam dušo... reci...!
- Tko je mama stvorio svijet? – upitah. - Hoćeš li mi reći? Ja sam imao jedan san, i vidio sam... – pogedao bih prema plafonu, - kao magla se diže, kao svjetlost, pa opet mrak... pa opet svjetlost; i... i tako stalno. Boje su se mijenjale, a u njima...
- Hajde srećo popij sad ovo, pa da idemo na spavanje, i sutra ćemo...
- Ali to moram sada znati, i reci mi molim te!
- To je sad nevažno, jer još si mali, i kada porasteš... – poče ona.
- Ali ja neću moći spavati dok mi to ne kažeš!
- Isus Krist – odgovori mi. – On je stvorio svijet. Eto! I hajde sad fino spavati.
- Jedan čovjek?! – iznenadih se. – Cijeli svijet...?
- On nije bio čovjek!
- Nego što? – gledao sam je otvorenih očiju.
- Sutra ćemo srećo o tome, kasno je – reče kada me poljubi i zaželi laku noć, te ugasi svijetlo.
Ali nedugo zatim, kada sam bio siguran da me nitko ne čuje, upalih lampu pored kreveta i otvorih Bibliju, i počeh čitati od mjesta odakle sam uvijek počinjao, polako, kako sam znao, i tu sam uvijek zastajao. Prva stranica, Knjigu Postanja, i ona misao koja me stalno uzdizala i uznemirivala, i od koje se nikako nisam mogao odvojiti. Sve mi je to bilo povezano sa mojom snovima – još nejasnim – i u srcu sam osjećao istinu, koju nisam mogao izraziti. Vidio sam svoje izranjanje. Riječ je govorila, a ja sam šaputao: «U početku Bog stvori nebo i zemlju, i zemlja bijaše pusta i prazna, i tama se vijaše nad bezdanom. Samo je 'duh Božji lebdio nad vodama'.» Ovo posljednje me uvijek ludački obuzimalo, i uznemirivalo, i vidio sam sebe kako tu postojim više nego igdje, i to nisam znao tad to protumačiti.
I do beskraja bih čitao to, i ponavljao taj početak, i na kraju zaspao uz tu misao. Ali ujutro, zorom, dok su svi još bili u snu, tiho bih se iskrao iz kreveta, i samo svojim znanim stazama spustio do Drine, i sjeo fasciniran: prepoznavao sam ono što sam u tim riječima nalazio. To me uzdizalo i osobito govorilo. Bio sam tad sam i sa svime! Ja sam svako dan učio svoje «učenje», i ja sam to morao naučiti. Bila je 1964. godina, i magla se «dizala iznad vode». Bilo je to nešto kao tirkizna svjetlost, po površini vode; ali iznad u zraku bila je to kobaltno plava svjetlost misterija. Ja bih promatrao Stvaranje. A onda bi me uvijek nešto iz svijeta prekinulo, i zovnulo, i zaustavilo u tom traganju, i misli bi mi stale, i ja bih se morao vratiti natrag. A usput, kako bi sunce se probijalo sve više i jače, javila bi mi se i treća boja, i boja nimfe ljepote, u preljevima po ambijentu mojega djetinjstva, i to bi me nastavljalo držati u čarobnoj nepopustljivosti. Takav ću ostati do dana današnjeg, i nikad se neću promijeniti.
Kada sam ušao u četrnaeste godine - o kojem vremenu sam maločas govorio - otkrivena mi je i ono što sam tad vidio, i bilo mi je pomalo jasnije, i ja sam postajao svjestan onoga što se dogodilo. Sve sam već mogao pomalo tumačiti sa smislom filozofije. A još kasnije, saznavao sam da je tu bila Artemida, skrivena u nekom imenu, i da mi je ona naprosto došla. Kada sam to prepoznao, postao sam ponosan što sam je mogao vidjeti.

Peta strana svijeta
Pa kao što je u prvom našem susretu Nina bila iznenađena, čak i zbunjena, sada je već stvar uzela u svoje ruke, i eto, stajala je ispred mene - poslije nebeske eksplozije i točke bijele svjetlosti - božanstvena nimfa, lijepa kao Istina, s uperenim narančastim očima, kao moćnim strijelama, u mene, u kojima sam vidio sve najbolje što se može vidjeti. Jer ona je ljepota, i ona je osobita svjetlost. Otišao sam predaleko - mislio sam - i nisam se lako mogao vratiti. Sve su kozmičke sile nesumnjivo bile koncentrirane na moju bit, i ona je sad nepopustljiv pogled držala na meni, zovući me. Jedno vrijeme smo šutjeli, gledajući se, a ja sam mislio kako se moralo dogoditi ono što mi se dogodilo. To me plašilo i zbunjivalo. Nina - nimfa ljepote - možda nešto najljepša u Univerzumu mi je došla; i ona mi je sad čudesna, i pomalo ljuta, razdražljiva i uzbuđena, počela ovako govoriti:
- Ja ne znam što ti misliš, i ovo je totalno ludilo! Govorila sam s Anjom, i ona je hladnokrvna... Ovo je zaista ludnica! Ja neću ovo neću moći izdržati.
Hodala je gore-dolje po sobi, ljepša u svojoj ljutnji, i činilo mi se kao da se sama Artemida prikazuje. A ja sam imao pravo da griješim u svojem mišljenju, jer svi su proroci griješili; i prošli put sam ružno prema njoj griješio. A ona se okrenula sad prema meni i počela govoriti:
- Daj reci nešto! I ne znam uopće što ti misliš!
Sada mi njezina uznemirenost izgledala ljudska.
- Daj, smiri se Nina, molim te! - rekoh joj kada dođoh do riječi.
- Ne, ne mogu se smiriti: ti uopće ne znaš što se događa. Dvor se trese svom silinom, i sve-vremenske promjene se najavljuju: a ja evo gledam u tebe, i sve nimfe su uznemirene. Svi bogovi se uzdižu, i oni će se sa svojih mjesta poremetiti. Devedesete su godine na zemlji, u vašem ljudskom računu vremena, a ovo je opasno, predodređeno: Po tebi po meni, i možda još po nekome. Artemida šuti! Ja je ponekad gledam, i voljela bi da mi to govori... Anastasija sve zna: ali to je čudesno... Ti si potpuno nezainteresiran!?
Tako je govorila, i nastavila govoriti ludo, i izluđivati me, hodajući gore-dolje s kraja na kraj sobe, donoseći svoje treptaje narančasta ljepote na moje posvećenje.
- Zamantat će mi se Nina, i daj molim te malo sjedni! – rekoh. Ti znaš da sam ja strpljiv, i sve ćemo riješiti.
- Hm! – uzvrati.
- I ja nezainteresiran?! Pa biste li vi dolazile meni, i govorile, da sam ja nezainteresiran? I što ti je? Pa kome vi to još dolazite: Hajde reci mi?! – govorio sam joj. - …Da ja nemam volju i snagu, i na kraju odluku da vas pozovem, gdje biste vi išle, i kome biste vi to odlazile?
Okrenula se potom potpuno prema meni, i upecala čarobnim očima nebeske boje, pitajući se – izvjesno - «tko je ovo?»; i kao da je htjela u sebi to provjeriti.
- Nije to u pitanju i ništa ti sad ne razumiješ - nastavila je. - Tvoji svjesni interesi su potpuno nešto drugo, i na drugoj strani, od onoga što je ovdje. Postoji varka!... Ah dragi Bože: Pa ovo je nemoguće!… - nastavljala je. - Shvaćaš li ti s kim govoriš, u kojem si ti zadatku, i što se otkriva… Slavene?... Ti još uvijek lutaš u mraku i neznanju, i ne možeš se snaći; i ne možeš niti normalno šutjeti. Svijet je od vas načinio debile, i vi ste sluđeni prostorom koji postoji, i zemljom, i čak kada dođete gore nosite breme te prljavštine.
- Nina!
- Pa to je to! - reče mi.
- Nina! - pokušah je dozvati.
- Sve razumijem! - nastavila je ne slušajući me.
- Ja nikome ne dopuštam da mi tako govori... Nina!
- Ja ću ti reći, to što još samo Anastasija smije reći. Ako si prvi, od mene si sve primio, i od nje! A sada se sve poremećuje, i nevjerojatno poremećuje i može se okrenuti, i sve porušiti.
- Možda će otpočeti nova gradnja – rekoh.
- Možda?!... Možda sam ja mala za tebe i nju, Slavene, oprosti, ali moja je dužnost ljepota, i nemoj zaboraviti koliko je to veliko: i nemoj zaboraviti što si sad rekao! Jedna ne smije biti srušena dok se druga ne uspostavi, Slavene, i to je zakon kretanja duha među svjetovima. Svjetovi su u ljepoti, a to je od boginje.
I to su bile njene riječi, i ona mi ih je mudro govorila, a ja sam to morao ozbiljnije shvaćati, i vidjeti kako se u pozadini nešto krije, i da je to nešto veliko, i moćno, jer je ona osjetila to i došla mi, i znala je kome dolazi, i znala je prepoznati da je to jedinstvo koje ćemo zajedno probijati. Ali sada je ja moram smirivati, i počeo sam ovako:
- Vidi, Nina, i ovo ti moram reći! Pažljivo me slušaj!
Rekao sam joj kada se nađosmo sabrani u misli, pošto me duh uhvati, i prihvatih njezinu dubinu.
- Jedno veće dok sam ležao u sobi, u polusnu, granate su nemilice tukle po našem kvartu, i javila mi se svjetlost, kao da je bila božanska svjetlost; te me duh svjetlosti uhvati, Nina, i obuze u potpunosti, i jedan lik uobličen u tvoju sliku, dođe mi, I vrijeme se stislo i stalo, i zgusnulo se; i kao se dogodio početak vremena. Bila je to svjetlost bogorodice i svjetlost svjetlosti. Glas me pozva, i ja ga čuh; te mi svjetlost se obrati. Ona mi je govorila: «Znam dobro, i duboko osjećam tvoju želju da izađeš iz Sarajeva, i gledam tu tvoju beskrajnu potrebu. Zato ti želim pomoći, i evo javljam ti se kao put… Čuo si da postoje 'četiri strane svijeta', gdje to sad se tvoja opsesija, i najvažnije u svemiru što se događa: Nevjerojatno! Vaseljana drhti od tih povika «četiri strane svijeta», pa «četiri strane svijeta», i svi anđeli i demoni, sve nimfe i bogovi su uzdignuti. Iz toga neznanja se ne možeš izvući, ako ti ja ne pomognem». – Gledao sam je dok je ona govorila. - To mi reče ta osoba iz te svjetlosti, Nina, i doda: «Ja sam visoko postavljena nimfa u Dvora Artemide, boginje, u prostoru stratosfere duha, i u prostoru nad/nebeskog, i nemoj zaboraviti koliko je to moćno! Učini slijedeću stvar, i učini tu stvar za sebe i za vječnost, za proroštvo budućeg vremena: Nađi 'petu' stranu svijeta i biti ćeš na dobrome putu, pružiti korak k istina, i tajna će ti se otkriti!... Sloboda je u tvojim rukama, u 'prvoj svjetlosti'.»
Gledao sam Ninu uzbuđen čekajući njen odgovor.
- Možeš li mi reći Nina tko je to bio: ti, ili neka od tvojih drugarica?... Možda Artemida, sama?... Jesam li imao sreće da mi ona dođe!
A ona je šutjela svojom ljepotom, i tek tad sam shvatio njezinu vanvremensku bit, njezinu istinu u sjedinjavanju s početkom sveg, njezin misterij.
- I ima li to ikakve veze s Kristinom? – nastavio sam. – Je li ona možda tajna mojih agonija, i mojeg otkrivanja?!
Ali, ona je i dalje šutjela, i ja sam možda tek tad postajao sudionik njezina jedinstva, i njezine besvijesti. Nina je bila nešto veoma važno meni. Možda sam tek tad postao njoj prvi i posljednji u ljepoti, a to može do Boga samog se probiti.
Bio sam ipak obradovan i zbunjen, i morao sam tu enigmu riješiti. To je bila enigma duhovne svjetlosti; ili svjetlosti koja je u biti jedina svjetlost. Znao sam i duboko osjećao da u trenutku kada se svjetlost unutra sjedini sa zvukom granate, da vrijeme nastaje, i nekim «bljesne trenutak», dovede sve na nulu i sve poremeti. Moja svijest se tad - naprosto - udarom granate i zvuka, gubi kao moja svijest, i ulazila unutra, u moju besvijest: te tu pronalazi: Poremećen iz ravnoteže počinjem drugačije misliti.
- I ti si krenuo da tražiš petu stranu svijeta - upitala me nimfa, - a kako ti je Tanja zadala?
- Da! - odgovorih. – A to je bila ona? – iznenadih se pomalo.
- Provjeravam tvoje putanje, i vidim da je tvoje vrijeme inkubacije misli kratko, i nevjerojatno; i poznaješ algoritme duha i filozofije: kratke putove otkrivanja – govorila je. - To danas nitko na zemlji ne može činiti.
- Veliko je to pitanje Nina što je to uopće filozofija! - rekoh.
- Ali ima tko zna! - odgovori.
- I njemu je jednostavan odgovor – rekoh, - i njemu se odgovor Objavljuje, Nina; njemu se tajna sama po sebi otkriva.
- Drago mi to čuti, i drago da se slažemo: da te to opredjeljuje! – reče. – Drago mi je da sam se malo smirila, i potvrdila pretpostavke o tebi, kao proroku, što je jednoj nimfi jednostavno kada čisto progovori. Drago mi je da ćemo se slagati, i do kraja govoriti.
I to mi reče Nina, kada poslije toga uz «pozdrav misterija», se ljubazno, s rukom na srcu nakloni, i pretvori u bjelinu, i koncentrat zgusnutu svjetlosti, i moćnu točku svjetlosti, te ode ta točka k prostranstvima, koja me sve više počeše inspirirati. Ostao sam ponovo tu sam, s činjenicom da me sve se više okupira neka nejasna stvar, i da ipak imam čiste vizije objavljenog misterija. Ostao sam s nadom da je ovo s velikom svrhom učinjeno. Sada mi je bilo jasno da pred sobom imam beskonačnost, i dobivam u konačnosti jasan odgovor.

***
I ujutro, potrčah kod Alena da mu kažem neke stvari, i otkrijem – najvažnije - što mu nikada nisam otkrio, i što on nikada nije čuo, jer sam ga uvijek ovako htio iznenaditi i obradovati. Htio sam ga učiti. Osjećao sam plodno tlo u njemu. Uvjeravao sam stalno da na pogrešnu stranu gleda, i da se treba okrenuti.
- Meni su nimfe stvarnost mojih snova, Alene – rekao mu taj dan, - i potvrđuju zakonik mojega postojanja, moje prisustvo. Ja nisam jedini u tome. U vremenu su ljudi u drugim imenima to otkrivali. Bogovi su to znali; a trebalo je u to vjerovati... Ja im se divim, kada ih upoznajem, sve su snažnije i uzvišene… Treba to preživjeti... Nije lako u početku: onda je jednostavno.
- Opet si sanjao Kristinu? – poče on.
- Ne, i nemoj me nervirati s tim! Te dvije osobe, i na kraju tri, nemoj dovoditi u vezu, i nema to nikakve veze, i ne možeš to odmah shvatiti.
- Nemam ja što shvaćati, i svako shvaćanje s tobom pristajanje na tvoje iluzije – odgovori ljut. – Skroz si naskroz izgubio orijentir u prostoru, i gdje si, i tebi je problem i prostor. Vrijeme je kod tebe anakrono: sad ga ima, sad ga nema.
- Pa ti se boriš za konceptualnu umjetnost, a ja ti evo nudim to – rekoh.
- Ti mi nudiš samo probleme, i pitanja, i strahove, i gubljenje vremena – reče. - To mi pogotovu nudiš! Malo pa malo, pa eto te: nešto smisliš, luđe od najluđeg što je bilo prije. Postoji granica do koje ja to mogu slušati.
Tako se nismo mogli usuglasiti, i nervirao se, a to me i diralo, pogotovu zato što nije uviđao koliko je moje mišljenje veličanstveno, i čak važno za svijet i sve svjetove. Čak me i pokušao uvrijediti, kada je rekao da su nilfomanske iluzije prvi znaci ludila, ka kojemu sam nepovratno krenuo. Ali, u biti, ja se nisam mogao uvrijediti, jer sam od malena navikao da me vrijeđaju i ponižavaju, da mi se smiju u mojoj osobnosti. Ja sam podsvjesno u materiji vidio zlo, i htio sam više duhovne razine tog tijela, te materijalnosti. Sjećam se kada sam prvi put dobio Objavu, da sam ponavljao sedmi razred, i naredao sam gotovo sve jedinice, govoreći da je sve pogrešno: i da je Tito pogrešan, i da su ljudi pogrešni, i da su djeca oko mene zbunjena i pogrešna, kada su mi stariji odgovarali kako sam ja jedan neotesani balavac, i kako trebam sjest i učiti. Kada sam tada to preživio, sve ću preživjeti. U kasnijim vremenima kada bi me netko proglašavao ludim, ja bih pomalo slavio.
- Moj svijet Alene i tvoj svijet – govorio sam mu sad - se razlikuju i mi ne živimo iste svjetove; i tvoj svijet u kojem ti živiš, nije onaj svijet u kojem ja živim! – nastavih - A od ovoga svijeta koji tobože zajedno živimo, i zovemo svijetom, ti se samo naizgled, kažem samo naizgled: jer i to veliko pitanje: Neke stvari ćemo još vidjeti!
- I, što si došao, objasni mi? - upita.
- Taj svijet u kojem ti živiš, je onaj, u kojem ja nikad, ni pod kojim uvjetima ne bih želio živjeti, Alene… moj nesretni Alene!
Beskrajno sam bio ljut.
- I u čemu je problem?
- Onom čovjeku koji nema istinu od Boga, lako je živjeti u svijetu pogreška – govorio sam dalje, - i s time lijegati, i s time ustajati.
I otišao sam od njega taj dan, misleći da sam mu sve rekao što sam mu trebao reći. I najbolje je to bilo što sam učinio. Jer da sam ostao i nastavio mu govoriti, sigurno bih mu rekao da takav čovjek kao što je on, i stvoren da i dalje proizvodi zlo u svijetu, rukama samoga vraga, koje onda buja – i metastazira - po putanjama daljih zlotvora, po njihovim umovima, po svim prostorima i mjestima, sa nevjerojatnom snagom. Zloća se dalje perpetuira i nastaje svjetska svjesnost zla, koja se onda živi.

***
Sutradan sam opet bio s Ninom u sobi, kada mi je došla kao zagonetka i istina, lijepa kao razgovor između bogova, te izgledala kao Zakon. Gledala me je beskrajno moćno i jednostavno. Njezino to gledanje uzimam kao najveću obuku iz filozofije koju sam ikada dobio.
- Moram ti nešto reći! - počela je. - Osoba koja te je odredila za proroka nije bila nimfa, čudesno, i nije bila niti Tatjana, prva koja ti se ikada javila niti, Anastasija, niti ja... Dobro si upamtio kobaltno plavu boju nimfe misterija, i to je najvažnije sad u ovom trenutku čega se trebaš sjećati.
I ja sam se počeo prisjećati prve boje uobličene u duh nadolazeće svjetlosti, iz misterija, te pokušavao u tome snaći, kada je ona nastavila:
– Ne, i ne možeš sada misliti o tome, i to tumačiti. Evo: Rekla sam ti već dovoljno... Nemoj niti zaboraviti da sam ja Nina, nimfa ljepote, i da ti je to drugo što postoji, pred boginjom! Osobito je to govorenje, i uzmi to kao drugo najvažnije govorenje u Univerzumu! Trebat će ti to kada se budeš određivao među svjetovima.
I Nina ode sa svjetlošću, pretvorena u točku svjetlosti, s vjetrom – i s vječnošću - a ja ujutro ustadoh ranije i pođoh prema Akademiji, na posao, pošto sam čitavu noć probdio razmišljajući o toj svojoj nejasnoj situaciji u Sarajevu, o čudesnoj najavi čudesne djevojke ili nimfe, iz svjetlosti, koja mi zakonodavno govori. Peta strana svijeta mi je bila ono što nitko do sada na zemlji nije našao, ili jeste; ali ja sam to sada imao kao veliko pitanje. Ja sam ipak bio čvrst u osjećaju da je tu nešto moguće. I u tom ozračju - tog ujedinjenog i razjedinjenog svijeta - razmišljajući o duhovnosti koja mi se iznenada najavljuje, stjecao sam samopouzdanje i polako se u tom smjeru formirao.
To je bilo vrijeme između realizma i misterija; a i vrijeme između vremena, i vrijeme između vječnosti: čak vrijeme koje se pretvaralo u nešto drugo, u samoga mene. Ono je teklo do ponovnog dolaska duhovne svjetlosti, kada je opet bila ona moja soba, manja, okrenuta prema Šibenskoj, te na prozoru udar svjetlosti, i glas koji govori, i glas koji me poziva iz vječnosti, i mistično zove. Svjetlost je govorila, i bila je moćna, te pomislih da je to Artemida. Glas joj je bio jak i dominantan; ali se opet iz centra svjetlosti pojavio narančasti svijet Nine, i ona mi se uobličila u svojoj ljepoti. Ispitivala je moju upornost:
- Tražiš li je - pitala je, - i dolazim li ja uzalud iz vječnosti, u vrijeme? Pa znaš li ti tko sam ja, i da sam ja druga nimfa boginje, prve koja postoji?
- Nina, možemo li razgovarati malo, molim te... na miru? Htio bih ne nešto upitati?
- I što si našao…? - upita.
- Moram priznati ništa, baš ništa, ali, trudio sam se, jako... vjeruj!... I od svega tek napola razumijem, i vjerovanje mi nije baš osobito. Ipak, dovoljno me snage vuče k tebi, i okreće... i evo... - odgovorih joj.
- Moćno i mene nešto vuče – nastavi ona, - poziva u ovu tvoju ovu rupu, u ovu tvoju ovu točku u središtu svemira, u tvoju sobu u kojoj sam te prepoznala. Osobito mi je Anja skrenula pažnju s kojom si se već zbližio, da se s tobom pozabavim, i da je to osobito.
Potom se okrete prema meni jače me upeca svojim pogledom. Prvo je vrijeme šutjela i gledala me, kao da je provjerava moju pažnju, i snagu – i lik – i kao da je provjeravala svaki moj komadić svijeta, koji jesam, i provjeravala s kim govori.
- A znaš li tko je Anastasija? Pokloni se kada ime to izgovoriš, i zadrhti kada ti se ona pojavi u tirkiznoj svjetlost. Čitav Univerzum oko nje se lomi, i ulazi u strepnje. Upamti to!... To što je ona podnijela za Dvor, to nijedna od nas ne bi mogla izdržati.
I ja se sad zaledih od njezinih riječi, a ona me u čas obasja narančastom svjetlošću, prije nego što se pretvori u bjelinu, u svijet između mraka i svjetlosti. Svjetlost bljesnu iz samog središta njenoga oka, te ona ode u točku, u zrak koji postade čudesan. Iza nje ostade kozmička izmaglica duha, i vrijeme: prosto ljudsko vrijeme svijeta o kojem sada svjedočim.
Kasnije, kada sam razmišljao o svemu, i o toj pojavi rata i tragedije, koja mi se ovdje objavljuje, kao neko čudo i put, kao neotkrivena duhovnost, na očigled, pitao sam se – ipak – što je ovo, o do čega sve ovo može dovesti. Pojava užasa spojila s ljepotom Kristine, i anđeoskog glasa u podrumu koji me zvao; s nimfama boginje koje su mi dolazile. Pa ta konobarica je ludilo za mene, i mogla je značiti novi svijet, i podići novoga proroka; i možda je Alen u pravu, i možda ja griješim, te je stvar tako jednostavna ovdje, i velika, da ja više ništa ne trebam razmišljati. Ona je već ostvarena. A i – kad malo stanem i promislim – biva mi jasno kako je nešto možda i uzalud: jer dodijalo mi je da se više borim sa dva paralelna svijeta, u ovom ujedinjenom svijetu, s dva paralelna vremena. Mučio sam se, i uvijek osjećao da sam korak od rješenja, koje bi mi u čas izmicalo. Trebalo je to izdržati: i dokle će trajati -- možda u nedogled. U zakašnjenju sam za životom, kao Šopen u svom ritmu, u svojim sinkopama, vođen disonancama, iz kojih se vadi vratolomnim rješenjima metričkih harmonijskih – i disharmonijskih – zakona. Tako sam i ja trebao činiti.

***
I udarao je snajper i tukle su granate, to večer, dok smo stiješnjeni dolje u podrumu sjedili nesretni. Iz dana u dan je tako teklo vrijeme. Bili smo u pokušaju da se spasimo na bilo koji način, kada nam ništa nije polazilo za rukom, i ništa nismo mogli učiniti. Preostajalo nam je jedino da živimo onako kako smo do sada živjeli, preživljavajući sa svojim mislima koje su jedine bile nada, koje su nas jedine jačale, i tješile. Sada se čuo tu večer čika Zijin glas:
- Janjo evo odnesi onom četniku, ovu flašu rakije, drži...! Evo ti Janjo!
- Moj Zijo, da mu ga ja tamo dođem…
- E moja Janjo, nikada ga ti više tamo nećeš preči, nikada: upamti što ti govorim! Nikada!... Ovo ti je gotovo:... Kraj!
- Hoću Zijo, hoću! - uvjeravala ga je ona samouvjerena.
- Ama nećeš Janjo, kad ti govorim. Upamti što sam tri rekao!... Nećeš! - I lizao je on cigaretu i palio je, kada je nastavljao: - …Ovdje će ti biti izgrađen Berlinski zid, pa pored njega Kineski zid.
- Hoću Zijo, hoću! – govorila je ona i dalje nepokolebljivo.
- Ispred će ti sve biti minirano – nastavljao je on, smijući se, - a preko postavljena bodljikava žica.
A ona je duboko urezala bore u čelo, kao da nešto smišlja. Digla je potom glavu značajno:
- …Sjest ću ja na tenk, pa neka me zaustavi ako može!
- Ha, ha, ha!... E moja Janjo!
- Kad su nam ono granatirali krov – nastavljala je ona, - samo da sam imala one rakete, svu bi im Grbavicu spalila.
- Rakete… ha, ha, ha?! ... Rakete… moja Janjo! Da sam ja imao rakete, ah, što bih… Ne bi ti mene vidjela ovdje u podrumu, već negdje s Radovanom kahveniso.
I nastavljeno je tako još dugo u noć njihovo prepucavanje i nadmudrivanje, koje je izmamljivalo na površinu masu istina i laži, koje su uvijek iznova stvarale situaciju nekog mira i neke nonšalantnosti, stvarale osjećaj da živimo neku logiku dobrog govora, koji se dalje takav može osmišljavati. Tragično je i komično trebalo opisivati takvu jednu situaciju, u kojoj smo živjeli, a željeli da umremo, tako da se probudimo u nekom svijetu, u kojem se nećemo sjećati ovoga, da smo ovdje živjeli.
Tako je s tim – ipak - u ovom kaosu i beznađu vladao neki mistički mir u odnosima, i ja sam za svaku priliku imao svoje filozofsko rješenje, koje sam tumačio unutar svoje metafizike svjetlosti. Postojala je i ta misteriozna djevojka koju ću neko vrijeme držati kao nešto najvažnije u svemiru, što je došla kao san, i iskreno se nadati da je to Kristina, a u nekom trenutcima biti u to i siguran. Uz to, mislio sam kako su to znakovi Artemide, koji su mi se ovako prikazivali, i koja sakriva svoju pravu prirodu, i ovako mi govori da bi zauvijek mogla govoriti. Njena kosa, pa njen glas - čudesna pitanja i čudesni odgovori - te kasnije, duh koji šuti, i duh koji govori, u meni je bilo ono što je izazivalo ekstazu, u trenutku, točku uznesenja, kao nešto vječno, što nitko u blizini nije mogao niti pretpostaviti.
Kasnije sam ležeći u krevetu u polumraku, ponovo tražio tu navijestiteljsku svjetlost, povezujući mnoge činjenice svijeta, koje su mi se događale, sa svim onim što su mi nimfe govorile; javljajući se iz mraka sa beskrajnom svjetlošću. I sada sam čekao i zvao, i strepio; i mome čekanju je brzo došao kraj.
I udari eto na prozor moćna točka svjetlosti, koja se rasplinu u cjelinu prostora, i obasja sobu, i ispuni tirkiznom bojom moju intimu. Anastasija mi dođe; i govorio sam s njom, i govorio iskreno; a želio sam s nekim jakim o najvažnijim stvarima govoriti. Prikladnije osobe za to nije bilo. Bilo je to najbolje što sam uopće mogao učiniti. Pri tome mi je rekla, da su one «nimfe s kraja i s početka sveg, i da služe za 'raspodjelu vremena', da bi vremena bilo». Tad sam mislio da je to dobro, jer odmah je otvarala temu koju sam vječno želio slušati. Uvijek su me mučila vremenska pitanje i tajna vremenskog koda, i proročko što je u duhu, tako da nastaje vrijeme. Zato sam je počeo ispitivati.
- Slušaj me dobro Anastasijo! – rekoh joj, pošto se ona suobrazi u toj cjelovitosti. - Sa nepunih četnaest godina doživio sam objavu božanstva, i poslije toga studirajući filozofiju na sveučilištu pročitao sam na tisuće knjiga iz teozofije, mitologije, mistike i teologije, i naravno filozofije, i ništa nisam naučio.
- Drago mi je to čuti - odgovori. - Ali ima li tu negdje mene?
- Naravno!... Ali, vrijeme je prošlo, i ti si mi tek sada došla - rekoh.
- A bila je jedna djevojčica u tom vremenu? – upita.
- Da, pa bila je…! Bila je vječnost, i evo sada konačno s njom raspravljam tu filozofiju u vremenu. Tako raspodjeljujem vrijeme - odgovorih.
- Sudbina je duha da uvijek iznova, svakim danom se bori za taj dan – nastavljala je ona, - i tako do beskraja. I tako nastaju dani vremena, i uvijek se iznova uspostavljaju. Važno je «ime» u vremenu.
Govorila je to Anastasija meni, kada sam ja to slušao sretan, i sjedinjujući se s njom to morao prihvatiti. Ali ja sam to znao, i ja sam samo potvrđivao svoje znanje.
- I ti ćeš to meni govoriti Anastasijo, koji to znam, a onima koji ništa ne znaju nećeš niti doći.
- Ostavljam to tebi, Slavene, i u tebi prepoznajem svojega tumača, i s tim se sjedinjujem, i hoću govoriti – reče - Poslanik si!… Postojanje je uvijek po proroku. Mi nimfe smo tu kada dođe sve do zida, uzdižemo se i pojačavamo svjetlost, i duh počinje samoga sebe misliti.
I tako je meni bilo s Anastasijom, čudesno i čarobno i nemoguće - i na granici - i misliti i šutjeti, i govoriti. Sve su druge nimfe bile suzdržavane, i govorile opreznije, i kao da se nisu smjele otvoriti, ali ona je razbijala sve pred sobom, i išla od kraja, i do potpunosti. Kada je šutjela, to je bila najveća šutnja koja se može zamisliti, a kada bi govorila, to bi bilo najmoćnije govorenje, i do same Artemide, govorenje. To je bilo govorenje koje se uzdiše iznad svakoga proroštva. Zato ću ovdje prvo preporučiti nju, kao filozofiju, i što se po unutarnjoj formi približava onome što je moja mistika i teologija, iznad religije, te zato kao filozofija koja staje na točku u središte svemira. Na tome su radili, i o tome govorili, i Parmenid, i Platon, i Pavle, i Plutarh, i Proklo, kada su najveću filozofiju govorili. O tome su najveći geniji – kao o najvećem - djelima šutjeli.
Petu stranu svijeta - koju mi je zadala Tatjana, i zadala Nina, tražim, i tu se koncentriraju sve moje sile, i mislim da postaju sile Univerzuma. Četiri strane svijeta su tek geometrijska paradigma našega računanja prostora i vremena – mislio sam – u kvadratnom određenju, kada je to bilo na horizontu zemaljskog antičkog postojanja istoka, zapada, sjevera i juga. Trebalo je tako u tom vremenu misliti prostor vrijeme; ali to je bila i zarobljenost u tom prostoru i vremenu. I na tome putu ima mjesta samo za još nešto nevjerojatno, i moje artemidsko, i ono što se na čudesan način očekuje.
Ali spomenute gore dvije nimfe, su neodoljive, i najmoćnije - naravno iza najveće – i ovdje ih sada iznad svega trebam misliti. Iza ljepote ne treba više ništa tražiti, i objava je primljena, i dolazi. Misterij je opet taj koji sve vraća na vječni početak. Kada se Tatjana pojavi, uznemiri sa sav svijet i svi svjetovi. Kada Nina dođe, otpočinje novo stvaranje.

***
I mi smo tako u te četiri uvezane zgrade u Šibenskoj ulici, bili stalno u tom prokletstvu zajedno: dolje u podrumu stiješnjeni; gdje smo tumačili moguće i nemoguće pozicije, davali savjete i tješili se; otkrivali nevjerojatne putove bijega, koji su bili na sve strane ne/mogući. Tu smo namjestili jedan prikladan prostor u kojem bismo duže mogli odsjedati, sa stolovima, foteljama, televizorom i telefonom, da bi imali jasnu vezu sa svijetom, da bi mogli dostojno misliti. U takvoj situaciji osjećali smo da nekako postojimo -- vjerovali smo da smo ljudski mogući. I tu smo svaki dan bili u nekakvom metafizičkom približavanju. Uvijek smo imali važan dogovor.
I upravo je na to mjesto, jednu večer došao nam jedan vojnik - kojega ja do tada nisam znao - sjeo među nas i neko vrijeme zagonetno šutio, da bi potom, poslije izvjesnog vremena rekao da granatiranja večeras neće biti, i da se možemo opustiti.
- Večeras će biti mirno! – govorio je.
- A čuli smo da... – počeh ja govoriti o nečemu što sam taj dan u gradu doznao, kada me on prekide.
- Možete ići spavati: Večeras će biti mirno! – ponovi.
- Otkud znate? – upitah – jer ja sam jutros bio s jednim časnikom – počeh pomalo nespretno – kada mi je on drugačije nešto govorio.
Oštro me ovaj pogledati na to, te okrenuti glavu ponovo prema televizoru, i opet biti u zagonetnoj šutnji, i izazivački u me promatraše i dalje preko oka.
- Čovjek ima osjećaj da će biti mir - reče mi čika Zijo, kao da nešto spašava. – Eto!
I tada se okrete prema meni smirujući me pogledom, i rukom, kada sam ja i dalje bio koncentriran na tog čovjeka, koji je odmah - pri prvom susretu – pokazao prema meni neprimjerenu netrpeljivost. Tad nisam shvaćao što se događa, i kako je ova situacija čudesna; i uz to, nisam znao da govorim, jer nisam znao da šutim. Ta drskost je prema meni bila ničim izazvana; ili sam ja to tako mislio. Sada nisam bio u situaciji da mu istom mjerom odgovorim, i ostao sam nedorečen u tom stanju i poziciji, kada je on otišao, ostavljajući me s pitanjima na koje opet nisam imao odgovore. Na kraju, kada sam bolje sve promislio - i sve upio - vidio sam da je to dobro, i svima nama je laknulo kada se to dogodilo.
Poslije ću ga dobro upoznati, i biti će mi važan u mom kasnijem razumijevanju zakona postojanja ovoga svijeta, u najgorem i najboljem stanju, i zakoni postojanja nemogućeg i graničnog prostora u materijalnom vremenu. Tu su se ocrtavale sve greške i pravilnosti svemira. Sve razine duha sam trebao upoznati, i biti s njima, da bi mogle biti prikazane. To je bio Samir s kojim ću kasnije imati osobit odnos pobjede i poraza, upoznati kao borbu svjetova, upoznati ga kao svoju suprotnost; upoznati ga kao pojavu koja će obojicu odvesti na granicu neizvjesnosti, i taj odnos – u jednom trenutku - postaviti kao nerješiv. Biti će to odnos koji će pokreće naše vrijeme – u ovom malom dijelu naše vaseljene – i davati smisao povijesti našeg ovog malog ambijenta, u intimi, i pravilno odgovarati na pitanja naše zatečenosti. Sve će meni na kraju davati dosta dobre programske i filozofske odgovore.
- Već mjesec dana - uze riječ čika Zijo, potom, pošto on nestade sa vidokruga, - moj Slavene, mi ti imamo jedan uređen ritam života, na koji ćeš se i ti navići... morati ćeš se navići, i druge ti nema! – reče.
- A ja sam mislio samo da...
- Polako - zaustavljao me on rukom, - samo polako! I ništa nije strašno, i sve će na dobro ispasti!
I zaista, ovdje su postojala nepisana pravila, pomalo i suluda, ali takva da se s njima moralo, i jedino moglo živjeti. Ovdje su zaista postojali, na svim točkama i u svim kutovima nekakvi prelomi, koje je vratolomno trebalo i saznavati, i nadilaziti. Vojnici i policija su bili zaista uvjereni da granatiranja noćas neće biti, i taj stav sada je bilo ludo istraživati. Kasnije ću saznati, kako će to biti upravo onaj mladić, koji će mi stati na put - u jednom trenutku - ili to pokušati da učini. Ja ću morati na neočekivan način da to sprečavam, i da se borim; polako shvaćajući da je to borba onih koji se ne razumiju, ili čak i ne vide. Pravila igre sam polako počinjao učiti. Zakonitost rata je trebalo preživljavati na način, da se otkriva nova zakonomjernost mraka i svjetlosti.
I tako je ovaj rat je imao svoje putanje misli, na kojima je koristio iracionalizme svih boja, i sve želio sve u svakom smjeru iskoristiti. A prometejska sudba je uvijek jednaka propasti – ali i usponu na drugoj strani - i znači u jednom svijetu, koji pada, pobjedu za drugi neki daleki svijet. Vrijedi li se za taj časni čin boriti? Tragedija vreba čovjeka na svakom koraku u povijesti vremena, jer je u njoj sakriveno nešto što uzdiže – velika vječnost. Sve sumnje na kraju moraju biti potvrđene, tako da se moraju provjeriti i u dobru ili zlu; ispitati pred anđelima i bogovima, pred muzama i nimfama. One imaju svoj normalan razlog da postoje, ako pred svim tim istinama postoje. Ja ću se kasnije navići da drugačije mislim svoja pitanja, i da ne otvaram usta po svaku cijenu tamo, gdje odgovore ne mogu niti dobiti. Sve je to opet u zakonu ambijenta koji je nužan, da bude svijet, po skrivenoj i duhovnoj svijetlosti.
I zaista je to veće u svjetskom vremenu, mir držao svoj kozmički takt po projektu našega postojanja, po misteriju, po dogovoru. A sutradan uvečer - rasterećen od svega što mi se dogodilo - bio sam opet na istom mjestu, s razlogom, i potpuno miran; nesretan što misteriozne djevojke nije bilo, ali i sretan što o tome mogu razmišljati. Kozmos je uvijek imao razlog za harmoniju, i on će uvijek održati svijet tako, da će riješiti neki njegov nemogući problem s time, što će prebaciti teret na novoga proroka. Sam čovjek nikada ne treba zaboraviti da je na uvijek poprištu, i da je najveća borba upravo svaki čas otpočinje. A kada sam Alena pitao da li je Kristina ovamo dolazila, on mi je samo odgovorio, da ne zna, i da tu blizu stanuje, pa možda i jeste, a možda i nije, i da ima sad pametnija posla za misliti. I začudo, ja sam s tim odgovorom bio zadovoljan.
Ali nevjerojatno, i kao da sam istinu prizvao, čudo se dogodilo, i iznenada to večer sav misterij svih svjetova se uzdigao, i sabio u jednu točku, i osjetio sam miris kože koji sam zaboravio, ali sam ga se u trenu sjetio. Odmah me to prebacilo po stoljećima i vremenima, i svim vječnostima. Nisam znao kako da se odredim. Čudesan spoj najgoreg i najboljeg na jednom mjestu; i dok su granate rominjale svom snagom po okolišu, ja sam na rane svoje duše dobivao riječi, lagane kao eterične misli Artemide:
- Nesretni li su kada nas toliko mrze!
Ona mi je to šaputala na uho, a ja sam to u trenu prepoznavao kao svoj nebeski poziv. Nisam znao što da mislim, ali je moja intuicija vodenjaka bila nezaustavljiva, i iskrena: ona je bila istinita.
- Misliš da smo mi bolji?
- Hm!… U ogledalu se može to vidjeti, ali ja sam svoje lice zaboravila, i ono izgubljeno, i više ga se ne mogu sjetiti.
I s nekoliko riječi je dometnula svu svoju veličinu, i istinu, i otkrila svu svoju začaranost i nedokučivost, svoju. Ponovo sam ostao zatečen. Što sam joj mogao odgovoriti? Gotovo da je nisam smio zbog toga je pogledati. Podigla me u nebesa, i ja sam ponovo se u punoj veličini otkrio. Iako u mraku nisam ništa vidio, došla je svjetlost. Možda je to odgovor bogova na ovaj vanjski sukob pobješnjelih vragova, i možda se anđeli ovako pred čistilištem dogovaraju. Možda je to sve meni već negdje davno pretpostavljeno.
I evo sada, dok mi još nimfe Artemide nisu jasne se otkrile, i zauzele svoja mjesta i svoje osobnosti, ja sam imao najave. Tako sam u najnesretnijem svijetu, ponovo bio svjestan svoje velike svjesnosti. Pomaže mi, otkriva me u drugačijoj veličini, i hoće utvrditi nevjerojatnim zamislima, boginja. Kada se vrijeme ovdje gušilo, i postajalo vrijeme ratnika i zlih proroka, ona je došla -- ona je progovorila. I to je iznad svega bilo moguće








II.
KRISTININ SVIJET





Kao što sam rekao, ovdje otpočinjem artemidsku profetologiju, ili istinu Dvora Artemide, boginje, u raspadu prve svjetlosti. Sve religije su ovdje u pitanju, bez mogućnosti da se usprotive. Ovdje otpočinjem govoriti istinu o prvome proroku. Pri tome neću odmah izreći sve, i neke stvari ću dovesti do sličnog izgovora. Sada je najvažnije pripraviti put po obliku i ljepoti, po predmetima u svagdanjem događanju svijeta, po svjetlosti. Duh u mjeri Anastasije – nimfe - treba konačno otkriti.
I ovdje treba biti oprezan. Sve neće ići lako. Pri tome, ovo artemidsko ne smije nikako biti shvaćeno kao puka religija, kako se tajna i istina i vječnosti - Jedno-Bog - u svjetovima mistificira. Ovo je duh divljine, i odgovor na sva moguća prethodna pitanja; i pitanja koja se tek mogu postaviti -- podsjetit će na sve mudrace i svjetove. Ljudi nerijetko ime svevišnjeg duha beskrajno uzdižu, a onda to postaje nešto što se više ne može misliti. Nastaju religije sa svim svojim smislom i besmislom, i nastaju čudesni odgovori. A ovdje je istina o najvećem proroku, istina o duhu u mjeri prve nimfe svemira, mraka i svjetlosti, koja će očistiti sve pred svjetovima, koja će opunomoćiti svako dobro govorenje.
I tako sam u tom vremenu sanjao, kada su moji snovi bili na pragu da se ostvare. Jednoga dana u Romini Taru činilo mi se da se konačno događa punina mojega bivanja, i tajna koja mi se konačno otvara. Kristina je konačno bila tu i pružala korak gazele među stolovima - i mojim svjetovima - s likom koji je u meni tumačio sve zakone nebeske. A sada je i Neven opet bio tu, i to je bila moja prednost, ali i problem, i opterećenje. Uvijek sam morao misliti na njegove poteze, i svašta očekivati.
- Seko, donesi nam tri kave ovdje! – poče ovako.
Govorio je to pošto se primakla stolu, da bi se potom ispravio, pošto se zamislio. Ta prelijepa konobarica morala je zastati:
- U stvari znaš što: - poče. - Daj ti nama dvije normalne, i jednu nebesku za našeg filozofa.
I ona se nasmija i zatraži da joj ponovi, jer to nije zadnje čula, i to nije mogla razumijeti. Sada je on cirkusirao u maniru svojega dobrog stila, i pokušavao nas sve fascinirati s tim. Uvijek je tražio u svemu neki koncept.
- Znate, on Vam je prorok u imenu... u imenu, kako se ono kaže?... Ovaj moj prijatelj... Znate!… On vam je...
I okrete se prema meni, sad, tražeći da mu pomognem, kada sam se ja u trenu morao pokajati što sam mu ikada išta o tome govorio. Sada mi je preostalo jedino, da nemoćno kolutao očima, očekujući u toj nesretnoj situaciji da se ona sama od sebe razriješi.
- On Vam je prorok, znate, čega se Vi nikada ne biste sjetiti, kao uostalom niti ja… Ali to nije niti važno. - reče.
- Tri kave! - uključi se Alen da izvuče stvar.
I kada ona ode prema šanku, a ja dođoh do zraka, počeh im govoriti:
- Zaboravio si joj reći i da ovdje ima u vidu jednog konceptualnog umjetnika, u biti pseudo-umjetnika, a možda i dva, koji se nekako ipak, moram priznati, sami sa sobom bore… moram priznati.
- Ja ne bih o veličinama – upade Alen.
- I zašto je jadnicu tako zbunjujete! – počeh ponovo, - pa pomislit će da se radi o luđacima...
- Pa i nek' pomisli... Nek' pomisli? – prekide me Alen. - Što bi trebala drugo da pomisli? Misliš da su joj normalni interesantni? A tko je ovdje još i normalan?... A, ako se ne varam, pa ti si se koliko jučer sa tim ponosio, i to ti je godilo. Što ima interesantnije od toga?
I ona sve to nije čula, kada je nastavljala svoj posao, mene fascinirajući izgledom, misterijem na licu, i istinom koju nitko nije vidio. Neven je i dalje prijetio mi svojim upadima, sada govoreći kako ne vjeruje da itko sa mnom može izaći na kraj, moleći se tobože svim svojim svetinjama da se opametim. U biti, njih dvojica su jednako bili idealisti, kao i ja, s manjim utvrdom u istini, jer je njihov misaoni koncept je bio na krhkim nogama, i nije ga pratila jasna vizija. Spomen artemidskog proroka je zato u njima izazivao osjećaj neugode, i izluđivao ih. Do ludila je njih dovodila moja samouvjerenost: dubina im je bila nevjerojatna i neobjašnjiva. Moja tajna je bila čudesna. Na kraju, njih dvojica su bili razriješeni velikih kozmičkih ambicija, zatvoreni u svoj mali ambijentalni svijet, svojega praktičnog svagdanjeg vremena. Ja sam na svoj način ponižavao tu njihovu konceptualnu umjetnost, kao iluziju, koju oni i nikada i nisu znali meni objasniti.
Međutim, ovdje je ta stasita smeđokosa ljepotica vatrenih očiju bila ludilo za mene, za moj svijet noćno sanjarenje o vječnim pitanjima, s nokturnima Šopena, uz vatru koja u zimskim prostranstvima podiže osjećaj dalekih odgovora. Ali Neven je nastavljao sad po svome:
- A kako je vama ime? Izvinite, ako nije tajna?
- Kristina! - munjevito odgovori ona, kao da je to pitanje čekala.
- Samo provjeravam! Kristina dakle!... E pa dobro! – odgovori.
I zagleda se on ponovo dolje u knjigu, koju je držao u rukama, pa nastavi:
- Znate, imam nešto važno da Vas pitam, i nećete se pokajati – reče. - Ja sam sve to dobro proučio.
- Da?! - iznenadi se ona malo.
Ja se skamenih od njegove spontanosti. A osjećalo se u zraku nešto, od naših stalnih dolazaka ovamo, već duže vrijeme, i on je bio praktičan i prodoran u vlastitom maniru, i to na svakom mjestu koristio.
- A recite Vi meni koji ste znak u zodijaku?
Ona se nasmija pomalo na to pitanje, i okrete, stidljivo u stranu:
- …Djevica!
- E sačekajte sad malo, pa ću Vas ja zovnuti čim pročitam – reče i spusti glavu.
I kada ona ode prema šanku meni laknu, jer Neven je iznenada promijenio temu, i činilo mi se sad, da više nije imalo opasnosti po moje dostojanstvo, po moju bit, jer se radilo o mojoj potpunoj nepripremljenosti i iznenadnosti u ovome -- iako je mogao sve pokušavao izokola.
- Ne brini – reče mi, pošto se ona udalji, a mi ostadosmo sami, - garažirati ćemo mi nju na prvoj crti bojišnice.
Alen mu se pridružio s tom konstatacijom, da će oni razriješiti moju izgubljenost u ovom slučaju, i da će sve na kraju biti kako je potrebno. Ja sam morao slušati njihove putanje, i biti uzbuđen, ali i sabran; jer bi svaki prikaz moje neugodnosti, samo mi pogoršavao stvar. Oni su međutim našli se zadovoljni u ovoj igri – oko moje tajne - stvarajući na licu mjesta svoju novu konceptualnu ideologiju i mitologiju. Ipak - bilo kako bilo - treptaji mističkog vjetra su tad u meni, kao titraji vaseljene ugodno se pojačavali.
Suočenja sa konačnom sudbinom su uvijek najteža suočenja, jer su to uvijek očekivanja čitavog od života, i rješenja su ponekad nevjerojatna. Nekada je to stvaranje novih svjetova, i ljudi to ne vide, jer su naučeni da postoji samo jedan svijet. A život se pamti po lomovima u vremenu, koji su koraci života, i u najboljim slučajevima postaju proroštva. A Kristina je bila jedna od rijetkih osoba, koja je u meni budila onaj najviši osjećaj intime, i vaseljensku osobnost, i sve najbolje što se može očekivati. Netko će to zvati drugim imenom, ali je to za mene artemidski misterij.
I sada, plašio sam da budem iskren i moje srce je lupalo kao malj, kada je Neven nastavio:
- Znate, ja imam jednu ekstra knjigu o Zodijaku, i vi ćete biti oduševljeni kada ovo sve čujete. Jedan ju je vrhunski autor u Americi napisao, i ja nisam vjerovao u to, htio sam je smjesta baciti. Ja sam uvijek mislio da je to puko praznovjerje. Ali evo, kako sam je počeo čitati, družim se s njom danima, i ne ispuštam je iz ruku. Ovaj mi je prijatelj, filozof, nevjerojatno, donio… I Kristina, nije to uzaludno, i zaboravite sve predrasude, ako ste ih o tome prije imali.
Uzbudih se pred naletom njegovih riječi, jer sam znao lakoću i stil s kojim uspostavlja odnose, kako dovodi sve do usijanja. A ona je začudo sve pažljivo slušala i kupila krupnim očima, elegantno čisteći naš stol, i misleći nešto što sam ja možda dobro i pretpostavljao. Kada je otišla Neven je ponovo se udubio u knjigu: i jedno je vrijeme šutio, izvjesno misleći što će reći u trenutku – u situaciji - kada ona dođe. Na njegovom licu se ocrtavala uobičajena kiparska ozbiljnost i koncentracija, s kojom je svakom poslu prilazio. Bio je neustrašiv - u nekom smislu – i takav da svaki zadatak mora odmah razriješiti.
Kafić u koji smo to vrijeme išli bio je vrhunski uređen za te ratne uvjete u Sarajevu, i nama spas. Osobito se to odnosilo na mene, zbog svega što mi se tamo događalo, i najavljivalo. Ja sam sve propuštao kroz prizmu svojeg duha, i tu pojačavao i poboljšavao, kada je Nevenov izgrađen stil ipak doprinosio nekom ugođaju, iako je zauvijek mene uznemirivao. Imao sam razloge to trpjeti. Sada, kada je držao tu knjigu, razmišljao je i razmišljao, i šutio – dugo - i kada je razmišljanje prošlo, te kada se ona pojavila pred nama, on joj se obratio. Prije toga je slomio vrh plastične kašičice koja je stajala zabodena u šećer, u zdjelici ispred nas, tako da je samo držak virio iz mase. I podigao je to sad govoreći joj:
- Je li ovo neki vaš novi fol?
A ona se iznenadi na to, ne mogavši da razumje u čemu je stvar. Začudno je gledala.
- I što je u pitanju!... Ne razumijem!?
Ja sam se znojio sad od neugodnosti, i svi putovi za intervenciju su meni sad bili zatvoreni. Neven je sa svoje strane se beskrajno zabavljao u toj situaciji, pogledajući u mene, pa u nju, te potom trijumfalno izvadio onaj patrljak iz šećera, i pokazao joj, na što se ona zacrveni uz riječi:
- Izvinite, nisam vidjela! – reče, i odletje munjevito prema šanku da to riješi.
I kada se vrati s novom zdjelom, poče joj on čitati sve najgore o djevici što je tu nalazio; i mnogo toga je izmišljao, pomalo se na svoj način uzbuđivao i tobože čudio, i govorio meni najdraže i najgore stvari.
- Moj prijatelj Vam je znate vodenjak, i za razliku od vas djevice koja ste teška i stabilna zemlja, on vam je zrak... Da, Kristina, zrak!... To vam je to! – reče: - Magla, i kako on kaže «duh…» tako nekako... i ima tu još nešto... ali... ali evo ne mogu se sad sjetiti…
I ponovo se on okrete prema meni, kada sam ja njegov pogled izbjegavao.
- Ma dobro! ... Duh iznad vode: Tako mislim!... I tako bi se između vas mogao stvoriti čudesan spoj, koji bi samo na prvi pogled bio nemoguć: ali se u biti tu krije jedna veliku istina, i tajna. Znate, zrak omogućuje vatri da gori: a Kristina, znate što gori. Sama vatra stoji između zemlje i zraka, i to je opet spajanje.
Dobro je to sve spakirao, mislio sam, i vjerovati sam da će na fin sve i završiti.
- Ovo je veoma ozbiljna stvar - nastavio je, - i nikada nemojte zaboraviti Kristina da nisam ovo uzalud rekao. U svemu se krije jedinstvo proturječnosti. I znajte da ovo sve nisam izmislio; a ako sam i nešto dodao i izmislio: pa sve je u svijetu izmišljeno, i stalno se izmišlja, i čitavi svjetovi se izmišljaju. I što u tome ima loše? Je li tako filozofe? – i okrete se ponovo prema meni.
Tako je sad stvar primirena do granice podnošljivosti, i ja sam se nadao da će tu stati. Misleći kasnije o cjelokupnom tom konceptu, onoga ovdje što mi se događa, a u vezi sa Kristinom koja mi se ovdje javila kao istina, vaseljenu smo stvarali. To je bilo vrijeme početka uznesenja, i vrijeme najave, vrijeme drugačije svijetlosti i pretpostavljenog u meni proroštva. Miso je bila drugačija; istina je davala nadu, sve nije bilo jednostavno za prikazati.
Ali što će na kraju biti ovo, i što će od ovoga svega se dogoditi. Kristina je ovdje, u svom proročkom imenu dobila priliku da postoji, pretpostavila svoj svijet, i on je bio veliki moj odgovor. Stvari su se međutim mijenjale na nevjerojatnu stranu, i život je išao tijekom rata i mira, traženja ljubavi u vremena – i bježanja od mržnje - i misleći na vječnost. Sada sam njezino ime mislio od punine njezina lika, ljepote - na momente - u imenu Isusa Krista, te našeg zodijačkog odnosa koji je prikazan, kao takav, i koji je imao svoju veliku poruku i osobnost. Sve je to moglo uzdići moj put svjetlosti, uzdići moju mitologiju, ili nastaviti sa izgradnjom one mitologije koja je odavno otpočeta. Ali što će se dogoditi?
Danas - međutim - njen ugodan osmjeh, kada ga se sjetim; njezin korak kada bi se kretala korakom pantera između stolova i između nas, uzdiže u meni nešto čarobno. To je potvrđivalo smisao svijeta, to je predodređivalo postojanje vremena. Ti pokreti su me opominjali, i zvali vječnost, i zvali nebesa, i tvorili smjesu filozofije i života, kakvu će mi tek najveće nimfe u narednim vremenima otkrivati. Nisam tad mogao odoljeti pomisli da je to najbolje u svemiru što postoji, i ni sekunde u to sumnjao. Iskreno sam vjerovao da se tome ne ništa dodati ili oduzeti, pa da bude bolje.

***
I to večer kada dođoh doma i legoh misleći i tražeći i dalje petu stranu svijeta, kako su mi Tatjana i Nina zadale, bi jak vjetar i kasnije oluja, i grmljavina i udar svjetlosti, i ja pomislih kako će mi ponovo doći neka od nimfi, velikih, koje sam dobro znao, i kako će biti to izuzetno. Ali ništa se od toga ne dogodi, i opet mi se pred očima u polusnu pojavi Kristina, i ja sam bio siguran da je to ona, kada mi poče govoriti:
- Jedna osoba iz svijeta i stvarnog vremena s Anastasijom će podizati tvoju intuiciju, i ti ćeš biti kao Platonov filozof koji će, izašavši iz pećini i vidjevši prvu rajsku svjetlost, shvatiti početak svjetlosti, ali to dolje ljudima vječne tame nećeš moći da objasni.
I uznemirih se.
- Je li to Kristina? - upitah.
- Na dobrom si putu kada tako govoriš, i kada tako misliš. A ovdje je Tamara, umjetnost, i četvrta nimfa u poretku hijerarhije Univerzuma: i nimfa koja upisuje najviše odgovore. Dolazim ti sad, ali ja na kraju bogojavljenskog vremena doći, da upisujem tvoja proroštva. Vidiš moju bodro boju koju nosim, i pamtiš je, i znaj da je to sa mnom sjedinjeno u rukopisu odgovora. To će biti tvoj svemirski poziv.
- Ja sam Doroteja - začu se drugi glas, pored nje, – i bliznakinja njezina, i šesta po redu u Univerzumu. Upamti to; jer to je pamćenje za novi zakon, zauvijek. Nama su boje imenovanja, i ti znaš dobro vrijeme koje teče, i vrijeme koje se proriče, i vrijeme koje zato mora doći. Ja sam nimfa proroštva, i najveći koji su dolazili bez mene ništa nisu mogli učiniti, i bez nas dvije nisu traga nisu mogli ostaviti. Vječnost je čudesna kada se misli u vremenu.
Ja bih zbunjen, a one su nastavile.
- Ivana i Valentina će ti pomagati i jako te učiti, nimfa života i nimfa mudrosti, ali njih dvije se čuvaj; posebno posljednje, ali i Ivane! Puno tvoje prosvjetljenje će biti dosegnuto kada se nešto najvažnije dogodi. Ali do toga vremena smo ti sve mi jako važne, ali ti je Anastasija najvažnija, jer ti je Artemida važna; i Nina ti je važna, i Tatjana ti je važna: i još nešto što naslućuješ. Možda to sad možeš i pretpostaviti… Jedino to vrijedi u vremenu.
- A Kristina?!
Šutjele su svojom mirnoćom i pogledom, i gledale me, kada sam ja nastavljao:
- Zašto ste tako tajnovite, jer ja imam samo jedan jedini zadatak, i jednu najprostiju želju – rekoh, – da pobjegnem iz ovog prokletog grada… Je li to nešto previše?
- Dobar si put izabrao – rekoše; - i evo mi ti sada iz vječnosti vučemo ruku po papiru od vremena. Mi govorimo, i ti govoriš; i mi upisujemo tvoje proroštvo: ono je početak zakonodavne mitologije... Slavene: Znaš li ti koje je sad vrijeme; i je li ovo vrijeme prije događanja tvoga vremena, ili poslije događanja tvoga vremena? Ti najbolje u svijetu poznaješ vremensku bit, i zato tvoja tajna, umjetnost, može spojiti tri vremena u istovremenost, i čitaoce magijski k sebi vuči.
Ostadoh s tim zbunjen, i pokušah se snaći u tim mislima, kada one nastaviše:
- Nas dvije sada upamti po bordo i ljubičastoj boji, da se sjetiš kad ti god dođemo! Ali znaj, uvijek si taj koji misli na ljepotu i misterij; ali i Anastasiju, prvotno, nemoguću nimfu kao boginju, jer ćeš tako uspijevati. Ti ćeš to moći, jer znaš što treba znati, i jasno ti je što se treba otkriti. Kada od jedne ljepote oduzmeš misterij, ništa ne ostaje od ljepota ne ostaje. Na drugoj strani, kada se ljepota spoji s misterijem, Anastasija otpočinje.
- Tamara, to znam, i to nitko na svijetu drugi ne zna, to ne može pretpostaviti – rekoh. – I zašto vi meni dolazite i to i objašnjavate, a drugima nećete niti se pojaviti?... Svijetom vladaju bezumne sile, i ljudi su u pometnji, ne razumiju najprostije stvari; vas ne znaju i ne uspijevaju vas pozvati. Pomisli kako je meni to ljudima dolje tumačiti.
- Artemidski prorok kada preuzima jednom uzde Vječnog, zauzdava vrijeme do kraja vremena – reče Tamara, - i to nijedan držeći svijet ne može podnijeti. Artemidski prorok kada govori, onda svi nakon izvjesnog vremena moraju na to da zašute.
Gledao sam je radostan i sjetan, kada je nastavila:
- Pri svemu tome, Anastasiju pazi i čuvaj iznad sveg!… S njom kada govoriš, isto ti je kao da s boginjom govoriš: više od toga nije moguće. Njeno ime kad spomeneš isto ti je kao da ime boginje spomeneš. Nemoj je s ničim uspoređivati! Čitav Panteon zadrhti kada se ona nasmije, i svi su bogovi pred njom bili zbunjeni: svi svjetovi odatle donose na kraju odluke.
Potom se malo povukoše i ispitivački me gledaše:
- Čovjek ima mnogo razloga da vjeruje u Boga, i mnogo bogova; a onda gradi vjeru, i misterij u jednoga Boga, iza čega nastaju vjerovanja. To ga zbunjuje. Sada ćemo sve razriješiti.
I to mi iznenada, došavši u moj stan - po točci svjetlosti, u punoj svjetlosti - rekoše Tamara i Doroteja, dok sam mislio na Kristinu - četvrta i šesta nimfa nebeskog svijeta - i rekoše da konačno postaje moguće ono što je nemoguće. Zamoliše me da držim čvrst stav filozofskog dostojanstva, i jako lice proroka. Ako sve bude kako one vide, kako se osjeća, nitko me neće moći zaustaviti. Usvojio sam posljednje čitanje Pavlova apostolstva, i tu stvar doveo do jednostavnosti – govorile su mi – i sve to jasno usporedio s Plotinovom filozofijom: Osjetile u to osobito.
- Imate li još nešto dodati? – upitah nejasnoće, pomalo i razočaran.
- Spomenuo si Kristinu, i zato ti moramo reći. Poslana ti je iz bitnog razloga, koji ćeš brzo saznati: i što ga brže saznaš, brže ćeš napredovati. Imena su veoma važna jer su važna božanska imenovanja. Pravila igre su ona, koja sad stalno učiš, i sve više drugačije počinješ učiti.
- Lijepo vi to meni govorite, vi koje odoste sad u rajska lovišta boginje, za tren, ostavljajući me samoga ponovo, da budem dodatno iznerviran i zbog tog.
- Ti uzmi što ti treba, i znat ćeš to učiniti – Doroteja mi je govorila. – Važno je to da smo mi uspjele.
I tako vidjeh da me shvatiše, i bi im jasno, i lako se dogovorismo. Potom bljesnu ogromna svjetlost pretvarajući se u točku svjetlosti, utapajući se u vječnost, s vjetrom. One me ostaviše u mojoj sobi, ponovo samog u vremenu, kada osjetih blaženi mir iz čvrstog rukovodstva koje mi navijestiše. Umjetnost će me voditi, i proroštvo će me voditi: i biti će to osobito i veličanstveno. U svemu osjetih i malu strepnju. Ona će mi s vremenom pojačavati svoje pojave, i svoje odgovore, i staviti naspram svih proroka, u središe, i tu me otvoriti.

***
Igra je jedan od boljih načina rješavanja dokolice vremena, pošto vrijeme ne postoji drugačije, i vrijeme u sebi guši, i prestaje biti vremenom, te mu trebaju stalni znakovi ljudske pažnje, i treba mu stalna borba bogova u vremenu. Neven je stalno bio u laganom dosluhu s tim, s takvim s duhom, i činio to uvijek na dobar način, kako je to bilo potrebno. Kada smo – tako - ponovo bili u Romini Taru, ja sam ponovo strepio od suočenja i njegovih upada, prvotno, ali i od njih obojice. Ta graciozna djevojka je kao Europa, s korakom tajnovito nasmijana, uvijek među nama, s mistikom u pokretu i licu, na dvoboj je izazivala boginje. Svojim stasom je otkrivala negdje davno sakrivenu filozofiju. Na kraju, sve je to kod mene moralo biti povezano sa ne/mogućim tragedijom, na koju nisam mogao niti smio misliti. Jer moguće je ovdje da se nešto dogodi, a moguće je da se ništa ne dogodi. Za mene je to oboje bilo upitnim.
Biti ću u velikom iščekivanju i sada neću znati zaista, što će biti. Čitalac će kroz vrijeme - kako se bude probijao - razumijevati razlog i zakon zašto je ovo bilo potrebno: imati će čast što s ovim postoji.
I Neven sada uze riječ, i govorio sve ono što je prethodna dva dana smislio:
- Proučio sam sve o djevici i vodenjaku – reče joj, - i moram Vam reći Kristina da je to jedan čudesan spoj, možda i dobar, jer se pojavljuje odnos velikih suprotnosti: teške zemlje i eterične prirode nebeskog... Naime ovdje se vodenjaku kao vrhunskom zračnom znaku, intuitivcu, suprotstavlja teška konkretna djevica. Znaš Kristina - reče Neven okrećući se prema njoj značajno, kada ga je ona začudo pažljivo i slušala, - nekome Vam je to jako potrebno da ga prizemlji, opameti. Ja ne znam koliko je Vam poznato: ali vodenjaci su totalno ludi i neuhvatljivi u ovom svijetu, i nikako da se smire dok nešto mahnito ne izazovu. Stalno nešto grade, i uvijek nešto hoće srušiti.
- U pravu je – slagao se Alen s njim.
- Evo, ja smo to i on dobro preživjeli i osjetili.
I ona se pomalo napravi kao da sve ne čuje, ali i nasmija, i ode dalje opet s mistikom na licu, koju sam samo ja više volio od njegovih riječi, i najviše u nju vjerovao. Neke stvari se nikada ne mogu opisati. Nepopustljiv lagani korak pratio je sve to, i moram priznati u svojoj skromnosti - i u svojoj veličini – da ovo osjećam kao unutarnje jedinstvo, meni poslano, i dovedeno do najvišeg stadija za ekstatički poziv. Njega ću stalno tražiti. Misleći o njoj i govoreći s njom, mi smo se kao odabrani prepoznavali. To će ostaviti bitan trag u mojem životi, i utvrditi moju misionarsku bit, i podići u vremenu iznimno stanje traganja za velikim prorokom. Ali čitavo to vrijeme, Neven je držao knjigu u ruci, listajući je na način, da je tražio odgovarajuće podatke u njoj, koji će se složiti trenutku - u vremenu - da ga uhvatiti u eteru duha, da taj trenutak kao izraz svojeg šarma, pred nama, u zodijačkim mislima proizvede. A svaka nova misao je za mene bila pečaćenje našeg postojanja, našeg prostora, i ja sam situaciju sad vidio bitno olakšanom; pošto je Kristina već je lagano pored nas rasterećena hodala, a ja toplo obradovan ovim uspjehom. Prvi korak je učinjen. Sada sam vjerovao u nebeski dogovor, i poziv. Najgore je prošlo, i sada sam čvrsto u rukama držao nešto što neću ispustiti: idem korakom naprijed ka nečemu što je osobito. Iako, kada bih se malo bolje se sabrao i sve promislio – a znajući sebe - nisam mogao niti pretpostaviti, kako će se sve dalje odvijati, a da bude sve dobro. Pitao sam se, i ta pitanja su ostajala u magli. Nadao sam se da će sve u svoje vrijeme leći na svoje mjesto, dati mi jasan put; jer duboko sam u sebi imao pozitivan nemir, koji me uvijek u najboljim trenutcima pratio.
- I eto – zatvorio sad Neven knjigu, i počeo miješati kavu, siguran u svoje dobre namjere: - Ja mislim da sve već riješeno.
Nakon toga nastavili smo svoja beskrajna naklapanja o filozofiji - o postojanju o umjetnosti, o mogućem i nemogućem u konceptu njihova akta – a koja su naspram onoga što je nudila Kristina, bila čisto gubljenje vremena; i činjenica ispraznog mudrijašenja, ispod dostojanstva odabranika Dvora Artemide, boginje, i ispod dostojanstva imena Anastasije, i Nine i Tatjane: i svih onih koje dolaze i koje će dolaziti. A oni, sluđeni svjetskom paranoičnim racionalizmom – strukturalizmom – zovući to filozofijom, imali su Nađu nimfu kao učiteljicu. To nisu znali; i ja sam to kao u magli pretpostavljao. Oni su to željeli misliti, i tako htjeli biti i umjetnici i filozofi, istovremeno, te tu se vračali na sami početak pitanja smisla o svemu.
Sjetit ću se ovdje i Valentine, koju još nisam upoznao, upozoravajući sad čitaoce da ovo što ću sad reći, se događa negdje duboko u vremenu, kada sam se s njom već dobro zbližio, kada sam s njom mogao normalno govoriti. Rekla mi je: «Ako nema mraka, nema niti svjetlosti!» Onako crna, uzbuđivala me drugačije nego ijedna, i zato ostavljala osobiti trag. Kasnije sam u njezinoj sjajnoj crnini vidio borbu za svijet, borbu protiv svjetlosti; a i ubijanje svjetlosti, i «izranjanje» svjetlosti po duhu na drugi način, i onako kako je to zakon svagdanjeg stvaranja potrebno. Bila je nilfomanska vizija od koje sam beskrajno očekivao. Jer Valentina nosi crnu odoru i crno ruho, i crnu ljepotu i crnu mistiku, i crni svijet fascinacije, koji je sjajan i briljantan odgovor na neka najviša očekivanja. Sjetit ću se nje ovdje, jer ću s njom, kada budem našao zajednički jezik, naći brzo i dogovor. To je onaj jezik duha koji su Alen i Neven mrziti, jer ga nisu mogli savladati, jer je to bio duh svjetlosti u njegovu misteriju, prvi i posljednji. Oni nisu mogli da ga podnesu.
A njima sam kao djeci sad morao tumačiti najjednostavnije stvari, i pojmove, govoreći filozofski o umjetnosti i svjetlosti: o borbi bljeska svjetlosti s «mrakom svjetlosti», kada su oni željeli da provjere svoju nepostojeću misao o likovnoj umjetnosti.
Filozofija je uvijek ne-filozofima stvarala osjećaj strahopoštovanja, i taj predmet divljenja je uvijek nekome zauvijek ostajao teret. Oni su se do beskraja pitali zašto filozofi neke sulude stvari postavljaju kao moguće. A u ovom slučaju – kada se radilo o njima dvojici – oni su bili zainteresirani i morali znati, zašto je meni proroštvo toliko bitno, i kao magija, da toliko na njemu insistiram, o njemu govorim. Bili su uvjereni da je tu neka zamka, da će me uhvatiti u klopku, i da će me zaskočiti, jer je tu nešto vraško i previd, s kojim će me prvi put učiniti nemoćnim, i dotući. Ja sam se moćno odupirao jer sam imao viziju, i dar; i na kraju proturječnost nisam vidio. Tako sam rekao Nevenu, koji je skoro držao konceptualni akt u galeriji Likovne akademije:
- Slušaj me dobro; i ti znaš taj moj idealizam i misticizam proroka? – rekoh. - Vidiš svoju umjetnost i zamisli sad slijedeće: zamisli da za izvjestan broj godina, možda i sto, stekneš mnoštvo pristalica i sljedbenika, koji te s ponosom spominju i prate, misle tvoje ideje, iznova se k tebi vračaju, i o tebi govore. I što se događa?… Događa se to da oni ostvaruju tvoj svijet, i projekt tvoga povijesnog vremena, a ti se pojavljuješ unazad kao njihovim prorokom. U kasnijem vremenu događanja, oni počinju tvojim imenom da se zovu.
- E pa da - reče. - To je to! – i složi se.
Sada je pognuo glavu i razmišljao o tome što sam mu rekao:
- I u procesu daljeg nastajanja svijeta – nastavio sam, - ostvaruje se tvoje proroštvo.
- Nesumnjivo! - konačno se dogovorismo, i on poče: - I znaš što... što je kod tebe problem? - motao je cigaru i čekao pravu riječ: - …Kod tebe je samo problem tumačenja, i morao bi na tome poraditi!
A ja jednostavno i umjetnički i strateški pomislih, da je kod mene problem prosvjetljenja, o kojem je teško govoriti, a da me netko pratiti.
- Kod mene je problem sugovornika, Nevene – rekoh mu; - jer u biti mi umjetnici, u koje ubrajam i sebe, prvotno, vječnost pretvaramo u vrijeme, ali na način da se ostvaruje ta vječnost u budućnosti narednog vremena. To vi niste uspjeli učiniti u svojim aktima. U tome je problem našeg nerazumijevanja i tvojeg protivljenja… Sve je u umjetnosti filozofija, koja se u likovima za sebe bori.
U vezi sa tim mislio sam kasnije, kada smo se rastali, kako je Kristina moj Bog na dlanu, i u snovima, i Bog prije svake religije: kako je ona je objava svjetlosti; kada je nama vodenjacima kasnije lako od toga napraviti okult: postaviti mit i izumiti religiju. Peta strana svijeta je tu negdje, i stoji jasno pred mojim duhom, i okom, i treba je samo vidjeti. Nju tražim! Ali sada znam, da njen pokret zaustavljen u vječnosti, sve tajne spušta u vrijeme. To je ono što je zadato da se po zakonu duha ovako meni otkrije. To je ono što sam – mislio sam – vječno tražio.
Ali ipak da kažem nakon sveg, kako je Kristina bila moja zemaljska greška – i nebeska greška - koja mi se u jednom trenutku pojavila kao čudesni idealizam, kao iznimna pravilnost. Potrebno je to duhu nekad, da se ostvari, da luta, da postavi sebi sve razine iluzija: da bude sluđen s graničnim situacijama, i tako otkriven. Kasnije ću, mnogo vremena kada prođe, u situaciji kada budem sve znao što će se dogoditi, shvatiti kako je ovaj ružni realizam pomiješan sa mojim snovima, u biti bio vrijeme inkubacije mojih najvećih misli, koje će u pravom trenutku zasjati, i rasprostrijeti se u mom duhu – po vaseljeni odatle – i učiniti ono što je potrebno.

***
I dolazila mi je ponovo Tamara, i dolazila mi je ponovo Doroteja, kasnije, i govorile mi isto; i govorile mi da sam sretan, što sam takav, da se bolji nisam mogao otkriti. One su dolazile da me uče, prije nego što dođe vrijeme, u kojem ću se osobito otkrivati.
- Pa umjetnost je najveće proroštvo – govorile su, - i svaki umjetnik je prorok onoliko koliko je umjetnik, koliko probija program svojega govorenja, unaprijed… On svjetove zove!… On zauzdava vrijeme, i daje otvor vječnosti. Što su činili Mocart i Šopen, nego govorili ono što će biti ljudim velika istina, programirali u njima svoje govorenje. Mi smo bliznakinje, i drugačije smo, ali se jedna od druge nekad i ne razlikujemo. Naučit ćeš nas, i mi ćemo osobito te voljeti!... I još, pamti: kada s jednom govoriš, isto ti je kao da s drugom govoriš. Bolje ti nešto za vrijeme, za rukopis vječnosti u vremenu, nije moglo biti poslano.
Govorile su mi još i to, da je svaki umjetnik veliki, koliko je veliki prorok, koliko snažno utiskuje u svijet svoje proroštvo. On je «mitolog»--to je skrivena svjetska mitologija… A ako na drugoj strani to ne čini, nema ga, i ne može ga se vidjeti, i ništa od njega ne ostaje: Ne postoji. Nije u stanju da nametne svoj svijet, i zakonodavne svoje odgovore.
- Doroteja ti govori, i upamti: Orfej je razvukao žice na liri, i uzeo frulu, i prorokovao, i nije riječima govorio. Tko može osporiti njegovu snagu u imenu, i orfejski misterij?
- I što ću s tim sad ja činiti – upitah.
- Mi ne određujemo vrijeme kao Anastasija, kao Nina, kao Tatjana, ali mi ćemo na kraju iskazati proročki već dogovoreno – upade Tamara. – Vi ćete se dogovoriti, a mi ćemo znati bolje te odgovore reći, nego što ti možeš sada i zamisliti… Slavene. Mi ćemo služiti: mi ćemo odgovore opet zatvarati u misterij. Tako se jedan svijet zaustavlja, a drugi pušta u pogon, i počinje da postoji, i počinje da uzdiže svoj smisao, i počinje da govori. Nemoj to nikada zaboraviti niti u vječnosti, niti u vremenu, nego neka te prati, i slijedi, dok imaš svoj duh i dušu, i miris svojeg postojanja i možeš se prepoznati.
I to mi reče Tamara - a pored nje je bila Doroteja - prije nego što otiđoše u svojim bojama u smjenu mraka i svjetlosti, u točku svjetlosti, u čisto bijelu svjetlost, u misterij. Kasnije ću, kada se upoznam sa njima potpuno, i sa svim, shvatiti poruku ovih riječi do kraja, i njihovu moć i njihovu snagu, i njihovu programsku odabranost. Molim čitaoce da budu strpljivi, jer ovo je vrijeme kada se sabiru činjenice vječnosti, u sustav da uhvate duh koji je uvijek u izmicanju. Mnogo toga mi je još tajnovito govorila Doroteja, govoreći čak i ono što nikada i ne smijem reći. Ja sam dobro upamtio njihovo mjesto, i svoju ulogu, te bio pripravan; bio sve jači i jači za dolazeće vrijeme, i korak po korak se sve više uspinjao.







III.
ARTEMIDSKI MISTERIJ





I tako je rat u meni u Sarajevo u tom vremenu postavljalo sva granična pitanja, tražio sve moguće i nemoguće odgovore: ostvarivalo brisani prostor duha, otkrivalo neotkriveno. Bila je to filozofija koja je – na svoj način – bila samo moja, koja se s više strana potvrđivala. Ovaj svijet je još s ljepotom Kristine dodatno izbrušen, kao svijet zadnjih i prvih očekivanja, i ja sam sad duboko vjerovao u nekakvu predodređenost, u jedan veliki program. Slobodno sam mogao s bogovima govoriti. Meni je to na posljetku bilo dopušteno da učinim. Duhovi i anđeli, muze i nimfe su kroz mene mislili i nosili pozive.
Da sam znao što će se sve dogoditi - što me čeka - mogao sam samo plakati. Ali vremena su se mijenjala, i nastajala su nova vremena; i ja sam ulazio u vječna svjetlosna razmišljanja, misleći prvotno kako ću pobjeći iz grada, kako da nađem tu nesretnu petu stranu svijeta, misleći tko mi u tome može pomoći. Pri tome sam duboko osjećao da to nikako ne može biti rješenje svagdanje i materijalno, i fizičko, nego osobito i nadstvarno i metafizičko. O tome sam sanjao, na to sam mislio. I sad, ako ga odmah ne nalazim, to ne znači da ga neću naći. Idem putem koji je predodređen, i čvrst, i stazom koja vodi u središte svemira, i nepobjediva. Takav zadatak nitko nikad nije dobio, pa i mišljenje o njemu mora biti čudesno.
Ali sada jedan udar granate izbaci me iz ravnoteže, ponovo, i rastrese – i sabra opet u sebi – i ponovo se nađoh između mraka i svjetlosti, i duhovna svjetlost me obuze. Koncentrirao sam se na Artemidu, da nju dobijem, konačno, da mi ona dođe, jer je na kraju meni prvo morala doći. Zašto bi mi toliku vojsku nimfi slala, i toliku prethodnicu, i njihovim pojavama moćno mi govorila. Nju sam snivao, u nju sam vjerovao; i u svim svojim lutanjima, ja ću vječno nju imati kao putokaz. Ja sam u nju bio na kraju i i zaljubljen. Drugačije bi sve bilo besmisleno. Sada, kada je već sve tako, ona je mene morala dobro znati, i štititi, kada sam ja već njen prvi zaštitnik na zemlji. I upravo zato sam sada zavapih «Artemido!» prema silueti ženskog obličja, koja mi se približavala, moleći sve bogove i anđele - i arhanđele - da mi se to dogodi. Govorio sam kako možda nikada nisam govorio:
- Tako ti imena, i vječnosti, i vremena, i tvojeg lovačkog misterija, koji je ono najviše među zvijezdama, usliši moju molitvu i dođi.
- Anastasija je! - reče lik iz tirkizne svjetlosti. - I nemoj se kockati sa mojim povjerenjem! – bila je malo i zvanična.
- A gdje sam pogriješio? – upitah.
- Razmišljaj! – dobih zapovijest u glasu prve nimfe. - Želim ti nešto reći i biti s tobom, i bolje te upoznati; čuti, i vidjeti... Želim ti eto pomoći.
- Sad možda i nisi uzalud došla! - rekoh.
- Hm!... – začudi se, pomalo. - Nemoj misliti da možeš sve osvijestiti svojim umom: i nemoj misliti da možeš misliti ako ja ne mislim. Ja u stvari nisam mišljenje, i to je tvoj problem, i svih svjetova problem, i svih ljudi.
- Pa Kristina je djevojka kao i vi, na zemlji, i ista je, i ja te pojave jedva razlikujem; i snovi mi se i realnost miješaju Anastasijo; i ja ću poludjeti! – govorio sam. - Drugi ljudi nemaju takvih problema, i oni nemaju nikakvih problema!
- Pozvao si me! - reče.
- Pozvao…?! - iznenadih se.
- Da!... Možda ne moje ime osobno, ali si tolika pitanja dolje postavljao, da se sav Dvor tresao, i svom silinom, i ja sam eto došla da vidim što je, i da te upitam mošda nešto, da ti pomognem – govorila je.
- Tresao se!? – ponovih za njom.
- Da, svom silinom i sa svim nimfama, i sve smo to osjetile, i ja sam evo prva priskočila... Veličina pitanja otvorila je najvišu ladicu Univerzuma, ja govorim evo tebi, ja sad tu stojim: Da li ti znaš što to znači? Možda nisi dovoljno u sebi otkriven?
- Moram ti reći, Anastasijo, da evo, poznajem snagu najviših ljudi u filozofiji, koji su dolazili, poput Platona, Plotina, Plutarha, Prokla, i oni su bili zaista filozofi, i oni su zaista nebeski govorili. Misterij moj i ljepota moja, prikazuje mi pravi odgovor; jer moja duša je ipak Anastasijo ljepotom odabrana. Nina nije nimfa, uzalud tvoja bliznakinja. Anastasijo, mislim da je konačno došlo vrijeme da vragovi svih racionalizama, krvožedne materijalističke zvijeri u filozofiji, budu uništeni. Bog ne priznaje njihovu nepostojeću providnost, i tek pomalo hoće misliti njihovu relativnu vremenitost. Čovječanstvo mora biti oslobođeno!
- Zasigurno! - složi se.
- Ono će istina opet upadati u ropstvo, ali eto, opet će netko dolaziti da ga oslobađa.
- Osjetile smo to gore, sve što govoriš, i da to hoćeš - reče; - ali suviše žestoko nastupaš, i mnoge ćeš vrijedne stvari svojim snažnim duhom satrti: one će biti raznesene.
- Ja se neću pogađati s tim jadovima, nad njima plakati - rekoh.
- Makar smo na istoj strani; i sretne smo zbog toga - reče mi: - i to ti je već dovoljno. Ponovo nam se netko na zemlji pridružuje. Znaš li da je boginja izgnana dolje bila iz svijeta, i gotovo zaboravljena? Neke stvari trebalo je do kraja dovesti, i ovu misiju uzalud nisi dobio... Artemidi sviđa kako radiš, i gleda te i budi uvjeren da zna sve, i svaki tvoj potez je pod visokom budnošću misterija. S te strane očekuj beskrajnu pomoć... Ona nije uzalud boginja lova među zvijezdama, divljine i šuma, a ljubav je u tom misteriju.
- A što to znači? – upitah.
- Ponovo će svi bogovi šutjeti kada ona bude govorila - reče.
- Ali ona je veličanstvena i kada šuti, i… i možda bi ona i dalje trebala šutjeti, a oni neka klepeću po svojim religijama.
- Možda…a i možda je njezina šutnja sada – reče Anastazija – dovedena do stadija da nova šutnja treba da otpočne?
Razumjem, i ja ću šutjeti i stalno šutjeti, ali samo jedan tvoj odgovor želim – rekoh joj.
I sretan sam bio što prva nimfa Artemide meni tako govori, što je mogu ovako čuti. Sretan sam bio što imam mogućnost da je zauvijek mogu slušati. Osjećao sam to osobito. Pa svjetovi bi trebali pred nimfama i božjim poslanicima - genijima - da zanijeme. Ljudi stvaraju sustave koje najgrubljim sredstvima brane od njih, kao greške svojih paranoja, da bi uzdizali utvare, i bili zaštićeni s njima, u ludosti živeći. Utvrđuju znanost kada bogovi utihnu. I na kraju odatle veliku silu sotonskog vremena tvore, kao vremena koje, evo, svaki dan trpimo kao svijet, i proživljavamo, i s njim se borimo. To sam mislio dok sam s Anastasijom opčinjen bio tu, u mojoj sobi, u kojoj mi je ona silom svojega duha to potvrđivala.
- Razmišljao sam o Pavlu – nastavih, - koji je od filozofa pretvorio se u proroka, s namjerom... filozofiju u mitsko.
- Obično ljudi tu finu igru ne razumiju – reče.
- Između njega i Plotina, ne vidim razliku u duhu, u misli, osim u pristupu. Jedan je se otkrio prorokom, a drugi mistikom – rekoh. - U svjetskom vremenu između njih je vrijeme od 200 godina, što je za mene nevjerojatno, ali njih ujedinjuje vječnost, jedna stvar koja je jedinstvo. Ono je opet izgubljeno među svjetovima.
Ona je šutjela svojom ljepotom, kada sam nastavio:
- Obojica su stvorili kršćanstvo, i nisu nikada jedan o drugom nisu govorili. Čudesno... Izjednačeni su po snazi, i domišljatosti, ali po stilu različiti. Anastasio, ja razmišljam: možda je to jedna osoba koja se s dva imena zove. Iako je vremenska razlika tu, ona ih može i ujediniti. Nikejski sabor je tek 324. godine, i do tad se moglo svašta izmisliti i nadrobiti. Na «Zasjedanju Olimpa» bigovi su već neke stvari oko toga dotakli. Na isti put su obojica krenuli, u jedinstvo koje je trojstvo, i mene ta istina razdire, i ja ne mogu o tome da ne govorim. Ja sam helenist, i ne mogu o tome da šutim. Jedan je najveći mistik Zapada, a drugi najveći njegov mitolog.
- Moraš se pomiriti s tim da ćeš zauvijek biti sam, i uvijek sam, ali sa nama koje postojimo, sam! – reče. - Raduj se što će te ljudi progoniti, jer te mi dočekujemo, i tako dočekujemo. Time što si probio gore i otkrio programe nimfi, osmislio govor, izniman, stao si pred lice proroštva. U narednom vremenu ćeš u moje ime govoriti, i kroz mene govoriti. Artemida je odlučila da to bude najveće što je moguće.
Oči su joj potom zasjale misterijski i zanosno tirkiznom svjetlošću, omamljujući moj duh uznesenjem, i uznemirujući moj beskraj; kada odmah promjeni svoj izgled svog samosvojnog svijeta, i nestade unutar točki sabrane i čiste sabijene svjetlosti. Ja ostadoh sam s osjećanjem da je to moja pobjeda, i moj i njen artemidski proboj. Mi smo postali sjedinjeni, jedno-u-Jadnome, i nikada se nećemo razdvojiti.

***
Ali ponovo kada sam bio s Anastasijom, jer sam je zvao, jer smo jedno drugom trebali, i ja sam želio s njom govoriti; i rekao sam joj sad da se u meni jedan svijet osjeća, novi, i da nitko to ne može pojmiti. A ona mi je sa svoje strane nastavila govoriti, tako da me učila. Govorila mi je da Artemida skriveno utiče na pojave, preko svojih nimfi a onda preko proroka, kada stvara nebesko ili zemaljsko vrijeme. Trojanci kojima pomaže u ratu, gube rat od Grka na zemlji, što je samo naizgled, jer je morala taj rat dobiti Atena, boginja rata i mudrosti. Drugačije Olimp ne bi mogao biti, i bio bi upitan. Tu međutim je skrivena jedna tajna, koja se sastoji u tome da boginja rata je u samoj Jeleni--Artemidi poražena.
- Ali Delfsko proročište – govorila je - u sebe uključuje sve. Kod Grka je važno drugačije mišljenje proročkog, i oni nisu vjerovali povijesnom vremenu, što znači da nisu vjerovali vremenu kao takvom, nego vječnosti. Svatko je osobno mogao pitati za svoju tajnu, samo svoju, i tu dobiti svoj odgovor, najmudriji odgovor, i preporučit se tu bogovima. Važan je bio pojedinac, koji je duh, jer on može biti čitav svijet, i tako jeste: u događajima se to potvrđuje. Doroteja će ti govoriti to u proročkom maniru, kako ona to zna; a i naknadno će ti govoriti proroštva, s namjerom da to budu «ovi» odgovori. To će biti pravac u vremenu… Jaka je i prodorna njezina istina i jača do mnogih bogova na horizontu. Ljubičasta boja, Slavene, znači čudesan zakon suzbijanja riječi i misli! Umjetnost je odmah uz nju, iako je prije nje, i njezina je zamka, i njezina magija: i kraj i početak. Njezina istina je vječno traženje vječnosti. Tamara je njezino čudo nad čudima, i nemoj da te iznenadi koliko je umjetnost pobjedonosna, iznad svakog poraza, kako prolazi kroz vrijeme. A i nemoj da te iznenaditi ovo što ti govorim.
Anastasija me tako učila, i jačala me u onome što je potrebno. Ona mi je govorila ono što sam već znao, i ja sam to moćno sad utvrđivao.
- Ovo je tvoje pripravno vrijeme, upamti, a ja sam tvoje najvažnije u sadašnjem vremenu, i u budućem vremenu, i u svakom vremenu, ali pored još nekoga. I nas troje smo bit i misao sveg: nemoj kasnije se prevariti u razmišljanju i odgovorima.
- One su mi govorile o nekom potonjem vremenu, nakon tvog vremena, Anastasijo - rekoh.
- One su ti govore o vremenu nakon najvećeg vremena, koje dolazi. Iza vječnosti ide vrijeme kao rukopis, u kojem ostaju istine koje su život, i one pokušavaju vječno živjeti. Govorenje vodenjaka je međutim Uranov misterij i nemir, i priča koja se s velikom pažnjom očekuje - reče.
- Ali ja bih ipak da umanjim tu ambiciju, jer sam previše uznemiren.
- Tamara i Doroteja će ti govoriti ono što je već odgovoreno, ali moraš znati da je to mitski zakon proroka, i da si ti u klopci, zbog slobode koju si želio živjeti - reče. - Svaki dan čovjek dobiva zadatak za jedan svijet, i za sve svjetove, i uvijek se zapetlja u tom jednom svom svijetu. Vodenjak ima tu osobinu da po misteriju izbjegne zamke, i stvori ljepotu, oslobodi se i ode u sve svjetove… i opet se u svom jednom velikom svijetu nađe, zauvijek. Kasnije se na zemlju i u stari svijet ne želi vratiti.
Ja sam naslućivao što ona govori, i to je bilo dobro, i pomalo me to plašilo, i s tim sam sve više bio uznemiren. I sada - pošto ona ode - ja sam i dobio mogućnost da se koncentriram na tome; i mislio o pobijedi u ratu, i o porazu u ratu, i pokušao dokučiti kako je to moguće i zašto je to moguće. Sada kada ostadoh dugo u tom mišljenju, iako uznemiren, bih oduševljen i otvoren u duhu, zato što to mogu misliti.
Ali brzo nakon toga – i zbog toga - mi u sobi zasvijetli ljubičasta svjetlosti, i dođe mi Doroteja sad u trenutku kada sam o njoj govorio i razmišljao, i kada mi je to bilo najvažnije. Želio sam ponovo s njom govoriti, jer ona je «vremenita», i sva od vremena, i zna unazad i unaprijed, kako je bilo i kako će biti. Ali ja sam ovdje htio i provjeriti snagu Artemide, boginja svoje, iako nisam sumnjao da je ona najjača. Doroteja me taj dan gledala s interesom, jer je moćno osjetila moj poziv. Ja sam ovdje imao razlog važan, i morao sam je pitati. Bilo mi je važno da to znam, i htio sam da od nje to čujem:
- Zašto Atena pomaže Grcima u ratu, i oni pobjeđuju i zašto Artemida pomaže Trojancima i oni gube. I jedna i druga su boginje, i zar moja boginje može i smije prihvatiti poraz? – pitao sam je.
A ona me tad gledala ljubičastom čvrstim pogledom proročkog misterija, i kao da je očekivala to pitanje, i kao da je tek željela misliti taj odgovor. Već dugo stoji to nerazriješeno, u zraku
- A kome to Atena pomaže? – reče na to. - Pa ona najviše voli taj svijet, Zeusova ljubimica, i prva je da pomogne svom ocu, i da uz njega bude zauvijek. Olimp je Grčki svijet, iako je svijet bogova za sve svjetove, ali to Atenu ne interesira, niti Zeusa gromovnika i silnika.
- Ali obadvije su boginje, a ovo je rat i između njih, i zašto boginja na takav rat i pristaje – bih uporan.
Ona me gledala s profetskom jasnoćom tad, i s jasnim poznavanjem te istine, o kojoj će govoriti.
- A što je pobjeda? - upita nimfa, - i tko ovdje pobjeđuje, a tko gubi? Bore se i Atena i Artemida, i obadvije pobjeđuju, i obadvije su u procjepima, i obadvije gube. I to je boginjama moguće!… Ima tu jedna tajna koja se ne može jednostavno misliti. Atena je na kraju u Jeleni izgubila, jer ona Jeleni nije mogla ništa, jer Artemidi nije mogla ništa: riješeni problem je u biti ostao nerješiv! Jelena je artemidskom snagom pokrenula rat i ona ga je na kraju dobila. Ratnici su poraženi i pobjednici se misle ushićenim. Međutim, sada stupa na scenu tvoja i moja boginja. Priča o vremenu postaje priča vječna, i uzor za filozofiju, i put za misterije. Pa kada Menelaj, pošto trojanska vojska osvaja tvrđavu, ulazi i leti prema odajama Jelene da je zbog njezine prevare ubije, ponovo biva zasljepljen artemidskom svjetlošću, njezinom ljepotom, i od svoje prvobitne namjere odustaje, one koju je držao žestoko u srcu deset godina. Taj jedan trenutak artemidske vječnosti odmah je poništio svo to vrijeme. . Artemida je to: veličanstvena je njezina poruka. U pitanju je bljesak mističke svjetlosti.
- Dorotejo, da li je to moguće?
- Sve je drugo nemoguće. – odgovori - Veličanstvena i čudesna Artemida, i kada je ratnica, kao lovac duha u nebesima, među zvijezdama i u beskonačnosti i u vječnosti vatre, kada na trenutak među ljude spušta opomenu kao vrijeme.
Doroteja je bila ozbiljna kada je to govorila, i znala je da njezina boginja nepobjediva, jer je i moja boginja, i ja sam to drugačije osjetio. Dora je na zemlji spremna da posluša i programira njezine istine i događaje, u riječi, i posluša druge nimfe, jer zna da je daleko to negdje osmišljeno.

Najava
A tih dana učestalo sam se družio s Alenom; i on me pitao stalno za Kristinu, i učestalo govorio o njoj, u času kada su moje kozmičke dileme nadmašivale svaku i mogućnost da on to pojmi. Ja sam se u stvari u kozmosu zaboravljao, i kozmos napuštao, i opet ga se na drugi način sjećao, htio na drugi način da ga otvorim. A Alen me vračao unazad i nagovarao da stanem i gledam u svijet, kada sam odlazio. Ja sam nekuda išao. Nije volio to moje mišljenje, jer ga nije mogao razumjeti. Kada sam saznao svoju misao poklonjenu od Artemide, svijet koji se sprema, po sustavu vodenjaka i udaru svjetlosti, ja sam morao u sve drugačije početi vjerovati. Moram biti jak i nepopustljiv, u dokazu te jasnosti sam sebe tako dokazivati, i govoriti kako je samo to potrebno. Tajnu sam znao i pred drugima bio superioran, ali nimfe su me izluđivale, i stalno sa novim zadatcima dolazile.
- Alene, zašto mi ne vjeruješ, i zaista te sada pitam zašto mi ne vjeruješ? Svijet je na raskrsnici i stari kodovi gube snagu, i nestaju, i sve dolazi do apsurda, i poremećuje se! Kada Bog napušta neki prostor, on mu prvo ostavi velike znakove da je bio tu On, a pritom i pripravlja svojega novog proroka. Nimfa Anastasija mi je dolazila i to govorila, i opominjala me na veličanstven način, i govorila da tražim i da ostanem, i da idem, istovremeno. Ja se moram odlučiti.
I on je bio doveden u klopku, i želio dobro da me napadne. Ustao je sad i hodao nervozan po sobi, jer mu je očito sve bilo suludo, i Kristina je bila tu, u koju je on čudesno vjerovao, i u nas vjerovao, ali sada je i vagao:
- Znaš što: Hajde ti fino nađi nekog drugog pa mu to pričaj, o borbi bogova između dimenzija, o nimfama među svjetovima, i... i ja sam ti, znaš što sam ja: obični stražar potpuno degradiran i zbunjen u ovom ludom svijetu, izuzet od jednog velikog poziva slikara: A to sam ja zaista bio.
- Ali ovo je nečuveno, Alene, i nigdje još nije bilo, i nigdje je postoji - rekoh, - i samo je ovdje moguće, vjeruj!
- E pa fino ti sad nekog drugog nađi, pa mu govori, i govori, i…
- Da nekog drugog nađem? - prekidoh ga. - E pa da znaš, i našao sam, i to je toj osobi velika čast, i ugoda, i prati me s ushićenjem, i misli svaki moj potez. Svaki naš susret je obostrana radost, Alene, i našem zadovoljstvu nema kraja. Ali čudesna je ta osoba, i kao iz nekog drugog svijeta, i iz svijeta za sve svjetove.
- Eto vidiš! Ja sam ti običan stražar Zemaljskog muzeja, degradiran od jednog slikara – poče ponovo.
- Otkako sam našao prvu nimfu, sve se promijenilo, i sve postalo drugačije, i misli mi se roje tako da izlazim iz svijeta, i vidim sve Početke i svjetove. Ona mi govori, ali i kad šuti, isto je to: Ja je gledam, i u meni počne vulkan misli da se otkriva.
Pri tome sam tu prešutio što sam morao prešutjeti, i izgovorio ono što sam morao izgovoriti. Vrijeme kako bude išlo – a vrijeme će ići, i na/dolaziti - sve će staviti na svoje mjesto, i kozmički se rasporediti; a on će shvaćati, i sve više shvaćati, koliko je griješio i kako treba početi ispravno misliti.
A kasnije, kada sam našao na Damira, kako sam se počeo vraćati u svoj stan, iznerviran mu počeh govoriti da se malo opustim:
- Ja živim svijet i meta-svijet Damire, i vrijeme i meta-vrijeme: i vidim svjetlost i meta-svjetlost, i opet sve to uspijevam ujediniti. Ja sam ujedinio realizam i misterij. A što to znači? Razumiješ ti mene?... Ja ne živim: ovo je borba za življenje.
- Razumijem te - reče mi drug i susjed. - Potpuno te razumijem.
- Da li ti mene zaista razumiješ? - zatražih da mi ponovi.
Bio je mnogo prosvjetljeniji od Alena i jednostavni dečko, s idejama. Nikuda nije išao nikuda iz naših zgrada, osim do podruma da se skloni u nevrijeme, ili do nekoga od nas pozajmi neku knjigu: studirao ju je i tako sebi skraćivao i umanjivao teškoće, i učio često što prije nikada nije učio. Zadovoljstvo mi je bilo s njim se susretati, jer je mnogo slobodnije, i drugačije i otvorenije govorio. Uvijek je znao pronaći neku utjehu, koja je bila obostrana, i znao to dobro udesiti. Osobito sam sad htio provjeriti u njemu svoje ideje, koliko vrijede – koliko su djelotvorne – jer je on s pažnjom porušio već neka stare predrasude, koje su u drugima bile neuništive.
- Onaj pasdrpan tamo, mi samo oduzima dragocjeno vrijeme, remeti misli, i...
- Ma sve mi je jasno, ali... – prekide me Damir.
- Onaj pseudo-umjetnik je lud; i to nije poetska ludost i lirska ludost, ona od koje može i nešto biti, nego i obična ludost ovoga svijeta… luda ludost, Damire! Da je makar lutajućim duha, kao ciganin, pa da mu oprostim, nego se k'o miš mekinjaš zavukao u onu rupu, i besciljno mudruje… i hoće sa mnom da mudruje. On je u stvari po svjetskim mjerilima normalan, Damire, ali to za umjetnika totalni poraz.
- Ama što mi govoriš, i ne znam što te tamo vuče, što ideš?! – odgovori.
- Rekao sam mu: znaš što sam mu rekao? Evo sad sam mu rekao – počeh. - Rekao sam mu da sam smislio jedan konceptualni akt, koji bi on trebao primijeniti na sebi, jer je izuzetan; a kojeg sam čuo od jednog političara, komunizma što je odlazio s vlasti kada je komunizam padao, koji je govorio: «Moj život je potpuni promašaj: sve što sam činio do sada, radio sam pogrešno. Kada bih se ponovo rodio, radio bih upravo suprotno od onoga kako sam do sada to radio».
- Alen da ti to kaže?! – nasmija se Damir. - Moj Slavene! On imitira samo mučenika i poraženog, kada je za njegov neuspjeh kriv čitav svijet, i svi ljudi, i prijatelji i neprijatelji... On da ti poraz prizna?!
- A što bi: pobjedu, Damire... Iskrenost je veličanstveni slučaj ljudskog dostojanstva pred svojom savješću – rekoh. – A i to je pitanje vjerovanja. Nikada nisam doživio da me jedan neprijatelj tako pridobije. To je nevjerojatno! A ta politika je i život, i koncept, i umjetnost, i pobjeda i poraz istovremeno; pa zašto ne i mitologija?
- Čuj, priznanje poraza je priznanje tuđe svjesnosti, i čak prosvjetljenja, ako hoćeš u tvom slučaju, jer ti to stalno namećeš, a on to dobro zna - reče. - Nije nimalo ugodno!
- Priznanje je priznanje; i priznanje poraza je priznanje povratka na pravi put - odgovorih mu. – I na kraju, greške su ljudima normalne. Život mora osjetiti Tatjanu, kao čudo nad čudima, i tu nimfu misterija. Kome ona nije prva došla, ne mora mu nijedna nikada doći, i ne mora niti u jednog boga vjerovati. Ali sad postoji i veliki problem, pošto se najavljuje novi svijet; i vjeruj mi, ja sam tu nepogrješiv. To osjećanje želim s nekim podijeliti, i čak sa svima, ako je moguće. Osjećam život na niti tirkizne svjetlosti, u titraju duha, po ljepoti i sublimnosti kakvu nisam do sada vidio. Ljudi se pomalo plaše proroka, čak i bogovi, koji im u imenu Urana dolazi: ali on je naviješten čudesima, i bezuvjetno će tu učiniti. Ovaj svijet je krenulo putem koji se zapetljava, i neće dugo izdržati; i polako se guši u krivovjerjima, zaboravlja istinu i govori sa zemlje; i prlja se samim svojim mišljenjem koje bi trebalo biti uzor.
Ja sam ga sad gledao, i njegova misao je meni bila ipak neistražena, neuhvatljiva kao riba u vodi, i uvijek na neki način mi je izmicao; zadavao mi zadatke koji su bili novi i drugačiji: iako se na riječima uvijek sa mnom slagao i sve mi potvrđivao. On je mene slušao, i pravilno reagirao na mije poticaje, i prihvaćao moje vizije, i mislio jasno. Njemu sam mogao zato potpuno govoriti. Ali ovaj put sam mu imao najdublju tajnu svoju izreći, i nešto najvažnije, što je meni sad uzbuđujuće i čudesno:
- Jedan dan Damire, slušaj ovo - rekoh mu; - i ovo ti je ti je najvažnija stvar koja mi se ikada dogodila: čudesno, i nemoguće. Došla mi je jedna djevojka u san i bila je kao nimfa, i govorila mi je kako je ljubav čudesna dimenzija pobjede i poraza, istovremeno. Pitao sam je u kom smislu govori, a ona je šutjela na to krijući nešto. Bila je tirkizna svjetlost! Pitao sam je li Anastasija, a ona mi je rekla: «Ne, već ona što dolazi poslije nje, i koja će je dostojno zamijeniti!» Ja sam drhtao od onoga što se može dogoditi... Možeš li mi ti objasniti?
- Ah, mogu li ti to objasniti?
Gledao sam ga sa strahom i ponovo pitao:
- Jesi li čuo Damire?... Ovo je ludnica! Pomislio sam kako je to Kristina, ali nije ličila na nju. Ovo mi se nikada ranije nije dogodilo, i stalno će me vračati na njen lik, i odgovor i riječ, i ja ću stalno to istraživati: Ali što imam istraživati?
- «Donji si» u ovom svijetu, Slavene, čim se rodiš, i odmah ideš u minus – odgovarao mi je. - A onda se snalaziš između istine i laži, krećeš između poštenja i varanja, iz dana u dan; i boriš se sa smislom, uzalud… ponekad sa znanim, ali tvoja borba je najveća sa neznanim protivnikom: u biti to je jedina prava borba. Boriš se za svaki slijedeći dan, malo dobiješ a malo gubiš: i eto, tako do konačnog okončanja, i kako ti kažeš, do beskonačnog.
- I znaš što se dogodilo: gledao sam je kako kleči ispred mene, u snu, Damire; i nije bila nimfa, ali je ličila na nju. Ljepota je bila neopisiva. Govorila je: «Ja sam misao boginje Artemide, i duh s njenoga puta. Pripadam istini artemidskog misterija; i prva sam iza tebe, i iza mene dolaze ostali...» Klečala je ispred mene, Damire, i ja sam bio i očajan i sretan, i lud i sanjao, i nisam se bolje nikada osjećao. Bila je to tragedija koja me uzdizala; a u pozadini se čula Mocartova Lakrimosa: budila je stanje moje besvijesti -- bila je tirkizna svjetlost.
Damir je stajao pored mene nijem, i nije me smatrao ludim kao ostali, ali ne i baš uobičajenim. Ovo ga je sad stavilo u neugodnu situaciju i dilemu, jer on je uvijek meni htio odgovoriti: ali kako mi je na ovo mogao odgovoriti? On je možda meni već sve rekao, ali ja to nisam maloprije dobro čuo i prevodio, a možda je i on govorio nesvjesno.
Tada smo nas dvojica u mraku čuli nešto, što nas je vratilo u ovaj svijet, kada nam se tu pridružio Alen, koji je sada došao da mi donese knjigu koju sam kod njega zaboravio. Tamo prema izlazu sam vidio nešto nesvakidašnje:
- Netko tamo stoji - rekao sam, - i on kao da gleda ovamo. Daj, uvuci se Damire!
- Ma to je samo sjenka - reče Alen hladnokrvno, i nestade ponovo prema svom stanu.
- Netko je tamo. Daj da bacimo kamen – predložih Damiru.
To je bila prva crta bojišnice, i nikada nije bili jednostavno i normalno da nam netko nepoznat noću dođe. Niti je tko smio noću ovamo prilaziti , niti smo mi smjeli koga primati.
- Ne diraj to i budi miran! - reče mi.
I on ode uz stepenice da bolje osmotri. Nastade je muk. Ja sam pokušah se približim njemu držeći se sjene na zidu da me ne bi primijeti. Ono što je tako snažno ličilo na čovjeka i dalje je stajalo nepomično u pravcu prolaza za glavnu ulicu. Okrenuo sam se i pogledao prema Damiru, te kada sam pogled vratio, tamo više nikoga nije bilo. Prođe me jeza tijelom, i uvukoh se dublje u tamu, i okrenuh, te potrčah prema nazad, odakle sam i došao. Alena nađoh u sobi kako uz svijeću traži nešto po novinama; a prozor mu je bio zatvoren i deka na njemu.
- Je li onaj još tamo? - upita.
- Ti si rekao da je to samo sjenka: a sjenke nečujno iščezavaju - odgovorih.
- Drži ove novine i pročitaj ovo - reče mi.
Nisam dobro vidio, ali je naslov bio: «Čovjek koji je dolazio sa sumrakom». Pretrnuh od glave do pete i pokušah shvatiti o čemu se radi: To je ono o čemu se u zadnje vrijeme u gradu govorilo.
- Došao je dakle i ovamo - reče: - To mu je kobna greška!
Oduševi me njegova hrabrost i mirnoća, i jednostavnost; te kada sam malo bolje promislio i došao kući, shvatio sam da u ova vremena je stalno čujem tajne glasove koji mi govore, i tajno dolaze, i vidim sjenke koje nečujno iščezavaju.
A moja soba bila moja izdvojenost, i u njoj sam mogao sve presabrati, staviti na svoje mjesto, i vjerovati da je to onda najbolje što je moguće. Ostajući sada sam, uzimao od zvukova ono što mi je godilo - od njih trebalo - te čuo ritam kiše: dobivao muziku koja me nekud vukla. Shvaćao sam jasno ono što sam oduvijek znao: da je muzika «sila vremena», i da vrijeme je u tajni ritma zvuka iz vječnosti, i da vremena nema dok ga nešto ne povuče. Mi svakodnevno vrijeme povlačimo k sebi – unutra – stvarajući vremensku bit. Vrijeme je lagana klizeća trpnja vječnosti, koja se zaboravlja da je vječnost, pa se vječnost raspoređuje u ugodno oplemenjivanje duše, predmetima i slikama, što je vrijeme.
I s tim mislima sam se pokušao smiriti, i otići u svoje snove, od kojih sam na kraju sve očekivao.
A sutradan, kada sam došao na posao, Suljo me dočekao na porti Akademije, omanji i nabijen stari čovjek, domar, čvrstih crta lica i uglavnom ljut; ali potpuno drugačiji kada ga bolje upoznaš, i prihvatiš s dostojanstvom kakovo očekuje. Bila je prilična vjetrovitost napolju u ovo doba godine, i beznađe okolo, neugodna melankolija koja nešto sluti; i prašina po ulicama, i blato, kada sam došao. I upravo je tad ispred zgrade, samo što sam ušao, udarila granata na ulicu svom silinom, da se sve okolo zatreslo. Mi smo, koji smo se tu našli, trgnuli smo se i zavukli dublje u unutarnjost prostorije. Suljo je munjevito izletio van, bez razmišljanja, mrmljajući sebi u bradu, ne osvrćući se na naše opomene.
- Majku li im njihovu!
- Suljo ne izlazi - vikali smo za njim. - Suljo stani!
Ostali smo sabijeni u garderobi, tek pomalo provirujući kroz maleni prozor, pokušavajući da dokučimo što se vani događa. Bili smo uznemireni pred očekivanjem slijedećeg trenutka. Tom prilikom smo primijetili kako se Suljo muči, izvlačeći jednog čovjeka iz auta, koji je eto već bio mrtav. A taj auto je nakon eksplozije granate nastavio sam od sebe se kretati niz strmu ulicu, zaustavivši se na ogradi logora međunarodnih mirovnih snaga. Bilo je to deset metara Akademije, od ulaza. Projektil je doletio iza njega, i eksplodirao na asfaltu, te su geleri izbušili karoseriju kao da je od kartona.
Suljo je kasnije se meni rasplakao gore u biblioteci, iznenada kada smo ostali sami, govoreći kako su isto tako njegova sina izvlačili iz auta, a on niti da mrdne. Bio je mrtav. I u tom trenutku sam vidio nevjerojatnu preobrazbu čovjeka, i shvatio njegovu istinu i hrabrost, najdublju tajnu, u času kada sam i osjetio njegovu inteligenciju i jednostavnost: smisao za poravnanja sveg pred sobom, i poraza i pobijede, u činjenici da je imao svoju istinu i živio svoju filozofiju. To će biti čovjek koji će me na kraju oduševiti u mnogim stvarima, i naučiti mnogo čemu.
I tako smo eto svaki dan, za danom, gledali smo svoju sudbinu unutar realnih slika svijeta koje su nam date, kao neki duhovni putokaz, kao orijentir. Mi smo to postajali, i bili ono što nam se prikazivalo. Morali smo pomišljati kako je možda smrt i veliki trenutak, koji nas vodi u nešto o čemu nismo niti sanjali, a trebali bi. Sve je to neponovljivo iskustvo; i kako god bilo ludo i loše, bila je to naša realnost, i opet naš san – i opet naše snivanje realnosti i ostvarivanje skrivenih snova. To smo morali misliti. Preživljavali smo strah koji nas je jačao, unutar pitanja koja su nas unutar samih sebe istraživala. Tražili smo smisao za koji je već negdje daleko postavljen, odgovor. Bili smo u procijepu kojeg smo kao takvog prepoznavali, i sve više se navikavali da tako živimo.

***
I tako se dan za danom događala moja svijest, i moje vrijeme, i moja besvijest, te sam dolazio doma i odlazio na posao, redovno, s pitanjem sadašnjeg dana i vremena – i trenutka – i s velikim pretpostavkama za sutrašnji; kada se to zvalo naše ratno vrijeme, i vrijeme našega pakla, i vrijeme našeg otkrivanja. Možda je to bilo propitivanje svih vremena: putanja za nešto veće i nešto što se sad ne može niti pretpostaviti. Ja sam ipak – i pored sveg - mislio na Kristinu, tako lijepoga imena, u času kada se oko mene sve moje rušilo. Ona je bila moja tajna, iz jednog tako lijepog svijeta, koja mi je ipak davala nadu. Taj svijet sam ja ipak na svoj način – ludo - napuštao. Bila mi je na pameti u svakom trenutku, i zato sam vjerovao je da Bog sigurno tu, i da neće dopustiti da propadnem, dok se ovo ne razjasni -- dok ne nađem mir u svemu. To sam mislio.
Nije normalno da propadne tolika svijest, i tolika skrivena a najavljujuća i veličanstvena podsvijest, koju sam s tolikim idealizmom stalno izgrađivao. Koliko me Alen iritiralo sa svojim stavom, treba znati da nikako nije problem bio u njemu. Problem je bio u mojem neznanju, čak samoga sebe, i u mojem odugovlačenju. Možda je Kristina osoba koja je govorila iz tirkizne svjetlosti, i naviještala mi taj put, korakom pantera, kada sam ja duboko nešto tu previđao. Mislio sam, da ako mi se prikazuje istina božanskog uznesenja, da mi se tu prikazuje i nešto još, i da sada dobro to treba promisliti. Ljepota je na kraju osjećaj iznad svake pobjede, i iznad svakog poraza, i tajna, i početak. Tu je trebala zasjati istina prave vaseljenske svjetlosti. Alen me stalno zvao i podsjećao na to ime, koje ću stalno iz nekog razloga - Urana i tirkiza - zaboravljati. Bio sam u klopci vlastite snaga, i u klopci jedne drugačije borbe mraka i svijesti. Osjećao sam da se tu nešto krije, i u sebi imao jasan mistički dokaz da je to na važnom mjestu odlučeno. Ali, sve je zasad ostajalo na tome, i tu se završavalo; ali tu i moglo nešto novo otpočeti.
I došla mi je ponovo tako jedan dan da me utvrdi - u svemu - najveća nimfa, lijepa kao helenska slika svijeta, lijepa kao filozofija, i početak prve svjetlosti. Dodirnula me Anastasija i učinila sretnim. Najmoćnija i veličanstvena svjetlost mi progovori. U trenu sam mislio da je nešto suobraženo Kristini, ali sam se i predomislio. A ona mi reče kako je Kristina u strahovitoj opasanosti, i da se trebam odlučiti hoću li biti prorokom, ili ću ići mirnom svjetskom stazom u vremenu. Pitala me kakvog se želim vidjeti.
- Dobila sam ponovo veliki osjećaj, strepnju i veliki znak - govorila mi je; - i tek Artemida zna što će se dogoditi... Ne griješim, i tvoje mi pozivanje sa zemlje moćno govori.
- Anastasijo…! – počeh.
- Ja želim sada ponovo provjeriti sve, i ista ti pitanja postavljam.
I to mi je govorila Anastasija, kada sam u njezinu pogledu osjetio zabrinutost, i pomalo nejasnost; ali i mislio da je to moja loša procjena. Ovaj beskrajni realizam nimfi i čak strast, te čudesan proboj moje imaginacije - s likom jedne djevojčice koju i ne znam dovoljno - bio je zaista sveti dokaz. Pa one mi dolaze po duhu, i govore nebeski. Ona je filozofija koju tražim, zauvijek, te s ovoga mjesta odlučujem da sam je našao, i da je to mudrost nad mudrošću. Svi oni koji se sumnjivim kanalima uvukli u filozofiju, zato, moraju biti ubijeni. Tu sam odluku donio – evo sad ponovo - čim sam vidio jasnu sliku njezine tirkizne svjetlosti, te postao opet svjestan da s nimfama sve otpočinje.
Ovaj svijet je koncept visoke svjesnosti, u formi koja liči na nebesku osobnost. Dvor Artemide je nepopustljiv, i beskraja sigurnost. Očekujem nemoguće! Smjena mrak i svjetlost je u stvari duh svjetlosti. Činjenice suvremene znanosti ništa ne znače ovdje, i samo prikazuju poteze silaska, i samo zapetljavaju stvar: prikazuju put koji se na kraju - u samome sebi - gubi. Jedna lijepa konobarica bi mogla tako da znači pravilan početak. Ona je i kraj patnje, i prosvjetljenje, i dovršenje: ona je rješenje postojanja u vječnosti. Na tome ću trebati istrajati u potpunosti. Ali Anastazija me tad opominjala na dvije bliznakinje koje pripravlja - na umjetnost i proroštvo - i pokušava me naučiti da to razumijem. Sve je to bilo zato da upoznam sve razine, i da u brzini uzleta svoga nešto ne preskočim, da nešto ne zaboravim, da ne pogriješim. A ona će mi sad samo pročistiti put, istinu utvrditi.
I sada mi Nađa, nimfa, u svjetlosti iz nekog razloga dolazi, i govori, i ja s nekim tko me razumije se družim ovdje i razmišljam. Odmah osjećam njezinu namjeru, pomalo i sjetu i nesretnu zatečenost. Ona tu energiju šalje kao svoj poziv i uputu, i ona me hoće učiti. Ja eto govorim s nekim tko me razumje, ali drugačije govorim.
- Slavene, vidiš li ti mene, i hoćeš li me uopće vidjeti? - upita me, kada se suobrazi u sebi. – Ja sam inteligencija i svjetska mudrost.
- Vidim crvenilo upriličeno u jednu osobu, koju znam, i poštujem do granica njene posebnosti - rekoh.
- Ja sam najnesretnija nimfa u Univerzumu - govorila je. - Dolazim zato da bih govorila, a voljela bih da šutim. Ali ja sam nimfa – reče mi – i ja razumijem pogrešno govorenje. Prepirao si se s Nevenom i nemoj se ljutiti na njega što te ne razumje, jer nije jedini... i to je jako tebi potrebno. Danas je tebi potrebno da te nitko ne razumje, i da misterij ne razumje. Spadam među visoko postavljene nimfe, i one «koja zna», a moram glumiti da ne znam. Lako je meni dolje upecati ljude u klopku realizma, jer sam nimfa boginje... a to je opet misterij. Sama se moram pitati što dobivam... Mnogo gubim! Govorim pogrešnim ljudima greške, i oni griješe, i po svijetu rasprostiru ludosti. Uvijek se međutim neki racionalizam otvori. Tome moram se na kraju smijati. Ipak, Slavene ne zaboravi: Svijetom ja vladam u njegovoj tjelesnosti, jedno vrijeme, i to je uvijek do novog proroka, kada sve iznova otpočinjem.
- Ja te volim Nađa kao i ostale – rekoh; - a pogotovu sada, kada mi tako govoriš.
- Čitav svoj život se boriš protiv mene, i na svakom koraku me spotičeš. Inteligenciju mrziš, i svijet mrziš: nećeš mu se pokloniti. Napetost jača i postaje sve gora i gora, i to ide do neizdrživosti - reče mi.
- I ti ne voliš svoje zadatke pa ih izvršavaš, Nađa - rekoh.
- Ja sam najnesretnija nimfa Univerzuma, jer znam svoju nesreću. Na zemlji sam moćna, i mogu sve učiniti, a gore sam zadnja, iza njih devet velikih, prvih, veličanstvenih – govorila je. - Moćna sam dolje biti gospodar, a gore sam njihov rob.
- Nađa…
- Nisi prvi koji odbija moju pomoć, a s kojim bih željela govoriti. Mnogo je onih koje poput Aristotela, Akvinskog, Hegela, Kanta lovim kao paranoike svijeta, i koji onda prorokuju pogreške u vječnosti, i relativne male istine u vremenu. Svaki ih artemidski poslanik na kraju zgazi i odbaci, i bivaju poništeni. Kada dođem gore, međutim, najmanja sam od njih deset, jer moram po zakonu svijeta misliti i vladati se… i govoriti. Svaki posvećenik duha mi prigovara, i to čujem; i stalno to moramo slušat, Slavene: Ja moram račune polagati nad svojim zadatcima, i to me uništava, i to mi postaje nepodnošljivo.
- Pa meni je isto, Nađa - rekoh.
Bila je očajna i pokušavao sam je oraspoložiti. Nastavio sam:
- I ja se nalazim u stravičnoj manjini, i u beznađu, i iz tih jada i tog svijeta bježim i stalno bježim, i kao da sam u snu: bježim a ne mogu pobjeći - rekoh. – Ti si nimfa koja zna svijet, i onaj svijet koji je paklen, i tražim od tebe podršku. A i kada samo pomisliš kako je meni dolje, bit će ti lakše.
- Ljudi koje uzmem pod svoje - nastavila je, - pred kraj života posumnjaju u svoj rad, i mene, u graničnim situacijama; i tada im Ivana dođe. I kada im Ivana dođe, oni sve drugačije znaju. Ali, to mene dira i izluđuje! Dogodi se da kada mi neka viša nimfa dođe, kao ili Nina, ili Tatjana, da osjetim totalni poraz. Ja moram raditi stalno na svijetu, ja te ljude moram vući u svijet, u grešku, u razboritost, u paradigme: onda se to vraški zapetljava.
- Slatka moja Nađa, pa ti si jedini racionalizam koji se duhom govori - rekoh. - Obožavam takav misterij. Nikada mi se nemoj stidjeti.
- Tebi govorim Slavene i vjerujem. Ljudima otkrivam propast, kada je propast na pomolu, a onda to nitko ne može zaustaviti. Ja ih vučem riječima u vrijeme unaprijed i proročki da zaborave vječnost, i oni to čine.
- Nađa…! – pozvah je malo sjetan.
- Između ostalog, to je i moj problem... a i tvoj problem! - reče mi.
- Pa propast, do đavola, i nećemo plakati nad jadom nesretnih u prostoru i vremenu? A, i nećemo biti žrtvena janjad, mi, da bi već propali živjeli - rekoh. - Ja sam duh boginje, i ti si duh boginje, i to je to.
- Da, toga se moramo ipak sjetiti – reče.
Nimfa – pomislih - zaista može biti samo to, svjetlost i duh svjetlosti. Sad, iako je Nađa najzad došla da je upoznam, i da me upozori na svoje probleme, ona ih je odmah i rješavala. Prvi put mi je došla govoreći o svojem mjestu - iza Valentine - u dimenzijama rascjepa među svjetovima, kada sam vidio podjelu i sjaj svijeta. Sada mi je otkrila svoje znanje. Mistička svjetlost mora biti pod kontrolom boginje zauvijek.
Crvena svjetlost me potom začas obasja, iza udara duha svjetlosti svijeta, i zasja punina svjetske filozofije – koju mi znasmo – te se sve sabi u točku svjetlosti - po duhu, i Nađa nestade s istinom koju ću izvjesno sad znati cijeniti, i morati dokazivati, ali i opet protiv nje se boriti. Ona će mi sigurno ponovo doći, i biti ćemo sretni i nesretni, dokazujući istinu zla svijeta, ali ćemo ugodno govoriti -- raskrinkat ćemo put crnih proroka. Mi ćemo znati da oni postoje.
Ali odmah nakon nje, Dubravka mi dođe, i posjeti me, i o opomenu; i njezina boja obasja me u njezinoj žutoj svjetlosti. Brinula se za svoju bliznakinju, i željela istinu na svakom komadiću zemlje čuvati. Ja sam to znao – i stalno, i nebrojeno puta, na svakom koraku – poniziti ako ne bi bila potpuna. Ja sam samo želio filozofiju, a ona me opominjala da promjene još nisu sazrele, i da idem prebrzo, i da se to ne može trpjeti.
- Nervira me tvoje rušenje svijeta, u kojem imaš udobnost, ako je možeš dobiti. Voljela bih da voliš istinu koja ti je na dohvat ruke. Ali ti odlaziš, i odlaziš.
- Pa vi i postojite jer ja odlazim i odlazim – rekoh.
- Da, ali to je meni prebrzo. Anastazija i Nina su neuhvatljive, i one su kao sjeverni vjetar; i ja se sporo navikavam: i Nađa je sluđena… Pa nek' i bude malo greški po tom svijetu, i vremenu i prostoru, da bi se ispravljale, i nek' bude malo učenja i zastoja, i zašto sve mora biti u ludačkom letu?
- Ali ja osjećam korak, i dah, i ritam, i kozmos me slijedi.
Žuta boja te nikada neće izdati – nastavi: – ona ti uvijek nudi dobar put. Ali nemoj se ljutiti na Nađa što te koči, i nisi ništa još bolje napravio, da bi te sad slijedila.
- Dubravka, ja te molim da me razumiješ, jer ovo je tajna nada tajnama koja samo što nije otkrivena: moju koncepciju shvatiš, i ovo je nešto duboko, i ja osjećam, stvar samo što nije krenula.
- Brzina je ludilo, prije smirenja: i sada se ti nemaš odakle odgurnuti – reče mi. – Vodenjak kada ode, nema se gdje vratiti. A stvar se sad ovdje pogoršava nesnosno, i do nepodnošljivosti. Ja sam Dubravka i kao nimfa to osjećam. I ja te ne dam, i Nađu ne dam… i samo u tom smislu možemo misliti – govorila je. - Ona će druge uzde uzeti, i druge istine tjerati, kada one budu. Nemoj sumnjati! Ona će ti služiti, baš kao što te sad spotiče, i protiv tebe bori
- Čekanja su beskrajna!
- Čekanja su čekanja pravila: i dok ova važe, ostaju čekanja i ostaju ovi odgovori.
- Ali ja imam Objavu, i to znači da imam ime nepogrješivo.
- A što sam ja: i ako Objavu imaš, vidiš li mene?…Ti još uvijek lutaš, i nisi preuzeo uzde, i ja te gledam: i ja sam Dubravka, istina; i moje gledanje je osobito – govorila je. - Žuta boja je nevjerojatna, i tebi čudesna. Sada ne možeš shvatiti koliko je važno izbjeći nemoguće. Želim tvoj uspjeh, i vidim koliko svoj život polažeš za mene, za Anastasiju, i Ninu, za Tatjanu. Ti bi umro za istinu. To me oplemenjuje, i dira.
- Ali Artemida…
- Ali istina još nije napravljena, Slavene; i kada bude, biti će jednostavno sve, i dovršeno. A ti bi umro za Anastasiju, i nemoj nam to govoriti.
- Ja živim da bih umro… pravilno umro, Dubravka – rekoh, - i ja smatram da je tek to pravo življenje… ja bih umro da bih pravilno živio.
- Kada istinu napraviš ona će udariti svom silinom po svjetovima, i biti će jedan svijet, i Artemida će biti tvoj odgovor, i nešto će još biti tvoj odgovor. Istina mora biti podignuta i živjeti: po prostoru, s artemidskim misterijem; i to će biti i meni i tebi moguće, i Anastasiji moguće, i još nekome moguće. Istinu treba napraviti, i ona mora oživjeti životom koji se živi. To ti je i Ivana govorila – reče. – Slavene, prorok je čudo života kada otpočne živjeti.
I u pravu je bila, i to sad pogotovu znam, jer Nađa je ipak artemidski misterij. Prava inteligencija je na svoj način to, ako jeste. Dubravka ima stil koji me fascinira i osvježava, i utvrđuje u mislima. Sada je otišla srdita ali ispravna. Ipak nisam shvatio do kraja što je željela. Ali, ja je nisam shvaćao u svijetu, jer sam ja gledao sve pred svim svjetovima: ja nisam shvaćao u vremenu, jer ja sam gledao sve pred vječnošću. Dubravka je otišla kada mi i nije sve rekla, ali mi je nagovijestila. Ona mi nije govorila na moj način, kako ja znam najbolje čuti i razumjeti, nego na način koji traži proroka, i njezina proroka, i na način koji će to najbolje postići. Ja sam mrzio svijet običnih ljudi, kada je to ona znala, i shvaćala duboko i pokušavala me urazumiti; i reći: tu sam, gdje sam, i prije nego što odem, ne mogu otići.

Estetika
S Nevenom sam opet u tom kafiću, iza ovog susreta s nimfama, s učiteljicama i istinama, kada je meni po pravilu iza nad/nebeske svjetlosti, dolazio svijet realnog druženja s običnim ljudima. To je bilo pomalo otrežnjenje, i tegoba. Tada me je do ludila dovodio njegov stav o estetici, o umjetnosti, o ljepoti, s riječima koje su bile – za moj način poimanja tog najvišeg pojma - sulude. Govorio mi je ono što sam ja nesretan morao slušati. Znao je školski naslikati sliku u dometu najvećeg poštovanja, ali se filozofski i konceptualno gubio, lutao do kraja, i nije tu nikako mogao naći svoj zakon mišljenja, svoj osobiti odgovor. Sve je bilo prevrnuto i nevjerojatno, jer je meni – budući na njegov dobar status u svijetu – bilo pomalo i nemoguće. Mrzovoljno bi me gledao kada sam ga mogao urazumljivati.
- Bljesak bilo koje ljepote - govorio sam mu, - je proročki zakon, i put povratak u bit bitka, u filozofiju. Bilo koja ljepota da se ostvari, Bog se ostvaruje.
Morao je to dobro čuti. Govorio sam mu nastojeći da probudim u njemu nerv Tamare, nimfe veličanstvene, gospodarice svih muza. Ja sam pretpostavljao da će vremenom sazrijeti u njemu njegova misao, i tragalački duh u njemu nešto naći. On je sa svoje strane ponekad i pogađao neku dobru riječ, kada bi na tome sve i ostajalo.
- Bog bez nimfi presvetog uznesenja je nemoćan; i Nevene, tu se postavlja i pitanje njegova postojanja: Njegova «drama duha» je njegova bit u životu, koji jest On sam; koji jest i najveći kada je u misteriju. I u tome je apsurd, Nevene – govorio sam mu, - i u tome je i otrežnjenje, i pokriće duhovne svjetlosti. Na svoj način je to umjetnički, i proročki nužno! To je pretpostavka postojanja, to je istina protiv koje se ništa ne može učiniti.
Sve sam mu to govorio, s predanošću i odgovorima, koje je on tek iz daljine promatrao, i njih tek samo iz daljine mogao naslutiti. Vjerovao je u filozofiju, ali ispred razine prihvaćanja filozofije duha uopće, na koju bih ja pristao. Vjerovao je u um, kao svetinju, tu pokušavajući podići svoju prirodu mišljenja o lijepome; i pokušavajući tu naći mudar odgovor. Ja sam ga na svoj način htio otrgnuti od koraka, koji su unaprijed uzaludni, kada me on zvjerao očima, pitajući se izvjesno o ludosti ovog razgovora, i o nemogućnosti da se on u stabilnosti duha i miru čak i prekine.
- Svaka nova ideja u ljudskom umu – nastavio sam, - mora imati svoj period inkubacije. I kad vrijeme sazri, duh stasa, i eksplodira život u Ivani, i nimfa tada dođe, i činjenice nepogrješive počne otkrivati. Ona nekada govori kao Tamara, kao Doroteja, kao Darija, pa se to opet u jedno sjedinjuje, i biva opet isprepleteno. To su imena koja se javljaju meni u polusnovima kao jasne slike, iz prvoga svijeta, i onoga svijeta koji očekuje sad od mene pojačanje svjetlosti. Artemida boginja postoji, i sve njezine vrijednosti se ovako približavaju. Bog počinje govoriti.
- Moraš li sve s boginjama i bogovima povezivati – upita me ljut.
- Hoću li s Dvorom nadnebeskim, u svijetu nemogućih očekivanja, što stoji u vječnosti, na raskrsnici svih svjetova? – upitah. - Pruža li ti to veću utjehu, bolju nadu?... Možda u tome nalaziš bolju strukturalnu i konceptualnu sigurnost? - upitah.
U svemu se on se gubio, i sve više govorio nesuvislo, kada je njegovo govorenje dolazilo na kraj svake mogućnosti da se išta dalje nastavi i otpočne. Ja sam mu najjednostavnije odgovarao da prati zahtjeve svoje osjećajnosti, i shvati razum kao trulež izgubljene osobnosti, koji treba da umre po zakonu nimfe misterija Tatjane, po zakonu nimfe ljepote Nine, i po zakonu Anastasije, nimfe nad nimfama, koja Boga otpočinje. To znači da ga treba u srce ubiti. Govorio sam mu i da je duh u međuvremenu metastazirao u rukavce svojih nakaradnih rugoba - svjetova – pa se ponaša kao gomila ljudi. Znanost ekonomije i sociologije, psihologije i historije su zlatno tele za nemoguća očekivanja; i put koji se sigurno odjeljuje od centra, i put koji će sigurno u sebi se sam zatvoriti. Sve se događa tako da svijest pritišće pogrešna besvijest: metafizike nema i filozofija postaje skrivena i pogrešnim se imenom zove.
- Ali u svemu ovome - nastavio sam dalje, - odabranik Dvora Artemide, ima svoj jasan put, iscrtan; na njemu se snalazi kao u svom džepu, i nikada ne može pogriješiti. Ovaj stav, Nevene, jeste radikalan, ali i jednostavan, jer je nepogrješiv: jer je moj, i ima tajnu. Ovaj stav pokušava biti filozofija jednostavnosti.
Bunio se on govoreći da razum ipak nečemu služi, i braneći svoju poziciju do mentalne i životne nepodnošljivosti, sve više me iritirajući, kada sam mu ja na to odgovarao da služi svijetu zle svjesnosti, u vremenu, koje se polako gubi se iz vječnog, što je njegova najveća tragedija i nerješiv problem. Govorio sam mu i to, da kada mala granata zaustavlja vrijeme, i pravi stanku u vremenu, u duhu, u svakome onom koji je duša iskrena, koji je blizu vječnosti, što tek može učiniti nuklearni udar vodoničnom bombom, s dovoljno teške vode u sebi?
- On bi progutao ovaj dio vaseljene – rekao sam mu, - u smjeru u kojem ljudski um sad ne može misliti: otvorio bi crnu rupu ovdje, od ovoga svijeta, za druga svjetove. To je na fizičkoj razini, ali je to i metafizički učinjeno. Poslije toga vrijeme bi dolazilo kao vječnost, i tako bi se dokazivalo, dok «izgnan» i svagdanji čovjek ponovo ne bi upao u klopku prostog vremena. U stvari, ništa ne bi bilo, i sve bi moglo ponovo da otpočne. Ali to je opet gledano u vremenu, kako čovjek uvijek gleda… Ali, sve se događa u vječnosti!
- Misli su ti sumorne! - reče mi.
- One su realne, i mistične. Želim da suzbijem pokušaj svakoga da se popne iznad razine i linije, koja mu je povučena, dana i dopuštena: koja mu je moguća, do koje smije misliti.
Bilo je tu dosta mašte, i zanesenosti. Nevenovo umjetničko stanje svijesti bilo je izvan ljepote, u sustavima koncepta, koji ga je moćno gušio. A miso o umjetnosti sa zadrškom umjetnika moderniste, je za mene bilo nešto suludo, i daleko - i neostvareno - i čak nemoguće. Njega je opet zbunjivalo to što sam ja filozof, a razum poričem, u što bih trebao po njemu do beskraja vjerovati. A kako je to sve bilo u njegovoj glavi, ovdje ostaje velika upitnost, ali i ostaje kao umjetnička tajna koncepta. On je stalno poimao – mudrovao - i nesuvislo baratao s mislima duha, kada sam ja najprostije mogao primijetiti, kako to sve ide nužnim putom koji on mora na kraju preći – i prelaziti do beskraja – i koji je iscrtan tako, da on možda nikada ga u veličini neće dosegnuti.







IV.
ZVJEZDANA FILOZOFIJA NEBA





I jedan dan u svekolikom ovakvom podijeljenom - i ujedinjenom - vremenu, bio sam u sobi do Šibenske ulice slušajući topot granata, kada se stanje svakim minutom ružno pogoršavalo. Uz to ja više nisam uspijevao da nađem onu najveću svjetlost koja mi je uvijek nudila rješenje, a nikakvu zamjenu za to nisam imao. Odlučio sam zato da se pridružim ostalima dolje u podrumu, i zajedno s njima promišljam dalje putanje izlaza i mogućnosti bijega, pretpostavljajući nemoguća rješenja, u situaciji kada je sve bilo na granici vjerojatnog. Pokušao sam ući u taj realizam i biti s njima u istini, u njihovim procjenama, iako sam – sam za sebe - znao da će istina tek doći po proviđenju, meni samom, i to znanje je bilo duboko i nepokolebljivo. I na kraju, bilo gdje da sam bio, ja sam mogao sanjati (tako) i utvrđivati svoje snove i svjetove; i rušiti ovaj jedan svijet, i novi – ako hoću – pretpostavljati. Ali kada sam sišao dolje, odmah me na vratima dočeka teta Janja, govoreći:
- Daj Slavene odnesi onom snajperisti tamo na onu stranu, ovu jednu šteku cigara, molim te, drži... evo! Hajde molim te! - pružala mi ja ruku. - ...Pa majko rođena, hoću da izludim!
- A otkud vam sad to? – upitah iznenađen. - Pa do jučer ste savijali žalfiju u toalet papir?
A u to vrijeme nekako, izdat je s one strane zahtjev SDS-a da se svi Srbi isele iz Sarajeva; te da se sakupe pred Bristolom – hotelom, oko sto metara od nas - i tu pređu most. Stalno je to bilo naglašavano preko radija. I čovjek sa strane koji bi to gledao, mogao bi zaista i pomisliti da je to i moguće; i da se u tome krije neka kompromisna i poštena namjera, pa čak i dogovor. Iz naše pozicije, međutim, tako nešto je bilo i nemoguće za pomisliti, i van svake pameti da netko sad od Srba iz Sarajeva izađe pred puške bosanske armije i specijalaca, sa željom da hoće u četnike. Ipak, mojoj susjedi teta Ljubinki nije u svemu tome bilo lako; te iako je ona imala svoj čvrst stav oko toga, neki su je zlurado pogledali. Sada dok smo još nas četvoro bili dolje, koji smo prisebni – i još uvijek svoji - našalila se ona, te rekla da će mu to ona odnijeti, te cigare, i samo da ih njoj slobodno da. Ali kada je naišla Muniba - dosta neugodna u ovakvim situacijama, i histerična kada bi borbe jačale – počela je uz inat njoj:
- Došao im je kraj životinje jedne! Izgubili su ljubljansku ulicu i jevrejsko groblje, Vidikovac Životinje jedne!… A ranjena zvijer je najopasnija, i treba se ovih dana čuvati... Životinje životinjske!
Teta Ljubinka je usput pitala za drva koja smo sakupljali, praveći se malo kao da ništa ne čuje, i kao da je sve normalno - kada je Muniba nastavila.
- Životinje životinjske... kraj im se približava – govorila je pogledajući na nju. - Čuli su da će ih Amerika bombardirati... Neka! Uhvatila ih je panika: istresaju se na nas... Kraj im je na vidiku!
I bi tutnjava i tresak, te se činilo da borbe nikada neće prestati. Izgledalo je kao da se sve koncentrira na naš kvart; te udari bijahu toliko moćni i bliski, da se nismo usuđivali niti pogledati gore u svoje stanove; da nešto nepredvidivo nas ne iznenadi, neki metak, neka žiška, neka granata koja bi sve bacila u plamen. Koristili smo ovo sad nesretno vrijeme da podijelimo ono malo najlona, što nam je stiglo u humanitarnoj pomoći, za prozore, i nastavljali nesretne diskusije o rješenjima, koja su bila moćno idealizirana u našim planovima. A zidovi ove zgrade bejahu debeli, te otvori na prozorima zaštićeni vrećama s pijeskom i komadima velikog kamena, tako da je naša sigurnost bila ovdje ugodna i dosta smirujuća. Ono što je mene međutim deprimiralo, je to da se ovo tutnjava u beskraj nastavljala. Teta Janja je sjedeći na svom mjestu, na svoj način – samo to samo kako ona zna – pušeći cigaretu ponovo otpočinjala:
- I Zijo, a što si ti stisnuo tu kutiju šećera? - povika. – Daj to ovamo!
Sada smo se već svi ovdje sakupili, kada su kao i uvijek njih dvoje u takvim situacijama vodili glavnu riječ.
- Ama sačuvaj Bože… Nema šanse! Ovo ti je moja svetinja – reče joj.
- I čuješ ti što govorim? - ponovi ona.
- Ne! Nipošto! Ne postoji način da se ja od ovoga odvojim… Nisam poludio! – odgovarao je. - Ovo ti je moja jedina nada!
- Uozbilji se Zijo, - opomenu ga Jasmin. – i daj ljudima da zaslada kavu, kad im je život gorak da gorči ne može biti!... Gorak moj Zike... Hajda brzo!
- Ne! ... Nipošto! – usprotivi se on. - A znate vi zašto ovo meni treba; i hajde, možete li se sjetiti? – upita. - Pa nisam ja lud, i sve ja dobro motrim i prosuđujem. Ovo ti je meni spas, amajlija, čudo neviđeno… Eto: kad oni prođu od tamo, i kada prolete, ja samo napravim čiribu-čiriba; i gotovo... ha, ha, ha! - smijao se. – I gotovo: Ha, ha!... A može i abrakadabra... ha, ha, ha.
- Ne izvodi Zijo, i dosta je više, svaki dan nešto novo… i dokle više… Daj vamo to! – povika ona ponovo.
- Abrakadabra... ha, ha, ha… - smijao se. - Kada oni prođu od tamo i prolete - i podiže on sad otvorenu kutiju šećera, u kojoj su, a kako mu se ruka tresla tobože od straha, ravnomjerno poskakivale kocke, koja nam je pokaziva govoreći: - Ja samo kažem: «Izvolite Vojvodo!» ... ha, ha, ha.
I smijao se on i pogledao u nas, a ruka mu se trese:
- Ha, ha, ha… «Izvolite vojvodo!»
- I to ćeš dati onim zlotvorima? – reče mu Jasmin.
- Hoću! Vidiš da su navalili: Moramo ih nekako uljudno primiti.
I u tom raspoloženju, na granici beznađa – u strahu i ironiji, u mislima čudesne osjećajnosti - nastavljalo je naše druženje dok su borbe trajale, nekada i duboko u noć. Tada smo se polako spremali ići na počinak. A priče su uvijek bile uvijek slične, i drugačije; gomilale se kao događaji; i postajale sve luđe i besmislenije; pomalo i šaljive ali i zagonetne. One su imale i skrivena značenja, i duboki poriv; i istinu koju smo možda samo mi ikada mogli znali: a sama ona je bila sedativ naše stravične agonije. Ja se ipak nisam mogao oteti dojmu da je to bio svijet, koji polako gubi svoju prirodnu razinu razuma – mit Nađa i Dubravke – i postajao nešto nevjerojatno, i možda ulazio u misterije Ivane i Darije, čak i čudo Tatjane, koju nikada nisam znao dobro misliti. Svi su dobivali pomalo osjećaj drugačijeg duha, i drugačije vjerovali. Gubilo se vrijeme velike svjesnosti, i nastajalo vrijeme podsvijesti i sanjanja, nevjerojatnih lomova, ne samo kod mene, gdje je to bilo drugačije i osobito izraženo. Čak i oni najrealniji su padali – ako se ovo padanjem može zvati – što je meni bio dobar znak, i signal, da se ovdje sprema ono najveće, što sam naslućivao.
I upravo je to veće došla voda, te su mnogi potrčali gore da je prikupe, i svi stariji otišli, kada je čika Zijo jedini ostao s nama, mladima: otvorila mu se duša i pričao je kojekakve zgode, postavljao svakojaka pitanja, tražiti od nas mišljenja, koja je već znao unaprijed, imao spremna rješenja, čudesne odgovore. Bila je u njemu sad velika istina duha, i tajna: imao je izraženu stranu svoje osobnosti, i tu večer je malo i popio.
- A reci ti meni Slavene, ti si filozof i pametan dečko, i učen... evo, vidi sad nebo iznad nas prepuno zvijezda, ima ih i na milijarde, i ja mislim da, i vrag bi mu ga znao koliko... Reci ti meni odakle sve to dolazi: kako to sve stoji? – počeo je sad, kao da je čekao trenutak da ostane sam, s nema, - Ja se često pitam, i svašta mi pada na pamet, i nekada mi se čini da postoji tu neka velika varka… važna tajna.
- Pa niste daleko od istine…
- I u danima i noćima mislim, i ništa pametno ne može pasti na pamet.
- To Vam i jest filozofsko pitanje, ali i nije; jer filozofija je nešto, da Vam sad ne počinjem…
- Odgovori ti meni kako hoćeš – prekide me, - samo mi odgovori!
- Znate – poče Damir, - čika Zijo, onu: da kada jednom filozofu postavite pitanje, i on Vam on na to da odgovor, Vi više i ne znate što ste ga pitali?
* jjj - Hm!… Interesantno - nasmija se. – …U redu, nego slušaj ovo: Staro prahistorijsko nebo puno zvijezda, iznad nas; zvijezda koje jesu tu, i nisu tu… koje tu stoje i ne stoje? Eto, to me zbunjuje?
- Ja Vam to mogu izreći kako suvremena znanost tumači, ali to Vam je pogrešno - rekoh mu.
- Znaš što ja to tebe pitam? – nastavi. - Čitao sam ti jednu knjigu, dobra je to knjiga, i meni se dopala, ali me i uznemirila. I znaš što u njoj stoji? Neću noćas moći spavati ako mi ovo ne rastumačiš… Sve to mene nadahnjuje i inspirira, a ovaj rat me nimalo ne interesira; i tuku se bogami ko' za nekakve kraljevine i carevine, a ne popišanu Bosnu… Nego shvaćaš ti mene, i možeš li mi vjerovati? U toj knjizi ti moj Slavene stoji, da su te zvijezda toliko daleko od nas, da dok njihova svjetlost dođe ovamo, one su već odavno ugašene… mrtve! Eto! Je li to moguće?… Meni to nikako ne ide u glavu.
- Pogrešno čika Zijo - odgovorih mu. – Uvjeravam Vas da je pogrešno.
- I tu stoji, možeš li mi vjerovati, da mi živimo ispod jednog davno umrlog neba?! - nastavi.
- U znanosti svašta piše, i od pamtivijeka se svašta pisalo, i ljudi su svašta mislili i govorili; i tako će biti do kraja vremena. Vrijeme i jeste stalno lutanje, u kojem je glavno griješenje i ispravljanje. Uvijek se nova slika svijeta stvara, da bi se pričalo, i vrijeme tako teklo, jer: Čika Zijo, dolazi do zastoja vremena, i vremena nema: dolazi do granice podnošljivosti vječnosti.
- E tu me sad malo smućuješ…?! – uzvrati.
- Ali nemojte se Vi brinuti, i budite mudri, jer filozofija zna odgovor – rekoh dalje. - A ja sam odlučen i odabran u tirkiznoj svjetlosti. Anastazija mi je dolazila zbog ovog, i govorila.
- I nisi ti mene razumio – poče on ponovo.
- Jesam ja Vas jako dobro razumio, i u tome i jeste upravo problem - odgovorih.
- Pa postoje li zvijezde, ili ne? Hajde, eto, reci mi! Živimo li mi ispod jednog davno umrlog neba?… Ja sam ti obični električar, i zanatlija, i malo neuk oko galaksija, i tih mliječnih putova.
- I ja učim filozofiju od Vas, čika Zijo, skriveno, i nemojte brinuti, i to je dobro učenje, i moj tajni put. A zvijezde postoje upravo onakve kakve ih vidite, jer one su otkrivene. Da ih kojim slučajem nema, zar bi mi o njima govorili? To bi bilo tad ozbiljno pitanje – rekoh mu. - I eto, ovo vam je apsolutni odgovor, iza kojeg pitanja više nema. A i svako dalje pojašnjavanje oko toga, uvlači nas u šumu pojmova, u svijet beskrajnih komplikacija. Moguće je da se tamo među zvijerima izgubimo... Ali to Vam nije znanstveni odgovor!
- Nego kakav?
- Filozofski, i odgovor mističke teozofije, od Artemide, boginje, preko njezinih nimfi, spušteno i dobiveno. Ona Vam cijepa svojom strijelom vječnosti! Znate – govorio sam mu, - to Vam je odgovor koji je pitanje. Svjetlost je istina, koja sad u ovom trenutku čini stvaranje; gdje je to početak svjetlosti. Tu je kraj i početak svijeta. Jeste li zadovoljni…? Kada ja to ne bih znao, nijedna mi nimfa nikada ne bi došla, a pogotovu Anastazija.
- Interesantno!
- Svjetlosna putanja je jedna lijepo odabrana iluzija, u prostoru, kojega nema, dok ga ona putovanjem ne stvori. Kako je to zanimljivo…?! A onda sporost ljudske duše čini to, da ona ne mogavši da uhvati vječnost, hvata njezin derivat, hvata vrijeme: hvata zrak, pa difuzno svjetlo; pa hvata boje i sjene, pa mrak, čineći da ovi postoje. I to je onda vrijeme u prostoru, koje postaje prostorno, jer se prostorom mjeri vrijeme. Kako bi bilo drugačije?!… A to vam je od Artemide boginje, odgovor.
- Previše me sad uzbuđuješ, i daj'der još jedni naspi, da se malo smirim – reče – Uh!… Sad ovo moramo riješiti… I zaista tako misliš, Slavene? – upita.
- A kako bih mislio? Ja znam sve o svjetlosti - rekoh, – jer Artemidu otkrivam. Maloprije sam s Anastasijom, nimfom, bio koja misli šest milijardi svjetlosnih godina brže od svakog čovjeka na zemlji; i ona mi je to govorila! – rekoh. - Čudesno je to govorenje, i nedostižno; i kada bih Vam ja sad govorio kakvo je to govorenje, i koliko je daleko to govorenje, Vas ne bi uopće daljina zvijezda uznemirivala. A one su u stvari beskrajno blizu; i one su bliže Vama, nego Vi sami sebi – rekoh.
- E svaka ti čast: E hvala ti: Puno si me obradovao! I da si mi drugačije rekao, ne bih znao što bih… A mnogo me ovo namučilo. Do jučer sam mislio da zvijezda nema, ali evo... Odoh sad!… I baš nisam sve razumio, ali dobro… dobro je!
I ustade s fotelje i pođe govoreći kako su čudesni putovi Gospodnji, te se okrenu:
- Omladino, ako vojvode prođu, samo ih pošaljite meni…! I nemojte mi više ništa više pametno reći!
I pođe on u tom raspoloženju, kada se začu Alenov glas.
- Samo Vi pitajte njega, i izgubit ćete svaku orijentaciju, ne samo u prostoru i vremenu, nego svuda gdje ste; i u samome sebi, i volju da postojite!
- Ama nije tako Alene? - dobaci s vrata.
- On Vam ima svijet nimfi, znate, koje ga posjećuju, i to nitko ne čuje. I niste svjesni gdje možete završiti.
- Opasan je k'o smrt, Zike - ubaci se Jasmin, - i moraš ga se čuvati, i nemoj ga ništa više pitati, nikada!… I ga samo hoće snajper negdje skinuti.
I čika Zijo me na to blago pogleda:
- Ti si moj Slavene zapao u vučju jazbinu, i nije ti tu mjesto…. A i kakav snajper Jasmine, mahnitaš: njega da dohvati snajper…! Vile njega nosaju gradom, i došao je ovamo da nas spasi, i mene da spasi; i svi ste vi mali miševi u njegovim kanjđama, i... i... ha, ha, ha - zasmija se na to: - Samo što niste pojedeni!... A on vam je: - i Čika Zijo me ponovo blago pogleda. - …Ne smijem vam to niti govoriti!
- Spavanje Zike! Hajmo! – ču se ponovo Jasmin. – Brzo!
- Ništa ti ne brini Slavene moj, i sve što ti oni kažu, lažu:... lažu prevaranti jedni, moj Slavene, lažu! – nastavljao je. - A znaš što lažu – i podiže prst: - Lažu jer su varalice, i ne znaju pametnije ništa smisliti... Varalice moj Slavene. Samo ti idi svojim putem, vidim ja da je to staza nebeska – govorio je. - …A ovo ćemo sutra nastaviti!
I tu se rastadosmo, kada on ode stepenicama gore, držeći se za krsta i stenjajući, pomalo, gdje je sat prije toga otišla njegova supruga. I ja iskoristih sad priliku da se s Jasminom obračunam, koji me već dugo vremena provocirao, i nikada mu nisam uspijevao istom mjerom odgovoriti. Sada mi je ovaj trenutak bio kao naručen.
- E pa ja ne znam čiji si ti sin, Jasmine: - rekoh pošto on nestade. - Pa ti si totalni duhovni gubitnik, propast stvaranja, skrnavljenje genetskog koda, i ogroman vaseljenski promašaj.
- Molim! – prekide me.
- Čika Zijo je za tebe neuhvatljiva nebeska svjetlost – rekoh mu.
- Ne valja ti priča!
- Pokrao si sve svijeće iz te pravoslavne crkva, i s tuđim se sad praviš galantan… A čija je to svjetlost; i znaš li ti što je svjetlost, moj Jasmine…? Svjetlost, dragi Bože…! Pa to vječnost putovanja, kojega nema, koje samu vječnost otpočinje; i otpočinje vrijeme. Događa se naizgled vrijeme stvaranje vremena, ali se u biti samo bezvremenost ukida, i sustav među bogovima usklađuje, i počinje živjeti… Nimfa Anastasija mi je dolazila, i...
- I ...! – prekide me, i dreknu: - I što ti je rekla?
- Jednoga dana će ti biti čast što si ovo slušao, i mogao čuti, ikada… Anastazija!… Rekla mi je da u trenutku kada se raspada svjetlost na sve boje svijeta, nimfa otpočinje da šuti, i da govori. Jesi li razumio? A znaš kakvo je to govorenje, Jasmine?!… Koliko je to tebi samo daleko, i nevjerojatno. Ja mislim da bi ti trebao otići u crkvu, tamo, na ispovijed, pokajanje... ali... Hm?!
- Dosta ...! – dreknu on ponovo, još oštrim tonom. - …A što se tiče svijeća, vratit ću ja to Srbima kada se poprave - reče, pošto upali još jednu. - Ali... ali... pošto se oni nikada popraviti neće, to ti je gotovo!... Eto! …A što se tiče Ziketa: Vas dvojicu ćemo zajedno na Jagomir, gdje vam je i mjesto, i ne zna se koji je od vas gori. Sreća vam je što su ga privremeno okupirali, pa vas moramo ovdje gledati - govorio je i dalje paleći jednu za drugom svijeću, onako žute po prostoriji, držeći ih u gornjem džepu kao kakve olovke. Bilo je to dosta interesantno za vidjeti. - Ti i Zike ste ludi, a eto, ja sam pametan... Ali ja imam papir da sam lud, a vi nemate! I tu je problem... Vi ste tobože pametni, a nemate papir da ste ludi; što je veoma važno… A vi ste u biti ludi…! Vidiš koliko sam ja pametan, a koliko ste vi ludi!... Jest, moj Slavene! - meditirao je on na svoj način. - Ja sam ti čvaka; shvaćaš li mene: Čvaka! Imam papir da sam čvaka, i vojska ne dira: i vidiš da me ne dira?... A vas dvojica ste posebna priča, i trećega vam nema.
- Uvijek sam volio kada me zovu ludim, Jasmine - rekoh mu; - i znaš da me to inspirira. Od moje četrnaeste godine, od kada su mi se otvorili svjetovi, proglašavaju me ludim: i malo pa malo, pa eto ih: «Ti si lud!», i govore mi da sam lud, i stalno mi to govore. U prvo vrijeme sam se branio protiv toga, a poslije sam shvatio da je to dobro, i pomalo i potrebno.
- Eto vidiš: i što sam ti ja govorio, i što imam govoriti... – ubaci se. - Ali interesantni ste vi meni, ovako, i mog'o bih vas slušati čitavu noć.
- I što si im rekao na komisiji? - upitah.
- Komisiji?!... Eee…! Što sam im rekao?... Treba i s njima znati, moj Slavene... treba! – hodao je po prostoriji i razmještao i dalje svijeće. - Rekao sam im; znaš što sam im rekao: Rekao sam im da mi netko krade misli…! Eto, to sam im rekao: Toga se ti nikad ne bi sjetio – govorio je hodajući i dalje paleći svijeće po sobi.
- Ne bih!
- Pa znam da ne bi! – uzvrati.
- Ali i ja ti – počeh sad, - kradem misli Jasmine; na svoj način i nevjerojatno i nevidljivo: i po svim svjetovima kradem i po čitavoj vaseljeni kradem; i moja mi boginja po nimfama šalje upute, i ja imam veliku tajnu koju dobivam. Pa zar nisi primijetio koliko ih samo imam, i da ih mogu cijelom svijetu i svim ljudima davati, i da je izvor nepresušan.
- Ja ne znam što ti kradeš, i od koga kradeš, al' si opasan, da opasniji ne možeš biti. I koji te vrag samo posla mene? Kakva filozofija u ovom ratu?… Rat je ovo, Slavene: Rat…! Kako ti nije jasno? Kakva vasiona u ovoj rupi mišjoj... Ti i Zijo, svjetlost: putovanja, nimfe, dimenzije. Ja ne znam što će s vama dvojicom biti?
Ali ipak razmišljajući ovdje o svemu, učini mi se da mi se sad pravi put otvara. Evo, netko me počinje konačno pravilno razumijevati, i uzimati ozbiljno, te sve moje ludosti s pažnjom slušati, ako su to ludosti. Ali sada, kako je čika Zijo otišao, osjetio sam se oslabljen u podršci. Znao sam međutim da cjelokupno iskustvo Univerzuma mora biti takvo; i da mora imati rat, i stalno rat, i da je to jedino i jasno upoznavanje. A rat je stalno moje stanje Uranove duše, koja je nemirna, i nikada se neće zaustaviti. Jedan rat proizvodi mir, da bi nove ratove stvarao: mir zove jedan rat da se samoodredi. To je zakon postojanja u vječnosti: to je načelo proizvodnje vremena. To je zato što jedan svijet drugi svijet zove; i jedan prorok stalno izaziva drugoga proroka proziva. Dvojica se dugo na jednom prostoru ne mogu trpjeti: u ljubavi ne susreću. To su njihovi tajni dogovori: i ludački i borbeni. Čovjek ne može slijediti dvije ideologije istovremeno, i jedna ga mora voditi. Ako svijet ima više ideologija, one ga izlude ga, i on se zapetljava se do ponora. Pogromi su nužni.
- Svijet ne može trpjeti dvadeset mitologija odjednom – nastavih im govoriti, - te kada jedna odigra ulogu, dolazi druga. I tako se vrijeme smjenjuje, po prostoru stalnih mijena, tražeći svoje izgubljeno jedinstvo, koje će na kraju dobiti – govorio sam. - To dokazuje moja nilfomanska svjetlost.
A on me pomno slušao, šuteći, kada mi se obratio:
- A jesi li Slavene ti čuo da je došlo nekoliko džakova krumpira u mjesnoj zajednici. Baš me interesira?
- Svijet je jedna ideologija – govorio sam daje, ne osvrćući se na njegove opaske, - i bilo koja da je, ili hinduizam, ili budizam, ili kršćanstvo, ili konfučijanstvo, ili taoizam, ili Rim-helenizam, jedna je!
Zašto je to meni trebalo da govorim? Izvjesno je da sam imao potrebu razriješiti kozmički sukob, makar sam u sebi – na ovom mjestu – kada me duh povukao, i kada sam svoju istinu provjeravao ovdje, gdje je to bilo moguće. A možda sam i sam sebi bio uzbudljiv.
- Jesi li ti čuo Slavene što te ja pitam?! - začu se ponovo Jasminov glas.
I mislio sam u tom raspoloženju, čuvši i njega, kako je tragedija najbolji način da se otkrije put svjetlosti -- u mraku, gdje vidljiva svjetlost otpočinje. Pa Antigona je upravo bila uz rame boginjama i nimfama, nesretna istovremeno, u svojoj sreći, jer je mislima uz rame njima. Ona govori, ali to je govorenje pretvoreno kasnije u apsolutnu šutnju, i ekstatički proboj. Biti uzidan u zidove palače znači vječno opominjati ljude na vječnost: zvati na to nemoguće mjesto, i promišljati bogove u njihovoj nesavršenosti. A Antigona upravo zato nije umrla, kao niti Euridika što nije umrla, nimfa, jer postoje imena koja treba da znače život, i ta su imena dana, i unutar njih se sve riješava. A podzemelje boga Hada postoji, i orfejski misterij postoji.
- Čuo sam ja tebe Jasmine, ali ti ne čuješ ono što je najvažnije - rekoh mu. – Ti ne čuješ kako se unutar mraka probije svjetlost: svjetlost mraka i mrak svjetlosti.
Tada smo u potpunoj tišini začuli korake niz stepenice, koji su se približavali. Ušutjesmo! Na ulaznim vratima se nedugo zatim pojavi čika Zijo, tek što je otišao. Sada je već bio obasjan prvom svjetlošću.
- E majko rođena, pa je li ovo moguće? Ja ono ne mogu vjerovati! Da mi je ovo netko pričao, pomislio bih da mu je vrana pamet pokljucala.
- I što si sad smislio? - začu se Jasmin.
- E majko rođena, je li ovo moguće? – nastavi. - Pa što ona moja žena može učiniti, to vaseljena nije vidjela! Možete li mi ovo netko objasniti?!... Samo što sam vrata otvorio, udarih u kantu punu vode, a mrak svuda okolo, i evo pogledajte, sva mi je noga mokra… I taman kada se izvukoh, ne načinih niti dva koraka, udarih u drugu... Pa ono je gore ludnica.
- I što je sad: Voda je problem kada je ima voda je problem kad je nema – začu se isti glas.
- Otiđoh odatle u kupatilo, i ugazih u lavor pun vode, kad tamo, lavabo pun vode; krenem se prema kadi, kad i ona puna vode. A ona spava, majko rođena ja je zovem, a ona spava!... A mrak svuda: Pa je li to moguće?... Ne smijem ni koraka više napraviti. Izvučem se nekako, i odem do kuhinje, te nabasam nekako na sudoperu, kad i ona puna vode; uzmem za čašu da se napijem, da naspem vode, kad i ona puna vode, prihvatim za drugu, i ona puna vode: sve šerpe pune vode, svaka šoljica za kavu puna vode. Ukopane se u mjestu i ne smijem mrdnuti... Pa ono je gore Labudovo jezero.
- A šečer – upitasmo ga uz smijeh, - gdje Vam je šečer čika Zijo?
– Šećer, do vraga, šećer! A četnici bi se gore podavili; i k vragu, šećer: naći ćemo negdje limuna. Sigurno mi je upao u neku kantu vode – reče. – Sigutno! A ti Slavene, imaš li mi, i dajder još jednu onu vodku, i odoh u novi proboj.
- Ama, uvijek za vas dionizijskog ludila, čika Zijo – rekoh. – I nemojte zaboraviti, i nek' Vam je zauvijek u sjećanju: od nimfe Anastasije, prve među svjetovima, iz najdubljeg misterija. Vjerujte u nju! Ovo vam je iz sobe okrenute prema Rusiji, s pogledom, iz koje se vidi sav svijet i svi svjetovi. To je krv mojega života, i krv tirkizna, novoga saveza sa Bogom, po boginji koja je pristup, i doživljaj, i jednostavnost, i čistoća, i mit, i posebnost. Upisuje se to u memoriju vaseljenske svijesti... Da li mi vjerujete?
- E svaka ti čast, Slavene, svaka ti čast!... Kako ti neću vjerovati! Samo ti meni naspi još jednu.
- Znate, ja Vam čika Zijo moram držati nebo i zemlju svezanim, a vama je samo da se probijete do kreveta - rekoh.
- Ne, nisi u pravu... Nisi!... I ja se borim sa ovim jadom kao lav, i nitko ti to moj Slavene ne vidi, i ne razumije. I slušaj ti svog čika Ziju. Ne obraćaj ti pažnju na njih, jer malo prije sam se uvjerio. Oni su ti izgubljeni među tim tvojim imenima, i hvata ih pomalo panika. Vidiš kako sam ja nagrabusio, s njima, a i na sve strane; a i vjeruj mi: Ako se oženiš, pokajat ćeš se, ako se ne oženiš, pokajat ćeš se! – govorio je. – I ja ti se pomalo i divim: Što može čovjek s bogovima, i s tim kako se već zovu, anđelima i vilama ne znam, ali s ženama ništa... ništa, moj Slavene. Slušaj ti svog čika Ziju!
I zapio se on:
- A ti si im čudo neviđeno, i kada bi te smjeli mrziti, oni bi te mrzili, ali ne smiju… ne smiju, moj Slavene! Hoćeš li mi vjerovati?
- Ama, tko smije mrziti jednog artemidskog proroka?
- Vjerujem ti je, ali oni... ha, ha, ha... oni su ti izgubljeni u svemiru! Ti im dođeš k'o neka magija. Večeras sam se u to uvjerio, i tu krv koju nudiš ovdje za nas, u toj flaši i u tim mislima, meni je istina. Nikada u to nemoj sumnjati! Vidim ja da povratka nema, i da se ti nepokolebljivo krećeš.
I prekorijevao ga je Jasmin, i tjerao da ide gore, na spavanje, uvjeravajući ga kako ću mu ja i sutra dati vodke, i da je nepotrebno njegovo ulizivanje; kada je on nastavio se oduševljavati mojim artemidskim rješenjima, i bodriti me, te podsticati da mu što više sada o tome govorim. I ipak, evo, sada u tom tonu smo završili razgovor - to večer - kada je on otišao gore s otvorenim duhom i laganim i jednostavnim mislima. Iza njega je ostala velika istina o drugačijoj slobodi, i drugačijem razumijevanju naše proste ovdje zatečenosti, i spojenosti, našeg razgovora koji je bogove usklađivao, i ipak ih u svemu postavljao na svoja mjesta; jer mi smo vlastitim spasenjem u govoru, u biti o bogovima govorili.

**** Herojstvo
U stvarnosti su se međutim stvari mijenjale i sjedinjavale, i razjedinjavale. I veličinu filozofije ljudi ne mogu shvatiti jer je beskrajno jednostavna. U jednom trenutku sve može izgledati suludo. Svatko živi svoj prosti život, u nebeskom eteru s božanskim pitanjima, koja postaju kasnije razum i razborita, i racionalno se zapetljavaju. To buja kasnije u pojmovima, i metastazira u prostorno vrijeme; sukobljavaju se ljudi i duhovi, prostori koji ludo se među sobom bore: bore religije i idealizmi, bore istine i mitologije – sve pred vrata samog misterija. Nastaje ono nemoguće. Ali u svemu postoji dovoljno razloga da se u nešto vjeruje.
Mislio sam tako, usput - u nemoći da nađem Kristinu koja je iznenada negdje nestala – kada je vječna moja sudbina, traganje za izgubljenim. Sreća je bila kada je bila tu, sreća je bila kada bih je gubio. Nestajalo bi i one strepnje i neugodnosti, koja me uvijek pred izazovom najveće sudbine pretila. Nisam to mogao sebi objasniti, i izluđivalo me to ono kroz što sam prolazio: pitao se, zašto je to potrebno. Lako je odgađati napad na najvažnije uporište ratovanja, jer je svako napredovanje i pitanje hrabrosti, prema sudbini koja te najviše očekuje: za koju se osobito ovdje borim: želim za nju odgovarati, nju određivati kao temeljnu istinu mojega bivanja, pitanja predodređenosti.
Ivana mi je stalno u ovom vremenu dolazila i opominjala me, i njezina zelena boja na ovom čarobnom mjestu mi je iskazivala visoku osjećajnost. Govorila mi je o mom kozmičkom zadatku, i osobnosti, a kako već nimfa može govoriti jednom proroku. Davala mi je snage, i postojanja, i smisla, i jednostavnosti. Bila je čudesna, i drugačiji misterij među nimfama: i ona je samo živjela; htjela da život dokazuje, uzdiže besvijest življenja, prosvjetljujući svijest velikim otvorenim izlijevanjem besvijesti. Njezinu moć sam jasno vidio. Slučaj moje sobe okrenute prema Rusiji, je tu bio doživljaj iznad svakog drugog očekivanja, i ona je ovdje bila superiorna. Ivana je znala da ovdje se najvažniji kozmički zakon i trenutak sprema, i to mi je njezina radost govorila. Meni je bila nada, kad sam padao, i sve ponovo dovodila do uzavrelosti, i svaki čas me podizala. Ona je znala točku u središtu svemira, i mogla mi je nju odmah izreći. Bila je odgovor veoma blizak najvišim pitanjima koja sam ikad postavljao. Znao sam da na bitnom mjestu odlučuje.
Novi zakon je na pomolu, i on može izazivati i sumnju i strepnju, ali i interesiranje. Sada međutim pomiješan s mojim snovima, koji su bili nesvakidašnji, u temelju je sve mogao promijeniti. Nudio je projekt, koji najvišu i osobitu tajnu zakucavao na nebesku ploču proroštva. Ivana mi dolazi kao moja besvijest, i kao moj iracionalizam -- i kao moj instinkt i moja intuicija. Ona mi je dolazila kao «veliko dolaženje», stalno dolaženje, koje je opomena i upućenje, koje je negdje dobro smišljeni dogovor.
Kod Nađe me oduševljava njezina sumnja, borba za znanje, i borba između znanosti i misterija: borba koju ona nikada neće dobiti, ali čudesno, niti izgubiti: jer će razum odlučujuće ići naprijed, i uvijek govoriti da je sve u redu, i nikada se neće predavati. Nimfa uvijek dobiva borbu, tako da razum tuče misterijem. Kod Dubravke me inspirira njezina srdžba – veličanstvena - zbog istine, u čistoći jasne žute proljetne svjetlosti. Ona je nepopustljiva i nepobjediva svjetlost, i nikada ne može se zaustaviti, i neće predati, i uvijek će naći nove putove otklona i bijega. Valentina je zapanjujuća u crnoj svjetlosti, i opasan znak, i opomena, koja kaže da joj se ne približuju nikako oni, koji joj se ne smiju približiti. Darije me umiruje nadom, koja je vjera u dobroti i miru, koju ranije nisam znao ni pretpostaviti. S njom si najbolji u onom najboljem, ako je znaš tražiti. Nina je nebeski lik u vječnosti koji ima najbolje vrijeme, poslije - naravno - Anastasije, prve iznad sveg u sveopćem misteriju.
Ali život me iznenada duboko dirao, i bio sam opčinjen činjenicom da živim osobito, i činjenicom da čekam tu osobitost da se ostvari. Ivana mi je dolazila kada se kozmos mijenjao, i ja sam morao tako to vidjeti. Došlo je vrijeme najvećeg proroka, koji treba vječno živjeti: živjeti u vječnosti, da bi vječnost bila pred licem ljudi jasna. Govorio sam joj:
- Dubravka me stalno koči, ponekad s pravom; i uznemiruje me, ali ja je volim… iako se stalno svađamo. Ona je ljuta, Ivana – rekoh; - i štiti Nađu, govoreći mi o istini, braneći mudrost ovoga svijeta, koju ja hoću vidjeti poraženom. Na nju ne da riječi spustiti.
- Jednoga dana će ona te jačati – govorila mi je, - i nikome te neće dati. Dubravka će te štititi i kada posumnjaš ti sam u sebe. Ona će biti jednom tvoja, više nego što si ti svoj. Ali ona će se ipak srditi, i nijednom čovjeku neće dati, pa ni bogu, da te dodirne.
- Prije toga bih petu stranu svijeta htio znati, i otkriti, Ivana – rekoh joj, - ako se ne varam! Tatjana je nemoguća, a Nina luda nimfa.
- Njihovi zadaci su neobični dok ih ne počneš rješavati. Potom, ti ćeš govoriti drugačije i u velikoj jednostavnosti. Mi ćemo govoriti, a ti ćeš govoriti. To će biti govorenje na svakom koraku, i biti će to svima najveće govorenje. Ja sam Ivana, i život ne može pogriješiti.
Ivana je znala što je naumila, i to je i radila; i to sam ja besvjestan i prije toga slijedio.

**** Udar svjetlosti
I tražio sam danima i noćima, petu stranu svijeta, kako su mi nimfe zadale, uvjeren da je to pravi put, i nikada to ne napuštajući. Načas bi se zaboravio u tom mišljenju i otišao u nesuvislu mitologiju, te pretpostavljao čudesne odgovore, misleći odjednom da sam našao neviđeni duhovni put. Ljudima sam govorio u šiframa, i davao poruke koje niti sam nisam znao tumačiti. Stalno sam rušio jedan svijet, i novi svijet kodova gradio. Razmišljao sam o svemu što radim, i s tim Alenu neprestano dodijavao:
- Zvijezde su logorske vatre nebeskih lovaca – govorio sam, - koje su u meni upalili duhovi, koji su u meni postale duše; duše umrlih u vječnim lovištima Artemide, boginje. Ona je lovac, a uvijek su to rajska lovišta, kao i svaka lovišta. Čitav svijet ona drži pod opsadom i budnošću, i sa saznanjem da postoji lovački nebeski misterij. Čovjek je zauvijek pred nebeskim pitanjem misterija, pod opsadom toga misterija. To je vječnost dokazivanja vječnosti, i pritisak na vrijeme... Ili su zvijezde to, ili zvijezde nisu zvijezde!
A on me čudesno gledao, vjerujući da se šalim.
- To je svjetlost, ili tumačenje svjetlosti, ili pravo tumačenje svjetlosti, Alene – nastavljao bih. – Zar Zodijak ne utemeljuje naše duše u naravi, i zar ne predodređuje u horoskopu naše moguće događanje? To je svjetlost, kao i svaka objašnjena svjetlost, i priča o svjetlosti, kao mit, koji zna prati na nebu točke svjetlosti. To je izmišljotina stvorena za neku pobjedu, koja onda više nije izmišljotina, zato što postaje veliki zakon proroka. To je na kraju – govorio sam mu, - samo objašnjenje svjetlosti, naspram mraka, gdje je onda i mrak razriješen: jer je i on svjetlost, i po svjetlosti. Samo ako se svjetlost dobro objasni, postaje realnost svjetlosti, i mitologija svjetlosti.
- …Mitologija?! – mrmljao je za mnom mrzovoljan.
- Dosta sam razmišljao o svjetlosti, i moram ti reći da fizika svjetlosti griješi, i da je ona u totalnoj zabludi; da vrijeme putovanja svjetlosti ne postoji, jer postoji samo «svjetlosna vječnost», iza čega nastaje naša graška, pad, koji zovemo vrijeme. Nevjerojatno je to za razumjeti, i zbunjujuće, ali jedino. Vječnost se po nimfama boginje raspoređuje, u magiji ljepote koja je opčinjavajuća, u magiji misterija. Vrijeme se u bojama po prostoru raspoređuje, pa bili to makar zvuci: to su dijelovi svjetlosti.
- Pa ti si poludio! - reče mi.
- Tako se vječnost brzine svjetlosti - nastavih, - koja je po Ajnštajnu utemeljitelj svijeta, pretvara u difuzno svjetlo, vrijeme! Nijedna čestica ne može doseći brzinu utemeljenja prostornosti, jer taj pokret svjetlosti je samo biće stvaranja. Pošto ljudi misle da je svijet materijalan, zbunjuju se pred najvišim činjenicama duha, i ne vide početak duha, i to rasipanje tog jedinstva. Oni vide rasuto! U tom smislu kretanje postaje proturječno, i u temelju nemoguće: jer kako se kretati po nečemu, čega nema, i što taj početak kretanja tek stvara, i otpočinje?
On se čudio mojoj priči, ali mu je ipak bila zanimljiva. Važno mu je bilo da mu pričam, i da se neprestano uvjerava u nešto, pretpostavljajući moje neke lude faze otkrivanja, i lude faze sakrivanja. Ja sam imao nimfe, i na svašta sam mogao udariti. Dubravka mi je šaputala tu tajnu, govorila da budem ljut u ovakvim situacijama, i govorila da ne popuštam. To mi je govorila nimfa koja je znala sve tajne u ovom predmetu, i htjela me osposobiti. A to sam ja govorio Alen, kada on ništa od ovoga nije razumijevao.
- Osim u vlastitom duhu i duši, subjektu – nastavljao sam, - mi nemamo nigdje točku centra svemira, i sve drugo je životno upitno: možda nesuvisle hipostaze.
- Ti ne poštuješ napredak čovječanstva, i anakron si; i njegova dostignuća su za tebe nevidljiva, i ludački si opsjednut mitskim – govorio mi je, - i ludački si opsjednut boginjom, koja ti se svaki put drugim imenom zove.
- Ja ne želim razbijati tvoju pozitivnu vjeru u znanost, koja je krenula putem kraja svojega početka, ali ja živim artemidski misterij - odgovorih mu. – To je možda najveće sad življenje, koje postoji i koje se očekuje: življenje koje u biti zna živjeti.
I mislio sam na te njegove opaske, misleći o tome kako da poštujem nešto što je već izgubljeno u duhu, i čega nema po zakonu razumijevanja vječnosti, i što sve više upada u bezdan vremena. Suvremena euklidovska znanost smislila je ambijent svijeta kombinirajući s računskim činjenicama u prostoru kojega je sama pretpostavila. Poštujući Euklida kao proroka u svom kodu - tom dijelu svijeta i svemira, onakvom kakav jest - mi se danas provlačimo kroz povijest od 6 tisuća godina unazad, sa sumnjivim uvjetima postojanja, i produženja tog vremena ravnom linijom kako je on nacrtao. A zašto bi, kada je sve sferno, vrijeme išlo ravnom linijom? Zaboravljeno je da se to razriješi. Pa kada zato suvremenog znanstvenika pitate o temeljnim pitanjima života i bivanja, on vam daje – u najmanju ruku - sumnjiv odgovor. Dubravka mi je to govorila, i Nađa mi je to govorila – nijedna to nije dala dovesti u upitnost. Ivana me u vezi s tim promatrala s blagom mudrošću, a Anastazija je uvijek vjerovala u moju intuiciju.
Alen me nastavljao provocirati govoreći da je sve kod mene mahnito, i da je nemoguće pretpostaviti s kojom ću suludošću sutra upasti kod njega da mu govorim. A ja sam ostajao pri svome, govoreći kako je to dobro, jer se razvija i stvar sazrijeva, a on eto ima priliku na licu mjesta to gledati. Zato sam mu i nastavio govoriti, govoreći jednostavno, da ako nešto prihvatimo za istinu, još je samo važno da stvorimo mit. Onda slijedi činjenica koja dalje dograđuju taj izgovor; opunomoćuju za moćnu mitologiju, i stvaraju ono što je potrebno. Tako su i zvijezde postale duh svojega stvaranja, i tamo su gdje su zamijećene - ovakve kakve vidimo – u onom trenutku koji otpočinje njihovo takvo zamišljanje. One su u centru svemira, unutra, u meni, gdje sve otpočinje.
- Uvijek su meni nimfe – nastavio sam – davale tako dobre odgovore.
– Maštarije su dobra prije spavanja, i vapaji duše koja se tako naoružava i oplemenjuje - reče mi. – Ja se uzdam ponekad u tebe, u ovim sumornim vremenima, baš na taj način, i pomislim kako je to dobro. Ranije to nisam znao koristiti, i moram se sad kajati; i moram priznati da sam jako griješio.
I mnogo se prijatelja meni čudilo što stalno insistiram na duhu, govoreći kako objektivizam ne postoji, pri čemu su ove granate samo raspad svjetlosti, na zvukove i vremenske zastoje, i fizičke pometnje; koje onda ulaze u svijet i ulaze u svijest i njihovo stvaranje; i remete dosljedno jedno odvijanje svijeta, tako da se dolazi na raskrsnicu svih svjetova. To je tako «s granicom» egzistentnosti, s paklom, kojemu je jedini dostojan balans raj, ako je to moguće. Alen je u svojoj umjetnosti suviše tražio programsko, i realno - i misaono - te ga je moje ovo zbunjivalo, s razlogom, a to je bilo i potrebno. Ja sam znao da postoji velika tajna, koja me tjera, budući da moja nimfa istine, Dubravka, znala Objavu koja je nužna da dođe, i dolazi; i koja je već primljena, i da sada samo se čeka ostvarenje. Tada će me drugačije uzdizati. Ja sam morao u to vjerovati, zato što sam to znao, i zato što je sve drugačije bilo nemoguće.
Ja sam zato u ovo vrijeme se protiv granata borio s vatom u ušima, nevjerojatno, i opušteno, i u potpunoj sabranosti, i u potpunom miru, znajući da je to duhovni put. Vidio sam kasnije kako je učinak mojega spasenja bio i materijalno vidljiv, i veličanstven. Intuitivno sam otkrivao njegove dobre posljedice, i bio smiren; te umjesto da slušam lomljavu u punom sastavu – i jad svo zlo svijeta koje se ovdje sabiralo – slušao sam lagane otkucaje vaseljene u svom srcu, i udisaje svojega duha, i promišljao put do pete strane svijeta, na svoj način, kako sam taj mir u toj ideji mogao naći. Povezao sam to sa besviješću svih mojih prethodnih svjetova, i proročki se u tom smjeru izgrađivao. Protiv toga sam se ambijenta borio, tako da sam ga ipak pobjeđivao.

**** Događaj
Ali jedan dan između svih ovih stvari dogoditi će se prevrat, nakon jednog iznenadnog susreta u dvorištu te posljednje Alenove zgrade, što je bila do ulice a koju ćemo pod snajperima pretrčavati - kada ću zakucati na njegova vrata. Bio sam uzbuđen. Prije toga zastao sam na tren i bio hipnotiziran onim što sam vidio, jer sam svoje najdublje snove upravo otvorio. Kako je to došlo? Ja kao da sam živio milijun života, i sad na ovoj raskrsnici među svjetovima, činilo mi se da evo, još nisam donio odluku, i ne znam kuda ću u koji prostor okrenuti. Zastao sam nijem. Nikada on ne bi mogao pretpostavio zašto sam došao. Ipak, morao je uvijek biti spreman na moja iznenađenja, i sada kada je otvorio vrata, mogao je čuti riječi:
- Znaš Alene, nekada ja pogriješim u procijeni najvažnijih stvari. Evo, do maloprije nisam mogao znati da je u ovom svijetu moguće da postoji nešto iz moje najdublje dubine. Uvijek sam mislio da je ovaj svijet potpuno neupotrebljiv, van sebe jer je van istine. Ja kao da sam prizvao onu svjetlost s kojom sam u mislima govorio.
On se tom prilikom mogao sjetiti svih mojih ovakvih upada, kada sam mu slično govorio, i znao prirediti, često ga dovodeći do ludila; govoreći stvari koje nitko nikada ne bi mogao prihvatiti. Filozof sam, i on nikada u meni nije mogao smiriti poriv najčudnovatih razmišljanja.
- Jesi li dobro, Slavene? – upita me.
- Da li Alene primjećuješ mistiku na njezinu licu? Filozofija izbija iz njezina čela… Ja znam putanju svih svjetlosti!
- Uđi, molim te; hladno mi je!
- Primjećuješ li? - ponovih.
Mrzovoljno me slušao, a odmah pomislio - sigurno - da sam imao opet nilfomanske vizije, koje su tipične bile za ovo moje zadnje vrijeme. Odmah me uveo u svoju «toplu sobu» gdje smo i ranije znali do beskraja rješavati metafizička pitanja - svih mogućih kozmičkih vremena – i biti sa svim duhovima u dogovoru. Uvijek je to značio veliki bijeg od svijeta, i naslućivanje pobjede koju ćemo osvojiti. Ovaj put je to bilo nešto međutim iznimno. Sada mi je donio i nešto da popijem, a ja sam mu rekao da sam upravo odbio čika Zijin poziv, i došao kod njega.
- Pa zar svemirski prostor može podnijeti takav oblik, estetski, da postoji – upitao sam: – ovaj ovdje naš svemirski prostor u našem vremenu? Ja sam zauvijek mislio da je prva emanacija čiste svjetlosti, moja besvijest, kao istina, a ona je na zemlju došla.
- I što je sad tako važno? - upita.
- Postoje stvari koje su važnije od onih koje su najvažnije... Čudesno! One samo ludo dođu – rekoh, – i poslije se svijet ne može prepoznati.
Sjeo sam duboko uvaljen u fotelju i pokušavao da ovaj nalet duhovnog vjetra smirim. Možda duboko u mojoj podsvijesti je postojala slika Artemide, i ja sam je sigurno znao; i uvijek – na kraju – kada bih je u misli prizvao, ona bi imala svoj lik. Alen je bio talentiran dečko, i u stanju da sa mnom satima raspravlja o bilo čemu, samo da se domogne istine, za koju je osjećao da je u meni, i pretpostavljao da je drugačije znam. Za mene je sve to bilo igranje, i obilato sam to koristio. Sada je otišao u kuhinju da nešto spremi, kada sam ja euforično uzlijetao sretan, i kada me obuzimala neopisiva radost zbog toga, što sam ga uspio natjerati da se koncentrira na moju stvar. Koristit ću tu njegovu zainteresiranost da ostvarim svoj cilj, i sada sam bio gotovo siguran da ću u tome uspjeti.
- Primjećuješ li ti – počeo sam - da su sve ženske nekakve nimfe, i vrijede koliko im se približavaju?
- Rat je Slavene… rat! Kako ti to nije jasno? Ja ne znam o čemu govoriš.
- Primjećuješ li?
- Ništa ja ne primjećujem – reče: - …A ja i ne znam što su ti to nimfe.
- Čuj, ako se nimfolmansko u ženama ubije, ničega nema. Jednostavno ti je to, i isto kao kad od jedne ljepote izuzmeš misterij: od ljepote ništa ne ostaje. Tu je sakrivena veličina Anastasije, Nine i Tatjane – rekoh, - koje su trojstvo u jedinstvu boginje.
- Možda! Možda, možda je to tako, a možda i nije?! – odgovori hladno. - I znaš što...
- Ja sam maloprije konačno otkrio prvu i posljednju tajnu svemira, i dobio to je na dlanu: shvatio kako istina dolazi, i da sve moje nije bilo uzalud – rekoh. - Znaš Alene zašto je važna moja otkrivena svjetlost, u borbi mraka i svjetlosti? Svjetlost pobjeđuje mrak, ali se u biti događa tako da svjetlost samo napreduje prema mraku, kojega nema, pa onda napreduje prema ništavilu, koje ne postoji, otvarajući za uzvrat ljepote i boje svijeta. Jedino je tako moguće da se viđenje, postojanje, pojavi. Tako se ostvaruju dijelovi svjetlosti. Ja sam to ponovo sebi dokazao, u kaosu i paklu, na zemlji. U stvari svjetlost ne bježi od mraka, nego ulazi u njega i probija se unutra, i «duh vodi borbu svjetlosti». To otpočinje svijet... Ja sam to maloprije otkrio.
- Problem je u tome što si ti maloprije poludio, i ponovo poludio.
- Jesi li vidio? – upitah.
- I s tim postaješ dosadan! Kristina sasvim normalna cura za mene, i mistika na njezinom licu koju ti tobože vidiš, je najprostiji likovni realizam… normalan, prirodan, samo tebi fascinirajući.
- Pa normalnost i jeste veličina - prekidoh ga, - Alene ali ovdje se ne radi o Kristini, i tu nastaje neočekivan problem. Artemida, boginja je došla, i hodala tu, i ja sam njen korak pratio svojim pogledom. Znam da mi nećeš vjerovati, ali ne bih ni ja do jučer. Alene, ono što sam ja jučer tražio, sada traži mene, i to me oduševljava. Kako ću ja to misliti? Možda ću ja početi da bježim od toga, i možda će početi to da me progoni; jer u pitanju je strah od velikog suočenja. U tome je problem.
- Možeš li ti nekada doći bez problema? - upita: - Lijepo bih te zamolio!
- Sasvim je nešto drugo u pitanju, i ti si slijep pored očiju; i to je za jednog umjetnika katastrofalno.
- Neka sam, i stotinu puta si mi to rekao, i eto, to me inspirira… slijepi veliki umjetnik - nastavi. - I takav se bolje snalazim od tebe u svom poslu… a i u svemu.
Poče sad hodati iznerviran po sobi. Mrgodio se na svoj način; a ovdje pomalo i bio u pravu, samo zato što su njegovi zahtjevi bili lokalni i realni i skromni – i svagdanje, ljudski – a njegove ambicije uobičajene. Bog je u njemu zaboravljen, i u njegovim vizijama nedostižan. To je za njega bilo daleko vjerovanje. O Artemidi nije se smjelo niti sanjati. Stvarnost je za njega bila suviše materijalna, i koliko god ga vodila naprijed likovna misao, ona je kod njega bila svjetski programska.
- Ja ne znam gdje ti živiš – počeo je, - ali znam gdje ja živim; i tamo gdje ti mene želiš odvesti, ne možeš, jer da možeš, prvo bi tamo odveo sebe - reče mi.
Stvar je otišla predaleko, i morao sam je primiriti do granica podnošljivosti, i jasnim jezikom govoriti. Želio sam da ovaj razgovor nastavim onako, kako sam mogao dobiti potreban odgovor, i kako sam mogao ostati u dobrom dosluhu s duhom, što je ovdje i bilo potrebno. Zato sam počeo mu pojašnjavati:
- Vidio sam jednu smeđu djevojku u tvome dvorištu. Izgledala je kao nimfa boginje, i nećeš vjerovat, kao sama boginja. U stvari, onako koka sam imao najviše doživljaje Artemide. Sada sam fasciniran, i zbunjen, i možda… možda ostvaren?!
- U mom dvorištu!
- Da!… Hoćeš li mi vjerovati?
- Neću To posljednje što govoriš, neću ti vjerovati – dobaci Alen.
- Ozbiljno ti govorim! - opomenuh ga.
- I ja sam beskrajno ozbiljan - odgovori mi. - …I kakva je?
- Ah, kakva je: Što me to pitaš kakva?... Lijepa kao Knjiga Postanja!
- E pogotovu ti sad neću vjerovati, i pogotovu ti sad neću o tome niti da raspravljam.
- Imaš li mi nešto reći o tome? - upitah ga.
- Imam svašta… a i rekao sam ti. - I ponovo ustade i poče hodati po sobi nervozan, pa nastavi: - U stvari, ništa, moj Slavene, ništa ti nemam reći. Pa mi stalno razgovaramo, i tapkamo u mjestu! – gledao je u plafon. – «Što ti imam reći?!»
- Pa da: Što mi imaš reći? - ponovih.
- I što ćemo sad?
Upita kao da je ovo bilo nešto očekivano, i u ovome vidio neki događaj koji ozbiljno slijedi. Okrenu se tad prema meni, i ja vidjeh opasnost u njegovim očima, kao da nešto naslućuje, i kao da ne može to da izgovori. Morao sam čekati.
- I što je sa Kristinom? Hajde pozabavi se s tim! – reče. – Eto ti nikada nisam dao boljega savjeta.
- Pitao sam te nešto! - počeh oštrim tonom.
- Rekao sam ti što sam ti imao reći – odgovori.
- I tko je ta osoba?
- To je nevažno, i zaboravi, i nikada me to više nemoj pitati, i s tim pitanjem doći! Zaboravi to!… - govorio je. - A i upadaš mi ovdje k'o diverzant u stan po tvom običaju. Ja nemam živaca više za tvoje izljeve strasti, snove i iluzije, i realnosti koje nemaju veze same sa sobom.
I tako ga nisam lako mogao okrenuti na svoju stranu, i sabrati u svom smjeru, i k svojim mislima. Bilo je tu nešto što ne znam, i možda neugodno; i izvjesno nešto što je bilo dovoljan razlog njegovih oklijevanja, a i njegove zbunjenosti. Bilo je tu nešto mistično, kao da se za kraljevstvo raspitujem, i kao da na neku najvišu poziciju hoću doći. Ali ja sam već po svome bio nepopustljiv, i pogotovu sad kada sam osjetio neko njegovo znanje, postao uporan. Na kraju on je - da me se riješi - popustio, i rekao možda iskreno, i najbolje što je znao; ali i ostavio neku sebi nadu za ubuduće, da to možda drugačije uobliči. Govorio mi je sad:
- Vjerojatno Vesnina kći... Kažem vjerojatno, jer nisam ni ja siguran iz ove pozicije… niti vidovit! A tko bi drugi mogao biti?
- A što znači «vjerojatno»? A i ta Vesna?
- I na kraju, ti si nju već više puta vidio; i čak ste i razgovarali.
- Razgovarali?!
- Da, ako je to, to, i ako mislimo na istu stvar – odgovori.
I počeh se prisjećati, i vračati na neke važne činjenice, i koje su mi sad mogle značiti nešto, i počeo izvlačiti iz podsvijesti, iz svijesti svijeta koji sam imao, iz svijesti svih prethodnih doživljaja i svjetova, i osjećao sam se sad drugačije. Ja sam sanjao, i moja duša je cvjetala, i ja sam shvaćao moju borbu veličanstveno, i vidio je kao borbu koja je bila u rukama bogova. Pokušah dobiti u svijesti glas božanskog mira i nebeske jednostavnosti. Pogriješio sam što tad nisam prepoznao glas mističke svjetlosti, kao jedine svjetlosti, i veliki poziv! I eto, sad gubim mogućnost normalnog mišljenja, i počinjem misliti iz besvijesti. Moja dubina počinje zazivati pitanja koja nemaju odgovore, i rješenja koja nemaju svoj početak, i tek se na kraju mogu prepoznati.
- Sjećam se, Alene – govorio sam mu, - dobro se sjećam!
- I tebi je prišla, eto...!
Prvi put sam čuo glas i nejasno vidio pramenove kose, kada je to izgledalo kao san. U tom beznađu i stanju paklene noći, u polumraku došla mi je vječnost. Ja to nisam znao, ali sam drugačije predosjećao. Morao sam joj makar biti malo simpatičan. Drugi put je to bilo isto: a sad, treći put je to bio potpuni poziv objavljene i nebeske svjetlosti: potpuni udar mističke svjetlosti, s pitanjima koja nitko nije mogao u svijetu razumjeti. Alen je bio predodređen da sa mnom dijeli ova iskušenja, koja su njemu bila jedva za podnijeti.
Pogledah posvuda ovaj naš ružni svijet, i pomislih kako su odluke u njemu uvijek sulude. Otiđoh da neke stvari dokažem na jednom mjestu, gdje sam to mogao dokazati. Moja soba okrenuta prema svim pitanjima i beskraju, s nebeskim pogledom bila je put. Do mog stana su me sad dijelila dva manja dvorišta, i podrumski prolazi, koje sam sad savladavao. I na šetalištu, u trenutku kada sam počeo osjećati miris vjetra sibirske vječnosti - i zvuk pretvarati u događaje budućeg vremena - ja sam vidio jasno da će se ovdje nešto važno događati. Točka u središtu svemira je jačala, preuzimala na sebe moć, jasno mi se približavala.
Razmišljao sam o ljepoti Nine, o istini Dubravke, kako su me učila, o životu i herojstvu Ivane, koja mi je govorila, i došao do zaključka da je prava istina ona koja ima zamah i vjeru duha. Čuda sa događaju u ovakvim situacijama, i život krene putem koji je ranije nije bio moguć, koji se nije dao niti pretpostaviti. Kada nešto postane normalnost onda svijet postane tajna s jednostavnim odgovorima. Svijet je morao pretrpjeti beskrajne udare ljepota, i paranoje sekti, i činjenice da vragovi ga napadaju, kada ga u vječnosti bogovi brane. Ovo je odluka Artemide, boginje, koja me sad ludački iskušava. I taj Rim su iskušavali i sradnjovjekovni racionalizam i renesansa, i prosvetiteljstvo i pragmatizam i fašizam i marksizam, i Rim je ostao Rim. On je sve udare odbio, i – uvijek - kao mačka se dočekao na noge. Ja sam sada sebe vidio u njemu, i s time se ispunjavao. Sada će ponovo Dijana - njegova nebeska pastirica – uzdizati njegov zakon, i činjenice preispitivati. Ona je misterij, i ona će realne događaje vremena pretvarati u dva milenija svijeta, i ona će govoriti. «Presveta bogorodice», izustih u zrak: «Zar je ovo moguće?» Ja ovaj san nikada nisam sanjao, i ovo je stvarnost koja se nebeski zaslužuje.
To sam zaista rekao u prostoru svojega svijeta, koji je sada postajao prostor za sve svjetove. Važna su bila ovdje imenovanja, da ih ovdje utvrdim, da ih zazovem kao sakrament duha, doziv vječne meditacije: da saberem cjelinu, ono što mi je ovdje granatama bila razbijena.
Bijeg iz ovoga svijeta je moguć samo tamo, gdje ja vidim tajnu svih svjetova, u tirkiznu svjetlost. Na kraju, na mjestu gdje mi dolaze nimfe, ja mogu pobjeći; ali mi se učinilo da sad znam kako, i da je to realizam koji evo jasno dobivam. Zato sam se brzo vratio kod Alena, da mu postavim jedno nemoguće pitanje, pitajući ga o tome da li je razmišljao – i da li zna - kako Artemida može da izgleda, i da li je ikada pretpostavio da je to možda lik koji ne može podnijeti jedan svijet, pa su potrebni svi svjetovi. Pitao sam ga to kao likovnjaka, bez obzira da li zna odgovor.
- Na kraju – rekao sam mu, - tvoje mišljenje ovdje i nije važno, koliko tajna da ona postoji. Svemirski prostor u vremenu mora da podnosi ovu istinu, veličanstveno, i ja sad znam što ga drži.
Iskušenja su za mene bila velika, a ja sam sada kao Orfej se našao pred pitanjem vječnosti, i pred pitanjem vremena; i umjesto da odem u svijet, koji je svijet, odluku na prečac promijenio. Ona je bila u podsvijesti predodređena. Umjesto da nastavim put prema dnevnoj svjetlosti, okrenuo sam se prema mraku i mističkoj svjetlosti, odakle dolaze bogovi, i izgubio sve, i apsolutno sve dobio.
- I umjesto da živim svijet, htio sam oživjeti njegova Stvoritelja, ući u tajnu Stvaranja - govorio sam Alenu. – Idem putom nepredvidivim, i mogao bih ostati kao riba na suhom, ako mi se pretpostavke ne ispune.
I on me začudo pažljivo slušao:
- I što je bilo s Euridikom na kraju? – upitao me.
- Euridika je bila nimfa, koju je bog podzemlja ponovo uzeo k sebi, Alene… Ali to sad i nije važno! - rekoh.
- Važno je...!
- Važno...!? – iznenadih se zbog njegova interesa.
- Da, jer ni ti nisi mnogo pametni!
- I možeš li mi ovo riješiti?
- Pa kod tebe je sve nerješivo, i ti si upravo i stvoren da po svijetu lutaš bez rješenja. A ona ne ujeda, što je sam nisi pitao… i što meni dolaziš? – govorio je. - I ja sam ti na kraju običan stražar Zemaljskog muzeja, i ja ti se ne razumijem u te nimfe, i bogove - reče mi.
I to ga je uvijek peklo. Uvijek sam bolje stajao od njega, ovdje, i uvijek sam bio na nekoj velikoj, njemu nedostižnoj poziciji. Uvijek sam se nekako po njemu izvlačio. Na to mi je stalno skretao pažnju. Ali ovdje je bilo važno to, da je on nju dobro znao, i da sam osjetio dobro, i da sam se na to mogao osloniti. Imao sam nos za to, i to mi nije mogao sakriti. Pri svemu, sada da ga pridobijem, donio sam mu izvjesnog slikarskog materijala, što ga dobih od jednog akademika koji je napuštao grad. Priču međutim nisam znao kako da nastavim, ili ponovo počnem. Bio sam nenadmašan majstor u tome da stopiram situacije, koje su najvažnije, i kod mene ja bila velika - mala - osobina, da sam znao «čekati». Bio sam uvijek pomalo uporan u tome, i činilo mi se da se u tome meditiranju profilira neka istina, i ravna dobar put. A on je opet sa svoje strane bio veliki majstor u tome da me nervira, na razne načine, pa između ostalog i time, što je svemu mojem davao oreol neke ludosti.
Stanovali su u istoj zgradi, i jednom mi je prilikom spomenuo njezino ime, koje sam zaboravio. Ali koliko su važna ta imenovanja, i – pogotovu sada znam - ona su dragulji božanske mudrosti: pokazatelji istine poretka u svijetu i vremenu, i otkrovitelji unutarnjeg. Nisu uzalud u značenjima. Bio sam nadahnut u ovom času, i mislio da me sve nimfe prate u svim oblicima raspada duha, te da imaju konkretan dar usmjerenja, pa je to ono što je nepobjedivo. A njezino ime – kada mi ga je Alen izgovorio - bilo najjednostavnije od imena ovoga svijeta; i ono koje u početku sve ujedinjuje, i opet sve stavlja u nulto stanje bitka, na raskrsnicu svih razdjeljivanja.
- I rođendan joj je tri dana prije tvoga – nastavio je, - jedanaestog drugoga, što znači da je isti ludi vodenjak kao i ti, ali to ništa neće pomoći. Uz to, mala ti je Hrvatica, što opet tebi kao «ustaši» može da znači nešto; ali ni to ti neće pomoći… i ništa ti ovdje neće pomoći. - provocirao me.
Ipak sam imao blagi osjećaj uznesenostija, ali i veliku nadahnutost, ali i tremu. Sveje ovo moralo biti sudbonosno. Naprosto, i čitavo vrijeme se borim sa svjetlošću - s udarom granata, mraka i svjetlosti - i na kraju me obasjala Uranova vodenjakova nebeska svjetlost. Alen se bacio na pripravljanje ručka i ne sluteći koliko su moje ideje bile prevratničke, i moćne, i čak nemoguće. Neke riječi koje sam mu rekao nije niti čuo, što je za njega bilo i dobro, ali je on uvijek morao biti taj koji će me podstiecajno nervirati. Sada je hodao je po kuhinji, te svojim prostim ljudskim postojanjem, lupajući posuđem - kao da namjerno to čini, i kao da vragove zove - uništavao moju dobro otpočetu istinu o konačnom otkrivanju. Činio je to u času kada sam ja njegov razgovor najviše trebao. Znao je težinu mojih nastupa, i sve mudro izbjegavao.
Ali sada je njegova prisutnost bila za mene njezinu prisutnost, i čak više od toga; te je moja fantazija vodenjaka uvijek daleko nadmašivala stvarno, i išla uvijek korak dalje, kada je svaki trenutak koristila da napreduje. Možda je ovo teško za razumjeti, ali je to sad najvažnije, jer je on bio prvi do upoznavanja mog vaseljenskog misterija. Ona je stajala među svjetovima, i njezino ime je značilo početak novoga života za kraljevsku mitologiju, a njezino lice koje sam sad vidio, i njezin stas, ono što me vračalo na početak svih svojih bivših pretpostavki, i uvodilo u nove velike odgovore. Ljudi će veličanstveno se sjećati ovoga događaja, kada je bio, znajući da to jeste, i nevjerojatne moje borbe i kasnije naše borbe.
- I opet je danas nestajalo struje - govorio je.
I curila mu je voda iz frižidera, koju je kupio koliko je mogao – jadnik u svom beznađu - da bi potom bacio pogled na hrpu likovnog materijala što sam mu donio.
- Ah, u nekim vremenima bi se tome obradovao – govorio je.
- Ah, u nekim vremenima bi bio čovjek, Alene, a sada si pas… obični ofucani pasdrpan kao stražar Zemaljskog muzeja, degradiran od... itd. itd. – govorio sam mu. - Kako ti to nije jasno da sam ja jedini uspio staviti vate u uši, u ovom svijetu, i sjetiti se toga, i u tome naći svoje nebesko spasenje. Drugi ne mogu to učiniti, jer to ne vide, pa me ne mogu niti slijediti. Ja sam uspio pobjeći, i to nitko neće da prizna, jer ne vidi u tome mistički – i posljednji – odgovor. Kako ti to nije jasno? Civilizacija je materijalistička, i njezina nerazrješiva tajna je da to «ne zna»; i da se stalno vrti oko pitanja materije. A da nisam to učinio, zaustavio bih beskrajno mnogo vremena u čvrsto stezanje, u točku, koja bi onda eksplodirala, na način na koji oni koji ne razumiju moju filozofiju, ne smiju niti zamisliti snagu te svjetlosti. To bi onda bila implozija, i nešto unutra, u meni, u čitavom svemiru; i ja bih se vračao unazad, odakle izlazim, i Bog bi ubrzao uništenje našega svijeta, kojega ne bi onda tko imao braniti.
- Dosadan si s tim, Slavene!… Je li ti stvarno vjeruješ u to što govoriš? Ja te ponekad doživljavam kao neko čudo – reče mi.
Znao sam i da me provocira, i da me ispituje, i da me želi provjeriti. Znao sam njegov svaki potez i prije nego što bi ga počeo iskazivati.
- Ja mogu svoje ludio dozirati, Alene, do granica koje su mi potrebne, da postignem svoj cilj i svoju normalnost – rekoh mu; - i to je viša normalnost od one koja se u svijetu sad zamišlja. A danas se živi na baterije, i danas se tako umire. Postojanja nema koje j u potpunosti, i ono je izgubljeno; i taman kada negdje krene u ovom svijetu, u ovom svijetu ga nešto uspijeva i dotući.
Nisam znao bolje govoriti, pa sam to govorio što mi je padalo na pamet, i govorio nasumice, tražeći misao koja bi mi išla na ruku da ga ovdje odobrovoljim. Govorio sam mu da gubim snagu za svaki dalji potez, jer se zaustavljam u bljesku svjetlosti, i upadam u prazninu i u misterij; i za ovaj svijet sam mrtav, ali uspijevam dalje negdje krenuti. Najvažnije stvari još ne rješavam. Osjećam međutim da me nešto štiti, i šapuće; i da bogovi govore, i oni se sabiru i svode na jedan govor, i taj govor postajem ja, i sabire se u moje sobstvo.
- Metafizika je ono što ovdje nitko ne razumje, Alene; ali sada sam bio u sobi okrenutoj ka sibirskoj svjetlosti, i sve saznao, i sve mi je prikazano jasno – rekoh mu. - Hoćeš li mi vjerovati… vidio sam čas svojega uznesenja.
- Do vraga više s tim, i zabranit ću ti da dolaziš ovamo! – reče oštro, a potom se zamisli. – A i što ti ja tu mogu pomoći na tim visinama, u toj stratosferi duha, običan stražar Zemaljskog muzeja, tu zastao, i dalje nije mogao krenuti?... Što?
- I kada sam tamo u mojoj sobi, sve mi je jasno, i nitko mi ne treba ništa govoriti, i sve beskrajno otkrivam. Kada dođem ovamo među ljude, sve mi se opet zapetljava: dočeka me zlo i degradacija svjetlosti – govorio sam mu. - To je strukturalni problem svijeta koji hoće da zarobi čistu svjetlost, i estetsku svjetlosti koja bi trebala biti najbolja; ali ne uspijeva, i pokušava, ali to ne može učiniti. Prvo uzima boje, pa zrake, pa sjene u tijelima, odvaja se po lažnim prorocima, i onda govori kako se to ne može u čistoći govoriti. A što govori? Pogrešno govori! Duh se kasnije na većoj razini vraća k sebi, i tu tvrdoću, taj «hardver» osim nuklearnim udarom razbiti, ne može razbiti.
Ali uzalud sam ja njemu govorio, i uzalud je on mene slušao, kada me nije mogao čuti. Ipak sam vidio kako mi se jasno veliki put najavljuje. Ja sam iz moje sobe vidio svjetlost kako se grana u sve boje svijeta, po zamislima moje unutarnje osobnosti; i vidio misterijsku osobu koja će mi tako doći. To je bio znak dat u svim bojama, počevši od tirkizne, narančaste, pa kobaltno plave, sve do svih boja, postavljenih prema nemogućem. Tako se raspoređuje Univerzum, i tako se slažu svjetovi; i čudesno, moji putovi iscrtavaju. Polako, korak po korak gazio sam u vremenu, koje postaje vječnost, pa se opet spušta u vrijeme. Tako sam mogao govoriti; a Alen me slušao i nastavljao:
- Moram ti priznati, da kada bi se meni tako nešto javilo, i kada bih ja pretpostavio da je to nešto najviše, ja bih poludio.
- Pa to i jesam učinio – odgovorih, – i to je strategija mojega novoga svijeta
- Ne razumijem te?!… i to s Kristinom? – govorio je: - To je makar jednostavno, i bez mnogo truda, i danas treba biti praktičan. Mi se ovdje se jadnim i posljednjim snagama čupamo za najprostiji život, a tebi je do smišljanja novih svjetlosti.
- Vidiš da se čitav Univerzum zbunjuje, Alene, i vidiš da i sam ne znaš što je u pitanju. A meni je rat prirodno stanje duha, i brisani prostor mišljenja, i pećinska situacije prvobitnog čovjeka, kada ničega nema pa nešto otpočinje. Taj svijet je bolji od društvenog ugovora Rusoa, koji od njega jeste spomenut i koji i nije njegov: jer to makar nudi slobodu na sve strane, a prije uništenja. Snivanje o slobodi je početak svake misli, puštanje u pogon filozofije. Društveni ugovor je paranoičan, i od njega otpočinje služba osrednjih u borbi protiv čiste svjetlosti – govorio sam mu. - Rat je u stvari duh u traženju svojega proroka, i raspisana artemidska potjera za njim: nilfomanski lov, gdje filozofi upravo moraju stati, i prepoznati se, i sami sa sobom govoriti. Zato je njihov slučaj samo naizgled bezizgledan, jer je mrak koji se isprečuje velik, prije udara njihove svjetlosti.
Alen je imao priliku od mene to čuti i učiti ono što nigdje nije mogao. Govorio sam mu da se samo treba sjetiti imenovanja, koje su najveća u ratovima, i da je tu položen jedan egzodus; te se treba sjetiti da najveći zakoni stoje iznad najvećeg ponora.
Govorio sam na način kao da mu držim predavanja, kada me on pokorno slušao, izvjesno misleći da je to možda moguće, a možda nemoguće. Razumio sam njegovu suzdržanost, jer je moja putanja bila nesvagdašnja, i čudesna, i u najavama koje su nevjerojatne. U svijetu je on želio živjeti sa greškama, koje nije znao, kao niti svaki čovjek, nakon pada, ali je on tako živio. One su mu čak nudile dobru ideju toga svijeta. Samo pitanje čiste svjetlosti nosilo je u sebi nešto nerješivo i mistično; i jedan nadrealizam koji nije bilo jednostavno nisačim u svijetu usporediti.

***
- Svjetlost putuje brzinom vječnosti, i raspadom na boje putovanja nastaje putovanje i nastaje vrijeme.
Govorio sam studentima na predavanjima, koja sam ad hoc morao formirati, po profesionalnom zadatku, i zato što sam za to zamoljen.
- Pri tome se događa to – nastavio sam - da tu nastaje svijet. Mi možemo to vidjeti, i ne-vidjeti, i govoriti da ne vidimo, ali to je bezuvjetno. U ovo nećete odmah vjerovati, ali ćete se navikavati i shvaćati ovu moć.
Koliko je meni bilo važno da dokažem ljudima istinu odnosa borbe te dvije strane, koje su suprotne i stoje im pred očima, toliko su oni bili tvrdi da to prihvate. Svemu je zasluga bila snaga razumijevanja prethodnog naučenog svijeta, prethodnog proroka koji je nevidljivo u njima govorio, i drugačije govorio, ali je na svoj način isto govorio. Pa dokazujući da je Ajnštajn govorio istinu, ja dokazujem da je fizika kao znanost na granici metafizičkog - i tu pogotovu na tom mjestu - i da ponekad tumači misterije. Svjetlost i mrak su pojmovi koji se moraju uzeti zajedno, i ne smiju razdvajati. Uznemiruju čovjeka pred licem samoga i boga i bezdana, i svaki dan uzdižu svoju mitologiju: i uzdižu njegovu strepnju, tako da uzdižu i njegovu obranu i njegovu istinu, kao mitologiju.
Svijet se raspada po nimfama - mislio sam - boginje, po savršenstvu boja koje putuju brzinom vječnosti, u početku, tako da se ta brzina polako usporava u tijelima, pa na osobitim mjestima i lomovima svjetlosti, nastaje prostor i nastaje vrijeme. Putovanje brzinom vječnosti biva sakriveno, među riječima koje govore, tako da te riječi ostavljaju drugačiji trag, i ostavljaju raspadnutu svjetlost. Razlog zašto ljudi nisu nikada uspjeli da objasne svjetlost, jesu boje, predmeti čarolije tijela i ambijenti koji su njihov tijek misli skrenuli. Oni su njihov svijet od kojega su pošli, s kojim sve – onda – moraju dokazivati. Razlog zašto tako bivaju hipnotizirani u tijelu – i mitu – je u tome, što zaboravljaju metafiziku početka i mističku svjetlost.
Kasnije sam studentima nastavio govoriti kako je čovjek u situaciji da treba izaći iz sebe, i ostvariti se na brisanom prostoru prvih pitanja. Naredni proročki svijet vodenjaka od dva milenija, početi će sa cijepanjem u jednom liku, među dimenzijama, po govoru koji znači jednostavnost, po ljepoti tirkizne boje u svjetlosti. Uvijek neki lik nešto veliko otpočinje. Sve se sabija u jednom trenutku, i na jednom mjestu, i eksplodira u jedan mogući program.
I kada sam pošao kući taj dan, razmišljao sam kako ću skinut s prijestolja jedno ime i jedno ruho, koje više nije moćno da bude moj svijet, i da mi govori, i postaviti drugo, koje ću otkrivati. Neću pogriješiti! Mislio sam na Kristinu - po njezinu koraku misterija – koliko sam mogao, poštujući je u njezinoj snazi. Ono što je bilo najviše u prethodnom vremenu, i pojavit će kao vrijedno integriteta duha u potonjem vremenu. Ponovo će zasjati božanstvo, tako da će sad kranuti bez opterećenja, i u punoj snazi misterija.
Naravno da ove misli nije mogla čuti ta djevojčica iz dvorišta, ali je mogla čuti boginja. Ja sam osjećao blaženi nemir koji me uzdiže, i sve više imao koncentraciju na tome, sve snažnije čuo otkucaje svoga srca. To mi je govorilo ono, što mi nikada ništa nije govorilo. Mislio sam u ovom trenutku na Kristinu, koliko sam mogao, i upravo koliko je to bilo potrebno. Ja sam to sjećanje i zaboravljao. Znao sam i u to vjerovao da je grob i nadgrobni spomenik pojedinačno kao ideja duše nešto veličanstveno, dok je groblje kao činjenica svijeta i društveni sustav - kao masa koja se raspodjeljuje – nešto turobno i meni nemoguće. Ono razapinje život, i postavlja pitanja koja su besmislena. Grob ima svoju smislenost u sakrivenoj vječnosti jednoga jedinstva, koje se tu može koncentrirati kao velika tajna; dok groblje izaziva povijest vremena, slaganje točki u vanjskim redu, koje onda postaju grube i napadaju dušu svojim činjenicama vremenske bezuvjetnosti. Umrlom je živjeti novi svijet, dok je živome svaki dan umirati. Orfej i Euridika su živjeli tako, da je njihovo umiranje proizvelo najveće moguće življenje koje se znalo, i uvijek se očekuje.

***
Uz Kristinu u tom čudesnom i mističnom kafiću, dobio sam izuzetnu priliku da postojim. Nebo se meni iznenada otvorilo, i opet zatvorilo. O grobovima ću kasnije govoriti s nadom, helenistički; ali sada iz nesreće koja me zadesila, zbog misli koje su me uznemirivale moram stati. To sve postaje uvjet daleke priče koja će se odviti. Ja ću neke intime misliti kao sudbinu svekolike stvarnosti, i u tome nalaziti vječni put, vuči svoj smisao korakom koji ide naprijed, kako se naprijed vuče vrijeme, i govoriti s tim uvijek iznad bezdana. Nikada se to ne smije zaboraviti: i da je to univerzalno, i da je to moja osobnost.
Moji prijatelji umjetnici - s kojima sam bio - nisu ovo mogli razumjeti, ali su slušali, i bili ugodno zbunjeni. Nešto će otići u nepovrat; a vrijeme vodenjaka koje će dolaziti po nuklearnom udaru duha, po vremenu, biti će veličanstveno; jer će svi vidjeti snagu, i nitko neće znati kako je to moguće. Tada nisam znao potpuno veliku službu Anastasije - u meni - i zakon najviše misli koji mi se dodjeljuje, ali uskoro i za trenutak, ona će se meni iznimno javiti, i progovoriti, kada ću ja ostati do kraja života potresen. Duboko sam osjećao u sebi njezino vječno govorenje, i ime, i ono sve što ona može pretpostaviti, u proroštvu: i njen veličanstveni poziv. Te sada, umjesto da uđem u mirne vode mora, koje se lagano pjeni uz obale, izlazim na otvorenu pučinu beznađa, i otpočinjem borbe i vratolomije s munjama i vjetrovima svih svjetova, u jednom nemogućem svijetu, kada mislim na ono što ga može popraviti ili promijeniti.
Grob i nadgrobni spomenik iznad Kristinine istine, i naše biti - iznad moje vječnosti i tuđeg proroštva - je nešto što me uznemiruje, i deprimira. Ja sam u tome – ipak – nemoćan. Iako donosim odluke, odluke su izvan mene donesena. Moja duša je ponekad imala jasan pojam o postojanju, i nečega se sjećala, i mnogo toga morala zaboravljati. Ovdje je spominjem i ostavljam trag njezinu imena, koji će biti dovoljno vrijedan da pravu istinu uvijek prozove. Bila je jasna u svojemu svijetu, i visoko budna u mojem realnom vremenu, kada sam ja ispred svih znao što sam vidio u njoj, i bio svjestan da je to savršenost, od koje se zbog nečega moram odvojiti.
Njoj zbog toga pripisujem velikim dijelom – ipak - svoju čudesnu potragu za misterijem.

***
I bio sam ponovo na predavanjima, koja su mi nerijetko činila zadovoljstvo, jer sam znao se opustiti govoreći što sam želio, i što mi je pri srcu, dokazujući studentima pseudofilozofiju svjetskih filozofa, i okrečućiih prema filozofiji kao filozofiji.
- Sarajevo crna rupa svemira – taj sam dan tako počeo, - i ako se ispune svi uvjeti za zlo, zlo će se i dogoditi. Tomas Hobs je govorio da, kada su dvije strane svaka za sebe uvjerene da su apsolutno pravu, jedini način za rješavanje spora jeste rat. Nemojte nikada ovo pokušati osporiti, jer rat je bio, i biti će, i činjenica je oko koje će se vječno vrtjeti svi svjetovi. Nemojte niti se ljutiti na mene što vam ovo pesimistično govorim, jer svaki rat ima opravdanje unutar svoje mitologije, i mitologije sveopćeg. A ako netko može smisliti postojanje svijeta u kojem neće biti rata i ratova, otvoreno mu je. Zemlja uvijek traži ono što je zemaljsko, i tragedija jača duh, kada ovaj uzlijeće ka nebeskom. I tu je sve postavljeno tako da je drugačije nemoguće.
I u tom stilu sam nastavio dalje studentima govoriti u predavaonici Akademije, ubijajući u njima lažni altruizam, suosjećajnost, i otkrivajući Ego u njegovu egoizmu, kao činjenicu koja je u svemu Nositelj. Oko toga će se vrtjeti kozmos, i točka u središtu svemira biti će tu, i samo tu može biti istina postavljena. Uobičajene stvari ljudi ne žele prihvatiti, jer su im na prvi pogled jednostavne, da bi to filozofija na prost znala, i uvijek ona usklađivala.
- Jednostavnost je najveća vrlina odabranih – govorio sam, - i ona ima svoju prirodu u samom razumijevanja bilo čeg. Jednostavnost je uznemirujući kod u duši… U filozofiji treba razbijati lažni humanizam, koji hoće nepostojeću suosjećajnost, u svijetu gradnje državnog sustava; pošto je subjekt kozmički nositelj, i hoće svijet za sebe, pa je bit u svakome dijelu svemira. Ne postoji milosrđe u situaciji kada je svijest na granici, i u borbi; jer je situacija takva da uvijek njegova velika borba otpočinje: borba za jedan svijet, kada ga napadaju drugi svjetovi. Time što čovjek ljubi cilj svoje sreće, dokazuje ljubljenome svoje podrijetlo, i odgovara na veliko Plotinovo pitanje simpatije; koja je na kraju ljubav, i koja s ovim nije nikako uništena, i koja iz tijela stiže u subjekt, u točku u središtu svemira.
Jedan student se htio ozbiljno suprotstaviti mojim stavovima, i ustati protiv mog hazarderstva, kada sam ja čvrsto morao držati konce u rukama.
- Duh zaziva žrtvovanje – rekoh, - i proizvodi znakove koji iscrtavaju duh u onom smjeru, u kojem je povijest tog duha postaje prisutna u vremenu. Vani se postavlja zamka koja se uvijek unutra mora savlađivati. Duša se usmjeruje da pati u jednom pravcu, da bi u drugom stekla unutarnju stabilnost i snagu. Svaki znak koji to postane, postaje neki pokretač u svemiru, i dobiva ime u subjektu, i tako biva ostavljen kao predodređenje za vrijeme.
I sada sam se sjetio Anastasije, sibirske ljepotice u svjetlosti, i pomislio kako je to sad na ledenom vjetru u tirkizu potvrđeno, i kako sad ne mogu pogriješiti. Njezina boja sa zapregom trojke leti svemirom onom brzinom, koja može samu brzinu svjetlosti poremetiti. To je u misli: i ona sada suzbija svaki pokušaj drugačijeg usmjerenja postojanja, i pretpostavlja samo ono što je ona sama, i što ona sama tako može misliti. Određena je time da ja to znam, i da mogu dovesti do izgovora.

***
I brzo sam se naspram Kristine i rata, prebacivao u novi svijet tirkizne svjetlosti, uz činjenicu da je moja duša svaki dan jačala. Govorio sam studentima da mi nikada ne smijemo razmišljati suludo, i bez Boga, i kao da boginja Artemida ne postoji. Neobično je to bilo za čuti, i čudesno za njih govorenje.
- Pogledajte svjetlost zvijezda na nebu, koje su popaljene logorske vatre nebeskih lovaca, i artemidski sakramenti, koji je moja nilfomanska mitologija. Mi imamo duše u zodijačkom predodređenju svjetlosti. To je činjenica s kojom možemo utvrditi jedan svijet, živjeti taj svijet, i biti smišljen i otkriveni u pojmovima i prostoru toga vremena. S tim možemo i umrijeti. Jedna svjetlost je došla i govorila, i druga je - Ajnštajnova - svjetlost je došla, i otkrila se, pretpostavila svoje proroštvo. Sada je nova svijetlost ovdje ta koja govori; gdje se u sva tri slučaja radi o duhu, koji se suobličuje raspadu njegova jedinstva: na svijet, na boje, na prostor i vrijeme. Jedna je nimfa otišla, a druga je došla i uzdigla me, i otpočela veliki misterij. Una se uzdigla, i došla: ona je progovorila dok je sve bilo nemoguće.
Nisu me u svemu tome oni dovoljno razumjeli, niti pratili, ali je sam im govorio.
- I kuda se god okrenete, vidjet ćete strijele Artemide, usmjerena prema najvišim vrijednostima. Ona se ne zamara ludostima; i kao lovac je među bogovima, ima osobit instinkt, koji se kod najboljih pretvara u intuiciju. Ona je odgovor na pitanje kojega nema, jer su bogovi se dogovorili. To je najviša harmonija života, i život u otpočinjanju: u vječnom otpočinjanju. Kada pušta istinu da ulovi svoj plijen, duh Artemide vječno podiže misterij. Ona je iznad prostog računa vremena, i može se vidjeti po svijetu jednostavno. Ona je osjećaj! Ona skriva svoju unutarnju prirodu svjedoka prvog božanstva, i na svoj način otkriva svoju jednostavnost… - govorio sam. - Pa u ova obadva slučaja – nastavio sam, - i u slučaju pećinske svjetlosti, i u slučaju Ajnštajnovoj svjetlosti, tumačenje svijeta traži svjetlost: naspram mraka koja je duhovna svjetlost. Skriveno je to u obadva slučaja to mitologija, ili priča o svjetlosti, i postaje realno i jednostavno ostvareno proroštvo. Za filozofiju je to otvoreno pitanje, koja se svaki put iznova zatvara.
Od Kristine sam se tako, kao od nečega jasnog i jednostavnog - već dosegnutog - prebacio se na nešto neuhvatljivo, daleko i mistično. To me inspiriralo; i osjećao sam kako naspram rata i beznađa, dobivam sve strane svijeta - i sve više strana svijeta – i kako sve bolje počinjem misliti. Ali ja sam i po nuždi svojeg događanja to tako morao činiti. Svjetlana je bila tu, i ona je nastupala s ludim najavama, i uzbuđivala me u nebeskoj nedorečenosti, kako se to nikada ranije nije dalo riječima približiti.
I sada opet dvorište prve zgrade do ulice V. Putnika, do glavne ulice, i sudar opet realnog svijeta i nad/nebeske nemoguće svjetlosti. Svjetlana je bila tu, kao istina, i kao Ivana, i kao Anastazija, i kao Nina, s neočekivanim pojavama s nevjerojatnim na moje misli koje su otpočinjale. Vidio sam je u prolazu kada sam išao kući - s predavanja - i opet zanijemio. Samo je pred haustorom stala da me pozdravi, i potom nastavila svoj put, čarobno i jednostavno. Čitavo prethodno vrijeme - pet kilometara pješačeći s posla - razmišljao sam o tome kako da je samo sretnem, i molio Boga i sve anđele i sve svete, da mi se to dogodi, i kada sam to - silom božanske promisli – dobio na dlan, zanijemio sam. Tako sam riješen problem ponovo postavio nerješiv. Ostao sam zatečen. Čak i na njen poticaj ništa nisam uspio učiniti; a ona je otišla u nepovrat svoje zgrade, u svoj stan, u svoje skrovište i intimu: u moje daleko razmišljanje o tome; koje sam mogao sad slaviti kao jedinu dobru stvar i nadu – u svemu – s čim sam se mogao sjedinjavati. Opet je sve bilo na početku, i mislio - nakon sveg - kako bolje i nisam zaslužio.
Linije – međutim - njezina lica savršeno su prikazivale izgled božanstva, te da nije tako, već davno bi se upalo u bezdan, ispalo iz svijeta, i došlo do kraja vremena. Netko je to, makar mudar do samoga Bog, izmisliti. A sada, jednostavno, vidio sam kako moj korak pružan prema njoj, stvara vječnost, stvara dobro vrijeme, i ja osjećam ponovo kako otpočinjem, i kako moje znanje postaje iznimno, i kako to nema u sebi ništa zemaljsko. Sretan sam jer ne mogu pretpostaviti ništa bolje da mi se može dogoditi. Osjećam odgovor na nemoguće pitanje, koji je prvi odgovor.
I bio sam sad već na pragu svoga stana, vraćajući se u svoj svijet, kada sam mislio kako u mladim dušama, na predavanjima, mnogo postižem, i kako je to izvanredno. Nakon nekog vremena oni će biti moj svijet, a ja njihovim prorokom. To će imati odjeka po stadijima razvoja duha, i tim kanalom će svijet – i svjetovi (između ostalog) - trpjeti moju mitologiju. Rekao sam Alenu taj dan, koji se odmah sa mnom složio – sigurno zato da se ne bi svađali - da se najveći misterij nikada ne može dekodirati, i zato je misterij. To ima veliki razlog u sebi. Uzimao me sve ozbiljnije, a ja sad osjećao pojačan pokušaj boginje da me dovede do čiste svjetlosti. Ništa se tu ne može drugačije učiniti. Sve druge varijante su nevjerojatne i pogrešne, i sve postaju besmislene. A on me ipak sa svoje strane pitao za Kristinu – i s pravom - pomalo čudio kako sam je tako brzo zaboravio, i stavio van interesa; i čak na neki način prevario. Ali ja sam sad vikao na njega glasom kakav on nije nikada od mene čuo:
- Nemoj me više mučiti sa svijetom mrtvih, i duhovima koji umiru, i ne znaju više živjeti: Znaj – rekao sam mu: - Iako je ona živa, ona umre, jer u meni umire. Ja sada ne mogu ti to objasniti, jer ni samom sebi ne mogu objasniti. Vidiš da je svijet pred zidom, politika zbunjuje samu sebe, i supstanca čovječanstva dolazi pred lice bezumlja. Okolo se javljaju razdori i konstrukcije, vrijeme ide iz paranoje u paranoju, iz komunizma u demokraciju, iz prosvjetiteljstva u fašizam, kada se svakojake misli roje po prostoru našeg vjerovanja. Zaboravlja se sublimni razgovor bogova i genija, ponad svijeta malih, koji je vječnima ostavljen za vječnost. To ja neću gledati, i tu mi Kristina ne može pomoći; i tu ona zastaje, i njezina veličina i ljepota daju prednost drugom jedinstvu koje hoće nešto veliko ovdje da učini. Napustiti to za mene je suludo, i nepodnošljivo i nemoguće. A neke stvari ti i ne mogu sad niti objasniti. I na kraju: ne mogu se više snaći od imena, i nimfi, i boja, i svjetlosti; i zapamtiti red i odnose između zemlja i neba; pa Tatjana, pa Tamara, pa Nina, pa Anastasija, pa Doroteja, i još k svemu Kristina. Sve me to sluđuje, i daje obol s čudesnim značenjima i nevjerojatnim očekivanjima.
Mislio sam kasnije, kako sam onaj koji stvara likove i zamišlja njihove kodove, tako da ih stavlja u situacije koje su toliko jasne i višeslojne, da moraju čitav svijet stvoriti. Zamišljam bogove, a onda me oni u jednom trenutku pretječu, pa postajem rob samih svojih ideala. Ipak ću nepopustljivo ću zasjeći ću brazdu duboko u starom vremenu, i biti će novo vrijeme. Jedno ću ime otkriti u potpunosti značenja božanskog imenovanja, i spojiti sa svim najvišim što sam do sada ikada pretpostavio.
Kristinu sam – ipak - zaboravljao brzinom svjetlosti, i najblaže rečeno, u najvažnijem momentu ostavio bez odgovora, prevario. Rekao sam Alenu zbog toga dana:
- Maloprije sam ti navijestio veliki svijet koji raste u meni, i koji je dovoljan dokaz mojih ambicija. Nimfe boginje me obučavaju i pružaju mi priliku da vidim čuda nad čudima, budem dio plana duha, kakvoga samo najbolji zaslužuju. Do novoga vremena pojaviti će se još jedan problem. Anastasija mi govori ono, što sada nisam mogao razumjeti. Kandže me stežu sa svih strana, i ja se odupirem tom stisku, koliko mogu; ali… ali, zašto da se odupirem. Sada više ne griješim u mraku, i više ne griješim u svjetlosti. To je ono što me snaži i daje pozitivan predznak u smislu ideja koje dobivam, i u smislu postojanja. Sve mi govori – govorio sam mu - da je već najvažnije odlučeno. Dobrim putom idem. Približavam se odgovoru, iza kojega svako pitanje postaje besmisleno.

***
I zaista je ta nova osoba - iznenada javljena – u meni, bila moja unutarnja tajna, koja je bila magija: i stalno ću kasnije u vremenu vjerovati da je to Artemida, i da se samo taka u imenu sakriva, koje mi je izrečeno; te da se tek u meni pravim imenom zove. Mislio sam bezuvjetno, eto, kako sam svoju podsvijest i svoje snove dobro rastvarao.
A u tom vremenu Kristina je zaista blijedjela u mom srcu, i nestajala, i postajala mi daleka. Pomalo sam zbog toga patio, skriveno u sebi se pitao kako je to moguće. Sve razloge ne trebam pojašnjavati, koje sam i znao, i koje sam na svoj način naslućivao. Stravično sila Svjetlane istine sručila se na njezino nježno biće, i slomila je. Ja sam zaista bio grozan u svom egoizmom; i sretan što imam tu moć: ali i to da znam da je to moja ambicija pred Bogom, i snaga, i da je tu moj veliki program. Nju sam sada vidio kako odlazi zauvijek, koje ću se negdje u drugom vremenu drugačije sjećati. Kada sam je ranije povezivao je s anđeoskim glasom u podrumu, i polumraku – između svjetlosti i tame (i duhovne svjetlosti) - izgledalo je to kao da je bilo tako. Bila je to graška koju sam grubo previdio.
Neke stvari se nikada ne mogu opisati u svijetu, i jedan svijet nikada sam u sebi ne može otkriti svoje bitne odgovore. Ali helenski put je bio čist, i ja imam putanju Dvora boginje i svih njezinih nimfi, Heraklita i Pavla u Efesu; i Parmenida i Platona, pa zato mogu dobro računati. Ja imam znak Ekharta i Bemea, Šelinga i Jaspersa, koji su mi istinu bogonadahnute filozofije izgovorili. Oni su to znali, kada je to meni bilo moguće.
- Filozofi su ti Alene – govorio sam mu, - oni koji znaju ono neznano: kraj i početak; ali je najgore kada se nađu negdje između, pa životare. Egzistencija se tako ne može otkriti. Nju treba dokučiti u obuhvatnosti. To je viša razina mišljenja, i ona činjenica koja se u mraku otkriva kao duh skrivenog početka fizičke svjetlosti.
- Vi ste luđaci s kojima mi moramo živjeti! - odgovori mi.
- Tvoja srdžba je primjerena jednoj nimfi, i pogotovu nimfi istine, koju ti moram otkriti…
- Molim te, nemoj mi ništa otkrivati; i tvoj najveći problem što misliš da nekom trebaš nešto otkriti! – reče mi.
- Pogodio si, i istina je – rekoh. – To je moj najveći problem; ali to je moj nerješiv problem. Dok živimo u svijetu, otkrivamo graške, i progone nas, i zatvaraju, i ponižavaju, jer im treba neprijatelj njihove pobijede. Nama međutim samo treba ekstatička uznesenost, u kojoj zaboravljamo na svoj život, i lako ga predajemo, jer ga mi lako u svim svjetovima možemo ponovo dobiti. Sve opet nosimo na svojim plećima, jer nas pamte, i nas se sjećaju; a nas svako sjećanje u svakom svijetu dodiruje, i mi ga osjetimo, bilo odakle da dođe: Ljudi nikada od nas ne mogu pobjeći. Mi svijet hranimo genijem mitologije našega egzodusa. Povijesno vrijeme može onda ići u miru, i postaje tijelo naših misli, i naših poruka.
Govorio sam mu to da shvati kako je jednostavno. Govorio sam mu da je rat dno i priprava za ekstatički vrhunac, i uzlet, i da je ljepota u ropstvu snivanja slobode, kada je ropstvo na izdisaju a sloboda u najavi. Prorok dobiva volju da govori, i nemir, koji drugi ljudi ne mogu imati -- nemir koji druge ljude zaobilazi.
Moja istina je zbunjujuća bila za njega, i teška; i uvijek smo se na tom putu jednostavnosti sukobljavali. On nije mogao ući u laganu visoke svijesti nebeskih misli, i sve ono što je meni artemidski predodređeno. Bilo je to sve tako, da sam ja samo tako mogao da postojim.
- Iza crne rupe svemira otpočinje božansko imenovanje – govorio sam mu – i pojavljuje se eksplozija, ali i smiraj. Artemida me sad s nimfama iskušava, i hrabri, i uzdiže; pruža priliku da upoznam ono što je sakriveno. Ja prevodim ono što nitko ne može pojmiti. Ja prenosim jedan svijet u druge svjetove; i ja se sjećam svih svjetova, u ovom posljednjem mom svijetu.
On je nastavio da me gnjavi sa svojim pretpostavkama, za koje je mislio da su dobre, i mislio da mi pomaže. Nije znao da sam izbačen u orbitu i ostavljen sam da se borim, sa onim sa čime se gotovo nitko nije borio.
- Kristine je više bila tvoja i Nevenova zabava – počeo sam sad, - i rasterećenje, i vidim to čim malo bolje promislim. Kršćanstvo je Alene tuđa prorkologija s najvišim poštovanjem toga imena. U njoj ja nalazim božansko ime iz tuđeg proročkog vremena, i dovršenu tajnu. Mnogo je varalica nahranjenom Isusovom, Pavlovom, Jakovljevom i Ivanovom žrtvom, i sada treba biti kraj zlotvorima. Artemida otpočinje govoriti, i ona već iskazuje i šalje svoj znak. A što se tiče bijega na fizičku stranu svijeta, koju mi ti predlažeš, i hoćeš sad predložiti, na njega ne bih pristao, ni kada bi mi ga suhim zlatnim plaćali. Ovdje postaje sve zanimljivije.
- Nemoj se uskoro iznenaditi.
- Neću! – rekoh.
Nisam ga ozbiljno shvaćao, i nisam znao o čemu se radi. Provocirao sam ga govoreći kako je meni interesantno to njihovo iskustvo spetljanosti u nemogućim situacijama, i kako oni meni sve više ovdje postaju zanimljivi i smiješni, u svojoj drami; i kako uživam gledajući ih kako se svaki dan zbunjuju -- to za živu glavu ne bih propustio.
- Za nas filozofe - govorio sam mu, - rat je prirodno stanje duha, našeg postojanja, i kraj i početak; jer smo mi uvijek u ratu sa svijetom, za bolji svijet, i za sve svjetove. Nama je mir problem, jer duh okošta kao ljuska od oraha, pa je ne možeš probiti: umjesto softvera imaš hardver. Onda se to ne da obrađivati. To je kao kada supstanca za staklenu zdjelu se ohladi, i puhaljka zraka više ne koristi: stvaranje postaje nemoguće. Prorok je čovjek koji je vjetar, koji ide prema toj rastopljenoj smijesi, koja je duh, koja će zbog toga svijet postati. Kasnije promjena više nema, i nuklearni udar, ili apokalipsa u tijelu tek može nešto učiniti.
- Interesantno – reče.
- Ako sada uspostavili mir, ja bih se opet morao boriti protiv vaših mirnodopskih paranoja, gdje je jedino rješenje onda opet rat, «otac svih stvari», kako veli Heraklit; a ja dodajem: «otac imenovanja», pa otac i svijesti i povijesti u vremenu, i samog vremena, čak. Time je nužno da se ovo sve računa kao božansko. Jedno «nulto stanje» duha i poravnanje sveg pred sobom, može se smatrati za jedino mogući početak.
Opominjao sam ga dalje da je čitava umjetnost dužnik beznađu, i govorio kako u tome ništavnom ima nešto misterijsko: čitav svijet se uništava tu, tako da tu čitav svijet može otpočeti.
- Pa nije li Euridika stradala; pa Antigona, Ahil, Troja? – govorio sam. – I privremen mir je samo meditacija u novim pitanjima, koja se moraju otvoriti, jer Bog mora tu putanju da otvori, i svijest da otvori, i sebe da otvori. Čitava umjetnost čeka, i eksplodira iz jedne prenapregnute točke, koja je uvijek ista; i razlikuje se. Kad ti Tamara dođe, Alene - govorio sam mu dalje, - uzalud ćeš išta drugačije moći misliti, nego što ti ona kaže. Nimfa osobito govori, i ona šuti nad vječnim stvarima, koje onda misterijem postavlja u sfere nebeskog.
- Volio bih vidjeti je, znaš!
- Pa ne silazi ti, i vidiš da je ti ne možeš dozvati, da nemaš uvjete njezina poziva, šifru njezina koda. A pogotovu je to jasno, kada takvo pitanje postavljaš – odgovarao sam mu. - Kada bi znao govoriti njezinim jezikom, ona bi tebe tražila, i gonila te, i ti bi bio nemoćan da joj pobjegneš: trčala bi za tobom i hvatala te, Tamara, i ti bi bio nemoćan da se od nje odvojiš. Da li ti mene razumiješ, Alene? - Ali uskoro ćeš biti svjedokom velike istine koja se krije, u imenu te djevojčice koju znaš, koja mi to osobito nešto najavljuje, i sebe najavljuje. I uskoro ćeš stajati pred čudom u koje ćeš da vjeruješ.
I eto, potaknut s ovim što sam zadnje govorio, čvrsto ga nanišanih pogledom i zatražih iskrenost; i zatražih da mi sve ispriča o njoj što zna, i one činjenice koje možda s razlogom prešućuje. Tu malu moram imati; i to je bio moj osjećaj, i moj san – možda i snaga. A on je oklijevao u svom umoru, i zbog neke nejasne bojažljivosti; ali i bio pod stegom moje ucjene i upornosti: i pod interesom moje vizije. Bio je pod stegom neravnopravne borbe. A taj dan je vrijeme bilo mirno, i prohladno, te je napolju umirujuće padala kiša, ugodno udarajući u okna prozora, njegova stana, u koji bih – eto - gotovo uvijek svratio kada bih se vraćao kući. Bilo je to vrijeme smiraja, i vrijeme koje ja zovem početkom vremena.
- Pa vi ste se već dovoljno upoznali – govorio je.
- Nisam se snašao, i bio sam zbunjen, i nisam znao što da progovorim. Naše susretanje bilo je nešto magično, i… i, eto, ja sam proklet u ovom svijetu tuđih upoznavanja - rekoh.
Ja sam bio u velikom naletu duha i rekao to s dozom čvrstine, bez skromnosti, u snazi idealizma koji sam osjećao. Obećao sam da ću mu za uzvrat sve učiniti što zaželi, u ovom svijetu, i obećao da ću se promijeniti.
- Ovaj svijet je samo preživljavanje svijeta - govorio sam mu, - i ja ću otvoriti slobodu gdje će ljudi postati bogovi, a bogovi se među sobom dozivati kao ljudi.
To je bilo dovoljno da ga u sve uvjerim. Tražio sam informacije, koje sam na njegovu licu vidio, i iskušavao ga kada, sam ipak shvatio da u jednom trenutku moram stati, i čekati bolje vrijeme. Prilike se iznenada javljaju za nešto, i uvijek treba biti na njih spreman, i uvijek treba pravilno na njih treba odgovoriti. Ipak, ne treba pretjerati nekada u njihovu izazivanju.

***
Svagdanji čovjek voli uređen svijet događanja, predvidive situacije, jasne u prostoru i vremenu, a okrenute prema onom mogućem. On u svemu tome ima još i nešto: mističku vjeru prema nemogućem. Ja sam ovaj put u njemu to vidio. Zato svakome doziram priču do crte njegove izdržljivosti, tako da sam siguran da dobro govorim, i što govorim. Filozofi su nekada bezobzirni u svom nastojanju da otkriju ono, za što drugi ljudi neće niti znati: srljaju u proročku i egzistentnu propast, kada to nužno postaje koncept kasnijih frontalnih sukoba i beskrajnih borbi. Ali treba nekada i biti praktičan u svom trenutku, koji jest: i stati, i slušati s pitanjima koja su izazovna i podsticajna za kasniji razvoj stvari i odgovora. Treba se nekada vratiti i normalnom životu, i iz njega misliti svoju filozofiju i najvažnije istine koje se hoće nametnuti.
Jasmin mi je tako jedan dan dolje u podrumu tumačio zvukove oružja; i u početku govorio pomalo plašeći me, a kasnije i prosto, govoreći kao neki suveren u ratu, i govoreći kao da je sve moguće već prošao.
- Jedan vojnik pored mene je stradao – govorio je, - tako da mu je raznesena vilica, munjevito. Metak mu je doletio iz oružja velike početne brzine: možda iz protu-avionskog mitraljeza.
- A ti si bio na Strojarskom fakultetu - upitah.
- Da! Bio sam tamo i nikad više! – odgovori - ...Ovo što sad čuješ su topovske granate, koje nas prelijeću, i idu prema vogošćanskoj crti; i nikada ne gađaju ovu poziciju teškim projektilima… upamti! …Ne brini za to: za nas su bezopasne. Tako je isto i sa minobacačkim granatama - govorio mi je dalje, - pošto one dolaze vertikalno; i mi se trebamo čuvati samo ručnih bacača i tromblona, kao što znaš i što si osjetio. Idu direktno na prozore.
Poslije izvjesnog vremena i ja ću se navići razlikovati sve zvukove oružja, i svaki dan otkrivati nešto novo, i prema tome se u prostoru orijentirati.
- A škripeći zvuk metaka koji juri kroz zrak, i čuje se kao da ovaj nije podmazan? – upitah. - To je od snajpera: Mogu li tako reći?
- Dobro si!... Imaš dara.
- A tenk koji se jučer čuo na Grbavici? - upitah.
- Ne može tući ovu poziciju, i ne boj se njega! Morao bi izaći ispred zgrade, što je za njega pogubno. Udara visoko, i ganjajući snajperiste po neboderima… Ali ti je strava kada ga pripale: Je li tako?... Zemlja se trese! – nastavi Jasmin.
- Čuo se jučer ali nisu ništa gađali - rekoh.
- Nisu!... Predomislili su se!... A jesi li strašljive gače poderao?
Dalje mi je objašnjavao i to, kako je nama njegova ispalna eksplozija jača od udarne, jer su blizu. Izgledao je uvjerljiv i siguran u svoje znanje; a ja sretan što sam dobivao čvrstu potvrdu za sve ono što mi može ovdje koristiti.
- Siguran si u to što govoriš? – upitah da potvrdim.
- Ne, neće tući ovamo kad ti kažem: Tenk i topovi neće. – odgovori mi.
- A što ako ipak to učine, i ako cijevi okrenu na nas? - upitah.
- E onda se možemo zakopati u zemlju! - reče.
Nego ja treba da se čuvam tamo na šetalištu oružja za blisku borbu, govorio mi je, i u to me stalno i sve više uvjeravao, misleći izvjesno da sve dobro ne pamtim.
- Trombloni su spori i čuju se kada ih ispale - nastavi, - tamo preko rijeke, te ti odmah bježi na sigurno, i ostani tu malo duže: znaju ih po nekoliko poslati u galami!
I tako je meni bilo čitavo vrijeme rata, i ja sam u nedogled i gotovo svaki čas bježao od ovog nesretnog oružja, te se polako - na drugoj strani – na to i navikavao, postajao sve odvažniji: pogotovu kada su me nimfe uzele pod svoje, jače stisnule, i kada me potpuno uhvatila nebeska svjetlost. Ta je istina kasnije nadjačala svaku negativnu misao, koja bi mi se oko toga mogla pojaviti, i pokazala svoju veličanstvenost, koju sam ja pretvarao u svoju osobnu mitologiju. Bilo je to vrijeme kada sam učio jedan svijet, i razumio zašto je otpočeo, gdje je sad, gdje stoji, i kako će završiti. To je bilo vrijeme rata, kao vrijeme osobitog mojeg uspinjanja u postojanju, i – opet – vrijeme koje ja zovem početkom vremena.
Primijetio sam kasnije kada bi borbe otpočinjale, kako bi sve išlo tako, da bi prvo sve otpočinjalo s jediničnom vatrom iz pušaka s naše strane, nakon čega bi se čuli rafali, i ubrzo poslije toga bi uslijedilo ono što bi se moglo misliti kao «ušutkivanje». Jasmin je to tako zvao, a ja to prihvatio. Bilo je to moćno udaranje razornim teškim projektilima po zamjećenim točkama vatre na našoj strani, koji će bezuvjetno uroditi svojim plodom. I dok su naši odavde pucali u ritmu navijača nogometnih utakmica, poznatim taktom univerzalno primjenjivim na svim stranama svijeta – dva-tri-četiri-dva - srpska strana bi ispaljivala metke u ritmu «Marša na Drinu». Granate su međutim uvijek dolazile s jedne strane, i o tome se nismo trebali puno pitati.
Ako bi ušutkivanje bilo djelotvorno, mi bismo mirno mogli ići na počinak. A noći su u tim vremenima bile čudesne: nekome turobne i nemoguće za podnijeti; a meni osobite, i navjestiteljske, i ja sam uvijek čekao mrak i noć – nevjerojatno - da mi dođu, da dođem do prave i velike svjetlosti. Odjednom bi se – i od vremena do vremena - čuo pokoji pucanj, koji bi provjeravao protivnikovu pažnju, i pozivao ga; kada bi mu ovaj na to odgovorio sa jednim ili dva hitca sa svoje strane, što bi značilo da je tu, da razumije stvar, i da je sve u redu, pod kontrolom, i da na miru mogu čekati kraj svoje smjene.
A u ledenim polarnim zimama, u dubokim beskrajnim noćima, znalo bi me to iznenada probuditi, i dovesti od sna do polusna – onoga mog nebeski predodređenod, na raskrsnici svih svjetova - kada bih iznenada i ponovo ulijetao u svoj svijet misterija, očekujući više od snoviđenja, i misleći na sve jači svoj dokaz. Svi svjetovi prošlosti i budućnosti su mi se tada sabrali, i nimfe bi mi se u bojama prikazivale, svaka za sebe otkrivale svoje putanje, i zvale u unutarnjosti mojega duha, moje osobite odgovore. One bi me zvale na Zavjet s Bogom i Artemidom, koji još nije jasno dogovoren i potpisan. Napolju bi sve okovano u ledu, začarano - čvrstinom i čistoćom - bilo zakočeno u vremenu; a ja bih imao dojam da se vatra samo u mojoj duši žari, i odatle posvuda rasijava; te da unutra postoji sjaj koji otopljuje sve: i ovaj svijet, i na svoj način prema nebesima (tirkiza) sve svjetove. Sada to grije vasionu, do neslućenih razmjera njezina postojanja, tako da je može uništiti – ili konačno otkriti. Naslućujem u tom trenutku više nego što itko može znati, i postojim u veličini koja mi se čini da nikada nijednom čovjeku nije dana. Postojim kako je to postojanju potrebno.
A ujutro - jednog od tih, takvih dana i takvih noći – kada sam se probudio, bilo je ovako:
«Završeno je sinoć zasjedanje Nato pakta u Brislu. Odlučeno je da agresor može nastaviti sa agresijom i masakriranjem stanovništva, čišćenjem teritorija od nesrpskog življa, i da nastavi sa izgradnjom velike Srpske države, dok je žrtvi zabranjeno da se brani; a ako netko i pokuša da joj to omogući, zlotvor je, i treba ga izopćiti iz zajednice država svijeta -- na kraju i ako treba uništiti.»
Slušao sam to na radiju, na valovima koje sam upravo odabrao. Sada su mnogi novinari i političari bili u potpunoj rezignaciji, zbog svega što se događa, i zdušno - i dalje - očekivali pomoć tog velikog svijeta, do beskraja vapeći; i nemajući izvjesno od koga drugog da očekuju. Ležeći tako na krevetu i slušajući to, ja sam i dalje mislio na svoj način; činilo mi se da sam mislio kako nitko drugi nije mislio. Ludo je bilo vjerovati u tuđu silu, i taj tuđi napor tog sređenog i neurednog svijeta, koji može ipak da bude samo svoj svijet. Pa taj Nato pakt je – mislio sam - kao Jugoslavenska narodna armija, i kada se suoči s dostojnim protivnikom, raspast će se kao kula od karata. Potom će svi biti suluđeni u početku, a onda će to prihvatiti kao zdravu i logičnu stvar, i dokazivati u svemu tome neku prirodnost i neku normalnost. I neće znati da je drugačije bilo ikada moguće, jer će od tada za njih drugačije biti nemoguće. Bila je to provjerena misao u mom duhu, kada sam ja svojem duhu iznad svega vjerovao. Ja, koji sam svojim očima gledao kako se već jedan čvrst svijet komunizma raspada, i puca ispod mojih nogu - svijet za kojega se vjerovalo da će vladati tisućama godina – pa sada vjerujem samo u nevjerojatno: između mogućeg i nemogućeg vagam, i ponekad izabirem nemoguće. Ja sam profilirao tu misao i razumijevanje svijeta s njegova kraja, i njegova početka, i znam gdje je njegov realizam, i gdje počinje svijet iluzija. Čovjek ulazi uvijek u klopku snova. Mnogi svoje snove ne znaju, mnogi svoje snove ne mogu realizirati. Najgori su oni koji upadaju u klopku tuđeg realizma, od kojih prave svoje snove, pa se tome više ne mogu oduprijeti, snaći u samima sebi, i pred svijetom prepoznati. Govorio sam jednom takvom političaru, koji je htio biti mudar:
- Taj svijet po vama idealne vojne doktrine i državne organiziranosti, uđe i pokrije vam prostor, sa pričom kako vas brani, gdje vam tom prilikom rastemelji s mukom stvoren vlastiti obrambeni sustav, a standardima tobožnjih «viših ciljeva». I što se onda dogodi: iznenada se raspadne i silom prilika povuče, i nestane k'o s vjetrom. U početku sve to bezazleno, a na kraju ste pred zidom; privučeni na mamac, koji vas na kraju dovodi pred svršen čin. Oružanu silu više možda nikada nećete uspjeti osnovati, a netko će vam kasnije reći da ste sami krivi. I naspram vas će se podići novi svjetovi, ali to vas opet neće interesirati.
Ali ljudi su ovdje bili sluđeni nekim svojim mislima, na način da im je to mišljenje bilo plasirano. Nešto pod svaku cijenu treba prihvatiti; i teret obrane prebaciti na drugoga, i riješiti tako vlastitu životnu klopku. To je tema bila s kojom se svatko – gotovo - u Sarajevu se tješio.

***
Razmišljajući kasnije o svemu, shvatio sam da je najbolje da sve prepustim riječi koja mi treba doći od Tamare, koja će mi goroviti, i da se ne gnjavim s vremensko-povijesnim pojmovima. Sve je u najavama: za to treba koncentracije. I s tim u vezi, upravo to večer mi dođe - i javi mi se - s tim mislima suobražena svjetlost; i dvije nimfe se pojaviše s namjerom, koje sam već dobro znao, ali sam i dalje učio, pomalo i zaboravljao. Iza dobrog upoznavanja sa Anastasijom i Ninom, s Tatjanom, njih dvije – Tamara i Doroteja - mi ponovo dođoše. Umjetnost ide s proroštvom pod ruku – nerazdvojivo u spuštanju božanske biti - i nužno proizvodi svijet drugačiji, nego što je prije bio. Tu se otvoreni krug duha zatvara, u spiralu koja se onda ponovo može otvarati.
Govorile su mi da mi je dužnost upoznati budućnost vremena, i da će mi one vući ruku po papiru od vremena, po imenima vječnosti, kada sve bude dovršeno. Tamara me napomenu da se čudesna snaga otkriva ovdje već u nadljudskoj veličini, u meni, a Doroteja najavi kako već vidi moj proročki kod. Čitav Dvor se uznemiruje zbog toga, i svevremenske promjene su u tijeku. Rekoše mi da poštujem veličinu božanskih imenovanja, i da povezujem događaje drugačije, i da je to iznimno. To još tako nitko nije činio.
- Poezija duha ti nije strana - reče mi Tamara, - i ti ćeš znati to tumačiti.
- Ljubičasta boja koju nosim - reče mi Doroteja - je moje imenovanje, i uloga u svemu; i strah nekome, i drhtaj, ali i buduća istina i bit. Jednoga dana ćeš biti zbog toga prvi i posljednji.
- Ja sam Tamara, sjeti se, i imat ćeš vremena me dobro upoznati, jer ćemo kasnije stalno govoriti. Umjetnost je najveća mitologija i eshatologija koja postoji, i istina o kraju svijeta, i njegova početku. Sve je u njoj ili u meni. Nas dvije ćemo ti govoriti kada vrijeme «prođe», i kada vrijeme «dođe»; i to će biti onda prvo u vaseljensko govorenje. Ti ćeš upisivati samu vječnost. Nećemo ti biti najdraže nimfe, ali u jednom trenutku jedine.
- Svjetlana i Anastasija sad igraju glavnu ulogu – reče Doroteja, - i bore se za postojanje, za svijet, za veliko stanje duhovnih odgovora. Ali to neće biti zauvijek. Sada dok pišeš ove redove, ljudi misle da postojiš u tom vremenu, i da si tu, a ti si zauvijek završio svoje otkrivanje: Nevjerojatno! Negdje si daleko i nitko te ne može naći. Zato sad na ovom mjestu mi imamo tri vremena: vrijeme Objave, koje je prvo vrijeme, vrijeme pisanja proroštva tvojeg vremena, i vrijeme proročkog izvršenja u milenijskoj budućnosti svijeta, u vremenu… Sada ti mi govorimo – govorila je Dorioteja, - i samo se mi danas možemo snaći u tim vremenima. S Anastasijom ne znaš što je, i ona ti evo ne dolazi; ili je njezino dolaženje upisano među zvijezdama. Vjerovanje ti nikada nije bila osobina, ali ti si u svoje istine vjerovao; i Darija ti je dolazila kao optimizam, pa si u to vjerovao. Ti znaš da vrijeme ne postoji, ali mi se nalazimo u stvaranju vremena.
I zaista je bilo tako, i one su dobro govorile, i ljepotom me uznesoše, i vidjeh da u rukama imam misao koja me opredjeljuje. Napuniše me duhom taj dan, i odoše s vjetrom - u vremenu – i s idealizmom s kojim su i došle. U meni pokrenuše sve što je potrebno - za svijet koji dolazi - i utvrdiše u opredjeljenju koje sam već znao, i postadoše riječju i mišlju moćnije. U svojim bojama one mi sada izgledaše kao Delfske proročice.

***
A vrijeme se tada – u tom vremenu - na svoj način stisnulo i stalo, i kretalo, i ja sam neprestano tražio petu stranu svijeta koju su mi Tatjana i Nina, zadale. S ljepotom sam bio stalno u snovima, jer Nina mi je čudesno bila jednostavna, i u razgovoru nenametljiva i puna duha, i gotovo da je Anastasiju statusom ugrožavala. Sutradan kada sam bio s Alenom, rekao sam mu kako u biti s nimfama ne treba mudrovati, jer je to pomalo i nisko, a one to i preziru. Znanje je njihovo iznad znanja, i u biti to je ljepota, bljesak izvjesnosti, intuitivnost, i na kraju – čak eto i - vjerovanje. Ali sam bio i praktičan:
- Ti znaš Alene što mene interesira - nastavio sam, - i ako mi to osiguraš, učinit ću te svetim, i tvoju ću sliku držati u kući kao ikonu.
On me prvo neobično gledao, pa mi potom pokušavao uvjeriti da nju zaboravim, i da je Svetlana nedostižna iz praktičnih razloga ovoga svijeta, a i iz mnogo čega. Obavijestio me kako je to sad najbolje; te da ga za razlog ne pitam. Ali ja sam bio uporan, i dobro znao da ne smijem – i ne mogu – odustati; i taj dan dobio obavijest da živi s majkom, te da je u nevolji - kao svi mi ostali - i da je njen spas rješenje koje je suludo; i za nju suludo, i za nas nemoguće, ali je jedino što ona može izabrati.
- Njih dvije nisu ranije bile takve, i živjele su savršeno, - govorio mi je jeduć: - Međutim, ona ima dečka, koji je grozan, ali ga ona ima. I kakav je, takav je… Ona ga ona ima! U vojsci je, ili policiji, ne znam više, kada je to sve danas smiješano. Nije joj primjeren, i sirov je, ali taman za njih dvije, imaju bar kakvu-takvu sigurnost… Vesna mi je to pričala.
- Vesna?!
- Da, njezina majka, i profesorica u jednoj školi. Ostala je sad bez muža, kuće, bez države… - nastavljao je. - Ali mala ti je Hrvatica, što je tebi kao «ustaši» jako važno, i to bi ti moglo ići na ruku, ali džaba… ništa ti ovdje ne može pomoći, i sve je uzalud. I kod tebe sve ima neki tajni smisao, ali ovaj put ti stvar izmiče – govorio je.
Svjetlana je naspram Kristine zaista bila nova u meni svjetlost; i iako su bile gotovo iste po fascinaciji, bile su drugačije. Ova je jedna bila čudesna i zemaljska, ova nemoguća i nebeska. I jedna i druga su imale fascinirajući pokret jednostavnosti: ali Kristina kao da je potpuno pripadala ovome svijetu, dok ga je ova iz nekih razloga napuštala. Možda ni sama nije znala što radi, ali je to činila. Ona je to u meni činila zakonito i misterijski.
- Alene - rekoh mu. - Isus je bio Pavlova, a Artemida je moja svjetlost, a ja tu razliku vidim u njih dvije, a da to nikada njima ne bih mogao objasniti. A ovo tvoja nova susjeda je nešto osobito; i sada njezino ime prkosi drugim svjetovima, i pojavljuje se iznenada kao Istina: izranja tako da se sve jače i jače se čuje. Ja pratim metamorfozu u jedinstvu, što je nova vremenska promjena u vječnosti, na slici koja svijet osvježava. Alene, shvati, ovo se događa između mraka i svjetlosti. Jesi li me razumio?
- Idi sad pa joj to reci! Izvoli! Pokušaj joj objasniti… Možda ja nisam dovoljno pametan.
- I hoću, jednog dana ćeš biti zaprepašten uspjehom - odgovorih mu.
I još mi je govorio o uvjetima koji mi nikako ne idu u prilog, i o činjenici da se mi nikako ne možemo spojiti.
- Žalosno je - poče me provocirati, - a bilo bi to kao iz bajke. Ona je još mlada i nezrela za tvoje spelulacije, koje bi joj ti obilato nudio, i oko kojih bi se mučila. Suviše si otišao u svojim nebeskim programima, i vizijama, i proroštvu, do đavola; a ona ti je tek završila gimnaziju, i koliko vidim, inteligentna je i praktična, za razliku od tebe, koji si smotan – reče mi. - «Dvor boginje Artemide, i njezinih nimfi», dragi Bože, s kime se ja družim?!... I sad slušaj! – okrenu se prema meni i upeca me pogledom čvrstine. - Ako te ja slučajno s njom upoznam, i ako te pita nešto u smislu s čim se baviš, nemoj nikako reći da si filozof, a pogotovu kakav si filozof!
- A kakav sam to ja to filozof? - upitah.
- Skinut će te k'o s nokta, i neće riječi s tobom progovoriti – reče. - Stvorio o sebi sliku koja je sumanuta, i prema tome donosiš odluke koje su još gore od samoga tebe. Ja te opominjem, i vrijeme je da se sabereš!
I to mi reče Alen, ne zaboravljajući u tom vremenu da me opomene na Kristinu, ipak, kada sam mu ja jednostavno govorio, da ona ima svoj svijet, s poštovanjem, kome neću polagati račune; svijet koji je u previranjima, koji će uskoro gledati svoj kraj, iako ima svoju veličinu: jer svjetovi se mijenjaju; bivaju dobri pa se pokvare: pa se zamjenjuju sa onim svjetovima koji su dobri, i koji su onakvi kakvi su bili ovi prvi, kada su bili dobri.
- Nimfe su mi sinoć došle, i upozorile me; i bile čudesne, i najavljivale nešto uzbuđujuće: Nitko to sada ne može protumačiti, i ja neću propustiti do konačnog ostvarenja.
- Znam ja da tebi uvijek nebesa najavljuju čudesa, i govore svašta; i sav si od nebeskih znakova, i ništa drugo ne može ti prići - nastavio je pomalo ironično.
- One su mi najavile novo vrijeme, Alene, zbog kojega sam ovakav kakav sam, i poslat; i došao s imenom novog proroka, i samo mi još korak fali. S najmoćnijima ću se sukobiti, dobiti znanje koje je iznimno, pošto Bog ima pravo da pobijedi, i Artemida ima pravo da pobijedi. Iako će u početku to mnogima izgledati suludo, naslonit će se na tu misao vremenom, kako vrijeme bude teklo, a vizija će biti fascinantna, i ona će opčinjavati. Nekome će to izgledati kao poraz, u početku, kao što je Rimu dolaskom kršćana to izgledalo kao poraz; ali poslije će se naviknuti i prihvatiti i slijediti.
Govorio sam to njemu, duboko uvjeren u činjenice koje mi se najavljuju, i pretpostavke oko toga; a on je to prihvaćao dosta hladno, i neodređeno, uvijek sa svojom neskrivenom sumnjom.
Ali to veće kada dođoh doma, kobaltno plava svjetlost me obasja, u trenu, i dogodi se ponovo sve između mraka i svjetlosti, i nimfa misterija mi dođe. Tatjana je htjela sa mnom govoriti.
- Iz misterija si izašao, u misterij ćeš se vratiti! – poče. - Izašao si u vremenu vodenjaka, i evo, napreduješ, i sazrijevaš; i dobro činiš što se upoznaješ sa Svjetlanom, i što si uporan: Vrijedno je to poštovanja. Nećemo zaboraviti tvoje vjerovanje!
- Nedostaje mi mir, Tatjana – rekoh; - i sada me opsjedaju istine koje vidim, a s kojima ništa ne mogu učiniti.
- Ne! – odgovori mi. - Najvažnije je sad da imaš Uranov nemir, i da se uznosiš, i da izdržiš što se izdržati ne može! Osjetit ćeš nedostajanje Boga u jednom trenutku, i privremeno, jer se drugačije njemu sad primičeš. Polako namičeš riječi za njegovo postojanje, i govoriš ono što je neobično. Mi postojimo, a ti dolje ideš i to govoriš. Napreduješ!... Biti će ti potreban novi rječnik za novo proroštvo. U stvari, ti se uvlačiš u njega, po Artemidi, u to govorenje, u Istinu, i uskoro će sve drugačije biti. Uskoro nitko neće moći tebe dodirnuti a da prije toga Boga ne dodirne… Slušaj me dobro! Svaki dan i svaki sat, svaki minut i svaki tren po svojim vizijama napreduješ, i utvrđuješ se i opkoljuješ vojskom nimfi, koje su bit: Postojiš!… S Anastasijom si govorio, i s Ninom si bio i govorio, i sada to nitko ne može zamisliti! Kada one samo šapuću svijet iznad toga otpočinje… Ne obraćaj pažnju na greške koje znaš, jer ja sam jedna od tvojih učiteljica, i sluga, i gospodar tvojega početaka u magli i mističkom; ja sam tvoj korak u misteriju, kao početnoj svjetlosti. Slavene: Ja sam Tatjana koja zna jako dobro ga govori.
- Ali Tatjana, mogu li ja dobiti neki lakši zadatak, i preklinjem te; i zamoli Artemidu, i ona to može, ako je do tebe, i ako ti išta možeš učiniti! Već mjesecima tapkam u mjestu, i ništa mi se ne događa, i s mjesta ne mogu se pomjeriti - zamolih ih.
- Napravit ću se kao da ovo nisam čula - odgovori mi, - posljednje, jer zadatak koji si dobio je čast. A ja sam treća u Univerzumu, i to mogu, i to je meni dopušteno. Nemoj zaboraviti da si mene prvu vidio! – govorila je - Uskoro ćeš i Valentinu upoznati, i sukobiti se s njom na najvećim pitanjima neba; i sve će opet dovesti do jasnosti, a i sve će opet biti uznemireno. Važno je meni to, jer smo bliznakinje, i ona će ti dodati ono što sam ja otpočela, ono što je Anastasija otpočela.
I to mi reče Tatjana, kada mi dođe, i ode te noći s pozdravom misterija Ostavi me opet s mnogim pitanjima, bez odgovora, kako ona zna, i kako me uvijek ta nimfa drugačije izluđuje: čita moje misli – moćno - kao da smo odnekud zajedno došli, i rođeni, i opet, kao da ćemo negdje zajedno – u neki misterij - otići. S njom sam uvijek u uzvišenom stanju ugode, i činjenici «više svjesnosti». Stvarnost je meni naporna i suviše tvrda, izračunata i mudra, kada me upravo misterij spašava i spušta dolje, i podiže tamo gdje ja vječno želim odlaziti. On leži u mom srcu, jer sam s njim izvjesno srastao od početka, i bio u dodiru od pećinskog čovjeka, u instinktu, koji je duboko uronjen u moje stvaranje svijeta, u moju intuitivnost. Moja intuicija vodenjaka ima jasnu viziju u tome, i to sebi prikazuje u jasnim predodređenjima.
Kada sam ponovo bio s Alenom, nastavili smo ono što smo započeli, kada sam mu ja ponovo ispričao sve nebeske susrete u bojama, koje sam doživljavao i imao, vidjevši u njima nekakvu nadu, prostor da se oslobodim, a i moguću potvrdu; a on je kao jarac u horoskopu nastojao sve to da prizemljiti, i htio na drugi način o tome misliti -- misliti kako je meni besmisleno. Znao je da Svjetlanu neću napustiti niti u snovima, niti u namjeri, niti u svojem programu proroštva – koje je za njega bilo najveća suludost - a meni najvažnije. Biti će to težak zadatak koji ću u budućnosti rado podnositi, i ovdje trebati probijati.
- One riječi u koje smo izmijenili u podrumu, u ono vrijeme, nisu bile toliko moćne kao njezino lice neki dan, i misterij njezina pokreta; njezina stasitost i jednostavnost u iznenadnosti. Ja sam sad lud zbog toga, i zbog toga ti moram nametati stalno tu temu…
Zamisli ovdje, Alene – nastavljao sam: - Možda je to nimfa?
Uvijek sam ga ovako volio izluđivati, kada se on uvijek nekako tu pokušavao snaći, i nekada to i dobro činio.
- Možda je – govorio je, - ali prije će biti da nije!
- Svjetlost, po trans/kozmičkoj viziji novoga svijeta, Alene, i to mora da je nešto već iznimno, i ona ovdje već govori.
- Tvoje su priče divne prije spavanja, znaš, i to je najvrjednije što u ovom vremenu dobivam od tebe – reče. – I zanima me sve više, i sve više uzbuđuje i nastavo molim te, i pričaj mi što je noćas bilo, tko je dolazio?
Uopće me nije pogađalo to što me tako ružno izaziva.
- Tamara i Doroteja su bile, i najavljivale jedan daleki susret, jedno daleko druženje, i koje će s ovim razlogom uskoro doći. Vide kako sazrijeva vrijeme u nemirima Urana, prvoga boga svih svjetova, ali sad u tirkuzu, i zakonu nebeskog otkrivanja. Nebo me opunomoćuje, i Alene znaj, dogodit će se nešto, poslije nečega važnog što se ima dogoditi… Naslućujem! Iako mi njih dvije nisu sve rekle, jer i to je njihova taktika, umjetnost i proroštvo mi se moćno otvaraju. A za to treba imati sposobnosti. Sve me dovodi u nedoumicu, i do ludila, i nitko to drugi na zemlji ne potvrđuje. Stojim naspram cijeloga svijeta i svih svjetova, i izgleda kao da sam na nebesima, i vratolomijama duha se trebam vračati nazad, pa opet ići gore, i učiti, jer ja na zemlji nemam što više naučiti. Meni je taj vruć krumpir prebačen da rješavam nerješivo, i sve ono što je od biblijskih i helenskih, i rimskih i zapadnih, europskih i renesansnih proroka ostalo. Svi su u vrijeme spuštali vječnost, Alane – nastavih. - Prorokova borba nije na borba na život: ona je borba na život i smrt.
Govorio sam pri svijesti, računajući na sve ono što on može podnijeti.
- Interesantno! - dobaci.
Objasnio sam mu da mi bordo i ljubičasta boja govore osobito, kako nikada do sada nisu govorile. Umjetnost i proroštvo su jedno jedinstvo, sve dok ih ljudi i svjetovi ne razdijele. Ljudi čak razdjeljuju genije i božje poslanike, jer ljudi svašta razdjeljuju. I Homer, i Platon, i Isus, i Buda su samo jednu stvar govorili, ali su ljudi vidjeli drugačije, i u drugim imenima pretpostavljali. Dodao sam mu na kraju kako je umjetnost najveći prorok svijeta koji postoji, i kako je to spojeno, a nimfe su te koje to nepokolebljivo opunomoćuju. Alene – nastavljao sam, - ja u njih vjerujem više nego u ono što rukom mogu dodirnuti.
- Odlično! Eto, pa idi joj to sad reci, i prošli put si propustio priliku… Idi... Hajde baš me interesira! Eno ti, taj haustor drugi sprat, vrata desno… Reci joj!
- Alene ... - pokušah ga primiriti.
- I evo ti dobre ideje: Ona ti svira klavir, i pozovi je: ostala je bez instrumenta, i neka malo razgiba prste. Razumjeti ćete se već vi već, među muzama, zajedno, u onoj tvojoj ludoj sobi, i samo da otpočnete.
Potom mi je objašnjavao - i nervirao me ponovo – govoreći, kako su njih dvoje u ozbiljnoj vezi, i kako tom njenom Samirom bolje da i ime ne znam. Ima nešto zajedničko s njim u prošlosti i to je najbolje ne dodirivati, niti što oko toga znati. Govorio je i to da je danas ovdje moguće, što je inače nemoguće.
- Na kraju - nastavi - istih su godina; i u njegovoj se hrabrosti skladno prazni njezina nježnost. Razumiješ li ti mene? Ti si čovjek koji izgleda najprostije stvari ne može razumjeti. Interesantno je to za jednog filozofa?! – čudio se. - Ja ne znam Slavene što ti u stvari hoćeš, i ti si zalutao u ovaj svijet ljudskih odnosa, i stalno praviš probleme, i sada ćeš neki napraviti. Ja to sve vidim njezinim očima; i njega vidim u njezinim očima, a tebe ne vidim... na žalost – reče mi. – Moraš se s tim pomiriti. U tebi vidim samo probleme, i sukobe, i diskusije do beskraja, i vječna nagovaranja na nemoguće. Filozofski manipulator i čovjek sumnjivog zanimanja, s velikim političkim rizicima: to će ti ona odmah osjetiti. Nećeš je uspjeti prevariti, kao mene, i one akademike tamo, što ih svaki dan muntaš!… Pa znaš li ti tko si ti, i jesi li o tome razmišljao? Ne znaš s koje ti strane metak prijeti.
- Pusti to sad! - rekoh mu.
- U njezinim očima možeš izgledati zastrašujuće. Pitaj je, i slobodno je pitaj – nastavljao je, - i reci da sam ti ja rekao da je to pitaš: i dovedi je u situaciju da ti to izgovori! - nervirao me.
- I pitat ću je!
- I ne spominji te svoje metafizičke provokacije: Prestati ću se s tobom družiti.
- Pričat ću joj Guliverova putovanja - rekoh. – To je makar istinito.
- U kojoj si ti zabludi dragi Bože?! – nastavi. - Pa ne znaš ni lagati, a ona će te odmah provaliti… Tvoja opcija je nepodnošljiva, i tvoji projekti su znaš - i pogleda me prijekorno i zabrinuto: - opasni, i…
Nisam mu ostao dužan, pošto sam ga prekinuo:
- Ja tebe žalim, Alene. Znaš… Znaš što te žalim? Žalim te zato što si sam sebi sakriven! - rekoh mu. - Ali netko i takav mora biti. I eto, tvoja zadaća je samo da nas spojiš, i sve je ostalo u mojim rukama; i je znam sve od postanka svijeta, do kraja vremena: od Hada i Posejdona, do Afrodite i Demetre, Zeusa i Apolona. Ali ona je Artemida, i njezino postojanje je neuhvatljivi znak koji u meni sad uzdiže nemoguće pretpostavke, i svi ostali strepe, i stalno istražuju po Olimpu, po svjetovima, i ne znaju što će se dogoditi.
- Lijepo je kada je čovjek tako zaljubljen – reče, - makar to se svodilo i na suludost… U stvari, na nešto bih te podsjetio – i dalje me zvjerao nemogućim pogledom: - Ta tvoja jedna nimfa ti je jednom rekla, jedna od njih, kako ih već zoveš, da je to tvoje druženje s Anastasijom, opasno, i da je to «veliki izbor»: Tako si govorio i moraš se toga sjetiti. To je ujedno najveće što sam ikada od tebe čuo. Sve drugo je uznemiruje me, i iritira… Ali ovdje ima nešto o čemu bi trebalo razmisliti.
- Zapadna moderna racionalna filozofija, Alene, je prikaz ljudske propasti u koju si se ti zapetljao, a ona ti je začepila sve pore mozga; i onda iznenada naslutiš neko moje ludilo, koje je veličanstveno – govorio sam mu, - i to te ponese, i moje riječi opčine pred nimfama. Ali ti ne znaš što se tu događa? Ali evo, postoji mala nada da se popraviš – rekoh mu – i nudim ti da se opereš.
I ja sam zaista u ovom vremenu bio uvjeren da je ovo najvažnija stvar u svemiru što se ima dogoditi, i da je među nimfama sve već dogovoreno, i da je među bogovima sve već dogovoreno. Ime Artemide mi je stalno na pameti, te kada vrijeme sazri i nabuja, ona će osloboditi ogromnu silinu vječnosti prema nama, prema vremenu. Svjetlana je mlada i čista, i može od početka početi misliti, i to je moja sada nebeska prednost. To sam zaključio iz ono nekoliko riječi koje smo izmijenili, a koje su me ponijele; te pokrenule energiju nebeske borbe, otvorila prostranstva koja su mi ranije bila zatvorena. Bog je evo počeo pisati odgovore, na pitanja koja su mu ranije bila nemoguća za riješiti.
Sve sam ovo govorio Alenu, kada me on mrzovoljno slušao.
- Mogu zamisliti što će jadnica pretrpjeti s tobom… Ali evo, kao vodenjaci se možda i nađete u zračnom prostoru, negdje, i dogovorite gore, gdje mi drugi ne idemo.
- Pa čitav svijet se spotiče, i duh me opominje, Alene, skriveno, i govori tražeći pomoć - nastavih. - Ja hakerišem sustave i rastvaram vremena, i dodirujem kodove koji već milenijima stoje netaknuti, i nitko to ranije nije vidio. Neki dan smo imali simpoziji na Akademiji, i debelo sam se uvjerio u to što mogu učiniti. Dovoljno pazim na te ljude, da ih ne povrijedim, iako su paranoični, i treba ih tuči svim sredstvima misterija. Bog je već daleko u njima sakriven. Oni su držitelji zatvorenoga prostora u zatvorenom vremenu, i brane ga najgrubljim sredstvima, kao svoj ugodan svijet. Oni žele samo «ostati» u tom svijetu u kojem su vragove prozvali bogovima. Sada im to godi. Ali, kada im sad poremetim pojmove, iz čega će misliti; ako im poremetim sustav prostora i vremena, kozmosa i tvari, povijesti i pretpovijesti, što će im ostati, i gdje će moći da žive?
- Ostaje im tvoja svjetlost koju ćeš im ti pokazati! Eto što im ostaje – reče malo ljut. - …Znam tvoju ludost i ne moraš mi je dalje tumačiti! - govorio je. – «Što im ostaje?!» Ostaje im što im je potrebno, i ništa više i nisu tražili!
Ali ja sam nastavio:
- A ona mi je potrebna da ih pobijedim i dotučem, razumiješ, dokažem tajnu nad tajnama, druge dimenzije otvorim, jer to sad osjećam da je tako moguće i tu stoji. Sve još sad ne vidim jasno, ali imam moćne najave, i njen lik i stas u nekom svijetu kako kleči preda mnom. To sam Damiru govorio, i on je bio fasciniran. To je bio lik boginje, i ja sam negdje to duboko preživio.
Alen se plašio svega što sam mu govorio, i na kraju želio to da zaboravi, i nekako da iz svega izvuče; i nikako nije htio da bude uzrok tragedije koju naslućuje. Kod mene mu je sve mirisalo na sukobe, i bilo u nekakvim sumnjivim najavama, bez rješenja, s pretpostavkama koje su zbunjujuće. Govorio mi je:
- Kako ne shvaćaš da je Samir nikad neće pustiti: Nikada!? Hajde ti meni to reci! Kako to na shvaćaš? Ona nema mogućnosti da mu se odupre.
- Kako ti ne shvaćaš da je artemidski prorok nepobjediv, i pogotovu sad, i da njegova snaga jača čak od svih svjetova, jer svjetovi su dolje, i pogotovu se sad pojačava.
Sada je zastao s zastrašujućim pogledom:
- Slušaj me dobro…! Znaš što: Ako te ja slučajno s njom upoznam i povežem to nikako on ne smije saznati, i nitko ne smije saznati. Poslije se ti bori s njim kako znaš, i nek' ti je tvoja boginja na pomoći… ako ti išta može pomoći.
Sada je Alen beskrajno bio ozbiljan, kakvog ga nisam do sada vidio, i to mi je davalo nekakve znakove. Činilo mi se da pomalo pretjeruje, ali sam ipak osjećao zebnju. Ona je bila kao boginja, i iz njezina čela izbijala je poruka, iz čega se mogla izvući vjera u neku nepobjedivost -- istina koja se još ne zna. Bogovi su morali na nju misliti, i ona je iz njih govorila: proroci su se tu sastajali; a ja sam to jasno vidio. Očekuje se dalje takvo njezina govorenje.
U biti - upravo i zato - moj život od jučer se promijenio, i stoji u jednoj točci - Svjetlani - i krenuo je, i opet stoji, i krenuo je. Treba načiniti korak kiklopski, i gromada sila duha se ovdje sabire i pritišće me; i osjećam veliki put u sebi, koji još u svakoj točci ne mogu predvidjeti.
- Znaš što Alene – nastavio sam. – Čitao sam jednu dobru knjigu o zodijaku, i tamo stoji jedna velika istina o vodenjacima, i priča otpočinje ovako: «Svi su vodenjaci isti, a neki su i gori.» Mislim da se to dobro može tumačiti.
I eto, ipak sam morao sretno/nesretno koketirati sa našim poznanstvom, a on me sa svoje strane pekao na laganoj vatri, što je meni bilo lakše za podnijeti, jer sam to znao. Gledao sam u njegovu ljudsku priliku, koja je pokazivala izvjesne potencijale, ali preslabe, da se suoče sa civilizacijskim prelomom, u jednom iznimnom trenutku. Uvijek sam bio nebeski samouvjeren, i nepopustljiv – iz nekog dubokog razloga - i s rješenjem koje me vadilo. Meni je ono davalo snagu; a njemu mirisalo na pustolovinu s neizvjesnim posljedicama, na koju nikada ne bi pristao. Ipak mi je bio najbolji drug u ratu, što je već dovoljno; i više od toga nisam smio očekivati.
A sve je to bilo u Sarajevu, u gradu kojega nema, i koji - uz to - ne postoji. Točka u središtu svemira je bujala, i utvrđivala se, i jačala u sebi, i postajala dominantna, i intenzivno se dograđivala. Upisivao sam njen novi program.
Kasnije, kada sam slučajno susreo Svjetlanu, u tom dvorištu njihove posljednje zgrade, stare - najstarije u nizu - doživio sam to da mi je ona prišla, držeći nečije malo dijete u rukama i rekavši kako bi voljela imati sina, i da bi mu dala ime Leon. Dohvatila me tom prilikom rukom - prvi put u životu - kada sam ja bio u situaciji, da nisam znao tumačim: ili da budem sretan, ili da budem – zbog svoje nespretnosti i zbunjenosti - nesretan. Nije više ništa dodala, niti učinila; te je ponovo otišla u nepovrat, ispred mene, u mrak svojeg haustora, u svoj stan, opet u moja beskrajna razmišljanja. A ja, bio sam nemoćan da išta počnem, ili nastavim. Ona je otišla taj dan, upravo onako kako se iznenada ispred mene i pojavila. Ipak sam bio pozitivno dirnut gestom, i mislio kako ću čitavu stvar sad polako – i veličanstveno – uobličiti; ali i u drugom trenutku padao u letargiju. Čitav svijet se okreće prema meni, ali i izražava čudesnu moć boginje; i upravo zato i u tom zanosu, moj duh je počeo radosno cvjetati.
A Svjetlana je na neki način uvijek šutjela; i dok je šutjela ona je govorila. A ja sam upravo želio da govori; a možda kada bi progovorila, želio bih da šuti. Kasnije sam, kada se mnogo toga dogodilo, i svašta prošlo uvidio kako je čitav moj svijet, izuzetan primjer Euridike u mom naručju: pokazatelj orfejskog misterija -- onakvog kakvog su filozofije oduvijek tražile. Zašto je to meni, poslije toliko vjekova i milenija, donijeto na dlanu, izgovoreno? To je bila tajna nad tajnama: to je bilo vječno otpočinjanje vječnosti. To sam sebi uvrtio u glavu, i to mi je davalo snagu da vjerujem u skrivenu mističku nit mudrosti - tri milenija unazad – te je sad s artemidskom promišlju, mogu na tom putu da opstojim.






V.
SEDMA STRANA SVIJETA





I sve ovo prethodno rečeno je zbog slijedećeg, koje dolazi. Sada se događa najvažnije što se ikada moglo dogoditi. To večer, naime, između tih svih susreta - ali i zbog njih - izgledalo je kao da se podiglo tlo u snu - i polusnu - i strahovit udar granate u blizini rastrese me te izbaci iz kreveta -- i bi užas, kao Bog, i kao Kaos s početka - i Uran - i apokalipsa--iznutra. Kada se probudih nađoh se između sna i jave, između tame i svjetlosti. Svjetlost, svijet, i sve strane svijeta i moj polusan se ujediniše; i ja se okrenuh i ustadoh, i pogledah i vidjeh kao ženska osoba ide prema meni, i približava mi se. Konačno i napokon pomislih kako je to Artemida – boginja - i prema njoj se okrenuh, i sve svoje misli usmjerih prema tamo, i počeh sanjati: «Evo lika i istine mojega spasa, slike moje vječnosti, moje nebeske ljepote». Vidio sam beskonačnu tirkiznu svjetlost.
- Nije Artemida - čvrst me glas opomenu iz te svjetlosti: - Anastasija je!... Evo me da te ozbiljnije upoznam; da budemo zajedno i da budeš posvećen. Slušaj me dobro i gledaj moju tirkiznu boju i lice moje vječnosti, i vrijeme koje se polako razlijeva u bojama po prostoru tvojega misterija. Ja sam «ljubav», i to je meni moguće: i to je tebi moguće!... Zbog jedna stvari sam došla; i sada te opominjem!... Bio se na provjeri i kušnji, i sada smo sve sigurne: sve je do najvećeg stadija dovedeno. Slušaj me dobro! Nemoj više tražiti petu stranu svijeta kako ti je rečeno, a iz još nejasne svjetlosti, jer je nešto drugo u pitanju! Evo ja ti dolazim, i to ti konačno jeste najviše potrebno.
Bila je zvanična, i čarobno uzvišena, mistična i nedostižna; a ja opet - sa svoje strane - bio zbunjen, jer je bila i realna; i ipak bitno u tirkiznom zodijačkom znaku moje vodenjačke osobnosti, bila uzvišena. Bila je intuitivna. Nastavila je:
- Ono što ti je rečeno, nemoj više misliti, jer je nešto drugo, i veće u pitanju... i jednostavnije!
- Ali i Tatjana i Nina su mi rekle da...
- Ali ja sam Anastasija - presječe me čvrst nebeski njezin glas, – i ja ti govorim!… Sjećaš se da je svaki prorok opisivao stvaranje svijeta kako je njemu bilo potrebno. Zato ću ti sad reći da ima više strana svijeta, i ostavljam te sad na njih šest. Imaš zadatak veliki, ali je za takvog proroka jednostavan, i neće biti težak. Provjerila sam to, i to je blagodat koju ćemo zajedno stvarati. A ova istina se neće lako iz ruku boginje ispustiti.
- Ja mislim da... - počeh.
- Ništa mi nemoj govoriti, jer ništa ti ne vrijedi dok ne riješiš vječno stanje tvojega srca. Ja sam ti već maloprije došapnula, što je potrebno!
- Anastasijo, podsjeti me na svoje mjesto i veličinu - zamolih je.
- Razmišljaj o prvim i posljednjem stvarima, i nemoj zaboraviti da sam ja prva nimfa Dvora boginje Atremide, i prva nimfa u vječnosti i u vremenu. Ja sam nimfa nad nimfama; i imaš usta koja tražiš, te ako te snaga bude nosila, i volja ne izda, ako budeš dobar i jak, upoznat ćeš Artemidu, i to će tebi biti moguće... to će meni biti moguće!... Ali moram te ovdje upozoriti, i moram ti ovdje priznati. Ipak si nas sve iznenadio brzinom uzleta, i ludilom s kojim ideš naprijed... ali smo se evo snašle, i evo, i ja sam prva tu da te preuzmem.
- Anastasijo, svi ovi svjetovi, pa jedan svijet, pa dva svijeta; pa opet granate i mistička stanka u vremenu, rupa u kozmosu, crna rupa svemira, te svjetlost, i početak novoga mog ne-objavljenog svijeta – govorio sam u naletu, - kako je to meni dolje ljudima objašnjavati: Smiju mi se i rugaju: i prijatelji me opominju.
- Postoji samo jedan svijet u kom su svi svjetovi - reče nimfa; - i ja znam bolje nego ti, što ti podnosiš. Ti govori što trebaš govoriti, i gdje trebaš govoriti, i šuti gdje trebaš šutjeti! Mi ćemo se lako razumjeti… Nego ovo slušaj, i zato sam i došla!... Ja ću ti sad otkriti petu i šestu stranu svijeta; i upamti to do kraja vječnosti, i do kraja vremena! Pored poznatih istoka, zapada, sjevera i juga, i pored te četiri strane u vašem referentnom računu orijentacije u prostoru, postoje još nebo i zemlja, dakle ono gore i ono dolje! I nemoj ništa sad govoriti, niti se zbunjivati, ako si pomislio na sferenu prirodu Univerzuma. Sada upamti petu i šestu stranu svijeta, kako ti govorim, tako da znaš; te umjesto kruga sada imaš loptu, i svijet ti se više ne rasprostire na plohe, nego na kub!
- Peta i šesta strana svijeta, Anastasijo… - rekoh uzbuđen!
- Da, ali to nije samo fizičko nebo i fizička zemlja, nego nešto po sustavu smjene mraka i duha svjetlosti, po duhu kretanja svjetlosti. I sada dolazi ono najvažnije. Tatjana, pa Nina su ti govorile, i rekle su ti nešto, i pripravljale za najveći put, i na njega poslale: misterij i ljepota su po sebi bliske; a one su druga i treća u Univerzumu, i ti si udario na samu stratosferu duha, pred licem same boginje. Obje su zaigrale na istu kartu, i počele te spremati za stadije najviše svjetlosti. Na putu si da to sad ostvariš... Evo – pogleda me čvrsto, Anastasija, - zato te sada stavljam na iskušenje najveće: Nađi sedmu strana svijeta, i biti ćeš spašen… sve će tebi biti moguće!
Gledala me prodorno i nježno i ispitivački, i nenametljivo.
- I ne zaboravi: Ja sam Anastazija, i moje ime znači potpunost!
Zatim se malo odmače, i misteriozno povuče u sjenu, te postade tamnija, pa zašuti; dok je drugačije razdanjivala svoj lik i prikazivala ga u svim svojim intimama, u koje jedna nimfa može stati. Sve je to ulazilo u moju dušu, i duh, i moje srce, u sustavu tirkizne ljepote Urana. Ja sam bio očaran onim što sam vidio, i onim što sam čuo -- iako zbunjen. Bio sam sretan što konačno vidim poraz vremena, jer sam zauvijek to želio, da gledam kako naprijed korača i pobjeđuje vječnost. Pomislio sam kako će sad sigurno beskonačnost biti činjenica koja će vladati.
- Da, u pravu si, nije vrijeme! - čitala moje misli najveća Anastasija. - Upravo je to suprotno od vremena.
- Sedma strana svijeta, dragi Bože i presveta bogorodice – rekoh. - Kako je to sad moguće?! Koliko sam se samo mučio oko pete strane svijeta, a kako je to sad jednostavno… Mora da je i ovo?!
- Jako je jednostavno! – govorila mi je nimfa.
Anastasija je i dalje govorila čistim glasom, od kojega sam morao pomalo i drhtati, i istovremeno biti uznesen. Ipak sam se bezobrazno ponašao prema njoj, tražeći i dalje Artemidu, boginju, kako mi je dubina moje intime govorila. Možda sam griješio? Bio sam siguran da Artemida jeste jedini put, i moja prava bit, te da ako ona nekome mora doći, prvo meni mora doći: pa tko se više za Nju založio na zemlji. Ali u svemu je stajala istina Anastasije, kao dokaz; njezino ime me podsticalo na sve jače i jače razmišljanje u tom smjeru, i ja sam počinjao sve bolje i bolje da mislim; da ulazim u sebe, da utvrđujem se u Istini, i da izgrađujem Dom u njezinoj blizini svjetlosti. Znao sam – jer sam osjećao - da ću jednoga dana po njoj primati sve odgovore.
- Sedma strana svijeta, Anastasijo: sedma strana svijeta - ponavljao sam kao sluđen: - Pa da nisi nimfa boginje, pitao bih te jesi li normalna!
- Da, sedma strana svijeta je tvoj put! - reče mi.
- Ali mi sad evo upravo zaokružujemo loptu, u sferu, i ne postoji linija iz centra, iz ovoga centra u središtu svemira, koju ti jasno ne mogu pokazati. Sve ih vidim, i bilo koju da ti pokažem, i povučem, nećeš je prihvatiti.
- Istina je u pitanju, Slavene!
Bio sam pogotovu sad sluđen.
- Pa reci mi je Anastasijo, eto, kad si tu – počeh – Sad me nerviraš… i samo me zbunjuješ! Stvar je jasna, i ona je u tome da me hoćeš patiti. Priznaj to! Meni ne treba puno da nešto tako osjetim.
I ona se okrete prema meni znakovito i snažno, i pogleda me besprijekorno, tirkizom, te izgovori:
- Kada nađeš sedmu stranu svijeta, uspostaviti će ti se vjerovanje, ili će ti se vjerovanje vratiti; znati ćeš ono što ne možeš znati: sve će biti kozmički riješeno. Ovo međutim što si posljednje rekao, zaboraviti ću da su tvoja usta ikada mogla izgovoriti.
- Imaš li neki lakši zadatak, ja nemam običaj da molim, Anastasijo… ali?
Ona me ponovo prostreli nebeskim očima svoje svjetlosti, pa reče:
- Slavene, je li možda hoćeš da Artemidu zaboraviš?
- Ne! - viknuh uzbuđen. - Nikako! Nju da zaboravim, pa čega bih se sjećao? Ona se provlači kroz sve moje snove, i misli, ideale, i misterije. Ja bih radije sve svjetove zaboravio…
- Što onda čekamo?… Idemo! Duh će otvoriti novoga poslanika i opunomoćiti ga, i eto, ja evo znam da ti nikada nećeš napustiti službu artemidskog proroka. Idi i traži je, Slavene. Ovaj put nećeš pogriješiti, i uspjeti ćeš, vjeruj mi; i odgovaram na sve tvoje poteze, i proričem ih, i ja sam tu!… To ti kaže Anjuška, sada već tvoja, ona koja ne griješi kada govori!
Zatim me gledala još neko vrijeme prelijepim očima, i malo šutjela, pa me ponovo odmjeravala svojom božanskom naravlju.
- I ne zaboravi da sam ja Anastasija, prva nimfa Artemide, i prva nimfa u vječnosti i u vremenu, i da ti ja govorim! Jednog dana kada zašutim, shvatiti ćeš da ti nitko jače nije mogao govoriti!
I tada iz boje tirkiza bljesnu čista bjelina, eksplodira po svjetlost, i svjetlost se sabi u točku svjetlosti, te se ta točka uputi prema ruskom bespuću. Anastasija me – nekon pozdrava misterija - ostavi samog s zadatkom koji je bio nemoguć. Došla je da mi pomogne, ali me samo još više uvukla u lavirint Univerzuma, da postavljam – i pretpostavljam - njegov kraj i istražujem njegov početak. Ali, shvatio sam da nitko to bez mene i ne može učiniti. To sam zaključio iz ovih nekoliko riječi koje mi je izgovorila, iz njezine zapovijesti i odlučnosti, i potrebe da mi ovako govori. Ja znam i dobro se sjećam kako mi je jednom prilikom rekla: «Moje ime znači tajnu nad tajnama; uzdanica sam Dvora boginje i temeljni njegov stup; i sve najvažnije na meni počiva». Tada sam morao to ozbiljnije shvatiti.
I sada sedma strana svijeta ispriječila se ispred mene kao gromadna planina, i dimenzija koja se samo vratolomijama duha i nevidljivim čudesima, mora savlađivati. To je pitanje koje stoji ili ne stoji u realnom prostoru i vremenu. Ali gdje je? Ja sam na to pitanje prije svega trebao odgovoriti. Od mene je to zatražila prva nimfa jednostavno, čvrsto i neodoljivo; a duboko sam znao da realna svjetska znanost - moćna i takozvana – mi ništa ne može oko toga pomoći. Duboko sam osjećao da ponovo ostajem sam – iako sa njima, nimfama – jer moja samoća u biti njih i doziva, i u stanju je da ih otkrije.
Razmišljao sam u svom tom bujanju misli o boginji, misleći kako mi ovako Anastazija dolazeći u moju podsvijest, u biti Artemida govori. I to mi je sad pogotovu izgledalo logično, jer ako je Anastasija prethodnica nje, sigurno donosi njezine najjače poruke. Zato sam stalno osjećao ono što me je jačalo, i govorio da je to artemidska snaga, ali i čudesno sam uvijek to i uspijevao zaboraviti.
- Artemida dolazi na zemlju izuzetno, kada to taj jedan prorok zasluži - govorila mi je kasnije, kada je opet došla. - A ja sam ti prva u vječnosti, i moje ime znači samo ime boginje.
Čelično čvrst pogled je držala na meni:
- Ali nešto me uznemiruje; i netko jak te gura odozdo, i s velikom silom podupire: ja moram biti oprezna, i nešto tu otkriti.
- Tko? - upitah.
- Ne očekujem da mi sad odgovoriš – nastavi, - i nemoj pogriješiti! Duboko se nešto krije tu, i to smo sve osjetile.
Kasnije mi je rekla da spadam među nekoliko u povijesti, koji su boginju srcem prepoznali, te da sam zato njen. To je izuzetno raduje, i sviju njih, i zato sam ojačan; i treba da očekujem od boginje beskrajnu pomoć.
Sada kada reče «Neka je uzdignut artemidski misterij!» - pošto podiže desnu ruku, i prije toga je stavi na srce – ode, kada ja ostadoh sam sa sedmom stranom svijeta, da je tražim, da se s njom borim; da je otkrivam među dimenzijama svjetova, i približavam, i udaljavam. Uzbuđivalo me to metafizičko snalaženje među pitanjima, koja su bila iznimna, a ja sam morao ostati jak u tome, i ne popuštati. Bilo je važno i neupitno čuti to iz usta nad/nebeske uzdanice Dvora Artemide - prve od svjetlosti – kada mi je to rekla jednostavnim riječima, čvrsto i uvjerljivo, i pozvala na govorenje iznad govorenja, na šutnju iznad misterija.

***
Iznenadio me taj dan Damir, vani, kada sam ga sreo u haustoru – po običaju – i kada sam počeo s njim govoriti.
- Ti si dvostruki igrač Slavene, i tvoja igra je gledano sa strane pomalo i prljava. Nemoj računati mene, i ja te dovoljno poznajem, i mogu preko svega preći – govorio je. - Moraš napustiti te igre tog blizanca, podznaka o kojem stalno govoriš, koji se pomalo i sad preuzima, i s kojim se eto i ponosiš. Izazivaš i Boga i Sotonu istovremeno, i to je najgori slučaj, i nijednome se to neće svidjeti. Obadvije će te strane na kraju ostaviti! – govorio je. - Moraš se odlučiti, ali da ta odluka bude tvoja, i da se vidi! Moraš biti jedno-u-Jednome, o kojem si stalno govorio, i tako misliti: jer tvoja se misao u ovom ratu visoke osjećajnosti jasno prikazuje. Ja to mogu u svakom trenu prepoznati.
- «Dvostruki igrač», kažeš?! – ponovih za njim.
- Ma da… I to kakav; bez ustezanja: i s takvim Egom! – reče – Na vole ti to baš ljudi.
- Ali postoji mjesto gdje se moje misli sabiru u jedno, na jedno mjesto, u mojoj jednu svjesnost - rekoh mu.
- Nema to sad veze, i nije to važno. Ti se u trenu prebacuješ, i živiš sad u jednom, sad u drugom svijetu; i čak ponekad odjednom dva svijeta… čudesno – reče mi. - Ali onda se u ovom jednom svijetu zapetljavaš, jer živiš s pola intenziteta, i ljudi te gledaju i vide neku pometnju!... Znam, ti ćeš reći: «Što me za njih briga!»... Ali... Hm!
- Naravno… «Što me za njih briga!» - rekoh.
- Pa odluči se već jednom! Makar se mi razumijemo, i makar ti ja dajem dobar savjet. Ja shvaćam ravnopravnost tih tvojih svjetova – govorio je, - ali kruške i jabuke se ne mogu miješati.
- Ali ovo nisu kruške i jabuke, Damire, i ovo je mjesto gdje jedan svijet popravlja drugi svijet, i novi svijet izaziva na dvoboj stari svijet, i sve svjetove pretpostavlja – rekoh.
- Slušaj me! – prekide me. - Opreznost i tajnovitost su vrline, a sada ti letiš prebrzo. Tvoja intuicija vodenjaka probija tvoju inteligenciju blizanca, koja je sporija; i blizanac je sporiji od vodenjaka u njegovoj intuiciji, i ne može ga pratiti… I nije u tome problem što je on sporiji, nego što ti to sjedinjuješ, i u tebi otpočinje borba koju nitko ne zna tumačiti, pa čak niti ti. Poslije sve postaje razjedinjeno, pa se «cijepaš», i ljudi to ne mogu razumjeti.
- Da, i izgledam im k'o tele što ulijeće u prazno. Htio si to reći? – upitah.
- E pa eto:... Može i tako – odgovori. - I nije još to ništa strašno, ako se brzo popravi - reče mi.
- Damire, onaj prljavi igrač, i dvostruki igrač, znaš...
- Ma to ti tako izgleda; i to sam ti rekao misleći kako je tvoja besvijest brža od tvoje svijesti, o čemu si stalno govoriš. I sada više to nije samo tvoj problem, nego se multiplicira.
- A gdje je to ikada drugačije moguće? – upitah.
- Ali ovdje su mali ljudi i male podvale, Slavene. Mi smo svi danas na ulici, a znaš kako ona funkcionira?
- Ne, ne znam, pravo da ti kažem… i pomalo me iznenađuje. Nisam nikad na njoj bio – rekoh.
- Vidim! Izgledaš fin, a u stvari a unutra si zvijer drugačije prirode… koja čeka, pritajeno. A što čeka? Sa čitavim svijetom se zezaš, a zašto se zezaš?
- Pa da, Damire, u pravu si… I ja jesam tako malo nevaljao i naopak, i prikriven, samo je moja varka drugačija, i možda nepopravljiva. I Pavle je bio takav izgonitelj istine i varalica; ali što znači biti varalicom?! Vjerovali su mu jer, nisu mogli s njim drugačije na kraj izaći? Zakovitlao je spiralu svjetskog vremena, a onda je govorio o vječnosti: pa sad je važno vrijeme; pa sad je važna vječnost: i tako u nedogled. I kršćani su u situaciji da ne znaju da li su u svijetu judaizma ili helenizma, poganstva ili povijesti kozmičkog materijalnog vremena, tako da i ne znaju, i sumnjaju, da li su na kraju oni i Darvina stvorili. Nitko se ne može osim mene tu snaći, i to objasniti; ali nitko moje objašnjenje i ne traži, niti ga interesira, pa me nitko ništa i ne pita – rekoh. – A ti si pomalo čudesan, Damire, znaš… i dobro ti ovo ide… A Pavao je to sve rekao tako da je čovječanstvo palo na koljena, Damire; a ja znam zašto je palo na koljena. Artemida je bila tu, i on nije mogao njoj odoljeti.
- Slavene, koliko ti igara igraš?
- Hm…! Ne znam! Ali igram, u pravu si... I ne ljutim se: u pravu si… Nisam brojao, i samo bi mi još to trebalo – rekoh. - Gori sam nego što misliš, i u stvari, ja sam najgori od svih ljudi što se mogu smisliti. Ja znam istinu, i često od nje bježim. Gori sam nego što se uopće može biti grozan. Ne znam što me još drži. Vrag me svaki dan iskušava, i nevjerojatno: ja se ipak s njim suočavam i razgovaram, i znam s kim razgovaram. Svaki dan ga držim na uzici, i još ga uvijek mogu držati… uspijevam. Nadam se da će tako biti do kraja, i zauvijek.
- Ali kakvoga kraja? - upita.
- A taj vrag mi stalno mi puše za vrat, i ja ga izbjegavati tako da moram bježati gore, i sve više i više gore; do svih bogova i boginje, da se sakrijem: i sreća je što još uvijek se mogu sakriti. Ipak, ja ga zovem na tu trku, i želim tu trku s njim, jer osjećam snagu, i moć, i mogu ga pobijediti… Ja ga uvijek mogu pobijediti, jer držim u rukama misterij. Znaš damire, ljudi su Boga raznim imenima zvali, i nikada nisu mogli da pogode njegovo pravo ime, jer su bili zbunjeni, i vidjeli su nejasno, jer nisu jasno gledali svojim fizičkim očima, koje su duhovne oči. A pravo je njegovo ime je misterij. Nitko se ranije toga nije sjetio – rekoh to, i samouvjereno nastavih. – A kako će se bez mene toga sjetiti. Zato ja vraga uvijek mogu pobijediti.
- Pazi da ne spotakneš, jednom: samo jednom je dovoljno - reče mi!
- Nimfa, prva u Univerzumu mi dolazi i govori, Damire, i ja ću imati pobjedu i poraz, istovremeno, i to će biti nevjerojatno i veličanstveno; a sada meni izgleda zloslutno. Možeš li ti to zamisliti: i možeš li mi to objasniti? – pitao sam ga sa ipak velikom strepnjom. - Govori mi da ću gledati to svojim očima, koje sad imam, i da će to biti ubilježeno među svjetovima. Ja se s tim moram pomiriti, na žalost. To je moj sad odgovor, na pitanje koje mi nisi niti postavio. A to je pitanje oko kojeg se vrtim, Damire, i koje me izjeda i čak uništava, do kraja… do te mjere da se ja ne mogu oporaviti. A samo ga ona zna, Anastasija, veličanstvena, i o njemu ću ja jednoga dana sve znati, i s tim biti ostvaren.

Tunel
Sada – u to vrijeme - sam svaki dan bio s Alenom u razgovoru, i on mi je tom prilikom nagovještavao nešto, i najavljivao u smisli našeg bijega, i imao ideju, što ja u svojoj rastrojenosti nisam niti slušao dobro, i brzo sve zaboravljao. Nisam obraćao pažnju na to što mi je govorio, i iskreno: nisam u tako nešto niti vjerovao. Njegova načela su meni bila nemoguća. Neko vrijeme kasnije kada mi se to u svijest vračalo, shvaćao bih pomalo - i sjećao se nečega - pogotovu se ta ideja svuda okolo provlačila. Sada su ta sjećanja počela da me proganjaju i misli roje, uzbuđuju drugačije, i – čak – vode u daleke strepnje. To me čak počelo boljeti; te kada sam s vremenom počeo sve više o tome misliti, sve sam se više i sekirao. Kasnije ću i na drugim mjestima to isto čuti, i s tim pogoršati svoju situaciju duha, i svoje svijesti, i svoje podsvijesti. Sve je bilo u čudesnim najavama, i moglo ovdje srušiti čitav moj koncept misterija duhovne svjetlosti.
Sutradan opet, sumnjičav prema svemu, s velikom sam strepnjom došao do njega i počeo govoriti. Govorio sam mu uz inat, kako je meni nebeski zapovjeđeno da nađem petu stranu svijeta, od Tatjane, nimfe misterija, koja mi je licem u lice govorila; a prije Nine, nimfe ljepote, koja je mi je licem u lice isto govorila. Oči su mi se otvorile od sreće i sjajile od uznesenosti, kada sam dokazivao kako je to normalno što očekujem, i kako je to izvjesno i nepobjedivo.
- I sada mi je Alene - nastavio sam, - otkrivena peta strana svijeta… Je li to tebi jasno: i možeš li ti to zamisliti? - upitah ga.
- Ne, nije mi jasno! – odgovori mi.
- Došla mi je Anastasija, prva nimfa u vječnosti, i progovorila, i apsolutno progovorila! Sve se dogodilo u moju sobi okrenutoj prema beskraju, i Rusiji, bezgrešnoj. I sada više ništa ne trebam misliti. Ali ja sam sada dobio drugi zadatak, još teži… ali čudesan je taj zadatak, Alene… Ja se trebam koncentrirati na tirkiznu svjetlost.
Sve sam mu to govorio s dubljom namjerom, i s činjenicom da je moje vjerovanje još uvijek nepotpuno.
- Zapovjeđeno mi je da tražim «sedmu» stranu svijeta, zamisli, Alene, je li to tebi jasno, i možeš li ti to ti meni objasniti? Ja to eto otpočinjem - rekoh mu.
On me gledao zbunjenim pogledom:
- A što je sa šestom? - upita.
- «Šestom?!» – ponovih za njim.
- Pa da!… Da se niste vas dvoje malo se zbunili u računu, i nju zaboravili? - upita.
- Hm!… Kkomplicirano je! – rekoh mu.
- ... Dobro! - slegnu ramenima.
- I sve se sad vraća na početak... I to ti je to!
On me gledao i dalje zbunjen, misleći da sam poludio, ili pak imao neko čudesno rješenje pri ruci, koje sad on nije znao, a meni bilo teško da ga pojmim. Ipak, dosta je u mene i dalje vjerovao.
- Sloboda je čudesna stvar, Alene, i gdje god se okreneš, u ropstvu si. Ali postoji mjesto gdje kada se okreneš, na slobodi si. Nemoj zavaravati!... Sloboda je prosta i najjednostavnija stvar, jer je u pitanju herojstvo, po Ivani nimfi, koja mi često govori ono što ja jesam sam, jer ja svoj život ne želim živjeti, ako ga tako neću živjeti. A Ivana mi osobito o slobodi govori, i svaki dan govori.
- A ropstvo je lagano?!
- Lakše je – rekoh mu, hodajući po sobi. – Nevjerojatno, ali je tako… Zato se sa slobodom ne treba igrati bezumno, jer je sloboda teška kao filozofija, i lagana kao filozofija. Jedna stvar je jedna-jedinstvena, ali su je ludi razdijelili.
Govorio sam mu da je u tome problem ovog zarobljenog svijeta - i rata i beznađa - u traženju boljeg vremena, koje uvijek jeste traženje vječnosti. A samo to traženje jeste vrijeme, i proizvodnja vremena; jer traženje ima osobinu da pokreće kozmos u duhu, pa se onda čini da se ovaj sam po sebi odvija. Za posljedicu imamo kasnije vremensku povijest koja se pripisuje nekakvoj nužnosti, koja slobodu čini nemogućom.
Moja samouvjerenost je bila za njega moćna i neodoljiva, i nije znao kako da joj se suprotstavi. Kasnije mi je govorio o tome, kako ne zna otkud u meni toliko optimizma u trenutku kada se sve oko nas raspada. Svi panično čekaju taj prokleti tunel da se prokopa, i koji će uskoro osvanuti na drugoj strani.
- Ti ne razumiješ moju situaciju - reče mi.
Predložih mu:
- Hajde da se takmičimo tko koga slabije razumije, Alene! – I u biti, čitav ovaj rat je jedno nerazumijevanje: nerazumijevanje poruke, nerazumijevanje svjetlosti.
Alen je imao suprugu i sina u Švicarskoj, što mu je bilo mnogo unosnije za razmišljanje, nego ovdje sa mnom se natezati oko greški i pravilnosti filozofije, koncepta u umjetnosti: oko onoga što nije znao, oko onoga u što nije vjerovao. Ipak, sada je mene nešto u njegovim riječima uznemirilo; te malo kasnije kada sam otišao doma, nisam mogao ostati miran, i brzo sam došao k njemu da provjerim jednu stvar, koja mi je sad bila sumnjiva. Kasnije ću uvidjeti da će to biti ispravan nemir, koji će se pokazati sudbonosnim za moje kasnije stanje svijesti, i svekoliko bivanje.
- Pobogu si – govorio je, - pa iz svega si isključen. Tunel se kopa ispod aerodomske piste… tunel! Ali što to tebi znači u tvojim nebeskim vizijama, u kojima si već daleko, i već otišao i već oslobođen. Ti si daleko od zemaljskog mraka i materijalizma, i na svoj način pomalo i izbavljen. Možda i skroz.
«Tunel?!», pomislih u sebi: Bio sam sluđen. Samo mi je još to trebalo. Taman sam se našao u duhu, i sabran u mislima, a sada će me puka fizika svijeta dotući. Kakav tunel i kakva zloslutna sloboda – mislio sam - u ovom svijetu, u kojem je svaki korak ropstvo. Hodao sam po njegovoj sobi s kraja na kraj, izbezumljen, razmišljajući o tome što da učinim. Bilo mi je jasno da prolaz koji se kopa ispod zračne luke, je za mene opasan i nemoguć; te klopka samoga vraga. To najjednostavnije je remetilo čitavu moju koncepciju otkrivanja, i smisao duha i istine, te mutilo već dobre i zauzete pozicije u svijetu misterija. Okrenuo sam se prema sebi i tražio odgovor za napast koja me spopala, s vjerom da je moj put samo sedma strana svijeta, koja mi je nebeski najavljena, i zadata iznimnom providnošću. Ona je duh, i zakonik funkcioniranja postojanja; ona je nimfa i misao Artemide, koji je najveći odgovor. Sedma strana svijeta koja me opterećuje – i koju sad ne znam - je moj svjetionik među svjetovima, i ja neću nikada nju izdati. Sjedoh odlučan u fotelju da mu to kažem:
– Nemoj miješati moje nimfe s tim prljavim poslovima, rekoh mu, i one nemaju nikakve veze s tim. To njima nikada ne bi palo na pamet, i to one nikada ne bi učinile. Alene, samo mi problema zadaješ, i iz dana u dan sve si gori i gori – govorio sam mu. - Pa znaš li ti koju sam ja zapovijest dobio, i znaš li ti se to ne može pojmiti? Alene – rekoh mu dalje, - pa taj tunel koji se kopa ispod zemlje, čak nema niti veze sa podzemljem boga Hada, koje je prema tome prestolje uzvišeno; jer Had je u svom svijetu duh, i pun ljudi koji su duhovni. On u svom svijetu i nimfe oživljuje. A taj tunel, pobogu si… i jesi li ti svjestan: pa to je sama propast za mišljenje, i beznađe, gore od najgoreg; i ja bih umro kada bih kroz njega prošao, ili samo počeo o njemu misliti.
A on pokaza sa svoje strane praktičnost, i donese da nešto pojedam, s njim, što je upravo pripremio; te uz zalogaje ukusno skuhane riže nastavismo razgovor, na tu temu u mirnijem tonu, gdje on shvaćao potpuno da nije lako sa mnom izaći na kraj, a ja opet, da je taj njegov svijet realizma – ipak - suviše jak, i da ga nije jednostavno srušiti.

***
Kasnije, kada sam otišao od njega, počeo sam još jače sebe uvjeravati kako sam bezuvjetno u pravu, i kako je prolaz kroz zemlju iz Sarajeva, na slobodu za mene isključen -- jer je nemoguć. Zbog svega odlučih da o tome ne mislim, nikako, i da to nikako ne dopustim. To je ugrožavalo moje misionarsko pozvanije, i vrijeme vječnosti sobe s pogledom na Rusiju, u pravcu misterija, i pogoršavalo ono sve što je veliko mi s Istoka došlo. U polusnovima sam dobio najveći zadatak i realnost, za moju bit, najveću mitologiju i teologiju. Artemida čuda od mene očekuje. Ja sam boginju usnio pravilno, i bez imalo sumnje; kada je ona meni vojsku sunčevih djevica počela slati - kao svoju prethodnicu - na način to nikada nije činila -- na način veličanstven. Istina je u liku Anastasije i Nine, Tatjane i Doroteje, Ivane i Nađe, koje su ujedinjena lepeza jedne svjetlosti, koja se artemidskom jedinstvenošću rastvorena na ono što najviše u svijetu može da postoji. Sada kada to nikome ne mogu objasniti, stojim sam s njima i jačam; i postajem sve bolji i moćniji, i ne mogu se na staru stazu vratiti. I koliko me materijalni svijet u Sarajevu zarobljuje i opkoljuje, toliko me i one ka sebi zovu.
I sada evo, ponovo me prelijepa bordo nimfa umjetnosti, s Dorotejom posjećuje, i obje zajedno mi dolaze iznenada, s razlogom, i stoje tu kao pitanje i odgovor. Sada su počele govoriti, rekavši mi da je moja priča sa Svjetlanom i Anastasijom najvažnija među svjetovima, koja se ikada dogodila, i da je to stanje sad približeno stanju eksplozije, i dovedeno pred gotov čin. To su mi one nekoliko puta ponovile, i rekle da se sve sad vraća ponovo na prapočetni početak.
- Nemoj se ljutiti na nas, jer mi smo ti jako nesretne, kao i Nađa, i kao Dubravka, koja ti je već govorila. Ali doći će vrijeme u kojem ćemo nas dvije ti biti iznad svega. Ovo je priprava u kojoj ti najavljujemo uvijete tvoga govorenja, najvećeg koje se ikada dogodilo.
Ja sam dugo gledajući u njih, razmišljao o idealizmu - o klasici, o simbolici, o mitologiji – koje mi se ovdje nameću. Shvatio da ipak ne trebam pretjerivati u ambicijama, jer me sve može povući u ambis. Stvar je neistražena, i sad prvi u povijesti među ljudima - i pred sviješću - pokušavam dokazati misterij kao vječni početak. Ipak, na svoj način, kada bih u trenu pogledao u sebe, pomislio bih: «E moj Slavene, što ti je ovo trebalo?». Ali, odmah, nakon toga bih shvatio, kako to i nije moja odluka, već odluka velikog Ja u meni, s kojim sam tako cjelovit, i ništa protiv toga – kao svoje prirode – ne mogu učiniti. … Ja kao da sam došao odnekud po zadatku da nemoguće riješim. A one su mi govorile ponovo, kako je moja priča sa Svjetlanom i Anastasijom priča nad pričama, koja će dati sve odgovore, i sva pitanja otvoriti, i opet zatvoriti.
- Uzbuđuju te Nina i Tatjana ali i Ivana i Dubravka više nego nas dvije u ovom vremenu; ali će - nastavile su - ti se javiti još jedna bitna nimfa, koja će ti se u početku se suprotstaviti, i osporiti ti sve, ali ćeš se kasnije s njom sjediniti, i zavoljeti je, i s njom dogovoriti. Zadrhtat ćeš od njezine crnine, jer ćeš podići sjećanja iz djetinjstva, ali će te to i jačati. Duboko je nešto urezano u slojeve tvoje besvijesti, iz nekog davnog vremena, i to vrijeme će ovdje početi da se vrača i proizvoditi svoje misterije. Priča u tom krugu likova se zatvara, i ona se po jednoj osobi ponovo – kasnije – može otvoriti.
- Tamara, ja još ništa ne razumijem – rekoh, - iako pred ljudima se pravim nepokolebljliv i čvrst, razdiru me sumnje; a postoje trenutci kada sam potpuno van sebe i izgubljen. Dorotejo – rekoh drugoj, - pa niti Anastasiju i Svjetlanu na poznajem još dovoljno, i tek mi se pomalo otvaraju vidici. Stalno mi se u bunilu javljaju čudesni pakleni i rajski svjetovi, i tako ležem, i tako ustajem.
- A ti vidiš razliku između njih? - upitaše me.
- Pa po mjestu javljanja, po boji, po uputama, po namjerama; ali najmanje po duhu, po ljepoti, po misteriju… Ipak, Svjetlanu i Anastasiju ne mogu usporediti; jer mislio sam jedno vrijeme da mi se u podrum javlja Anastasija, i sve je tako izgledalo, i vjerovao sam da je to istina; a onda sam mislio da je to Kristina, koja nije nimfa, ali isto tako izgledala. Međutim, niti Svjetlana nije nimfa, iako me tako uzbuđuje, i imam osjećaj da je i ona od artemidske svjetlosti… Ili mi se to čini.
- Ili ti se to čini! - rekoše.
- Sve je zapetljano - odgovorih.
- Ne, ona nije nimfa, i nisi pogriješio! Sjeti se, Svjetlana je došla iz mraka, a Anastasija iz svjetlosti: i nimfe ti dolaze iz svjetlosti – nastavile su. – Kristina je opet ona što je u svijetu, koji je jednostavno «svijet», i prirodna. Sada pripazi!... Ove su ti prve tri nimfe najopasnije; i nemoj se bojati niti Valentine kada ti dođe, jer ako si s prvima dobro. Mudrost nikada ne može nadići ljubav, ljepotu i misterij. Vanja će ti odmah sve reći što želi, i Nađa, ali ti moraš iščitati nešto na svoj način, između redova, i u podsvijesti. Tako ćeš od svega najviše otkriti – rekoše. – I ako si velik do veličine prvih nimfi, ne trebaš se bojati niti jedne, pa niti boginje.
- Sve ste mi vi drage – rekoh im, - i primam vas s pažnjom, ali sve moje još stoji mjestu, i ne mrda; i ne pomjera se. Pete strane svijeta nigdje nije bilo, dok mi nije došla Anastasija, a sada evo sedma strana svijeta stoji kao tvrđava koju nikada neću osvojiti... Nikada! - rekoh razočaran.
- I dok ti Anja nije došla, nije bilo pete strane svijeta! ... I ...? ... I što?... Je li tako? I eto… Sedma strana će biti otkrivena kada ti netko bitan dođe, i nešto saopći; i kada ti se to dogodi: možda Artemida sama?! Jesi li o tome razmišljao?… To je sada tebi približeno.
- Da! – rekoh pomalo zbunjen, ali sam se i pomalo stresao.
- Vidiš li da ti mi govorimo iz sadašnjeg vremena, i iz budućeg vremena; i u vremenu u kojem ovo pišeš, i u situaciji vremena koje opisuješ. Ali ovdje je važno i jedno, treće vrijeme, i vrijeme svijeta koje će doći iz rukopisa tvojega proroštva; iz tvojega odgovora na vrijeme, na sva vremena. Stojiš pred nama, i već si naučio paralelni zakon tri vremena; i mi ti to dokazujemo jer dolazimo iz budućnosti, i prošlosti u sadašnje vrijeme! Trebaš upamtiti nebeski zakon vremeplova, koji znaš, ali potpuno ne otkrivaš.
I to mi rekoše Tamara i Doroteja, kada mi dođoše u moj stan, u moju podsvijest, unutar moga polusna, te me i zbuniše. Potom otiđoše ostavivši me da razmišljam o umjetnosti, o prorokovoj sudbini; o odgovorima koji su na sve odgovori, i o dokazima koje je nemoguće pretpostaviti. Dobih iznenada izvjesne upute i putanje mitologije, i zakone proroštva; te se upitah, hoću li to uspjeti. Govorile su mi da mi pomognu; i rekoše mi da bez obzira da li se oslonio na Svjetlanu ili Anastasiju, obadvije su nepobjedive i nedostižne, i nijednu nikada možda neću konačno osvojiti.
- Ne postoji zemaljski mir, jer postoji samo nebeski mir, u beskonačnom – govorile su – i nemoj to nikada zaboraviti, i neka ti je to najvažnije u sjećanju. Tvoj dogovor proročki treba postići, koji znamo, i za njegov nadolazak treba se pripremiti. Proročki sad treba postići dobar dogovor.
Govorile su mi tako je na pragu upravo sudbonosan događaj, i da se protiv toga ništa ne može učiniti. Sve je gotovo! Treba biti spreman na to, i one su me opominjale kako na to trebam misliti.

***
Kada sam sutradan bio s Alenom, ponovo me pitao za Kristinu, i rekao da se toliko založio za nju, i da je to njemu nerazumljivo. Ali ja sam mu ponovo govorio da sam ja taj kojemu ništa nije jasno, i da stvar evo upravo pojašnjavam sam sebi, i stalno pojašnjavam, i da tom procesu pojašnjavanja nema kraja, jer sam ja borac za misterij. Mislio sam da trebam prešutjeti ono što trebam prešutjeti, i govoriti ono što trebam govoriti. Kako vrijeme bude dolazilo - a vrijeme će ići - dolaziti će i pravi odgovori. Tako sam sve više pred njim govorio i mislio.
- Te dvije osobe nikada nemoj dovoditi u vezu, Alene! – govorio sa mu.
- Nekada se ponašaš despotski i pokazuješ lice samoga vraga, a i s tim se još ponosiš! - reče. - Čuo sam da ste se skoro negdje sastajali, i to joj je bilo drago.
- Moje veliko-Ja, Alene, uništava Slavena sa zemlje, koji je malo moje ja; i mije malo ja nema snage da mu se odupre. Ono nema snage da se odupre onome što je Bog, jer je to božansko. U stvari, ja sebe ne poznajem, i moje znanje se lomi kako se ovaj moj stvarni uzdrmava. To je jače od mene, i ponekad ne znam tko sam - rekoh. – Ja imam veliki problem određenja.
' - Imaj malo milosti prema nekome - poče, - osim prema svojim nimfama.
- Pa prema svojim nimfama ja i nemam milosti, Alene – rekoh mu, - a one još manje prema meni... Ne zna se tko je prema kome gori, i tko koga više nervira.
- Ljudi ne mogu da shvate tvoje ponašanje...
- Alene, postoje četiri vrste ljudi, znaš: mučitelji drugih, mučitelji sebe kao drugi; pa mučitelji i sebe i drugih, i na kraju idu «oslobođeni». Pošto su moji zahtjevi veliki, i ja želim biti ovaj zadnji, ja volim one što me tlače, jer me jačaju i spremaju za gigantsku borbu. Ona mi predstoji. To mi je i jedna nimfa govorila - rekoh.
- Ne vadi mi više s tim živce!
- Moraš biti izvan nesuvislih želja, i ispunjen misterijem. Nimfe se pozdravljaju pozdravom «misterija», Alene, i to je ono što je prvo u svijetu: kada se u njega ulazi, i zadnje, kada se iz njega izlazi. A to ja jedini mogu razumjeti, iako uopće tko to može razumjeti. Ja ih volim, i one me tlače, i ja ih još više počinjem voljeti - rekoh mu. – Ali stvar mi se pomalo negdje gubi iz jasnoće, i ponovo negdje nestajem u veličanstvenom misteriju.
- Pitala me Kristina skoro za tebe, i interesirala se; i što sam joj mogao reći? – upita.
- Ona je svijest ovoga svijeta, velika; i vrijeme prorokovano u nekoj drugoj dalekoj vječnosti, Alene – govorio sam mu. - O njoj mislim do granica do kojih se sad trebam misliti. I to je sve! Meni je čistoća potrebna, da se očistim, da me uzdrma i uzdigne: da me vrati unazad, izbavi. Meni su potrebna ruska prostranstva i Sibir, daleki, kao bliska u meni intima te svjetlosti.
On me je nerado slušao.
- Kada bih u tome uspio - nastavio sam - sve bi mi bilo u vaseljeni moguće; i otvoreno, i ništa me ne bi moglo zaustaviti. Ja imam zadatak koji me ispunjava, i tražim sedmu stranu svijeta po zapovijesti tirkizne svjetlosti… To je posljednja svjetlosti… To je prava svjetlost!… To je zadatak nemoguć, koji se evo pretvara i u moju moru, i u moje prosvjetljenje.
- Za moj račun Kristina je i ljepša, i interesantnija od nje – govorio je ne slušajući me. - A i nešto ste i započeli. Živiš u čudesnoj mašti za onim klavirom, u sobi koja samo što nije u zrak odletjela
- U pravu si – prekidoh ga, - na bojišnici svjetova…
- Kod tebe je problem orijentacije – reče. - S tobom su zavladale luđačke strasti koje ne možeš kontrolirati, a niti ih nametnuti drugima, pa si u praznom prostoru, koji te vuče u bezizlaz. Na kraju ćeš ostati sam i neostvaren, i poludjeti.
- To će možda biti oslobođenje – rekoh mu.
- Ali znam ja da je tebi sad uzalud govoriti, i ti si ogrezao u potrazi za onim što se ne smije otkrivati, a i nemaš prostog ljudskog vjerovanja. Uzalud se pozivaš na sebe i vasionu, i uspoređuješ s nevjerojatnim zadacima i prorocima, Uzalud…! Neke stvari treba do kraja dovesti, da one progovore same, a ja najbolje znam kako je s vizijama i djelima se boriti: taman misliš da je dobro krenulo, a ono se zapetlja.
Moralizirao je moj drug, i s tim se ispunjavao, kada sam ja odlučio da idem do kraja i pobijedim; i da uništim taj materijalizam svijeta, s nimfama koje su mi dolazile, s razlogom koji je u njima veći od sveg, koji ima poruku što običan svijet ne može da pojmi. Njihova moć kada je ujedinjena s mojim nadama, s mojim životom postaje bezgranična. Moram snivati snove, i učiniti ih što jačim; da poludi sav svijet, da od toga polude svi svjetovi: otkriti će se bit, i ono što je u njima najdublje sakriveno. Onda ću im pokazati gdje sam dirao kodove, i kako će to opet se moći vratiti k sebi.

Utvrđivanje
I tako eto, u potpunoj izgubljenosti, u kaosu u ludilu čudesne osjećajnosti, dobivam veliki Znak. Božanski putokaz se diže na sve strane, i sve sile unutarnjosti su motivirane da to bude po tirkiznoj svjetlosti, po nemiru Urana u vječnosti, i po činjenici da se s tim moram suočiti. Sada opominjem mitologije svih svjetova, iz jednoga svijeta. Kasnije ću, kada se sve dogodi - što se imalo dogoditi - dokazati zašto je to bilo potrebno.
Nisam ovo sve mogao - da budem iskren - jednostavno ovo riješiti, i zato sam stalno zazivao istinu gledajući u bjelinu, tražeći svoj misterij i mislio da ću sve tako postići. Ovaj svijet me nikada nije varao, dok sam bio u njemu, i sve bi bilo dobro, dok ga ne bih morao napuštati. I sada sam ga osobito zvao, ali na način da odredim neke odnose koji su bili zbunjujući, u svemu, i koji su me zaustavljali, vračali uvijek na početak. I zaista je to večer zasjala mi znakovita svjetlost - iz punog mraka, sve do punine svjetlosti - i Anastasija mi je govorila. Neke stvari mi je ponavljala, i to radila s namjerom da utvrdi moju poziciju.
- Ja sam Anastazija, između vječnosti i vremena, prva nimfa Univerzuma i svjetova, u tirkiznoj boji vodenjaka, i prva u misteriju. Nemoj da ti dodija stalno moje ovo ponavljanje! Kada vidiš Artemidu, boginju, i kada se ona u tebi duhom porodi, Bog samoga sebe otkriva. Ali to je tebi moguće, i meni je s tobom lako, jer je to tebi moguće – govorila je. - Nemoj zaboraviti da sam ja Anastasija, i da ti ja govorim! Kada jednoga dana zašutim, shvatiti ćeš da ti nitko jače nije mogao govoriti.
I kroz prozor tad puhnu vjetar od Sibira, te se tirkiz pretvori u bjelinu, a bjelina u svijetlost, i ova sabi ponovo u točku čiste bijele svjetlosti; te izgubi prema mističkim prostranstvima, u vremenu koje se pretvaralo u vječnost. Ja - kao i uvijek - ostadoh sam u svojoj sobi, nadajući se da neću dugo čekati kada će mi ponovo doći i govoriti.
I opet bi svjetlost - drugo veće - pa tirkizna boja u najvišoj dubini moje osobnosti, i Anastasija se suobrazi u toj svjetlosti, i ona mi dođe:
- Upamti ovo!
Govorila je, pošto je jedno vrijeme šutjela. Dobro sam je osmotrio. Bila je prije toga veličanstvena najava artemidskog misterija. Sada sam to sve dobro upijao, i koncentrirao se kako to nikada nisam, i pogotovu sad shvaćao kako ovaj duh svjetlosti nikada ljudima neću moći objasniti: zauvijek ću ostati neiskazan; prvotno zato što su oni slijepi, a i zato što su riječi nemoćne da to pojme.
- Ako ja nisam s tobom – govorila mi je, - upamti ovo: uvijek je neka bitna nimfa s tobom. Prvo ti je dolazila Tatjana, i sjetit ćeš magle iznad Drine, u Goraždu, dječaku, koji je želio otkriti tajnu, i biti duh iznad vode, i otkriti ono što je početak, što je sakriveno. Iz misterija si izašao, u misterij ćeš se vratiti, jer misterij je izranjanje i uranjanje. Pa Nina ti je narančaste boje dolazila, nimfa ljepote; i prepoznat ćeš sve druge nimfe po bojama, kao mislima Artemide, i s njima govoriti. One uobličuju naše karaktere u kojima postojimo, i vode te putem od mogućeg do Nemogućeg. Tu će biti i manje važne nimfe; ali ti je Tatjana jako važna: i nekad je bila najvažnija; i opet će ti biti jako važna. Nije ona uzalud treća u Univerzumu… A sve to znači da ako ja nisam s tobom, onda je neka bitna nimfa s tobom; i prvotno nimfa ljepote, Nina na koju imaš misliti uzvišeno, ili kobaltno plava nimfa misterija. Budi pažljiv i prema svim drugim koje ti dolaze, jer su one zakoni svih svjetova, i vide u vječnosti sva vremena… A tvoj odnos prema nama je tajna kako ćemo te boginji preporučiti.
I Anastasija se spremaše da ode, i sabije u točku mističke svjetlosti, kada je ja zadržah:
- Moram priznati da sve ovo što u zadnje vrijeme doživljujem, počinjem sve manje razumijevati, i misli me vlastite varaju, i počinjem sve više u sebe sumnjati… Tebi to smijem reći: ti si prva i među nama to ostaje - rekoh.
- Znači, Slavene, dok se ne završi tvoje pripravno vrijeme, i vrijeme tvojega uobličenja, ne očekuj previše druge nimfe, i ne traži nemoguće odgovore. Poslije će ti biti važne i Tamara i Doroteja, koje su dolazile; i Valentina i Ivana pogotovu. Ali one ništa još ne čine… I upamti, ipak: Sve je ovo tvoj red proročki koji ti postavljaš, i ti se za njega boriš, i ti si za njega odgovoran. Kada te jednoga dana prozovu, i upitaju, i netko napadne, morat ćeš imati spreman odgovor! To je tvoj red mitologijski u mističkoj dubini, i to je tvoja unutarnja trans/kozmička pravilnost. Zato je svaki poremećaj nemoguć… A sad imaš i zadatak koji je i veći od tvojega prostog izbavljenja.
- Veći?! Anastasijo!… I što može biti veće od toga da pobjegnem iz ovog prokletog grada?… Što? – gledao sam je ravno u oči.
- Motivacija je čudesna stvar kada sabire u silu, koja može svjetove polomiti - reče. - Kada nađeš sedmu stranu svijeta, govorim, kada je nađeš, sve će biti toliko veličanstveno, da je nećeš niti vidjeti. Ekstatičko stanje je čudesan početak i čudesan kraj otpočinjanja. Biti ćeš pobjednik koji gleda svoj vlastiti poraz!... Upamti: Odatle se filozofija može na sve strane okrenuti!
To me uznemiri, kada ona ode, ostavljajući me opet samog - kao i uvijek – i kako što dolazi i odlazi po mističkoj sve/vremenskoj svjetlosti -- po zakonima smjene mraka i svjetlosti. Ja ostadoh opet sam na sibirskom vjetru, da čekam i promišljam, i mislim to «iščekivanje», da pretpostavljam sve što mi može biti potrebno. Ja ostadoh opet sam, da sam sa sobom govorim, jer ja sam uvijek tako sam sa sobom govorio.
I sada - zbog svega onoga što mi se najavljuje, još nekoliko riječi o Svjetlani koje su ovdje bitne.
Kada bi ona dolazila u sklonište, uvijek bi bila meni zagonetno prelijepa, i zagonetno govorila, i tako šutjela. Ja se nisam više usuđivao pokrenuti razgovor s njom, niti ikakva pitanja postavljati; te bih je tek na čas pogledao preko oka, koliko mi je to bilo moguće. Nisam se više niti Alenu obraćao s tom temom - bar za neko vrijeme - pošto je to postajala bolna točka našeg odnosa – i da budem iskren - bilo me je pomalo i sram svoje nespretnosti. Znao sam međutim da moram naći snage da otpočnem naše čvrsto druženje.
Imala je devetnaest godina i bila zbunjujuće jednostavnosti i ljepota, što ja do tada nisam vidio. Kada bih slikao Artemidu – boginju - ona bi tako morala izgledati. Možda sam negdje duboko u podsvijesti držao taj lik od samoga početka svemira, i dobivao taj «izliv» duha, i morao to tako duboko osjećati. Ja sam se beskrajno pitao o jednostavnosti puta njezina osvajanja, što sam i svaki dan smišljao. Ali, sada je sve još uvijek ostajalo na točci duhovne blokade, i nije se moglo s mjesta krenuti. Njezina mirnoća je bila bestjelesna i šutnja božanska; njezino lice je probijalo kroz sve svjetove, i vidjelo dimenzije svih vremena. Ja sam bio hipnotiziran. Znao sam i to osjećao - duboko otkrivao - da je to ono što mi je poslano osobito. Posljednjom snagom svoje divlje misli i intuicije - estetike i misterija - pratio sam ovu spasiteljsku svjetlost, i otkrivao da je to prvo i posljednje u Univerzumu što postoji. Vjerovao sam da moja soba okrenuta prema Rusiji, ta koja to zna, i koja na nas duboko misli, i koja će u svoje vrijeme nebeskom silom progovoriti.
1992. godine našla se s roditeljima u Sarajevu, gdje se stanje ludo pogoršavalo. Od svega međutim što je mene ovdje opčinjavalo, kod nje, bilo je to, kako je ona hladnokrvno sve ovo podnosila, i svojim mirom ravnala sve činjenice zla pred sobom -- jad i stravu dokidala. To me uzdizalo. Time je izazivala u meni čudesna pitanja, i davala nemoguće odgovore. Ja sam se borio s istinom, kako da proniknem u njezinu biti, i prizivao Artemidu – boginju - da mi pomogne. Sada je u mom osjećanju bila uznesena, i naprosto drugi svijet živjela: stajala je kao Antigona pred sudbinom, heroina koja će poremetiti sve vremenske i prostorne kodove – za buduće vrijeme, za prošlo vrijeme, i za sva vremena. Ona je jednaka Anastasiji - mislio sam – koja se niti sa čim ne da usporediti. Ona je u mogućem, ono nemoguće.
Kada bi se sastajali - što se kasnije pokazalo stalnim - oči su joj divlje svjetlucale kao u kakve zvijeri, ili srne, istovremeno: možda kao strijele Artemide koje me opominju na budući nebeski svijet, koji dolazi — na moju nemoguću borbu. Kada bi se našla u mojoj sobi, pored svih nimfi s čudesnim i otvorenim nebom - što je mogla ona samo na temelju mojih riječi pretpostaviti - uzbuđujuće bi zvjerala estetikom svoje promisli, ljepotom gracioznosti, kao crni panter koji u mirnoći vreba svoj plijen: «u čekanju» - po duhu - pred napad koji će munjevito uslijediti. Dobivala je izgled savršene arhitektonike i arheologije duha, koju Bog samo na najboljim mjestima otkriva. Ta istina me mogla svojim postojanjem ubiti.
Svjetlana je naprosto bila svjetlost, i imala sve boje svijeta, a opet čistu sibirsku bijelu i nebesku svjetlost. Sve drugo je bilo u vremenu zakona koji se kvari, i dobiva energiju koja se jednostavno troši, iza riječi u vremenu, koje postaju prazne i bezvrijedne. Jer riječi su u lancu događanja, koje moraju trpjeti svjetsko zlo. A ona se spustila dolje, da bi uzdigla ono što se moglo spasiti, da bi nešto nemoguće pretvorila u moguće. Ona je bila u ponoru, a ja sam ponor htio liječiti potpunim uništenjem, i novim osvajanjem. Ona je jednostavno ponor rušila svojim imenom, koje se tako zove. Kada bi to znala možda bi se toga uplašila. Da li bi to mogla razumjeti? To je bilo duboko u njezinu instinktu, većem od svakog ljudskog razmišljanja.
* *jj I sve je ovo - najjednostavnije - bilo 1993. godine, u Europi, na zabitom njezinom mjestu, u Sarajevu; dok je ona mirno spavala razmišljajući o ujedinjenju i zajedničkoj moneti, išla u kazalište i večernje šetnje, vozala svoje jahte i računala svoje dividende. Tko je imao veći svijet? Na trenutak mi se činilo da je taj njihov svijet lijep, beskrajan i nedodirljiv, a onda bih polako shvaćao - kada bih se koncentrirao u misterij - da oni imaju samo jedan svijet - koji eto je pred zidom, i izdisajem, i kojega moje nimfe tuku uz inat, srditošću Artemide, do kraja i eterom koji ona navodi, i s jedinicama koje nikada nisu borbu izgubile. Ja pred sobom imam raskrsnicu za sve svjetove, a oni sustav tuđe daleko negdje smišljena usmjerenja, i posebnosti. Teško je to bilo običnom čovjeku za opisati. Uzdignuta svjetlost Nine, Ivane, Tatjane, Doroteje, je svjetlost koju umovi više ne prate, i nisu je dostojni slijediti.
I ja, eto, nisam strepio pred činjenicom da ostajem sam, jer sam imao najveće društvo - svih svjetova - i punoću života; moju sobu za sva vremena, u svim bojama misterija, točku u središtu svemira, koja je rasla. Zarobljen u toj Europi i nisam – na jednom njezinom mjestu - mogao joj zavidjeti, iako sam u tom vremenu s velikom greškom to i činio. U biti, ta je zavist već instinktom moje predodređenosti bila pobijeđena.
Ali Europa će – eto - čudesno u pravom trenutku meni drugačije progovoriti. U stvari, ja sam o životu koji je vrijedni od njihova života, snivao, i u tome se ispunjavao. Sve to potpuno nisam znao. Ja sam stalno govorio u ovom lomu svjetova, pred kršćanstvom i Artemidom, pred Aleksandrom i Cezarom, da je ovo nešto novo, i najveće što se ima dogoditi. Rimsko carstvo je bilo istina, i ono je postojalo, tako da je skriveno ostalo vječno. Duboko u našoj globalnoj podsvijesti zakopana je jedna tajna, koju je Dioklecijan učinio, kao grešku. On je najprostije rečeno duhom bio zbunjen. Proglašavajući sebe za boga, pred kršćanima, da bi njihova boga pobijedio, on je učinio promašaj prema metafizici i istini: prema postojanju -- kako ono oduvijek otpočinje. Apoteoza za života nije ranije proglašavana, i činjena, a sada će to postati previd na koji će on bitno se odlučiti. Umjesto da digne Hram Dijani, boginji – nebeski - i tako zauvijek ostane neporažen i slavljen, dokaže se Aleksandrom i Cezarom, htio je direktno sebe uzvisiti, sebi prigrabiti i ono zemaljsko, i ono nebesko. To mu bogovi Olimpa neće oprostiti. Nije otkrio tajnu u misteriju, i Pavao ga je dotukao do te mjere, da se nikada više nije oporavio. Ostao je sam u sebi zbunjen. Nestao je s vidokruga kao bog, i ostao kao imperator, koji je u svojoj pobijedi postojanja imperatora, ipak bio poražen.
Ali što se je kasnije dogodilo? Rim je ostao ipak Rim, i govorio je, i njegova duboka načela vlasti, države, Cezara i uređenja – estetike i gospodskog razigranog misterija – ostala su neporažena; pa čak i pomalo sakrivena. Senat je čuvar njegova stanja slobode, i njegove otvorenosti, i naspram židovskog sektaškog svijeta zatvorenog u čauru poruke, koja brzo pada u posvemašne greške vremena svjetskog. Svijet židovskog proroka postavio je upravo to vrijeme, koje se nasljeđuje od proroka do proroka – tako da se prorok čeka – iako je on kao prorok uvijek mislio na vječnost. Rim je međutim bio vječan zauvijek, i Dijana je vječno u «lovu vremena», samo da kaže kako je to neprolazno, i kako se ovako može vidjeti.








VI.
BORBA SVJETOVA





I od onoga susreta u dvorištu kada sam se s Svjetlanom prvi put vidio, sve je ipak u mom životu događalo se tako da sam mislio na nju, čekao da se pojavi lice njezine svjetlosti, i u beskraj se s tim mislima ispunjavao. Ako bi bio rat, čekao bih mir da se nešto u pravcu našeg odnosa dogodi; a ako bi bio mir u svojoj učmalosti, čekao bih opet borbe i rat, da se sve promijeni.
Ako je mir, nikada nemojte pokušati objasniti činjenice rata. Događale su nam se stvari koje su bile za povjerovati u normalnim uvjetima nemoguće. Razbijali smo u tim danima u gimnaziji sve što nam je dolazilo pod ruku - sve što je moglo gorjeti - te iako sam se ja trudio da u početku to ne činim, i tamo ne idem, na kraju nisam imao izbora. Tamo je bila i ona, i ja sam je opet u svojim mislima, tu, na svoj način, doživljavao. I opet sam joj njoj se divio. Bila je dijelom stegnute kose nazad, gumicom, na taj način da su joj krajevi slobodno visjeli s obadvije strane, tek toliko da uzdižu moju maštu, i ostavljaju njoj dovoljno prostora za manevar, da je ne nerviraju. Nisam sada mogao spojiti te dvije činjenice: istinu ove tragedije u najvećoj žestini, i čedni osjećaj njezine uznesenosti. Ona je u meni ponovo bila jednostavna, i najjednostavnija košuta u prirodi što se može zamisliti. Životne prilike su nas natjeravale da drugačije mislimo; i tako smo vadili parket sa strašću, puni volje za životom, kada smo iskušavali to sotonsko iskustvo rušitelja. I tu smo ostvarivali veliko čišćenje civilizacije i pospremanje svijeta, u impresiji koja je čak bila konceptualno veća, od svega onoga u konceptu i u konceptualnosti, koju su mi moji prijatelji, umjetnici, htjeli prikazati. Iskustvo instinkta i intuicije je ovdje postalo iskustvo egzodusa; odakle i otpočinje prorok, uvijek odakle proroštvo govori. Sada je to ujedinjen putokaz filozofije.
Čovjek se jednostavno pretvara u svoju ludost iz dva razloga: ili krajnje praktičnog cilja, i nužnosti, ili iz krajnje metafizičke potrebe. Netko to ne zna, ne osjeća, ali to instinkt čovjeka, koji je životinjski, čini. Ničega ovdje u biti od fizike svijeta nema, i ovdje je skrivena nebeska spasiteljska putanja metafizičke svjetlosti. Ovo je mjesto krajnosti, koje su među sobom nepodnošljive, pa se zato tako jasno vide, jedna drugoj tako jasno same za sebe govore. Tako smo se približavajući zvijerima, posvećivali.
Zaboravljajući svih šest strana svijeta koje sam znao, vidio sam samo lomljavu, i rušenje i uništavanje. Morat će se ovdje nešto veliko dogoditi, za duh – za svijet, među svjetovima - jer ovo je iskušenje krajnosti koje nisu uzalud poslane. Osjećao sam to po mirisu vremena, i po postojanju, po proviđenju, po u njezinu oku i mom znanju, po pretpostavljenim odgovorima. Tu sam išao u školu, i tu su bili svi znakove moje intime, mojega najvažnijeg sjećanja -- moje prvo naslućivanje neba. Svemir je tu utonuo u jednostavan mir - u ovom nemiru - i sada ovdje na svoj način govorio.
Damir mi je prišao taj dan govoreći, kako je Kaos veliki grčki bog, i bog s početka grčke mitologije, i da se on nama ovdje jasnim znakovima otkriva. Govorio je kako je sve iz njega proizašlo, i kako se sve u njega mora vratiti.
- Iza Apokalipse ide novo stvaranje - govorio je. - To je učenje velikih odgovora. To je iskustvo koje isplanirano, i mi smo sudionici patnje, koju iz nekog razloga moramo ovdje naučiti.
U početku se sekirao kao tehnolog što se sve uništava oko njega, što je s mukom gradio, ali i kasnije shvatio da čovjek mora sve razine duha proživjeti. To je upoznavanje i vjere, koje je uvijek na svoj način svagdanje življenje.
- Ništa nije uzalud, što mora biti - govorio je, - i svemu se čovjek u svakom trenutku može nadati.
Tako sam se s njim najbolje razumijevao, te iako sam se s Alenom najviše družio, on mi je mislima bio bliži. Strojarski inženjer po struci, u jednom trenutku je imao nadnaravno suočenje, kada je upao u najgore i nepredvidive situacije, nepripremljen. Odatle se vadio kako kaže «darima duha», i tu veliku tajnu upoznao, i s njom se sjedinio. Odatle i potječe njegova mogućnost razmišljanja o misteriju. Sada je znao zašto je ranije bio duhovni – i materijalni - rob. Doživio je udar i tragediju, pao na dno, i podigao se pročišćen i osvješćen: otkrio svoj egzistentni odgovor. A ono što je najvažnije, znao je kako se podizao, i s tim mišljenjem se sada iznimno služio. To mu se urezalo u malome mozgu, i stalno sad misli prema tome usklađivao: o tome stalno govorio. Bio je u Hadu, dosegao njegovu mudrost i prihvatio njegove upute; razumio jedinstvo Boga svih religija i počeo drugačije govoriti. To sam osjećao po njegovoj mašti, i njegovoj odlučnosti u filozofiji. Sve je sada bilo kod njega na ispitu, i s iskustvom koje je bilo nemjerljivo. Kao tehničar odbijao je sada da misli tehnički, i prihvatio metafizički poziv. Sva vjera u sveopću sudbinu ovdje se sabirala, i on je počeo samo o tome govoriti.
A sveopća vjera u sveopću sudbinu je klasičan slučaj prvih naznaka ulaska u filozofiju, prvih duhovnih odsjaja pristupa, neke osobe. Sve je to sada zavladalo njegovim govorenjem:
- Sve ovo je nama potrebno – nastavljao je, - i da nije tako, ne bi ga bilo. Dano nam je da se razumijemo, jer mi se u stvari ne možemo drugačije sebi približiti. Naša suludost egoizma nam donosi opomene, u trenutku kada smo nadišli životinjske porive za preživljavanjem, i prešli u fazu varanja: varanja samih sebe i varanja sveg što nam je na putu, na što naiđemo. Naš plan za dominacijom ima u sebi bitnu crtu sotonskog, i u stvari taj materijalizam je perfidna zamka vraga, koji nas kvari. Mi se prljamo zemljom, da bi svaki dan s tim mogli preživljavati. To je svijet. To što se u svijet je životni impuls, koji je instinkt životinje, i koji je duh i koji prva Artemida tvoja zna, i zato je ti uspijevaš vidjeti.
- Damire, zaista ti tako misliš? – upitah ga na način da sam ga i provjeravao.
- A kako bih?
Zaista je meni bilo drago da se ovako iskazuje, jer sam tu prepoznavao sebe. Duh nam je zaista bio jedina nada. I sada, dok smo sve ovo rušili po toj nesretnoj školi, on je nastavljao:
- Bog nas u patnji provjerava koliko smo za njega spremni podnijeti. Mi smo sudionici patnje, i učimo postojanje, na pravome mjestu; jer ovo je utočište Boga i njegova učionica. Nigdje se bolje ne može istina saznati.
I tu se vidjelo koliko je iskušenje podnio, i koliko se bio obučio za borbu: na svojoj koži osjetio srdžbu vraga, gledao ga licem u lice, hrvao se s njim, i sada ga mogao lako prepoznati. Nije se puno sekirao zbog toga, i vjerovao je u više vrijednosti. Ništa mu se lošije nije moglo dogoditi. To je vjerovao. Meni je opet bio melem na ranu, s teološkom pričom, koja je ipak bila priča teologije. Sada je ta priča utvrđivala u meni vjeru da je sve pod kontrolom, i s dalekim i beskrajnom mudrošću isplanirano. A on je nastavljao: Čovjek je u najtežim situacijama prepušten sam sebi, i to dokazuje da je on sam, i uvijek sam, na poprištu, i da je tu njegova samoća bitna, i da od nje nikada ne može pobjeći. Ta je njegova samoća, jednostavnost i ispunjenost. Unutra, u duhu sve se zatvara i otvara, i sve se u samoći, čitav kozmos, može otkriti.
- Ali postoji jedno rješenje, Damire - rekoh mu, - nepobjedivo i pobjedonosno, istovremeno. Trebam samo sačekati da ti Anastazija dođe, nimfa, prva od boginje, i svojim govorom «progovori», kako ona zna da govoriti; i već je sve završeno, i već je sve dobiveno. To izgleda čovjeku nemoguće, ali kada se dogodi, pogotovu izgleda nemoguće – rekoh mu. – …Treba sačekati da ti zada nevjerojatan zadatak, da poludiš, jer ga nećeš moći riješiti, a onda ćeš na kraju do njega doći. Meni je rekla da tražim sedmu stranu svijeta, a prije toga otkrila sve druge strane svijeta, te sad pred ljudima i svjetovima znam više što itko može znati. Ja njoj vjerujem nevjerojatno, i sve su putanje sada zacrtane prema nebeskom.
Damir je mudar bio, i pažljiv prema mojim idealima, znao je dosta oko toga:
- Ah! Ne sumnjam… Može i tako... ali!... – poče.
- Najjednostavnije je to, i sve je drugo zapetljano, i pogrešno – rekoh, prekidajući ga; - i sve se drugo događa kao odgađanje rješenje, koje onda nikada neće doći.
- Potrudit ću se!… Ništa ne obećavam - reče mi. – Hm! Ako je do mene, onda će mi ona doći… ili neće doći… Ipak: potrudit ću se!
- Damire, to ti je od početka postojanja, i nikada drugačije ne može biti. To ti je do kraja vremena. To ljudi ne uspijevaju vidjeti. I zamisli – nastavih – samo zato što oni to ne uspijevaju vidjeti, zato postoje! I to im se može dogoditi!
On se nije bunio protiv mojih ovakvih riječi, taj dan, jer me uzimao ozbiljno, i uvijek velikim učiteljem, te i sebe želio takvim vidjeti. Mnogo toga od filozofije nije znao, i vjerovao u ono što mu ja govorim, a što ga i život uči, misleći da je to dovoljno. Sve to treba samo dograditi. Od jednoga trenutka, ipak, vidio sam kako njegova misao više ne može biti misao, i kako ne misli, i on sam na jednom mjestu se pretvara u misterij. Sam traži metafizičke odgovore -- sam ih dobiva. Njegova tehnološka preciznost dovodi do dobrog izgovora.

Početak
I eto poslije svega, to večer, bio sam s Alenom i Nevenom u njegovoj toj «sigurnoj sobi» - u posljednjoj zgradi u nizu, žutoj, u Šibenskoj ulici - najstarijoj, debelih zidova a uskih prozora, izgrađenoj još 1912. godine. Tu je stanovala i ona; i ta zgrada je bila građena na L; a Svjetlana je bila u drugom krilu, do glavne ulice, čiji je ulaz i haustor sada od nas bio desetak metara. Sve sam ja to odavno znao, kada sam u razgovoru s Alenom dobivao tražene informacije; pijući često ugodno čaj s njim, i ćaskajući o bilo čemu.
Govorio sam sad pomalo njima, i nervirajući ih, da ne postoji materijalni svemir, o kojem oni misle, i da postoji samo duh. Ali ipak, jedina prava istina je duša Anastasije, i njezin tirkizni lik, njezin misterij, koji svetost pred lice Artemide donosi. Ona se rasplinjuje u milijun duša i svjetova, kada šalje u službu svoje nimfe da to dokažu. Ona svjetove raspodjeljuje, i postavlja vremena. To sam im govorio, govoreći kao uvod da potaknem onu stvar koju sam želio. Alen je to mogao da uradi. Želio sam zvanično je upoznati - tu nimfu, koja mi se učinila da je boginja - s namjerom da to bude naše jasno upoznanje: možda naše jasno pamćenje početka.
- Ima dečka u specijalnoj jedinici policije – govorio mi je Alen, - opasnog do smrti, i to sam ti već rekao; i ne znam koliko ću ti puta to govoriti... Okani se dok je vrijeme: to je jedna od onih ludačkih sorti koji je neće lako pustiti, a i nikako. Uzalud ti je sve i nemaš izgleda… na vrijeme odustani!
Ali moje navaljivanje je bilo nepodnošljivo, a moja upornost nesvakidašnja, i moja utvrđenost u duhu čelična. On je znao da neće ovo lako podnijeti i izdržati, i da će morati učiniti ono što od njega tražim, i sada se tome prilagođavao. Na kraju mi je rekao gdje se možemo sastati, i kako ćemo to učiniti, da to bude spontano, da to bude konačno rješenje našeg možda početka.
- Ti si nju već morao sresti ovdje - i tu dolazi na vodu, na bunar, svaki dan – govorio je, - i ne znam kako ti je to promaklo? Sjest ćemo tamo na ogradu, nekako u to vrijeme, pa da i s tim završimo – nastavi. - U stvari, ja tebe mogu i zovnuti kada ona dođe, ali je ovako bolje - i pogleda me da mu to potvrdim.
- Bolje je! - odgovorih.
Potom je uzdahnuo:
- Nevene - okrete se prema našem prijatelju. - Ovo će biti gore nego sa Kristinom.
- Tamo smo se makar dobro zezati
- Da…!
- A ovo izgleda i pomalo opasno – uzvrati ovaj.
- Rat tek sad otpočinje – odgovori mu ovaj.
- To će biti konceptualni akt - upadoh ja pomalo u euforiji - kakav vi još niste izveli, a pokušavali ste… i učite se sad, i ovo će vam biti prilika da naučiti.
Sa njegovih prozora se jasno vidjelo to mjesto tog bunara, a ja sam sad bio nebeski obradovan uspjehom: navaljivanje se isplatilo, i moja odluka je bila dobra.
- Možda se s njom nađeš ujedinjen u tom zodijačkom svijetu – nastavi Alen, - odgonetneš taj put nimfi, koje su izvanredne, samo eto: nikako da se s njima rješenje postigne.
- Ona je – uzeh ja sad riječ, radostan - netaknuta duša, i neisprljana greškama vašeg intelektualizma. Vi ste slijepi pored očiju, koje vam ne dopuštaju da vidite: i trunete iznutra, da biste živjeti. Vaša je umjetnost pseudoumjetnost, a vi pseudoumjetnici. Trikovima se vadite iz različitih moderniteta, i postajete manipulatori unutar već izmanipuliranog svijeta, misleći da ćete duhu podvaliti. A ona je… ona je istina za koju su svjedočili svi proroci, po svjetovima, i bila u svim tajnama proroštva.
Govorio sam to nadahnut i ponesen činjenicom da sam konačno stvar uzeo u svoje ruke, i da je dobro krenulo. Susresti ćemo se s namjerom da to bude naš susret, s vjerom u značenje tog početka; susretanje drugačijeg odnosa; i s govorom koji ima dobru ideju zašto govorimo.
- Ti nju znaš? – upita Alen pošto se okrete k našem prijatelju.
- Ah, znam?! Pa tu je svaki dan… ne može promaći.
Sad Neven spustio glavu nastavljajući nonšalantno da miješa čaj, kako on to već zna, ćuteći prvo vrijeme. Pomalo je i razmišljao:
- Ništa: Moramo sad sve iz početka.
I zaista sam ja na njezinu čelu vidio misao Artemide, onakvu kakva sam htio vidjeti, čistoću intuicije i vrijeme koje dolazi, koje će sigurno doći, i koje treba osloboditi. Vidio sam mitologiju koju tražim, koja hoće svoj izgovor, i koja već otpočinje svoje proroštvo.
- Ima jedan problem, međutim – poče Alen. - Pažljivo će te jadnica slušati dok te ne provali; a onda si gotov!
- Alene, mi živimo različite vaseljene, i ti i ja živimo nespojive i različite svjetove. Već sam ti to govorio. Neka stvari nemoj niti pokušavati da shvatiš, jer to je tebi sad nemoguće. Njoj su potrebna nebeska polja s mirisom ljiljana, i prostranstva u borbi demona i anđela, heroja i vila – muza i nimfi – koje pokazuju smisao života, koja govore kako treba živjeti… A i ja sam s mladim dušama nepogrešiv u filozofiji.
- Ah!… I ja sam u osnovnoj školi nepogrješiv u konceptualnoj umjetnosti, koja nije po tebi umjetnost. Djeca otvore usta, i slušaju me, i gledaju. Izgledam im k'o Van Gog!... Ali evo: Pružit ću ti posljednji put priliku, i nemoj je sad propustiti… Ali… hm!
Alen je govorio, a Neven je i dalje slušao i miješao čaj, ne dižući glave, kada je sve za to bilo pomalo iznenadno. Morao se tom prilikom sjetiti i svekolike moje zatvorenosti u nekim trenutcima za vanjski svijet, i moje dominacije u unutarnjim projekcijama; čak i u tumačenju intuicije njihova koncepta, estetike svijeta. Tu činjenicu oni izvjesno nisu mogli pojmiti. U svemu ih je to možda ponajviše zbunjivalo.
Mene ponajprije ljudi nisu razumijevali, zato što sam ja za razumjeti bio nemoguć. Moderni prosvjetitelji stvorili su moderni svijet, koji je pokrenuo jedno njihovo moderno vrijeme. Nešto je tu bilo zaboravljeno – i propušteno - i ne može se nadomjestiti. Pa u njoj - mislio sam - ima više filozofije nego na katedri na Oksfordu, Harvardu, Sorboni i Jelu zajedno, gdje filozofije uopće i nema, jer je čistoća ubijena, ili se ona tek malo naznačuje. Sada sam u rukama boginje osjetio to, i mogu moćno misliti.
* n Neke stvari jedan odabranik duha ne može svijetu objasniti, zato što taj svijet to objašnjenje ne može da podnese. Kodovi su poremećeni na nov, i na način ih treba formirati, i preživljavati. Zakone nilfomanske svijesti treba čudesima pretpostavljati, i nemogućim kanalima duha savlađivati: gdje utabanog puta više nema, i gdje treba od početka otpočinjati. Želim biti nepogrješiv, i prorokom u njezinu imenu, i to otkrivati na način da otkrivam nju i da potvrđujem sva prethodna proroštva. Trebam s tim početi konačno govoriti.
I eto, u predvečerje toga dana po svjetskom vremenu - po dogovoru - kako je to bilo predodređeno u misteriju vodenjaka da se ostvari, dogodilo se ono što se imalo dogoditi. Bio je to naš susret vaseljenskog upoznanja, beskonačan u svojem vjerovanju. Bio je to susret iznad onih, koji se svagdanjim jezikom mogu otkriti. Kasnije ću tumačiti razloge zašto je to – na tom bitnom mjestu – bilo tako, i zašto je to drugačije bilo nemoguće. Ja sam tada pretpostavljao duboko u sebi što se može dogoditi, i osjećao jednostavnost i prirodu u tome da konačno postajem oslobođen, ali i odmah – i čudesno – osjećao u sebi da počinjem odmah i graditi novo ropstvo.
Možda proroci i božji posvećenici su najveći tirani u materijalnom svijetu, ali se bez njih ne može živjeti. nemoguće, i drugačije živjeti nemoguće. Postavljaju pitanja koja traže golemu odgovornost, moraju se lomiti u svijetu - sa svim svjetovima - i poslije kad pobijede, onda to ljudi nakon izvjesnog vremena, izgleda kao poraz, jer im i ne liči na ono zbog čega je borba otpočela.

***
* d I kažem, konačno je otpočelo naše stalno susretanje, intima naših događanja naše svijesti, i dubine naše besvijesti, i učenje naših skrivenih «prolaza», bjegovi s prve crte bojišnice, u nekakav svijet kojem smo se radovali. Počelo je vrijeme vječnosti: počelo je stvaranje novog vremena. Bili smo kao duhovi podzemlja u hodnicima Hada, kada smo se radovali mračnoj i unutarnjoj našoj svjetlosti. Sjećali smo se Orfeja i Euridike, i bili sretni što se možemo usporediti. Morali smo pretrpjeti ono što su oni pretrpjeli. Kada su već uzneseni došli kroz tolike milenije, da nam to kažu, bilo nam je jasno da smo osobiti. Možda smo mi u stvari oni, kada su oni pristali sada da se drugim imenom zovu. Koliko je to nama bilo veličanstveno, toliko smo u tom zanosu bili uplašeni. Čitava stvarnost se sada pretvarala u novu dimenziju, i viziju višeg mišljenja, i postala pred Bogom, slika samoga Boga, jer je sve od tada za nas bilo kao začarano. U našim projekcijama živjeli smo nebeski. Duh u liku boginje i njezine prve nimfe je sad na zemlji imao svoju utvrdu, i počeo osobito govoriti.
Ja sam u to vrijeme često bio u sobi za svoju okrenutoj prema beskraju, u meditaciju i očišćenju, u objavi Artemide, i na putanjama koja su mi prikazivala snagu i najavu -- i najdublje misterije. Moram priznati da sam bio oduševljen mojim zamislima, koje su bile i plod moje mašte, i plod vasaljenske naše odabranosti. Sada na zemlji imam nadu, i ona se vijorila kao ljepota, kao misao, i opet kao misterij. To je ono što ranije nisam mogao naći, i što je trebalo s duhom pune čistoće oživjeti.
Oči su joj bile pune divljega zanosa - plačljive na trenutak - kao u srne kada mjeri realnu opasnost, da izabire čas bijega. To je bilo duboko u njezinoj ženskoj prirodi. Zauvijek je morala pobjeći i spasiti se, negdje, od smrtnoga zagrljaja. Možda sam ja bio taj koji joj prijeti, i javlja se kao veliki problem, onaj koji će je proždrijeti. Znala bi me pogledati svojom hladnokrvnošću i stavom nevjerojatnog prihvaćanja, ali sa zadrškom; kao da se tu pomalo zbunjuje, i kao da joj je riječ zastaje u grlu. Imali smo neku daleku tajnu, koju smo živjeli, i zbog koje jesmo bili mogući. Bog je u tom mirnom savršenstvu njezinih očiju morao osjetiti svoj neokaljani veliki kutak, i tu prebivati. To je genijalno spajalo sve moje pretpostavke, o svemu onome što sam čuo, i usmjeravalo me tamo odakle sam od početka, otpočinjao.

Tama svjetlosti
Nalazio sam se tako između istoka i zapada, sjevera i juga, neba i zemlje, gdje su to bile sve strane svijeta koje sam poznavao. Vrlo važno je ovo zbog razumijevanje prostora i vremena, koji će doći u pitanje: i zbog istine koja će se pojaviti. Neke stvari u materijalnom svijetu su nemoguće. Metafizika je znanost, ali mistika i misterij su početak svake znanosti. Oni su morali pokrenuti svoje odgovore. Sada sam utvrđivao svoje razumijevanje svega toga: Svjetlanu drugačije upoznavao. Ja sam znao «čekati», i nisam žurio; i mislio sam da imam dosta vremena, i vremena do beskonačnosti; i uživao sam polako koračajući - korak po korak - po ovome svijetu, prema onome što se sad može naslutiti. Tekli su naši dani i sastanci intenzivnog druženja, gdje smo oboje bili u čudesnom odnosu preispitivanja. Na čas bi nam se činilo da se stotinama godina poznajemo, a onda bismo se zapitali, i stali: pa mi smo se koliko jučer prvi put vidjeli.
I jedan dan tako, kao i svaki drugi, izgledalo je kao da će sve biti uobičajeno, i mi smo bili u haustoru - na brzinu nađeni - i tu izmjenjivali svoje impresije, bili u nekakvom dogovoru, kada je naišao taj nesretni vojnik, njen tobože dečko, te tom prilikom prošao pored nas, i nešto sebi u bradu promrmljao. Uputio se stepenicama prema gore, kada se iznenada – zastavši – okrenuo i zovnuo nju. Bio je posvuda muk. Ona je u tren ga poslušala; i prije toga, istina, stisnula mi je jače ruku. Bio je prljav i s puškom u ruci, te meni ličio – i zbog sveg onoga što sam o njemu znao - na neko čudovište. Najjednostavnije, nisam ga mogao smisliti. Takav se ponovo okrenuo prema meni mrmljajući nešto, kada su njegovi pokreti bili su na granici provokacije. Bio je ovo njegov teren. Morao sam se držati po strani. Očekivao sam u trenutku nekontroliran izljev bijesa, i udar negativnih emocija dok sam pratio njen lagani korak i vitki stas kako od mene odlazi. Strepio od onoga što se može dogoditi. Nisam želio ući u nikakav verbalni sukob sa njim, jer sam znao svoj oštri jezik, i dobro znao svoju nepopustljivost; te i pretpostavio moguće posljedice. On bi mogao to ružno iskoristiti. A s druge strane, i opet, i ja bih to mogao svakako iskoristiti. Sada je ona bila između nas kao neki znak pomirenja, te zasad još uvijek držala sve konce u rukama -- trudila se. Ja sam to vidio. Nije joj bilo lako, ali je izdržala: uspijevala je.
I sada su otišli su iza zida, te sam ja čuo jaču prepirku i zagušenu galamu, a koju ona – i pored svih pokušaja – nije uspijevala primiriti. Govorila mu je, i smirivala ga je prije nego što je izgubila svaku nadu. Potom mu je jednostavno rekla:
- Mama me čeka i nemam vremena – reče mu jasnim glasom.
– Mama?!… Mama te čeka? A ja sam mislio da si k meni krenula? – odgovorio joj je.
- E pa prevario si se!
- «Prevario!» - ponovi on za njom.
Potom sam čuo tupi udarac i jauk, i nastao je muk, unutar kojega sam se skamenio. Taj gad se usudio na nju dići ruku: i to je bilo najvažnije što sam sad trebao shvatiti. I u tom trenutku, kada je gore netko tresnuo vratima, požurio sam prema njoj, ne znajući što me čeka. To je toliko bilo ponižavajuće meni, da je u trenu u meni budilo svijest da ga uništim. Nisam znao – ipak - što da činim, ali sam znao da nešto moram učiniti. Alen me drugarski opominjao, i ja ga nisam ozbiljno shvaćao. Da li je sve on znao, i da li je on sve ovo dobro predviđao. Zašto ga nisam bolje htio slušati? Postoji duboki razlog u tome što ja nekada ne mogu najprostije stvari razumjeti? To je možda u prirodi mojega «odlaska», napuštanja ovoga svijeta, i mojega prosvjetljenja, koje je bilo tako da sam mnoge najprostije stvari u trenu zaboravljao, i morao zaboraviti i ostaviti. Međutim, kako god, ovo je bila činjenica nad kojim sam mogao staviti veliki znak pitanja. Istina je bila da je ona otišla od mene, ka njemu, trenutno – i neobično – na njegov poziv. Ali zašto? Zašto mi je onako stisnula ruku? Jesam li ja to znao i mogao dobro tumačiti? Jesam li dobro učinio što sam je pustio, i jesam li je uopće mogao zaustaviti? Sada sam sva ta ne/moguća pitanja postavljao, kada je sve meni to bilo ludo i iznenadno – i nevjerojatno. Nisam dobivao nikakve odgovore.
Mimo Alenovog opominjanja i čvrstih uvjerenja, sumnjao sam ipak da je ona njegova djevojka. Možda ni on nije sve znao, i možda mi je iskreno govorio što je mogao, i što mu je dostupno. I sada, po tom zakonu po kom je ona otišla od mene odmah na njegov poziv, i pravdala mu se, po tom zakonu je on nju imao pravo maltretirati; ako je to pravo kada to neka osoba dopušta. Ništa se tu više nema dodati. Sve je tu razriješeno time, što je ona, ona, i što postoji; i što sam ja, ja, i što postojim – i što postoji Samir kao iskušenje vraga, i kao naš nebeski problem. U potpunoj pometnji, gotovo izgubljena uma, pokušavao sam se snaći, i sabrati misli. I dok je ona sjedila i dalje na ledenom podu, i držala ruke preko lica, vidio sam kako je ipak ovo ozbiljna stvar, i shvaćao kako je to trebalo odmah shvatiti -- shvaćao i kako je to trebalo odmah razriješiti. Ali sada sam ovdje iznenada se našao zarobljen, i u klopci; a i plašio se njezine reakcije, te nisam smio niti progovoriti. Pored toga, i sam sam osjećao duboko poniženje, možda kakvo nisam nikada doživio. U meni osjećaj srdžbe jačao u veličini koju nisam do tada poznavao; a ona je dalje šutjela sjedeći na ledenom betonu, te ipak i pored svega i dalje u ovom trenutku mene opčinjavala. Ja sam i sad našao mjesta da joj se divim, i zbog toga budem pomalo uznesen. I dok je svaki vremenski trenutak sad ovdje bio kao vječnost, ona je u času progovorila.
- Imaš li maramicu?
Upalio sam šibicu koju sam našao u džepu, i vidio da joj iz donje usne teče krv. Pomislio sam kako bih ga sada trebao ubiti, ali u istom trenu shvatio, kako je to ipak u mom statusu suludo. Iako mene nikakav zakon ne vezuje, iako sam stalno govorio da sam ja sam svoj svijet, pokušavao sam taj svoj svijet kontrolirati. Pištolj koji sam stalno nosio od ropstva u Cacinoj brigadi, mogao sam ga za svašta upotrijebiti, i one je imao svoju namjenu. Ipak, tu ružnu zapovijest - koju sam pomalo i dobivao - brzo sam po sreći i gubio; jer ona je bila u sebi niska, i na krivom mjestu donesena. Hladne glave sad shvatih kako je najbolje da se smirim, i smislim plan kako ga ova više nikada ne vidi – ako je to moguće. Ali: je li to moguće? U tome sam ponovo bio zahvaćen njezinom strpljivošću i ljepotom, snagom njezine krhkosti, u veličini pada, i u tome svoju srdžbu zaboravljao. Pa u tom mladom biću ima više filozofije nego u najvećima koji su govorili, i bilo je više snage nego što sam u najidealnim snovima to mogao pretpostaviti. Tu je stajalo nešto čarobno, i zanosno, i zastrašujuće. Sjetih se tad kako su stari Grci pisali najveće tragedije s manje elemenata ludila, nego što je ovo, i pokušah dobro o tome razmisliti. Sad mi je to sve govorilo nešto osobito; i u trenutku dok je vatra gorila sa drvceta moje šibice, i svjetlost odatle ulazila u naš ovaj taj mali-veliki sretno/nesretni svijet, vidio Artemidu, boginju, i bio u siguran da je to ona, na svoj način, već kako ja o tome mogu biti siguran, i misliti. Ništa nije moglo biti bolje; ništa mi boginja bolje nije mogla govoriti.
Neke stvari čovjek u nekim trenutcima sebi ne može objasniti, a kada vrijeme prođe, objašnjenja su i besmislena. To sam sad mogao utvrditi. Rijetki su događaji ovakve veličine, koji bi me ovako zaskakali, iznenađivali, u kojima se nisam znao snaći. Uvijek sam se lako vladao tuđim osjećajima, i lako nadograđivao trenutke koji su bili na pragu da budu ludi i uzneseni, a i ekstatični; i uvijek sam lako đavola u ljudima smirivao. Ovo je bilo nešto što me sad iznenadilo.
Moja vjera je početak svakog vjerovanja, i ja sam optimist, i to je skriveno vjerovanje, najveće vjerovanje koje postaji: to je najveće znanje i najveći misterij; i to je u stvari metafizički program proroka. Ja sam u misterij vjerovao, u misiju, u odluku unutar toga, u svijet koji će se promijeniti. Ja sam vjerovao u svoj artemidski program, koji je veći od svakog vjerovanja.
Zato sada dok ovo pišem po Tamari i Doroteji, koje mi šapuću s neba pod motom da zauvijek moram ostati isti, i svoj - negdje daleko u vremenu - razmišljam o tome kako je ovo sudbinski dano planeti zemlji da posloži bogove, s jedinstvenim odgovorom. Mi smo tu glavni stožer, i učestvujemo; ja i ona, i postojimo zato. Nitko to sad ne može vidjeti. Ovdje se upliću ljudi po velikom duhu, koji su najprostije živjeli. Doživljavam snagu u tom pozivu, i ojačavam jednostavnost. Izvlačim više iz svakog govora koji sam ovdje čuo – među ljudima – i dobivao svakojake znakove: još uvijek ne dobivam potpune odgovore. Bio sam na raskrsnici svih svjetova, i zato na svaku stranu mogao okrenuti. To bi svi proroci trebali uzimati kao ozbiljan problem.
Ali sada je nešto bilo hitno trebalo riješiti. Ona je sjedeći na ledenom betonu, prolijevala je krv našega Zavjeta – posljednjeg i prvog - u zakonu koji će čudesno govoriti imenom Anastasije se opredijeliti. Ja sam po njoj dat u njezinoj krvi sva mogu otopiti. Meni je sve otkriveno. Mi smo po njoj pretpostavljeni; i ovo je ono što sve završava i sve otpočinje.
Čitav život trebamo graditi sjećanje na neke stvari, da bi čitav život bio. Možda bez lažne skromnost, i zbog svega što se ovdje naviješta, meni je sve unaprijed oprošteno. Ali ja idem putem koji traži Nemoguće; s kojim se na ravnopravnoj osnovi hoću suočiti. Ja hoću govoriti da to bude još neviđeno govorenje. A ona je ovdje dolje krhka – i dalje - morala je biti predmet mojeg divljenja, u svojoj tragediji i ponosu; i ja sam smatrao da je naše poznanstvo najvažniji kozmički čin u svjetskom odmjeravanju vremena - i vječnosti - i da je ovo sve dobro, i da je tako trebalo da se otkrije. Ako smo tu zajedno, to je najvažnije, i to nam je dano. Sve je drugo nevažno ako nije to, i možda nikada nešto više i nije moguće da se dogodi.
Ali opet, kada se sve stavi na svoje mjesto – kada se sve promisli - mi se u svojim imenima još ne znamo, i ne prepoznajemo; i u ovom trenutku mi se borimo za njih: i Bog se bori za nas, i osvaja nas, i pokušava nas iskazati. Sve kozmički sazrijeva, i mi sve više razumijevamo -- tko smo, gdje smo i što sve ovo znači. Možda u ovom trenutku mi postavljamo proroštva nad proroštvima, u otpočinjanju «imenovanja», imenom Svjetlane i Slavene, koji će tek početi da govore. To je uvijek izlazak iz instinkta u intuiciju, iz misterija u realizam, što znači uvijek u stvaranje. Tako da vrijeme otpočinje po računu orijentacije u stvarajućem svijetu. Jer svijet izvjesno drugačije ne može krenuti. Svjetlosti je morala se utvrditi u egzodusu, koji je početak imenovanja, i tako raspodijeliti boje, koje znače vidokrug, istinu i postojanje. Poslije nečega ovakvog, svašta se može očekivati. Ne treba spavati i treba biti budan i čekati, biti strpljiv u mislima koje ti trebaju. A ovdje je i velika estetika na pomolu: i najveća zadatak za bogove! Netko najvažniji odgovor po vaseljeni mora prenijeti.

***
Filozofija je uvijek u pitanju. Ako udaraju vjetrovi i oluje realnog svijeta - pošasti i greške već okorjele vremena - događa se priprava mitologije. A ovo sve ovdje je bilo tako, i dublje - i brže - no što običan čovjek može misliti. Sada mi stojimo na događajima koji smo mi sami, i možemo očekivati da će nas oni stvoriti. U svemu sada sam se zaklinjao imenom Artemide i svih njezinih nimfi, da ću ovaj slučaj podići na najvišu razinu, i tako razriješiti. Ona mora vladati svijetom i vremenom -- u vječnosti. Njen odgovor mora biti opet pitanje, iza kojeg odgovora nema.
I zaista je to bila krv čudesne moći, i beskrajnih očekivanja; duh ljubavi koji neće nikome polagati račune. Udarila je strijela Artemide u naš mrak, i našla svoju žrtvu u meni: i srce otvorila. Ona je sad ostavljala zadatak za koji mi je dala jasne upute – ali ne u potpunosti - i silila me da ja to tražim, i tražim, i pitam se i provjeravam sve odgovore koji su mogući, i saznajem zašto je ona izabrana među bogovima. Svijet me pogađa određenim znakovima, izazivao u meni duboke strasti, koje ne trebam smirivati. Svojega neprijatelja ne trebam zato mrziti, jer, oni stvaraju moju izabranost: dodiruju Vječnog na mjestu na kojem se On izlijeva u moje vrijeme. Oni trebaju biti predmet mojeg divljenja na čudesan način: to je obrat koji je nemoguć. Vrijeme proizlazi iz vječnosti, i uvijek je «nečije» vrijeme.
Svjetlana je još uvijek sjedila na ledenom betonu, kada ja ponovo zapalih šibicu i uzeh je za ruku, gledajući je kao nekakav blagoslov. Udarac je bio ozbiljan, a čovjek koji je to učinio je očito bio u očajnoj situaciji, i u bezizlazu. Time mogu objasniti njegovu mržnju, program te mržnje, a i razumjeti činjenicu zašto je u ovom trenutku tako progovorila. Ja sam bio poraz, koji je on osjećao kao konačan, i koji on nije mogao podnijeti. Jasno se to vidjelo, i njegova se nesreća očitovala u aroganciji, u nesnalaženju, u nespretnoj borbi. Stvarnost je za njega bila tragična, ako je ona bila njegov san. Tu postoji jedna neosporna činjenica, koja je jednostavna; te svatko koji je znao cijeniti snove i njihovu moć, morao je vidjeti kako se tu nešto zaustavlja, i staje, i prestaje biti moguće. Ona je bila istina koju on nikako nije mogao imati. Po zakonu duha i zvjezdanih predodređenja - po nilfomanskoj ljepoti i po strastima - to je bilo nemoguće. Ona je bila nešto drugo; ona je bila jednostavan misterij. Mogla je podići platonski i artemidski program -- mogla je podići novoga proroka. To je jednoj naravi kakva je njegova, bilo neizdrživo, jer je i nerazumljivo, i nemoguće. Da se nisam ja pojavio, došao bi netko drugi i stvar poravnao, i razriješio. Njegova sudbina je bila zacrtana, i ona se sastojala u tome, u kojem će trenutku netko doći, i dotući ga. To je bilo programirano prokletstvo njegova materijalnog hazarderstva, kojega mu ja ne bih uspio niti - i da sam htio - objasniti.
I sada uznesen u mislima poslije svega, smatrao da je Svjetlana ona osoba, koja lakim potezom širi obzorja ljudskog dostojanstva, u prostranstva nitko još sa zemlje nije vidio. Dobivam nove repere proročkog vezanja, i možda heroinu, kakva pamte tek najviše tragedije: Čak dobivam možda onu kakvu čovječanstvo još nije vidjelo. Osjećam da mi je ovo uzvišeno dano, i shvaćam što sam ja, i da se čeliči moja sudbina, i jača moja odabranost. Ne mogu se oteti utisku da je ovo osobita slika, koju sam dužan da preživim. To je pomno isplanirano na Olimpu, te odatle po meni se očekuje veliki odgovor.
Ja sam volio demone na svoj način, i svakodnevno ih izazivao i htio borbu s njima, jer sam uvijek mogao pobijediti. Ja sam volio biti pobjednik, ja sam bio lud za pobjedom, pa neka ona bila i čudesna, i suluda, i tragična, i sa pitanjima da li je to pobjeda, ja sam je volio. To je bila ljubav koja se tako iskazuje, i pitanju mojega voljenja.
Osjećanja u paklu i raju su jedinstvena osjećanja, jer su to krajnja, i čista, oslobođena zemlje - sumnjive i prevrtljive – koja ništa sama po sebi ne može učiniti. Taj bipolarni makrokozmos postavlja uvijek nevjerojatnu situaciju, koju razmrsuje nevjerojatan prorok. On se iznenada otkrije, i nitko mu ne vjeruje u početku jer on govori unaprijed, suludo i nemoguće. Kasnije svi misle da je to jednostavno, i kasnije svi govore kako je to nužno bilo da se dogodi.
A upravo ovdje su bosanski muslimani i bili u neobičnoj situaciji jednoga prokletstva; i sve se sastojalo u tome da su oni i sebi, i drugima morali dokazivati same sebe, da postoje, i tu potvrdu čak iznuđivati. To je pogoršavalo njihovu stvar u smislu egzistentne potpunosti; a sada sam ja mogao dobro pretpostaviti kako je to on duboko osjećao, koliko ga je to peklo. S druge strane, ovdje, bosanski Hrvati su imali jednu sasvim drugu stvar; i ona se sastojala u tome, da su uvijek morali imati neobičnu dvojnost ponašanja - i u sreći i nesreći, i šutnji i u ophođenju - stalno misliti s kime su, i što će govoriti. Poniženje međutim koje sam maloprije pretrpio od jednog policajca specijalne jedinice, bilo je izvan mogućnosti da ja to prihvatim. To me bacalo iznenada u egzistencijalni kolaps, koji bi vladao sve do trenutka, dok ne bih shvatio da ga s tim mogu i dotući. Takav bijes u takvim situacijama me inspirira, i kada se god njega sjetim, uvijek dobivam neku metafizičku snagu. To me uvijek vrati na moj veliki početak.
Praštao sam pomalo, jer sam ga sve više žalio. To je bilo u sustavu moje inteligencije, i moje časti; u sustavu moje civilizacije, moje osobnosti. Gledao sam nju preko oka, dok se njezina istina u meni vukla nebesku nit k nečemu čudesnom: zvala me u njezino čedno rješenje, da prihvatim i ostanem u tome čvrst. Ja sam joj htio pomoći, i mislio da je to potrebno, ali kada se ona oglasila, njen glas opet bio čvrst i dominantan - i čak zapovjednički - te mržnje nije bilo. Zbunjivala me ponovo njezina odlučnost. Njen lik je govorio o najvišim stvarima koje su mi padale na pamet i nešto mogle da znače. On je govorio o našoj mogućoj sreći i nesreći, ali istovremeno naviještao nešto drugačije od uobičajenog. Čitav je kozmos pred njezinim pitanjima bio, i ja sam ta pitanja postavljao iz njezina bića. O svemu je govorilo njezino čelo, i nos, njezina misao i pojava drugačijeg ophođenja u situacijama koje su sulude. I kada bi neki pokret zraka – okolo - uznemirio pramenove njezine kose, ja bih milijun puta više se od toga uzdrhtao, i postavljao realna pitanja s početka svakog mističkog razmišljanja. Taj svijet intime na zemlji još nikada nisam vidio. Kako sam to mogao preživjeti?
Dosta stvari je ona meni pojašnjavala suzama, kao istinama stvaranja novoga, Nestvorenog: kao laganim kapima proljetne kiše. Mi smo jedno drugom svojim mirom - i svojim nemirom - situaciju olakšavali: utvrđivali teologiju mirisom naše kože, i naših uzdaha; i prisustvom njezine šutnje i naše zajedničke šutnje; i disanjem vaseljene koja u nama ovako govori.

***
Sada ovdje ponovo želim napomenuti da Svjetlana je uvijek meni bila u nekom polumraku, a nimfe su mi dolazile iz svjetlosti. Postojao je veliki razlog za to, i bio u jednoj kozmičkoj odgovornosti. Ja sam trebao izvući bolju pouku iz toga - u smislu moga proboja u sve ka čemu sam težio - u novi svijet, u mitologiju. Ali stvar se okretala na moju stranu, te je Samirov postupak imao dalekosežne pozitivne posljedice na moje ponašanje, i nudio mi velike izglede da ga s ovim potpuno izbacim iz njezinih misli, i dovedem u klopku poraženog. Sve mi tada se munjevito kretalo naprijed, i ja sam stjecao sve bolju poziciju. Sada sam mislio kao u transu, i kako možda nikada nitko nije mislio. Ja sam mislio kako je trebalo uvijek da budem praktičan u mišljenju, i da takav u svijetu postojim. Ali tada ona je progovorila, kada meni laknu, pošto njen glas bi lagan, i osjetih miris njezina topla mišljenja:
- Nije dobro da se ovako ovo nastavi – reče.
- Što?
- Pa naše poznanstvo… I eto vidiš?
- Ali znaj ljubavi, ako te još jednom... – počeh kada me ona prekide.
- Zaboravi!
- Ali malena moja...
- Ništa ti ne govori, i šuti!… I zaboravi! Ništa ti ne razumiješ, i ne možeš razumjeti; i nikad ne bi mogao razumjeti.
I povedoh je - ipak - da se opere kod mene, kada mi se učini da je to jedinio smisleno. Sada, kada pođosmo kroz te hodnike - u ovoj situaciji koja je meni bila i tragična i znakovita, i zgusnuta osjećanjima, i zagonetna - shvatih kako u rukama imam biće koje nadmašuje sva moja prethodna očekivanja. Tako, pomažući njoj, sebi sam pomagao; jer sam sebe vadio iz situacije, koja je bila kriza i jad, koja je za podnijeti bila nemoguća. I ovdje sam pogotovu sad vidio kako mi se snovi i polusnovi miješaju, u mojim vizijama, koje su život, i koje su opet pretvaranje moje filozofije, i nešto što sam ja oduvijek - naspram svijeta tražio – da bude moja filozofija. Sve me to dovodilo na brisani prostor duha, i nudilo čiste egzistentne situacije, i odgovore. Ali u svemu tome, ja sam ipak sumnjao, i u tim u sumnjama bio nestrpljiv, i nisam mogao dugo ostati, a da sve to odmah ne pokušam riješiti. Ja sam pokušavao ono što mi se činilo da je u jednom trenutku najbolje, te sjećajući se od maločas prijedloga koji mi je dala, nisam odolio iskušenju da je sad ne provjerim. Predložih joj – zaista – i upitah je da zauvijek nestanem iz njezina života, iznenada, kako sam i došao, i da sve bude kao što je do bilo, kada se ona na to uznemiri, i značajno me pogleda:
- Ne, nikako, ne spominji to!... Ja sam se šalila. Ne dolazi to u obzir! – reče - ...Nisi ti tu ništa!
- Ništa!? - iznenadih se.
- Da, ništa!... Nisi ti kriv, i nikako ti nisi kriv. Tu je nešto veliko u pitanju, i ne mogu ti sad objašnjavati, a možda nikad. Tvoj život je sasvim nešto drugo, Slavene, i mi živimo potpuno različite živote; i sve je oko mene ludo, i kada bih ti pričala… kada bih ti pričala – reče, pa se zagrcnu, - …ti ne bi ništa razumio.
Zagrlih je i privukoh uza sebe:
- Ja ne bih razumio?! Što govoriš?! – uzbudih se: - Pa meni je razumijevanje profesija.
- Ali ovo je sasvim nešto drugo, i to ti ne bi mogao vjerovati – reče.
Pomalo me to povrijedi, i zateče, i iznenadi; ali ja sam vidio, i ona je iscrtavala jasno svoj plan u svijesti, bila uporna da ga sprovede, što je meni opet na svoj način davalo znak njezine artemidske besvijesti, njezine dubine koja je zato zauvijek vječna i neistražena. Čak sam pomalo počeo da u tome uživam, jer sam gledao u ono zbog čega sam uvijek najviše mogao biti sretan. Ali će me sada opet ona iznenaditi:
- E, sada me ostavi, molim te: idem, i moram ići hitno do njega. Krv mi je stala, i sačekaj ti gore, u svom stanu - i odleti, kada još reče: - Vidimo se!
I nestade kako mi se činilo da ode brzinom svjetlosti, kada se meni činilo da je to samo trenutak i misao, i da je njezina tajna nezaustavljiva, i da se nitko protiv nje ne može boriti. Ona ode, kada sam ja opet razmišljao kako sam u klopci koju ne znam, i zbog toga se sve više u nju zavlačio. I eto, ponovo ostadoh sam sa masom neriješenih pitanja - u podrumu - na putu bezbrojnih odgovora. Sada sam čekao došavši u svoj stan, čekajući, i ne znajući što čekam, kada se to sve pretvorilo u samo «čekanje», i ličilo na suludost i besmislenost, te bilo meni ponižavajuće, kada sam znao da je kozmički pogrešno. Da se uputim prema njoj, činilo mi se u jednom trenutku pametno, kada bih u drugom trenutku odustajao. Hodao sam gore-dolje po sobi razmišljajući o svemu - o čemu sam mogao razmišljati - kada su minuti bili kao godine, a dileme takve da ih ništa osim nje nije moglo razriješiti. One više u ovom našem svijetu nisu imale imena. Nikada se to u svijetu do sada nije preživjelo. A ona se i dalje nije pojavljivala. Nikada mi odgovori nisu bili tako daleki, a pitanja tako moćna, i u magli. Proklet sam bio u toj svojoj potrazi istine, za koju sam jasno znao da je tu, ali sam je u sekundi zaboravljao; i skretao na neku stranu, baš u trenutku kada bih dobar pravac uhvatio.

***
Svjetlana nije nimfa, ali je izvjesno kao nimfa se ponašala, ličila na njih, imala sve osobine, koje su sve njih u meni izjednačavale. Ja sam sa svoje strane opet imao nešto demonsko u sebi, što me uvijek uvlačilo u sukobe, u sumnje, u nedoumice i borbu. Bio sam ljut i razočaran što sam takav – ponekad - ali bi potom i shvaćao da je tu nešto i dobro.
I nekoliko puta sada, u sred noći, došlo mi je da skočim iz kreveta i odem do nje, da riješim stvar odmah, da ona bude ili gore, ili dolje, ili moja ili zaboravljena, kada bih svaki put u zadnji tren odustajao. Bojao sam se činjenice koja leži u njezinu srcu, duboko zakopane i položena u njoj, a i njezine veličine. Nejasno mi je nešto govorilo da je najbolje da sad ostanem miran, da čekam, iako sam bilo u sukobu sa mojom uznemirenošću; i to išlo do neizdrživosti. Pa ta ljepotica je živa otvorena prema nebesima: i ne samo zbog toga, nego i zbog sveg što mi se ovdje naviješta, ona mora biti moja. Rastvorena u osobitom vremenu, doziva vječnost, na način na koji vječnost zaista postoji: na način na koji se u potpunom mraku uspostavlja putanja svjetlosti. To je u svijetu moje filozofije bilo bitno, i nepobjedivo, i to sam samo tako mogao misliti.
I ujutro, kada sam pošao na posao, prolazeći kroz podrumske prolaze, i tunele - te kroz dvorište njezine zgrade – počeh se nadati da ću je opet sresti, i nešto doznati. Nisam imao hrabrosti pokucati na njezina vrata, i da budem iskren, to nikada ranije nisam ni činio. Istrčao sam na ulicu i pretrčao tamo gdje snajper najmanje tukao, računajući da ću ovako napet svašta loše učiniti. Ali i kada sam se poslije podne vratio kući, ništa se nije događalo, i ja sam bio beskrajno napet i ljut - i čekao, i čekao - i bio je muk i ludilo, i ništa se nije događalo -- ništa mi nije polazilo za rukom. Moja soba okrenuta prema beskraju, padala je, i bila je bespomoćna. Što sam ja sad u svemu ovome mogao učiniti? Kako sam mogao misliti? Nije više bilo nebeskih poziva, a koje je samo ona sad mogla izazvati. Nije više bilo vječnosti, i sve je bilo puko racionalno jalovo vrijeme, i prozaični takt vremena. Sada mi je već ponestajalo strpljenja, i kasnije u bijesu sam dobivao i neku strasnu hrabrost, te sam odlučio ravno krenem k njoj, i pošao prema tamo; ali tada, umjesto da to učinim - kako sam prvobitno naumio - tu sam odluku promijenio čim sam došao do njezinog dvorišta, i okrenuo se prema Alenu.

***
I kao što sam rekao, ta je zgrada bila građena na L, imala dva ulaza, gdje je dvorište sa treće strane zatvarala ekonomska škola. Ispričao sam mu čitav slučaj, što je on začudo hladno primio, i podsjetio me na svoje opomene: i pitao me da li ikada ikoga mogu poslušati. Pri tome se tobože čudio mojoj ludosti, i bio – nevješto - zabrinut za mene, i moj život, i mahao glavom do neukusa, te beskrajno me s tim maltretirao.
Znao je dosta o njoj, i ja sam mislio da nešto skriva. Pogrešno sam - ili pravilno – procijenio da se i on u nju upucao; a što me nije puno sekiralo, jer realno, nije imao nikakvih šansi. U stvarnosti, međutim, on je mnogo bio praktični od mene, i nad tim bih se mogao zamisliti.
- Danas evo, imam slobodan dan – okrenuo je na svoju temu, - i mogli bismo prošetati. Znaš da postoji mjesto gdje je sve jednostavno, i gdje ide sve bez daljih komplikacija, i s rješenjima koja se mogu ugodno nadzirati – reče, pomalo i mudro.
- Da, u pravu si – odgovorih. - Uvijek je stvaranje novoga svijeta problematično, i porođajne muke; i uvijek tu nešto mora stradati. U pravu si!… A ja ću ovdje možda stradati…?! Alene, znaš, ja želim riješiti pitanje svjetlosti, i prve svjetlosti, a i svih svjetlosti. Evo vidiš kako se nebeski krug zatvara, u spiralu, kako su Grci mislili vrijeme, mudro, van ravne crte, koja se stalno iznova otvara, i ponovo počinje otvarati.
- Pa ona te i hoće uvući u spiralu smrti, nesretno, jadnica, i ne znajući to, a i ti to ne uspijevaš vidjeti - nastavi. - Opominjem te Slavene dok je još vrijeme, i ponovo te opominjem: Pogodit ćeš je u srce, i na kraju ćeš i ti biti pogođen… Rat je: Poslije ćemo te baciti u Miljacku.
Rekao je to ozbiljno, i zaista me tjerao da se spremam za izlazak, na mjesto koje više nije bilo predmet mojih tajnih misli, pa sam to odlučno odbijao. Opominjao me govoreći da su u velikoj vezi, te da ja tu više ništa ne mogu učiniti. Ja sam mu na svoj nečin kao uz inat odgovarao:
- Iza mene je Dvor Artemide, boginje, i svi bogovi, koji su skriveno podložni njezinoj eteričnosti; i svi mudraci koji su pred njom stajali nijemi; i nisu je znali, uglavnom, jer ona se ne može prepoznati, Alene… Iza mene je misterij, i vječnost svih nimfi koje dolaze u vrijeme: javljaju se meni jasnim glasom i govore. Sunčeve djevice otkrivaju ono što ti sada ne možeš niti misliti, i ono zbog čega ja ovu misiju otpočinjem. Ljudi ne znaju što to znači, ali će jednoga dana biti zbunjeni… S velikom sam vojskom opkoljen!
- Spasio ih je – nastavljao je po svome - neviđenom hrabrošću iz vatre, iz kuće; i kažu da su već gorjele. A ženska razmišljanja su i takvim okolnostima drugačija. To joj stoji u malom mozgu, i ne možeš joj izbrisati – govorio je. - A i na kraju, ti znaš kakva je moć specijalaca u ovom ratu: pa oni su ti jači od predsjednika vlade, od svih ministara zajedno.
- A znaš li ti koja je moć artemidskog proroka? – uzvratih samouvjereno. – Ta moć potiče od prve i svjetotvoračke svjetlosti.
- Hm…! E pa to sam zaboravio, vidiš: Moram priznati... Izvini! - reče mi.
Potom je nešto mrmljao, misleći kako je s ludim uzaludno se boriti s razlozima, i nastavio:
- On im je osigurao stan ovdje, a može i bilo gdje. O njima brine kako joj je otac poginuo, i ona mu tu stvar ne može ničim platiti... A i zamisli dvije ženske osobe, same, ovdje, u ovom gradu, bespomoćne! Poznaju se od djetinjstva, i zajedno kažu odrasli, u istoj ulici… Ponašaju kao brat i sestra.
- I to si ranije znao? - upitah.
- A možda im i osigura svojim kanalima da napuste grad. I što će ovdje?
- Jesi li ti normalan?
I ovo posljednje me sad pogodi, i nije to smio nikako reći. One ne smiju otići, i to se ne smije dogoditi. Bilo što da se dogodi, to se ne smije dogoditi. Ali ipak, morao biti koncentriran na to, da je to realnost koju svi ovdje traže, i da sam i ja ovdje s tim suočen. Moram smisliti plan kako da što prije spontano i neobavezno dođem do nje, kao slučajno, i da je u tu mogućnost razuvjerim, i od te ideje odagnam. A Alen je govorio sve gore i gore, i tjerao da se spremam, kada se moja duša lomila, i patila i padala u ponor, sve dublje i dublje, ka podzemlju, k Hadu; i tu pokušavala naći pravilnu misao za uspon, da ponovo napreduje. Ja više nisam mogao ići na mjesto koje je gubilo svoju snagu i smisao, i postajalo drugačije, i meni turobno i teško, i za izdržati nemoguće. Kristina je bila ono što me vračalo unazad, i držalo na mjestu, i prikivalo za zemlju, u situaciji kada sam ja već daleko negdje odlazio. Kristina je bila nada, ali nije mijenjala zakone svjetlosti.
Ovdje se civilizacije lome - mislio sam - i lome svjetovi; ali nešto će preživjeti, i ostati za buduće vrijeme. Netko tko čita ove redove, pretpostavlja da ću naći sedmu stranu svijeta, po načelu pitanja koje mi je zadato, kada već tu potragu uporno nastavljam. Tako uzdižem metafizičku osobnost. Anastazija mi je to zapovjedila, i zar bi drugačije moglo biti. Zar ona može pogriješiti? Zar ja pogrešno mogu shvatiti njezinu svjetlost?
- I ti govoriš da one mogu otići! – govorio sam Alenu. - I to ti meni govoriš hladnokrvno?
- A kako ću ti govoriti? Treba da umjesto tebe plačem? Mogu otići: Nisu vojni obveznici, nemaju od čega živjeti; a ti si mala činjenica u njenom životu. Ili ... Ili je možda... možda… što misliš: možda bi joj bilo pametno da pogine zbog tebe?
- Romantično! - rekoh.
- Pa i jest…! A i ja ne vidim tu nigdje tvoju filozofiju, uz najbolje namjere, nigdje... a neće niti ona, budi siguran... niti boginju… Artemidu, pogotovu; i nimfe:… dragi Bože s kim se ja družim?! – uzdisao je, - a ti nećeš odoljeti da joj o tome ne govoriš. Život je manje-više za tebe iluzija, i nepodnošljiv i samome tebi. Do sad si lomio nas, a sada će se ona jadnica patiti… I što ćeš dobiti?
- Što ću dobiti?… Dobit ću… Znaš što ću dobiti…?
- Kako ti nije jasno – prekide me, - da si lud čovjek? Kako ti to nije jasno?
- Kako mi to nije jasno?! Hm!... Pa jasno mi je. Jasno mi je, pogotovu kada mi ti na to podsjetiš… Jasno mi je. Nego znaš što Alene...
- Njima je potrebna najjednostavnija prosta pomoć, razumiješ li ti mene – govorio je, - svagdanja. Shvaćaš li to?
- Shvaćaš li ti da je život nešto složeno, i da se ne može na to svesti? Život je, Alene vječno pitanje, bez odgovora, kojega samo boginja lova zna, pošto instinkt utemeljuje svaki korak velikih zvijeri, kojega su ljudi zaboravili.
- Tješi se s tim, i pokušaj se s tim utješiti. A i to ćeš na kraju svesti na svoje zakone mraka i svjetlosti.
To sam mu govorio, kada se on ponovo ljutio. Uz to mi je tu svašta dodao, čudeći se mojoj ludosti, koja je bila njemu jednostavna za odrediti. Alen je trebao ovdje biti meni utvrda i temelj za sve, i pomoć u odlukama, ali me sada sve više nervirao. Ipak je govorio istinu, a ja sam griješio što sam sve karte bacio na njega. Moja misija je bila njemu prevelika. Pojavila se graška u mom vjerovanju, i morao sam pojačati napetost njegovih misli i uzbuditi ga, kada sam već u slijedećem trenutku shvatio da je to uzalud. Sve je bilo nemoguće. A sada se on počeo kockati s mojim povjerenje, i svojom dobrom pozicijom u meni.
- Već si mi rekao – počeo je, - kako je udario, i ostavio na ledenom betonu – reče. - I vidiš li zlo koje joj nanosiš?
- Ja?! – iznenadih se.
- Rekao sam ti i opominjao te, i ponovo te opominjem: Izvlači se iz toga!
- Možeš li sad zazvoniti? – upitah.
- Samir se herojski bori protiv tih zlotvora, a ti ćeš mu žensku pokupiti?!
- Možeš li je zovnuti? - ponovih izluđen.
- Mogu, ali neću! Pogotovu kada sam to čuo! I poznaješ je sad bolje od mene, pa idi, i zovi je; i kaži joj da ne možeš bez nje!
Potom smo još neko vrijeme raspravljali, prije nego što smo se rastali s čudesnim rješenjem, kada sam ja izgubio svaku nadu u potpunoj neizvjesnosti. Ja sam pokušavao intenzivno misliti čitav ovaj slučaj, i pretpostaviti sve što se može dogoditi. I sada, kada sam se vratio u svoj stan, beskrajno uzrujan - proklinjući sva svjetska poznanstva, i susrete, i slučajne i namjerne – razmišljao sam o duhovnosti ovog dramskog čina, i o estetici koja započinje ovdje, u duhu, u ambijentu koji traži svoj životni put - i možda umjetnički i proročki, izvjesno – ali ja još ne dobivam odgovor. Ta istina je bila veličanstvena, ali i opasna, i na granici da propadne, jer sve je bilo u mojoj koncentraciji, i mojoj snazi, u činjenici da postojim, i da mogu s ovlašću boginje govoriti.

***
I tako su tekli dani u nama – i po nama - toga vremena u Sarajevu, koji su krvlju i užasom potvrđivani. Išao sam svaki dan na posao, uporno – i s razlogom – i vračao se kući još uvijek živ i zdrav, i još uvijek s nekakvim optimizmom. Sve te dnevne obaveze su činile svoje, i činile to da pomalo i zaboravljam tu svoju tragediju, koju sam i sam proizvodio. Čika Zijo me susreo tad u podrumskim prolazima, i zaustavio, počeo pričati; i nije odolio da mi ne kaže:
- I oni sad eno gore na vijestima malo prije govore, kako će tobože Sarajevo biti glavni grad države:… Glavni grad?! – i smije se on uz to - moj Slavene!… Glavni grad!? A pitaju li se oni hoće li u njemu biti ljudi? Ovo ti je ludnica…! A i oni što su nešto o nama znali, i neke misli mogli povezati, i oni su se zbunili, i zaboravili. Sve je otišlo k vragu, i ja ne znam na što će ovo izaći.
- Dovest će oni ljudi čika Zijo - rekoh mu, - kakvih njima treba, samo da s nama završe.
- E… Tvrd je orah voćka čudnovata, moj Slavene… Tvrd! … Pa zar oni ne vide da ovdje rat nema kraja, i da ovdje među nama stalno rat otpočinje? A i pogotovu sad, kad mi to kažeš, o drugim ljudima koje će dovesti, shvatim da je ovdje rat unaprijed izgubljen, i bez izgleda kao princip… ali će ga uvijek biti.
- Možda će im ovo biti za pamet, tim bjelosvjetskim prevarantima – rekoh. – Pružila im se posljednja šansa da nešto mrljave-brljave po svijetu. Ali, očitat ćemo im mi ovaj put dobru lekciju, zauvijek.
- Nego ti ne idi nikuda… Nikuda! I vidiš ti da je ovo po vragu sve krenulo – nastavi. - Ma kakav posao, i nauka, i ništa nije vrijedno… svaki dan si na ulici, i ne mogu to zamisliti. Zavuci se ovdje među nas i šuti! – govorio je čika Zijo.
Potom je pošao gore prema stanu, pa se vratio:
- Možemo samo jednoga dana čuti: «Jutros je otišao na posao, i nije se više vratio!» Nemoj nam to priređivati!
- Vile mene nosaju gradom, čika Zijo – rekoh, - pogotovu u zadnje vrijeme, i sve više i više; i nemojte u to sumnjati! Ispričat ću Vam to jednom prilikom, i bit ćete oduševljeni.
Zatim, pošto je pošao ponovo gore šuteći, zaustavi se:
- Ja ti to vjerujem, ako je tako?! A što ako nije?
- Vidio sam put do Dvora Artemide, boginje, u ledenoj izmaglici, i svih njezinih nimfi – počeh. Sreća je u tirkiznoj svjetlosti. U stvari, sreća je najveće pitanje duha, koje čovjek po pravilu zaboravlja da je najveće pitanje, i filozof zaboravljaju da ga postavi, čika Zijo; pa se svi zapetljaju u kvazifilozofiju, i griješe, i ljudi to po katedrama uče, po svijetu; uče kao nešto što tobože postoji, a što nikada nisu trebali znati, i za što pitanje nikada i nije postavljeno. Tako zabavljajući sami sebe, zbunjujući se, i tvore zbunjeni svijet, ovaj prostor i ovo vrijeme. Evo Vam ovdje dokaza… - rekoh mu. - Ali, znajte: novo vrijeme donijeti će velike odluke, i tko prati putanju mojih misli, biti će uznesen.
- E moj Slavene, kako si to lijepo rekao, a kako je to meni tužno za čuti. Nego, čuo sam to jednom da je netko rekao kako je biva, najsretniji čovjek onaj, koji se nikada i nije rodio. Kada bi to meni bilo moguće da se dogodi, ja bi tad tek bio uznesen. Do vraga, svaki dan za danom: «hoće li ovo biti; i hoće li ono biti?» Bolje da nikada ništa ne bude!… Nikada! … I Slavene, reci ti meni – upeca me čvrstim pogledom: - ako ništa nigdje nikada nema, da li to postoji?
- Vjerujte mi čika Zijo, Vi ćete polako ovo razumjeti. Otkako su sunčeve djevice me uzele, i vode po svijetu i svjetovima, ja vidim i Sve, i Ništa, i to je Jedno; i vidim kroz svjetove; i na velika sam vrata udario: krenuo na put bez povratka… A kakav je to put: koliko drugačiji? – govorio sam mu. - Ja sam vodenjak, i ja sam upalio raketne motore duha, koji će probiti kroz dvadeset stratosfera neba, i ja ću otići… ali, gdje ću otići? I ja se na zemlju nemam gdje vratiti: ovakvu zemlju; i što bih se vračao, ovakvu zemlju koja ne vrijedi, koja je već od početka pogrešno otpočeta… koju treba uništiti i početi sve iz početka. Znate, izabrat ću za nas na nebesima najbolju svjetlost, u bezbroj otvorenih svjetova; i to će Vama biti milina, i svima kojima se to dogodi… A dobrima će se dogoditi.
- Da bog da, moj Slavene! Da Bog da...! Al' koliko ja vidim: djevojka čeka princa na konju, a cigani oko kuće hodaju.
I produži on korak prema gore govoreći i dalje ponavljajući:
- Da Bog da moj Slavene…
- Iznenadit ćete se jednoga dana, i vidjet ćete da…
- Što sam se iznenađivao, iznenađivao – prekide me, - i više mene ništa ne može iznenaditi.
I to reče, i zamače on iza gelendera, stepeništem, prema svom stanu, kada ja ostadoh sam na pola riječi, s osjećanjem da sam mu ipak nešto dometnuo. Otišao je s nejasnim mislima, pomalo i zbunjen, ali i uvjeren – izvjesno – kako sam ja Slavan Mažuranić njegov spas, i istina u koju treba vjerovati.
I tako je uvijek bilo, i događalo se u ovim vremenima, kada bih izlazio u pakao rata, na ulice, u zvjerski prostor uništenja, bilo je tako da sam sanjao svoju veliku bogojavljensku sobu, s pogledom na Rusiju, i moju spasiteljsku nebesku svjetlost. Vjerovao sam kako me ona držala u dobroj situaciji zauvijek, koja me na veličanstven način vodi. Ona me zvala i prebacivala po prethodnim životima - po svim mističnim svjetovima demona i genija - po mojem vremenu, u vječnosti, koje sam ovako znao da osjećam kao vrijeme. Tako sam najbolje u sebi, i najgore u sebi lako mogao suočiti. To je bilo čak meni u ovom stanju mojega otkrivanja potrebno.
Kada bih se na trenutak zaboravio u svim tim svojim razmišljanjima, izgledao bih već sam sebi oslobođen: slušao bih prirodne otkucaje srca i ritam vaseljene u meni – udisaje i izdisaje – koji su me s Početkom spajali. Gledao sam mnoge događaje i stvari oko sebe, misterijski; pretpostavljao daljinu do koje sam otišao, i iz koje se više ne mogu vratiti. Vizije su mi se rojile, i bile u instinktu u bojama, u intuiciji, u snazi Anastasije, Nine, i Tatjane, koje su mi stalno dolazile, i stalno i nepokolebljivo – moćno i čvrsto – govorile da su one te koje nose poruke, da je već sve gotovo, vrijeme zri u duhu, u meni, u jedinome, koji sam vaseljenski predodređen. Govorile su mi što ja jedini mogu razumjeti, govoreći ono što nitko ne može razumjeti. Otkrival su mi ono što je sakriveno, kao najvažnije što se treba otkriti. Govorile su mi da je svako mišljenje, njihovo mišljenje, u biti. Polako su mi sobom najavljivale veličanstveni dolazak ostalih, koje su mi se tek pomalo otvaraju, i govorile svoje priprave, u bojama, na tren, da dobijem prve obrise, misli, i ne budem iznenađen. Sve može biti suludo i opasno – i rušilačko – kao u svakom stvaranju.

Otkrivanje prvih tajni
I tih dana – zato upravo - Nađa i Ivana su mi stalno dolazile, i nosile su pečat moje odgovornosti, i pokušavale mi navijestiti svoju suprotnosti; i reći kako je to važno, kako su one važne. , i da to ne smijem zaboraviti. Inteligencija i život se nikada nisu voljele, i često bile sukobljene, i borile se, ne znajući koja je koja, ponekad; koja je mudrija, koja je bolja, koja se bolje bori. Ja sam imao njih, i to sam znao – naspram drugih ljudi – i one su mi to potvrđivale svojim dolaskom. Nisam zaboravljao ni Doroteju, ni Tamaru, ni Dariju, ni Dubravku, koje su me stalno u svojim imenima nešto opominjale. Čitava daljina duha se ovdje u meni spajala s mojim unutarnjim fazama, i otvarala prostranstva u kojima sam se vodenjački snalazio. Ushićen od sreće da takav postojim, ja sam radostan cvjetao: snivao o vizijama koje ću svaki dan dograđivati.
Nimfe su polako prikazivale svoje putanje, i uloge. Sada je vrijeme priprave, i trebalo je nešto primiriti. Ja znam čekati, i bio sam strpljivi i čekao, i kada se okrenuh prema beskraju, jedan dan, vidjeh nešto što trebam vidjeti, gdje bih trebao doći. Vidio sam lice Svjetlane u zracima svjetlosti, u zjenicama oka njezina, prapočetnu svjetlost; i sve to s ledenim vjetrom od Sibira, sa zakonima mojega postojanja u najavama, moje osobnosti u Artemidi, boginji, koja u mojem imenu mora doći. Nju treba za novi proboj osposobiti. Jer ona je u mojim mislima, i svakoj nimfi, i ona je ostavljala trag divlje zvijeri, i inspirirala me, i ujedno napadala i brani: pokreće vrijeme ka vječnom, i tu ga zaustavlja kao kraj svijeta, i kao početak novog vremena. Ona je zaustavljala kozmos kao vremenit, i postavljala ga u kaotičnu i harmoničnu – istovremeno - bezvremenost.
I tada, zajedno sa tim mojim mislima, čuh korake ispred vrata, lagane kao otkucaji mojega srca, šum pantera koji lagano vreba svoj plijen. Znao sam što je u pitanju. Artemida je to pomislih, u trenu; jer više nisam pogrešno mogao misliti. Bio sam visoko svjestan toga, i lud za njom. Sve je drugo bilo nemoguće. Neki polusan se još nije rastvorio. Čitava vasiona se približavala meni, i ulazim u točku njezinu središtu: osobito s jasnim znakovima počinjem misliti. Nikada nikome neću moći objasniti kako je to izgledalo, kada se na vratima pojavio njen lik:
- Bok! - reče mi jednostavnim jezikom, neočekivanom mirnoćom, glasom koji je razbijao sve predrasude.
Oduševi me njezina vedrina, i uznemiri. Sada je čitav svijet nimfi bio okrenut prema meni – ponovo, - i stajao u toj mladoj mudrosti. Počela je ovako:
- Izvini što ti nisam sinoć došla, otišla sam mami!
- Navratila si kod Samira?
- Ne, nisam! Usput sam se predomislila… Samo bi se svađali - reče. – …Da, svađali: a on to baš dobro ne čini.
- I svađati se može dobro?
- Može!
Hodala je po sobi, pomalo kao nervozna.
- A zašto te Alen zove «ustašom»… izvini?! - upita iznenada. - To me malo čudi, a i nervira. Već je nekoliko puta to rekao.
– Ah: Njegove nedozrele provokacije; njegova zabludjelost u ovome svijetu. Brani svoju novo-pridošlu okultnu pripadnost. Postao je iznenada velikim muslimanom – odgovorih joj. - Taj slučaj inače u socijalnoj psihologiji inače zovu histerijom malih razlika… A jesi li me došla obradovati?
– Obradovati?!… Hm!... Pa zar već nisam?… A ovo dalje ne naslućujem … U stvari, kod vas muškaraca je sve neobavezno, i daleko, u najavama koje trebaju se tumačiti…
- A kod vas žena je opet – prekidoh je – sve mistrij: zavučeno u tajnu koju još nitko nije rastvorio; začaranost i komplicirano.
- A, je li?
- A može biti sve jednostavno – rekoh.
- Može!... Pa reci ti prvi, kad ste vi tako direktni!
- Pa eto:… Volim te...! I tu je problem svog događanja i svih nimfi u kozmičkom vremenu, i Artemide, i njihova prednost. I tu je problem Kristine, koja mi drugačije govori, i opet jednostavno govori…
- Eto vidiš – prekide me: - I nemoj sada više misliti o Samiru.
- Pa potrudi se ti za to! - odgovorih joj.
- Ja?!… Pa ja ću podnositi do beskraja, i dalje ludo podnositi, iz jednog razloga koji… i molim te...
- A ja imam pravo sanjati - rekoh joj, - i beskrajno sanjati, iz jednog razloga koji se zove činjenica sa svoje snove pretvaram u misao vasione, i istinu, i svijet koji treba živjeti. I na kraju, ja ne znam što sve ovo može biti, i u što se naše izroditi, ali… ali moram ti nešto reći, Svjetlana: Najave su lude, i neponovljive, i jedinstvene. One imaju svoje čvrste poruke, koje se zovu ostvarenje, i dubina, i koje mi kažu da trebam čekati… Raditi i čekati!… Znaš, Svjetlana, ja sam jako nesretan, i kada bih…
- Nikad u to neću vjerovati! - odgovori mi.
- Potrudi se! Vjerovanje ti ide. I vjeruj sad u mene – nastavio sam, - i vidjet ćeš koliko je to dobro; vidjeti ćeš kako jedna naša stvar buja, i narasta, i stapamo se sa jedinstvom, prapočetnim, i postajemo svoji, kakvi smo prije bili, prije nego što smo ovdje pali i ovdje se zatekli. Odlazimo tamo gdje se više ništa loše neće dogoditi. Ali… ali, kako odlazimo?
- Ali ovdje je u pitanju povjerenje; i zaljubljeni se ne igraju namjerno, ako je u pitanju jedinstvo – govorila je. – To kasnije dođe s nečijom greškom, i onda se igraju igre, do beskraja, i nikada se više ne mogu zaustaviti. To znači da se ne mogu grijesi zaustaviti.
* n Bila moćna u govorenju - moja djevojčica - na način koji je podizao sve tanane kušnje, u predjelima Urana – u meni - koji se moćno približavao svijetu, i vaseljenu postavljao u njezinu optiku pogleda. Jer Uran je Nebo, a nebo je uvijek pokretno i nemirno, i savršeno mirno u uzbudljivosti. Sada je stajala tu na način, da sam beskrajno bio upijen u sve pore njezina bića, i mislio kako je ovo vrh sveg, i kako se ništa više ne može otkriti. Mislio sam da držim sve konce čvrsto u rukama, i da to neću nikada ispustiti. Mislio sam – uz to - da je ovo sve moja koncentracija proizvela, i s tim sebi dokazivao sve/svemirsku nepogrješivost. Ali u trenutku dok sam ja to sve mislio, ona je prišla mome pisaćem stolu, i podigla jedan papirić, znakovito, s pitanjem koje me moglo izluditi. Na njemu je nekoliko puta pisalo ime Anastasije, a ona je to sad držala u svojim rukama, i okretala prema meni. Gledala me značajno:
- Ovo je?!... Ovo je?! - govorila je. - Pomozi mi!… Na vratima si očekivao nju?… Ja sam čula samo za ime Kristine?
- Svjetlana ... – počeh je tad smirivati, kada mi riječ zastade u grlu.
- Pa meni možeš sve slobodno govoriti, i ja ti nisam ništa, ionako… Možda ti više nikada i neću doći! – reče. - ...Ali znam nešto!
* n Sluđen sam bio s činjenicom da je ona sad tu, i da ulazi u sve pore mojega života, i da tu činjenicu ne mogu zaustaviti. Sada sam sve karte morao otvoriti, znajući kako su neke stvari lude. Svima sam to moram govoriti, ali je ona morala biti zaštićena, i obećao sam sebi to, i to sam obećanje morao održati. U narednom vremenu će se vidjeti kako ću upravo suprotno učiniti od toga, i napraviti golemi previd. Sada, koncentriran na činjenicu da ne smijem pogriješiti, govorio sam tako kako sam mislio da se iz situacije izvučem najbolje. Stajala je sada ispred mene kao pitanje veliko, ali ja sam odmah i griješio.
- Ta je osoba je ona koju ti zastupaš na zemlji – počeo sam. - Možda ti to sad ništa ne znači, i izgleda suludo, ali...
- Ali ona je na nebu!? – gledala me.
- Tako je! - rekoh. - …U stvari, ona je vječna eterična i uzvišena svjetlost…
- Slavene…! – prekide me, i pokuša me prekinuti.
- Ona je sjaj u tirkiznoj boji nemogućeg vremena.
- Jesi li to sam smislio? - upita.
- Bog je uvijek budan u traženju svojega proroka – rekoh tad, u svom zaboravu. – I to sad upravo čini.
Ja se nisam mogao obuzdati, i sada me povukla misao, i uzelo jednostavno izlijevanje mojega bitka iznutra, koji se nije mogao zaustaviti. I ja sam izgubio svijest, i iz nekih drugih sfera počeo misliti.
- Tinta ti je dosta blijeda – poče sad ona, - i pomalo neobična.
- Razblažujem je s vodom. Naučio sam to od Rombinzona Krusa: a u nju onda stavljam malo zelenog tuša, da dobijem tirkiznu boju; koja je krv inače Trećeg Saveza, koji polako se primiče, i otpočinje; i koji eto dolazi: i ništa protiv toga se ne može učiniti. Ostvaruje se u petom rimskom carstvu, Rajhu, ako je Amerika bila četvrto. I to je nešto, mnogo ozbiljnije, i najozbiljnije; i ako je Amerika četvrto, ovo je peto. Sve je počelo od Aleksandra, a zamisao toga svijeta postavljen je u hramu Artemide, u Aleksandru, u Efesu.
- Tirkizna krv Trećega Saveza?! – ponavljala je za mnom. – Ja ti to ne razumijem, i čak evo, ne interesira me.
- Ali ja sam za to predodređen, i ti si; evo, tu si: i ti si za to predodređena. Znaš, ljubavi, kada su mene krstili u Katedrali, ovdje, pričala mi je baka - govorio sam sad, - toliko sam snažno onako mali uhvatio za svijeću, i tresao je, da se plamen ugasio.
- Hm…! – odgovorila je na to jednostavno, što je izgledalo s pomalo nerviranjem, i nejasnoćom. A što je drugo imala odgovoriti?
Bila je mirna i uzvišena. Osim Artemide i moje prve nimfe, ni u mom srcu, ni u mojim snovima nije se javilo nešto tako. Razmišljao sam i borio se sa mogućim porazom, i htio pobjedu, te ovaj put vapio prema beskraju bjeline, i pokušavao da to razumijem. Pa evo, ovaj veličanstveni dan u ovom vlažnom izbušenom stanu - na prvoj crti bojišnice - postao je moguć, naspram svega što je nemoguće. To je bilo ovdje kao istina, i tajna, i put. On je u ovo ratno vrijeme - koji je uvijek bio prazan - iznenada postao pun, istinit, obasjan mislima svjetlosnog uznesenja, i jednostavan. Ja sam ponovo mogao čisto misliti. Nju uzeh za ruke taj dan i okrenuh prema sebi. Htio sam je ovdje dobiti, tako i da izvučem stvar, koliko sam mogao, jer sam osjećao da je trenutak uzvišen.
- I što misliš, što je ovo? - upitah je.
- Nije moglo ostati na onome od sinoć – reče, prihvaćajući moj razgovor, s radošću.
- Zašto nisi došla kada sam te čekao?... Bila je to izuzetna prilika da...
- Da se konačno upoznamo...?! – prekide me. - Pa upoznajemo već mjesec dana, i stalno se konačno upoznajemo. Slavene…! Alen mi je nešto govorio o tebi, i… i zaista je oko tebe sve začarano.
- I što tu ima loše?
- «Loše?!»… Ne znam što tu ima dobro ili loše, ako je neobično? - upita.
Na svaku povredu misterija bio sam osjetljiv, ali sada je ovdje bila ona, Artemida, koja to dira, i sve sam joj morao oprostiti. Na kraju, netko kada misterij dira, nju dodiruje! Kasnije sam, kada je vrijeme prošlo postajao svjestan koliko je to ipak samo moj problem; a ona je tad nastavila:
- Otišla sam ravno kod mame da se isplačem. Ti nisi u svjestan koliko mi patimo kako je tata poginuo - reče. - On se stalno brine o nama.
Rekla je to sa dozom sjete, i nebeskom odgovornošću, i obavezom.
- Da, vidio sam sinoć! - rekoh.
- Ništa ti nisi vidio!
- Nisi mi baš jasna tvoja osjećanja… oprosti! Puno ja razumijem, ali…
- U trenutku kada smo trebale izgorjeti u kući, uskočio je, jedini on, i nitko drugi... i borio se, ludo se borio da nas izvuče...
Njene oči su gorjele, i suze su joj tekle niz obraze, kada je nastavljala, a ja pucao od muke.
- Nikada mu to neću zaboraviti – nastavi, - i sve je bilo trenutačno… Kako je on samo dobar! A što si jučer vidio, zaboravi!
- Da zaboravim?!
- Da!... Zaboravi! – reče ponovo.
- A ti si zaboravila?
- Jesam, i mogla bih se beskrajno sjećati nekih lijepih svari, i ružne zaboravljati... i opet bih se iznova sjećala onoga čega se vrijedi sjećati, i otpočinjala iznova, sve do beskraja – govorila je. - Svi su tada imali preča posla, a on je mislio samo na nas...
- To mu je bio posao! - počeh.
- Nije mu to njemu bio posao; a i ako mu bio posao, i drugima je bio posao! – odgovori u trenu. - …Rekla sam mu jednom prilikom da ga volim, ali on je to drugačije shvatio... Vas dvojica ste potpuno različiti, i... i kako je to tebi teško za objasniti... A sada je njegovo postojanje, naše postojanje, pitanje našeg života, Slavene!
- Ljubavi – prekidoh je, tvoj život je u rukama Artemide, boginje; i nevjerojatno, pitanje njenoga postojanja, je u tvojim rukama, i eto, mojim, i ti si Ona: i tu sam odluku čvrsto donio, i ja sam svjedok – rekoh odlučno. – Sada me ništa ne može pokolebati, i po svim prethodnim svjetovima sam provjerio, i to je to, i konačno sam s tom istinom došao. A vjeruj da sam po vaseljeni lutao, i izlazio iz nje, i u sve kutove ulazio: i to je put.
- Nemoj me nervirati – reče.
- A – nastavio sam, - moja vizija je nepogrješiva, i dokazat ono što je potrebno. Pa nije li naspram mraka, svjetlost, i duhovna svjetlost ta koja se javi u mraku, kao uvijek čudo svjetlosti. I nisi li mi ti došla, kada si mi došla kao nimfa Artemide, sa znakovima, iz mraka u svjetlost. Vidim evo u tebi sve te tajne; i misterij Rusije u tvojem oku, i na čelu, i u mišljenju. Ja to ne mogu zaboraviti, a ti se uvijek sjeti: i sjeti se da je ovo borba između mogućeg i nemogućeg, još uvijek, između Kristine i tebe, Svjetlana, nevjerojatno… Ja ne znam koliko ćeš ti to shvatiti. Ali ja sam neutralan tu svjesno, među vama, ali moja besvijest pritišće tvoju stranu do ludila, i tvoj lik nevjerojatno jača, i tvoja misao nezadrživo prodire: tvoje ime božanski se hvata za najviša imena siveta, koja su kročila na zemlju, i čini se sada velika priprava. I kada šutiš, opet, tvoja misao eksplodira u meni, i tada ja počinjem nezadrživo da govorim – nisam se mogao sad zaustaviti u svom ludilu. – Uz to, to je borba između Pavla i mene, Slavena, između proroka i proroka, uz dužno poštovanje: između vječnosti i vječnosti – «između najveće vječnosti i najveće vječnosti»… nevjerojatno! Pa ovo nije borba između vječnosti i vremena, pa da se pobjednik unaprijed zna; jer ovo je borba između ravnopravnih, borba do «beskraja nedodirljivih»: gigant na giganta udario.
- O čemu Slavene ti govoriš...?
- Ovo borba koja nije borba na život: ovo je borba na život i smrt… Svjetlana! Ovo je najveća moguća borba koja se očekuje – bio sam ponesen. – Sve se poremećuje. Pobjednik se nikada ne zna da je pobjednik, a gubitnik nikada neće bitku izgubiti… Novi život samo potvrđuje da je stari život, živio životom života, herojstva Ivane, nimfe, koja se nikad ne predaje, i koja će uvijek u svom korijenu dobro zamisliti novi početak.
- I što mi sad govoriš, Slavene, zaustavi se… Stani! Molim te!… Slavene, što tu ja trebam znati – govorila je uspaničeno?!
- Moj duh je stisnuo tvoju stranu – prekidoh je, - i ja se borim do granica izdržljivosti. To je sad problem života i smrti, jer mi moramo živjeti… i beskonačno živjeti.
- A Anastasija...?!
- Pa ona je samo nimfa - rekoh.
- Samo!?... Ne vjerujem ti!... Prvo ti ne vjerujem da je nimfa; a drugo da je nimfa biti «samo»… «Nimfa», dragi Bože!
- Ne vjeruješ! - rekoh.
- Ne!... Zašto bih: Kao da ti meni vjeruješ?... I ne razumijem tolike tvoje ambicije – reče, - i ja se pomalo toga bojim.
I imala je pravo na slobodu; i vjerovati i ne vjerovati -- i iznijeti svoj stav. Ja sam eto odmah sve izrekao što htio izreći, i nisam se suzdržao; jer njezina čistoća me odmah izvela na brisani prostor duha, i ponijela. Sve je ovo morala odmah čuti, i znati – čak vidjeti – jer ja sam govorio u slikama, najvažnije stvari na najvažnijem mjestu. Sudbina me izvela, i misao izletjela bez zadrške, i ja sam volio ako je bila ekstatična. Potom je ona nastavljala baš onako kako mi je Alen govorio:
- Naše potrebe su sasvim male, i jednostavne, i praktične i nesretne – reče. - Mi se radujemo sitnicama; i kako je tata poginuo sve se poremetilo. Imali smo vilu u Kovačićima… A ti me pomalo zbunjuješ, i ne razumijem te, i čudan si... I ne znam te...?!
- Nikad nemoj zaboraviti da si prva ti meni prišla; i sjeti se, i pokušaj se sjetiti – rekoh joj. - U podrumu si ti govorila, i ja sam mislio da je to Artemida, boginja, pa Kristina, pa Anastazija kasnije, a ti si došla…
- Molim te, rekla sam ti, i… molim te! – poče - ... Slavene ...reci mi... ovaj; reci mi ... Je li ti stvarno tako sve misliš?
Morao sam nekako ovaj razgovor zaustaviti, privesti kraju, i reći joj da je to što sam ja pomalo lud i osobit – i da to ništa nije strašno – i da je ona osobita, i da je to našu prednost. Morao sam ovaj susret shvaćati kako je potrebno, i shvaćati poslije ovih riječi, koliko je ženski život ispunjen strahom, drugačije, većim i nego je što realna opasnost postoji. Pokušah je uvjeriti da ću u buduće biti pažljiviji, na svoj način, i da ćemo u svojem razumijevanju uživati.

Vremeplov 4
Kasnije to veće – da usporedim - sjetih se Kristine, i želim sad i ovdje napomenuti da sam ja imao s njom mnogo više, nego što se do sada zna, i intimnije i snažnije se njoj približio, nego što je to čitalac do sada mogao da primijetiti. Ali – kao što sam rekao - ona je već bila nešto drugo. Zato je meni s njom bilo jednostavno. Ali – opet - začudo, ona je u mene beskrajno i ozbiljno vjerovala; primila iskreno, i brzo smo nalazili zajednički jezik. Bila je isto nebeska djevojka, viđena očima jednog vodenjaka. I onoga trenutka kada je ona mene zdušno mene prihvatila, i počinjala najozbiljnije primati, i čak preuzimati inicijativu, ja sam počinjao gubiti početni elan; te kako je ona počela to primjećivati, sve je snažnije prema izražavala naklonost. To me je dodatno nerviralo. Bili smo već jako bliski.
* n Tada su, u ovom vremenu se odnosi nevjerojatnom brzo sklapali. A taj dan oči su joj uznemireno svjetlucale. Rekla mi Kristina u trenu, iznenada, kako bismo mogli otići u Kanadu, gdje ona imala rodbinu, i tamo bismo mogli za prvo vrijeme odsjesti, dok se ne snađemo. Ja sam opet sa svoje strane se vadio, govoreći kako niti ptica ne može iz Sarajeva izaći. A ona je opet nastavljala, govoreći kako je to sve jednostavno, ako hoćemo, i pozivala se na moju misterijsku osobinu vodenjaka, koju je znala, koja će sve začarano riješiti.
- Jedan dan odemo do Stupa, i tamo čekamo, malo, dva dana ako treba; pa se probijemo do Otesa, pa Kiseljaka; pa korak po korak, dosljedno i uporno – govorila je Kristina, - ne popuštajući ni trenutka, idući samo naprijed i naprijed, i ne osvrćući se. I eto nas u Tomislavgradu i Splitu: Ništa nas ne može zaustaviti.
I govorila je u zanosu, i sjećam se da je bila jako praktična, kao djevica, i precizna - bez lutanja - i govorila iskreno. Dirljivo je bilo njezino govorenje.
- I ako bude neka prepreka, koja je jača od nas – nastavila je, - u prvom trenutku ćemo stat, i strpljivo čekati, i čekati da se ukloni. Uporni su Bogu mili.
To mi je znala reći Kristina, govoreći, da ako ne budemo ni milimetra uzmicali, i samo budemo išli naprijed, sigurno ćemo uspjeti.
- Moramo se svaki dan udaljavati od ovog prokletog mjesta! - reče mi. – Svojom voljom možemo!
- «Prokletog mjesta!» - ponovih za njom nježno, i dodirnuh je. - Kako visoka logika za ovako malu glavicu… A Kristina, reci mi, što misliš, da li je taj svijet tamo dobar i veliki?
- Veliki je!
- A što ako nam se ne svidi - upitah; - ili se meni ne svidi... ili se tebi ne svidi?
- E pa onda ćemo se vratiti! - reče mi.
Imala je duha, i znala je moju misao držati budnom, i na sebi, i govoriti pravilno. I ona je bila nebeska djevojka, kakva se samo sanjati može. Možda nitko kao jedna djevica ne može biti tako praktičan, ali i jednostavan, i korektan; i realan na zemaljski način, a da to bude nebesko. Možda su te osobe nashvaćane i nesretne u svijetu, ali su dobre. Pri tome, sama ova činjenica ovdje meni na najbolji način odslikava ovdje na najbolji način razliku između tih znakova u zodijačkom sustavu misli, i u svakom sustavu misli; između zemlje i neba, između najbolje koristi u ovome svijetu, i stvaranja novih svjetova; između instinkta i božjeg iskazivanja, što je isto. Sada međutim ovdje, ja sam se malo uplašio tako jasno izrečenog stava, i vidljivog uspjeha – na dohvat ruke - te pomalo i povukao. Učini mi se u trenu da mogu izgubiti svu ovu intimu razgovora s njom, i vasionom sa Svjetlanom, i u prostranstvima koja su mi se u nedogled otvarala. U ovom razgovoru smo makar nagovijestili našu neistraženu Zapadnu daljinu, i naše mističko traganje, koje eto među nama postoji. I što je ono najvažnije, mi smo uživali.
Meni su moje misli bile najveći užitci, i tu sam se nalazio iznimno. Nadmašivao sam svijet zamislima, koje sam živio. A odluku u ovom predmetu sam već donio, i ona mi se činila čeličnom kod boginje. Kristina je međutim bila toliko snažna, da je i čak tu odluku u meni – ako bih se zaboravio - mogla promijeniti. Ona je bila ljepotica zvjerske osobnosti, koja je mogla mene proždrijeti. Ja se nisam smio opustiti, i pustiti je da previše govori. Ja sam morao grubo presjeći tu njezinu veličinu odnosa, o kojoj sam ipak sanjao.
Ovamo je bio Istok, i svjetlost svih nimfi koje me očekuju; a ovamo je bio Zapad, i veliki svijet velike blještave realne svjetlosti. Kako se između toga odlučiti: ostati normalan s tom odlukom, i misliti na tom tragu; vjerovati da će tvoja odluka naspram čitavog svijeta biti dobra? Gdje krenuti? I jedno i drugo je bio spas; ali to je upitnik. Hoću li znati na pravome mjestu to pitanje postaviti?

***
* n I jedno veće dugo sam sjedio sam, u sobi, pošto sam se prethodno promislio, i dočekao duboku noć. Bio sam u svom vječnom i svagdanjem razmišljanju. Nisam svirao, i klavir, i on je stajao tu pored mene kao nijemi promatrač mojih agonija, nejasnih putova - koji me očekuju i ne očekuju - mojih iskušenja, i čudesnih istraživanja. Tamara je u punoj snazi, ona koju očekujem, i ona koja će mi tek doći. Ona će mi govoriti. meni je sad važno znati da to očekujem. Ali ima još dosta do toga. Ta nimfa će u jednom trenutku biti nepobjediva, do neba podignuta. I Doroteja će mi doći, i ona će kodirati moje odgovore. Ali zašto me sad pate, i šute o najvažnijem? Mogu li to pretpostaviti? Sigurno je velika tajna u pitanju, koja se sprema, i koju treba lagano promišljati. Sigurno je to nešto što na ovom mjestu ne mogu dobiti, ali mogu čekati. Mislio sam uvijek da je najbolje da malo mislim. Sigurno mi je nešto danas, na ovom mjestu – kao i svaki dan – naznačeno.
I sada iznenada u takvom razmišljanju čuh udar granate, i strahoviti tresak; te prestanak vremena, i zastoj, i vječnost - čitav život na dlanu, i svi životi svih vremena – te se u tom trenutku sve vanjsko zatvara, i moja besvijest budi, i otpočinje traganja po svjetovima; i apokalipsa - iznutra - u velikom udaru nad/nebeske svjetlosti: te poslije velike bjeline, pojavi se tirkiz veličanstveni, pa ja znam tko mi dolazi, tko će mi govoriti.
- Anastasijo - rekoh kad se suobrazi ona u istini i ljepoti, - znaš li ti kada se zvuk granata ujedini sa duhom, i sažme u puninu, u jedno, da vrijeme nestaje i da se događa čudno: novi početak vremena?... Anja, ja sam nepokolebljiv u tome da je to tako, i da je drugačije nemoguće.
- Da li ja znam!? To ti mene pitaš Slavene… da li ja znam!?... Ja sam prva nimfa Dvora Artemide, u duhu i u potpunosti – reče, i razvuče lagani osmjeh: - Ti mene to pitaš. Pa znaš li ti da je to pitanje nemoguće?… Ja sam Anastasija, i ti znaš moje ime; i mnoge ćeš ti mene stvari pitati s najdubljeg dna, i s najvišeg vrha. Nemoj zaboraviti da svaki moj odgovor, istina, iza kojeg pitanja više nema!
- Hoću li ikada naći sedmu stranu svijeta, Anastasijo: Ja sam očajan.
- Počeo si lutati: Znaš tu istinu, a ne možeš je izgovoriti. Sad se zamisli nad tim! Spasenje je sad tebi na dohvatu, ali je problem tvojeg traženja; i udaljavaš se ulazeći u misao o svjetlosti. Orfej nije znao misterij, ali ga je oživio.
- A ja ga znam, ali ću sve oko sebe uništiti.
- U stvari, niti bolje niti gore nećeš učiniti. - odgovori.
Potom se malo udalji od mene, i okrenu leđima; i provuče lagano prste kroz kosu, te pogleda prema podu kao da nešto traži, ili želi vidjeti.
- I što ti je Svjetlana rekla? - upita.
- Nemoj me nervirati! – odbrusih. - Malo prije me ona nervirala, sad me ti nerviraš!
- Hm…!
- Daj se vas dvije sastanite, što misliš o tome, nasamo, pa se lijepo dogovorite!
- Rekla sam ti da ću ti pomoći… i evo dolazim ti, i malo si se zaboravio među pitanjima. Svi su te ostavili! Ali tko je proroka volio?! – govorila je. - Rušiš svjetove, stvaraš svjetove; ali vidjet ćeš: sve će opet biti na svoje mjesto doći.
- Biti će kako je vama nimfama potrebno, i Artemidi potrebno, i na kraju ja više ne znam što je meni potrebno - rekoh ljut. – Bio sam sa Kristinom: čak ne znam ni s kim sam, kada sam s njom.
- Znaš i više nego što ti ka sad potrebo, ali kažem, lutaš sa znanjem, i zaliječeš se.
* n Kasnije, kada sam se malo smirio, pitao sam je kako Artemida stoji u odnosu na njih dvije, koje vidim, i zašto je to meni kao nerješiv problem dosuđeno, a ona mi je rekla da nije to sad niti važno, i opomenula me da se nikako ne smijem ovako iznervirati, i svoju patnju bezumno izložiti ljudima. Još mi je rekla da mora puno raditi na meni - poslije znakovite šutnje – te da je to raduje, i rastužuje, pošto je to njen posljednji zadatak koji ima obaviti: veličanstven u svemiru, artemidski otvoren riječju i bojom koja ima sve odgovore. S time će se oprostiti. Ja je nisam smio pitao što to znači, jer nisam smio pitati za odgovor koji ne smijem čuti. Pomalo sam se napravih nevješt u svemu, i to uspijevao što prije zaboraviti. Ali jasno sam osjećao, i to vidio, da me vremena opominju, i otvaraju se nova obzorja i vremena, i sve se pred mojim očima uzburkava.
Potom se taj moj svijet od tirkiza pretvori u bjelinu, i svjetlost, i točku svjetlosti, koja probi kozmičku dimenziju vremena, i nastade meta-vrijeme, u kojem ona ode na istok, trenutačno, prema putanjama svih mojih zamišljenih – i očekivanih - odgovora. Ja ostadoh sam sa pitanjima, za koja očito još uvijek nisam bio spreman, s traganjima koja su mi još uvijek bila dodijeljena. Između njih četiri - Anastasije, Svjetlane, Kristine i Artemide – događalo se to, da ja nisam više znao koja je koja, a nikome nisam niti smio spomenuti da su one jedno- jedinstvo, u meni, i da se samo u mojoj sudbini razdjeljuje.
Svaki dan sam tako u artemidskom sustavu otvarao nove, i potpuno do tada nemoguće pojmove, i s njima sve oko sebe zbunjivao.

***
I sutradan opet sam bio sa Svjetlanom nasamo, na istom mjestu, i pokušavao sve dokučiti sve njezine tajne, u njoj njezine odluke; a ona je nastavljala govoriti o Samiru, pravdajući ga, i ne znajući što govori, i kome govori. Do nepodnošljivosti je to govorila. Sad nisam smio dolijevati ulje na vatru, i pokušao sam to drugačije doživjeti, i misliti taj vječni trenutak u njezinu licu, u riječi, u oku: otkrivati tajne u kojima su zacrtani svi proroci. Vidio sam Artemidu, i čuo kako me nebeski glas koji me zove. Pokušao sam biti sabran i koncentriran.
- Slavene shvati, on običan vojnik – govorila je, - i u tebi vidi nepremostivu prepreku, i čovjek bez velikih ideala! Shvati to!... Alen mi je nešto govorio o tebi, i ponovo ti kažem, Samiru se to nikako ne bi svidjelo.
- I to me sad treba sekirati?
- On nikako ne bi mogao to shvatiti, a ja sam jedva uspjela… donekle, ako sam uspjela. U biti: nervira ga tvoja prisutnost… fascinantan si mu, i pomalo lud.
Zatim ušuti i pođe lakim korakom prema prozoru, te vani - kroz rupu u najlonu - osmotri prostranstva koja se iskazivaše, te se njen stas suobliči sa bjelinom, gdje su u sukobu bili svi svjetovi, i jedan svijet koji je sve ujedinjavao, i držao sve pod kontrolom, jer ona je to, i to je zato moguće.
* n - I ne znam što ću s njim - reče pomalo nesmotrteno.
- Ja znam što neću: Neću imati živaca, i još malo, i… - govorio sam. - I na kraju, ako ti je neko dobro učinio, zahvali mu se, pokloni mu nešto, i završi s tim!... Vas dvoje…hm, dragi Bože...?!
- Lijepo si to smislio - odgovori mi. – A i najgore je kada ti o njemu razmišljaš, i počneš davati prijedloge. U stvari i ne znam što sam ti to i počela govoriti.
Uzeh je za ruke i okrenuh prema sebi:
- Ljubavi, svi dobri odgovori su uvijek i velika pitanja, iza kojih dolazi slijed opet dobrih odgovora.
- Vi filozofi ste uporni – prekide me - u dokazu da dokažete nešto, za što vas nitko i nije pitao. To vas održava na površini, jer vas zapetljava u našem umu, pa postojite. Ja sam se u to posvjedočila u polusnu, i naša podsvijest postoji, daje nam bolje odgovore, i odgovore veće od pitanja koja se mogu postaviti… Znaš li to? A ja i poslije svega vjerujem. A i Anastasija je sada problem.
* n - Ona je moja pobjeda, i istovremeno i tvoja pobjeda; ali i moj poraz, i istovremeno tvoj poraz… i njen poraz. Čudesno?! Ona mi je sinoć bila, jako me uznemirivši, zbog tebe; i nećeš razumjeti ako ti kažem; i to ćeš još manje razumjeti nego što ja razumijem tebe i Samira: a ja vas uopće ne razumijem… A i kad bih ti pričao samo bi se nervirala.
- Nemoj mi pričati…! - odsječe.
* n Ipak sam bio sretan u ovom razgovoru, jer iako je bila ljuta i napeta, ja sam osjećao kako se stvar ovdje lomi, i otpočinje život našeg zdravog odnosa. Uživajući u njezinoj iznenadnoj ispovijesti, ja sam situaciju vidio svetom. Nos joj je bio pod zracima sunca, što probijaše kroz najlone prozora, eteričan, ali i dalje karakteran, a oči prodorne s velikim najavama. Kosa u tom čarobnom ozračju, u kom sam pokušavao donijeti sudbonosnu, razbacana laganim vjetrom. Soba okrenuta prema Rusiji bila je na vrhuncu, i počela da broji prve godine našega proroštva.

***
* n I dani su tako prolazili u borbi i ugodnosti, u snovima i istraživanju snova - i polusnova - koji su se mijenjali. Dani su prolazili u bojama vječnosti mojih nimfi, koje su se pretvarale u vrijeme, pa opet postajale vječnost; te meni davale viziju kraja i početka. Sve je svakim danom jačalo. Za to je trebao i strpljenja, i marljivosti, i pažnje, i proviđenja. Dani su prolazili u prolaženju. To je bilo vrijeme, koje se kao vječnost prikazivalo i moglo otkriti.
Svjetlana je opet tu, i obožavam je, i gledam kroz nju gledao u puninu, i imam prizmu koja prelama sve bogove.
Vidio sam je na filozofskom fakultetu, što me obradovalo, kada mi je rekla da ne ide redovno na predavanja - koja su bila u Rektoratu - nego kako joj to prilike dopuštaju. Bila je na književnosti, što je obožavala, i vjerovala da će mi se svidjeti. Na svoj način ja sam to prihvatio, a prihvatio onako kako ja uvijek želim biti dominantan. Htio sam je pod svaku cijenu uvući u svoj svijet misterija filozofije, kada je to ona drugačije vidjela. Ona je htjela slobodu od pojmova, i ovo nije mogla smisliti. Naspram čiste svjetlosti i estetike u bojama najviše vrijednosti, stvoren je pogrešni sustav mimoilaženja. On sam sebe gubi. Ona je to dobro osjetila. Ta znanost je u međuvremenu metastazirala u racionalizam praznih pojmova, i nekuda otišla. Filozofija je izašla iz sebe na katedrama Zapada, i čista duša je nije mogla podnijeti. Filozofija je postala zvanično ruglo svojega pojma. Sada je Svjetlana stojeći pored prozora pokušavala izbjeći taj razgovor, koji sam nametao, a nisam znao kako je to otvorena točka našega budućega stalnog sukoba. Vješto je izbjegavala moje pokušaje, okrenuta prema velikoj bjelini prostranstva, i možda se jadnica patila; i osjetila zebnju u duši, jer je filozofija nešto što je postalo od vraga, u tom vremenu, i ona se toga bojala. Osjetio sam to čak i po mirisu njezine kože, po duhu i njezinu tijelu, i po vremenu koje je tu, po vječnosti raspoređuje. Osjetio sam to po našem prešutnom dogovoru. Zato sam joj govorio da je probijem, iako bi i taj govor mogao biti naporan:
- Gledaj tamo, i dobro gledaj i duboko, i ako tvoj pogled imadne snagu, i mir u duhu opstane, vidjet ćeš Anastasiju, i mene kako kočijom uzlijećemo k Artemidi, boginji. Rusija je velika, i nemoj zaboraviti da je tamo dionizijski svijet, i artemidski misterij.
- Ali to se nikada nije dogodilo! - reče momentalno.
- Nije!... Otkud znaš - upitah.
- Provjeravam!
- Ali ja sam to sanjao, i vidio u polusnovima, i to mi se približava, i ostvaruje, i ti ćeš kasnije vjerovati. Tamo se koncentriraju sve sile duha, i svijet vodenjaka u tirkiznoj svjetlosti novoga vremena. To će podići novoga proroka koji će govoriti. – bio sam obuzet njezinom prostotom. – Svjetlana, jednom mi se boginja javila, i iako sam mislio da je nimfa, vjeruj mi i nemoj sumnjati u to, i misliti da je greška, vrlo je važno: imala je tvoje obličje, i tvojim je glasom mi nešto govorila.
Govorio sam joj, kada je to izbijalo iz mene kao mlaz nepresušne fontane; a to sve govorio s rizikom da ću je uplašiti. Morao sam to govoriti, da bih postojao, jer drugačije ne bih bio moguć. Ja je neću izgubiti, jer moram biti pobjednik, pošto ona mora pobijediti.
Ali ja u biti Svjetlanu nikada i nisam upoznao, jer ona je uvijek meni bila doživljaju, mojim snovima, u mislima, u mojim projekcijama, u artemidskoj ljepoti koju sam stalno savlađivao, i pokušavao dograditi. Ja sam htio znati odakle ona dolazi. Rekao sam joj, kada su se ispunili uvjeti za to, kako preko njenog postojanja i nosa, i mirisa kože i njenog treptaja oka, vidim zaleđenu stranu beskraja, i svijet koji sve jače uzdiže misterijsku svjetlost. Rekao sam joj da je to moj razgovor s boginjom. Rekao sam joj da je to najviše što se ikada može postaviti, i da to nitko drugi sada ne može vidjeti. Govorio sam joj taj dan nadahnuto. Imao sam pred sobom boginju.
- Nisam spremna za još patetike... I molim te! - reče mi.
Ali ja sam joj ipak rekao da je njezina istina, knjiga nad knjigama, koja se nikada neće završiti, jer se vječno čitati otpočinje. Ona se stalno piše. Volio sam to govoriti, jer sam volio da ona sluša. Volio sam kada ona šuti. Ja sam tako bolje mogao razumjeti sebe, kada njoj govorim. S velikim nadama sam je uvjeravao:
- To je tvoja svjetlost Svjetlana - nastavio sam; - i ja sad vidim sedmu stranu svijeta koja mi je zadata, jer je to tvoja svjetlost; i još mi se nejasno pojavljuje, ali se istina probija. Kada si jučer zakucala na vrata, povratila si me iz mrtvih, pošto je moj život bio na izdisaju, i duša se raspadala, vaseljena se zatvarala, i nije više imala zraka, i svojega prostora. Ti ne znaš kakva je ovo borba, i kako sam prokleto prosvijetljen; i još uvijek na totalnom dnu, gdje nikome ne mogu govoriti. To je veličanstveno, i uništavajuće. To je jednostavno i složeno, te ako se dobro shvati, mora se biti fasciniran. Iako ja ponekad izgledam hladnokrvan, to jedva mogu podnijeti.
- Ja sam došla samo da ti se izvinem, i to je meni dovoljno… samo to… Prihvaćaš!
- Ti meni?
- Da… Pa da! Znaš mi ti nismo baš bliski; mislim na mene i Samira, i ako ti to nešto znači? U istoj smo klopci.
- Ljubav je i sloboda i ropstvo, istovremeno, u pravu si, ali više sloboda - rekoh joj.
- Zato sam i otišla! - reče.
- Na slobodu!
- Na ropstvo!... A ako je ovo ropstvo, onda sam se vratila. - reče odlučno.
I šutjeli smo neko vrijeme, pošto je prelijepa se ponovo okrenula prema svjetlosti, i uzbudila me jednostavnošću usvajanja znakova, lakoćom komunikacije u trenutcima kada se sve u meni lomilo. Njezina linija na čelu bila je kao u Nine – filozofska – skriveno izraženo savršenstvo; a njeno mišljenje kao snaga Anastasije -- poraz za sve svjetove. Možda je to što ja sad ne znam do kraja, ali je to činjenica sa će pobijediti. U biti, ja sam se zaustavio ovdje, i otišao odakle se nikada više neću zemlji vratiti. Kada se sve završi na vrhu, onda je proboj, put u druga vječna vremena, … i novi odgovor.
* n Zamišljao sam susret Anastasije i nje, i nisam to mogao pretpostaviti. To je ono što se nikada se nije dogodio, i možda se nikada neće dogoditi -- ili hoće – dogoditi. Ali zašto je to meni bilo važno, i sad nejasno? K čemu sam ja to krenuo; u što se uvalio; zašto sam ja jedini u tome bio, o tome mislio? Kao integritet moje duše vidim njih dvije, koje stoje i združuju se u nešto veličanstveno uznemirujuće? Rastali smo taj dan sa stavom i dogovorom, da je ovo lijep način našeg druženja, i da ćemo ovako nastaviti.
Vrijeme tako i dalje išlo, po običaju, kao opomena naše vječnosti, po vremenu koje nas napušta i bježi, po kozmičkom taktu, koji je zakon toga svijeta. Tu smo snivali smo svoje snove i polusnove, i čak, i daleko se u mislima jedno s drugim dogovarali. Ali i sutradan, kada je ona bila tu, i rekla mi da nikada nije upoznala nešto ovako, i da je to ludo i nemoguće, ja sam se obradovao.
- Eto, ispunila sam svoj mali-veliki zadatak, s velikom dilemom što to znači – govorila je. - Mislim da je dogovor jučer bio ozbiljan!
Bila je lagano obučena, u bedž košulji, dugih zavrnutih rukava, a spuštenoj preko hlača, kada je neobično ličila na Antigonu, i svijet svih grčkih heroina, koje su me najviše dodirivale, o kojima sam vječno sanjao. Ali, bilo kako da je bila ona bila obučena, ona je meni ličila na boginju. Falila joj je traka preko glave, da vidim ono što sam duboko u sebi – u misteriju - vidio. Tu je postojao jedan veliki trag vjerovanja u božje proviđenje, i ja sam to zvao našom istinom. Na lančiću je nosila taj dan privjesak neobičnog oblika, što mi privuče pažnju, te je zamolih da mi ga pokaže. Bio njen vrat, i ja sam to želio otkriti. To je bila možda simbolika koja me opkoljuje, i sve više steže, i koja mi već sve govori. I kada ga ona jednostavnim potezom izvadila iz njedara, stavi ga meni pred nos, reče:
- Vjera, nada, i ljubav; i nijedno od ovoga ne smije izostati.
- Da! - snađoh se u trenutku, i pomislih kako je to kršćanski svijet, i najveći sakrament njegov; i njegova utvrda. Govorio sam joj:
- To je tajna, i veliki svijet apostola Pavla. On je pozvan da u imenu Isusa Krista zakovitla profetologiju, koju će ljudi stoljećima kasnije misliti. On je tako odlučen. On je moj najveći pandan, u povijesti, i moja obaveza, Svjetlana… i nećeš razumjeti. On je i moj problem.
– Ne, neću razumjeti: Ali evo, drži ovo! - reče mi, kada skide lančić s vrata, što me dirnu.
- Ne nikako, i ne dolazi u obzir! – odbacih tu pomisao. – I dovoljno je da ga sad vratiš na svoje mjesto, i ja sam već sve dobio. Dalje razumijevanje oko toga i nije potrebno.
- Drži! – govorila je - Razumijevanje je nekad i pogrešno kad ga tražiš, a ne možeš ga naći: kao vi filozofi. Onda nešto umišljate. Ali ja, evo, vjerujem da je ovo dobar potez… Uzmi!
Nudila mi je taj lančić, simbolično, i ludo, kada sam ja u trenu bio zbunjen, pa i dirnut, pa i ostvaren. Zaista, tu je bilo sidro kao simbol nade, križ kao simbol vjere, i srce kao simbol ljubavi. Ona je to meni pokazala, i držeći u ruci upereno prema meni. To je bilo beskrajno za mene provokativno, i znakovito.
- Ja hoću ovo da ti poklonim, i za to ima razlog? – reče. – Eto, i možda ti nešto dobro učini. Ja sam sve dobro proučila, i držim ga godinama, i sjedinjujem se s tim, i sve znam; i u malom prstu sve imam: i s tome liježem, i s time ustajem. Ali… ali… možda sam negdje pogriješila?… Možda?!
- Ma ne, nikako! – pokušah je pribrati. – Nikako! Pa to je tvoje, uspomena vjerojatno, i tu mu je mjesto… Samo tu! Pa ja bih umro kada bih ti to oteo.
- Kada sam već sve izgubila, zašto će me ovo podsjećalo na tatu? - reče. - A ako ga uzmeš, znala bih kome sam ga dala, i zašto! - govorila je streljajući me artemidskim očima, blaženo i moćno. - …A to što ti ga poklanjam, je sada veće od njegova posjedovanja: i ti si filozof pa ćeš mi to jednog dana objasniti... možda, kada budem sposobna! Tata mi je dao i rekao da se od njega ne odvajam, i predosjetio je – i tu se zagrcnu u trenu, i suza joj poteče niz obraz, spusti glavu i pokri rukama: - predosjetio je da će me jednoga dana ostaviti samu… jer… jer…
- Svjetlana! - pokušah je smiriti.
Nisam znao kako da reagiram, ali ona je bila ipak pribrana:
- Eto, nisam ga ponudila Samiru! Vidiš! – nastavi. - Sve je tu najveće predstavljeno, i svaki dan se trebaš s tim sjedinjavati. Ti ćeš to uspjeti… Možda sam ja negdje pogriješila.
Ovo mi je govorila ona, i ja sam to morao čuti. Nije znala što sad govori, jer ja sam to nebeski tumačio. Nije razumjela moje odbijanje koje je bilo nepokolebljivo. I dok sam gledao u njezino lice, silina toga zlata mi je udarala u glavu, i išla prema meni, i moja svijest se mijenjala. Bilo je to kao viđenje blažene bogorodice. Ja sam shvaćao filozofiju koju sam vječno tražio; i eto, tu je nalazim. Jedinstvo koje je ovdje uobličeno, i udruženo u toj različitosti, je pravo jedinstvo. I sada, kada joj htjedoh to objasniti - što to filozofski znači - shvatih da je to i nepotrebno. Ona to već sve svojim duhom i umom doživljavala. Ona je to bolje znala u svojoj podsvijesti, nego što bih ja to uspijevao tumačiti. Njezina besvijest je to drugačije izbacivala njezinu svijet. To je bilo nepojmljivo. Tu pojmovi nisu mogli ništa učiniti, i samo su stvar zapetljavali u konfuziju. A ona je bila u pravu, i čitava civilizacija bi se trebala klanjati toj mudrosti.
- Hoćeš da uzmeš – nastavljala je, - da se ne zamaramo – i bila je uporna: - …Vjerim te vjerom da zatežeš Vječnog! - govorila je riječi odnekud poznate.
Bio sam fasciniran s filozofijom koju je izricala. A sada mi je počela to gurati u ruku, na silu, kada sam ja bespomoćan se opirao. Od posljednjih njenih riječi sam drhtao, jer sam moćno osjećao taj kršćanski misterij, i pored orfejskog, i on me jedini uznemirivao. Sve istočne teologije su mudrovale i padale, ali Pavao je bio ozbiljan suparnik, i meni prorok. Vjera, nada i ljubav su istina, kao jedinstvo u kojoj sam odgojen, a onda je došla opomene. Moćno me sad podsjećala. Jesam li ja to kao vodenjak mogao vjerovanje prihvatiti? , Čudesno sam za druge ljude ogrezao u misteriju. A opet govorim samo o znanju. Meni je vodilja ljepota, a moje osjećanje intuitivca govori mi da sam nepogrješiv.
- Uzmi – nastavljala je. - Važno mi je to, i možda da se malo rasteretim na pravom mjestu, i budem na nuli, sama sa sobom, kako nikad nisam bila, i dođem do pravog razgovora, i razgovora koji u meni sad šuti. Možda nađem svoju čak filozofiju. Možda ti se približim?!… Uzmi!
- Pa ovo je tvoj vrat, i tu srastao u njemu, i on je sa svim tim znakovima, i za mene to više ne bi postojalo, i bilo bi drugačije. - rekoh. - Kako ti to pada na pamet? Ja bih umro kada bih to učinio.
- Spasiti se možeš samo putem vjerovanja u sve znakove vječnosti - reče. – A to je tu!
- Ali ja imam ljepotu i misterij, ljubavi; a i u tebi ljubav koja sve ujedinjuje. – rekoh. – Ja nikada neću Boga više imati. Ja ne mogu iznutra vjerovati u tuđe govorenje.
- Pa ja sam tu da te opomenem – reče. – I to je dobro.
Uvijek sam mislio drugačije, i više od vjerovanja, i mislio da mislim istinito, ali Svjetlana je to prevodila jezikom svojih misli, i odnosa; i sada proizvodila buduće vrijeme na crti moje upornosti, i svoje upornosti. Ona je sad iskazivala svoju osobnost. Ipak je čedno upila sve moje istine - bolje nego itko drugi - i iskazivala ih riječima koje nikada nisam čuo. Ona je znala proizvesti misao Nevjerojatnog. Ona je moćno učila moju svijest - brzinom svjetlosti - najbolje što se u ovom trenutku može učiti. Ona je «Poslana!» Ja sam postao učenik, prema kojem je imala naklonost; i prema kojem je boginja imala naklonost, i svaka nimfa naklonost. Ona me okupirala više neko ijedna druga stvar u svijetu, i bila u sustavu Uranova misterija.
- Govorim ti ozbiljno – rekoh joj, - i meni su zadate tri druge stvari, kao najvažnije, a iz istog razloga: i tu se sve poremećuje; ali se sve opet svodi na isto. Ribe više vjeruju, a vodenjaci su u misteriju! Ili je možda ulaženje u misterij najveće vjerovanje.
Možda sam griješio što sam joj ovako govorim, ali sam spontano govorio, i osjećao ovdje bit; i vidio još uvijek sve u magli, ali sam sve drugačije vidio, jer sam volio misterij. Gradnji je uzela maha. Sada sam je s ovim mučio i iscrpljivao:
- Uzmi! – nastavljala je ona.
- Ja sam rušitelj i graditelj, Svjetlana - pokušah je odvratiti, - i možda i nije bilo dobro što si me ikada upoznala. Ljudi ruše kule, zgrade, i ruše gradove, a ja rušim čitave svjetove… Bar to pokušavam! Nikada to nećeš shvatiti. To me kvari i popravlja istovremeno, u beskraj, i to stoji meni kao nerazriješeno.
- Uzmi! – nastavljala je ona kao da ju je neko ludilo spopalo.
- Ljubav, vjera i nada su tu najvažniji tebi, ali nemoj se uvrijediti, ja sam stvoren i izašao iz misterija, i tu završavam, i nikada ga neću napustiti. Ali ima još tu nešto. Učio sam po ljepoti i penjao po djetinjstvu, po Šopenu i Bahu, po Albinonuiju i Rafaelu, ali ja sam uvijek ostajao u misteriju. Djela su mi potvrđivala gdje je on, i to sam vidio.
- Hoćeš li već uzeti? - uporna je bila.
Držala je to ispred mene čarobno uzvišena, i otkrivala tajnu darivanja u jednostavnosti. Bila je prosta u svojoj želji da me znakovima veže, koji su joj bili bitni, a koje sam ja možda podsvjesno zatražio. Nisam joj se volio suprotstavljati, jer sam znao svoju čeličnu upornost, i njezinu krhkost, poslatu meni kao dar i iskušenje. Taj dan sam je ipak uspio odbiti.
Ali ona je svaki dan i dalje dolazila kod mene, i razgovarali smo; i učila me, i ja nju učio; te kada bih ja nešto razdjeljivao i kvario, ona bi ujedinjavala i popravljala. Bila je posvećena. Kada bi – ponekad - oborila oči prema dolje, slobodno bih se zagledao u njezin stas, i zaklinjao vječnošću i svim nimfama, da je moj ovo moj dom nebaski, Dvor uzdignut među svjetovima, koji nikada neću napustiti. U biti, ona je znanje nadmašivala i poništavala. U njenom oku vidio sam sve tajne Artemide, i daljinu stepe; i znak u čudesnim najavama: javljanje proroka koji će konačno do beskonačnog govoriti. Zato je postajala u meni zakon za sve odgovore, i odgovor na sva pitanja, i ona koja nikada neće biti postavljena. Studenim jezičcima vjetar bi uzdizao njezine pramenove kosu, redovno tad podižući u meni najdalje misli, sjedinjujući me sa sedmom stranom svijeta, koju tražim, koju nikada ne smijem zaboraviti; i preko koje ćemo se na kraju osloboditi, možda i otkriti. Da li ću ja nju ikada uspjeti naći? Sada je to znanje u meni remetilo normalan odnos pojmova svijeta, i dopisivalo se sa nekim dalekim slikama, u misteriju. Ja počinjem na brisanom prostoru duha, s nulte pozicije, misliti. Ja počinjem teozofiju misliti, koja je živo otkriće, koja je mudrima sakrivena. Taj dan sam joj rekao:
- Znaš ljubavi, koja je razlika između prethodnog u religiji, i artemidskog svijeta, koji dolazi, po nama, u po tirkiznoj svjetlosti? Ovo dobivaš iz prve ruke, i nemoj zaboraviti da ti je ovo po proroku!
Ona me slušala duhom potpunosti, s razložnom pažnjom:
- Ljubav se pojavljuje kao ujedinitelj na kraju, jer je ona na početku. A oduzmi od jedne ljepote misterij, i od ljepote ništa nema, i ne ostaje. Zato su meni tri druge stvari najvažnije, po Anastasiji, tirkiznoj ljepotici u vječnosti. Ona je izgovorila to, i to je moguće – rekoh. – I po Nini, i po Tatjani, koje su mi isto tako proviđajno govorile. Ja sam to snagom vodenjaka, prosvjetljen, kao metafiziku otkrio.
- Primijetila sam to da si nevjernik – reče, - i da ne vjeruješ. Ali ja vidim skrivene znakove, i otkrivam u tebi duboko vjerovanje. Tvoj optimizam nema nikakvog razloga među ljudima, niti u svijetu, ni u ovom ovakvom životu, ni u vjerovanju – reče mi zapanjujuće.
Govorila je kao da me uči moju filozofiju, i kao da je boginja. Govorila je upravo, kao da ja govorim. Govorila je kao da se sjedinjujemo, zajedno, i sazrijevamo, i počinjemo na pravi način misliti. To je mišljenje u najboljim sferama. Ali eto – kao i nerijetko - ja sam ga brzo zaboravljao.
- Ali možda je tvoje vjerovanje - rekoh joj – u biti neko duboko i daleko znanje u podsvijesti, Svjetlana, i znanje iz nekog dalekog svijeta, koji je već savladao vjerovanje. Jesi li ikada o tome razmišljala? Vjerovanje nikada nije samo vjerovanje.
- Možda – reče. – Mnoge su mi se stvari zadnju godinu ludo preokrenule.
Ja se od znanja nikada nisam mogao odustati, i nikuda dalje krenuti. Ja sam morao znati, dokazati. Ja sam imao Objavu, koju nitko nije imao. Ja sam imao najveći posjed. Prosto vjerovanje za mene je uvijek bilo neko praznovjerje, koje na kraju u liturgijama i crnoj magiji završi; odakle je i otpočelo. Kako sam u to mogao vjerovati? To me nije utvrđivalo u znanju, i mislio sam, kako me je to samo udaljavalo. Na trenutak sam tako morao misliti. To u što drugi ljudi vjeruju, nikada me ne bi moglo zadovoljiti. Onako kako oni vjeruju – mislio sam – to je nemoguće. Ali, oni će svi jednoga dana vjerovati u Anastasiju, i to će biti moja dobit. Artemidu im ne trebam sad, niti smijem spominjati; jer je to daleko, ali će to sazrijevati. To me je sve jačalo, unutar činjenice sa dam se tako formirao i uzdizao. Ja počinjem kopati put, i počinjem probijati zvjezdanu putanju. Iz toga se - nerijetko - slobodno na sve strane može okrenuti.
Bog je Kaos s početka grčke mitologije, i Jestost s početka Biblije; a što se može objasniti samo kao Ja, koji sam potpun. Ta mitologija koja neće prihvatiti tuđe paranoje. Istina iz Ništa, kao čistoća, otpočinje.

***
* n Bio sam sad ponovo s Nevenom i Alenom u tom znamenitom kafiću, kada sam – tu smiren – mogao pred njima staviti na ispit sve potencije filozofije. Moja mogućnost da ih tučem svim argumentima duha, sa svih strana, bila je beskrajna; jer su oni bili nemoćni, i bez obrane, koju nisu na brzinu – a i nikako – mogli postaviti. Sve je sad bilo izloženo mojoj baražnoj paljbi, a u situaciji kakva se samo poželjeti može. Taj racionalizam u umjetnosti nikada nisam volio, kojega su likovnjaci – i modernisti – sad uzdizali. Misleći da tako duhom dograđuju estetiku, oni su samo mene nervirali. Na kraju, možda je taj koncept i bio dobar - kao modernizam, i novi horizont - ali ga oni pravilno nisu znali predstaviti. Bili su zbunjeni pred mojim moćnim pojmovima, i nemoćni čak da shvate odakle dolaze. Ja sam bio čvrst u neprihvaćanjem njihove pseudo/idealističke/filozofije. Govorio sam im da je likovna umjetnost prvotno ljepota, i trebala bi se vidjeti. A da li je ima? Pa ja bih to odmah prepoznao. Govorio sam im, i pokušavao ih uvjeriti da sam tu nepogrješiv. Tako je među nama nastajao stalni sukob nevjerojatnih potencija, i stalna neprijatna konfuzija.
- Ako vi pustite da umjetnost ide svojim tijekom, a život svojim, nema tu niti života, niti umjetnosti – govorio sam im. Život je izranjanje, i uranjanje, koji je misterij. U jednom trenutku pobuđuje svijest svijeta, i počinje vladati, što je zlo; i ona hoće potpuno da ovlada, što je potpuno zlo. A iracionalizam je taj koji je prvi, i ispred sveg; i on je sloboda i otvorenost, jer je poezija duha i sve oplemenjenje. On je Nina: on je Tatjana, i Tamara, i Ivana i Doroteja – govorio sam im. - Volio bih to dovesti do vas, i vi biste drugim jezikom progovorili: mislili nezamislivo. Nemojte misliti da sam ja lud; a i postoje dvije ludosti: uz to, nikada vam normalan čovjek ovo ne može izgovoriti.
Oni su mi govorili da njih ne mogu opčiniti nikakvim imenima, i da se dovoljno se ne udubljujem u njihovu stvar, u tu konceptualnu prorokologiju; a ja sam im nastavljao objašnjavati da sam nepogrješiv u mišljenju filozofije, i da je Centrala duha u mom Srcu. U izmaglici je sad sve, i potpuno jasno sve ne vidim, ali stvar munjevito stasava. To je slijedeći vaš problem, je svjetski problem, jer je Anastazija dolazi kao nerješiva proročica Artemide, i istina u punoj svjetlosti.
Tumačenja su uvijek luda, jer su naknadna. Umjetnost otpočinje od tamo odakle je nemoguće govoriti. Djelo treba reći, što treba reći, i ono se proroštvom dokazuje. Najbolje je kada se šuti ispred nečega, znajući da to govori. Uspoređenja su suluda, ako nisu u duši Anastasije ujedinjena i promišljena.
Sve sam to govorio njima, misleći na boginju, osjećao njezine intime, svagdanje dnevno otkrivanje tajni i šaputanje vjetra u prirodi, ostvarenje visokih misli o neposrednosti. Vidio sam – u svemu, u polusnu – jednog ždrala kako slijeće, i uzlijeće, u snijegu; i to mi je uvijek se vračalo kao nebeski čudesno. On je dolijetao u velikim zamasima iznad zaleđene rijeke, čekao, i opet polijetao.
Čovjek stoji uvijek u opasnosti da propadne, i napusti život, i ostaje sam, i nikada mu nitko na najvažnijem mjestu nitko neće pomoći. On ide u beznađe, ako ide ka istini, i u beznađu će završiti ako istinu ne dosegne. Ako mu Ivana i Dubravka ne dođu, on će zaista biti u propasti i poništen.
- Nisi se nikada udubio u ovo - reče sad Neven, - što ti govorimo, i problem je tvoja hermetičnost.
- Udubio se, ne-udubio! - rekoh mu: - Vidim! Ja sam i realist i mistik istovremeno; i prorok u filozofiji, i ne trebam nikakvih dodatnih dokaza. Posebno me iritira udubljivanje
* n - Lud si i anakron - uključi se Alen, pomalo ljut i razdražen; - zaostao u tom svom vremenu, izgubljen u onoj samotničkoj sobi okrenutoj prema paklu i zlotvorima… Ti su u stvari, znaš gdje si ti: u zraku jednog ručnog bacača, koji samo što nije odapet. Ali, izgleda da su oni shvatili da si lud, pa te ne diraju!
Na svoj način je to izražavalo njihove frustracije na moju samouvjerenost, koja im je izgledala nevjerojatna. Ja sam sa svoje strane bio zadrt u klasici, i tu nisam u konzervativizmu popuštao. Morao sam im dati potvrdu za filozofski dokaz, koji je filozofija u svemu. Morao sam im govoriti do potpune istine, i one moći u kojoj su proroci. A ja sam to činio s dobrom namjerom, te svesrdno davao sakrivene informacije, učeći ih. Ja sam davao njima ezoterijska znanja. Da li sam ja to mogao njima davati? Oni su to prihvaćali djelom, a nikada tu misao nisu do kraja mogli prihvatiti.

***
I u to vrijeme ja se i Svjetlana nismo jedno od drugog odvajali. Sve je sada među nama bilo pomalo začarano, i spojeno, i u najavama, koje su nas čudesno uznosile. Govorile smo o svojoj sudbini, mislili o očekivanjima, spominjali sva moguća rješenja. Odgovori su uvijek bili pitanja koja smo zajedno formulirali, tako da za sutrašnji dan imamo dosta toga za razmišljanje.
I sada je ponovo bila moja soba beskraja, okrenuta prema Rusiji, s najviše svjetlosti, i početak svijeta i svih svjetova. I bio je vjetar i buđenje bogova i nimfi i muza, i svih svetih. Ja sam sad želio zauvijek osjećati to, i zamišljati vječno to bivanje. Mislio sam sjedeći za klavirom - u zanosu – da nama daljine otvaraju misterije. Činilo se da vjetar sad od tamo svira naše zajedničko buđenje, i mi ustajemo, i počinjemo postojati, i nadvisujemo sudbinu koja nam je predodređena. Mi počinjemo dobivati najvažnije odgovore. A taj dan ona mi je nježno rekla, da pristaje na moju filozofiju, samo da je prestanem gnjaviti.
- Možda Anastasija to razumje, pošto je velika kao Rusija, ali ja ne; i njezino ime sve manje podnosim - govorila je. - Pogotovu me nervira njezina moć, ako je takva, s kojom si fasciniran… ako je u filozofiji: znaš koliko me nervira mudrost.
Rekla mi je da u književnosti voli realizam, i da ne zna što je misterij. Htjela je reći da je interesira stvarnost – poetska - ali to nije znala formulirati. Njezino lice mi je govorilo o najvišim stvarima, i otkrivalo da poznaje taj misterij: naviještalo pak najviša rješenja i govorilo. Nos joj je bio karakteran, a čelo visoko s idejama. Pomislih kako je to dobro, i pokušah biti trezven, ali kao da sanjam, jer sam tako bolje otkrivao. Na trenutak bih se pokušao udubiti u njezinu istinu, i vidio uznesenje duha u takvoj slavi, koju nigdje nikada nisam vidio. Upijati ću svaki njen pokret, znao sam da će to biti putokaz, i opredjeljenje. Znao sam da će to biti ono što će mi donijeti sve odgovore.
- Misliš li da postoji budućnost za koju bi se trebali založiti? - upita me iznenada: - kada sam ja na to pitanje upravo mislio.
- Mi se moramo radovati trenutku koji jeste - odgovorih joj, - koji ovdje postoji! Sve je sadašnjost ove vječnosti: drugo je sve skrivanje putanja koje nas vodi u vrijeme, u pogrešno vrijeme.
- Mene interesira budućnost, jednostavna, naša, bez puno komplikacija: Ja ne znam to misliti!
- Ovo je budućnost neke davne prošlosti, ljubavi - odgovorih joj, - i ako nam treba vrijeme, mi ga imamo do beskonačnosti, sad u ovom trenutku, do pune vječnosti. Eto! A Anastasija vodi beskrajnu brigu o nama, po slojevima naše besvijesti: i nemoj je nikada mrziti: Ona upravo dolazi da bi ti došla.
Ja nikad nisam mogao pretpostaviti utjecati toga na nju, i zato sam to ime uvijek izgovarao sa strepnjom. Ja sam ipak to nekako morao govoriti.
- Ako prestaneš nju spominjati i o njoj govoriti, bolje ćemo se slagati! - reče.
- Ali nitko te snažnije ne gura u moje naručje, ljubavi, znaš… i svakim danom, i svakim pokretom, mišlju, svakim odgovorom, tirkizom: sve snažnije i snažnije. Ona se bori. Puno očekuješ od mene da ti odmah kažem, što i ja ne znam. Kockice se slažu, i sve jače nas to poziva.
- Sve jače i jače mi postajemo njezino živo ropstvo. I te se varaš vjerujući da ona živi za nas: mi ćemo za nju živjeti, i umrijeti da bi ona živjela. Ta boja nas udaljava - reče.
Ali ja sam morao misliti na njen svijet, i što je njoj važno, jer ja sam bio na raskrsnici svih svjetova. Meni je sve bilo lako pretpostaviti i podnijeti.
Znaš, malena, a i o Isusu nije sve rečeno, tada kada je dolazio, i ostavljeno je mnogo toga za kasnije. Anastasija mi je jednom prilikom pričala, i rekla mi je ovako – morao sam je nekako odobrovoljiti. - Došla je tako Marija Magdalena jedan dan plačući, i govoreći mu, i iskušavajući ga, znajući da je visoko ona u njegovu srcu, i najviše. Tada mu je govorila kako se nikako ne može očistiti, jer je već toliko sagriješila, da je to nemoguće. On joj je dometnuo: «Znaj mene, i pokušaj me prepoznati kada to bude najvažnije, i budi na mojoj strani kada to bude 'nemoguće': Otvorit ću ti prostoriju svijeta, i biti ćeš svetica, prepoznat će te svjetovi!»
- I to se dogodilo – upita me.
- Da, Anastazija ne griješi kada govori!
- I to je kršćanstvo, i njemu pripada… misliš?
- Pa daj mi ti to reci, ti si kršćanka! – rekoh. – Ja sam najblaže rečeno dezerter.
- Hm! Opet je Anastazija tu, zloslutna, i samo ona – reče. - Zašto bih ja na to odgovorila?
I zaista sam morao misliti tako, jer sam osjećao kako već sa svim bivšim prorocima govorim; i duh vračam unazad, i idem unaprijed, i potvrđujem se, i unutra nimfe mi dolaze da se otkriju. To su znakovi nemogući: One mi čudesno govore. Ne znam krajnji rezultat svih ovih pojava, ali pozitivno me uznemiruje događaj koji se sprema. Pokušavam biti smiren, i zadržati pažnju u njezinoj ljepoti, mislima, u svjetlosti. Stalno nam se događa visoko stanje svijesti, kada me sve njezino inspirira, s nadom koja je u zraku, leteći iracionalno, i s misterijem – opet – s kojim se ja lako snalazim, i u kojem se lako mogu prepoznati. Uspinjao sam se s vjerom, i čak sa njezinim strepnjama, i išao naprijed, ali sam sigurno išao.
Ali sad, kada mi ona reče da mora ići kući, zbog Samira, jer će brzo doći – pošto on zna pokucati na njihova vrata, kada prolazi – ponovo me iznervira i baci van sebe, i vrati na početak. Zadržavao sam je, i sada tu stvar i htio riješiti. Tada je ona zastala na vratima, kada sam ja ledeno okrenut bio prema njoj, odlučan da ne popustim:
- Je li ti njega poštuješ – upitah, - voliš, ili... ili žališ... ili...?
- Veoma je neumjesno da ovdje sada o tome mi raspravljamo - odgovori mi.
- Pomoći ću ti ako ti pomoć zatražiš - rekoh. – Evo, recimo...
- Ja vladam sa njim, i ja sam sa njim savladana… Eto! – reče držeći svoje dostojanstvo. - Je li ti dovoljno? Filozofski sam ti rekla, i odgovorila… čini me se! A što se tiče tvoje pomoći, hvala! Ona bi se sastojala samo u tome da se njega što prije riješiš!
- Možda me u tome gone okolnosti, i viši ciljevi – nastavih, - i ono što je uvijek najteže izgovoriti… A sažali se malo i na mene!
- Zašto tebe toliko ne volim? – poče. - Jesi li me to htio pitati? Hajde! Pitaj me! To ti izbija iz očiju, svake tvoje pore tvoga lica, iz misli, iz pokreta - provocirala me.
- Pa eto, u pravu si; i nikada te to nisam pitao; i daj sad mi reci…
- Nemoj me nervirati!... I dosta!
Odsječe hladno, te pođe naprijed potom se zamisli pa okrenu:
- I što ga toliko mrziš?
- … Nije ti palo na pamet da njega to pitaš?
- Otkud znaš?
- On je prvi počeo! - rekoh.
- E vi ste k'o djeca!
Potom se okrete i pođe, kada sam je ja još uvijek pokušavao zaustaviti je i dozvati. Htio sam joj reći da je ovdje njeno mjesto, i da nema što tamo tražiti, i da se o ničemu ne treba sekirati, jer je sve naše dobro i veličanstveno, i da se o ničemu ne treba pitati, jer je izvan nas sve nemoguće. Govorio sam joj to već u haustoru, govoreći dalje da je sve drugo samo gubljenje vremena, te da zbog toga jednoga dana može žaliti, beskrajno. Nikada neće više ništa moći učiniti protiv svoje ludosti, govorio sam joj; i sa svim mogućim i nemogućim argumentima je pokušavao primiriti.
- Moram ići! - sada bi uporna.
- Svjetlana...! - pokušah je još jednom zaustaviti.
Gledala me ravno u oči:
- Moram! – reče
Tada sam izgubio svaku kontrolu nad sobom, i govorio kako inače se meni ne događa da govorim:
- Znaš što… Ako sad odeš… i ako odeš...
U trenu se ona okrete prema meni, i prekide me odlučnim pogledom:
- Znam!… Neću...! Razumjeli smo se!
I odleti još jednom me pogledavši čvrstim pogledom Artemide, u situaciji kada sam ponovo u njenim očima vidio istinu, i putanju neba, i srditost Dubravke, i Ljepotu Nine, i vjeru Darije, i jednostavnost Nađe. Vidio sam misterij. Ja sam sve vidio. Vidio sam blagost i čvrstinu boginje – čednost i uznesenost. Pogotovu se sad stresoh.
Nisam imao smjelosti, snage i odlučnosti da mislim što sam učinio. Bio sam zatočenik svojeg ponosa i nesmotrenosti, i svoje nepopustljivosti. A kada je ona nestala s vjetrom - u vremenu – prekinuvši naš odnose, naša susretanja, to bi upravo onako kako sam zatražio. To sam zaželio, i to sam i dobio. I sada, sve što smo zajedno s mukom gradili, rušilo se, i osjećao sam daleki žal u njezinim očima - koja sam zamišljao - u svojoj sudbini, u postojanju vaseljene koja se ovako ovdje određuje. Nimfe su plakale, izvjesno, i željele mi pomoći u mojoj nedozrelosti, i činile to da bolje kodiram znakove. Zašto sam ja mislio – i toliko bio uvjeren – da znam sve algoritme, i tajne putove svjetlosti? Zašto je moja samouvjerenost bila moj problem? Pretjerao sam ja; pretjerala je ona. Mi smo oboje toliko tvrdoglavi, da bi se odmah mogli ubiti.
Mogao sam sada na miru – u svojoj nesreći koju sam dobio - razmišljati o svemu. Tu sam poslije izvjesnog vremena shvatio, da je njezina odgovornost bila naprosto ljudska i prirodna, a moja odgovornost se dijelila, na odgovornost prema njoj, i na odgovornost prema Dvoru Artemide, boginje, u najvišoj nad/nebeskoj svjetlosti. Da li je to isto, i da li se to ikada može izjednačiti? Svojem egoizmu sam sve mogao uništiti. Svojim mišljenjem nimfi sve sam ujedinjavao, i opet razbijao. Znao sam da ona nije mogla voljeti Samira onom čednošću, kako se vole zaljubljeni, ali sam ipak je mučio - i sebe tim mučio – i u tome istrajavao, i u tome nalazio skriveno zadovoljstvo. Moja odgovornost je bila neodgovorna, i čak poželjna, možda, nekom vaseljenskom programu; koji sad ne znam, ali nas ta istina sada uništava, koja nas i stvara, i sigurno će s osobitim znakovima doći. Čitava stvar se lomila na ovom mjestu sobe moje s klavirom, na prvoj crti bojišnice, sa Šopenom i Bahom: koji su davali od sebe sve što su mogli, i koji su prorokovali. Točka u središtu svemira je bila tu, ili sam je ja – možda – kako sam se kretao, pomjerao. Sjećam se prije toga je zašutjela šutnjom boginje, i ostavila znak što sam odmah morao tumačiti kao neki osobit, i sjetiti se Euridike, koju čitav svoj povijesni život šuti, ali povijest vječno se pita što je ona govori, i što je ona htjela izgovoriti. Sada mi je Svjetlana na mojoj koži to prikazala. Učinila je to u trenu, kada je moja netrpeljivost prema Samiru dovela do upravo takvog oblika napetosti i tragedije, i bila u prilici da me ili uzvisi, ili uništi. Stavila je zid između nas, i govorila ponovo čudesno, kako se ljudski ne govori. Ona je govorila kako živi s odgovornošću u svijetu koji je hrani, i održava tu misao budnom. Ona mi je – čak - govorila da je bolje sa mnom nekada šutjeti, jer sa mnom je uzalud nekada govoriti.

***
I poslije toga, bi večer, pa jutro; pa opet dan prvi poslije te večeri, pa opet svitanje: i sve sa mojom patnjom, strepnjom i neizvjesnošću, za svoj život, za njen život, za dva života koji su tako postali ovako podijeljena. Ja sam ujutro pošao na posao, ali usput, kako su počele padati granate navratio do Nevena na Marijin Dvoru, eto, da spojim ugodno s korisnim, i da provjerim vrijeme inkubacije svojih misli u njemu, i vidim što sam učinio, da li je to u njemu postalo djelotvorno.
* n Mir je tada iznenada se pojavljivao, i gubio, kada su mirovni pregovori u Ženevi bili kao na ljuljačci - i hoće i neće - s malo nade, i s beskrajnim iščekivanjima. Oni su bili obećanja ludima, i činjenica u koju su se neko jedino mogli uzdati, oni koji ništa drugo nisu mogli vidjeti ni pretpostaviti. Ali, kako bilo da bilo, nama se ovdje sve do smrti se i u beskraj pogoršavalo.
I uvijek tako, kada bi se tako nešto negdje u smislu mira potpisalo, nama bi bilo još gore. Igrane su ružne igre u tom vremenu, i informacije su prestizale jedna drugu; i bile u svojem istraživanju po nama: po silama koje su oblikovale svjetske programe demokratskih paranoja; po prevarantima koji su sada mućkali bućkuriš, da bi onda ovdje na miru lihvarili. Sve je to izazivalo takve odgovore, koji su postavljali još gora pitanja, od onih zbog kojih je rat i krenuo. Pa eto, koliko jučer se govorilo da se Sarajevo nikako ne smije podijeliti, da bi se danas govorilo kako se ono ipak – i sigurno - dijeli. Preko naših leđa se odvijala preobrazba međunarodnog prava, kada smo mi bili ti, koji se nismo mogli oteti utisku da živimo - i preživljavamo – univerzalne odgovore, koje je – eto – nekad negdje, na jednom mjestu, trebalo provjeriti. Ali - i na kraju - bilo što da se dogodi, da grad ostane ili podijeljen, ili cjelovit, stvar je takva da, grada više nema, i uz to on više ne postoji.
Neki su pregovarači uz to, bili robovi samih svojih suradnika, koje su sami odabrali. Govorili su zbunjeni, i govorili su ne znajući što govore, jer nisu iz sebe govorili. Oni bi najradije da grad podijele, ali tako da grad ostane cjelovit. Teško je to sve bilo formulirati.
Vens i Oven, kao rukovoditelji ove konferencije, bili i čuvari ovog malog «nemira» u svijetu, kao svjetskoga mira, i zaloga svjetskog mira. To je bio za njih sukob inspirativan za razmišljanje. Precizno su svoju ulogu obavljali. Oni su izvršavali zapovijesti, i pomalo u svemu tome dodavali. Svijet je u ovoj tragediji – kao komediji - ugodno se zabavljao, promatrajući sulude, u suludim situacijama, koji se za sulude ideale bore. Zloduh nije smio izaći iz boce, i to su oni dobro znali, i uvijek na pameti imali. Njihovi poslodavci su im – izvjesno – naredili, da ovdje bude upravo onako, kako se (mi) iz sadašnje situavije naše mentalne i materijalne klopke ne možemo izvući. To je bilo u biti bdjenje svijeta nad samim sobom, u kojoj situaciji nas svijet čuva od nas samih, da ne padnemo skroz, i do kraja se ne pokvarimo, i sviju ne pokvarimo. Ovdje je određen problem, i kodiran, i dokazano da ga mi sami ne možemo riješiti. To je bilo najvažnije. Neki su bili nesretni zbog ove činjenice, i to govorili, a drugi opet - u svojoj zbunjenosti i pometnji – sretni da ima netko da im pomogne.
Sada smo sve ovo slušali na televiziji, kada je došla Nevenova susjeda Štefica u stan, i njegov školski drug Boro, s kojim sam se eto skoro upoznao. Odmah smo zapodjenuli konstruktivne razgovore, i razmotrili sve moguće varijante bijega; gdje su svi planovi bili beskrajno idealizirani, i skrojeni u velikom misteriju ropstva. Sa mnom je došla i Dijana, moja susjeda i studentica glazbe, i moj student filozofije, inače unuka gosp. Marije. Razgovarali i o toj novoj osobi koja je iznenada ušla u moj život, o čemu je Neven već nešto znao, a ja mu dalje i nisam želio pojašnjavati. Morao sam mu reći - kada me provocirao, u jednom času – da iza nje stoji apokalipsa, a ispred nje novo stvaranje svijeta. Govorio sam mu da je ona točka u središtu svemira, i da je to nepobjedivo, pošto je to predodređeno po artemidskom misteriju, i treba se tako misliti, tako izgovoriti.
- Interesantno! - dodati će Neven. - Ali od tebe sam to i očekivao.
- Međutim, ne znam da li mi je djevojka:… pogotovu od jučer… ne znam - rekoh.
- E pa pogotovu sam to od tebe očekivao - nastavi.
Boro je slušao, kada nije znao o čemu se radi, te je sada na svoj način komentirao razne situacije, i pomalo se šalio.
- U ratu su ljudi primorani da svašta govore, jer ih svašta poremećuje - poče, - i ne možeš ih razumjeti; ili ih drugačije moraš razumjeti, i početi se igrati sa razumijevanjem; jer se svi počinju s pameću igrati.
- Problem je moj Boro kada se ljudi počinju igrati bogova – odvrati mu Neven.
* n Boro je polako zauzimao stav o meni, i činio to ipak tako, da sve bude realno. Ipak je glavna tema bila politika, i sve ono što se ovdje oko nas događalo; i ono što smo ovdje slušali o nama i svijetu, kojega oblikuju velike sile s globalnim zamislima, a ovdje naši osloboditelji: koji su na svoj način i ovdje vodili između sebe nekakvu borbu. Sada smo svi počeli zauzimati mudre stavove o tome, i o tome govoriti.
A upravo je sad bio na televiziji intervju jednog pregovarača iz Ženeve, koji je govorio o svemu što je tamo se događalo, kako je on vidio; i rekao kako je sve zapelo oko mapa, i da je došlo do trgovine između Karadžića i Bobana, govoreći, «te ovo će selo u ovoj provinciji, te ono će selo u onoj provinciji; te ovo će zamijeniti za ovo, te ono će zamijeniti za ono, i tako u nedogled». To je njemu bilo više nemoguće slušati, te mu se i smučilo: «Oni su se toliko zapetljali s tim granicama, da će učiniti jednu dobru stvar za državu, koju i ne očekuju» - govorio je sada pomalo i sretan: «Srušit će konferenciju koja počiva na Ovensovoj ideji o podjeli Bosne i Hercegovine: I to učiniti upravo na tim osnovama, na kojima je ona i sazvana.»
Sve smo to slušali na televiziji, i komentirali, dok je bilo interesantno, i dok najvažnije nije završeno. I tada smo - pošto je Nevenov prijatelj odlučio ići - pošli svi dolje za njim, niz stepenište do izlaznih vrata, da ga ispratimo: ipak u nevrijeme, jer granate su pomalo padale, a pregovori su slutili njihov dalji takav nastavak. I sada smo svi sišli do izlaza iz haustora, i već se pozdravili s njim, kada je on izletio vani u trenu, i potrčao prema parku preko puta. Ali samo što je on to učinio, i pružio korak, tresnula je jedna granata u blizini, pa zatim još jedna.
- Boro, vrati se! Boro…! – panično je viknuo Neven za njim. – Boro, odmah se vrati!
A ovaj kao da nije čuo, nastavljao svoj put, trčeći kao da se ništa ne događa, te ubrzo, stigavši do jedne klupe, podigao desnu nogu na nju, te tu između drveća u parku, počeo vezati cipelu.
- Boro, vrati se, odmah se vrati! - ponavljao je Neven, dok se tutnjava pojačavala.
Ali ovaj je – međutim - smireno i hladnokrvno sad vezivao remenje na cipeli, okrećući se prema nama u haustoru, koji smo onako zbijeni i sabrani na vratima čekali, gledajući što će se dogoditi.
- Boro, čuješ li me? - oko nas se prolamao moćan odjek Nevenovog glasa.
- Nevene! Slušaj! – počeo on od tamo, pošto udahnu i uze zraka: - Znaš što... Čuj! - Pa ponovo se okrenuo prema dolje, prema svojem poslu da ne pogriješi, dok su granate i dalje rominjale: - Nevene! Ako ja slučajno poginem, a ti svima pričaj: «Fino sam mu ja govorio, ali nije htio da sluša»!
Te skoči, i odleti dalje kroz park, prema prostoru prema daljini, i nestade iza prvih zgrada, što su bile nama na obzorju. Nikada ga nisam više vidio. Iza njega je ostao trag njegovog razumijevanja rata i granata, i svijeta - iz kojeg bježi – moj trag misli u vezi s njim, te sve polako i jednostavno opet to odlazilo u nekakav zaborav, i bilo kako da se nikada i nismo vidjeli. Realno razumijevanje svijeta nije jedino razumijevanje svijeta, i postoji razumijevanje u svim oblicima besvijesti, koje se ne može vidjeti.
I tako je išlo vrijeme po prostoru našeg postojanja, po vremenu, po nekom dalekom proročkom dogovoru. Rat je u nama svaki dan brojao mrtve, te su danas samo povlašteni dobili pravo za to brojanje, za život, ako je to više bilo interesantno. Živi tako, kada se po mrtvima misle, pojačavaju svoju vjeru u Boga i življenje: Treba više vjerovati. Meni više ništa nije bilo važno, da li postojim, ili ne postojim, nego da li je moje postojanje u skladu sa nebeskim vizijama koje dobivam svako večer, i u tome vidim veliki program. Tu sam nalazio tajnu smirenja i uznesenja, i mislio pozitivno, i na kraju veličanstveno; i izvlačio se iz onoga u čemu sam bio. Tu sam imao misterijsko jedinstvo i otkrivanje.
I vratio sam se predvečer s posla kući, kada sam zbog svega što mi se događalo nisam bio nizašto. Oko mene se sve zatvaralo. Zid koji se dizao na sve strane, činio mi se neprobojnim. Moja velika soba okrenuta prema beskraju, bila je bespomoćna. Klavir je stajao tu kao nijemi promatrač moje agonije; i samo naizgled me zvao da nešto pokušam. Jesam li to mogao? Uvijek me on znao dići iz mrtvih, i naći prvu riječ; i izgovoriti Nemoguće. Ali sada je trebalo za to imati snage, i vjere, i najjednostavnije: to je trebalo početi; tu je volju trebalo dobiti. Trebalo je imati dovoljno količine (ljubavi ili) misterija. On je mogao izraziti moja osjećanja, i orfejsku šutnju Euridike, i artemidski odgovor. On je mogao govoriti, kada sve drugo šuti, i šutjeti, kada sve drugo - pogrešno - govori.
I sada sam mislio, da ako je Svjetlana kao ja, nikada mi neće oprostiti, te se sve naše tako - i prije našega početka - završava. Nikada mi neće doći; i moja duša proroka je prokleta, kada je već takva. Ja sam u klopci vlastite snage i tuđe nedozrelosti, ali i svoje podsvijesti. Umjesto da zauzdam svijet, po duhu, onako kako sam osjećao – i po misteriju, kako mi je predodređeno i dano – sebe sam zakovao za dno: njoj izrekao zapovijest koja se u ljubavi ne prašta. A ako je ljubav veća od ljubavi - što je opet nemoguće - onda još ima nade: što znači opet da je nema. Tako je sve stajalo na mrtvoj točci, i više nisam dobro ništa mogao misliti. Ipak, ako se to dogodi, svašta se može dogoditi. I upravo zbog toga - i zbog svega drugog što mi je padalo na pamet - ja nikako nisam smio dopustiti da ona popusti, i čekati. Taj sam joj dolazak ja joj zabranio, i moja nepromišljenost je bila ubitačna -- ludo uništavajuća za oboje. Sada se čudim svojoj bahatosti, i polako sebe uvjeravam da mogu biti bolji. Ali proroci su upravo najgori u dogovoru, jer je s njima dogovor nemoguć: i u biti, oni se ne dogovaraju, i oni govore ono što se treba izvršiti. Oni završavaju, i novi svijet otpočinju.
Tako meni sada nije ništa drugo preostalo, nego da slijedim jedan put koji je moguć, i da se sjetim našeg zadnjeg razgovora o vjeri i vjerovanju, pa je htjedoh s tim obradovati, tako što ću pokazati svoju promjenu, i ona će to shvatiti: i ona će znati s blagim svojim duhom da pokrije. Otišao sam ravno na njena vrata i zazvonio.
- Dobro si primijetila - rekoh joj, - i sam nevjernik, i ja ne vjerujem… Svjetlana. Meni su istina i znanje, moja intuicija, koju dobivam svako veće, i u tome vidim veliki program: vidim bit i istinu, jer je to Objava. Naspram svega što se okolo pojavljuje kao iluzija, to je stvarnost u koju vjerujem. A ona mi govori o tirkizu – nastavljao sam. - Ipak, u svijetu vodenjaka, i mislim da je to više od pukog klečanja pred ikonostasnim sakramentom.
I šutjela je božanskim mirom, kada sam ja opet eto griješio. Bilo je to ponovo iskustvo, iz kojega se trebalo vaditi. Duh je moj se nevjerojatnom brzinom sa sad morao snalaziti u novim okolnostima, koje su bile zadate. Ja sam nastavljao najbolje što sam znao:
- Možda danas poginem pa sam došao te vidjeti. Imam ružne slutnje zbog našeg zadnjeg razgovora, pa eto, Svjetlana, to mi je potrebno. Samo da ne ostane na onome – govorio sam. - I znaš ti što bih ja tebi volio reći?!
- Nemaš hrabrosti za to! - iznenadi me.
- Pomozi mi! – rekoh. - Ja se uzdam u tvoju divlju prirodnu, bez školske filozofije, koja je od nimfe što misli brzinom svjetlosti. Ja tebe više u tome ne mogu slijediti, Svjetlana, i ti me nadmašuješ, i ja osjećam kako gubim dah. Da li ti razumiješ to? Ja se ne mogu sad bez tebe dalje kretati, a i ne mogu više vratiti na svoju početnost.
- Zašto mora svako naše susretanje biti ovako očajno? Ja mislim da je ovo previše, i da se s tim treba jednom rastati, i završiti. Zamorno je Slavene – govorila je - i komplicirano. Na žalost – reče i okrete glavu.
– I to je opet tvoje vjerovanje, u koje ja ne vjerujem - rekoh.
- To je moje intimno znanje! - odgovori mi. - I moja intuicija je misao vodenjaka.
- Možda...?!
- Možda je tvoja griješila, Slavene, jer si previše u nju vjerovao; u sebe vjerovao, pa je tvoje vjerovanje nadmašilo tvoju vlastitost. Razmisli malo o tome! Nije unutra sve dobro isplanirano, pa je nekuda skrenulo.
- Možda! Možda sam ja nemoćan da ovaj razgovor dalje nastavim – rekoh
I zaista je vilo tako. Otiđoh od nje, pošto me ponovo dotuče svojom mišlju, ne rekavši više ništa. Mani je sad bilo važno samo da sam razgovor otpočneo; inače bih ostao očajan - bez toga pokušaja - u postojanju koje više ne bi bilo, u idejama koje bi bile prazne, u sobi koja bi sve manje mogla da postoji i sve manje mogla govoriti. Ona od jednoga trenutka – ipak sam mislio – neće postojati, što je bila sudbina mojega proročkog bitka To je bila zloslutna činjenica koja me razdirala. Ja se nisam mogao pomiriti s tim; a u tim stvarima se nisam nikad varao. Nastojao sam da nađem rješenje koje je rješenje vječnosti, u vremenu. Ta soba mora postojati, i njezino sve mora postojati, što izlazi iz misterija. A ovo je sada samo njezina agonija, i produženje agonije, koju ja moram brzo riješiti. Ali ako stvar se brzo iz temelja ne popravi, ništa ja neću uspjeti, i sve će otići u nepovrat: od jednoga trenutka naš će susret tu biti nemoguć, sve će biti dovršeno. Progonilo me nemilosrdno to žrtvovanje za viši cilj, u koji sam vjerovao, ako sam ipak uopće u nešto iskreno vjerovao. Da li sam ja znao u što sam vjerovao?
I kada sam došao doma, razmišljao sam kako kod mene sve zapetljano, ipak, u ovoj sobi sibirske vječnosti; i mislio kako se tu već sve dogodilo što se imalo dogoditi, i zapisano na mjestu gdje se imalo zapisati. Što ja imam ima još otkriti? Tu je Svjetlana dolazila: Anastazija mi je tu govorila. Neke stvari se više ne mogu vratiti; a doživljaj mističke svjetlosti Artemide i nimfi je ostvaren. Bio je to ipak doživljaj proroka. Nad njim sam se trebao diviti. Kako bi inače mogao ovako govoriti; i imao moć: i imao volju da ovako govorim? A to bi trebalo značiti poraz i pobjedu, istovremeno, iz jednog najprostijeg razloga, a koji se sastoji u tome, što iza ovoga se može slobodno umrijeti. Život će novi sigurno da se rodi. To je bilo u programu proroštva, koji uspijevam misliti u svojoj intuitivnosti; koju sam iznad svega uzdizao, i u njoj dobivao skrivena znanja, te nakon toga uspijevao u najvećoj čistoći misliti. To je moglo podići novi svijet, u kojemu treba netko onda dobro živjeti.

***
* pp Život naučio da u jednom trenutku imam sve, i da bih u drugom sve gubio. Ipak, životinjski instinkt mi je govorio, da je zauvijek «sad najbolje», i da na tome trebam raditi: i nad tim postavljati pitanja, te sadašnji trenutak – koji određuje sve – jačati. Htio sam naći sreću u tome što to mogu misliti.
Kasnije, u nastojanju da sve ovo malo zaboravim, i da se zabavim, izašao da pokupiti treske od kestena, koji je skoro posjećen, te pokušao odlomiti još koji komad od panja, što je preostao. Drva su bila svježa i nisu mogla lako gorjeti, pa sam stalno vatru morao podržavati s komadima šperploče. Vode nisam imao u dovoljnim količinama, pa sam je trošio na kapi; a pošto bi deterdžent bilo teško sprati, svaki bih sud pažljivo prvo prstom obrisao, a potom lagano s malo vode polio. Iz tog razloga su mi ruke stalno bile ispucale i hrapava: i neprestano se kretale iz vrućeg u hladno.
Slušao sam sad na televiziji - kako je iznenadno došla struja - izjavu Predsjednika Predsjedništva države, koji je eto, nakon iskustava i utisaka iz Ženeve, govorio. Govorio je kako, tobože: «Našem narodu treba mir, a nude nam se rješenja gora od rata!» Pri tome je bio to otvoreni skup, na kojem je svatko od prisutnih koji su se tu našli, mogao se javiti za riječ, izaći za govornicu i izjasniti se po svim pitanjima koja su ovdje bila goruća. Mnogi su sad vidjeli priliku da se istresu, i oslobode svoje frustracije i prikažu svoju bistrinu: svoj prikriveni talent za politiku, razumijevanje globalnih geopolitičkih odnosa; te dokažu kako je prava šteta što oni ne učestvuju na pregovorima, za status i jedinstvo Bosne i Hercegovine, te da je to neoprostiv promašaj. I sada, pošto je završeno izlaganje jednog takvog diskutanta, digao se Predsjednik Predsjedništva, očito jako iznerviran i ljut, pa su mu riječi izlazile kao erupcija vulkana, i tom prilikom je govorio: «Neka gospodin Festić ne objašnjava što mi trebamo na pregovorima govoriti međunarodnim predstavnicima; i neka nam ne tumači kako mi treba njima da govorimo! Kao da smo mi ludi, i kao da mi ne znamo govoriti!… Neka on nama ne sugerira pitanja koja mi trebamo tamo postavljati: kao da mi ta pitanja ne postavljamo; i kao da smo mi mahniti, i ta pitanja ne znamo postaviti!» - Zastajao je stalno pomalo, ljut da malo uzme zraka. – «Neka on nama kaže kako da mi s puškama zaustavimo Mladićeve topove i tenkove, koji ruše sve pred sobom po Bosni, na što naiđu!… I kaže: 'Treba im reći da je Bosna i Hercehovina suverena i neovisna, međunarodno priznata država!': Kao da im mi to ne govorimo!», sav se zapalio od muke. «Pa rekli smo im to stotinu puta; i samo im to govorimo; i ništa im drugo ne govorimo… i sami smo sebi dodijali to govoreći!» I kada to reče, pođe prema svom mjestu, pa se u trenu predomisli, i vrati za govornicu: «A i kakva je to suverena i neovisna država, a po njoj špartaju tuđe vojske?»
I ode on na svoje mjesto vidno i dalje ljut, i uzrujan, kada se sve to meni učini simpatičnim. Bio je nadahnut, i iskren, i govorio kako i jest. Sve sam to slušao na televiziji, u situacija koja je bila očito uzavrela, i pokazivala kako je tamo donošenje odluka bilo očito mnogo napornije, nego što se je nama ovdje iz našeg ugla izgledalo. Iskreno, nije moglo biti naporno kao podnositi ovaj rat, zarobljeni u ovom svijetu, u gradu, ali je bilo drugačije u kvalitetu, i u težini približeno. Oni koji su spretnošću svojom, i odlukom proviđenja – uspjeli se nekako kroz politiku izvući, sve su to vidjeli drugačije. Mi smo odluku već u sebi donijeli, i ona se sastojala u tome da nužno i pod svaku cijenu, rat treba zaustaviti, bez obzira na topove i tenkove, i crte bojišnice, koje su već na licu mjesta konkretne.

***
Tri dana ja se i Svjetlana nismo vidjeli, što je bilo za mene bilo tragično iskustvo, koje je išlo do nepodnošljivosti; a gdje me nimalo nije tješilo to, što je to možda i potrebno. Bilo je to vrijeme čežnje i meditacije, pročišćenja i iščekivanja; konačnih pojmova i beskonačnih pojmova, koji su se sad u meni rojili. Gledano iz ove naknadne pozicije proteklog vremena, to je bilo dobro da se ojačamo, utvrdimo u sebi, i malo izdvojeni o svemu promislimo. Bilo je to i dobro da se duhovi smire. Očaj sam - međutim - jedva podnosio.
Izašao sam na ledano jutro toga studenog mjeseca, kada su se valovi magle lagano vukli među zgradama - preda mnom - i osjetio kako je neko vrijeme ovdje izgubljeno, i odsječeno; i gurnuto tamo gdje ga moja volja više može slijediti. Ja sam se sve više gubio. Nisam se mogao više vratiti u normalan takt svijeta, i živjeti. Laganim pokretom zakoračio sam na prostor Šibenska ulice, puštajući na miru nekom dobrom snajperisti da sve konačno završi. Nisu to jutro ovuda pucali, što je bilo i loše, i dobro. Nisam više svoju situacije u ovom vremenu mogao dobro procijeniti. Sve oko mene se zatvaralo u jedan uski mračni prolaz, koji je išao ka bezdanu. Netko je sa prozora mogao se začuditi bezbrižnom jutarnjem «ludom» šetaču, i postavljati realno pitanje normalnosti. U daljini su se čuli moćni udari topovskih granata, i muklo cijepanje prostora teškim mitraljezima; koji su me podsjećali na mjesto gdje sam, što sam, i kako se odavde nikako ne mogu izvuči. Ispred mene je upravo - u tom trenutku - pretrčala jedna omanja grupa čilih i sretnih boraca, rumenih od mladosti, od kojih je svaki duboko u srcu znao – i imao urezano - kako je ovo borba za pravog boga, i pravu religiju; a koja će im skratiti muke dosadnog svagdanjeg učenja u školi, i ubrzati sazrijevanje. Moja artemidska teologija - koju sam svaki dan stvarao - ovdje nije bila više u pitanju. Ovdje je bilo u pitanju samo vrijeme Početka njezina Otpočinjanja.
++ +9+++++ tu na ispitu. Ovo je bila odluka vječnosti, koje sam se pomalo i bojao. ++++ Ja nisam htio biti veliki, ali je jad nemoćnih na tu veličinu mene gurao, pa sam +++ u svemu dobivao u tom vremenu sve veće sotonsko stanje prkosa, koje jedino Artemida može pomiriti. Ipak, ovdje su u pitanju bila +++ , jer je ovdje na ispitu bila moja ispravna odluka između dva svijeta, iz razloga koji su bili praktični. Objava nikako nije mogla doći u pitanje: Bilo je samo precizno pitanje vrijeme njezine Početka. Da li sam imao pravo tako misliti?
Imao sam sreće, poslije svega, ako se to tako može zvati. Neozlijeđen sam se vratio do naših zgrada, i pošao kroz naša dvorišta, prema stanu. I tu, u podrumskim prolazima - i hodnicima boga Hada – veličanstvenog - sada, iznenada, naišao sam na čika Ziju; koji me sačeka, kad me ugleda da mu priđem. Zaustavismo se u haustoru te druge zgrade u nizu, njegove, a on imao nešto važno mi reći. Uvijek je tako volio iskustvo sa mnom podijeliti.
- Nije bilo veselo sinoć – počeh ja prvi, kada se primakosmo. – Čika Zijo? Čuo sam mnoge stvari, i netko mi je govorio, jer sam prenoćio u gradu.
- Ravno u kupatilo, moj Slavene… Uh!… U kupatilo… Ravno!
- U kupatilo više vašega stana, čuo sam? - upitah ga.
- Ama što da ti pričam: Mora da je nekom navođenom raketom.
- «Navođenom!?» - iznenadih se.
- Ama da… navođenom, moj Slavene… Eto ti!
- A zašto navođenom? - upitah.
I podiže on znakovito prst u zrak, i okrete se prema meni značajno:
- Mokri čvor!... Zna Radovan što radi!
Nasmijah se.
– …Pa pobogu ste, čika Zijo, pa nama vode već mjesec dana.
- Ama pusti to!… Znam ja sve, i ne treba meni nitko ništa pojašnjavati. Sve je meni jasno i pojašnjeno, da mi se više ne treba ništa govoriti… Nego pošao sam dolje, evo – nastavi - da vidim ima li netko cigaretu, jednu, a nju sam ostavio gore nek' mi nasjecka malo one žalfije, za svaki slučaj… do đavola, neka je… I navik'o sam na nju. ... Neki dan, moj Slavene, dobih malo pravoga duhana, i umalo ti se ne udavih.
- Ah!… Ne vjerujem da će Vam čika Zijo itko toga dolje imati - rekoh mu.
- Ama ona Janja, Slavene… Janja… Uvijek se nekako snađe!… I znaš – reče on pošto je pošao, pa se vrati: - …Ona ti jest krštena, al' sto vragova iz nje izviruje.
- A dobro je i s tim travama malo istraživati, i to s tom žalfijom je novost na svjetskom horizontu; a i list od oraha čuo sam, može: zašto ne... A i čika Zijo, kada smo već kod toga: znate li Vi , i možete li mi reći, kako je duhan došao u Europu? Eto, hajda, da vidimo?... Ne znate?!... E ovo vam sad moram ispričati; i bit ćete iznenađeni – počeo sam sad malo da se opustim. – Znate ono, kada su europski istraživači tamo upoznali Indijance, u Americi. Sprijateljiše se oni k'o s njima, te im dadoše vina malo da ovi probaju, a ovi njima opet za uzvrat dadoše tih opojnih trava, nešto k'o marihuana. I vidješe ovi da je to dobro; i jedni i drugi vidješe da je dobro, i «aleluja» im udari u glavu i jednim i drugim; i što će Vam biti? Dogovoriše se oni za trampu: ovi njima da daju vina, a ovi njima za uzvrat te nebeske trave. I gledajte sad: Ovi zapadnjaci, prevaranti, već kakvi znaju biti, smisliše nešto. Imali u potpalublju nekog ukiseljenog vina, te im taman dobro došlo da ga se riješe. Daju oni njima to vino; ali, sad ćete vidjeti jada: Ovi Indijanci kada to otkriše da su ih prevarili, da im se osvete, podvale im taj nesretni duhan.
- Ha, ha! – nasmija se čika Zijo. - Ama nekoj mi reći!
- I Europa se udavi pušeći, i dimi se, i od dima se ne vidi - rekoh. – A zna li ona uopće zašto se dimi?
- Ama je li to stvarno istina: Ma nije moguće?!… Ali opet, i ne znam što bih ti rekao: Ne valja ni s njim, ne valja ni bez njega.
I pođe on veseo svojim putom, ali se iznenada zaustavi:
- E Slavene, i ovo ti moram ispričati – poče sad kada mi ponovo priđe. - E pa kakav sam ja baksuz, pa to još nigdje nije viđeno. Malo prije, evo, slušaj ovo, molim te!... Malo prije ja ti se obradovah, vidim žena napravila pitu, i bijeli se nešto iz nje, i ja mislim sir, majku mu, kad ona smotala rižu... e moj Slavene: Rižu! – govori i maše glavom, i uzdiše: - Prevarih se pa zagrizoh veliki komad… E pa ti ostani pri zdravoj pameti!
I mahnu on rukom, te ode svojim putem dok je još nešto gunđao, što sam ja pomalo i čuo, a pomalo mi se i opet sve gubilo u izmaglici, i zamotavalo u tamu: iz koje sam i došao taj dan, i s kojom se sad ponovo moram suočiti.
Razmišljao sam kasnije o svemu što preživljavam, i pokušavao skupiti snagu za dalje: htio biti smiren. Znao sam da ovako dalje neću moći, i da je svako počinjanje sa Svjetlanom – koja je svakog trenutka bila meni na pameti – neko stalno sukobljavanje i stalno uvlačenje u borbe. Pojavljivao bi se neki nejasni put, ali se brzo i gubio. Trebalo je stalno istraživati svijet, i svjetove. Bilo je to pitanje odgovornosti. Ja sam uvijek nešto u nekom nejasnom obliku dobivao. Imao sam stalni nemir, koji sam ipak volio. Ona je živa osoba, i nije nimfa; a morala bi zauvijek živjeti. Ali kako? Polako sam s njom smirivao odnos, i izglađivao ga, jer nisam dugo mogao izdržati dok je nisam ovamo doveo. Ona je bila moja istina i svijest, utvrda i riječ iznad beznađa; činjenica koja otpočinje drugačije da govori: podsvijest koja me savršeno profilira. Ona je bila jedina koja je mogla nešto promijeniti. Ona je mogla ispuniti moje uvjete zakonodavnog misterija. Govorio sam joj:
- Ne postoji neka druga vječnost, osim naše, koju trebamo čekati, jer naše postojanje je nova religija.
Ona me tada zagrli, prvi put u životu, nasloni glavu se na moje rame, što mi bi osobita milost, i dobar znak. Treba nastaviti živjeti – pomislih - i moj put se velelepno otvara. Ta misao me uznosi visoko iznad bezdana, i daje nadu. Uzeh ponovo konce u svoje ruke, i govorio sam joj:
- Mi uvijek trebamo dokazivati veliki gubitak, da bi dobivali i bili… i to je čudesno. Mi smo naizgled prokleti, kada nam se vrata na drugoj strani otvaraju.
- I tako je s Anastasijom?
Pogledah je prijekorno:
- Da, pa da – nastavi sada na to: - Ona je nedodirljiva suha vječnost. To sam zaboravila: Oprosti!… I što sam ja: od praha i zemlje: vrijeme u prostoru koje se upravo gubi, i upravo ono što ti želiš uništiti: pobijediti i zaboraviti zaboravom, koji će onda biti zaborav za sve. Pogrešna filozofija!... Kako sam to samo smjela pitati?!
- Nemoj me nervirati – počeh. - …Vas dvije! Znaš da sam tu osjetljiv, i da je tu nešto sakriveno. Tu je nešto sjedinjeno, i opet razjedinjeno; i ne uspijevam dokučiti… Svjetlana! Kako ti već jednom to ne uspijevam reći? Ona nije djevojka, nego...
- Nego nimfa? Hm!... Otkud znam?! Pitaj me otkud znam! – poče me izazivati.
- Da, nimfa! I neću te ništa pitati – rekoh. - Prihvati to kao moju ludost, naspram sveg normalnog što dobivaš u ovom vremenu od mene, i od svega što ti se događa: Tako to prihvati!... Znaš, ljubavi, ona je nesretna – pokušah je sad polaganije uvjeriti. - Tu ima jedna velika bit, i tajna, koju ne znam, i ne dobivam odgovor; ali me to uzbuđuje do neba… i razdire. Kako si se ti pojavila, to je postalo ludilo. Sve nimfe mi govore, i čudesno mi najavljuju jednu tajnu: i kažu da je ona moj dogovor s tobom, unutra postavljen. Traže od mene da gledam s osobitom pažnjom na nju, i da je čuvam, i da je nikako ne povrijedim. Što mi one govore?… Tu je nešto zavučeno u misterij; i stalno se vrača unazad, k meni, i vuče me k mom djetinjstvu: i vidim jedan san, i jedno buđenje, i opet san, ali… ali kao da se događa novo buđenje, i novi san otpočinje: i ja se nikako ne mogu probuditi.
- I što sam ti ja govorila, i stalno ti govorim da sanjaš – reče.
- Budim se i vidim tebe, kao realnost, ali kao da vidim nju; i kada malo bolje promislim, čini mi se da se tu nešto premješta iz prošlog, u buduće vrijeme. Imam tri vremena, i prošlost, i sadašnjost, i budućnost, kao svi ljudi; ali sada postoji i još jedno vrijeme, koje sve ujedinjuje; i onda se ono rasipa na milijun vremena. Ono se raspodjeljuje na vas dvije, na početak vječnosti – govorio sam. – A ona je zagonetna, i sve druge nimfe mi govore da nju nikada ne povrijedim, i govore mi osobito, i govore mi da što je ona podnijela, to nijedna nimfa ne bi mogla izdržati.
- Možda je boginja, Slavene – počela je ponovo.
- Ima tu tajna između tebe i nje, čudesna, vjeruj, i nešto me zbunjuje do ludila. Povezane ste s nekim tankim nitima, i kao da jedna bez druge se ne možete odvojiti: i kao da ste zajedno ste došle, i kao da ćete zajedno nekuda otići. A kuda ćete otići?
- E pa pitaj nju… Pitaj nju, pa mi reci! – upada sad. - S njom si srođen; s njom miriše tvoja soba kada dođem; s njom ustaješ u mislima; i s njom vjerojatno liježeš.
- Ali, opet ste različite; jer ona tebe voli, a ti me samo nerviraš u tom smislu - rekoh.
- Ne izlazi ti iz glave, sve više ličiš na nju, i tirkiz ti izbija iz očiju: bez nje ne možemo ni jedan razgovor otpočeti – govorila je napeta. - Sve se oko nje okreće, i ona umjesto nas počinje živjeti. Zar to ne vidiš? Ona u stvari živi naše živote, i mi se varamo, i mislimo da postojimo, i pretvaramo da živimo; jer mi svaki dan umiremo, zbog nje, a ona se uzdiže. Mi smo lutke njezina porasta, i potrebni smo joj da igru njenu odigramo… To nikada neću shvatiti, jer tebe nikada neću shvatiti.
- Nećeš, kada si tvrdoglava! Trebala bi se malo zamisliti, i početi je poštovati; i poštovati nešto što je moje! Sve kockice se slažu, i cvijet napušta svoj oblik pupoljka, i razvija se, i ispada velelepna ljepota, i prizor je onaj koji rijetko se može doživjeti – nastavljao sam. – Možda je to ono što nikada nitko nije vidio. Ti si mi u podrumu govorila tu svjetlost, a ona mi je iz svjetlosti progovorila mrak čudesne svijetlosti; pokazala stvaranje svjetova iz misterija. Ona mi je pokazala otvaranje misterija. To je dovoljno da poludim. I obadvije mi govorite misterijem svjetlosti; a ja sam uvijek u polumraku između vas, i s pitanima, bez odgovora, preko kojih se vi lomite… Misterij iz kojeg sam izronio veljače, jednog zimskoga jutra, ponovo me se vraća na moje mjesto početka, i ja stalno otpočinjem.
Tada ona bez riječi ponovo izleti iz mog stana, u vrijeme koje je bilo takvo da sam ga mrzio, jer je bilo prohladno, i postalo pomalo nestvarno; i takvo kao da se neko zlo u njemu koncentrira, i osjeća; i kao da sam ga ja prizivao. Nisam je mogao zaustaviti. Moja priroda je bila neustrašiva, demonska i zvjerska – ponekad – iako sam u sebi zamišljao anđela. On je bila podijeljena na mene po duhu, i na činjenicu da imam upravo tjelesnu osobnost, i s njom estetski moram živjeti. Moja priroda je bila čudo nad čudima, ismišljena samo meni, jer sam ja trabao i nju, i Anastasiju; i Antigonu i Euridiku slijep ludački slijediti. Ja bih u stvari mogao biti sretan, ali su moji zahtjevi bili toliki, da su me činili nesretnim. Na trenutak mi se otvarao neki put normalnog življenja, i povratak na nešto, što je «nešto»; da bih opet – kada bih malo bolje promislio tu «normalnost», što je ona – od toga ludo bježao. Bio bih vraćen na zadatu svoju bit, počeo živjeti onako kako žive ljudi s granice; oni na kraju življenja, i na njegovu početku.

***
I to veće, potaknut s njezinim primjedbama i svim onim što nam se događalo - što smo govorili, što smo sanjali - mislio na svoju najveću svjetlost; čekao nju kao vizija, kao dokaz, da se s njom suočim: da neke stavove usuglasim, i budem s tim ostvaren. I osjetio da mi se približava ona, snažno i neodoljivo, i utvrđuje u mojoj sobi kao svetinji - u točci svjetlosti, i u punoj svjetlosti - i postaje ponovo kao zakon. Počeh misliti onako kako sam najviše volio misliti. Sve me pomalo iznenadi, kada se pojavi narančasti svijet, i lik u toj boji razdani.
- Nina, lijepo te molim da se vratiš, i Anastasiju mi pošalji, i ona mi je sad potrebna: Hoću s njom govoriti! - rekoh.
- Nitko ne smije biti takav, kada mu se druga nimfa Univerzuma pojavi, i pokuca na vrata, i druga nimfa vječnosti otkrije svoju potpunost! – reče. - Ljudi trebaju poludjeti.
- Kada ću vidjeti boginju, i to te pitam, i hoću taj odgovor – rekoh ljut. – Samo mi to smiješ govoriti.
- Možda nikad kad si takav – reče. – Možda nikad!… Nisi se udostojio niti uredno me pozdraviti imenom Misterija?
- «Možda nikad!» - ponavljao sam sad za njom. – Kako je to tebi lako reći, a kako je to meni čuti… Nina, ja imam većih problema ovdje, nego ona na nebu, ili bilo gdje, i gdje već ide, i gdje odlazi: Trebala bi se malo zamisliti!
- E pa reci joj kada je vidiš, sam, ako budeš smio! Bit ćeš manji od makova zrna, kada ti se Ona pojavi... Kako je to tebi sad teško razumjeti!
- A zašto si ti došla? – upitah pomalo drsko.
* pp - «Ja!», Slavene, ja sam Nina! Pokušavam te opametiti. Moje ime znači potpunost – govorila je. - Došla da ti pomognem, i pored sveg; i trudit ću se... iako sad… razmišljam?!… Ja sam ljepota. U njezino ime govorim! I rekla sam ti da je dolazak Artemide na zemlju, pred proroka, nebeski događaj vaseljene, kraj i početak; nešto najviše moguće, i gotovo nemoguće. Prvo se mudraci počinju klanjati, i gaze svoju mudrost, kada shvate da boginja lova i duha jeste drugačija ljubav pred beskonačnim. Ona je u instinktu svakoga čovjeka, koji u većoj ili manjoj mjeri postaje intuitivan. Shvaćanje poludi!
- Nina…!
- Rekla sam ti da je to strahovito teško zaslužiti. Poslije, sve biva neprepoznatljivo za današnje uvjete svijeta – nastavila je. - …A i ti je ne trebaš zvati, «Artemido!», pa «Artemido!»: i ne dolazi ti ona tako da je imenom pozoveš. Razmišljaj, i pusti svoju divljinu u sebi da te povuče naprijed, i progovori. Po ljepoti ona dolazi, po posvećenosti, po odluci, po misteriju; i još po nečemu. To je ono što sam ti sad rekla, i pokušaj se sjetiti da to znaš: orijentirati pred nemogućim… Sad jedini na svijetu ti to naslućuješ; ali eto, ni ti Slavene ne znaš: Vidiš koliko je to ljudima daleko?
- To si mi došla sad reći? - upitah je.
- To sam ti došla reći! ... Možda još me nešto upitaš; i možda postaviš pitanje, na koje ti je ovo odgovor… Zbunjen si? Rješenje ti se postavlja na mjestu, gdje ne možeš više misliti. Na korak si od njega, ali ti taj korak se zaustavlja, i ne možeš dalje krenuti.
- A što ako je taj korak divovski? - upitah.
- Pogledaj moje lice narančaste boje, i misli se, i čisti se tim mišljenjem; i pokušaj misliti bolje, i jače, i dublje; i znaj da misliš nimfu ljepote, u misteriju! Ako snažno, dovoljno i jednostavno budeš u tome, sedmoj strani svijeta se približavaš: i eto, stižeš, prepoznaješ se: u Najvažnijem postojiš!
- Ali, kako ću ja dolje to ljudima objasniti, kada ti to meni jedva uspijevaš objasniti… i ako uspijevaš? To je milijun svjetlosnih godina udaljeno od prvog čovjeka?
- Postoje kodovi koji će ti Tamara i Doroteja složiti, u svoje vrijeme, i govoriti; i već učiniti kako je potrebno. One će govoriti, i ti ćeš govoriti, a neko će kasnije tumačiti tu ezoteriju, i to govorenje, proroštvo – reče Nina. – Sve smo ti mi, i Ivana i Anastazija, i Tatjana i Vanja, i Dubravka i Darija straža ispred boginje. U knjizi «ds», pod imenom, koju ćeš poslati na razmeđa među svjetovima, s pažnjom ćeš složiti riječi, koje ćeš izgovoriti, i s pažnjom će to slušati svjetovi. Ljudi će poslije s tim živjeti, govoreći da najvažnije žive.
- I ja ću biti put, i povezivati duh u jedno po svim putanjama svemira, živeći sam nad bezdanom; rastvarajući nemoguće odgovore i misleći na nemoguća pitanja, a drugi će to kao gotovo koristiti – rekoh ljut. – I hoće li oni znati što koriste, i jesu li dostojni… Biti će k'o današnji kršćani, zbunjeni i izgubljeni.
- Nije li ti čast? Pa Anastasiju vidiš očima – reče, - i mene vidiš očima, Slavene… i znaš da to nitko drugi ne uspijeva; da je to nevjerojatno, i jedino što vrijedi postići.
To mi reče Nina, kada mi dođe u moj stan po vječnosti, i otkri sad ono što treba otkriti; oduševljavajući me izgledom, te pokazujući suvislo jedinstvo svojeg duha, bogatstvo linija i boja: otkrivajući vječno ljudima sakriveno. Kada ostadoh sam – kasnije – shvatih da je ona vizija koja mi sad najviše govori, i pomalo njezinim ponašanjem postajem dirnut. Nina je šutjela svaki dan meni ljepotom. Život je moj postojao zato uzvišen, i svakim korakom gotovo sam sve više Nju imao, i upijao, gledao i pokušavao misliti. Ako se sa ljepotom može govoriti, onda ja jedini mogu s njom govoriti. Imao sam uzor nad uzorima, i pitao se: pa zar se ljepota u svojoj ljepoti može pojačati, pa da se izgled Artemide postigne?
Sada, kada se boja naranče rastopi u bjelinu, i točku čiste svjetlosti, te ta točka ode k Rusiji, gubeći se prema prostranstvima koja su jedinom meni bila okom vidljiva, i jedinom meni bila na dohvatu - i duhom obuhvatna – shvatih i da su i meni ipak još uvijek daleko, i da mi stoje misterijski. Pa sve to, upravo zbog toga što je bilo nevjerojatno, a meni moguće, pokušah zadržati što duže u mislima i svijesti, i podsvijesti, zazivajući prirodu svojeg divljeg iracionalizma, s kojom sam se uvijek ponosio, kao s životinjskim instinktom. Vidio sam vizije, kao istine koje su govorila, i bio ostati uzdignut. Sada pomalo zažalih što je tako ružno dočekujem, i vrijeđam - čak omalovažavam - a ona uporno, i uporno, u najvažnijim trenutcima meni dolazi.

***
Ali nju odmah je u vremenu zamjenjivala «nimfa» moje svjetske pojavnosti, i zemaljske osobnosti, i govorila mi skriveno da sam u pravu, i da znam istinu, i da neću pogriješiti. Svjetlana mi je sad govorila drugačije, i govorila kako nikada nije govorila. Konačno usuglašavam sva kozmička proroštva, i ostvarujem ono što je potrebno. Sve sam ja sad znao prevoditi.
- Sjećaš li se našeg posljednjeg razgovora - upitala me: - kada si rekao što naslućuješ preko moje misli, mojeg postojanja, mojih odgovora, mojega lika, i čak moje nekakve osobne svjetlosti? Siječeš li se?
- Vidio sam Dvor boginje, rusku trojku kako uzlijeće u beskraj, k početku svih svjetova, i stepu u vječnosti: to sam vidio! To potvrđujem! Je li ti misliš da je nešto drugo u pitanju? - upitah.
Govorio sam to kada je ona kao vojnik stajala ispred mene, gledajući me nepopustljivim pogledom Artemide, u trenutku dok je ledeni vjetar remetio pramenove njezine kose, na način da mi se to javljao kao božanski dar u mislima, i usuglašavao proviđenja; i donosio nikad donesene odluke. Šum njezinih riječi u ovom trenutku je zbunjivao bogove.
Svjetlana je od dragosti se nasmijala tad dan, i opet misterijski zašutjela ljepotom, kao Nina, kada progovori, pa zašuti; pa ti ne znaš da li je bila ljepša i više govorila, kada je govorila; ili je bila ljepša i više govorila, kada je šutjela. Učinilo mi se da je nimfa; ali mi se to stalno činilo. Brzo bih shvatio da je to ne/moguće; pošto je meni sve moguće, a drugima nemoguće, pa je zato meni sve ne/moguće. Gledao sam kroz prozor u bjelinu i snijeg, i prašinu od snijega, i naslućivao beskonačnost - i naslućivao konačnost – i opet zaronio u njezino artemidsko biće koje je stajalo tu kao početak svih zakona za proroke.
* pp - Anastasijina je duša velika kao Rusija, govorio si; ali ti Slavene zaboravljaš da su to dva prostranstva; i jedno ćeš prostranstvo izgubiti. Jedno je prostranstvo naš svijet, drugo je prostranstvo naša svjetlost. To su dvije vječnosti i dva vremena. A prostor je sad tebi problem, i nije vrijeme! – reče mi. – Mi se s prostorom borimo, i ti se oduševljavaš s njim u ljepoti, i zarobljuješ ga, i on te opkoljuje, i tu bitku gubiš… Ali tu bitku gubiš samo u vremenu. Vječnost je veliki upitnik, uvijek, i uvijek je to upitnik kojega možemo potvrditi.
Iznenadi me ona s tim razmišljanjem:
- I to si čula od mene?
- Možda sam to i sama smislila; jer evo nas dvoje se stalno povezujemo preko tajnih veza, i otkrivamo sfere po kojima ćemo putovati, ići dalje: koje smišljamo: šutimo kada govorimo, i govorimo kada šutimo. Eto, naučila sam kako prostranstva nastaju - reče mi. – Slavene nevjerojatno, ja to sada znam… Nisi mi to nikada otkrio.
Bila je mudra, i sve je svemirskom brzinom dosezala. Osjetio sam da bolje počinje misliti, i drugačije govoriti, i bliže duhovnoj svjetlosti. Ali, i sve je to bilo planirano, jer ona je u meni «zaustavlja vrijeme»; i pretvarala sve činjenice duha u prostor estetske vječnosti. Tu se događala «rupa u vremenu», i vječnost počinjala da opominje svijet – podupire – tragičnim događajima, velikog odjeka, koji su ekstatički. Čitav Zapad je sačinjen od tragedije, zato što probija tako velika svjetlost. Na mjestu gdje se to događa, otpočinje filozofija koja je prva, i ona pseudofilozofija, koja je za zbunjene. Ja sam tu stao, a nisam znao gdje sam stao; sedmu stranu svijeta sam tražio, ali nisam znao gdje bi je tražio. Beskrajno sam bio uvučen u njezinu situaciju, i ona bila kao živa istina, koja mi je nebeskim glasom zemlje nešto neobično najavljivala. Njezina šutnja je bila, koliko god da traje, ponovno otkrivanje najboljeg govorenja.
- Kada bismo bili u mističkom pokretu, kao cigani – počeh sad u tom tonu - stalno po bespućima koja bi nam se otvarala, ne bismo doživljavali prostor kao mjesto, i stanište, nego bi duhom ispunjavali se u punoći. Život bi bio kratak, ali bi imali stalno elemente mističke uzdignutosti. Pokret bi nas vodio. Sloboda bi bila zacrtana samim tim, što nikada ne bi prihvaćali svijest o stanju ropstva. A ovdje u Sarajevu je nama mjesto problem, zato što u prostor vjerujemo, i u četiri strane svijeta, i u šest strana svijeta vjerujemo. A drugačije nas opkoljuje duhovna svjetlost. Ja moram probiti na jednu stranu i otići, te pratim putanju svjetlosti, i idem po eteričnoj svjetlosti - govorio sam joj. - Zapovjeđeno mi je da tražim, i to zbog drugih razloga, a ne samo zbog sebe; jer čitav svijet i vaseljena se uznemiruje, a vrijeme vodenjaka nadolazi u jednu točku. Hrama na zemlji nema, s kipom spuštenim s neba, a ja dobivam znakove; i želim ga gledati, kako su ga najveći ikada u Efesu gledali, u liku kojega se ne može opisati. Pokušaj se malo jače koncentrirati, Svjetlana, pa mi možda pomogneš. Zadatak nije jednostavan, ali je rješenje veličanstveno. Ako ti to učiniš, ti ćeš postati boginja.
* pp - Misliš da mi nismo taj Hram, Slavene, koji tražiš, i misliš da se može nešto pametnije smisliti? Misliš da su svi ostali prije tebe bili nesposobni i bezvrijedni? – upita. – Možda je traženje naknadno, po religijama; i kamen na kamen gradnja hramova, samo posljedica velike prethodne hramske svečanosti – govorila je čudesno. - Nekada se dogodi nešto veliko, što ruši prethodna pravila svega što se događalo, pa iznova otpočinje; ali se to bezbroj puta isto tako dogodilo.
- Mislim da si ti moja pametna djevojčica, koju samo ja sad malo zbunjujem, jer i ja još uvijek ne vidim sve jasno - rekoh.
- Mislim da si ti moj prorok, koji sad nikoga nema drugog osim mene da bi ga slušao, pa se sad moram ja pokoravati… - reče. - Pomalo je to i nerješiv problem.
I bila je u pravu; i ja sam trebao sve to bolje misliti, sa saznanjem da imam Ivanu, nimfu, i imam Ninu koja sve zna; kada sam već toliko se s tim ponosio. Trebao sam misliti, kako se ne misli, i kako se dobivaju Objavljeni odgovori. Njoj sam to trebao svojim mirom reći: i ona bi to znala prešutjeti. Pogledah i shvatih da sam zaista to trebao činiti. I vidjeh sad jasno kako u njezinoj kosi leluja sibirski vjetar, ulazeći kroz otvore u prozorima, i podižući u mojoj duši ugodan osjećaj ravnodušnosti. Pomislih kako je to greška što sad u tome do kraja ne uživam, i upitah se da li ću tu grešku ikada ispraviti. Tada pomislih – jer se sjetih - kako je ovo prva tajna koju znam, i da se njoj moram vratiti. Pogledah prema beskraju daljine, i shvatih poruku koju dobivam, koju trebam ustima samo reći: jezikom čovjeka, na način da razumiju oni koji su spremni -- da ne zaborave pred misterijem. Taj Hram ne smije biti neko davno sjećanje, i neko davno zaboravljanje, ako smo mi ovdje živa gradnja njegova, i njegova potpora - stupovi koji ga uzdižu – onda on sad i vječno otpočinje.
Ali čovjek kada tako nešto gradi, s takvom snagom i istinom i ljepotom nimfi, mora shvatiti da je veliki rušitelj svega pred sobom, što mu staje na put, što se tome ne usuglašava. Ona me podsjeća na to da je sjećanje moje veliko i moćno, i pravilno i pogrešno, i podsjeća da je ova sadašnjost uvijek veća, od onoga što može se pretpostaviti. Mi smo ovdje! Artemida ne smije pasti, i zato je gore; i nikada to neće učiniti. Tako se događa već milijarde godina vremena, i u bezbrojnim mojim buđenjima, kada se otkriva moje sjećanje, koje je svijest njezinih poruka. Ja to nikada neću poreći. A ako ja to ne poreknem, nikada to neće moći pasti i propasti. Moj san je moje vječno snivanje, koji se u onome što jest, pretvara u potpunost, i zato uvijek moćno počinje živjeti.
* pp Pričao sam joj – zato - dalje toj o boginji djevičanske ljepote i smirenosti, koja je stvorena da vječno bude mlada. Govorio joj to da bi sve djevojke trebale se ugledati na nju, moliti se njoj, i s njom govoriti, ako mogu, jer sve tako u životu dobivaju – od nje dobivaju. Upreže u posao svoje nimfe; preko njih opći sa svijetom, stojeći daleko od smrtnika – ali i govori s prorocima. Zato je sretan onaj kojega samo makar i pogleda: posvećuje ga po svetosti. Sestra je Apolonova, i jedina u stanju da izvrši potpunu epifaniju, spuštanje božanskog bitka u vrijeme, do kraja. Ona je zato jedina u stanju podići punu vječnost.
- I još nešto ljubavi – govorio sam joj. - Tko nju vidi postaje besmrtan. Ali – nastavio sam: - Hm: Srditost je njezina nepojmljiva, i veća čak nego kod Nimezis, boginje, kada je netko povrijedi! I zato: tko nju smije vidjeti?
Govorio sam joj dalje da rađa prvu duhovnost, te ljudi nerijetko i nisu svjesni kada u ludilu počnu s njom govoriti. Govorio sam joj to, kada sam znao kome govorim; i govorio u sobi artemidske svjesnosti, znajući da je ona nepogriješivo znala prenijeti poruke.
– Svjetlana, ona je boginja stratosfere duha i boginja bogova, i najviše moguća. Ona je u stvari za vidjeti u svijetu nemoguća, ali je odabranima moguća.
* pp Govorio sam joj da poraz na zemlji koji nekad i doživi – a kako su pričale mitologije - je samo naizgled, pošto je na drugoj strani to uvijek to neka njezina pobjeda. Neka sporedne činjenice ljudima uvijek ispadaju iz vida, zbog povijesti, koja je uvijek loše tumačenje vječnosti, da bude onako kako to više odgovara Zeusu, razvratniku, i Ateni, ratnici. Tako nastaje vrijeme. Ljudi se zapliću i griješe, i grešku za greškom redaju, i onda se u beskraj povijesti razvija griješenje. Ali Artemida šuti kada govori, i s nimfama ljudima govori. Njen glas se čuje daleko, i visoko, nečujno, jer je to glas genija i giganata koji se preko vremena u vječnosti dovikuju. Ona u divljini lovi divlju misao, koja je osobita i nepobjediva. Ona je lovac i intuitivac, i njen instinkt nije uništen pravilima i poretkom svijeta, koji je u stalnoj klopci računskog vremena. Ona se ne da obuzdati, pa je njena sloboda svaki početak mišljenja slobode, i svaki početak filozofije.
* pp Govorio sam da ulazeći u filozofiju, nju mora svatko znati, jer ona je to; i sve drugo je lutanje, mudrovanje mudrih, koji nemaju pečat prve i najviše mudrosti. Njihova mudrost može izgledati fascinantna i veličanstvena; i njihova mudrost može izgledati istinitom u svijetu, kada samo ludima pred duhom to može izgledati. Jer njihova mudrost u svijetu nije objavljena mudrost.
- Svjetlana, ja uvijek razmišljam kao prorok, i u situaciji kada nešto ljudima ne mogu dati, ja to izmislim. Ja imam moć – govorio sam joj, - jer mislim duhom iz najviše svjetlosti. A Artemida me izluđuje više nego ijednog čovjeka, i dira; jer njezina besmrtnost je sada drugim ljudima nepojmljiva: jer su oni u njoj nemogući. Oni koji su otišli prema svojim grobovima, znajući da moraju umrijeti, uzdižu svoju smrtnost; jer gledaju u vrijeme, u stadij zaboravljene vječnosti: u djelomično. Oni su život pretvorili u svakodnevnu smrt, sa strahom nad životom, jer imaju vremensku činjenicu «nestanka», koja ih hipnotizira. Žive, a ne znaju da umiru živeći: svaki dan, neumitno. Ja sam ponekad pred dilemom da li te ljude da ostavim, kad su takvi, ali na trenutak shvatim da sam ipak poslat za proroka, i da je to moja obaveza, nemjerljiva, i ponos, i znanje, i to ne smijem ostaviti.
A Artemida je – mislio sam dalje - instinkt i impuls života, zavezan za slobodnu putanju vaseljenskog događanja, gdje postoji beskonačno rješenja, i svako je nebesko.

***
Nikada - apsolutno nikada – mi Svijetlana nije ništa govorila protiv Artemide, ali je stalno njezinu prvu nimfu otvoreno napadala, i bunila se, i tražila od mene da je zaboravim. To je meni moglo biti pomalo znakovito, ali sam olako preko toga prelazio. Pojam presvete bogorodice je bilo nešto ovdje što nisam smio uspoređivati. Nimfa je međutim za nju bila suparništvo, koju ona do ludosti nije mogla podnijeti. A to je bila jedna faza u mojoj i njezinoj pojavi bezumlja. Ona se mrštila, i pokazivala srdžbu na svom licu, čak tirkiz u očima kada bi se naljutila do potpunosti. Ali ja sam u zaboravu opet je sutradan zovnuo, da joj nešto oko toga govorim. Ja sam joj stalno htio najvažnije stvari njoj oko toga govoriti.
- Sinoć, znaš što se dogodilo, ljubavi? – počeo sam. - Mislio sam da se vrijeme zaustavilo, i stalo, i rasteglo, u snu i polusnu, i sabilo u jedni točku, kada sam čuo odjek granate. Na svoj sam se način suočio s nebeskim duhom, i s nimfom vječnosti. Eksplozija je bila takva, da je to mogla biti samo od Anastasije, prve i najjače. I ona se pojavila. Ona je nevjerojatna, Svjetlana, i boginja je pravo čudo ako još može sobom njezinu veličinu pojačati.
- Molim te... - uze ona odmah riječ.
- Slušaj! Znam da te to pomalo nervira – prekidoh je, - ali…
- Molim te – ponovi,– i lijepo te molim da više završimo zauvijek s tim, zauvijek! Velika bi stvar bila to za nas… i za tebe i za mene.
- Ljubavi...!
- Sinoć sam razmišljala o svemu, i došla do zaključka... – poče ponovo kada je prekidoh.
- Pa ona je samo nimfa...!
- Da: A ja sam budala koja to mora slušati?
- I uči me, i ostvaruje proviđenja, vidike otvara, na sve strane, i pokazuje onu stranu koju nikada još nijedan čovjek nije vidio.
- Anastasija ne postoji!! – dreknu ona. - …I ako postoji to je još i gore. I neka te uzme - vikala je ljuta - i uzdigne… gore! Zar Božji posvećenik još treba ljudsku potporu, i mene; i zar on već nije sve završio, i razriješio.
- Pa možda uzme tebe!
- Pa to je još gore! – uzvrati
- Snovi su java naših ideala, Svjetlana: I što u nama drugo postoji?
Pokušavao sam je smiriti riječima, koje su bile nemoćne u ovom trenutku, a koje sam sad na brzinu uspijevao smisliti. Pokušavao sam je smiriti tako da mislim mišlju, kako ona misli, ali je to sad meni bilo nemoguće.
- Mislim da je uzalud s tobom govoriti, Slavene – ona je nastavljala, i gledala me suznim očima, i čarobno; - i da je ovaj naš mali-veliki svijet došao pred zid, i u stanje svojega raspadanja, kada se više ništa ne može učiniti. Mi se više ne možemo sastajati; normalno misliti, govoriti… čak niti disati: kako smo nekad zaneseni, znali i uspijevali i mogli. Mi se ne možemo više susretati, jer je to po tvojoj tirkiznoj ljepotici predodređeno. Sve gubi se u vjetru Sibira, iz kojega je sve i došlo – moćno ja uspijevala da me drži napetog, i govorila kao proročica. - Ispred nas je bezdan; iza nas je bezdan; kuda god se okrenemo je propast i mrak: podzemlje boga Hada u kojem smo se sastali jednog dana, i u kojem ćemo se rastati!… Zar nije tako bilo s Orfejom i Euridikom, i zar se tome ne bi trebali radovati? – upita. - Ti imaš tirkiznu svjetlost, koja te snaži i opunomoćuje, a ja mrak od te svjetlosti: kako smo se lijepo rasporedili? Ako nastavimo, znati ćemo da smo mogli sanjati, kada jednom budemo stali; jer ćemo sigurno negdje stati: stati, i pitati se zašto nam je ovo trebalo, i zar nismo mogli nastaviti sanjati, i stalno sanjati; imati svijet u snovima, na što te ja pozivam, i na što sam te maloprije htjela zovnuti? Mi ćemo se to pitati, Slavene…! Ovako, ja mislim da bi se trebali ovdje ubiti: ili ćemo to prepustiti drugome, da se s tim grijehom suoči; jer smo toliki egoisti da niti to na sebe ne možemo preuzeti. Mi ćemo se pitati, a odgovore nećemo dobivati; jer su ta pitanja velika za nas, koji smo mali, pred Anastasijom i Artemidom, koje mogu lakim potezom sve riješiti. Slavene… Ja sam živa u Sarajevu, u «gradu – kako kažeš - kojega nema, i koji uz to ne postoji». A možda i ja ne postojim. Ali dok osjećam, ili pak mi se čini da postojim, ipak, vidim, do moje tajne nećeš doći. Ovo je najvažnije sad što ti govorim! Tu sam viziju dobila u svojoj svjetlosti, i nju imam kao jasan dokaz; a ti bi malo u moje postojanje i moje misli mogao vjerovati. A možda bi i neko pitanje dobro došlo?!
Ja sam bio fasciniran sad njezinim izljevom iskrenosti, i gledao je s nebeskim mirom, i šutio, i ponovo mislio da je to Artemida; i ponovo svojim umom u svojem mišljenju to uspijevao poremetiti. Ona je ipak nastavljala:
- Moja vjera u Isusa je «vjera», ipak, i proviđenje, i opet vjerovanje. To je naprosto ono što vidim pred svojim očima. I kad zatvorim oči, i kad otvorim oči, vidim to pred svojim očima. To je ono najvažnije što uspijevam vidjeti? Kad zatvorim oči možda vidim pravilno, a kad otvorim oči, možda vidim pogrešno. Ali to je možda potrebno. Drago mi ja da to sad znam, sad pogotovu, i da se ujedinjujem tu u svom optimizmu i svom pesimizmu. Drago mi je ako shvataš da od Anastasije ništa tako ne mogu dobiti. To su dva odvojena svijeta, koji se razilaze.
- Ali se u nama ljubavi ujedinjuju – upadoh.
- Ali ja takvo jedinstvo više ne mogu podnositi.
Moćno je to govorila, a ja strepio od njenoga daljeg govorenja, i naslućivao da bi sve bilo ludo ako nastavi. Ja sam – i ovdje – shvaćao da se uvijek moram pravdati.
- Pa ona ti je najbolja saveznica u postojanju, i na zemlji i na nebu, Svjetlana – govorio sam, kada sam po pravilu naslućivao i da iskazujem graške; kada sam podsvjesno naslućivao da ću se još više ukopavati. Ja sam sa htio vaditi. - I zašto bi ti vjerovala u Isusa, kojeg je netko drugi smislio, ili mu je Objavljen, a ne u Nju, veličanstvenu i nedostižnu, koju sam ja dobio kao viziju, i tebi za primjer: i koja se s tobom sjedinjuje, koju ja tebi svjedočim? Zašto?! Ona je u svim prethodnim postojanjima, i budućim, istina, i zakon koji se uzdiže. Zašto to ne bi bilo moguće?
Ja sam uvijek griješio kada sam najvažnije želio reći, a ona je uvijek shvaćala, pa me i opominjala. Ja sam uvijek u situaciji htio da postavim harmoniju i kozmički sklad među nama, a ona je to razumijevala - u vjeri i vjerovanju – i nije htjela nikakvog za to novog proroka. Govorio sam:
- Ona je sve rekla što je meni htjela reći, i tebi htjela reći... Anastazija! I to znači da nas je posvetila.
- I to nas je dotuklo! – odgovori.
I sada je više nisam mogao smiriti, jer – u ovom času – nisam znao kako da nastavim. Svakom riječju samo sam dolijevao ulje na vatru. Nastavio sam možda najgore što sam mogao, rekavši da je tirkizna snježna ljepotica u nebeskoj svjetlosti nada čovječanstvu, i da je bez nje ono nemoguće. Potpuno sam bio sluđen mojim vizionarstvom između realnosti, i druge realnosti, i mislio - zanesen – kako bi u stvari svatko tako po mojim uputama trebao misliti. A ona je sad počela jecati glasno, kao da je gubila kontrolu nad sobom, u času kada sam ja mislio da činim dobru stvar; u času kad sam mislio da napredujemo u našoj filozofiji. U stvari, ja sam se istresao na biće koje mi je bilo najmilije. Hoću li to sebi ikada moći oprostiti? Pokri ona lice rukama, kada ja u tom trenutku shvatih njezinu uzbuđenost. Njezina istina je bila meni teška, i ona je remetila cjelokupno moje stanje svijesti. Ja sam i dalje mislio da je ona glavna u svemu, i pored toga što sam stalno s njom bio, to joj nisam uspijevao reći. Sada sam se prevario u procjeni snage njezine izdržljivosti. Ipak, držala je koliko je mogla stvar pod kontrolom, i u mislima nije lutala; i to sam vidio kada mi je rekla da je moja ludost dobra meni, ali da je ona više ne može podnositi. Ona shvaća da je to u drugom svijetu mudrost, ali to je to ludost.
- Kako vrijeme bude prolazilo – govorila je, - shvaćati ćeš što ti govorim, i što naslućujem, i što ne uspijevam reći.
Ona je dobro naslućivala, i njezina intuicija vodenjaka je bila brža od mojeg računa svijeta; iako sam ja intuicijom taj račun svijeta – kada mi je trebalo - ponižavao. Ja bi se često i zaboravljao između tih spoznaja, i često uzimao ono što mi je pri ruci bilo praktičnije. A sada misleći na način kako da je smirim, shvatih da u biti je ne razumijem njezinu uznemirenost. Ona je govorila:
- I daj nam još ovo malo vremena, što nam je ostalo! Još malo, Slavene!
- Ne znam o čemu govoriš, ljubavi: pa mi imamo vremena do vječnosti – zagrlih je.
- Samo još malo, što je preostalo - reče kroz suze. – Ti si u velikoj zabludi, i promatram te drugim očima, i očima možda tvoje boginje, koju znaš… ili… ili… Zamisli, Slavene, i pretpostavi makar to: «Ja postojim!» To je nevjerojatno – plakala je. - …Da li ti to razumiješ? Stojim sad ispred, i ti me i vidiš, i ne vidiš; i tražiš nešto, a ne znaš što tražiš… U stvari ti govoriš da ti znaš, a u trenutku kada bi to znanje trebao pokazati, zastaješ i nemoćan lutaš. Sve ti opet postaje sakriveno. Tebi govorim! Pa ako sad vidiš tirkiznu svjetlost, ja sam sretna. Ali naprotiv, ti je tražiš, i nekuda je tražiš; i odlaziš od mene, i ti je ne vidiš. I na trenutak je pronalaziš, a onda se gubiš. Kada sam pala na potpuno dno, osjetila sam se mirno, jer sam sve otpustila, kao Euridika, kao Europa: ali one su na kraju ispale pobjednice. Pored drugih svih vjerovanja, i to me tješi, i u to vjerujem: i ne vjerujem u drugo vrijeme, osim ovoga. Zato te molim daj nam još malo ovoga vremena!
- O kojem ti malom vremenu govoriš, ljubavi? - upitah.
- O jedinom vremenu koje imamo – reče, - koje znaš, koje prolazi, eto, i koje će proći; u kojem smo se upoznali, u svijetu ovom, nesretnom, koji želiš rastopiti u svojoj svjetlosti. Kako si ti naivan! Tu smo otkriveni; a i tu se sami sebi sakrivamo. Znaš li ti tko je ona? Ako je to san, taj san će te i uzeti! Sve dolazi prvo kao san, a vjeruj, to ne možeš iz glave izbiti; i ti s njim narastaš, i preuzimaš ulogu proroka, i taj san je borbeni poklič protiv svih naših želja da budemo normalni. Kako je to tužno?!… Svjetovi tako dolaze, i odlaze; sve tako dolazi i odlazi - reče. - Vidiš da o tome ne možeš šutjeti, koliko to voliš govoriti? A ja sam te voljela bez izuzetka, i jednostavno, i s mišlju koja je dobra. Nemoj to zaboraviti; i nemoj zaboraviti da sam i ja intuitivac, i da je i u meni divlja priroda boginje.
U njenom oku zasjaše prostranstva, i obuzeše me, zajedno s onim što mi je govorila. Ja sam je morao odobrovoljiti:
- Ali Kristina je jedina djevojka od ovih koje sam ikada spominjao, ta konobarica koju sam zbog tebe izbacio iz misli, i ostavio na kraju.
- A ostale su tvoje boginje, i muze, i svetice... i već što ne?
- Uzmi to kao plod moje mašte – rekoh.
- Uzela sam! I što dobivam? – reče. - Pogotovu me to iritira. Nemoj zaboraviti da su tvoje iluzije veće od stvarnost, ako uopće stvarnost imaš, i nemoj zaboraviti da ja to znam. Pa nisi li to govorio? Ja nisam iluzija, Slavene! Na žalost… Ili možda jesam?!
Što sam joj mogao odgovoriti?
- Ti si jedina i prva, i neodoljiva - počeh kada me prekide.
- Posljednja! Ja sam posljednja!
To reče, i ode, zamolivši da je više ne zovem. Rekla mi je da se ne možemo dogovoriti. Rekla mi je da se nikada našim riječima ne možemo dogovoriti. Otvorila je vrata i nestala u mraku podzemnih prolaza, brzinom koju ja nisam mogao slijediti. Ti prolazi su sada meni - ponovo - ličili na podzemlja Hada, upravo u trenutku kada je Orfej načinio veliku pogrešku, i čovječanstvu zadao najveću zagonetku, koju je ono nikada nije riješilo, i neće riješiti. On je čovječanstvu zadao termonuklearni udar mističkoga svjetlosti, i razriješio odnos kruga i kvadrata, tako da je stvar na trećoj razini izjednačio. On je postavio pitanje Euridike, s odgovorom koji je odmah dao, ali na jeziku koji nijedan čovjek nije mogao prevesti. Sve je ostalo opet u misteriju. Sada je to moj duh u Svjetlani uspijevao dosegnuti.
I ne uspjeh je stići, u toj situaciji u kojoj je to bilo najbolje; jer sam uvijek griješio kada sam se pravdao: i uporno i dalje – čak i znajući to – znao pogriješiti. Jer da sam je stigao, izvijeno bih rekao, kako je Euridika bila nimfa, ali i djevojka, što znači da je bila boginja. Pokušao sam naspram toga, sam u sebi se smiriti, i biti u nadi i vjeri, u snazi: držati sve konce u rukama, držati u mislima dobre i odabrane sve moje svjetove. Nužno je bilo moje mišljenje, da ostane, da bude kao ona, da se ne poremeti; da java i snovi budu s njom jedno, ujedinjeno. A ipak se stvar ludo zapetljavala.

***
I mislio sam i sanjao svoje misli, i mislio svoje snove, ne znajući što je prvo, i što poslije dolazi -- pokušavao sve ujediniti. I to večer u mom polusnu, poslije tog dramtičnog odlaska, bi svjetlost te kasnije još jači bljesak, koji se pretvara u tirkiz, kako to obično biva - uglavnom rjeđe u narančasto i kobaltno plavo – te iz njega izlazi mi obličje koje znam, i ja znam tko mi dolazi, i tko će mi govoriti.
- Neka je vječan artemidski misterij! – reče mi Anastasija, kad nastupi s čvrstim stavom, koji me opomenu, i potvrdi njen dolazak.
- Kako ću prepoznati Artemidu kada mi dođe? - upitah odmah, pošto se rasvijetli u sili svoje boje, posta potpuna pred mojim očima.
Bio sam već na rubu živaca. Ona je prvo vrijeme razdanjivala svoj lik, dovodeći ga do savršenstva, i izvjesno me opominjući, i čekajući situaciju da se prilagodi onome što će mi otkriti:
- Kada se svjetlost odmah ne pretvori u boju, nego se suobrazi u lik iz čiste svjetlosti – reče mi! – Biti će Jasna svjetlost: Upamti! Ona uglavnom nosi bedž boju, i nosi odjeću koja sjaji apsolutnom vječnošću. Nekada ima uzdužne tanka tirkizno-crne linije po sebi… Ali ovo bih trebala ja odšutjeti, Slavene, i ovo samo tebi govorim: Znam da tome neću moći odoljeti… Kada ona dođe, svjetovi se raspadaju i uspostavljaju novi svjetovi – reče mi.
- I to je sve?! – upitah.
- Ima tu još nešto – nastavi. - Ne očekuj njen dolazak brzo, i još uvijek, i mnoga toga imamo proći i završiti. I nemoj se zavaravati s tim, i gubiti energiju s pitanjima hoće li doći, ili neće doći… i kada će doći! Stvar je jednostavna, i kada bude, biti će još jednostavnija.
- Sve vi meni dolazite, govorite, dodatno me uznemirujete - rekoh joj, - a odgovora nema, pa nema. Odgovora do beskraja nemoguć, i zauvijek nemoguć. Zašto ne biti iskren, Anastasijo? Ja ovako neću dugo izdržati! Lijepo te molim, dokaži nešto, čudo ljudima, koje oni očekuju! Ja i tebe s rezervom uzimam, i počinjem sumnjati! Nimfa?! Izvini: ja imam više argumenata protiv tebe, nego ti za svoju moć. I Euridika je bila nimfa, a podlegla je ujedu jedne zmije - rekoh.
- I ja sam podlegla, jednoga dana u vremenu, u vječnosti, kada je bila vječnost - reče iznenada, da sav pretrnuh. - I sa mnom se dogodilo nešto jednostavno; što je bilo najsloženije za shvatiti, i opisati i pojmiti. I opet to je bilo lako i prirodno. Tebi je to sad daleko, i nejasno… ali, dobro si to usporedio.
- Slučajno mi se to omaklo; i ja nemam više koncepta u životu, Anja - rekoh, - i ja ne znam više živjeti; ne znam više što bih uspoređivao, i sjedinjavao i razjedinjavao. Ja više ne znam! Lijepo bih te zamolio da ovo riješiš, i lijepo bih te zamolio da me na ostavljaš.
- Nimfe zauvijek moraju biti takve, i umirati, i ponovo živjeti; i umirati, i uzdizati se, jer razumijevanje umiranja je shvaćanje življenja. Besmrtnost je ono što je u doticaju sa smrtnošću: odatle otpočinje… Slavene – gledala me očima sibirskog stepskog neba, u ledenoj tirkiznosti. - A nikada na svijetu nije bilo dovoljno mudrosti, da ne bi nimfe dolazile, jačale duh, i govorile; i ostavljale trag; i snažile taj svijet s jedinim onim što je moguće… Mi smo morale sakrivati, povremeno, i otkrivati misterije. Ljudi su zbunjeni i sluđeni s prorocima, kada dođu, i oni ih na vole, u početku, jer ne mogu ih shvatiti, jer ne mogu do Artemide doći, i ne mogu otkriti njihovu snagu… Oni poslije imaju razlog zašto ih počinju voljeti.
I ja sam nakon tog razgovora s Anastasijom shvatio, da filozofija postoji zato što ona postoji; i zato što Nina postoji, i zato što «duh iznad voda» postoji, i što Tatjana postoji kao misterij. Shvatio sam da se opet sva filozofija vraća na nju, Anastasiju, kao svoju prapočetnost; i da se tu prepoznaje, da se tu stvara. Sve kasnije greške u svijetu mogu se pripisati onome što je od nje zaboravljeno.

***
* p I sad, eto, tragedija je tijelo moje izgubljene istine i svjetlosti u svijetu, koja je značila vječnost. Ja osjećam zakonik i nadmoć duha, te to postaje moj program, i program za novoga proroka; i svjedočanstvo za buduće vrijeme, koje će se otvoriti. Svjetlana je problem ako je ima, i ona je problem ako je nema; jer postoji nešto misterijsko između nas; što nas steže i otpušta, što nas približava i udaljava. Otrčao sam do njezine zgrade, i ponovo zastao i zanijemio i bio nemoćan: a iz razloga koji je značio slabost u mojemu duhu, prema njoj, i koji je značio njezinu veličinu. Okrenuo sam se prema drugome krilu zgrade, i zakucao na Alenova vrata.
- Ona je nestala – govorio sam. – Alene, ona je nestala! Ti si sve znao, i znaš: da li si ti toga svjestan?
A on se iznenadi kad me vidje tako uzrujanog, i zbunjenog. Šutio je dok sam mu govorio da je sve gotovo, i da sve propada, i da je nigdje nema. Ja se ne mogu više skoncentrirati, i sabrati ja ne mogu više ništa raditi; ja sam izgubljen. On me sa svoje strane pitao da li sam dobro, i zamolio da uđem u sobu, i smirim se, kada sam ja i dalje nastavljao sa svojim izljevima nemoći.
- Da znaš – nastavljao sam - kako smo sinoć grozan razgovor imali; i nešto je čudesno najavljivala, i neobično mi govorila, kao da je Diotima, proročica, neka Sibila; i kao da je sve tajne svemira upila - rekoh. – A sada je eto nema.
Nije moguće nikada objasniti koliko je mene nerviralo to, što je sada u početku šutio; i nije moguće nikome shvatiti kako sam ja to mogao podnositi. A ona je zaista odselila, ili možda, što je još gore, napustila grad, što znači – u ovom slučaju – otišla zauvijek. Nikada je više neću vidjeti. Kroz glavu mi je svašta prolazilo, a posebno njezine posljednje riječi, koje su me opominjale kao misterij boginje. Da li je zaista tako nestala moja posljednja nada, i spas i utjeha, i čak eto vjerovanje. Samo Artemida zna što je u pitanju, što će se dogoditi; ali i možda me čuva: ja sam ipak njen, i u tom se formiram, i tako počinjem da postojim, i mislim, i govorim. Pa ovo je moja greška, i ja sam nevjernik, i nikad se neću popraviti.
– Pa nije šećer pao u vodu! I što mi dolaziš tako k'o sumanut? – upita. - U čemu je problem?
On je bio hladnokrvan, i što je prirodno, ali pomalo i zabrinut.
- Ti mene pitaš u čemu je problem?
- Lijepo se smiri – reče, - hajda sad, mojim te! Znaš da je problem kod tebe vječan, i neprestano se ponavlja, i nikada se ti problema nećeš riješiti.
- Ona je otišla prije nego što smo utvrdili naše poznanstvo - govorio sam, – i ništa mi nije rekla, niti ostavila poruku. Možda je nikada više neću vidjeti.
- Jeste, otišla je! – odgovori.
- I nije mi se javila!
- Nije! A zašto bi?… Da je htjela javiti ti se, javila bi se - odgovori.
- I zašto mi to nisi rekao - upitah: - Sve si znao?!
- A jeste li se svađali? – upita me gledajući čvrstim pogledom.
- Svađali!?... Hm!… Svađali!? Pa mi se ne možemo svađati… a i kakve to veze ima? U stvari: ona je bila pomalo ljuta, i mi ti se… mi se uvijek na neki način pomalo svađamo; ali to je u fazama. I na kraju ...
- Pa nije ti se javila, znam da ti se nije javila! Stalno te ti govorim ne spominji te svoje budalaštine, i halucinacije, i bogove, i jesi li ti normalan?!
- Spominjat ću ja što ja hoću…! – rekoh.
- E pa eto, i to je vjerojatno odgovor: i dobio si što si tražio – reče. - A i na kraju: nisam ja tvoja privatna psihijatrijska ordinacija u kojoj ćeš svaki put navratiti, kada te ludilo uhvati… I ljubav ti, ovo ti moram reći - nastavi, - ne trpi licemjerje i neravnopravnost, to nikako: i nema tu hoću-neću; žensko ti to odmah vidi, i ne možeš ti nju prevariti; ona ti odmah primijeti, i vidi je li nešto usput, ili je iskreno – govorio je. - A kod tebe je sve poremećeno, i s tim tvojim proročicama i nimfama, više se nikad ne možeš na normalnu stazu vratiti. A jesi li ikada razmišljao kako joj izgledaš, i da joj možeš izgledati pomalo i zastrašujuće? Udaraš na njezinu mladost, snagom koju ona možda nije u stanju podnijeti. Ona treba malo pažnje i sigurnosti: ljubav, možda prvi put, istinitu; a ti si udario svom silinom, i izletio pred nju sa svekolikom spekulativnom operativom, i iskazao sva svoja opterećenja. Može li to ona da podnese? Kako to u njezinoj glavi može izgledati?
Alen je govorio kao da je govor spremao, i kao da je jedva čekao da dođem, da se ovako istrese. Sada je nastavljao.
- I kako si samo naporan sa tim svojim «Ja, pa Ja». Nitko nijedno pitanje pred tobom ne smije postaviti. Ona samo treba da se zbunjuje po tim tvojim nevjerojatnim izljevima trans/galaktičkih rješenja; idući tamo gdje nikada nitko nije išao, i gdje nikada nitko neće doći.
- Alene – sada je počeh, - ja mislim da sam grdno pogriješio što sam se tebi javio za ovo, i obratio se, i tu grešku ću sad ispraviti odmah s time što ću prestati s tobom govoriti, i otići – rekoh mu.
- Kada bi ti to mogao: tko bi bio sretniji?… Svašta pričaš, i svakome pričaš – nastavi, - i zapetljaš se u tom pričanju, a onda meni dođeš kukati.
- I otkud ti znaš o čemu smo mi govorili? - upitah.
- Ja znam i o čemu ste vi šutjeli, kada ste šutjeli, i o čemu ste se došaptavali, telepatski, kada ste mislili da ništa niste govorili – reče. - Koliko si ti naivan!
- Jesam, i lud, i naivan, i drzak i eto, idem, i nemoj me više uznemirivati.
- Lijepo se ti sad smiri – predloži mi. - Imam nešto važno da ti kažem… Hajde, polako.
Ja sam i dalje bio van sebe, uzrujan od svih tih najava mraka i svjetlosti, u stanju depresivnog potiskivanja, i uništavanja onoga što je meni bilo ikada najviše. Sada me on još više iritirao. I poslije svega, mislio sam kako mi on nikako ne može pomoći. Ipak sam pretjerao sa tom tirkiznom svjetlošću, i nimfom vodenjaka, i vremenom koje najavljujem, i vječnošću bogova koju samo ja znam, i koje nikada nitko nije vidio i ne može vidjeti. Trebalo je pred njom da šutim. Svjetlana je ipak trebala biti nešto praktično, kao Kristina; i ipak zaštićena. Tu zaštitu sam ja trebao učiniti: a učinio sam upravo suprotno od toga, i izložio je najžešćih paljbi filozofskih metafizičkih i vizionarskih idealizama, koje ne samo da ona nije ni znala, nego gotovo nitko nije mogao pojmiti. Tko bi se tu mogao snaći? Mnogo obučenijem svijetu spekulacije to bi bilo teško pojmili, i nedostupno. Mnogo tvrđe osobe u obrazovanom ovom svijetu bi to jedva mogle podnijeti.
Alen je jedno vrijeme šutio, i smišljao izvjesno kako da ovaj razgovor nastavi; kada sam ja osjećao da mu nije bilo lako, i da smo u klopci vlastite zatečenosti; i njezine snage koja nas je obojicu inspirirala, i njezina misterija. Ipak, svađa sa mnom je njemu stalno stajala za vratom, ali nju nikada nije htio do kraja dovesti: dobar odnos sa mnom njemu je značio dobar odnos sa duhovima, koje je ipak simpatizirao.
- Rekao sam ti – sada je počeo - da se ne petljaš u stvari koje su opasne, i avanturističke, i još s tim svojim ludim umom. Rekao sam ti da čovjek sve drži pod kontrolom, i da je to gotovo, i da se tu ništa ne može učiniti. A i na kraju, ja ne znam koji je od vas dvojice luđi. Samir je visoko cijenjen specijalac u ovom gradu, i on im može naći stan gdje god hoće, istjerati van koga god hoće.
- Molim! – iznenadih se.
- Ali, evo - reče: - Ovaj put te moram razočarati u valjanost tvojih pretpostavki, i tvoju osobinu intuitivca, i reći da si potpuno pogriješio. Stvar je upravo suprotna, od one koja te toliko uznemirila. Ali ti si me sad toliko naljutio i iznervirao, da me ništa oko toga ne znam, Nikada me više o tome nemoj ništa pitati. Ja mislim da si ti toliko kompliciran da bi se trebao ubiti! Za jadnog čovjeka to je neizdrživo
I meni laknu, i ja odahnuh.
- I što je u pitanju?
- Rekao sam ti!
- Hoćeš li mi reći?
– Nisu daleko, i tu su, u Sarajevu. Otišle su do neke rodbine na dva-tri dana. I eto, doći će: Pa što?!… I što kada dođu? – upita.
- I zašto mi nije rekla?
- A tko si ti da ti govori?… Tko? Na kraju, pitaj je kada dođe, ako budeš smio!
- A zašto ne bih?
- Da, priča se da ste se i posvađali!
- Priča?! ... Pa nek' se priča; i ima se o kome i pričati - rekoh.
I ja se nakon toga zamislih, i pomalo mi se sve razvedri; i sabrah se, te shvatih kako je to sad veličanstveno. Ipak sve se može sve dobro završiti; jer moja intuicija vodenjaka je ponovo učinila svoje i izabrala pravu stvar, pravu stranu, i vodi me korakom i putem nepogrješivim, sve sa nekim daleko smišljenim planom, koji je artemidski i božanski zacrtan. Pokušavah mu se okolnim riječima ispričati za sve ovo što sam mu priredio, i otpočeti razgovor u drugom smjeru, i u situaciji koja bi bila podnošljiva.
Sada, kada ponovo dođoh kući, tu bi ona moja soba u kojoj najbolje razumijeva moje patnje i traženja, lutanja i događaje na granici mogućeg; moja nokturna, koja srastaju s kozmosom: najbolje govori moje svjetove. I ja sam eto tu sjedim za klavirom i tražim istinu, i ostajem dugo u noć u razmišljajući o svemu. Govorio sam misleći na sve zvukove koje sam proizvodio, sa duhom i sa svim nimfama, i tu u punoj snazi mogao sve drugačije procijeniti. Tu sam u punoj snazi mogao pozvati onoga kojeg sam god želio pozvati. Upitah zato svoju prvu nimfu, koja mi dođe - jer je sad je po pozivu morala meni doći – o tome zašto ja vječno moram biti u filozofiji, u misteriju. Upitah je to po pozivu, jer nikoga jačeg nisam imao upitati.
- Zašto? – nastavih. - Zašto je meni to prokletstvo dodijeljeno, i predodređeno? - Anja, pomozi mi da nekako uskladim svoja osjećanja s kozmičkim potrebama, jer moje prosto postojanje je uništeno. Ja više ne mogu živjeti dva paralelna svijeta, i dva paralelna vremena, koje ljudi ne razumiju. Uz to, ja ne mogu govoriti kamenju i drveću.
Govorio sam joj da se opustim, i pridobijem je za svoju stvar, i uspijem u njoj probuditi nerv najvažnijeg misterija. Upitah je to da postojim sa smislom, da s mudrom smislenom dalje govorim.
- Za Bergsona – nastavio sam - je čudo intuicije, čudo vjerovanja, i on kaže kako «razumu izmiče bit zbilje!» To je veoma ozbiljno govorio, i to je veoma važno za moj status u svemiru, i za svemir koji se stalno u meni opredjeljuje, i stvara. Paracelsus će govoriti da bez obzira da li je predmet vjerovanja istinit ili lažan, efekt vjerovanja je isti: u pitanju je naprosto vjerovanje, koje je intuicija Boga, koja je u stvari instinkt Atrtemide. A to su govorili i Paskal i Beme, kada su najvažnije stvari govorili, i kada su vjerovali u misterij. Oni su vjerovali u vjerovanje, na svoj način, jer je to bilo drugačije znanje duhovne prisutnosti. To me uznemiruje, i to vidim na Svjetlanom lančiću , koji me opominje; i stalno ta slika ide za mnom, i nikada se nje ne mogu osloboditi. K tome me njezina veličina zove, Anastasio, i ja se pomalo nje bojim. Čudesno: Ako se ikada ikoga bojim, Nje se bojim. Ona je toliko krhka i nemoćna, da sam ja fasciniran njenom snagom u meni. Moj strah od nje postaje sve veći. Bez obzira na ljubav, koja je tu temelj sveg, ona je poslana da me s nečim velikim suoči.
Govorio sam joj, vjerujući da to na pravome mjestu govorim, i mudro govorim; kada je ona pokazivala veliku pažnju nad tim, i nimalo na drugoj strani neke zavisti. Neobično je to bilo, jer sam ja duboko osjećao – a to je i ona morala - da je Svjetlana moćna toliko u mom srcu, da nju čak nebeski ugrožava.
- Anja – govorio sam joj, - problem je nerješiv, i razum je poslat da nas zavuče negdje gdje ćemo biti zbunjeni; da vječnost pretvori u vrijeme: što i nije loše, ako se ne pogoršava. A čim se spoje razum i vrijeme, nastaje svijet, znanost, red i poredak, koji je i sustav greški. Evo vidiš kako je ovdje. Čovjek misli da pravilno misli, a stalno griješi. On srlja u vrijeme i poništenje vječnosti.
- A vjeruješ li u mene? - upita me.
- Anastasijo?! ... Vjerujem li u tebe? Pa tebe vidim!
- U stvari:... Vidiš li me, ili ne vidiš?... Sjeti se da me nitko nije vidio!
Značajno me pogledala tad svojim tirkizom, i htijela očito da konačno odgovorim na to pitanje, iskreno, sa saznanjem da je to moj odgovor.
- Zbunjen sam i shvaćam te, ali moj problem je moja artemidska filozofija, i moja nebeska borba, i ako hoćeš i moje vjerovanje. Prorok je onaj koji mora biti čvrst u znanju, pri traženju iskaza, koji mu se nekako i Objavljuje. Ljudi moraju razumjeti makar bilo što od toga, kada se on vratolomno mora snalaziti da to dokaže. - rekoh joj. - Lako je vjerovati u moguće: vjera se pokazuje pred nemogućim.
* d Uzeo sam malo vremena da se priberem, jer sam znao sad da vjerujući u subjekt, vjerujem u intuiciju. Ja sam vjerovanje nadmašivao, ili htio to činiti. Vodenjak sam, što znači slobodan u nametanju misterija. Drugi znakovi nemaju takvu čistoću, i oni vjeruju u liturgiju: religija postaje zakon za vjerovanje.
Anastasija je moje misli znala, i ona ih je čitala i prije nogo što sam ih dobio. Sada mi je govorila da se moram vratiti unazad, i stati i sabrati, u sebi, u besvijesti. To je pitanje mene i stvaranja. Vanjski svijet je posljedica mentalnih slika unutarnjeg slaganja, koje se u čovjeku pojavljuju kao kozmos. Metoda reda i logike jeste metoda mišljenja toga kozmosa, koji nikada za sebe ne griješi.
- Znam to Anja!
- Sve je povezano, i duh se stalno nalazi u spoznaji, koja je unutarnje stvaranje. Zato više i nije drugog spoznanje – reče. - A ovo ti govori ona koja je imala sve provjere po svim dimenzijama, i zna sve mitologije. Mali subjekt u tebi traži, ono što samo veliki subjekt u tebi može doživjeti. Tvoje ranije predstave su profilirane, i instinktom one sad sijeku svijet mačem svoje besvijesti.
- Drugi ljudi to ne znaju, i njima je cenzura jaka za jedan svijet, i ne prelazi u druge svjetove.
- Da, i oni to ne mogu probiti.
- Vidiš da te pratim, Anjuška, i da te obožavam; i da glasno vapim za Artemidom zato što si ti sve moje. Ja u stvari u mislima stalno nosim tirkizni egoizam, i to si mi ti usadila.
- Kada nađeš sedmu stranu svijeta, koju sam ti zadala, otkriti će ti se vjerovanje – nastavi;– i biti u čudesnom stanju kozmičke osobnosti. Tada ćeš znati zašto je sad nisi nalazio. Nećeš biti sretan u tom znanju, ali ćeš to znanje uzdići u novi oblik vjerovanja.
- Zemlja je otvrdnjela od jalovosti, i zaboravljene svjetlosti – rekoh, - i čini mi se da što bilo nađem, jad ostaje. Ja tražim Ninu, Ivanu, i Vanjinu zastrašujuću svjetlosti; čak Dubravku u svojoj srditosti, da gledam. Ja tražim vječno dječački san, koji sam ostavio: on je ostao nedosanjan. To je naizgled traženje luđaka.
- Zato i misli da ćeš uspjeti!
Rekla mi je dalje da se dva milenija ispunjavaju, i ponovila da otpočinje intuitivnost vodenjaka, i njegova ludost. Poslat si kao veliki znak, ali još uvijek konce u ruci ne držiš čvrsto, i možeš ih ispustiti. Rođen si u misteriju Urana, i izbacilo te k meni slobodno opredjeljenje među svjetovima. Samo Artemida zna što će se dogoditi. Bogovi čekaju uznemireni; i opet čekaju. Otvoreno je pitanje koje se mora zatvoriti.
Tako ponovo shvatih da je ovo sudar svjetova, i potvrdi mi se znanje i skriveno vjerovanje. Pretpostavih u svemu da sam u snovima dobio dobru putanju, i uzdigao se; da ne mogu više griješiti, da je stvarno ono što ja sanjam, i da ću pobijediti. Kada bih se u realnosti pitao o snu griješio bih; kada bih se u polusnu pitao o realnosti, dobivao bih uvijek pravi odgovor.

***
Moje strasti se to večer smiriše, i polako sabraše u jedno. Bio sam s Alenom i Nevenom – ponovo - u ugodnom večernjem razgovoru, sa svim svojim idejama i putanjama bijega, koji sam ipak – u zaboravu – na zapadnu stranu želio. Tvrdio sam to večer, kada smo govorili o estetici i mitologiji - i opet o misteriju – kako je vrijeme stalna točka sedimentiranja vječnosti: ali vječnost svuda unaokolo gubi. Govorio sam im da je na toj liniji moguć i njihov koncept.
- Proroci govore, ljudi to slijede – nastavio sam, - ali događa se da u jednom trenutku se svijet otrgnuti iz njihovih ruku, i odvoji od početka. Vrijeme počinje da metastazira u rukavce nakaradnih rugoba, i perpetuira se u ustima crnih proroka. Misterij se zaboravlja, i vjerovanje se prebacuje na realizam koji je djelimičan. Jadnici niske razine duha preuzimaju vlast, i zatvaraju pristupe Bogu. Vrijeme galopirajućim korakom ide naprijed, u paradigme, po vremenu; i slijedi samo sebe, i ide samo za sobom – govorio; - i nastaje put za jednu vremensku bit, za jednu ravnu crtu opstojstva. Duh se unaokolo nekontrolirano rasipa: nastaje odljev prema predmetima. Čini se da beskrajno puno ima vremena, i da je kozmos sam po sebi vremenit. Uzima maha uređen koncept razvoja civilizacija, koji dopušta fašizme, demokracije, komunizme, materijalizme, gdje boginje nema i gdje je njezino ime uništeno. Modernizam, pragmatizam, strukturalizam, govore o nečemu, o čemu niti sami ne znaju ništa, niti odakle potječe. Neznalice se pokušavaju prozvati velikim imenom, i pomalo u tom uspijevaju. Svijest slijedi to svjesno, pa se događa grupa pogrešnih pojmova, koji se nasljeđuju.
Oni su me zbunjeno gledali, kada je Neven ponovio za mnom:
- «Proroci stvaraju vrijeme?!»
On je nevoljko mrmljao, tražeći neku misao da ne pogriješi.
- Za ime Boga! – nastavljao je: «Proroci stvaraju vrijeme?!»
* p Njegova istina je bila okrenuta k materijalizmu, i praktična - i ponekad suludo umjetnička - ali ja sam nastavljao po svome, govoreći da se vrijeme imenuje i proziva vremenom, po imenu tog vremena. To postaje prostor i vrijeme. To dobiva zamah u logici svijeta, pa tako nastaje paranoid sumnjivih govornika, koji vjerujući u objektivizam - kojega logički i sređuju – utapaju se u nemoguće. Po tome što su izmislili sebe, i postoje. Sve izgleda da je njihovo mudro. Drugima se čine otkroviteljima, pošto se sve okolo događa tako, kako oni govore.
- U stvari – nastavio sam, - vrijeme izvire iz njihove osobnosti, jer oni ga stalno iz dobre pozicije imenuju. Tako sve postaje vremenito!
Njih dvojica su me gledali i dalje začuđeni. Prigovorili su mi na moju surovost, i htjeli dovesti u pitanje moju filozofiju na svoj način, kao anakronu. Ja sam bez kompromisa u tom tonu nastavio, govoreći da me nimfe Artemide tome uče, i da je to posljednji dogovor bogova. Iznosio sam sve same apsurdne pozicije, za njihove uvijete misli, dokazujući sve njihovo, skriveno njima, pogrešnim.
- Svijet koji se izlijeva iz jednog početka, bori se na sve strane s prorocima, i po prorocima: oni mu i odmažu i pomažu. Jer svijet je pokušaj Boga da postoji; i poslije prve emanacije, on postaje svijet, i tek se na nekim mjestima vraća u najvišu svjesnost. Da bi čovjek postojao, bog se u ljudima gubi. Nastaje pravedna borba mraka i svjetlosti. To je ono što se na svakom koraku otkriva.
To sam činio da dokažem njihovu zavučenost u prostor i vrijeme, njihovu pometnju u umu, i nesuvislost. To sam sve govorio da opravdam Artemidu, i nastavio, izazivajući ih, i govoreći da je život je najveći konceptualni umjetnik, ako je unutar čovjeka koji živi – taj život – pravi prorok.
– Čini to svojim proroštvom, i čak nemogućim odlukama. Gladijatori su se klanjali i darivaju boginju srdžbe i osvete Nimesis, da bi prorekli svoju dobru borbu, i dobili je. Ona je Bog tad u cjelovitosti, iako se to tako ne može reći, ali se do toga može dovesti. To je herojstvo Ivane, nimfe sa granice života, koja je mitologija utkana u trenutak svijeta: slave, stradanja, otpočinjanja novog početka.
Oni su zbunjeno me i dalje gledali, kada sam nastavio govoreći, da se sad nalazimo u ludačkom vremenu znanosti, koja divlja na sve strane po svijetu, i čiji polog taj tobožnji objektivizam, kao ideja tvari, koja jest dobra mitologija. Sve postoji što se vidi, i u tome jest problem. Zaboravlja se vječni početak i Riječ s granice, pred bezdanom. Sve se raslojava na sve strane. Iz misterija materijalizma metastazira osobnost osrednjih ljudi, koja će se u jednom trenutku pitati za sve dogovore, i te odgovore pogrešno dati. U tome će se kovitlati vrijeme zatečenih ljudi. Svjetopogledni obrazac biti će ispisan, i paranoičan.
Interesantna su bila njima moja tumačenja umjetnosti i koncepta, sa stanovišta filozofije, kako oni nikada nisu čuli. Uz to, govorili su mi kako tako nikada neću naći sedmu stranu svijeta - koju tražim – ako je tako tražim, jer je to uzalud. Htjeli su me tako zaskočiti. Mislili su da je moja slabost tu, i htjeli me tu dotući, prikazati svoju moć, i vidjeti mene poraženim. Duh vječnosti je u njima bio na samom dnu, i suludo sapleten. Na drugoj strani, oni su imali ozbiljnu povijest, s vremenom, koju je trebalo slijediti. Ja sam im nastavljao govoriti o svojim svjedočenjima u viziji, o ljepoti Nina i Tatjane, o nevjerojatnoj situaciji u kojoj su one pobjedonosne. Navijestio sam im da je to misterij boginje. Što su oni od toga mogli prihvatiti?
- Umjetnost ne uljepšava stvarnost – govorio sam im, - nego je stvara, i od početka kodira svijet, i drži poetski i proročki. Mojsije i Homer su konceptualno došli do nas, i strukturalno, i ljepotom, i magijom govorenja. Svijet nam je to donio, jer su ga oni držali mogućim. Vi ćete taj misterij doživjeti svaki dan, intimno, kao prostorno-vremenska stvar, ali to nećete vidjeti, znati, i svaki dan ćete to zaboravljati, i zbunjivati se i griješiti. Na to će vas je mišljenje natjerati civilizacijska situacija duha, koja je takva, da vi upravo tako najbolje živite. Ona vam naizgled pravilno, a u stvari pogrešno postulira govorenje.
U svakom govoru s njima morao sam im ostaviti nadu, i govorio tako da ih odobrovoljim, i govoriti misleći na to kako bi oni htjeli da govorim.
- Slika Anastasije je najjednostavnija i najveća stvar koja se može zamisliti, najmoćnija i prva. Ona je kraj i početak. To je istina – rekoh – koja se može otkriti kao prvo otkrivanje. To je platonijanska uznesenost u trudnoći po duhu svetome, i orfejski misterij; i ono što nikada nije rastumačeno. Odgovor na to pitanje, je istina iza koje pitanja nema. To je nevjerojatan božanski projekt. To je meditacija s postojećim, kratki spoj unutar intuitivnosti.
Govorio sam to, kada oni uopće više nisu znali u čemu govorim. Govorio sam im to, kada su se u meni otvarala prostranstva, i kada mi je sve bilo jednostavno. Naši svjetovi su se uvijek na nekom bitnom mjestu sukobljavali, i ja sam znao da je to uvijek problem više svjesnosti. Problem je besvijest proroka, koja u jednom trenutku jeste gradnja svijeta, po kodovima po kojima će se on postaviti. Nisakorazinski proroci utvrđuju kasnije postojeće, u daljem vremenu, kao talenti toga svijeta; i nastavljaju ono što Božji posvećenici, kao geniji, od početka, u bitku samoga stvaranja, otpočinju.
Ostali smo dugo u tom razgovoru, i naznačili točke našega razdjeljivanja. Ipak su oni u svemu dovoljno učili.

***
I kasnije, a zbog svega što sam mislio i govorio, kada sam se vratio kući, zasvijetli mi u mom domu, narančasta svijetlost, i Nina mi dođe. Dođe mi s promišlju i razlogom, koji sam malo prije njima dvojici tako strasno obrazlagao. Ja sam govorio o ljepoti, kada su sve sile bile koncentrirane na moju bit. A ona mi je sada došla kao pripomoć.
- Ja kada šutim, ti slušaj, i ljepota neka ti govori. Šopen je govorio, i ti si to otkrio. I pogledaj me, i proglašavaju mene za najljepšu nimfu u Univerzumu, ali ja ne znam zašto bih bila ljepša od Vanje, recimo od Dubravke ili Ivane?
- Nisi mogu ti reći, i nemoj se uvrijediti, ali… ali niti one od tebe. Ali ponajviše me uznemiruješ ti po konceptu, i po istini, čak po ljepoti: i zadaješ mi najviše problema... naravno osim jedne! Nisi ljepša pogotovu od nje, ali čudesna je tvoja ljepota.
- Dok šutim ti me gledaj. U pogledu sve možeš otkriti! Sve tajne su ti raspoložive. Uvijek pamti boje, i tumači, jer to su lagani pomaci vječnosti u vremenu. Čovjek ima oči zato da bi mogao misliti. U čistoj svjetlosti i čistom mraku, nema niti ljepote, pa niti istine, niti svjetlosti. - reče mi.
- A ono najvažnije otkriće, Nina? – upitah.
- Nina ti ovo govori, druga u vječnosti, u sustavu svih svjetova! Sasvim si blizu sedme strane svijeta, ali ti to stalno izmiče – nastavila je. - Znam tko ti je uzor, i dobro si to našao u mraku, i lik zadat u harmoniji kao glazbi, u disonanci koja razbija poredak, da bi ga opet čudesnim postupkom vračala. Pratio si dobro u mraku udar svjetlosti. Samo vračanje Kaosu, koji je na svoj način Bog, je ponekad veliko vračanje na nultu točku Početka. Duh ne može bez vječnog vračanja postojati.
- Trebam li se toga plašiti? - upitah.
- Ja sam ljepota, i ti gledaj svoje sjećanje, i «zarobi» kao rađanje svoje duše u svom oslobođenju... Iz misterija si izronio, saznao mrak i svjetlost, i u misterij ćeš se vratiti. Ljepotu prepoznaješ i povezuješ s putom. Mnogo ćemo vremena dobiti ako sada ne budeš griješio.
- «Griješio?!»
- Da! Artemida ti neće doći, a to je isto kao da ti nikada od nas nikada nije dolazila. Izgubit ćeš život – reče, – i upast u materijalnu metastazu logičkog slijeđenja, i ono što si oduvijek najviše mrzio… Ali, možeš li ti to učiniti?
- A sad uglavnom dobivam odgovore koji su čudesni, Nina, i prevodim ih kako znam - rekoh.
- Poezija duha ti nije strana, i Tamara ti je oduvijek dolazila – nastavi Nina. – Znao si prepoznati ljude i odgovore. Plotina nitko nije smatrao realistom u filozofiji, i Rafaela po Veneri i Atenskoj školi, mistikom. To je tebi bilo jednostavno, i osobito: Zato nas uspijevaš zovnuti.
Kasnije mi je Nina rekla, kako uvijek moram ostati uzdignut među prorocima - pred svjetovima - bez obzira na sve; i da moram pustiti mašti na volju, i učiniti kako je Anastasiji milo, i kako je Svjetlani milo, i kako je pred svjetovima koji su pali na zemlju nemoguće.
- Nemoj se pitati zašto te dvije osobe povezujem, jer je nešto od početka izgubljeno! – nastavila je - U svakom slučaju, svijet će doživjeti pročišćenje, jer Artemida će govoriti.
Još mi je rekla Nina da su putokazi s njom jednostavni, i laki, i ugodni. Sada mi se prikazuje drugačije, i drugačije počinje otkrivati.

***
* nnn Ali uvijek tako - i za trenutak, - bi realni događaji stvarnoga vremena, brzo zamjenjivali ono što sam dobivao u misteriju. Telefon mi je zazvonio, i čovjek sa druge strane mi je govorio da imam vezu sa Zagrebom, i da sačekam. Bila je to mama, koja me prvi put ovako – preko radio amatera – dobila. Bio sam obradovan, i sada me to drugačije uzbudilo. Bio sam dirnut tako, da sam odmah sve to povezao s mojim dobrim odnosom sa misterijem. I sada, kada bi ona govorila, morao bih prvo sačekati da sve ona iskaže što je željela, pa onda bi se potom radio amater obratio meni, i meni rekao da ja mogu govoriti. I tako smo se smjenjivali neprestano. Bilo je to dosta naporno. Molila me da izađem iz Sarajeva, i da ne gledam ništa oko sebe, i od stvari ništa da ne spašavam. Pitala me što mi treba poslati, ako nađe neki put, i molila me da nikako ne izlazim van naših zgrada. Ali u tom trenutku se veza prekinula, te sam ja odmah razočaran otrčao do Borisa - nedaleko tu – koji je to vodio, da ovo nastavim. Mislio sam da će to ići lako.
- Ne možemo je više dobiti – odmah je progovorio čim me vidje; - sve su frekvancije ispunjene.
Pokušavao je, i tražio je, i činilo se da će u jednom trenutku uspjeti, ali je opet sve nestajalo; te sada kao da čujem za zagušujuću buku, i neku galamu, a gusle u pozadini; te potom i glas koji nam se obraća:
- Silazi pet podioka dolje, ušao si u profesionalni eter!
- Mi činimo jednu humanitarnu stvar – odgovori mu Boris.
- Silazi! Ti znaš prostor amaterskih veza - začu se isti glas, a potom zašuti kao da nešto razmišlja, pa nastavi: - U stvari, znaš što… Slušaj! Evo! Ako si HVO, možeš govoriti, a ako si TO, idu gusle!
I mamu više nisam mogao dobiti i pored svih njegovih pokušaja, te sad razočaran pođoh prema našim zgradama, misleći kako će drugi put biti bolje, možda već sutra, i ovo je dobar početak, i dobra vijest da se čujemo. U tom trenutku sam naišao na jednu grupu vojnika, koji su se vrzmali tuda, te kada me vidješe, zaustaviše se, očito s namjerom da me nešto pitaju, da neku riječ sa mnom progovore.
- Kada će ona četnikuša otići od tamo? – poče jedan. - Kako ono se ona zove?
Stao sam ih iznenađen, i zaista nisam očekivao ovako direktan nastup.
- Ne znam, ni tko je «četnikuša», ni kuda treba otići – rekoh.
- Ljubinka, je li tako? - pitali su.
- A što mene pitate?
- Pa ti si sa njom dobar, kod nje ideš, čuli smo… U istoj ste zgradi – reče jedan sad mirnije.
- Neće ići – odgovorih: - koliko znam, neće… A sigurno znam.
Stan joj je bio dosta interesantan, i zato je morao postati kad-tad predmet njihova interesiranje. Kasnije će se stalno oko njega vrtjeli. A meni su svi pomalo prigovarali što se s njom družim, što je opet kod mene bio dio obiteljske tradicije, koju nisam imao namjeru mijenjati. Ona sama – međutim – kao osobe, pazila je na druge, i nije mrzila njih, koliko oni nju; ako je već ikoga mrzila. Nju su osobito mrzile izbjeglice, muslimanke, neskriveno. Nisu imale nikakvo razumijevanje prema njezinoj ovdje, u ovoj njenoj neugodnoj poziciji. Željeli su je gledati kao pojavu u kojoj se ocrtava istinu svog zle, koje su one bile dužne ovdje pretrpjeti. I meni nije bilo ugodno braniti je, što sam često činio, jer bi i mene zbog toga onda napadali.
- A i ona gospođa Jela svašta priča – poče sad isti, i očito je bio neki komandant među njima. - Znaš li ti nju?
Bila je to potpuno to nova grupa vojnika na ekonomskoj školi, koja je došla, a kako su se smjene ovdje događale; dosta sirova, i izgleda sa dobivenim informacijama o nekim stvarima, na što su trebali pripaziti. Bilo je nekih i sa sela.
- Pa dobro, susjeda mi je: Dođe ponekad na telefon, kad joj zatreba - odgovorih.
- Ona daje znakove četnicima… Je li? – bio je jedan drzak. - Jučer je mahala maramom s prozora.
- Hm!… A možda je nešto otresala. Nemaju ti njihovi stanovi, ti u sredini na Šibenskoj ulici, pogled na drugu stranu.
- Siguran si?
- Ah! Siguran: Apsolutno! - rekoh. - Žena mora negdje prozor otvoriti.
I bili su zaista bahati i drski, možda malo i pripiti, i sigurno s voljom da se s nekim dobro svađaju, i prikažu svoju dominaciju. Ovdje nitko u susjedstvu nije volio kada bi ih slučajno susreo.
I sada, kada otiđoše od mene, svojim putem, ja se uputih prema svom stanu, gdje me kada uđoh čekalo iznenađenje. Granata je udarila u stan više mojega, iznad moje manje sobe, okrenute šetalištu, i sve se u njoj se isprevrtalo. Čitavi komadi već načetog maltera su opadali. Pomislih u tom trenutku kako bih na kraj svijeta sad otišao, i istoga trenutka shvatih da nemam gdje otići, i da se tu već nalazim.
Ali ipak, za utjehu pomislih kako se još uvijek nalazim čitav u toj kušnji, i kako sad sve mirno trebam podnijeti; makar onako kako sam do sada podnosio. Agonija Sarajeva inspirira sve svjetsku agencije, i misao svijeta pomalo se oblikovala po onome što mi ovdje možemo podnijeti: po našim patnjama i kušnjema, čak projekcijama; po našim skrivenim mislima, koje oni u intervjuima dobivaju kao nekakve dogovore. To je prostor svjetske pažnje, i mjesto zgražavanja; dokaza ljudske domišljatosti, i jasan prikaz volje za životom i uništenjem. Ja sam sve to na svoj način - zajedno sa osjećajem Nine - maloprije doživio. Gotovo su svi svjetski pojmovi ovdje u opticaju, i propitivanju i dozrijevanju, i na svoj način iskušavaju svoju buduću upotrebu.
Ali teta Jela je malo kasnije – tek što je bila spomenuta od njih – pokucala mi na vrata; i kao da je došla sve provjeriti. Dolazili su masovno kod mene na telefon iz susjedstva, jer ga nisu imali, budući da su granate s početka rata uništile veći broj priključaka u pošti. Taj bi ja telefon nekada prenio dolje u podrum, pa opet vratio u stan. A ona sad ušla zbog toga, i počela mi govoriti:
- Evo srećo, evo sunce uzmi ovo, što sam napravila, malo kolača, od čega sam imala, samo da nešto progovorim. Zlato moje, nemoj se ljutiti, samo se tebi mogu obratiti. Rekla sam svojoj Suzani: znaš da ti je imam divnu unuku, i rekla sam joj: ako bih te dala nekome, dala bih te Slavenu.
- Samo izvolite teta Jelo! - odgovorih. – Evo ovdje…
- Moram se samo malo čuti sa mojima u gradu.
- Ma samo zovite! - rekoh.
- E moj Slavene, to groblje «Lav», da li ti znaš? Još davno je moj muž sahranjen na tom Lavu. To je zaslužno vojničko groblje, i tamo nije mogao biti svatko sahranjen. A evo sad… - pa podiže malo glavu kao da razmišlja: - A tko će znati, možda su i ovi zaslužni?
- Ja sam malo se sklonio u hodnik, evo ovdje – rekoh joj, - s krevetom, nered je tamo, i urnebes, oprostite!... I da Vam sad ne objašnjavam, znate već i sami.
- Ma ništa, srećo, ništa, sve ja razumijem, i ne sekiraj se ti – poče ona sad. - I neće tebe metak, vidim ja to dobro, i možeš izaći sad na sred ulice, bez brige, i ja sve dobro osjećam - odgovori mi. - ...A oni vojnici se raspituju za mene? A eto, nisam im ja kriva, i znam kako im je... i ...i ja im dam što imam, i kada ih vidim, ako imam… koliko mogu. I kod mene nije sjajno, i sve manje i manje od svojih dobivam. Sve me se manje i manje netko hoće sjetiti.
I sada, dok je to ona govorila, a i kada je razgovor na telefonu završila, i otišla, ja sam već duboko bio i uronio u svoja razmišljanja, po svojoj volji, dobro već približen artemidskom misteriju. Mislio sam bezuvjetno da ću ovako svoju ljubav, po duhu, vratiti, i da je nepogrješiv put moje koncentracije; i da će mi boginja učiniti što želim, i tome neće odoljeti. Razmišljao sam o Svjetlani ovo veće, s visokom sviješću i s dubokim razlogom, i sjetno se kako je jednom rekla da ne voli kukavice i pasivne ljude, i da je i sama veliki borac. U njezinoj naravi svidjela mi se iskrenost. Za novac je tom prilikom rekla da ga vole svi, pa i ona; a za sebe da joj narav ne valja, jer je veoma ljuta. Sjećao sam se sad – pomalo nesretan - da me njezino priznanje taj dan oduševilo. Ali, bilo što da je ona meni govorila, ja sam pozitivno i nebeski o njoj mislio. To je bilo u njezinoj estetici, i bilo u njezinu pokretu divlje zvijeri, s kojim me podsjećala na Kristinu, ali je tu još nešto dodala.
Razmišljao sam kada su se moje zamisli sjedinjavale sa stvarnošću, te polako preuzimam inicijativu i stvarnost pobjeđujem. Razmišljao sam kako ta pobjeda postaje prava stvarnost koja me vodi.
I sutradan, izvjesno i zbog svega toga ostvario sam svoje snove, i moji vapaji prema Artemidi su uslišeni. Svjetlana je ponovo bila tu, i govorila mi; i možda zato što sam s nimfom ljepote bio pažljiv. Govorio sam joj taj dan uzvišeno, sretan zbog svih mojih susreta, koji mi na svoj način pokazuju jedinstveni putokaz.
- Jako je važno – rekao sam joj - da mi dolaziš po boginji, i da ja to vidim! Jako je važno da je to moguće.
Moja sobu okrenuta prema Rusiji je ponovo bila puna, i čudo nad čudima: nebeski mi šaputala svjetlost. Kada je taj dan ušla s pozdravom, ja sam pogotovu znao zašto tih dana nisam mogao čisto misliti. Kaos, koji je bio Bog ponekad u meni, je provjeravao svoju snagu, i sebe čeličio. Nju sam ipak zamolio da mi to više ne priređuje.
- Čudesno – reče. - Ja tebi da ne priređujem?
- Mi drugačije živimo Svjetlana, mi mislimo iz vlastitih sukoba. Mi živimo iz borbe mraka i svjetlosti.
Namrgodila se taj dan, neobično svojim čelom, što je meni bilo dirljivo. Potom me pogledala, pa u daljinu, pa opet u mene, kao da nešto traži. Imao sam osjećaj da je nešto muči, te misteriozno je šutjela - ali sa stavom - kao Nina kad treba da govori, a ona šuti. Stigla je nebeski uzdignuta s mirisom drame i pokušaja da se svijet promjeni: s mirisom koji sam ja osjećao osobito u sebi, i tome još dodavao. Ja sam sada s njom rasijecao povijest svijeta, na povijest spasenja, koja je prolazila, i povijest ostvarenja, koja je po nama dolazila; a ona je na svoj način svojim izgledom taj kotač vremena gonila. Prvo je bila Isusova povijest, koja me iskušavala, a drugo je bila pojava Artemide, boginje, koja će govoriti, i potom govoriti, i zauvijek govoriti. Prvo je bilo postavljanje vremena, a sada je bilo njegovo ekstatičko ispunjenje. Događalo se da su svi drugi ljudi bili od toga daleko, i da im ništa oko toga nisam mogao reći, i da oni ništa oko toga nisu mogli razumjeti. Događalo se da su oni bili za to neupotrebljivi.
A ona je danas počela ovako:
- Izderala sam se jučer na mamu. Nije mi dala da idem po drva, i htjela je sve to sama riješiti; bojeći se za moje zdravlje, jer je kiša, i pokušava da me sačuva… Ne znam za koga, i što?
- Jesi li prema svakome takva? - upitah.
- Jesam, kada ga bolje upoznam. Tebe još nisam upoznala, pa si se zato tako prevario – reče. - I učini mi jednu uslugu, molim te: Nemoj o meni misliti tako nježno! Ja nemam niti čistu dušu, niti su mi misli ispravne. Tvoja zamisao o meni je proizvod tvoje dobrote, koje u meni nema, koja je ovdje upitna.
- Otkud ti ideja da imam takvo mišljenje o tebi? - upitah.
- Vidim, i čujem i osjećam. Jučer mi je jedna osoba rekla da ćeš možda poludjeti u svojim snovima, ako te nešto ne spasi, te da bih ja tobože trebala biti osoba koja će to onemogućiti. Eto, zato sam ti i došla, i nemam namjeru se s tobom dugo prepirati.
- I hoćeš li me spasiti? - upitah.
- Dovoljno sam ti rekla… Danas ćemo se odmarati. Sutra dolazim i počinjem s terapijom, u pet. Sada sam se dogovorila s mamom da joj nešto pomognem – reče. - …Sutra dolazim da te liječim.
I zaista je tako bilo, i sutra u poslijepodnevnim satima ona je bila tu, i počela mi govoriti, kada sam ja bio sretan što mi je omogućeno da to slušam, da u tome sebe pronalazim, i uviđam duboki razlog svoje ovakve prisutnosti. Moj idealizam stalnog snivanja u kojem sam tražio put, je imao eto snagu proboja, i imao svjetlost. I ja sam zato joj govorio:
- Kada sam s tobom, i s Ninom, čudesno se nešto događa, i stvari se mijenjaju na nevjerojatnu stranu, Svjetlana; i ja sad tebi to moram reći: neke činjenice se ne mogu pojmiti.
- Mi smo imali jučer drugačiji dogovor - bila je odlučna.
- Ali slušaj, ovo je izuzetno – počeh, – i nije uzalud. Ljepota je ono što me opčinjuje i opredjeljuje, i sad vjeruj: oko tebe se stvar nevjerojatnom brzinom zahuktava i ide na tu mističku stranu, i ja vidim sve više ljepotu i misterij... Da li ti mene možeš razumjeti?
- Donijela sam ti nešto od mame, što je napravila - prekide me. - Bili smo kod tetke, i ona je puna svega, čak i u ovim vremenima.
- Hvala ti! Niste se trebale mučiti!… Zahvali se mami: Puno joj se zahvali!
- Ona bi te znaš, voljela upoznati - reče mi. - Ništa osobito, samo onako, malo… Čula je za tebe. A i ja sam joj pričala: sve najljepše, vjeruj mi! I nisam joj ništa rekla ono…
- Kontrolirat ću se, obećavam! - rekoh. - Sigurno ću imati to na umu!
- Ne sumnjam da sad vjeruješ da hoćeš, ali sutra… hm… To ćemo vidjeti – reče.
- Ali tebi moram sve govoriti, znaš ljubavi, onako malo. Ima razlog za to, i ti si najvažnija u svemu; i sve se oko tebe plete, i nastaje mreža nebeska. Tako mora biti, i ne može biti drugačije. Kada to ne bi bilo tako, ja bih to izmislio – rekoh ponesen.
- Najvažnija? - reče opet sa svjetlosnom upitnošću.
- Pa da! Nina mi ljepotom šuti, Anastasija ekstazom izluđuje, i počinje govoriti što se ne može govoriti. To je dostojanstvo Dvora, Artemide. Ja hoću do kraja da osvijetlim stazu koja je duhom osvijetljena, i moram osjetiti obadvije njih u tebi. Narančasta boja je spuštanje božanske biti u svijet, pri prelasku od čiste svjetlosti, dok je tirkiz eksplozija mojih osjećanja, i ponovo podizanje. To me vodi na vječni Početak.
To sam njoj govorio, kada me ona taj dan ne buneći se, slušala. Moguće da je sve bilo interesantno. Bila mi je radosna u uzdignutoj pažnji; kada je njezino nježno razumijevanje bilo bolje nego što sam pretpostavljao. Ona je imala strpljenja, jer je odgojena sa snagom velikog dostojanstva. Takav je utisak posvuda nosila. Do rata je živjela kao u bajci, a kada je sve bilo čarobno. Duh se međutim morao na neku stranu osloboditi, i izaći iz čamotinje, iz ispraznog dnevnog postojanja: uz činjenicu da vrijeme mora teći po povijesti vremena. I tu je nastao problem. Sada sam gledajući kroz prozor, vidio sve nabolje i najgore u prostranstvima koja su me inspirirala. Osobito me uznemirivala Nina, ta zagonetka ljepota, koja mi govori da je ovaj svijet lijep, ali da uvijek se može promijeniti, i nastati novi svijet iz nove svjetlosti. Što mi govori narančasta svjetlost? Duboko međutim sam dušom vodenjaka osjećao da me do velikog kraja može dovesti samo Anastasija - veličanstvena i nevjerojatna, koja je nemoguća - s kojom sam osobito govorio. Nisam više mislio da je ovo san, jer sam osjećao da je ovo realizam, veći od sveg stvarnog, i da je ovo zato takav misterij. Uzimao sam konce u svoje ruke, i polako stezao uzde vjerojatnoće: slagao odgovore sa svojim zadatim proroštvima. Mitologija je ovdje moja mitologija, i svaka druga priča o vremenu pada, pred ovom velikom pričom o vječnosti. Ja sam jednostavno naslućivao veliku bit koja se polako približava, koju hvatam, i koja čini to da moj pogled postaje vaseljenski, poprima oblike neponovljivosti, i filozofiju govori s mjesta govorenja, odakle Bog filozofiju govori. Ona je bila sakrament, odgovor na sve moje tajne i pitanja, putanje svih mojih svjetova. Ona je bila svjetlost, koja je bila nadnebeska svjetlost. Ona je bila ta koja je rasijecala kozmos na gore, i na dolje, i tamo i ovamo, postavljala nemogući problem razriješenim. Zagledan u nju, jačao sam. Snijeg koji je padao sad unaokolo, bio je poetski najljepša slika, i kao slika s novogodišnjih čestitki. On je na svoj način htio da izjednači sve granice među nama, i bio čarobno uporan da to učini. On je dobro i zlo u nama ujedinjavao. Mi smo mogli disati - skriveni u našoj točki među svjetovima - i postojati sami sebi veličanstveni, s projekcijama i idealima koji su bili svima nedostižni. Neprijatelj su nam se eto približavali. A jednoga dana biti će tako, ako je ovako po nama, da nitko neće znati tko je rat otpočeo, kako je on završen, i tko je poražen i pobjednik u borbi. Mi ostajemo u tome, i izvlačimo se po duhu prema gore, i to je neupitno. Svi će se pitati kako je Anastasija došla, da li je ona postojala, i da li je to bilo moguće – da li je to s nečim ujedinjeno.
- Ako mi ovdje uspijemo - govorio sam joj taj dan, - sve će drugima biti dano na dlanu, i jednostavno. Dokazati ćemo da je zločinac zauvijek u situaciji poraza. Mi smo ga pronašli: mi ga uvijek možemo dovesti na poprište, i uvijek skloniti.
Ona je filozofski znala misliti, i znala živjeti filozofiju; jer je naprosto znala živjeti. Ona je znala živjeti intuitivno, jer je imala zdrav instinkt. Ona je znala prevesti to u riječi i govoriti.
I što još trebamo učiniti? – upita: - Slavene: mi Postojimo! To je veće od mogućeg. Zar nam još nešto treba, i zar to nije dovoljno; i zar to nije dokaz da si usnio dobar san, i te dvije svjetlosti?
- Ljudi očekuju više i od mogućeg, pa i nemoguće pred svojim vjerovanjem – rekoh. - Oni su zbunjeni u početku, te izazivaju duhove zla, da bi se s vremenom odricali - govorio sam - Ali s vremenom sve leže na svoje mjesto, i sve postaje otkriveno.
- Ja znam što sam došla, vidim što naslućujem – reče mi. - Hoću unatoč da otkrijem tu tirkiznu i narančastu svjetlost, o kojoj govoriš, protiv koje se borim. Možda te oslobodim. Sada je to moja jedina želja i obaveza. Ja ne znam što bih drugo činila. Nemam snage protiv toga ustati… To i mene pomalo opčinjuje. A i ako ovdje izgubim, možda na drugoj strani dobijem nešto osobito.
I to je rekla kada je došla da me spašava, u sobu beskraja, okrenutoj prema punini, s pogledom koji je neminovno uzbuđivao sve moje misli. Stvarnost se zato u meni sad slagala drugačije, i dobivala oreol mističkog zaziva, i govorila našim noćima koje smo preživljavali. Mi smo provodili dane mraka, pretvarajući te dane u vizije osobite svjetlost. Čudesno je to bilo u odnosu svih svjetova koji su se miješali. Čudesno su se u tim pitanjima dogovarali proroci.

***
Had nije bio zli bog, kako se može pomisliti iz toga što je on bog podzemlja u Grčkoj mitologiji. Skriveno je on bio bog duha svjetlosti. Iako je naizgled bio grozan, nije mogao biti gori od Zeusa, svoga brata – gromovnika – kojega je samo u drugim osobinama slijedio. Samo se u pravim svjetovima razumije – vječna i - ravnopravna borba mraka i svjetlosti. U biti, podzemlje je među bogovima nemoguće, u tom smislu da to ne bude nešto nebesko.
* n Govoreći joj tako, učeći je mnoge stvari,, vidjevši kako ona to usvaja i napreduje, mislio sam kako oni s komparativne književnosti mnogo jednostavniji prihvaćaju istine, drugačije u pristupu, slobodnije su otvoreni. Bio sam osobito sretan što sam to kod nje otkrivao. Oni sočnije razumijevaju bit, i govore kao iz samoga središta mišljenja; te nisu napustili postojanje: mogu da označe razlog, u poetici, da to dopadljivo izazovu. Tada sam joj govorio o tobožnjoj filozofskoj mudrosti, koje u razumu nema, jer je filozofija nerazriješen slučaj za široku diskusiju. Govorio sam joj da je danas filozofija na Zapadu uredno slaganje pojmova, koji se sami sebe životno izbjegavaju. To je mreža racionalizma, koja se zapliće u samo svoju osnovanost.
- I to čak mrziš?! - primijeti.
- Ako je to mržnja, to je to! – rekoh. - Možda bih trebao grijehe duha voljeti?!
- Možda bi trebao promijeniti profesiju - predloži mi, – i smiriti se jednom.
- Možda bi ti trebala konačno shvatiti da ja imam misiju; i da će istina biti do kraja dovedena - rekoh; - inače… inače: tko će je spašavati? Da li bi mi ti nekoga predložila?
Govorio sam joj to taj dan, vidjevši u njezinim očima onu mirnoću, koju sam nekad vidio iznad Drine, u misteriju kobaltno plave svjetlosti. Duh je ponovo ogrezao u čednost. Sada se višestruko u meni pojačavala ta tajna, i bila jednostavna, i bila nedokučiva svijetu. Ja sam to znao. Na svoj način sam mogao zamisliti ako se jače koncentriram, dokle će ovo dovesti. Zbog toga sam postao zabrinut, i u dilemi, i prizivao čistoću vodenjaka, i trudio se da u svom naumu ne pogriješim. Što sam u njezinim očima vidio? Pokušavao sam sebi objasniti to višim zakonima odabranosti. Naše zlo je naše upoznavanje - govorio sam joj - i dogodilo se zato da bismo bili:
- Mi se upoznajemo. Naši neprijatelji postoje čak i zato da bi se mi dogovorili. Možeš li to zamisliti, ljubavi? Mi smo u stvari sudbina nekog velikog plana, koji je možda i najveći koji je ikada postavljen.
- Ja sam zloslutno dirnuta našim poznanstvom, ali ja ti filozofiju ne volim. Znaš što mi se ponekad čini? – reče. – Čini mi se da sam uzaludno sretna.
- Ali to ne postoji – rekoh. – Sreća je samo pitanje dobre koncentracije, i pravilnih dogovora, stabilnosti na putu, ako si bez zebnje.
- Na volim razmišljati, jer je sve riješeno vjerovanjem, i ja sam to dobila; i misao me ubija… i Anastasija me ubija, iako je to u stvari isto, i Isus je «ljubav», i prema meni se to nikada ne može poremetiti. Vidim da njegove riječi kada god slijedim, napredujem.
- Molim te! – počeh.
- U stvari, to je isto, samo se mi razlikujemo, i ja vidim tebe, i ti vidiš mene, i to je odgovor.
* n Mnoge stvari su bile za nju nove i iznenađujuće, ali ih je dobro – i začuđujuće - primala. Vrijeme je potrebno za to, ali je kod nje ubrzava. Mi smo stalo u vremenu, zato što istražujemo neko pitanje, pa nastaje vrijeme. Ali mi smo zato stalno u mističkoj vječnosti, zato što je pitanje koje istražujemo u osobitoj i visokoj vremenitosti; govorio sam joj i nastavljao.
- Govor Hada je prvotno govor Euridike, i to je njegov zauvijek najveći govor; prvotno njezina šutnja, po čitavom prostranstvu vremena. Zar ne osjećaš pritisak njezine ljubavi. Na kraju je ekstaza. Po tome je Had poznat u svijetu, a ne po mrtvima. On je poznat po mrtvima koji žive. Zar on nije veliki u tome, i zar ga netko u tome može slijediti? Ona je bila nimfa, i zauvijek je šutjela, a to je postalo vječno govorenje, čak artemidski misterij.
Nije se protivila kada sam nastavio.
- To je šutnja nimfe koja govori s obdarenošću. Čitavo čovječanstvo milenima se divi orfejsku govorenju. Stvorila je filozofiju. Ona je opomenula druge mudrace na horizontu da postoji, i da će uzalud mudrovati ako se nje ne sjete, i ne potraže u njoj odgovor. Tako je pozitivno načelo u svijetu, postalo negativno. Tako je Nađa prepustila primat Valentini i Ivani; jer je to i morala.
* n Začudo me i dalje pažljivo slušala, i čak možda i razumjela; jer sam te sam vidio po njezinim očima koje su zračile potvrdama. Klimala je glavom već kada je sve bilo dosta visoko i eterično. A i kasnije, kako mi je stalno dolazila, nastavio sam uporno govoriti o nimfi mojega izbavljenja, Anastasiji, i rekao joj da je to osoba najviše svjetlosti, i da navješćuje čudesnu moć. Ona otvara nemoguću stranu svijeta, koju nitko ne može pretpostaviti. Govori u snoviđenjima, i do beskraja misterija.
- Kada sam nešto najmoćnije vidio, nju sam vidio – rekoh.
* n Pred njom sam u tome bio neumoran, i govorio opčaran i nadahnut. Ona me znakovito opominjala – često s mjerom - i htjela da to upamtim, a ja sam o svemu nastavljao:
- Jesi li završio? - upitala me na kraju.
- Ej, stani malo, i smiri se! - pokušah je dozvati.
- Počet ću shvaćati što je filozofija, i to mi je shvaćanje odvratno! - reče mi.
Pođe prema vratima, ponovo, kada je ja zaustavih tako što je uhvatih za ruku, prvo čvrsto, a onda nježno da je ne uvrijedim, da mi ne pobjegne. Poljubih je iskreno.
- Slušaj ljubavi! Ne želim te uvjeriti u neku drugu istinu, osim tebe. Ali čudesno se nešto među nama krije. U stvari, cijena mojega izbavljenja je jedan veliki gubitak, koji je unaprijed najavljen. To vidim, i to me razdire. A Anastasija mi reče da neće još dugo biti moguća, i živjeti. Rekla mi je da je samo Artemida vječna?! Kako je to tužno: Što mi je ta nimfa govorila?!
- Živjeti…?! Pa ona ne živi.
- Moraš se malo umiri, i razumjeti me; i shvatiti da je ovo moj, i tvoj problem, i zajednički problem. Sve se događa na granici nemogućeg, i ludilo se neko sprema, i neka nemoguća borba. Mnoge su me nimfe na to opominjale, kad nisam znao s kojom snagom mi govore. Mene metafizičke ocjene nikada nisu varale, i neće, ali se sve moćno ubrzava.
- I što dobivam ako ti počnem vjerovati? - upita.
- Mnogo gubiš ako ne počneš!
- U svašta ja vjerujem, ali opet u neke bolje stvari od ove ne vjerujem – govorila je.
- Religija koju znaš – rekoh - svaki dan ti ovo tumači, ako pravilno znaš.
- Hm...
- Ona stvar koju ćemo zajedno stvarati, zajedno sakrivati, zajedno otkrivati – rekoh, – je već među nama, tu.
- I što mi s tim želiš reći? - upita.
- Već smo daleko otišli da bi smo se vratili; a ja u ovom životu želim ispuniti odgovornost za sve naše živote.
- Ali ti ja u tome neću učestvovati, i mislila sam da te popravljam, ali sam mala za to, za tebe; i to nadilazi sve moje mogućnosti.
- Svi kozmički konci se sabiru ovdje, i slažu u tvom imenu, Svjetlana, i nemoj nikako Anastasiju kriviti za to - rekoh joj. - I Nina i Tatjana, i Dubravka i Ivana vole te s nebeskom nježnošću, i govore pozitivno o njoj i tebi, i žele mi osobito to govoriti. Ali sada je sve još u ludim fazama, i…
– A sada je sve samo u tvojoj glavi ludo, i nikada luđe nigdje neće biti… - govorila je. - Ali budi uporan u tome, pa ćeš uspjeti pobijediti učiniti da i ja poludim - reče.
- Kada bi ti to mogla! – rekoh. – Tvoja snaga je fascinantna, i ona je u mojoj zaljubljenosti prema tebi, i.. i u nepokolebljivosti kozmičkog zakona koji vidim na tvom čelu.
- I u tvojoj nimfi, koja jeste slučajnost ili istina našeg jedinstva, i našeg razdora, i našeg uništenja.
- Pa možda, eto, i u njoj – rekoh.
I svađali smo se to večer dugo u noć, kada je ona otišla u času kada se činilo da je najvažnije. Stvar tu lomila oko misterija; i tom prilikom je rekla da je ona nemoćna, i da je moj problem nerješiv; i da je meni potrebna nešto što ni sama ne zna imenovati: i da je to čudesno, i možda veličanstveno. Kako takav uspijevam da postojim? Nije više htjela razgovarati; i ona je lutala, i ja sam lutao. U svemu se događalo da sam pravio greške, koje su u biti bile takve, da ih nisam lako kasnije mogao ispraviti. Previđao sam daljinu do koje smijem govoriti, a možda i neke znakove nimfi loše tumačio.

***
U svijetu su važni i neobični dogovori, i skrivana, i pogrešna nekad, nemoguća proroštva: čak racionalista i strukturalista, materijalista i pragmatista: okult crno-magijskih vračeva, koji će ipak đavolje, ali zakonodavno govoriti. Po njima će se svijet kretati kao po vremenu; gubiti energiju, ali je i dobivati. Događat će se nekakvo saznanje. Ono će onda biti način postojanja, i kanal energije, održanje života – kako-tako – da bi se duh ponovo uspeo.
O svemu sam tome mislio s razlogom, i pripremao sam se za bolje odnose s njom, i drugi dan bio pažljivi - bar u početku koliko sam mogao - i rekao joj da ne znam sve, točku do točke kako će se odviti, ali duboko osjećam. Trebat će puno borbe, ali neće biti uzaludna; jer će to biti moćna borba-Duha: i to će biti borba koja je samo stvaranje borbe, i svemu otpočinjanje. Hodao sam po sobi gore dolje govoreći, što sam mogao ugodnije za nju smisliti da bi joj bilo milo, a i tu tražio podršku. Morao sam ponavljati vječno i u nedogled istinu koju nitko nije znao, o kojoj sam sanjao, a nitko je nije lako mogao razumjeti; jer moje snove niti ja nisam mogao razumjeti: A ona mi je odgovorila, rekavši:
- Samo sanjaj! I to ti je preostalo:… snovi i sanjanje. A i pitaj Anastasiju: Ona je i san, a i java tvojih snova, istovremeno, i zna sve, sigurno.
- Nisi moja mala dobra djevojčica – rekoh.
- Ja sam onakva kakvu zaslužuješ. Čovjek stoji na svojim djelima, i uvijek ima ono što je sam stvorio.
Već je bila takva, da je sve lako dovodila do usijanja. Govorila mi je kako se meni ništa strašno ne događa, i kako nju ne mogu razumjeti; i da ću je jednoga dana razumjeti. Mislila je da živim čudesno sa tajnim i mističkim susretima, u prolazima i putanjama kroz podzemne tunele, kako nitko ne živi; i da je to uzbuđuje i izluđuje istovremeno: Kako neto tako može biti sretan? Govorila mi je s velikom dozom borbe za sebe, i ponavljala moje riječi, koje su tad bile pogotovu uzbuđujuće, i pokušavala mimoići točku našeg sukoba. Ja sam vidio njezinu borbu. Preko naših riječi – ja sam to znao i vidio jasno - dogovarali su se proroci: čak, bogovi su počeli da postoje. Oni su padali, i tu su se uzdizali. Preko naših dogovora, vaseljena je mogla disati, uzdizati svoju dobru svijest, i nanovo ljudima govoriti. Ali sada je ona nastavljala:
- Nitko u biti tako ne zna živjeti, Slavene, i ja ti se divim.
- Ali ja ne živim – rekoh momentalno, - i ja sam samo u pokušaju da živim, kada je ovo početak umiranja; ali i moguća borba za življenje, ako je to vidljivo kao borba.
A ona je imala samo jedan problem: Željeti normalno; postojati s normalnom odgovornošću. Ja sam međutim trebao donijeti odluku, vaseljensku, koju je ona naslućivala, i koja je bila osobita, i uvjeravao je da je to moguće, iako je ludo i nevjerojatno, te pogotovu zato inspirativno.
- To je zadatak koji me stavlja na granicu – nastavljao sam: - po nesreći.
- Možda po sreći, i prije će biti… i vidim ti to u očima: i srdžbu Artemide ti vidim u očima, i u srljanju; i vidim Anastasiju, i pomalo se počinjem njoj diviti, i simpatizirati je; ali na trenutak, jer ne znam što bih drugo činila… malo je i žaliti. Rado bih se s tobom zamijenila, kada bih mogla, da živim život upola u snovima, upola u očekivanju tih snova, upala u stvarnosti, koju opet pretvaram u svoje iluzije: stavim vatu u uši, i nikoga ne želim slušati. Živjela bih tvoja proroštva, koja su interesantna kada ih sama smišljam, pa ih nitko ne zna. Ispunjavala bih život time što bih noću smišljala, ono što ću danju izgovoriti.
Ona je osjećala da je sad u središtu, i izložena; i pomalo pod mojom zaštitom, ali i ostavljena. Bila je sretna sa stalnim strahom za tu sreću, jer je sve joj pomalo izmicalo. Nije znala sve putanje na koje je pošla, kuda je vodim, ali je znala da nekuda odlazi. Što je bilo najgore, stvar se oko nas pogoršava do neizdrživosti, i ona je osjećala da će se uskoro se sve zapetljati.
Sada je njezina borba bila borba za oboje; i ona je na nju skriveno pristajala, i šutjela o tome, i nije se htjela požaliti oko nekih najvažnijih stvari, koja sam ja znao. Ja sam znao jer je ona šutjela; a ja sam vidio ljepotu ili otvoreno stanje misterija. Bila je artemidska zaručnica, i imala svoju tajnu u vječnosti. U sebi je držala sediment od milijardu svjetova; i to sam znao i vidio, jer kako bi drugačije do mene ovamo došla.
- Ja sam čitala nešto o filozofiji – govorila je, - i nigdje to našla; i ne postavljaj mi rješenja koja ne razumijem. Nemoj da gubimo vrijeme. Završeno jednom s tim. Neću te više slušati! A i na glavu si mi se popeo s Anastasijom, i s vječnošću, i s nimfama; i ne interesira me tvoja otkrivateljska svjetlost, i tvoj proboj u nešto što ja neću doživjeti.
Ja shvatih da sam opet pretjerao, i morao je smirivati. Ipak sam joj odgovorio:
- Od svakog bih ovo očekivao, Svjetlana, ali od tebe...
- Svašta ti od mene očekuj - odbrusi!
I zaista je moja mudrost bila drugačija, i nije bila od Nađe, nimfe, kakve mudrosti ima po svijetu na sve strane – koju ja i ne smatram nekom mudrošću - nego od Valentine, crne božanske svjetlosti, i nebeskog misterija svjetlosti. Ona je mudrost koju čovječanstvo nikada neće vidjeti. Ja sam opet Nađu upoznao, kada je ona pala, i uzdigla se; i znala svoje mjesto na nebesima, i poštovala svoje – na zemlji – obaveze. Valentina je opet u ljepoti i probojnosti bila ono što sam tek daleko naslućivao. Neke poruke sam tumačio neobično, i one su bile njene tajne kojih sam se bojao. Ona je crna, i dolazi po svjetlosti, i zato je nemoguća svjetlost. Ali ja sam još uvijek se nadao da se nikada sa njom neću neposredno sresti.
Ali Svjetlana mi je odavala dojam da je ista kao ona, i na svoj način luda mudrost, filozofska, koju nije znala u sebi, ali ju je izvršavala. Doživljavao sam je kao Antigonu, nepokolebljivu i jaku, kao žrtvu svoje naravi i doživljaja, i kao istinu koja je tragična. Ali o tome puno sada nisam smio misliti. Govorio sam joj iz bitnog razloga, i moje zatečenosti, da su nju luđaci uništili, kao filozofiju, monstrumi koji su uništili misterij: svjetski paranoici. Pokušavao sam biti praktičan, i govorio joj da ona ne voli filozofiju upravo zato, što sluša one koji filozofiju ne mogu otkriti. Oni moraju biti uništeni, i taj sam zadatak sebi dao.
- I to je sad važno? – upita.
- To je zauvijek najvažnije, ljubavi, meni! - rekoh joj. - Oni truju duh, uništavaju pristupe, i otkrivaju nepotrebno: drže pozicije koje guše na samo svijet, nego i vaseljenu truju svojim odgovorima. Iako su oni sami sebi sakriveni, oni misle da su nešto važno otkrili. Njih treba tuči svim mogućim sredstvima duha, kojega oni ne znaju, ali ga u snazi protivljenja prema njima, moraju upoznati, kao svoje uništenje. Imaju poremećen pojmovnik u kojemu su od svojeg reda pogrešnih riječi stvorili sustav pogrešnih odluka. A taj sustav onda metastazira do fizičkog kaosa, do nuklearnog udara u vremenu. Ja to vidim jer znam Anastasiju. Kada već zadrhtim od nje, znam da je to pozitivan drhtaj, i da me dobar strah opominje. Njezino pojavljivanje mi s velikom snagom govori što je jad, i opominje na pošast i nesreću, i smrt, u zmajskom sjemenu racionalizma. Ja vidim uznesenje istine na drugoj strani, po njezinoj svjetlosti, i onako jako je u najvećem blagu duha moguće. Sve se pogoršava na jednoj strani, dok se na drugoj strani ispravlja. A ona mi govori, i uči me, i ja dobivam putanju istraživanja, i osjećam dobar misterij.
- Vidim ti je u očima – počela je sad ona, - i tirkiz ti izbija iz svake pore, iz tvojih obraza, čela, i sve ti se mijenja i postaje njezino. Ti se zavlačiš u tamnicu njezina bića, i potpuno počinješ na nju ličiti… Vidim ti svjetlost ka kojoj te zove, i k njoj me pozivaš, a koju ne poznajem, i neću da znam… Ali u nešto počinjem vjerovati.
Uzbuđeno je to govorila to, a ja je – nespretno – molio da ima poštovanja prema jednoj nesretna nimfi, jer to se i njoj možda dogodi. Anastasija nikada ne govori s ushićenjem o svojoj ulozi. Čovjek uvučen u konkretno vrijeme nikada ne može shvatiti tragediju bogova, koja je možda ljudskim mjerilima, nemjerljiva. Pa što su samo morali pretrpjeti Hera, Demetra, Latona, Hermes da bi opstojali? Zato sam joj i govorio da je njezino biće teret, i velika priča velikog izazova, i mitologija, koja se ovdje stvara kao stvarnost, i zato postaje najviše mitologija. U ovom slučaju je ona izvjesno posljednja obrana pred Artemidomi ona koja će vrata otvoriti. To je osobito. Svako događanje u svijetu ima svoju svrhu među bogovima, jer su oni to i pokrenuli.
- Unutra ljubavi – nastavio sam, - unutra se treba okrenuti i naći; u jednostavnosti, u duhovnoj svjetlosti, u raspadu svjetlosti. Treba se uvući u estetsko dopadljive i divlje ljepote svijeta, i shvatiti zašto je to Savršenom bilo potrebno. Unutra je prva svjetlost, koja održava svijet duhovnog uspinjanja. Unutra je sakrivena vječnost, koja se uspijeva na pravi način govoriti o vremenu, dijeliti vrijeme.
* n To sam joj govorio, a ona se nije pretjerano opirala, ali nervirala. Ipak je i dalje sve kupila očima i ušima, i licem i duhom; kako se njezina priroda tome suobražavala. Nastavio sam joj govoriti o tome, kako je nevažno što u fizici svijeta najvažnije, kada su okolo svuda varke čulne svjetlosti, koja je i stvorena da prevari pravu svjetlost. Nastavio sam joj govoriti kako je nebo ovdje drugačije, i da ono postaje jedinstven i veličanstven nama odgovor, i problem. Makar nam se to danas jasno pokazuje, kako je iluzija ravne ploče zemlje uništena, i otjerana s horizonta. Čovjek je oslobođen u beskonačnom, u smjeru kruga i spirale, na taj način da se stalno mora vračati sebi, što je dobro. On je tako prostorno uravnotežen, i postao je Jedan-Duh. On živi u skrovitosti tog, i uspijeva živjeti. On tako vjeruje, kada je vjerovanje skriveni put filozofije i njen algoritam. Ako počne filozofirati drugim putom, i ako drugim putom počne misliti, osim života, gubi Boga, filozofiju i ljepotu: čak i više nije važno vjerovanje. Nastavio sam:
* jjj * n - Pa Orfej je upao u podzemlje kod Boga, nevjerojatno, i dokazao samim sobom podzemlju Hada, njegovu nebesku osobnost. On je pošao na put koji je značio korak ka vječnosti; i tu je još nešto važno, Boga je dva puta upoznao: Jednom, kada je zatražio Euridiku, svoju ženu, od Hada, da je povede gore u svijet, da živi s njom u sreći i radosti, a drugi put kada se pod božanskim uvjetima k Njoj okrenuo. U obadva slučaja je to bila svjetlost: duhovna svjetlost. I to je bio najveći Okret u povijesti koji se imao učiniti. On je svojom slobodnom odlukom na tren se oslobodio, da bi u vremenu stvorio sebi novo ropstvo. One je stvorio veličanstveno ropstvo. Kada je pošao na put, prekršio je zakone čovjeka, i besvjesno okrenuo se zakonima Boga. Zato je po zakonima Boga najveći teolog svijeta, orfejski misterij.
Orfej je dobio nadimak mitskog pjevača, i proroka. Iza njega će ostati istina koju će ljudi s beskrajnim pitanjima istraživati.

***
Sutradan kada je opet došla kod mene, govorila mi je da po pravilu ovakve proglašavaju ludim, ali pošto se ja s tim ponosom, ona je bez komentara. Ali ipak treba da znam da sam pomalo lud, i jednostavno lud. Ali taj dan mi se i pravdala:
- Isus je bio moj put od malena, i to sam naučila doma; i ja vjerujem da je to religija. Neću dirati druge, ali to je za mene vjerovanje. Tako sam odgojena – reče. - Kada sam poslije svih događanja sve ovo promislila, to mi se nameće, i ja ću zauvijek biti sretna ako to ostane nedodirnuto. I tako ću se susretati sa onima koje sam negdje ostavila, imati nadu, i biti zaljubljena u svijet koji sam preživjela. Nemoj mi to nikada dirati! Nemoj me tjerati na nove svjetove! U meni je program života u kojem hoću da vidim one koji su otišli. Zato postojim.
Ali ja se nisam se mogao zaustaviti u svom govoru, i mislio sam da joj pomažem, i da sam ovdje moćan, i nepogrješiv.
* pp - Pavle je prvak teologije i mag duha – govorio sam, - i mistik i poslanik, navjestitelj i zakonodavac: apostol i vrač, koji je došao u svijet da helenizma ostvari: uvuče u njega vremensku komponenetu, koja je druga vječnost. Razumješ li me? On je duhovnik prve i jedine filozofije, koja jeste, jer je znao misliti artemidski; i orfejski misterij. Istinu je dobio jednoga dana, u Efesu. Gotovo ga nitko u toj riječi koju mu je Artemida iskazala, ne može slijediti. Civilizacije su se mijenjale, i jedna drugoj pokazivale putokaze; i uvijek se na kraju sjedinjavale. To nije uvijek bilo tako, da jedna drugoj pomažu u proroštvu.
Ja sam znao da je ovo preteško za nju, ali sam govorio i tražio izlaz da se oslobodim, i istrčavao pred nju možda neoprezno. Ipak sam znao da sve neće zaboraviti, i osjećao sam da će nešto ostati, i da se ovako ostvarenje. Iako će se pomalo patiti, napredovat će. Ovako će shvatiti nemoguće. Ja ću u svakom trenu to govoriti, i govoriti. Nešto će od toga ostati da traje u dubini, i neke možda nove - i nevjerojatne - odgovore zazvati. Sve se ticalo nedodirljivih stvari. Točka života me uzbuđivala. Filozof sam, i to mogu razumjeti, ali je to drugome nevažno. Nasilnim putem nisu se mogle nikada naučiti najveće stvari, nego po prirodi duha, kako se život živi; po instinktu. To sam znao jer je to bilo moje vjerovanje.
Ipak sam nastavio govoriti:
- Pavle je otkrivatelj odlučen da u imenu Isusa Krista osmisli i uzvisi misterij…
- Dosta! – vrisnu ona i okrete glavu.
- Obećala si mi poslušnost – rekoh trenutno, - i mi ćemo to ostvariti: imamo daleke dogovore!
Stiješnjena silinom mojeg nastupa, shvati da je u klopci, i opet se za trenutak smiri. Ona je bila pred nemogućim izazovom; te od srdnice sad - boginje koja naređuje događaje svijeta - pojavi se srna; koja se opet tu ne zadrža puno, nego ponovo svoju prirodu i lice vreti:
- U tebi ima nešto demonsko: Jel'de…! - govorila je kao da je gubila kontrolu nad mislima; u očima sam joj vidio uzvišenu mržnju. - U tebi ima nešto vraško i nesnosno, i nikad se nećeš promijeniti. Shvatila sam to, i… i to mi se dogodilo; i to sam doživjela! - reče očajna. - Onaj koji hoće Artemidu osvijesti, je u biti veliki osvetnik, i živi za osvetu; i to više nije življenje, nego kraj življenja. Prirodu svijeta mrziš, i mene mrziš, i tražiš odgovore, za koje ni sam ne znaš iz kojih pitanja potiču. Osim Anastasije, nevjerojatne, ti se ne možeš sjetiti koga voliš! Pokušaj se sjetiti…! Osim nje, da li se možeš nekoga u ljubavi sjetiti? Ostalo su sve istine koje želiš uništiti. Znaš li to?… Duboko je to u tebi, i odzvanja svom snagom; i ja to vidim kako se širi prema meni; i udara u našu istinu; jer ja od svih najbolje osjećam. Onaj koji se ponosi zlom, pristaje na njega, i u biti je zločinac, skriveni, koji se ne zna:… hazarder koji se ne može vidjeti. U biti, to je to, i tako te mogu zvati.
- Jesam grozan, eto; moram priznati, i nisi pogriješila: prevratnik, ali mi se usput to događa, i s tim se ne ponosim, ako si to mislila, nego živim kao sa teretom: ako te interesira. Ali meni je to moguće! Samir je rušitelj u tijelu, i destruktor niske razine, kao rušitelj prostora oko sebe, kojega se na dohvat ruke može otkriti. A ja sam… sam… I to je priča posebna – bio sam neumjeren: - …Protiv mene obrane nema, i nju nitko ne može postaviti.
- To ti je čast. Vidim; i s tim se ponosiš. Drago ti je da to možeš reći… Slavene!
- Mi smo ti dvojica dopali, eto, i ti si nas odabrala, skriveno; i obožavaš nas, a to ne znaš. Jesi li razmišljala o tome da je to veličanstveno. Sama nas privlačiš svojim moćima, kao magnet, jer si naša klinika; a naš slučaj, i moj i njegov, traži terapiju. Kako si ti divna… i kako si uzvišena kada to činiš, a ne primjećuješ; jer si ti kao Anastazija, a u nama Isusa možeš vidjeti. Znaš ljubavi, kada Isusa razapinju na Golgoti, između dva probisvijeta, činili su to proroci i sastavljači Biblije…
- Molim te…! I ne zovi ne «Ljubavi!»
- Kažem, kada Njega razapinjali između dva probisvijeta, činili to iz istog razloga, iz kojega i on postojao, i trebao biti dokazan kao probisvijet! Ništa nije slučajno, malena moja, jer i On je «probijao» svijet, i rušio jednu uređenu ali zapetljanu svjetlost… i gradio, i...
- Molim te; ponovo te molim… – počinjala je.
- Srušio je ideju zatvorenog židovskog obzorja, probio opnu, i razbijao ljušturu okultnog židovskog neba. Samir je bi bio jedan od one dvojice, okolo – rekoh.
- Rekla sam ti nešto…
- Samo ne znam da li je onaj koji će se spasiti… Ili možda znam?!
– Hm!... Lijepo si to smislio, kako ti paše, i prihvatio odgovor koji ti odgovara - reče s pažnjom.
Mislim da je osjetila nešto u tome, i da je ipak ovo dirnulo:
- Ali ljubavi, nema tu ništa loše – govorio sam joj. – I ti imaš moć izbora, i ovo te oplemenjuje. Takve su osobe uvijek uzvišene.
Ona je hodala po sobi moje samouvjerenosti.
- Sretna sam što te jednog dana neću vidjeti, u slavi, upućenika u Božje tajne, mistika i zakonodavca: Proroka…! Sretna! Je li znaš da sam sretna? – reče mi. – A ja znam da neću te vidjeti… Znam! To je tužno… U stvari, nije! Želim ti sreću, da ti se snovi ostvare, preko moje svjetlosti, koja je u biti mrak, u koji se utapam, iz kojeg sam došla; jer ja sam uvijek u mraku, i samo tražim svjetlost: uzalud…! Sve moje ćeš egoistički prigrabiti, i onda nestati… zauvijek. I nema tu ništa loše kada, kada ti to sam sebi u svojoj glavi objasniš. Moja objašnjenja te ne interesiraju.
- Svjetlana – pokušah je opomenuti.
- Tebi je to dopušteno da budeš takav, a meni da te odmah napustim. Slobodno mi je da odem, i evo, ne znam zašto ovdje stojim, i ne znam…?! - reče pa se zagrcnu.
Bila je očajna, oslabljena u ovom razgovoru, puna gorčine, i istine, istovremeno. Bila je otkrivena pored mojim čeličnim hazarderstvom, ali i čudesna – jaka do fasciniranosti, koju sam vidio. Velika sila duha se sručila na njezinu krhkost, i snagu; i ona je to podnosila jednostavnošću bogoposlaničke nimfe; i bila inspirativna, i na svoj način u svojoj patnji nepobjediva. I ona je svoju patnju mogla podnositi čudesno, kada je to meni bio nebeski znak, i znak da se ona sa Sotonom može boriti. Ipak, priroda mojih prohtijeva je bila jača od pokušaja da je razumijem; i ja sam u tom procijepu bio i pomalo neugodan. Uvijek su me sa zemlje izazivala rušilačka stanja svijeta, i potajno inspirirala. Moja grubost je bila snaga Anastasije i Artemide, snaga Ivane i Dubravke, snaga Nine i Tatjane, koju sam znao, koju sad nitko drugi nije mogao zamisliti. A ona je sad dobivala drugo lice, i činilo mi se da se dijelila: sumnjala u sebe, i opet mi se primicala. Ja sam kao egoist – opet - htio Nju protiv čitavog svijeta upotrijebiti. Ali zašto bih ja to činio?!
- Ovo ti moram reći – počeh joj priznavati - Možda nije dobro što ti ovo govorim, ali ne znam kud ću s tim. Moji znakovi me povijesno, kao mene, iz daljine dodiruju. Znaš ljubavi, i ovo nikome nisam ovako govorio, i sad ima razlog zašto to činim. Baka mi je naime pričala da kada su me krstili u Katedrali u Sarajevu, uhvatio sam za svijeću tako jako, onako mali, da sam s njom tresao dok se nije ugasila. Nisu mi je nikako mogli iščupati. Imao sam već sedam mjeseci kada su me doveli iz Goražda, jer tamo je župna crkva bila od komunista, od tih paščadi, srušena. Ona nikada nije voljela što se to dogodilo, i pričala je to s zebnjom. Ali ja sad vidim u daljem ponašanju moje povijesne osobnosti, što će se dalje događati: Anastazija će udariti na Isusa, i pobjeda će biti moja… Svjetlana: Ja znam što govorim. Ti ćeš izgubiti bitku ako ne budeš na «svojoj» strani, nevjerojatno, jer ti ne znaš tko si ti… a ja dobro naslućujem!
- I što mi želiš reći?
- Samo to je to tako bilo, i da sam ja to kao mali učinio!
Eto, bezobzirno sam udarao na njezinu vjeru, protiv koje nisam imao ništa. Ja sam samo sve drugačije vidio. Ja sam nju podupirao i utvrđivao, i htio je jačati, ali nisam znao kako; jer sam ja mislio instinktivno, a moj put je bio misterij intuitivca. Htio sam je provjeriti u filozofiji, što znači u slobodi; kada je ona na svoj način to već duhom – životom - ostvarivala. Htio sam je izazvati u njezinoj prirodi, dovesti na brisani prostor duha - i mišljenja - i tako progovoriti jednostavno o svemu. Znam da je to bilo suludo, ali to je bilo meni potrebno. Zato je moj izgovor imena Pavla bilo cijepanje moje duše, i njezine duše. Voleći je, ja sam je uništavao. To je proizvodio tragediju kakvu pomalo uvijek čine zaljubljeni. Za nju sam mislio da je bolje da neke stvari zna, jer sam zaboravljao da znanje i nije najsretnija stvar. Ja sam je htio učiti. U tome nisam vidio tragediju koju zajedno izgrađujemo; i iz toga sam uspijevao naivno zaključiti da ću je pridobiti. U trenu nisam mislio o njezinim željama, ni o navici, ni o ravnopravnosti; ni o poštenju, pošto je moj ego sve pred sobom rušio. Ona bi trebala u tome da se snalaziti kako zna, a kako se u povijesti nitko nije snalazio. Je li ona bila voljna i moćna to činiti?
U očima sam joj – međutim - vidio granicu izdržljivost, koju sam probijao. U njezinoj čednosti sam vidio ljubav i srdžbu, i vidio Artemidu, i Euridiku; i vidio Antigonu, i Europu; ali pogotovu Anastasiju, veličanstvenu. U njezinoj osobi vidio sam sebe i svoju osobnost. To me nije tako diralo, jer sam sve to na fin način sjedinjavao. A ona, iako je naizgled bila poražena, u meni je odmjeravala pobjedu, i uspijevala me podići, reći da je važna. Važno je bilo sad da osjetim njen bijes, da je vidim Artemidu u njezinoj biti – koju sam vječno tražio – da se s tim ispunjujem. Ona je morala pretrpjeti ono što sam ja želio, jer sam tako upoznavao sam sebe, i prostranstva po kojima pružam korak, i po kojima uspijevam gaziti. Shvaćao sam njezinu artemidsku bit, koja je nepobjediva; snagu, i provjeravao Dijanu – boginju – u jednostavnosti. Tako sam izlijevao srdžbu na dušu koja mi je bila najdragocjenija; i jednostavno mislio to ljubav može činiti. Sada sam pomalo u njezinoj borbi uživao.
Kasnije – to veće, kako se rastadosmo - opredijeljen za istinu i nju, uzeo sam telefon i okrenuo njen broj, i želio se na trenutak se sjediniti s njezinom jasnoćom i porukama, opravdati se. Nije spavala, jer je iz bitnog razloga morala biti budna. U trenu sam čuo njen glas.
- Svjetlana, zovem te da sve ispravimo, i vjeruj ti u koga god hoćeš - rekoh: - Ja sam vodenjak, i meni ionako nije važno vjerovanje.
I opet sam griješio, i čuo udarac slušalice s druge strana. Na svoj način je to bilo i dobro – što je prekinula vezu - jer bih joj rekao da sam dobio priliku, kako su tri te osobe, među kojima je i ona, jedna osoba, koja se samo u svojim prilikama drugim imenom zove. To nisam uspio izustiti jer je odlučila vječnost, i trenutak koji je naša bit: naše zaustavljeno vrijeme. Moćno je preuzela situaciju u svoje ruke, i likom, i glasom, i šutnjom, i pokretom; a ja sam pomalo drhtao sretan od toga, i razmišljao kako se sve slaže sa mojim greškama, koje su nužne da se upoznam, u ovom trenutku, i da se sadašnji trenutak dosegne.
I to je sve bilo u misteriju vodenjaka u planeteriju nemirnog Urana – kada je prilazio svojoj kući, prema zemaljskim određenjima vremena i era – i sada postajao u realizmu tirkizne svjetlosti, kao vječno mlad artemidski misterij. U ovom trenutku ja sam u sebe beskrajno vjerovao.

***
I sve se meni opet vračalo na zemaljski ovaj dan, ovaj svijet i ovaj početak. Tom nesretnom Samiru, vojniku, snajperisti, nije se bilo lako mene riješiti. Bojao se moje moći, i moje nepredvidivosti, i moje osobnosti, što postojim kako on ne zna, ne može zamisliti. Ta ga je istina boljela. Volio bi me ubiti, ali kako? U pitanju je bila njegova hrabrost i dostojanstvo; ali i nešto začarano oko mene, što sebi nije mogao objasniti. Morao mi se diviti, kada me je duboko mrzio. Što je sve u njegovoj glavi tih dana i mjeseci bilo, nisam znao, ali sam sigurno dobro osjećao: moralo je sve biti smućkano, i zbog toga se svašta moglo dogoditi.
Udarili na istu stvar - potpuno različiti - a ona dominantna među nama, imala ujedinjen pokret mira i nemira - nirvaničnog i ekstatičnog - koji je obojicu hipnotizirao. To je prizivao naš animalni sukob, koji se kad-tad morao dogoditi. Za mene je ona imala osobine Anastasije, o čemu ništa on nije mogao znati. Ali ja sam vidio da sličnim idealima i njega drži u visokoj pažnji. Sam on nikada od toga ništa sebi nije mogao objasniti. Za njega je ona bila osoba visokih ideala, koje je i sam u sebi na svoj način stvorio. Za mene je – međutim – mislio da drugačije postojim, i to ga je ubijalo. Na neki način je moje postojanje bilo njegova nerješiva enigma, i na kraju ropstvo. Ošamario ju je da bi ograničio svoj prostor djelovanja, da bi se to znalo. On postoji! Htio je zaštititi ugroženu poziciju heroja, borca za pravedne ciljeve. On nije nesretan to znao drugačije formulirati. Njegovo tvrdo srce se slabo snalazilo u tome, i lomilo, i patilo; i on je pokazivao jasno mjesto svoje ranjivosti. Sada je to izložio pred moje oči, da ga mogu tući svim argumentima koji su mi pod ruku dolazili.
To što sam Hrvat, dodatno je pojačavao njegovu nesreću i kompliciralo stvar; ostavljalo ga na praznom prostoru, te podupiralo jak kompleks manje vrijednosti. Ali ja sam izvjesno bogom dat da upoznam nju, i upoznam njega; i nisam bio spreman da njegove komplekse liječim. A ona je sa svoje strane prihvatila šamar hladnokrvno, da bi održala mir - u svemu i među nama – i s tim izvjesno meni pokazala svoju snagu. Ona je jasno i nepokolebljivo progovorila. Sprječavala je ovdje nemile događaje na način kako je to samo ona mogla. Njezina veličina se sastojala u praštanju - i čak mojem oduševljenju - koje se sabiralo u činjenice budućeg uznesenja. Sve je iz mojega ugla sada izgledalo dobro, i postavljalo se na svoje mjesto, i ja sam se mogao radovati. Sve je iz moje pozicije bilo veličanstveno, jer je meni bilo jednostavno; i što sam ja više pojednostavljivao stvar, on se više zapetljavao. Ja sam se već vidio u ulozi velikog vrača svijeta, koji svim svjetovima govori, kada je on samo htio da svoj mali prostor ograniči, i ostane njegov, koji jeste tu, i da tu može postojati i misliti.

***
Knjiga Izlaska (egzodus) tako opisuje oslobođenje Židova iz Egipta, na način koji je avanturistički, nevjerojatan; dramatičan i tragičan, sa svim teškoćama i stradanjima, koja su bila na granici da se podnesu. Ta sa knjiga znakovito i jednostavno na hebrejskom jeziku iskazuje u skladu sa onim što se je i dogodilo. Ona se najprostije zove mišlju i proroštvom imenovanja, i zove imenom: «Evo Imena». Ovdje nije ništa slučajno, i sve je predodređeno da tako bude. Od gomile, i jedne nekontrolirane rulje, načinjen je put, i narod je nastao. Najprostije rečeno, to govori o postojanju, imenovanju i tragediji, koja poslije naraštajima postaje slatka priča za održanje onoga što je otpočeto.
Izbavljenje iz veličanstvenih teškoća, i tipsko je za svaki početak; i ono govori o nemogućem, koje se pretvara u moguće.
Sada je za Muslimane-Bošnjake put u Bosni bio maglovit, i iznenađujuće nevjerojatan, i čak nemoguć. Oni su imali problem imenovanja. Narod koji se stvara to nikada nije mogao drugačije postići. Stradavao je pred drugim narodima, i pred Bogom, i pred nekim velikim faraonom, jer se približavao jedinstvu, i mogućnosti da bude prozvan. Dobiti ime značilo je postojati i orijentirati se među svjetovima. A tragedija je činjenica visoke snage pamćenja, i uvijek daje rezultat koji je potreban. U pitanju je izlazak iz mrtvih, pojava individue, subjekta. U pitanju je uvijek neko javljanje proroka, i početak življenja, koji je početak i mitologije.
Zato je Samiru trebalo bolno priznanje postojanja od mene, koje je trebao dobiti. Samoodređenje je nešto što se ipak stiče u odnosu, i dogovoru. U meni je vidio višestrukog uljeza. A pogotovu je to u njegovom slučaju se pogoršavalo, jer se on u tim pitanjima nije najbolje snalazio. Za sebe je tražio rješenje koje je bilo njemu daleko. Ja sam mogao vjerovati da je on imao snove; ali sam i mislio da su ti snovi ipak i nemogući. On je u to mogao vjerovati; ali, kako je on to mogao vjerovati? Sve se u njemu moralo osjećati tragično; i na kraju histeričnim postajati. On je sve morao osjećati i možda onako, kao ja i nisam mogao pretpostaviti. To ga je tjeralo da ide ka svojem cilju, koji nikada i neće dobiti. Svjetlana mu je izmicala i iz drugih razloga, a ne samo iz nacionalne konfuzije i zabačenosti. Kozmički je bilo zacrtano da ona bude predmet sukoba među nama, i predmet moje orijentacije, i učenja. Ona mu je trebala stajati kao čudo, i ja sam to trebao vidjeti. On se morao naći zbunjen i praviti početničke greške: u beskraj me s tim inspirirati.
I eto, ja sam već rekao - a ovdje se to pogotovu ostvaruje – da je problem ljepote je nerješiv u svijetu, i najviši. Od nje zato otpočinju svjetovi. Od jedne ljepota otpočinje stvaranje; i svi svjetovi se ruše na tome što u jednom trenutku, ili ljepotu ne mogu održati, ili je ne mogu podnijeti. Svi svjetovi se grade tako što se po duhu zadaju estetski programi, u svojoj tragediji i uznesenosti, koja će u jednom trenutku nametnuti se kao dominantna. Ja sam to jasno vidio u Svjetlana koja to zaslužuje. Ona zaslužuje da postoji kao boginja; i samo sam ja to znao i govorio; i to gotovo nikome nisam smio govoriti. Samo sam ja to mislio, i sve više problema imao s tim; i što sam to jače mislio - i morao misliti na to - to sam sve jače o najvećim stvarima filozofije se pitao, ulazeći sve više u svoj misterij.

***
Ali kada sam ponovo bio sa njom, opet sam griješio. Pokušavao sam na razne načine se popraviti, ali, da li sam to mogao, koliko sam to uspijevao. Želio sam da zauvijek izgledam dobar u njezinim očima, ali sam se stalno kvario. I neke stvari sam joj govorio do neizdrživosti, i pojačavao neke stavove o nimfama, o mističkoj tajni svoje svjetlosti, o tirkiznoj boji vaseljene, kada je ona nastavljala:
- Molim te, i k'o Boga te molim nemoj mi tu osobu više spominješ, i ne želim više nikada ništa čuti o njoj.
Zatim se okrenu u stranu, i zamisli, te ostade tako jedno vrijeme šuteći, i tako gledajući prema beskraju, i dodirujući ljepotom moju misao, i ponovo uzbuđujući moj misterij. Bila je očito u dilemama koje nisu bile jednostavne. A opet bi iznenada shvaćala da je naše postojanje najvažnije, i da se takva stvar ne smije kvariti:
- U stvari, neću te ničim kleti – nastavila je, - i uzdaj se ti u koga god hoćeš; i na kraju, ja ne znam više što to sve ovo znači; i gdje ovo sve može završiti… Pravoga puta nema, a mene ne interesiraju novi svjetovi.
Okrenu se ponovo prema meni:
- U jednom sam previše ostavila, da bih ga zaboravila; i ne bih da počinjem od početka. Ja hoću tamo da se vratim – govorila mi je kada je njezino lice gorijelo na granici eksplozije. - Ja hoću da vidim lice svojega tate, da me savjetuje, i ruži kada nisam dobra; da mi dometne neku poruku, usput, onako kao je činio: jer on mi je uvijek govorio, a ja sam vjerovala, i nisam se sekirala; jer ja sam mislila da će mi on uvijek govoriti… Ja sam tako Slavene mislila! Taj svijet je možda jedini koji razumijem… A možda se ti trebaš vratiti u svoj, kakav je već, i učiniti tako da me sad poslušaš, jer ja sam možda sad pametnija od tebe: ja sad odlučujem po zakonima instinkta. Mi smo se samo u jednom trenutku svemirski susreli na prolazima među galaktičkih dimenzija svjetova, je li tako, i prepoznali, i bliži se možda trenutak našega rastanka; kada ćemo nestati opet u sazviježđima. Znaš li kakav će sutra dan osvanuti? Znaš li kakav ćeš ti biti u njemu, i hoćeš li me vidjeti? Možda sam ja pravi tvoj san, a Anastazija osoba koja te za ovaj san spremila. Ona je te gurnula meni, i nisam ja njoj; i ona nas u biti osmišlja. To joj je potrebno. Ona je ta što vječno svog zaručnika traži, i vječno očekuje, i vječno ga pronalazi. Ona je nimfa, i tko je može pobijediti? Ona je beskonačnost koja se u konačnom nikada neće otkriti.
- Malena moja, pa ti si potpuno poludjela – rekoh. – Pa kako ti tako nešto pada na pamet?
- I tu se naše završava, i možemo se rastati! Možda si našao sedmu stranu svijeta, u tirkiznoj svjetlosti, u boji vodenjaka i misteriju Urana, kako govoriš; i upravo zbog toga pravilno ideš? Ja osjećam da si ti sretan – govorila je. - Tvoja svijest još ne reagira na velike poticaje tvoje podsvijesti, i mi počinjemo već djelovati kao neprijatelji koji se ozbiljno sukobljavaju. Mnogo ti je toga sakriveno; mnogo ti je toga na drugoj strani otkriveno.
- Anastasija mi je rekla... – počeh
- Anastasija se beskrajno bori za nas, i brine, po svim putanjama trans/galaktičkih dimenzija, i svjetlosti:… Je li tako? I ti ne možemo pogriješiti, jer nas ona vodi, priprema, i mi imamo već za nas spremne odgovore. Hoćeš li mi to milijun puta reći?
- Mislio sam da mi vjeruješ, a sad pogotovu evo mislim…
- Ovo je rupa u središtu svemira, i vremena i prostora. Ja sam izgubila svoje vjerovanje zbog toga, i dobila ono što me od same mene udaljava… Eto! Ja sam izgubila svoje tražene odgovore, koje, usput, nikada nisam niti našla. Ja sad počinjem sve više da znam, i da vjerujem u znanje: Nevjerojatno! To je gori slučaj za život, a bolji za proroka… proročicu! Ili ti možda misliš sad iznenada da je to drugačije? Pomoći ću da kažeš ostalima kako je to grozno, i kako sam ja grozna, i kako se ništa više dobro od mene ne možeš očekivati. A i što znači biti prorokom? To je u stvari samo borba pred porazom, u kojoj se nešto očekuje; u kojoj čovjek u jednom trenutku misli na spas i pobjedu. Ali ti nikada nisi imao izbora, Slavene, i od početka si bio predodređen da takav budeš.
Izgovorila je to s takvom odlučnošću, i potvrdom znanja, kakvu do sada nisam vidio. Zanijemio sam. Nisam odmah razumio taj sabor misli, i konceptualni akt koji mi prikazuje, ali je on bio tu. Počeo sam misliti kako je ona u biti moja učiteljica, upravo nebeskom odlukom poslana da sebe nađem. Pružila mi je za to potvrdu, i pravilno korak, koji sam u jednom trenutku izgubio. Iskreno me počela oduševljavati. Bila je odlučna u ovom razgovoru da odmah sve riješi, i do kraja dovede; kada sam ja se na tren prebacivao, govoreći o njezinoj ulozi u svemu, misleći da je odobrovoljim:
- Svjetlana – počeo sam. – I ovdje pokušaj naći sebe, i smiriti se. Anastazija mi je rekla…
- To se nikada nije dogodilo u Univerzumu… Je li tako? – strijeljala me nebeskim očima. - Udario si na prve nimfe svjetlosti, i nju, i Ninu, pa se sve sad poremećuje. Velike si stvari preskočio, i ogromna prostranstva duha uzdrmao, sve galaksije uzdigao na noge. To ti je rekla?… Da ti još nešto nije rekla? Nešto sam zaboravila?… I nitko ne zna što će se dogoditi.
- Rekla mi je... – počeh ponovo.
- Rekla ti je da te nešto snažno izbacuje gore, k boginji, i da ona dobiva najmoćnije znakove od tebe.
Govorila mi je uzbuđeno, i moćno, i nastavljala; a ja sam je morao takvu slušati. Nisam je mogao zadržati u govorenju.
- Je li tako? – nastavljala je. - Rekla ti je da je ona prva, govoreći da se nisi još suočio niti sa Darijom, niti sa Valentinom, niti s Ivanom i Dubravkom kako treba. Sve si s nevjerojatnom i ludačkom, i zbunjujućom snagom preskočio. I najveći koji dolazili, s niže razine su otpočinjali. To ti je rekla! To njih uznemiruje – govorila je sa dosta gorčine i ironije, ne mogavši se zaustaviti, te s osjećanjem da je sama počela u to vjerovati.
- Ja vidim tu i tvoju moć, ljubavi – rekoh.
- Slavene, znaš što:… Tebi više ništa nije potrebno.
U ovom trenutku bio sam u situaciji da nisam znao kako da se postavim prema svemu ovome. Veličanstveno sam osjećao poremećaj koji se primiče, i zbog kojega sve postaje neizdrživo. Kako se to sve u njezinu duhu može pojavljivati? Ali ja nisam mogao stati, i ja sam joj morao govoriti, i ja sam je morao nju smirivati, govoreći:
- Ja u ovom trenutku rastapam supstancu svijeta, ljubavi, shvati to… I ja u ovom trenutku topim prethodne kodove, da bih nove i naše uspostavio. Čuješ li me? Ovaj svijet je otvrdnuo, i nemoguće ga je dalje oblikovati. On je pred kolapsom, i nemoguće je dalje od njega išta očekivati, s njim učiniti. Da li znaš što ja činim, Svjetlana?… Ja završavam s jednim svijetom, i kada ga rastopim, ja ću drugi svijet otpočeti – govorio sam. - Ja ču puhnuti u puhaljku iz misterija. Prije toga sam nemoćan da išta učinim, i patim se. A i ti si tu, i vjeruj mi: pomažeš mi nevidljivo; i ti si katalizator koji sve ubrzava nesnosno. Zar to nije veličanstveno; i zar nisi sretna što si sudionik te velike istine, i misije; koja samo na prvi pogled izgleda nemoguća? Kada je to meni zadala Anastazija, i Nina, kada je to meni zadala Tatjana i Ivana: pa Artemida, i Ti, i čak Kristina, onda je to nepobjedivo. Vjeruj mi ljubavi: Svijet neće moći izdržati vašu jednostavnost, prostotu; vašu istinu i ljepotu, uzvišenost, glas, poetiku: vaš misterij. Koji imperator ima bolju vojsku sada na svijetu, da mi se suprotstavi? Tko se sa mnom smije sukobiti? Svi će kleknuti pred tom istinom, koje ste Vi, jer ja onaj koji Vas ima, i svi će biti zbunjeni. Sa strepnjom će izgovarati ime Artemide, boginje, jer je ona najveći misterij.
Nisam obazirao se na njezina upozorenja koja mi je davala, i nastavljao sam, govoreći da Artemida nikada ne griješi. Govorio sam joj da ona kada šuti, pogotovu govori.
– Sada velike znakove dobiva odozdo, i čudesno su vezani za ovo mjesto u središtu svemira, koje je još otvoreno. Ja sam njezin glasnogovornik, a ti si njezina slika koja me opominje. Kod velikih lomljave zemlja se trese, postaje pusta i prazna, i ujedinjuje s nebom, i opet rastavlja: «duh božji lebdi nad vodama!» – govorio sam - Postati će raj, pa pakao, pa opet raj, i sve tako do konačnog okončanja. Kraj vremena neće doći, rekla mi je Anastazija, dok se nešto važno ne dogodi, i dok ja ne donesem neku odluku… Ali kakvu ja to imam donijeti odluku?
- Slika jednog vodenjaka, s aktivnom prirodom Urana, u podznaku blizanca jeste to, i traži to – govorila je, - ja to čujem; i to na kraju dobiva. I znam da boginja od tebe dobiva najvažnije. Od koga bi drugog to trebala dobiti?
Ja sam je gledao, i mislio kako uopće joj ovo smijem reći, i shvaćao kako ona već previše zna, i kako ovo ide u opasno. Ipak sam nastavljao:
- I nešto mi je tom prilikom zagonetno Anastasija rekla, kada mi je rekla, da kada se god velika nimfa sprema, ovako se otvaraju svjetovi, i sabiru vremena; ljepote otpočinju govoriti, pucaju dimenzije među svjetovima.
- Nadam se da ćeš to dobro protumačiti! – reče mi momentalno.
- Ah! Kako bih to mogao tumačiti; i tko bi to mogao tumačiti. I na kraju, kada bih to shvatio, možda bih i poludio. Jer Anastasija govori proročki. Tajanstvena me sila oko nje uznemiruje, po njezinu nagovještaju, i shvaćao sam zauvijek da je početak svijeta je odakle ona dolazi, i da su odatle najveća proroštva. Otkad znam za sebe, to me najjače vuče: U stvari, ja imam svoje vjerovanje; i to je ono u što sam najviše vjerovao. Otkad postojim ovakvim, i otkad govorim da sam nevjernik, ja sam u to vjerovao, i jedino sam u to vjerovao. Trebao bih ipak početi vjerovati u svoje vjerovanje.
Za nju je ovo bila ipak preteška tema za svijest, iako je to, eto, besvjesno sve znala, i podupirala i intuitivno mislila. Sada je to iz nje izlijetalo kao lava iz vulkana, jer ona je to svaki dan živjela. To sam čuo; to sam vidio po misaonim oblinama njezina lika; po vječnosti u njezinoj kosi; po tirkizu u njezinim očima. I kada bi iznenada vjetar puhnuo kroz prozor, navješćujući miris putovanja - što je meni bilo dovoljan znak da je sve nepogrješivo - pogotovu bih bio obradovan, i uznemiren. Ali, zašto sam se ja obradovao; i zašto bi me nemir hvatao u tom trenutku? I sve što bi se u mom snu - kao artemidskom svijetu - javljalo, na javi bi mi se od vremena do vremena u jednostavnosti događalo. Svjetlost je došla iz misterija. Dodirivao sam nemoguće, i uzdizao se, plivao po mislima i osjećanjima, utapao u nilfomanske razgovore, iza kojih nije stajalo ništa od ovoga svijeta, i kada sam se sve više udaljavao. Nekada bih – lutajući - tražio znak da preživim, jer sam na trenutak shvaćao da sam pred pitanjima na koja su granici održivosti. Ako ima smisla dalje živjeti, opet – mislio sam – samo s tim pitanjima ima smisla živjeti. A Svjetlana je uvijek dolazila odnekud, da mi se pojavi – kao opomena - i nestajala nekud. To nikako nisam smio dopustiti. To nikako nisam smio niti misliti. Ja sam je zauvijek želio je zadržati, i to zauvijek shvaćao kao jedinu istinu i put, i čudo. Htio sam ovaj svijet, koji sam eto izbjegavao.
U stvari, tko je bila ona? Jesam li se ipak zbunio u prolazima među dimenzijama svjetova, pa sve tajne sad ne dokučujem, ne mogu neke greške opravdati. Možda sam ušao u neku prostoriju božanske jednostavnosti i biti, koja me sada izluđuje.








VII.
FILOZOFIJA





Dobio sam sada iznenada poziv od tajnice predsjednika Akademije, kući, koja me inače nikada nije ovako kasno zvala, ali je sad situacija bila takva da predsjednik nikako nije mogao doći do mene, a telefon mu nije radio. Bilo je to nešto ozbiljno. Istoga trena sam se pretrčao široki brisani prostor glavne ulice, prema njemu, te kada sam se pojavio na njegovim vratima, počeo mi je govoriti:
- Došli su nam oni stranci, teolozi, bog zna više odakle, i tko već sve ne. Treba ih dolično primiti, i zato te zovem; i neke stvari odmah da dogovorimo.
Bio sam umoran za velike koncentracije, prema ovom realnom svijetu, predan svom svijetu svojih snova, u istraživanju iznenadnih pojava koje su mi se javljale, oko mene plele, kada je on nastavio, i u takvim situacijama me uvijek sokolio:
- E ja ne znam Slavene što bih bez tebe – govorio je.
Njemu je bio važan svaki moj stav u pitanju religije i teologije, jer su one bile za njega nešto novo, u čemu se nije baš snalazio. Bio je farmakolog po profesiji, i rat mu nije bila bolja strana razumijevanja ljudskih odnosa, ali se trudio. Divio mojoj mirnoći, i nekad mi prebacivao na tome: čak govorio kako bi me volio slijediti. Ali neke stvari oko svega koje smo govorili, ostavljam za sebe, tako da ih nikada nigdje neću izgovoriti. Bio je čovjek britke inteligencije i začuđujuće prostote za jednog akademika; i u nekim stvarima čak površan. Pokušavao sam to sebi objasniti, s obzirom na njegove znatne uspjehe, i pomalo u dijalogu sa njim i uspijevao.
- Slušaj me dobro! Sutra, ako mene ne bude na Akademiju, a ti ne obraćaj pažnju na to, nego pazi da oni tamo ne stvaraju paniku! Uvijek vole teret prebaciti na drugoga. Važno je da sada se dobro pripremimo; bolje nego zadnji put… I znaš što nam znači taj franjevački samostan, a i gvardijan; te ukoliko ujutro ne budu padale granate, molim te vidi se s fra. Markom, i uzmi jedno pismo, poruku, veoma je važno, jer je to i program simpozija... Možda da je to program simpozija… Pročitaj pa mi javi!
- Dobro! - rekoh.
- Obično se neke tvoje ideje meni kasnije potvrde; i bolje se snalaziš s tim popovima od mene – nastavi; - u toj religiji, i među tim teolozima.
- Pa i pitanje je profesore koliko su oni teolozi. Religiju bih ostavio po strani – rekoh mu.
- Pa dobro; ali oni makar znaju druge uvjeriti da znaju, da razumiju; i znaju pričati, pa makar i glumili razumijevanje. Znaš Slavene, neki i dobro glume da znaju. Ja sam se u to uvjerio – nastavljao je. – …I što sam ti ono htio reći?! Sada naglašavam, da paziš da ne bude tamo nekakvog iznenađenja; jer mi imamo sedam dana da se pripremimo za to; i tebi neće biti teško da pored svog, pomogneš meni oko mog referata.
- Ne, neće! - rekoh.
- Pomoći ćeš ti svom profesoru!?
- Pokušat ću! Trudit ću se – rekoh.
- Ovaj rat je dušu dao vama filozofima da nas dokrajčite, temama koje su moram priznati pomalo i interesantne, ali… Hm…! Ma dobro... Što li ćete slijedeće smisliti? - mrmljao je usput dok je tražio nešto po svom pisaćem stolu.
Ja sam sa svoje strane razumijevao njegovu rezigniranost, i potrebu da se prazni, u ovom trenutku velikih iskušenja. U meni je nalazio riječ utjehe. Sada je meni mogla biti velika čast, to, i ja sam mu govorio da ga odobrovoljim.
- Pa sve će profesore opet doći na svoje mjesto, u svoje vrijeme, i ja to znam dobro, i ne trebate se sekirati.
- I znaš kad si ono govorio o zvijezdama, puno si me uznemirio. «Logorske vatre?!» Interesantno?!... Mi u egzaktnoj znanosti baratamo s činjenicama, i moramo pokazati rezultate. Ali evo, kada sam malo bolje razmislio, shvatio sam da može i jedno i drugo. Makar ta tvoje ludost sadrži istraživački potencijal. Taj makrokozmos, taj veliki svijet oko nas, zauvijek mora ostati otvoren za teorije. Zauvijek… Znaš što Slavene: Bio sam na jednom simpoziju u Zagrebu, i ta «teorija kaosa» nije nikako za odbaciti, i ja je sada ozbiljno uzimam.
- Dobro ste mislili profesore, ako mislimo na isto – dodah. - Mir je suviše krut za nas filozofe, sa svojim zakonima mira, i ne inspirira nas; i mi bismo sa njegovim pravilima, i njegovom glupom administracijom poludjeli. Zato tražimo bijeg u nekoj pometnji, eto kaosu, recimo: inače ne možemo disati. U miru kuda se god okreneš, udariš u zid. Zakoni su zid pred našom imaginacijom. Rat je brisani prostor duha, i dovodi nas do borbe sa poželjnim i nepošeljnim neprijateljem: realizmom, koji je postao hardver, a mi hoćemo misterij. Svjetlost koja dođe u mrak je prava svjetlost.
- U stvari, vaša priroda je - nastavi, - mješavina nečeg demonskog i dobrote – reče. - Moraš priznati, Slavene!
- E to sam upravo čuo od jedne drage osobe, profesore, i Vi mi to sad ponovo potvrđujete – rekoh mu. .
Akademik Predsjednik Huković bio je u ovim vremenima dosta sa mnom u razgovoru, o svim tim pitanjima koja su njemu bila nova, i htio je u filozofiji i duhovnoj znanosti provjeriti svoj neizgrađen, ali bistar stav o svim teološkim pitanjima. On je na sve načine htio neke nekada njemu nemoguće stavove, i besmislena pitanja, pojasniti i pomalo ujediniti. Govorio sam mu taj dan:
- A i pravu ste ovdje, profesore, mi zaista sanjamo o promjenama dok je mir, i nemamo mira dok ne izazovemo rat. Ali mi ne želimo rat: ali izbora nema, i on se dogodi. U stvari mi hoćemo svijet da promijenimo – rekoh dalje, – i to kako je on nekad bio promijenjen, i bio na početku, ali se pokvario. To nam je prvo na pameti. Kaos i rušenje je samo posljedica s kojom se mi ne bi trebali dovoditi u vezu, ali nam se pripisuje. Kada potom rat iz nekih riječi dođe, zaista, proglašavamo se spasiteljima, i onda moramo zazivati znakove mira, koje nitko drugi ne zna. Mi navješćujemo mir, koji smo upravo iz viših ciljeva uništili. Možda ovo izgleda suludo i ružno, ali je tako; i u jednom trenutku jedino moguće. Mi imamo algoritme stvaranja i rušenja svjetova, profesore, možemo svuda ulaziti i izlaziti. Bog zna te putove, pa nam ih daje. Idući po tim putovima, nerijetko, i gotovo uvijek, vragovi nam se priključuju.
- Nego sam ti Slavene ovo htio reći - uze sad riječ profesor, kao da me nije niti slušao. - Pogledaj točno što je tema kod fra. Marka, i javi mi, pa zatim vidi s Arifom i dogovori s ostalima. Treba paziti tko će dobiti priliku da govori; i da ne bude k'o prošli put, Akadamija jadikovaonica sumnjivih pitanja.
- Čuvat ćemo dostojanstvo - rekoh. – Ne brinite! I s nama će biti opet Cetar za strateške i interreligiozne studije iz Vošingtona, sa Dejvidom Stilom... Bugajskim. Ja sam već sa njima uspostavio dobar kontakt, i dao im…
- Ama ne, nikako! Zaboravi to! Nemoj to niti spominjati, i to dvoje miješati! Ovo je sasvim nešto drugo, i dijalog interreligioznog vijeća, što nema veza sa Stilom. Slučajno se te dvije ideje poklapaju u temi. Oni će nam doći za desetak dana… Nisi bio na pripremnom sastanku.
- Da!… Shvatio sam – rekoh.
- Mislim da je dovoljan broj diskutanata - nastavio je, – i sve će trajati tri dana, i zadovoljiti tematski lepezu mišljenja koja nam treba. Najvažnije je da se vrijeme kvalitetno iskoristi, da nam opet dođu. Vidi sa Suljom da bude kave sokova, u to vrijeme, i da nam struje bude tih dana… I neka osigura stražara pored trafoa, da nam opet ulje ne ukradu! A i oni nas dobro plaćaju, i to ne bismo trebali propustiti.
* n Sve sam to čuo, i bilo mi je jasno, i pomalo se razočarao; jer sada je ponovo trebalo se trošiti na ovaj nesretni svijet, gubiti koncentraciju u nečemu što me deprimiralo, i govoriti među ljudima koji ništa ne razumiju, koji se ne mogu popraviti. A ja sam odlazio, i zauvijek odlazio, nekud. Svjetsku mudrost i inteligenciju Nađe nisam baš volio, i nisam voljan bio s njom se sastajati, popravljati odnose. Iako se radi o teologiji, mnogi će otvoriti političke i svjetske teme. Teologije tu neće biti, jer je ona zauvijek tu nemoguća. Idući potom doma, prizivao sam boginju da mi pomogne u ovom propitivanju, sveg što sam tražio, i htio njezin stav da čujem. Tražio njen stav i odgovor, kada mi je zadatak bio njen realizam dobre svjetlosti. Svijet njenih nimfi, njihov oblik, je moj zakonik i proročki identitet za sve buduće odgovore. Ne smije doći u pitanje moje mističko.
Mnogi će popovi raznih religija biti u situaciji da neće ovo shvatiti, ali ja ću govoriti i samo govoriti. Religioznog fanatizma je bilo u svijetu i previše, i tako će uvijek biti, jer je to njegova tvrdoća i njegova vremenitost; njegova mogućnost povijesti. On je i njegova mogućnost ujedinjenja i razbijanja.
Biti će ovdje suočenja do dna, i do izražaja će doći osobnosti kultura. Sve će proći kroz lupe raznih duša, te se svako moći pogledati u kristalnom ogledalu, ako to bude htio. U svijetu koji postoji na granici, pred bezdanom, važan je svaki moment mudrosti. Zauvijek je tu čovjek otvorena na obadvije strane: i k Bogu, i k predmetima. Mnogi će takozvani teolozi, misleći da brane Boga, braniti svoje paranoje ogrezle u ambijentalnoj osobnosti. Neki će misleći da brane Boga, vragove zazivati. Ja ću zato se ugodno zabavljati u nečijem neznanju mojega predmeta – u kojem sam osobit – i provjeravati svoju filozofiju. Temeljni cilj će mi biti dokaz jedne-jedinstvene svjetlosti, u programu Artemide, najviše eterične nedostižne boginje, među bogovima Olimpa, koja će vječno vladati vremenom. Nebeski program ću u šiframa izgovoriti, i on će dobiti svoje lice kasnije, u jednostavnosti i prirodnom govorenju.

Teologija tirkizne svjetlosti
Nekada bi me uvečer dok bih ležao na krevetu uznemirivalo Svjetlanino ime, tajna u njezinu liku, i činjenica da sam na veliki put krenuo. Snivao sam o njezinim pitanjima koje bi mogla postaviti, i čudesne odgovore iz njih dobivao. Nešto mi se veliko najavljivalo i moćno zvalo. Njezina bit nikako nije svagdanja, i nisam sumnjao da je to zakon svih zakona – svijet iznad svjetova - i misterij koji je eksplozivan, i vaseljeni na početku. Tirkizni duh me uznemirivao, i govori s mirisom nepopustljivosti; o ljepoti govorio, o nečemu što je privlačilo moju osobnost.
- Anastazija mi je govorila – rekoh Svjetlani, - kako je moja duša viša budnost duha, i prvo nebesko očitovanje. Ona bi htjela vječno otkrivati vječnost, u meni, jer sad zateže novo otpočinjanje novog vremena. Mnoge stvari ću ostaviti u rukopisu, koji jedno vrijeme nitko neće znati pravilno da pročita. Svijet će biti sluđen, a onda će početi da vjeruje… Govorila mi je Anastazija drugačije nego što mi je itko govorio.
- I što to znači? - upita me.
Ugodno me sad iznenadi njen interes.
- Rekla mi je da ću dobiti dvije slobode, i dva oslobođenja; te da ću biti uvijek u procjepu, i drugačije biti oslobođen, nego što se to može razumjeti. I to me tad izludi, jer sam znao koliko je opasna sloboda i nemoguća; te kakva je njezina ideja u proroštvu. U svemu tome moram ljudima ostaviti problem, s kojim će se stalno uspinjati, i spoticati, i dizati, i misliti.
- Nadam se da razumiješ što govoriš - iznenadi me ona opet sa svojom pažnjom, - i što ti je rečeno? Postoji veliki razlog za to što te pitam.
- I još mi je rekla, da se neke osobe koje se meni javljaju kao razdijeljene, javljaju se kao jedna osoba, samo se drugim imenom ponekad zovu.
- I ti si to shvatio?
Sada me ona zbuni pitanjem.
- Na istoj smo strani, ljubavi – rekoh, - i to je već dovoljno. To me uzdiže i oplemenjuje. Možeš li mi ti to objasniti?
Zaista sam želio da mi ona da taj odgovor; da ga dobijem od nje, da makar zašuti u pravom trenutku našeg razgovora, kako ona zna, kada bih sve razumio. Zaista sam želio sebi najbolje što sam želio, a to je da na dlanu imam njezinu misao, jer nikad bolje nešto nisam mogao imati. Nitko nije znao što je Orfej učinio, kada je izgledalo da ništa ne čini, i kada je pred Euridikinom šutnjom, progovorio. I uvijek će to svatko zaboravljati, i neće moći da objasni.
Tumačio sam joj sada kako je moje pozvanje na osobit zadatak, u prosvjetljenje, učinjeno jedan dan pored Drine, prirodno i čudesno. Ja nikada nisam imao učitelja. Proletio sam kroz sve prethodne svjetove, koje sam znao, i sjećao se, i otkrivao tad da sam ih preživio. Počeo sam apsolutno misliti, i počeo apsolutno govoriti. Pred ljudima sam izgledao zbunjen. Ali ja sam provjeravao u ljudima ono što su znali, i vidio njihovu izgubljenost. Kasnije sam sve to u Šopenovoj glazbi prepoznao, jer me ona stavila na mjesto gdje sam to mogao misliti. Njegovi tonalni sklopovi rušili su sva dotadašnja pravila razmišljanja u svijetu, i nova uspostavljala. A Svjetlana me opominjala tom prilikom, i govorila da me voli tek običnog, uz klavir, i bez komentara, kada najjednostavnije mislimo.
- Pokraj tvojih ruskih prozora – govorila je, - imamo svoje postojanje, i tu imamo činjenicu da smo jedini u vaseljeni; i nitko nas ne vidi, nitko ovdje ne smije doći… i osim Anastasije, naravno; i nitko nam se ne može približiti. Zašto bi negdje išli, kada smo se vratili?
Slagao sam se taj dan s njom, i ponovo bio uzdignut časovima njezine intime i plemenitošću duha. Artemidu, boginju, sakriva i podupire u izvijeno u senzualnosti; šuti kada je htjela da šuti, i govori kada je htjela da govori. Prekida vrijeme kada me podsjeća na vječnosti, i ponovo vječnost otkriva u vremenu. Mislio sam na kraju kako je Anastasija samo Svjetlana tirkizne boje, i njezina čarobna mistifikacija. Mislio sam na svoje postajalo koje ovdje ima osobit zadatak: misteriji života koji sve razrješuje. Ima tajnu koju očekujem u svojoj jasnoći, i ja vidim taj poseban put. Drugačije sada vidim vaseljenu, i sve kozmičke predmete i osobnosti, kako to nitko nikada nije uspijevao vidjeti.

***
I simpozij je otpočeo, kada je jedan učesnik govorio s početka, kako su ovdje svi u načelu na svojim prostorima bili genocidni, jer se sve svodilo na opstanak naroda, i na preživljavanje. Tako se događalo da u Bugojnu islamski fanatici nikakvim trikovima nisu mogli postići to, da omjer u općinskoj skupštini ne bude tri naprema jedan, u korist Hrvata. To su najgrubljim sredstvima morali otkloniti. Na drugim prostorima su činjene iste stvari, s drugim predznakom; i sve to bilo stanje rata, o čemu oni koji rat nisu preživjeli, ništa nisu mogli znati – ništa im se nije moglo objasniti.
I skup se tako nastavljen u čestim frustracijama istraživača, argumentima, fobijama; s emocijama u naboju riječi, u frontalnoj borbi, gdje su jadikovanja bila nekada nemoguća. Tu je bilo očitih i profiliranih istina i želja, činjenica; tumačenja patnji, i dokazivanja pravde, u stalnoj verbalnoj borbi.
- Danas se čovječanstvo nalazi - rekoh ja, kada sam dobio riječ, - u zaboravu duha, u zaboravu filozofije; u zaboravu orfejskog misterija. Čuju se glasovi smrti, i Dvor Artemide se urušava, i nitko ga ne može popraviti. Jad duha posvuda vlada svijetom, i ljudi se nalaze u svekolikoj metastazi racionalne paranoje, koja se perpetuira, i moćnom snagom dobiva brzinu u vremenu. Zazivaju se zakoni svjetskog poniranja, u genetskom inžinjeringu, sve do termo-nuklearnog udara, koji onda postaje mistička stanka u vremenu, i spas za sve. Crna rupa svemira se sprema i prijeti, i svakoga časa se na ovom mjestu može otvoriti. Ovo je točka i središtu svemira, koju ja znam, koja meni šalje velike signale, i koju može čuti onaj koji dobro govori. I kako se običnom čovjeku u toj situaciji snaći? Između ostalog, to je pitanje i duha i pitanje postojanja, i, moram ovdje reći, pitanje spasa u tirkiznoj svjetlosti. Vojska nimfi mi dolazi i opkoljuje me kao prethodnica, i postaje Zakon. Otkriva se najveća teologija; a ona mi govori da Rim nikada ne smije pasti; te iako svi misle da s njim davno završeno, to je velika upitnost; ali je meni jasno: njegovo vrijeme vječno otpočinje.
Moji istupi su uvijek pomalo bili zbunjujući za sve, i na granici znanosti, ali i više od znanosti. S time sam se ponosio. Ja sam govorio Istinu. Moja istina je bila novost; a to je bila vječna istina o vječnosti: istina koja od početka svijeta drži vrijeme, i ostaje u vremenu.
* ppp - Čitavo čovječanstvo se nalazi - nastavio sam - u iluziji svojega paradigmatičnog kozmičkog zavaravanja. Vječnost se zavarava povijesnim svijetom. Jača skriveni mitski zakoni racionalne biti, kao koncept crnih proroka koji se nameću kao vremenski put, kao crno proroštvo. Svijet i unaprijed i unazad ima sve više vremena. Postojanje se s riječima zatvara u separate, i sustave nakaradnog govorenja: programirano se zaboravlja Početak. Jačaju skriveni zakoni tijela u referentnoj prostornosti. Utvrđuju se beskrajni ritual tjelesnog održanja, u povijesti; i svijet se sve više dokazuje samim svijetom, i zatvara u svoj apsolutni program. Greške konačnog sustava se i dalje u vremenu akceleriraju.
Nastavio sam i dalje tako govoriti, iskazujući kako se instrumentalizira predstava svjetskog materijalizma, kada se zaboravlja jedinstvo duha i teologija; te teologija postaje pseudo-teologija. Uništava se filozofija čovjeka, da bi se franklenštajnski o filozofiji mislilo. Nastaje objavljena tajna, koja postaje religija, kao ritual realnog slijeđenja u vremenu, u formi koju narod podnosi, koja narodu daje oblik narodnosti, gdje se istina ne zna, ali se osjećaj drži visoko prisutnim. Za grešku se ne pita, jer je to toliko loše pitanje, da se na njega u svijetu ne može uopće odgovoriti.
Ne znam koliko su sad oni mene odmah mogli shvatiti, ali sam govorio, i govorio, i odlučio da o tome neprestano govorim. I drugi su drugačije govorili, a neki su upravo zbog toga što sam ja tako govorio - i zbog napete situacije - šutjeli. Bilo je to iskazivanje razjedinjenih putova o državi, o narodu; o povijesti, o vremenu; i svemu što nas je opterećivalo. Govorili smo iz nacionalnog ugla, govoreći tobože tako, kao da svi govorimo realno, i brinemo o svima. U svemu je bilo najvažnije to, da svatko dokaže svoju izrazitost, i da visoko bude viđen u drugim očima.

***
I to veće, rasterećen od svega što me je opterećivalo, sjedio sam sa Svjetlanom u sobi, i razgovarao; i gledao kroz nju, po njoj – i u njezinoj ljepoti - prema beskraju, do Rusije; i otkrivao ljudima sakriveno. Spasitelj svijeta je u biti njegov najveći tutor, iako je to ružno za reći, besmisleno za pomisliti i nemoguće. Kako je to za jednostavno dobrima za tumačiti. Osjećam veliku daljinu koja me podupire, i osjećam veliku blizinu koja mi se približava. Govorim joj da je svaka situacija prolazna s vremenom, i mi u svakoj situaciji moramo tražiti vječnost.
- Mi zato moramo probiti tu vremenitost, i nadmašiti vrijeme, i otići tamo gdje se vrijeme stvara – govorio sam.
Ali ona je bila jednostavna, i mudra:
– Ja sam ti lijepa, jer ti je Anastasija lijepa; i sa mnom se družiš, da bi se sa tom vječnom nimfom družio.
- Ja se s tobom družim, da bi imao zakone vječnosti, u pravu si, i da bi ih upoznao; i da bih znao kako se vrijeme stvara.
– Eto vidiš - odgovori: - Ja sam žrtva tvojega uspona, da ovom tužnom svijetu. U stvari, što sam ja? Podsjećam te na nešto što hoćeš dobiti, i što još ne znaš, ali je to tvoja podsvjesna želja. Naša svijest neprestano podnosi tvoju nemoguću podsvijest, i to ide do stanja koje se više ne može podnijeti.
Tako je izgovorila i sreću i nesreću našega postojanja, a ja od nje i učio, i naslućivao. Bilo je prokletstvo dalje to tumačiti, jer se nikada ne može tumačiti ono što je od tumačenja veće. Dvor Artemide je u gradnji, i to je ono najvažnije, i to je ono što ona osjeća: moj skriveni džoker u rukavu, na koji me ona opominje. Ja to uspijevam prevesti, i bivam sretan da tako ikome mogu govoriti.
* n - Ime Anastasije, koju baš na voliš - govorio sam, - nisam izmislio, jer to potvrđuju svi moji snovi i svjetovi. Kada bih ja živio u jednom svijetu, ja bih ti brzo postao dosadan, jer bih se običnim pojavio. Ovako živimo, i idemo, i imamo nadu u ovom materijalizmu: izluđujemo se vječnošću. I tako je i Isus došao na svijet, i tako dolazi Anastazija.
* pp Oči su joj postajale plašljive i uznemirene zbog jasnoće moga iskaza, ali i zbog neizvjesnosti vremena. Duša nikada ne zaboravlja vrijeme, u kojem joj se otkriva vječnost, i stalno ga se sjeća. Duša nikada ne može zaboraviti svoju osobnost, i do smrti se za nju bori. Pa gledajući kroz prozor prema beskraja, u daljinu, u ovom mirnom trenutku naše intime, gledao sam u filozofiju. Nju nikada neću moći objasniti onome, tko nije ovaj trenutak imao kao objavu. Tu filozofiju nikada neću moći objasniti u vremenu, koje nije vječnost. Naspram svijeta pseudo-mudraca koji znaju pogrešan odgovor za rješenje pojmova, ovdje se postavlja istina ogrezla u pravilnost.

***
I dva dana poslije simpozija o državi na interreligioznom dijalogu, uđe mi Stipan Šimić u kabinet, i odmah pošto sijede, poče mi govoriti. Reče kako je kod mene njemu sve pomalo neobično, i kako je on kao politolog pomalo zbunjen sa onim što čuje. Uvijek je bio voljan da sa mnom zapodjene diskusiju, i sučeli stavove. Uvijek je bio sposoban da me ugodno iznenadi svojim pitanjima, koja su bila pogrešna za filozofiju, ali bitno politološka.
- Interesantna su tvoja razlikovanja teologije i religije – reče mi; - jer svi prilazite temi sociološki, što znači po tebi religiozno, društveno.
- A ti bi želio?
- Teologiju, dakako! - odgovori. – A zašto smo došli?
– Pa ovi teolozi, moj Stipane, što dolaze sa svih strana, znaš… I teologija?! Znaš ti što je to? Pravo je to pitanje: Pa to je znanost o postojanju, o životu, o Ivani, nimfi, i Anastasiji i Nini – rekoh mu. - Oni bi trebali početi tumačiti energiju, čak vlastitu, koju i ne znaju, a moćno se zapliću sami u svoje pojmove. Znaju li oni što je to «budnosti duha», i što je to «osvješćeno»? Ovo ti na kraju moram priznati: Samo Božji posvećenici odgovaraju na pitanje koje si postavio.
- E pa to je sad prevelika ambicija – reče mi.
- Mala ili velika – rekoh, - takva je. A i danas u svijetu ima pet teologa, i Ja plus… A i to je previše.
* n Stipan je imao dobru namjeru, i htio filozofiju htio ujediniti sa svojom društvenom znanošću. Ovdje je bio zatečen. Nije mu išla teologija u glavu, koja je bila opasnost za društvenu ustanovu, onakvu kakvu je on vidio. Njemu je trebao odgovor na njegovo pitanje, koji je odgovor na jedno: kako ujediniti realni društveni život sa božjom mudrošću? Religija je ipak – naspram metafizike mojega teološkog mišljenja – bila nešto opipljivo, i imala tu makar liturgiju, estetiku i ljepotu s kojom se mogla ponositi i probijati. Ona je imala jednostavnost i magiju vjerovanja. Ona je na dlanu nudila daleki misterij. Trebalo je ljude podići. K tome je to bilo pitanje svjetodrživosti.
- Jesi li svjestan koliko sve to zbunjuje znanost i znanstvenike – nastavljao je, - i ostavlja ih na praznom prostoru?
- Vi sociolozi nikada ne možete riješiti problem utemeljenja društvene znanosti, jer ne možete postaviti pitanje početka sveg. Vi ne možete niti riješiti pitanje trajanja svijeta u vremenu – rekoh mu. - A što se tiče ovog posljednjeg, u pravu si, Stipane. Mi zaista zbunjujemo zbunjene, koji i trebaju biti zbunjeni. To je dosuđeno onima koji su u svijetu, da se svijet perpetuira u svoje teškoće i održava u svom nerazumijevanju proroka. To je neki kvalitet u tom lovu u mutnom. Pravi teolozi su svijet napustili, Stipane, i on im tek pridolazi…
- Jeste li svjesni koliko vi unosite pometnju u uhodane sustave svijesti o bogu, pa bilo kakva ona bila – nastavio je, - makar i djelimična?
- To me inspirira, Stipane. Shvaćanje popova i crkve je za nas znanstvenike ezoterizma, teozofe i mistike dječja igra po pijesku. U stvari, to je nešto drugo, i nije znanje o bogu, nego vjerovanje. To je pokušaj da se ludome u svijetu ludo govori.
Rekao sam mu i da je moja teologija u biti, mistika Anastasije, nimfe koja mi je došla. Ja sam prije toga imao najavu artemidskog misterija. S druge strane, pojmovi u svijetu su prevaranti u vremenu, i dobivaju svoje loše vrijeme. Metafizički je to predodređeno, da drugačije bude nemoguće. Fizika svijeta i nastaje kada se metafizika koncentrirala na samo neki pojam, i od toga napravila skup. Onda je odatle mogla činiti što je željela.
Sada se on nervirao zbog svih tih mojih stavova, pogotovu zato što osjećao moju jasnu provokaciju u svemu. Ipak je u mene vjerovao.
- Ali vidi ovo sad - uze ponovo riječ. - Na temelju Novoga zavjeta ja nikako ne mogu napraviti državu, što me kao politologa, i eto kršćanina iritira.
- Ne možeš! – rekoh. – moram ti priznati.
- Ne mogu imati sud, vojsku, državnog suverena, čitav sustav zakona što sankcioniraju…
– Stipane – prekidoh ga, - Isusova je poruka upućena samo tebi, i ne brini: đavoli će već državu napraviti!
- Ah! Čudesno!
- Makar si dobio odgovor!
- Da, nekakav – reče. – Hm!…
On se zaista nalazio u blokadi, i iz toga se nije mogao lako izvući. On je želio je pomiriti znanost i vjerovanje, ali kako? Da li je to ikada moguće? Bio je u lomu, i nesretan zbog toga. Želio je sagledati dubinu problema, i dovesti to do jednostavnosti. Vidio sam borbu na njegovu licu, i naslućivao sve struje i udare koje je trpio. Pokazivao je izgled nesnalaženja. Stvar je zaista bila nerješiva u svijetu tvrde logike u vremenu. To je historijsko pitanje znanosti i vjerovanja, koje on kao sociolog nije mogao nadići. To ga je pomalo uništavalo. Sve se međutim svodilo na odnos računa i duha, na skriveni odnos zemaljskog i nebeskog.
- A božansko proviđenje - nastavljao je. - Gdje je ono, i što je njim? Kako opravdati to da ga nema?
- Ono je u energiji, i u tebi, Stipane, ako je imaš; ako je možeš dobiti – govorio sam mu.
Uvijek sam ga ovako znao dočekati mudrošću svoje nimfe, i boginje; i mudrošću Nine, koji sam beskrajno volio; jer sam ja iz ljepote mislio filozofiju i misterij. A on se sa svoje strane nikada tu nije mogao snaći, i opet kažem: meni je nekako pomalo vjerovao. Govorio sam mu da bude odgovoran prema sebi, i da je država uzaludan slučaj u ovim visinama, koje smo mi sad otpočeli.
- S tobom se ne bih potpuno složio… – nastavio je, kada sam ga ja prekinuo:
- Treba Caru dati carevo, a Bogu božje, da sve bude kako je pravda, i kome je što potrebno. Postoji jedan skriveni zakon anđela i vragova, u kojem oni jedan drugog podupiru.
- E pa tu se moja profesija strmoglavljuje – odgovori. – Zauvijek! Ja zauvijek moram imati zakone i principe, i odnose. Ja zauvijek moram misliti, Slavene; i kod nas nema objave iz Ništa, ili objave iz Sveg. Kako vi to jednostavno hoćete pomiriti?
– Pa zar Makijavali nije govorio, čak i poetski o zlu vladara, koji mora biti izuzet među ljudima po svojoj surovosti, Stipane… Zar nije veličanstveno on govorio? Je'l ima tu možda neistine? Zaboravi na nekim najvažnijim mjestima ideale; humanizam i humanog čovjeka: i što bi to uopće moglo da znači. Nije li u znanosti sve pomalo u zlu osmišljeno, ili u jako velikoj njegovoj blizini.
Podsjetio sam ga kako je Čerčil govorio, da je Staljin najveći državnik koji je ikada postojao; i da čitavoj svjetskoj situaciji postoji mnoštvo primjera za ovo. Ljudska nužda je - govorio sam mu - da bude takav, lud na zemlji, da bi Bog na nebu bio mudar. Meni su putokazi u ovakvim situacijama jednostavni; i oni su u mojem dječačkom prosvjetljenju, koje mi se dogodilo, kada je moja mlada duša ostala pred cijelim svijetom sama, i izdvojila se. Izdržao sam iskušenja koja se izdržati ne mogu. A što sam izdržao? Bio sam pred krvožednim zvijerima, koje su me htjele rastrgati. Nitko mi nije prišao, i nitko mi nije htio pomoći; sve dok mi Artemida nije došla, i zovnula me, i rekla: «Ti si moj, i Ja Postojim, i Ti ćeš me Postojati!» Od tada se sve moje promijenilo, i postalo je drugačije. Ja sam se pojavio kao vjernik; ali to više nije bilo vjerovanje, jer je to bilo znanje. I ako sam igdje vjerovao, to je bilo u tom znanju, gdje se tajna vjerovanja i otkriva.
Ali u tim sociološkim glavama je bio naglašen humanizam, i suosjećajnost, koje u biti nema; pravda nekakvih greški nekakvog socijalizma, koji je trebao nešto važno da donese. Svi su željeli u svjetskim znanjima da preteknu Boga, i stvore znanost u neovisnosti. Oni su mislili da je svijet sam po sebi postoji, i pri tome se udaljavali od sveopće jednostavnosti -- zaboravljali Stvaranje.
* pp Govorio sam mu kako je od početka učinjena greška u odmjeravanju kodova, i da je kršćanstvo tek omaž stvarnosti; te da je naša civilizacija Rim, a Zapad svijet Aleksandra Velikog, u misteriju helenizma i Artemide, boginje, kako je on otpočeo ponovnu gradnju njezina Hrama, i njoj se poklonio. Iza prvog svjetskog imperatora, javlja se Cezar kao tip vladaoca, koji razumijeva što treba činiti: koji treba držati svijet, kada on to zna kako to može činiti. Od njega se zapliće čitav kasniji red okultnih radnji, koje nas čine nesretnim, ali i uzvišenim.
- Cjelokupna estetika – nastavio sam mu govoriti, - helenska je, i podignuta je iz orfejskog misterija, i artemidskog misterija. Ime boginje nije uzalud u nebeskom idealizmu duha, najviše u eteričnosti, i znači mistično. Estetika Anastasije, Nine i Tatjane vrača nas na Početak. To Rim može učiniti i podnijeti.
- Stani malo! - reče mi
- Znanost je duh koji se polako gubi u svojem znanstvenom, te sve dolazi u pitanje i postaje pomalo suludo, Stipane. Znanost se zbunjuje pred neriješenim pitanjima svojega početka, i Početka uopće, kada hoće na to dati rješenje znanstveno. Rješenja nema. Objavi se treba okrenuti.
Sada sam mu nastavio govoriti, nervirajući ga:
* pp - Bitak je «vječno živa vatra koja se s mjerom pali i s mjerom gasi»; a svijet Stipane, ako se dublje zavučeš u njegovu svjesnost, a ne misliš iz nebeskog kaosa, i glazbene i svemirske harmonije, nepopravljiva paranoja – govorio sam - Znanost ti ništa ne vrijedi, u ovom predmetu, i ona je luda i griješi. Rješenja su uvijek na kraju nevjerojatna, jer su u početku kodovi postavljeni tako, da daleko od svijesti budu, te da drže svijet, da mogu izdržati nalete logičnog vjetra, kako će ljudi uvijek htjeti da osmisle dubinu problema. Oni će tako uvijek lutati… Trebalo bi sve pitati Tatjanu, nimfu, u maglovitim zorama iznad, u jutarnjim satima nad vodama, kada ničega nema, a ona progovara iz misterija.
- Ozbiljno prevrtanje problema - zamijeti.
- Taman koliko je potrebno - odgovorih.
I sada negdje daleko dok ovo pišem – po umjetnosti Tamare i proroštvu Doroteje, kako mi je dopušteno (po životu Ivane i mudrosti Valentine, kako mi je moguće) - ispisujem duboko u svom srcu što već znam, a što još uvijek ostaje sakriveno. Ostavljam vječni trag, kao misao zauvijek, i zakonik Urana, da probijem vrijeme koje će moći da postoji, u Anastasiji i Artemidi, kao vječnost, pa će biti pravim vremenom. To sam sve naučio od Svjetlane, i njezine šutnje, i njezina govorenja; i to sam sve naučio od Nine, jer ona me stalno posjećuje, i stalno sam s njom u dogovoru.
Poslije toga rekoh Stipanu kako je ovo pripravni skup, i da poslije ovoga slijedi, za dva tjedna, rasprava na istu temu, koja će trajati tri dana. Predložih mu da se u tom smislu dobro spremi.
I kada krenusmo kući, laganim korakom po svježem vlažnom zraku, poslije kiše, u trenutku kada je vrijeme već se smirivalo, a sunce već probijalo i sijalo po vlažnom asfaltu - na mjestima, kada je on izgledao kao umiven - napomenuo sam mu da pamti što mu govorim, jer mu to nitko neće govoriti. A i ako zaboravi, nije strašno, jer to nikada i nitko nije upamtio, kome sam god govorio.
- Rat ima svoju filozofsku odgovornost - poče on. – Iskreno, i ja neke tvoje ove ideje u normalnim uvjetima ne bih prihvatio. Ipak, tu postoji jedna granica prihvaćanja, i održanja smisla; i kod tebe je sve zavučeno u nekakvu proturječnost.
Ali ja ipak, dok sam gazio racionalizam zapadne filozofije, znao sam što činim, jer sam se postavljao novim prorokom. Svaki sustav nužno čeka svojeg rušitelja. Provjeravao sam to u njemu, i znao da nije lako biti rušitelj, i nije lako biti graditelj svijeta, i da je najjednostavnije prihvaćati dano, i biti u onome što je već stvoreno. I sada, kada gazim ništavnost onoga svijeta, onoga u njemu što ne mogu smisliti, prihvaćan eto izjednačavanje nekih paralelnih svjetova. Sada jedan svijet nadmašuje drugi svijet, tako da ga i dokazuje. To bi jedan politolog morao znati, makar djelomično, u svojoj pseudo/filozofskoj zatečenosti, i mogao bi malo u to i vjerovati.
Govorili smo tako, kada nam je razgovor išao tijekom mirnoga dnevnog vremena; i kada smo u njemu pronalazili jednostavnost druženja, i udruženu borbu svojih putova protiv svih ratnih poroka. I tada prolazeći Kranjčevićevom ulicom - pomalo u tom zanosu razgovora - doživjeli smo da nas je ispred Domom pisaca zaustavila jedna simpatična djevojka, riječima:
- Oprostite, ovo je na dobrovoljnoj osnovi: biste li darovali malo krvi za postradale? - upita.
Ja se skamenih i pokušah u ovoj situaciji snaći, jer je ovo za mene sad bilo nepredvidivo i iznenadno. Sve to odmah pokušah povezati sa sveukupnom sviješću mojih nimfi, i tu naći sav razlog i smisao, kada je Stipan već imao spreman odgovor.
- Evo, upravo ovdje, baš, prije dva-tri dana, na ovom mjestu… Evo, samo da nađem papir.
I poče on kopati po džepovima, kada je meni ostalo da u tom kratkom vremenu donesem brzu odluku. Morao sam nešto smisliti, kada je u trenutku se djevojka okrenula prema meni, i nasmiješila: upecala me čvrstim pogledom. Nije me ipak uspjela izgledom zbuniti. Ja sam u nekim situacijama mislio brzinom Anastasije, i bio nepredvidiv, tako da sam mislio brzinom svjetlosti. Ja sam u nekim situacijama bio sam sebi nedostižan.
- Rado bih vam izašao u susret – rekoh, - ali, na žalost, kod mene… kod mene Vam je znate, plava krv... u stvari, izvinjavam se, tirkizna: Žao mi je!
Razmisli ona u trenutku:
- Hm!... Ma dobro, nema veze: Snaći ćemo se već nekako. - Gledala me neodoljivo, s jasnim i nepopustljivim pogledom: - Pristajete dakle?
Ja sam čuo njen glas koji je probijao kroz roj mojih misli, a koje su se opet u meni borile, i usuglašavale. Ali ona je nastavila:
- Dobit ćete kasnije nešto da se okrijepite.
- A prijatelj? - upitah.
- Sačekati će! - I napuči ona usne da me odobrovolji, rekavši: - Ne boli... Nimalo!
I bio sam doveden u klopku, i nisam sada imao izlaza, te sam morao pristati na njen humani prijedlog. Uz to, sve je to meni bilo novo, i prvi put, i nisam znao kako će se na mene odraziti. Sad, kada sam u trenu bio gore i ležao na krevetu, davao sam intervju nekoj stranoj televiziji, koja me nervirala. Ali u svemu tome sam imao i sreće, jer je to jedan francuski liječnik sve spretno i brzo obavio, te se ja za čas nađoh van, sa Stipanom, koji me zaista strpljivo čekao. Obratih mu se s riječima koje su odražavale moj misionarski poziv, kako mi je i dolikovalo:
- Uzmi ovo, i ovo je krv u svijetlosti novoga trećega Trećeg Tirkiznog Saveza, od Anastasije nimfe, i prve učiteljice svemira. Pavao je u svom Zavjetu ukinuo krštenje po tijelu, tražeći duh; a ja sam euharistijski evo se vratio unazad, misleći unaprijed; i samo zato da na to podsjetim. Ništa se protiv ovoga ne može učiniti.
U situaciji koja mi je kao takva dodijeljena, ja sam bio sretan: postoji ovdje u svemu skrivena artemidska tajna i orfejski misterij. Kada bi to bilo drugačije, bilo bi to nemoguće.
Historija se piše po stradanjima, po uspomenama koje opominju; po tragedijama koje su moćne da uzdižu i pričaju uzbudljivo. Kasnije se po realnim herojima tih priča ponovo uzdiže misterij. Historija se piše po velikom broju ekstatičkih točki u nizu, koje se među sobom znaju, i dovikuju; koje postoje u uređenoj logici svijeta, i moraju otvarati konkretne točke u vremenu. Historija se uvijek pojavljuje kao borba imena; i jednog imena protiv drugog imena – ovdje Anastasije protiv Isusa - da se u neki misaoni put proizvede. Ona uvijek na kraju jeste priča egzodusa, i zakon daljega ponašanja svijeta, program i ponos -- uzor za buduće vrijeme. Historija se piše po onima, koji su na jednom mjesta dotakli vječnost, i znali se vratiti u vrijeme.
* n U promisli Tamare će jednoga dana biti tako sve mišljeno i odgovoreno. Stajati će ta vječnost, koja je sad ovdje vrijeme; koja nije povijest, ali prema njoj napreduje, polako, i polaže se sve više u beskonačnosti. Ta vječnost evo sad i ovdje vječnost prerasta u moju povijest svijeta, koja je opća povijest svijeta. Ona će govoriti i unaprijed i unazad vremenu. Proroštvo artemidskog proroka je ino što mi je Ivana govorila, i opomenula me: ima da postane Riječ zbog herojstva i budućeg življenja. I u tom vremenu mi je ona osobito govorila, i opominjala me na sebe, i podsjećala da ću polog njezina otkrivanja vidjeti. Nisi strpljiv, a i na dobrotu zaboravljaš, i na mir i meditaciju Darije. Život te opominje, i zato ti Darija dolazi.
- Koliko god volio Anastasiju, i uzdavao se u nju – govorila je Ivana, - vjera ti mora biti jaka, i bez nje ništa nećeš učiniti.
I to mi je govorila ona, i podsjećajući me na moje rasprave u znanosti, i dokazivala svoje visoko mjesto, i kako je to nisko za mene i suludo.

***
I kada sam došao kući, navratih kod Alena da mu nešto važno kažem, što mu nikada ranije nisam rekao. Tada sam mu počeo govoriti kako se svašta događa po ovom svijetu, i kako svijet koji mi filozofi stvorili, svaki čas možemo i uništiti. Sudbina je to proroka, i problem.
- Međutim, Bog nije mačka, Alene – rekoh dalje.
- «Mačka?!»
- Da, nije mačka da odmah skače za oči. On gleda i promatra: pušta, da bi gledao. Na kraju se događa možda i to da se nešto od toga i stvori.
- Puno me ljudi iznerviralo na tom intereligioznom vijeću, nerazumijevanjem moje i svoje istine, ali ja trebam govoriti, i do beskraja govoriti. Sada me Alene na tom skupu iznervirao jedan pop. Moja riječ naspram njegove je duh iznad bezdana. Kaos je kod starih Grka bio početni Bog, koji opet na kraju dolazi. Ali ima nekih ljudi koji su od početka stvoren za propast, i nikada se iznad animalnih prohtijeva ne mogu popeti.
To sam govorio Alenu, pošto sam kod njega sjeo.
- Iza Artemide – rekoh dalje - otpočinje veliki svijet van religije, i religije, ako hoćeš; i tu nema sekti. Iza Svjetlane otpočinje vrijeme nebeske vječnosti. Njezino lice je os-teologija mojeg prisustva, i ja vidim čistu i svjetlost, i po raspadu svih boja. Je li ti to Alene jasno? Mislim da sam ti sve objasnio.
- Pa objašnjavaš mi stalno, i stalno, i ja tebe vidom kao neko objašnjenje: Sav si se u to pretvorio - odgovori mi.
- To o čemu me nimfe uče, ne razumiju popovi, i ja ih tome i neću učiti: a to njima i nije poslano. Razlog što mora postojati svijet u liturgiji, je u tome. On mora griješiti, i ispravljati te greške, da bi neki bili prosvijetljeni. Sada sam bio s jednim čovjekom, i čudno me gledao, i vjerovao, i nije vjerovao što govorim. Ja sam mu pokušavao pomoći!
- Pa pomozi sam sebi u svojoj uzaludnosti!
- Silna misli na intereligioznom dijalogu pokrene masu pitanja, koja se tamo ne mogu riješiti. Život je ubijen. Nastaju paranoični govori izgubljenih u svemiru: igraju se pojmovima, i ugodno ćaskajući u svijetu koji je nahranjen od drugoga. Preko tuđih leđa se odvija nadmudrivanje; i misleći da mudruju oni ne uspijevaju vidjeti nultu mudrost. Oni ne znaju što je Isus činio, kada je njih vidio takve kakvi su uvijek bili? - rekoh mu.
- Slavene, što misliš da ti njih ipak ostaviš na miru? – upita me.
- Na skupu sam govorio nadahnuto, i referat mi je bio dug, te kada sam došao do dijela u kojem sam svima pomalo davao zamjerke, na mnogim sam licima vidio negodovanje. Predsjedavajući skupa me prekinuo na mjestu kada sam počeo govoriti kako se ovaj rat vodi zato, što u jednom trenutku priroda i stihija pobjeđuje zakone društva. To im je sve nekako bilo u općim načelima. Nisam tad dovoljno kritizirao agresore. U pauzi su mnogi učesnici gledali me ledeno.
- I sad ćeš opet izaći na televiziji s tim glupostima - upade Alen. - Pa smire se već jednom, opominjem te. A i ovaj problem sa Samirom je predaleko otišao, postao nerješiv... Ubit ćete netko!
- Nimfe mene vozaju nebesima, i na zemlji; ja ću morati govoriti o multikulturalnosti, o paralelizmu među religijama, s teolozima koji glume usput znanost o Bogu, a okultni su znalci pisma, i amateri bogoposlaničke tajne. Njima Bog postoji zato što im religija postoji. Ja ću morati govoriti, a bolje bi bilo da šutim. A ako bih šutio, tko bi govorio? Alene, ja sam «pritajen» u ovom svijetu, i jesi li ti svjestan, i znaš li što to znači? Znaš li što znači sabijanje svjetlosti u žižu, koja u svakom trenutku može eksplodirati. Ona je to već učinila po Nini, po Tatjani, po Doroteji… Anastasiji prvotno. Jesi li svjestan koliko je to nemoguće. Ali, kako je Tertulijan govorio: «Vjerujem jer je apsurdno».
- I što je s Kristina? – upita. - Eto ti činjenice bez daljih komplikacija?
- Ja živim u rascjepu, Alene. Anastasija mi govori nešto što je drugim ljudima nemoguće. Ja vidim to veličanstveno govorenje. Nina mi govori šutnjom i ljepotom u tajnama, i ja moram postati hazarder i probisvijet, u metafizici duha: i rušiti stvorenu prostornost i svjesnost. Ključ rješenja je u mojim rukama, ali nevjerojatno: još ne osjeća jasan put… nešto vidim - rekoh. - Filozofija je beznadežan slučaj, ako si filozofom u svijetu kojega uobličuju drugi protu-filozofi. Treba izaći na poprište, i čistu borbu: i tući pozicije istinom koju ne mogu braniti inkvizitori.
Alen me pažljivo slušao, a ja sam nastavljao utvrđivati njegovu vjeru.
- Svjetlost se estetski raspada na svijet, koji onda govori kao povijest, na taj način da neki prorok o tom raspadu govori. Ali u stvari duh svjetlosti uvijek govori.
Mogao sam to njemu reći, jer mi je bio pri ruci. On nije znao teologiju, i mislio je da je ta stvar riješena. Nešto je od ovoga mogao i razumjeti, i njemu će to ostati. Kada drugi put budem govorio, imati ću pripravan teren za dobro sjeme, i drugačije ću govoriti. Sada kada sam završio s njim, i pošao prema svojoj zgradi, u haustoru susretoh teta Mariju, i nisam zaboravio da je upitam za Dijanu, unuku - kakve li slučajnosti - ali ona me sad tužno pogleda, i poče sjetno govoriti, i sa zabrinutošću.
- Kako li je moj Ivan, Slavene; i znaš li što se dogodilo?... Bio je u Caftatu kada je crnogorska vojska tamo došla. Odveli su ga i bio je tri mjeseca u zarobljeništvu, i spavao je sa cipelama pod glavom. Jednom mi se telefonom javio iz Herceg-Novog, i rekao - i tada se zagrcnu i okrete u stranu, te pusti nekolike suze: - ...Rekao je: «Nema više tvoga Ivana» - i gledala me tužnim očima. - Što li mu to znači?... A kako li su djeca; ima ih četvoro?
Što sam joj mogao dodati: Uputio sam joj tek nekoliko riječi utjehe, koje su mi na pamet pale, koje sam mogao, misleći da je to dovoljno.
Nastavio sam sad svojim putem, i kada sam prolazio kroz sobu u kojoj smo se sakupljali, dolje u podrumu, to veće, naišao sam opet na skup stanara, a teme je bila kao i uvijek politička. Muniba je bila nalik neprijatelju po malo nesvjesnoj mržnji: makar je to samo na riječima ispoljavala. A sada je bila pomalo i mudra, bar u početku, i lagano me pripremala za ono što će reći:
- Hrvati vode najpametniju politiku - reče kada uđoh. – Svaka im čast.
- Zaboravila si Muniba – odgovorih joj odmah na to - da su Hrvati i najpametniji.
A to je sve bilo smišljeno da ona nađe vraga, i da ga imenuje, i da ga odrediti, kao vanjski razlog njezine patnje: da mudro opravda situaciju kaosa i beznađa. To joj nikako prema samoj sebi nije uspijevalo. Sa mnom – opet - nije mogla izaći na kraj jednostavno, pa je sad počela direktno:
- Vi ste najveći podlaci, i igrate najprljaviju igru; ali neće vam to proći, Slavene. Srbi makar su bili iskreni. Rekli su: «Mrzimo vas muslimane, i pobit ćemo vas!» Ali vi Hrvati vodite rat na podao način. Samo da završimo sa njima, pa ćemo se vama okrenuti - ljuta je vikala. - Uzet ćemo vam sve do Šibenika.
- Nemojte do Šibenika, Muniba – našalih se. - uzmite do Opatije, bit će vam država veća.
- Dosta je nama, i ne treba nam više! Da jednom i s tim završimo - nastavi.
Bila je ljuta i histerična, ali i jako dobra osoba, pa joj nisam puno zamjerao. Sada je bilo važno samo da se borbe smire, pa će i vragovi povući. Iza tog razloga hladan se uputih prema svom stanu, i pomislih kako se naši svjetovi toliko razilaze, da su se zapravo upravo tu našli u sukobu, da se upoznaju i – pomalo – ujedine. Ali kako se ujediniti to može? To je razumijevanje različitosti, koje je na jedan način veličanstveno, i dobro.
Ušao sam u svoju sobu sad s jasnim osjećanjem da sam opet na početku. Moja providnost i intuicija vodenjaka prolazila je kroz eto agoniju, i bila na ispitu: otkrivala u slobodi, i dovodi u pitanja nad svim. Blizanac u podznaku me je opunomoćavao na vratolomne račune po svijetu, i tjerao da promišljam nesretne razloge postojanja u vremenu: da se po zakonima svijeta borim. Uzbuđivalo me to što sam u kaosu i beznađu vidio se kao pobjednika, ali i u slijedećem trenutku mislio da gubim.
Sada ću opet morati pisati dva teksta - mislio sam - gdje će jedan biti pročitan pred svima, i napravljen tako da zadovoljiti sve strane u dijalogu, dok će drugi biti tajni, predat odabranoj osobi, kao program novoga vremena. Prvi će tekst biti demagoški, čitljiv, prihvatljiv za sve, da u tijeku događanja ostvari znanstveni trag, dok će ovaj drugi biti uputa za mirovne sporazume: da se stranci snalaze, i ne bi lutali po šumama Balkana; da ih zvijeri džungle ne bi proždirale. Zato je ovaj naš pripravni sastanak mi je otvorio oči, i dao smjerokaz kako je potrebno.
I sada u toj ulozi realnog proroka svijeta, otpočinjem sretan s velikom vizijom koju moram u pogon pustiti. Bio sam u svojoj sobi okrenutoj prema beskraju, i Rusiji, i duboko mislio kako donosim ključne odluke. U realizmu ove tragedije sad istražujem sve tajne, i susrećem se sa bogovima. Sudarajući s Hadom i Kaosom, s Apolonom i Afroditom, s Hermesom i Atenom, jačao sam. Morao sam se sjetiti jedne rečenice iz Staroga zavjeta, od Izaje, ili Jeremije, ili Ezekijela, te sam to tražio, ali nisam uspijevao naći. Bilo mi je važno to da citiram zbog jedna stvari, i jednog čovjeka i činjenice koju sam htio da pojačam. Sjetio sam se Damira u ovom trenutku, i uzeo slušalicu telefona, te sa druge strane – pošto okrenuh broj – čuo automat koji je govorio: «Ja znam da ćete biti nesretni što Vam se ja neću sad javiti, ali ja ću biti jako sretna ako mi Vi ne spustite slušalicu, i ostavite poruku… Hvala!» Spustio sam mu ipak iznerviran slušalicu i počeo hodati po sobi, gore-dolje; te malo kasnije, ohlađene glave ponovo nazvao, i rekao da je hitno, i da ga moram vidjeti. Brzo će on čuti moj poziv, i doći, i sa mnom se suočiti. I čim se pojavio na vratima, počeo sam mu govoriti:
- Ona rečenica Damire, sjećaš se, koju si mi stalno spominjao, u vezi ovog našeg ovdje Predsjednika države… ona rečenica: sada mi je važno za taj skup, i moram znati. Sjećaš se kako si govorio, kako se Bog proroku govorio, da on govori tom ludom narodu koji sluša te «lude proroke», koji govore da rata neće biti, i da gladi neće biti, da pošasti neće biti… sjećaš se?… Sjećaš sa kako piše, kako narod koji sluša te proroke će povaljan ležati po ulicama Jerusalema; i neće imati tko da ih sahrani, niti njih, njihove žene, niti njihovu djecu. Damire?! Sjećaš li se? - upitah.
- Sve ti je uzalud, Slavene. Sve! Sotona vlada svijetom; i ti skupovi su ti uzalud, i bez veze. I što oni mogu postići? Sotona nevjerojatno i maestralno je sakriven - počeo je - Sve ti je uzalud, i ništa ti ne može pomoći. Ljudima samog Boga da nacrtaš, i spustiš, Sotoni će se okrenuti.
- Damire, molim te…!
- Nego slušaj ovo, ti hoću reći, palo mi je na pamet - nastavi on sad. – Nisam ti ovo nikad ispričao. Ja sam ti došao u ovaj grad «ludih proroka», upravo zato što sam ja ludi prorok za sebe, i pričama vjerovao. Znaš kako bilo u Sarajevu na početku, kad nisu fronte bile uspostavljene. Nisi znao iza kojeg ugla će te nešto strefiti. Jedan dan tako, u svojoj kući na Vracima, ja se probudih i pogledah kroz prozor, i izbezumih se: i učini mi se da mi se priviđa. Napolju ugledah veliku topovsku cijev u mom dvorištu. Protrljah oči i ponovo pogledah: Istina je! Moja okućnica je bila puna srpske vojske. Nisu gledali u kuću, i mislili su da je prazna. Izletih na ulicu, kada poče pucnjava na sve strane. Mnogi i ne obratiše pažnju na mene, misleći valjda da sam Srbin. Na kraju me jedan vojnik zaustavi: «Stani, kud si navalio?! Sad su naši javili da će doći pojačanje. Evo ti ova puška i sakri se iza te ograde!» To sam i učinio; i pobjegao nekoliko dana poslije… Eto ti!… - gledao me očekivajući moju reakciju: I što sam ja na kraju, kao Hrvat, u srpskoj vojsci trebao raditi iza te ograde: koja je uz to moja?
* nn - Pametno si uradio?! - upitah ga.
- Pošao sam bježati na zapad, ali sam na još većem istoku završio
- Nisi se prevario, i ovdje nešto dolazi sad važno: Trebao bi pratio znakove nebeske svjetlosti!
Ah…! Trebao sam gledati na istok – reče. - Pa taj zapad je veliki odsjaj misli istoka – reče mi.
- Da nije Artemide, boginje – rekoh samouvjereno. – Damire, ili Dijane, rimska nebeske pastirice, sve bi to bio klasični ekces. Ovako je sve jednostavno.
– Ah, da! To je uvijek adut tvoj u rukavu s kojim me uspiješ dotući. Svaka čast!… A ona mala, vidio sam, što tu dolazi iz Alenove zgrade, od tamo.
- Ah, čuj… dolazi… Vidio si!
- I što je to?
- To je to?! – rekoh. – A može biti još i gore.
- Gore?!
- Da: Najgore! Ja sam joj ponudio prijateljstvo, i eto: Platon je govorio da je ljubav poludjelo prijateljstvo, pa ako prijateljstva poludi, mi tu ništa ne možemo.
- Pa dobro… ali Artemida može, sigurno; je li tako? Možda može? A što ako ona dođe u pitanje sad?! Idealizam i materijalizam se baš ne vole. – zamijeti.
- Ne pogriješio si, potpuno si na krivom putu. Sada ona pogotovu ne može doći u pitanje - rekoh.
- Nego slušaj, ovo ti želim reći – nastavi Damir: - Ti se pomalo baviš politikom, a i ovo mi pada na pamet, i može ti tamo pomoći! - poče on.
- Ne, ne bavim se ja politikom, krivo si povezao – rekoh mu. - …A i danas ti se svi bave politikom.
– Slušaj: SDA!? Da li ti znaš što to znači? Ovo ti je velika i sudbonosna tajna. Da li ti je poznato što bi to moglo biti? Sigurno ćeš reći kao i svi drugi, Stranka demokratske akcije: Međutim nije! Ja te razumijem, i ti po inerciji misliš. Ipak to je samo vanjska forma sakrivenog smisla, postavljena zbog problematičnog odnosa Bosne s okružjem. Vrlo je ovo važno, Slavene; i kod Alije ti ništa nije slučajno. Činjenice su nekada zdravoj pameti sulude, ali i uzvišene, i ne treba im se opirati.
- A što je u pitanju?
Pravo ti je značenje, slušaj me sad dobro! Pravo ti je značenje te skraćenice SDA, moj prijatelju, Služba dragome Alahu. To je pravo značenje, za njega božansko, pa čak i demonsko. Bori se za cjelovitu Bosnu, a pogledaj njen oblik: kao strjelica preko Albanije i Kosova, Sandžaka, je uperena prema Europi. Zar to nije veličanstveno zamišljeno, i služenje koje opravdava svoje žrtve, i destimulira protivnike.
- A je li to istina, Damire?! – upitah.
- Ah! «Je li istina?» Pa razmišljaj malo!
- Pa dobro, i ja sam Božji fanatik – rekoh mu. - On je islamski fanatik, a ja artemidski fanatik, Damire, i ne zna se tko je gori. Ja ga razumijem!... Makar imam nekog u Sarajevu tko mi je sličan, i jednak po suludoj borbi. To mi je za utjehu. Nisam jedini Don Kihot u ovom vremenu.
Rekao sam mu to, pošto sam sad tako i mislio, kada smo još nekoliko riječi izmijenili. Rastali smo se nakon toga, kada mi je on našao onaj važni meni citat iz Biblije koji sam tražio, i izdiktirao mi ga kao iz rukava. Sada sam imao svoj cilj i upotpunio svoju misao. Ideja o «ludin prorocima» nije kao ideja meni daleka, ali ja sam je sad prihvatio kao opomenu – upućenu samo meni – kada sam se malo prisjetio i svoga artemidskog misterija, htio s ovim pripaziti.

***
Sjedio sam nakon nekoliko dana pored fra. Marka u mezaninu Akademije – u pauzi simpozija - i govorio mu nešto oko svega ovoga, što mi je padalo na pamet. Bio je to deblji čovjek, mudra lica i nonšalantna izgleda. Inspirirala me njegova polivalentnost duha, s borbom za društvenu i socijalnu pravdu svakoga - čak i socijalistički - pod svaku cijenu, za sve. Neobično je to ipak bilo za jednoga popa. Govorio sam mu:
- Pa vi franjevci ovdje u Sarajevu zaista nemate sreće. Napravite samostan na Grbavici, i crkvu, i Srbi vas protjeraju; pa napravite samostan i Visoku školu u Novom gradu, i od tamo vas protjeraju. I… i što ćete sad!
- Idemo dalje! - odgovori on nonšalantno.
- Pa da, na Zapad. Negdje ćete već stati! U pravu ste! - rekoh. – A jeste li razmišljali kako to stoji sa vašom misionarskom zadaćom. Vi morate biti u ofanzivi, kao franjevci, uvijek: Ne smijete popuštati: povlačenja nema. Morate uvijek naći dobru varijantu u svakom trenutku, i pod svaku cijenu.
Bio je čudesno drag, i učestvovao na svim susretima interreligijskog dijaloga, i bio čak suorganizator. Sada je i ovaj stup bio organiziran od strane Akadamije, i Crkve, pod njegovim rukovodstvom. Sve je te teologe on uredno iz svijeta dovlačio, i takav sad na sviju nas djelovao inspirativno.
- A čuj - nastavi: - Nisu ti ni naši bolji; i eno nas izgone iz Hercegovine, i guraju druge.
- E pa to je posebna priča, - dodah, i okrenuh se odmah prema Vlatku koji je sjedio pored mene. - I na kraju, što ćete vi dolje, u Hercegovini, gdje je već sve završeno. Pa vi ste probojne jedinice u vojsci, i osvajači prostora, duša! Vi morate ići samo naprijed, uzimati i zauzimati.
- Mi svoje antene pružili do neba! - odgovori mi. - …A što je tko drugi učinio? Makar se u Bosni nama ne može prigovoriti! Narod je uz nas, i Bog nas čuna, i čitavu povijest nas čuva.
- Vi trebate ići duboku u Bosnu, u Zenicu, Tuzlu... pa eto i u Srbiju, zašto ne - rekoh mu.
- Šuti! - drmnu me Vlatko sa strane. - Kako je počelo, dobro je da fratri ne počnu ići u džamiju.
I nastavio je fra. Marko se braniti na svoj način, a ja sam bio dovoljno uljudan da razgovor prekinem na pravom mjestu, na kojem je to bilo najbolje i potrebno. Sada sam na primjerenoj razini napustio svoje spekulacije, i okrenuo se drugačijem stavu, slušajući njegove upute, i klimajući glavom u znak odobravanja. Sve ima svoju cijenu, mislio sam, koja je negdje u beskonačnom umu zacrtana, i mora biti tamo negdje dogovorena. Dobro je toga se povremeno sjetiti.
A i nama tad u razgovoru pridružila Nada Pivac - profesor likovne Akademije - koja je malo ranije otvorila svoju izložbu. Ja se nisam mogao oduprijeti potrebi da je nešto pitam; i bilo mi je jako važno da to čujem od nje, i osobito sad kada sam nešto vidio i znao, i nešto me kopkalo. Već dugo vremena sam nešto provjeravao, i sada mi je ona došla kao poručena:
- Dobro – upitah je, - gledam ove vaše slike, profesorice, tu ljepotu koja je sami dragulj likovne imaginacije: sve zrači istinom koju mi u filozofiji drugačije formuliramo: ali sva se na isto svodi. Teško je o tome i govoriti, i...
- Hvala Vam, veoma ste ljubazni i jako ste me obradovali - prekide me. - ...Puno vam hvala. Znate, u mojim godinama svaka riječ pohvale je značajna.
- Pa dobro, taj Duško M., akademik, onaj profesor stomatologije, ili već gdje?!... Jeste li vi gledali njegove radove?... Pa on je totalni amater, čista naiva: Kako on da uđe u Akadamiju, a Vi ne?
Zakoluta ona očima i izgovori:
- Napravio Voji Dimitrijeviću zube!
Bila je veoma jednostavna osoba, i to otresito izgovorila, i s blaženom skromnošću, i sa snagom likovne samouvjerenosti: znanjem i velikim iskustvom -- te osmjehom. Ništa je više nisam trebao pitati.
A u tom trenutku – pošto je pauza završene - za govornicu izašao jedan Bošnjak-Musliman, i pričao nam hvalospjeve o svojoj naciji i njihovu nebeskom žrtvovanju, po srcu i duhu, za sve -- po urođenoj prirodi za istini, kod njih, koja se rijetko gdje viđa. Govorio nam je o njihovoj odabranosti za božansku bit, naspram drugih, tako da se oni među narodima pojavljuju kao iznimni. Govorio je o nesvakidašnjoj bošnjačkoj naravi za razumijevanje drugog i drugačijeg, i otvorenosti, kakva se ne može naći. Sada takvom njegovom izlaganju nije bilo kraja, i sve je prelazilo u monolog, unutar potrebe za samoodređenjem; koje se na kraju ostvarivalo u sebi postavljenom oreolu. Bio je bezobziran, i neodmjeren, što je išlo do neizdržljivosti. Okrenuo sam se tada profesoru Deliću, koji je tu sjedio pored mene, rekavši mu:
- Spasi me Bože hrvatske kulture, srpskog junaštva i bošnjačko-muslimanske multikulturalnosti!
- A Mažuraniću, ne znam što bih Vam rekao – odgovori mi. - Čitav svijet je u pometnji, i zlo se multiplicira na sve strane, i nije nikom lako i svejedno, i svatko nalazi neki svoj odušak. Pa čovječanstvo se nalazi pred kataklizmom, i mnogi to ne vide: ljudi su frustrirani samo zato što osjećaju nešto negativno. Ne može se čovjek sam u sebi snaći. Sada neko očito misli da je bolje da ovdje nas malo izgine, nego čitav svijet.
- Znam ja to jednako kao i Vi, profesore, kraj svijeta je nešto što iz fizike prelazi u metafiziku. Ja eto vidim crnu rupu ljudskog mraka, i zato tražim novu svjetlost. Govorio sam Vam nešto o tome. Ali, ako se svi tu nalazimo – nastavio sam, - dobro je ako se možemo dogovoriti.
- Da! - uzvrati.
- Ali ja sam užasnut; i ovo Vam sad moram reći, profesore. Vi ćete to bolje razumjeti od drugih. Ja sam, naime, upoznao svijet Artemide, boginje, kao nad/nebeski svijet, po nimfama u bojama koje mi dolaze. Tu je spas. I sada sve dublje i dublje u taj svijet zaranjam, i moram ga do kraja rastvoriti. To nisam mogao reći fra. Marku malo prije, jer on to ne bi ni slušao. Možda izgleda besmisleno što Vam ovo govorim, i to nije plod moje mašte, nego sama istina božanskog proviđenja koja me na to tjera. Ali to Vam moram napomenuti: Možda mislite da je ovo otkrivanje mojih frustracija, ali nije! Ja sam ime Kristine, u zodijačkom svijetu Riba, zamijenio sa vodenjačkim svijetom objavljene Uranove svjetlosti. Važno je osvježiti rimsko carstvo na nevjerojatan način, i taj helenistički svijet, koji je uvijek pomalo u nama; i možda više nego što i mislimo: povratiti olimpovsku mitologiju. Rim nije nikada ostavljen, i to mi je Anastasija rekla; i to ja Vama sad govorim.
- Mislim da baš ne razumijem - reče profesor Delić.
- Meni je sad dovoljno da prihvatite makar malo – odgovorih mu, - jer drugi me ne razumiju nimalo.
- Puno si toga izrekao za ovu fizičarsku glavu – reče mi – mitskog u kratkom vremenu. A i sve je kod tebe u nekakvim oblacima. Ludost je svoje snove ipak tako bezočno izložiti. Ja sam pedagog, i na licu mogu prepoznajem čudesne postupke.
* pp - Bolje da bude kraj svijeta - nastavih, - nego vječno gušenje dobre svjetlosti, profesore. A to nije strašno, ako je to «otvor» za život koji dolazi... I znate kako će se smak svijeta dogoditi? Evo, zašto ja to prihvaćam hladnokrvno. Nećete se uvrijediti ako Vam kažem da je to čista mistika, u metafizici svjetlosti, i realnoj znanosti nepojmljivo. Stvar će biti munjevita, i gledano u vremenu, trenutno će zavladati vječnost, pa mističko vrijeme: Ljudi će u času shvatiti da se događa nešto čudesno, a onda će nova dimenzija duha probiti novi san, jer će duh otvoriti novu prostoriju Apsoluta: Dobro i zlo će se sastati i sukobiti, i zajedno progovoriti. Ovoga svijeta će se malo sjećati ljudi, jer će im cenzura biti jaka, zbog drugih svjetova. Svatko će otići u onaj koji je zaslužio.
- Maštovito! - reče i zastade. - ...Ali ja moram razmišljati fizički, a ne po osjećaju, i po željama: i na kraju, i ja moram u nešto realno vjerovati.
- A kakva je razlika u tome, da se nečega sjećate, ili da sjećanje proizvodite? - upitah.
Razmišljao je malo, kao da ga je pitanje iznenadilo, mrštio čelo i sabirao obrve.
- Imate u neku ruku pravo: Ali mi u fizici moram postaviti repere, koji su čvrsti, jasni: sve naše je podložno provjeravanju. Mi moramo misliti tako da priroda misli - reče mi.
Kasnije, kada smo se pridružili ostalima te snizili malo svoje tenzije, govorili smo uprošćeno, na jednostavan način, o statusu i postojanju naših religija. Govoreći s teolozima o proviđenju, o njegovu utjecaju na svjetsko vrijeme – koju sam ja temu nametao – govorili smo o projektu budućih događaja, i mogućnosti da se oni iz Biblije predvide. Popovi uvijek su stajali čvrsto na pozicijama jasnog vjerovanja, i nisu htjeli rastvarati sustav Univerzuma, nikada, te nužno voljeli biti daleko od metafizike, ali uvijek u liturgijama – čak u fizici svijeta – te pridavali značaj nadnaravnim pojavama, kako kakvom sujevjerju. Ja sam ih zato – po svom nahođenju – svrstavao na četvrto mjesto u sustavu hijerarhije duha, i božanske svjetlosti. Oni su bili tu. Iznad njih je bila teologija biskupa, kao viša; pa zatim objavljena teologija otaca: ljudi poslije apostola koji, koji su prvi po vječnosti došli, te velikim dijelom razumijevaju Boga u njegovoj čistoći. Na vrhu su oni s intuicijom božjih poslanika i teozofa, mistika i duhovnika koji su oslobođeni.
I kada sam se vratio, poslije toga, ponovo sam se uputio prvo prema Alenu, da mu nešto važno oko ovoga objasnim. Ona je bio rješenje mojih samotničkih kriza i konfuzija, i opet uzleta: činjenica potrebe mog višeslojnog odnosa sa svijetom. U svemu je bilo važno njegovo neznanje, da ga učim, i gledam kako stalno napreduje. Njegova duša mi je trebala, da je vidim, da je promatram kako se pretvara u nešto drugo, po mojim otkrićima, u ono što sam ja želio da bude.
- Kakvih samo suludih ljudi tamo ima – počeo sam, - dragi Bože, i oni su došli odasvud da otkrivaju ovdje filozofiju i teologiju: Pa oni ne znaju niti govoriti - govorio sam mu. – Da makar znaju šutjeti.
- I ti ih slušaš? - upita me.
- To mi je u opisu radnog mjesta, i zapisano u skrivenim kodovima moje zemaljske patnje: To je zakonik moje osobnosti – rekoh. - Uvijek je potrebno da me nešto nervira, da se mahnito događa ispred mene, da se borim. Kako oni samo ovaj rat vide, dragi Bože?! Oni ga u stvari i ne vide. Svijet gledaju iz perspektive pobjednika, u Kristu, kojega brzo zaborave, i nerazumiju. Čerčil je govorio – rekoh dalje, - kako ovaj naš balkanski prostor ima jedan problem; a to je da proizvodi previše povijesti.
- Da! Interesantno. Znam ga! – reče mi. - Samo su neki narodi po njemu zaduženi za proizvođenje povijesti.
- Ah, čuj, i Herodot je sve narode osim Grka smatrao barbarima, možda i iz tog razloga; a izvjesno jer nisu imali kulturu riječi, pa i «tu» njegovu povijest. A i mi smo pomalo nestašni, sa svoje strane: čak i previše. I to nas čini jakim među imenima, i narodima, i vremenima; i sve se koluta oko nas, i događa, i zazivamo uvijek nove ideje i programe. Neodoljivi smo, i stalno pod pažnjom i budnim okom pred svjetovima. Korak idemo za korakom, u kojem se sve koluta u taktu u kojem se prepoznajemo.
- Nije baš sve tako, i na svim mjestima – reče.
- Alene, znaš što, pogledaj, evo! Kada ti ljudi govore o vasioni, koja traje milijardama godina, i govore to sa skromnom pričom o pretpovijesnom vremenu, moraju biti fascinirani pred činjenicom da mi u par stoljeća napravimo više priče o svijetu, nego što njihov um to može tu zamisliti. Pomalo je to iritantno. Moraju biti zavidni: Čerčil je morao biti deprimiran, i ja ga razumijem, nesretnik, mučenik: nije mu bilo lako. On koji odmjerava svjetska razdoblja u nacionalnom kodu, morao se i s ovim neugodno nositi. Balkan je bio njegova neugodna noćna mora.
Govorio sam mu to, jer je on to dijelom razumijevao, i govorio, jer sam mu ja govorio.
- Vremena nema - govorio sam mu, - i sad se pogotovu to potvrđuje. Vrijeme se svaki dan po prostoru računa u svijetu, na način da se slažu figure koje prorok prepoznaje i određuje, pa ih pravim imenom zove. On kao igrač na šahovskoj tabli, pred protivnikom, je velemajstor koji u životu uspijeva zaustaviti tuđe, da bi dobio svoju vremenitost govorenja.
Govorio sam mu i to da zna, i govorio da mu je sreća što mu ja govorim, jer mu nitko drugi to ne zna govoriti. Govorio sam mu da se vrijeme uzdiže kao stanje izgubljene vječnosti, i izgubljenog Boga, da bi postalo materijalno vrijeme, tobože, kao gotov program, koje je svijet. Govorio sam mu sad ponovo u vezi sa jučerašnjim mišljenjem, jer mi je bilo jako važno da tumačim svijet iz svjetlosti, i vidim to osjećam kao Početak. Ja sam vidio kako se zvuk pretvara u vrijeme onako, kako je to potrebno čovjeku, u njegovu bivanju, i onako kako je prvobitni čovjek mogao vidjeti. Kada je on svjetlost tumačio u svojoj religiji, taj čovjek je tumačio kao danas Ajnštajn, samo što su se riječi promijenile.
- Jesi li primijetio Alene – nastavio sam mu govoriti, - da kada granata eksplodira, od udara u vremenu, u trenu prestaje vrijeme, i gubi se i gasi; i kao da se događa početak vremena, i novog vremena? Jesi li primijetio? – upitah ga. - Ponovo ulazimo u misterij! Iz svih naših patnji i procjepa, razmišljajući o svemu, shvaćam da je to nama dano, i mi to moramo da otkrijemo. Da bi svijeta bilo, mi smo u tom otkrivanju. Tvorimo odnose, i stvaramo svijet ponovo iz Ništa, kao Početak, tako Početak otpočinje. Jesi li primijetio, Alene? To je odgovor na naše pitanje postojanja, koji prikazuje čak i naš prkos, snagu; naše svjedočenje… Da li me čuješ?
- Ne! - reče mi.
- U pitanju je smrt i beznađe u zarobljenom prostoru, na malom mjestu. I to sada upravo za nas veliko – nastavljao sam. - Mi se upoznajemo kroz rascjepe naših duša, i Bog vidi tu svoju mogućnost. Jesi li primijetio da kada granata udari, da se događa unutarnja svjetlost. Zaustave se sve misli i riječi na jednom mjestu; zapuše sve pore tijela, i duše, i duha, i sve uzdrma. Postajemo oslobođeni, i istoga trena ulazimo u novo ropstvo: Događa se vječnost; i događa se stvaranje vremena?
- Snovi su mogući i bez toga, i kod tebe je opasno pomiješano - reče mi. - Do jučer smo živjeli kao ostali svijet, i nemoj to zaboraviti, i sjeti se da je to u tebi problem!
- Sve stoji na granici osjećanja, očaja i beznađa, i opet izbavljenja. Naši su prohtjevi naizgled mali, kada su veličanstveni – govorio sam mu dalje. - Mi ćemo ovdje postaviti neviđene standarde čovječanstvu, i možda neviđenu konceptualnu umjetnost, o kojoj ti drugačije sanjaš.
On me nerado sad slušao, i ustao, te kretao po sobi, i na kraju otišao prema kuhinji. Pošto je nestao iza sobnih vrata, shvatio sam da sve to sam sa sobom moram riješiti. Uzeo sam jednu knjigu iz njegova regala, koja je bila puna slika Botičelija, Rafaela, Velaskeza, Konstebla, i koja me stalno opčinjavala, i ovdje počeo razmišljati u bojama njihovih oblika, promišljao tu zaustavljanost svjetla, po načinu raspada ljudskoga duha, oka, po načelu početka. Ovdje sam vidio misterij po geografiji ljudske duše, onako kako se rastvara vječnost. Vječnost odlazi u vrijeme, tako da se opet osjeća vječnost. Sve je u Jednome. U šutnji sam ovo intuitivno mogao razumjeti – po zakonima unutarnje besvijesti – i pokušao zadržati što duže u sebi. Govorio sam ujedinjen sa slikama, i shvaćao tajnu nebeskog proizlaženja. Bio uznesen u misli o Anastasiji i Nini – koje su stajala naspram kaosa – te mislio apsolutnim pojmovima. Čitava stvar se cijepala oko mene, i usložnjavala, i gomilala, kasnije, tako da sam ja vidio kao problem povijesno vrijeme, koje se u prostim ljudskim glavama nije moglo zaustaviti.
Ja sam razmišljao, i dobivao Objave. Danas u svijetu jedino ja o nimfama mogu govoriti, i nisam to znao dovoljno cijeniti, čini mi se, iako sam stalno među ljude ubacivao taj problem.
Prethodno sluđen s nekim stavovima na simpoziju o religiji, pogotovu sam bio deprimiran, htio sam se naći u ljepoti, u istini te ljepote, i govorio sa slikama, s Venerom Rafaela, koje su bile filozofija. Govorio sam sa Šelingom, koji je govorio da je «ljepota je završni kamen Univerzuma», i shvaćao kako je to nebeski odgovor. Ona je bila u temelju stvaranja, i Artemida je višeslojno potvrđivala taj put; i Tamaru je po njoj izazivala spuštanje božanskog bitka, na način tumačenje kako se to može misliti. Objektivizma nema, jer istina je lijepa, jer uzdiže Jestost, što je Mojsije prije tri milenija narodu Objavio. Važan je prorok koji će govoriti. Nimfa u bordo boji otkriva sve te tajne, i kasnije ona postaje račun postojanja, jer je njegov rukopis. Tamara u vremenu završava proroštvo, u praktičnom dijelu, koje nitko drugi ne može završiti, a netko drugi je otpočeo. Ona nije najvažnija, ali je nezaobilazna, i svemoćna u času kada jednom počne.
Sve je ovo meni sada bilo na umu, i davalo čudesnu draž. Milenima se borim kroz povijest s predrasudama, kroz sjećanja svih prethodnih života, u bezbroj prethodnih buđenja što sam vidio – i po tome odlučujem - da bih sve ovo sad znao izgovoriti. Hodao sam po sobi, gore-dolje, ponavljajući riječi u sebi, koje su mi letjele između pojmova svjesnosti i besvjesnosti, misleći kako je to dobro. Nijedan prorok nije opisivao stvaranje svijeta tako, da bi znao sve pojedinosti u njemu - u budućnosti – kako će se dogoditi. Psihološki je to čak nemoguće, i svjetotvoračuki. Ne može se u egzaktnoj znanosti naći mjesto Boga, koja luta među predmetima. Tu je problem misli «iz svijeta», koja koće da misli ono što je više od svijeta, strmoglavljuje. Nužna su proturječja, da bi se živjelo, i ja sam to Alenu htio govoriti:
* pp - Znaš Alene - počeh sad, kada se vrati. - Kada besvijest eksplodira, nastaje najveća moguća svijest koja postoji: svjetovi se jedan drugome približavaju. Zato realni svijet ne može podnijeti Sokrata, Pavla, Kopernika, Bruna, jer ne može podnijeti eksploziju besvijesti. Raspad racionalne svijesti, koja je u stvari jedna vremenska faza intuicije, postaje pogrešna kada se kodovi drugi pretpostave, i poremete. Dolazi do nulte otkroviteljske svjetlosti: to je beskrajno veće od realnog življenja… Znam, to ti sad nećeš prihvatiti, Alene, ali ćeš u vremenu sazrijevati, po tome, i dobivati lagane upute, ulaziti u te dokaze. To se zove vrijeme inkubacije, i pripravno vrijeme sazrijevanja misli, pravilnog razumijevanja samoga sebe.
- Vrijem inkubacije?! - ponovljao je za mnom. - …Vrijem inkubacije?!
* pp - Da! - odgovorih mu.– I ti peljaš oko jedne slike danima, i noćima, i meljaš-peljaš, da bi na kraju, kada dođe vječnost, u jedan sat sve završio. Stvar se događa odjednom i nevjerojatno: te jednostavno. Uračunata su tu sva tvoja prethodna lutanja, i procjepi: vrijeme najboljih trenutaka svijesti, kada se meta-vrijeme koncentrira u nebesku bit, i tvori tvoje likovno proroštvo. I zamisli sada dalje njegovo sabijanje, «savijanje» svijetlosti, po duhu, kako je stvaranje moguće. To je stvaranje svijeta, i to je koncentrat akt u stvaralačkoj jednosti. Duša postaje stanište bogova, i vječnim imenom govori.
– «Savijanje svjetlosti?!» - ponavljao je opet za mnom.
- Da, savijanje svjetlosti i sabijanje, u točku u kojoj se gubi, i podiže duh. Misao nestaje! To je kao računar kada sabija podatke, na način da je uvijek u toj formi moguće. Treba ih s nečim potaći, uznemiriti, i dati estetski razlog da on to postoji. Sve se na kraju svodi na ljepotu, i Nina mi je to govorila, u nebeskoj svjetlosti, i ja više nikad ne mogu vjerovati zemaljskim vragovima.
On je uvijek volio slušati moju filozofiju, i - na kraju - nigdje to nije mogao čuti. Malo se čudio; ozbiljno ponekad nervirao novostima, ali i pamtio, i nešto osjećao. Htio je biti prisutan u pažnji, pomalo odgovoran ali i pomalo iznerviran na sve, jer je želio prikazati i svoje znanje. Ali ovdje je osjećao istinu i misao koju vrijedi slušati: prepoznavao je postojanje koje nije znao, ali ga je živio. Time je upravo balansirao između svoje unutarnjosti, i onoga što sam mu nametao. Bio je bolji u kompromisima nego ja, i to ga je vadilo.
- Prihvatit ću to, ako promijenimo temu – reče sad. – Znaš, zamorno je… A i u pravu si: ne može se odmah nešto gotovo preuzeti. Potrebno je vrijeme. Pa i to vrijeme nešto znači… i zato i postoji.
- Svaka duša ima svoj skriveni kod, u besvijesti – nastavio sam, - koji je zakon preživljavanja; i koji jest način što održava svijet. I sada, ako se ide unutra, dolazi se u središte njezina postojanja, mita, proroštva, svemira: pojavljuje se nevidljiva-vidljivost, koja je nešto kao sustav neuhvatljive vječnosti. Ona je uvijek tu, stalno, čim počnemo o njoj misliti.
I tako sam ponovo potvrđivao sve što je svijet, i govorio ono što sam želio. Iz mene je izgovarala estetika Nine, izgovarala činjenica da znam Tatjanu od djetinjstva, da sam od djetinjstva u misteriju. Doroteja mi je govorila da se milenij vodenjaka približava, i otpočinje, i da se svjetovi razdjeljuju po jednostavnosti Artemide. Ona mi je govorila da je to posebno.

***
Bio sam ponovo sa Svjetlanom, i želio joj ponovo govoriti ono što sam mislio da ona treba znati. Uvijek sam ja tako mislio da je nešto važno da joj otkrijem:
- Tatjana je misterij, a Ivana život i herojstvo; Tamara je umjetnost a Dubravka srditost i istina. Darija je nada i vjera, a Valentina mudrost, crna nebeska mudrost i beskrajna mudrost, koja je božanska mudrost… ali ja Nju ne želim vidjeti. Možeš li ti mene razumjeti? Ona je nemoguća!
Govorio sam to njoj, kada je ona bila žrtva mojeg idealizma, u svijetu mojih slika i snova. Ovo je bio svijet u kojem sam ja imao zadatak obnavljanja vremena proroka, koji su nekad dolazili. Još sam joj rekao:
- To mi je Anastasija govorila, prva ispred svih, i najmoćnija u svjetlosti: ispred svakog mraka i iznad svake druge osobnosti među bogovima. Ona ne griješi kada govori.
- I što ti je još rekla? - upita me, začudo, i pomalo provocirajući.
- Rekla mi je da ću jednoga dana imati zakon svih odgovora, ali ću od toga napraviti najveće pitanje. Sve nimfe Artemide su ukljućene. Ovo je jednostavno nevjerojatno, i govori iracionalno, iz besvijesti, i govori da se posvuda sve cijepa.
- Ja sam možda zalutala u prostore tvojih projekcija – reče mi: – To mi je daleko.
- Kada postavim pitanje o ljepoti - nastavio sam - dođe mi Nina; a kada mi treba misterij, tu je Tatjana. Kada zašutim pred istinom, Dubravka mi se otkriva. Drugi ljudi to ne mogu činiti, i zbunjeni su kada im ovo govorim. Ja nemam mogućnosti da ih u to uvjerim, i zato sad izgledam lud. Ali će oni vjerovati. Oni bi trebali vjerovati, ali ja tražim nešto drugo: više od vjerovanja. Njihov je problem njihova svijest, i moja svijest; i njihova podsvijest i moja podsvijest... I znaš što? – nastavljao sam: - U jednom trenutku kada sam s tobom, i vidim tebe u tami, svjetlost slika se uzdiže i osjećam blaženu uznesenost: veličinu i mir, pa se na višoj razini tvoja slika pojavljuje. Svjetlost svijeta nije više svjetlost od ovoga svijeta, nego gledam kroz sve svjetove, i vidim… i vidim…
- I što vidiš?... Što? – gledala me ispitivački.
- Ako tebe gledam, i misao ostaje u punini… i vidim... vidim...
- Reci!
- Opet misterij, ali u tirkiznoj boji prve nimfe, koja se javlja. Osjećam najveću zagonetku, i počinjem vjerovati, i ludo vjerovati: počinjem da se ludo borim. Tu se tajna otvara, ali i zatvara… To me sad beskrajno uznemiruje.
- Trebat će ti dosta maštovitosti da to završiš, i do kraja dovedeš! - reče.
- Mi možemo ljubavi od nule krenuti, i misliti bez proroka, kao u središtu svemira, u točki koju mi znamo, iz sedme strane svijeta koja nikada nije nađena. Ali ona se ne prestaje tražiti, i njezina potraga je vječna. Mi ljubavi smo prvi, i nikada nju nitko neće naći, ako mi popustimo. Je li ti meni razumiješ?
Svjetlana je ponovo šutjela, znakovito, a u njezinim očima sam vidio postojanje koje tražim. Ja nisam se pitao da li je ovo odgovor povezan sa cjelokupnom artemidskom filozofijom, ili je ovo moja tlapnja i iluzija, koju vidim. Ja sam to pitanje i sva druga pitanja zauvijek drugačije – iz misterija - pretpostavljao. Zato sam se prisjećao i stvarao značenja na temelju onoga što mi se duhom uzdizalo.
Tumačio sam joj sad da je Artemida boginja lova i mjeseca, i šuma, mladića i djevojaka, mističnog i misterija. Ali ona je prvotno duhovni lovac bezgrešnog začeća, i nevjerojatna u svojim čudesima, i – na kraju – nemoguća. Ona je trudnoća po duhu svetome. Olimp je zamolila da ostane vječno djevica, kada je rođena: I njoj je to bilo moguće. Ja sam Slaven Mažuranić, i meni je to otkriti moguće. Sve to mogu s Anastasijom potvrditi kao dokazom.
Želio sam da upiše filozofiju, i mislio sam da je to idealan put za moje i naše misterije. Bodrio sam se za to, govoreći joj da ću stalno biti uz nju, učiti je, u svakoj situaciji pomagati, i biti s tim ispunjen. Biti će to uzvišena otkrića. Možda će ona postaviti bitan korak ispred mene u tom predmetu, koji ja sad ne vidim: jer ona je živa istina, ljepotom otvorena prema nebesima; i ljubav koju kao najvažnije osjećanjima, ali u misteriju.
Međutim, dušom i srcem je ona je bila u književnosti, i tome se nije htjela oduprijeti. Nije mogla preći u suhe spekulacije, i zamarati se nepotrebnim; ulaziti u svijet nepredvidivih odgovora. «Zašto živim – govorila mi je mudro - nego da bi 'živjela', a ne da bih se mučila življenjem?». Molila me da ne koristim veliku snagu njezine simpatije za ovo; jer njezin je život ispunjen skrivenim maštanjima o bitnim danima djetinjstva, i sjećanjima; te voli priče i drame, mitologiju, i sve lirsko. I tu prepoznaje svoje postojanje, ostvareno u likovima dragih osoba; tu ima sliku postavljenu zauvijek; mjesto njezina podrijetla. Iz svakog romana njezina baka – koja ju je odgojila - govori. Ona taj govor čuje, i ako ikada naiđe tu filozofiju, ona će mi reći.
I zaista je po udžbenicima Zapadne filozofije mogla svašta naći, mislio sam, i magla je istinu zamrziti. Mogla je, ako je željela, i poludjeti. To je beskrajno pojmisanje paranoika, koji govore svjetlost, a mrak otkrivaju. Koriste se sve činjenice povijesnog vremena da se dokažu, i čitav sustav verbalne logike. Status filozofije nije lako steći. A i na kraju, do čega dolaze? I to je ona shvatila. Ona je podsvjesno vidjela u odnosu sa drugim izmišljotinama, koje se logički slažu, i nadopunjuju po slojevima govorenja. Pravilnost je čudesna stvar; i po pravilu, čitav red grešaka može izgledati da vodi nekoj pravilnosti.
- I što je filozofija na Zapadu danas – govorio sam da se izvadim, popravljajući situaciju: - U pravu si ljubavi? To je...
I pogledah je značajno očima, kada sam vidio pažnju:
- Slušam! - reče mi
- To je kada se netko zapetlja u svoje misli i pojmove, a onda to opiše!
- I eto… Sam si rekao! Trebam li tome što dodati? Ti u svojim spisima uvodiš ljude u misterije; a to nije svijet, svijest, i tko će ti vjerovati? U stvari jeste… tvoj jeste! Ludo je o tome ipak misliti.
Kako je to samo znala meni pod nos podmetnuti. Osjećala je jasno neku pometnju, i nju prevodila u znanje. Ljubav nikad nasilno ne traži svoje, ali polako izvršava – i to je čudo. Ona filozofiju iskazuje šutnjom, koja je upravo ona od Nine, i nikada neće prestati. Meni se može izgovoriti. Najveće govorenje je ono što u trenu razbija predrasude svijeta, i otvara nove svjetove -- i postavlja opet jedinstvo. Samo ljepota to može činiti.
Sama je čitala dosta, i (pametno) odustala; a ja je nisam mogao zbog toga napadati, jer je čitala beznađe duha, i zaboravljenu vječnost, i zapetljava se tu u vrijeme. Netko je samo jednog dana proglasio filozofijom, ono što ima slična pojmove. Valičanstveno je sad ona osjetila kao «klopku izgubljenih»; i što se više oduprla, odustajala je, i postajala svoja, i ostala nepobjediva, i ostala vječna u svom odbijanju. Nije se dala. Drugi su otišli u ropstvo kojega ona nije htjela prihvatiti.
Ipak sam joj ponekad ponavljao - s dosta opreza - kako je Euridikina istina, filozofija nad filozofijama, iznad svih dokaza misterija, i da je to prvo i posljednje u svijetu što postoji. Tu se svijet vraća na izvorni odnos mraka i svjetlosti, i razumijeva Početak. Otkad čovjek zna za sebe, Artemida je vladala, samo se to nije vidjelo, jer je to nemoguće. Govorio sam joj kako je temeljni zakon njezina bitka, lik, ucrtan u besvijesti čovječanstva, koji treba da sve uznese. Govorio sam joj - u vezi s tim - da je onaj trenutak kada je Orfej vidio lice Euridiku, u toj njezinoj – nemogućoj - svjetlosti, filozofski proboj u vječnost, koji ima svoj razlog u veličini i pripravi najvećeg misterija. Kasnije njihovo svjetsko vrijeme, kojega nema - koje je nemoguće - pojavljuje se kao zakon za razmišljanje.
Govorio sam joj da je bila era lava, od deset-tisućite godine prije naše ere - dva milenija - pa sve tako redom: era raka, era blizanca, era bika, era ovna, koju je naslijedila era riba obilježena prorokom Pavlom, koji će govoriti u imenu Isusa Krista, i koja je moćno govorila. Mnogi će to zvati kršćanstvom, jednostavno. Sad se ulazi u eru vodenjaka, objavljeno meni da kažem, obilježeno proroštvom Artemide, boginje, koju još nitko tavu ne zna, i prorokom koji slobodno to najavljuje. Govorio sam to Svjetlani, govoreći da se nije ovdje mogla javiti greška, jer je filozofija životom pretpostavljena.
Nisam je ipak - i pored svih nastojanja - mogao uhvatiti u istinu, ili klopku; jer ona je bila drugačija, i imala stav, i otvorenost, i bila zatvorena istovremeno. Takva je htjela ostati. Moja upornost je bila ipak ovdje praktična, jer sam joj želio pomoći – u tom smislu – ne vidjevši koliko je ta pomoć meni potrebna. Ja sam htio je vječno držati je u toj priči, u tom razgovoru -- s njom vječno govoriti.
- Orfej je sišao u podzemlje bogu Hadu – nastavljao sam - kada je taj božanski prostor naizgled bio mrak, kada on to nije mogao biti, jer je Euridika otkrivena. S toga mjesta Bog se može uznemiriti. Crna svjetlost Valentine zastrašujuće stoji otvorena prema tome, i svim prostranstvima u nedogled. Postoji svjetlost iznad svjetlosti, koja se u bojama estetike otkriva. Ništavilu pripada kraj i suprotnost te svjetlosti. Pa kada je Orfej pošao iz Hada prema izlazu, misleći da je pošao iz mraka k svjetlosti, on je, ne sluteći što će učiniti, veličanstveno proslavio taj mrak kao božansku svjetlost. To se po nimfi Euridici dogodilo. Nju je eto ujela zmija u svijetu, da odlazeći u podzemlje, dokaže drugu svjetlost svijeta. I njoj je to bilo moguće. Smrt ne može biti zlo, ako se dokazuje kao uzvišeno.
I sve sam to govorio Svjetlani, u želji da to shvati; kada je ona uzimala zraka - i duboko uzdisala - u želji da promjeni temu. Poslije naše burne rasprave o znanosti, ipak, mudro je pokušavala stvoriti ambijent opuštenog odnosa, i govoriti šutnjom i žuborom rijeke, koju nam je priroda dodijelila. Mi bismo mogli ćarlijanju lišća, u vjetru, u misli prevoditi. Tada bismo mi bili ono što smo «Mi». Filozofija je – međutim - uvijek razgovor dovodila u blokadu, i uzimala nam mir; bila tegoba u našem postojanju, i pomalo nesreća, jer je nešto drugo za nas pretpostavljeno. Ja nesretan, profesionalnu volju za određenjem života u mislima. Malena moja je uvijek pokušavala naći izlaz, i uvijek uspijevala. Nekada bih bio tim dirnut.
- Uz klavir najlakše mislimo, i tu smo, i svoji, i daleki i nedostižni - reče. – A zašto ne bismo svirali da se naučimo misliti?
I zaista je to bilo naše vrijeme; a moje nesvakidašnje sviranje za nju je bilo čudo i sakrament. Govorila je da tada da prozori okrenuti prema Rusiji postaju otvoreni, i vide misterije, i vide nimfe koje očekujem; i nekako to uspijeva i ona naslutiti. Proteže se svemir i dalje, i dalje, nego što je ikada mogla zamisliti. Počinjemo drugim jezikom govoriti: počinjemo drugom šutnjom šutjeti.
Beskrajno sam želio da je ne mučim s nepotrebnim, ali sam je ipak gnjavio, jer sam vjerovao u njezinu skrivenu filozofiju, koju nije svjesno znala. Istina na njezinu licu otkrivala je putanju svjetlosti; i svjetlost glazbe, i svjetlost svih svjetova, i jednog ujedinjenog svijeta. Ja sam opet, misleći o tvorcu svijeta, mislio da je to dovoljan dokaz, i nepobjediv putokaz, i ono što je meni potrebno. To je svjetlost koju su stalno geniji zvali, čudesno imali iznad svih drugih dokaza, davali odatle neuhvatljive odgovore. Ali ovaj dan čudesno mi je nadahnuto govorila:
- Vjeruj mi Slavene, ja postojim! Ja ne znam filozofiju, ali osjećam zujanje u sebi sibirskog vjetra. Zašto se meni to događa? Ja sam odnekud došla, kao ti iz magle nad vodama.. i dobro si to govorio, i nije sve tako jednostavno kako mislimo.
Njezine riječi bile su kao u boginje, i tu sam osjećao prelom svih boja. Sada sam zadrhtao s razlogom, od tog razmišljanja, i to me opet vračalo na misterij. Njezino čelo i nos – oči – prikazivali su mi artemidski svijet proroka, i početak razgovora bogova, mistiku prvih mudraca Artemide, koji sve završavaju. Lijepa kao Mocartova Lakrimosa - u vremenu - dokazivala je svijet iznad svih svjetova - u vječnosti - i ispunjavala moje zapovijesti sna; stavljala me u početak dijeljenja: mislila zakon koji ocrtava moj dječački san koji ću pretvoriti u nešto što je veliko.
Naš život je tako u to vrijeme bio govor o Nemogućem. Svijet je tražio novi mit, i pripravljao uvijete za to, te nas jačao u tvrdoglavosti – i popustljivosti nekad – u imenima vodenjaka; i našim najjednostavnijim ljudskim imenima. Slaven i Svjetlana su duh koji prijeti svim svjetovima. To će ostati iza nas, i tako ćemo se zauvijek zvati: «Bili su jednom Svjetlana i Slaven, i govorili su nam, i oni su samo htjeli da postoje. Da li su to znali učiniti? Možda su to bolje učinili nego itko, i zato ih spominjemo»

***
Sada sam bio ponovo na poslu, s problemima koji su me svakodnevno dočekivali: bili i smisleni i besmisleni, i mudri i ludi. Obavljao sam svakodnevne zadatke s teretom, gušeći u sebi ono nebesko, čineći to na način da to nitko nije uspijevao primijetiti. Sada sam jedva čekao da se kazaljke na satu postave u poziciju, koja je značila kraj moje patnje, pokazujući vrijeme slobode, koja je uvijek bila upitna i nepredvidiva, i koja je uvijek bila moja osobnost. Uvijek se u tim situacijama može dogoditi nešto nevjerojatno.
I kada sam došao kući, znao sam da će doći istina, i moja navjestiteljska intima, s kojom ću govoriti. Nedugo potom provali ogromna svjetlost i moja soba se sjedini s vasionom, i duhom, i sabra sva pitanja i sve odgovore. Javi mi se Nina, ponovo čudesna svojom ljepotom, i prikaza sve zakone postojanja, i putanju svih proroka. Dirali su me njezini napori, i ja sam ih vidio; jer sam ljepotu stavljao iznad sveg. Nina me osobito voljela s neuništivom nježnošću. Prorokovala je, i govorila drugačije nego što je ikada govorila – nego što je ikada itko govorio - te svojim mirisom dokazivala sve što je Svjetlana pretpostavljala. Izgledalo je kao ona sve više se s njom sjedinjuje; i prikazivala svoju kozmičku mitologiju, i teologiju, kao najljepšu istinu u Univerzumu, koju ću uvijek slijediti.
Tada sam joj rekao da ne vidim razliku između nje i Anastasije, između Dubravke i Nađe, između Ivane i Darije, pa čak niti između Svjetlane i Artemide; te da je to znakovito, i nešto mi govori.
- Sve ste mi vi one o kojima bih mogao vječno sanjao - rekoh. - Velike stvari očekujem… Ali što da očekujem? Nekad me hvata zebnja? Moja ljubav mi je u rukama, Nina, ali ja kao da nju ne mogu uhvatiti.
Povjerovala je moju tajnu, mudro u početku šuteći: gledala me istinom i s promišlju daljine, i opet sa šutnjom, koja najavljuje početak govorenja.
- Tvoje mišljenje se ne računa ovdje uobičajeno, nego osobito, Slavene – reče mi, - i ne računa u računu razuma, nego u računu iracionalizma, i misterija, što znači da je račun poremećen. Tvoje mišljenje se ovdje ne računa kao svjetsko, nego kao nadsvjetsko.
- Do vraga s mišljenjem, Nina, i znaš da ja ne volim misliti: kada slijedim instinkt bolje se sa svima dogovorim.
- Evo, prešli smo na filozofiju, u mom doživljaju svjetlosti, i u tvom doživljaju svjetlosti. Koliko ćemo svjetova otvori, Slavene? Teško je ljudima dokazati da je ljepota najveća filozofija; Slavene, i kako je tebi uspjelo? Kako je tebi uspjelo da me vidiš, kada me drugi nisu vidjeli. I druge istine ne vide, i mene osobito ne vide. Nevjerojatno je to u svijetu. Zašto bi ljudi trošili na ljepotu vjerovanje? Stvoren si u osobnosti Uranu, pred milenijima vodenjaka, i ti voliš osobito ljepotu: to te ispunjava.
- Nemoj se uvrijediti, Nina, ali… ali… – prekidoh je.
- Ali što? – upita.
- Anastazija je ludilo, i ništa se s njom ne može usporediti. Osjećanje tirkizne svjetlosti je čudesno, a osjećanje me nikada nije varalo - rekoh. - Ja se tu nalazim ispunjenim. Kada na nju pomislim, sve je moguće.
Zatim se odmače i povuče u stranu, i uze malo vremena, pa progovori. Očaran sam stajao pred njezinom ljepotom.
– Ona ti je bit i zakonik - poče. - Dobro je da to nikada ne zaboravljaš. Ja sam tek mala pripomoć, Slavene… Kako je to meni teško za reći, a tebi teško za razumjeti. Ali nitko to ne može razumjeti. Istina se bez prisile u tebi tvori, i meni govori ujedinjeno… Tamaru osobito cijeniš, ali i proroštvo Dore. Zato čekaj veličanstven kraj. Neće pred tobom ništa ostati nedokazano.
I bila je u pravu, jer sam uvijek tako dobivao najviša otkrića. Odgovori dolaze kada se sjedinjuju sa mitologijom, koju znam, koja je umjetnost, koju očekujem, koja je ljepota iznad pitanja. Uvijek se na lomovima svjetova nju dobivao kao najviši put i dokaz. To postaje zakonik novoga najjačeg proroka.
- Nina, ti znaš da ja tebe vidim osobito, ali bitan je i taj misterij: Hoćeš li mi to vjerovati. Po tome se raspoznajem, i to je prva boja koja mi se javila, kada sam bio na granici «biti ili ne biti», i s promišlju u djetinjstvu. Bila je misterijska i božanska svjetlost. Kobaltno plava svjetlost me ponijela k vama, jer je bila ljepota neviđene snage. Nad Drinom se dizala uzbuđujuća istina misterija; ali me crnina tada rastresla i otreznila, crna svjetlost. Jedna je zmija pošla prema meni. Ja sam tu slab na nju, Nina, i na Tatjanu; a i sve karte bacam na vas, i pokušavam sve pojmove pretvoriti u boje, i tako govoriti: Ali što ljudima govoriti? Nevjerojatan je to osjećaj, kada vidiš da si apsolutno u pravu, a oni kažu da si lud.
- Nije to najluđe to što sam ikada čula, ali je blizu: Uzbuđuješ me na drugi način nego itko, i ne možeš sada to pretpostaviti - odgovori mi.
- Zar ima još netko ovakav igdje, Nina, u Univerzumu? - upitah.
* pp - Nije ludost Objava, ako je Objava. Cijeli je problem u svijetu koji Objavu nikada neće odmah primiti. Novi svijet otpočinje – govorila je Nina. – Stari svijet je u stvari često prostor zbunjenih na jednom prostoru; i mi u stvari Slavene ne postojimo, i samo se «istina o Nemogućem» otkriva, kada dođe prorok. Onda se sve uzdrmava, i prethodno dobiva svoju upitnost. Tako je bilo i kada je Orfej dolazio; tako je bilo i kad je Pavle dolazio; i kad je Dante dolazio; i kad je Solovjev dolazio. A sada je osobito pojačana naša svjetlost.
- Kod mene više ne postoji volja da učim, te ljude, jer pokušaji su stalni i suludi: napretka nema, pa nema. A ti ljudi su sve luđi i luđi. Što im više govoriš, i jače istine govoriš, oni te više mrze – rekoh. - Tvoju ljepotu međutim vidim, i to je nesumnjivo. Imam odgovor na to, i besmisleno ga je sad govoriti: onima koji vide to, i jednostavno je. Pred drugima Nina, ti znaš, treba s tim odgovorima šutjeti, kako ti znaš šutjeti… Ali Nina, ja imam sve odgovore, osim jednoga, i sada gledam u tebe i vjerujem; i ti me izluđuješ.
- Jednostavan je taj odgovor, o kojem postavljaš pitanje, i evo, ja ti već govorim! - reče mi.
- Pokušavam svoja osjećanja slijediti; ali dolje ljudi niti svoja osjećanja ne znaju - rekoh.
- Ja sam Nina, ljepota, i znaš da je moje ime istina govori, kada sedmu stranu svijeta spomeneš… Ona je u Artemidi, u njenu lovu najvišeg sakrivena. Ali, što to sad tebi ja trebam govoriti? Nađi čovjeka koji je bez mene išta može učiniti! Pokušaj o tome razmišljati, i promisli te odgovore: Tu negdje stoji prvi i posljednji naš izazov - reče mi, - i svih nas nimfe... Ali sada si se i ti pojavio!
- I što s tim? – upitah. – I što ako sam se pojavio?
- Nevjerojatno je kako je to uznemirilo filozofske, i kozmološke, i zodijačke putanje. Anastazija je osjetila veliku pometnju, i Artemida je nas sve sakupila. To se nikada nije tako dogodilo, Slavene… i Anja je luda kao i ti, i sad postaje sve luđa; i vaše ludilo se ujedinjuje i eksplodirat će.
- Bliznakinje ste, i gotovo iste, i ti još povrh si njezina utjeha – rekoh.
- Gotovo da nema razlike među nama - prekide me, - ali ona postoji! – reče mi. - Razlika između mene i osamdesete nimfe, je manja nego između mene i nje: to je nevjerojatno, Slavene: Ali, koliko je to tužno, toliko je to i veličanstveno, i nemoguće. Je li to tebi išta govori?
Nina me ponovo upeca prelijepim očima naranče, i pogledom koji bijaše čvrst i jednostavan; i sjetan i odlučan istovremeno.
- Ovo ti govorim da ne bi lutao, i govorim da se božanska sila sabire u jednu točku, u točku u središtu svemira, odatle otpočinješ! Imaš u rukama istinu – nastavi, - i trebaš pravilno moje misli prevoditi.
I još me snažnije uhvati pogledom, koji prodre u moju svijest, ljepotom, i uvuče me u svoju misao i bit, pa nastavi:
- Stalno nju zoveš, i nju zoveš; i kozmičke putanje drhte od tvojih izgovora njezina imena – govorila mi je. - Stalno i beskrajno u svojim mislima prema njoj se okrećeš. Ali, kada nju zoveš, da li znaš koga zoveš?... Pazi, i čuvaj je! Na velika si vrata udario, i ona će se otvoriti… i što ćeš vidjeti kad se otvore?… Što?
- I…?! Što… Daj ti meni reci?
- Sada kada još na njih kucaš, ja te opominjem. Pa znaš li ti što znači njezino ime, i postojanje, i njezin misterij?
- Nina, ja neću do vijeka slušati to isto, što mi svaki dan ponavljate.
- Onda se u dubini svoga srca nečega sjeti!
Olako sam uzimao ono što su mi govorile, i vjerovao da ću to jednostavnije riješiti. Nina mi sve potvrđuje odabranošću, i snagom opominje. Reče mi da su moje vizije opasne, te da ih trebam obuzdati. Stvarnost će se potom – ako to bude tako - pretvori u ono što mislimo. Ipak, i još uvijek: čitava stratosfera bogova je uzbuđena. Govorila mi je da nema proroka bez dilema, ali da se sad ništa ne može vratiti na staro. Mislila je na moju početnu poziciju, i govorila da budem čvrst u istini tirkizne svjetlosti, iako beskrajno pati zbog svoje boje, i voljela bi da to razumijem.
- Pa na mjesto na koje si udario, i vrata na koja kucaš – nastavila je, - razbija normalne uvijete postojanja, i postavlja razinu ravnu samoj Artemidi, što znači beskonačnosti, u misteriju konačnog. Ona ne odlazi u avanture, da bi vrijeme gubila: Upamti Slavene! Njena istina zbunjuje čovječanstvo, prije nego što slijepo je počne slijediti.
Mislio sam o svemu što mi govori, dok je ona još uvijek bila tu, i jasno me gledala. Sada sam shvaćao da je to bila moja misao, koja je poprimila njezin oblik, suobličavala eteričnu jasnoću naranče, s ljepotom unutar kaosa koji sam preživljavao. Moj korak u vremenu nije s duhom ujedinjen, ako nije njen. Šutnja koja tumači njezinu pojavu uzdiže ono u što se više ne može gledati.
I tako završi moj razgovor to večer, s drugom nimfom Univerzuma - Dvora Artemide, boginje, i svih svjetova - kada ona ode prema zakonima svjetlosti. Ona je ljepota i kraj govorenja, i početak šutnje i govorenja: te priprava da duša uđe u ekstazu, i počne se nadmašivati. Ona je kao Anastazija, punoća života, koja oplemenjuje sva stanja ljudske svijesti, iz podsvijesti – iz svih prethodnih svjetova – ako imaš snagu je vidjeti. Ona je «Javljanje». Ali, tko Ninu može dobiti kao misao, kao svoj program.

***
Svjetlana je sutradan bila kod mene na istom mjestu, i ja sam joj govorio, govoreći da kada vidim nju i njezino lice, kao da vidim Ninu, i sve odgovore na filozofiju; i Artemidu, i sva proroštva. Govorio sam joj u skladu sa svim onim što sam od Nine čuo, vjerujući da je to sad dobar put.
- Reći ću ti i uvjeriti te – govorio sam joj, - u nešto veliko.
– Ne volim baš kad me uvjeravaš – odvrati. - Možda bi se trebali vratiti normalnom razmišljanju – poče me lomiti.
- Ali ljubavi…
- Možda bi trebali pustiti drugome da to isproba – reče.
- Svijet se lomi pod teretom razumom: Buja posvuda silina pogrešnih pojmova. Kodovi se sve više ne vide u bistrini i jednostavnosti. A sve će biti jednoga dana sasvim tvoje, i tvoje. Svi ćeš znati veliku tajnu koju živimo.
- Ja nemam nebeskih poziva, niti odgovornosti - reče.
- Ali ja imam tebe, i to me tjera. Kada bi ti znala tko si ti, možda bi me drugačije prihvatila - rekoh. To si zaboravila shvatiti, i nisi uspjela dokučiti. Postoje neosviješteni proroci, koji spašavaju i ljude i civilizacije, a da se i ne znaju. Čine to kao Beatriča Dantea, kao Laura Petrarke. Čovječanstvo se napaja iz njihova izgovora, koji opet vječno šuti. Anastasija mi je to govorila, i bila je veoma izričita u tome – rekoh. – S tobom je sjedinjena, i ti bi to trebala znati.
Ovo posljednje sam rekao u poluznanju, jer sam osjećao. Nastavio sam:
- Nakon potpunog našeg poznanstva sve se strahovito ubrzava, i dobiva na snazi i vjerojatnosti. Svijet neće dugo izdržati bez pročišćenja, koja su nužna, i iznenadna, i idu na nevjerojatnu stranu, gdje se to jedva može naslutiti. Prljavština je posvuda. Duh je u metastazi problematičnih pitanja, koja ga kao klopka stišću. Sve to ide do ponora.
Ona tad ustade, te priđe stolu i opet se okrete prema meni lagano, pa me pogleda sjetno - izvjesno potaknuta onim što sam govorio, - a potom se vrati meni, i čvrsto me zagrli:
- Ti zaista imaš veliki problem - reče: - ...Možda nerješiv!
- Pa stalno ti to govorim, i neprestano te zovem, i govorim ti, i pomozi mi!
- Kako?! - upita.
- Pa evo: Dobro me slušaj! Nitko ne razumje moje pratilje, i ti se mučiš, koja si stalno sa mnom, ali osjećaj me vuče. Sada je važno da tu svjetlost svih boja sjediniš sa sobom, i otkriješ mi sedmu stranu svijeta. Samo je to važno. Da li me shvaćaš?
- Ne!
- To jedino vrijedi, i osjećam to duboko. U tome ćemo onda riješiti pitanje našeg dolaska na svijet, i našeg odlaska.
- Dobro! – zagrlila me nježno, i gledala pomalo smijući se.
Govorio sam joj kao da sam jedini na svijetu, ostavljen da to istražujem. Trebao sam sve stvari smjestiti na svoje mjesto, konačno, po njoj, u beskonačnosti. Govorio sam joj kako će ovaj svijet propasti, ako mu mi sad ne pomognemo. Mi moramo stanemo u njegovo Stvaranje. Ona me opet čudesno razumijevala, i s tim opominjala; i bila mudra, bolje nego itko znala govoriti.
- Sve upijam i stalno te slušam, Slavene, ali ja sedmu stranu neću naći, nikada. Ne mogu to zamisliti.
- Pa govorim ti, i stalno ti govorim da je među bogovima nešto poremećeno, i da je to teško, i da je to nemoguće. Treba govoriti sa nakanom da se nešto promijeni, proročki; uzaludne su riječi koje ništa ne proizvode - rekoh.
- Ne znam!
Znao sam i vidio na njezinom čelu postojanje, koje je drugačije. Ja neću sad biti zbunjen, i na tome ću raditi; Ali mudrost njezina i veličina još uvijek šuti, veličanstveno šuti. Nešto što mi nije rekla, tek sam kasnije prevodio, i shvatio početak upućivanja u istine, i nešto što se pripravlja, kao nešto što se u svoje vrijeme treba oglasiti, treba doći. I tako zauvijek, taman u trenutku kada odlučim da odustanem i dignem ruke, dođe mi mistički poziv, i takva svjetlost, i govori znak veliki, naspram mraka, koji tako prepoznajem.
I sada njen lik poče čudesno zračiti, zove daljine, postavljati velika pitanja, davati vječne odgovore: teologiju kakva se ne može umom misliti. Ja sam bio u nadi, i pred očima mi se otvarala nemoguća tajna, koja je sa mnom počela – kao s kozmosom – disati. U svemu tome Artemidu imam kao jedinu saveznicu u borbi.
I drugi dan je došla, i rekla mi da je razmišljala o filozofiji, i vidjela da je tu nešto nemoguće. Ja sam međutim znao da je njen svijet idealizma za noćno sanjarenje, vječno tu, i da nikada neće prestati. Ništa se tu nešto najvažnije ne može promijeniti. To je nešto iznutra. Tom prilikom mi je rekla da sam u zabludi, i da tu nema niti te velike strane svijeta, koju tražim, a ništa tu nju patnje ne lišava, niti beznađa koje je posvuda.
- Uzaludno ja govoriti uzaludne stvari – govorila je. Gledala je sa željom da to prihvatim. - …Vidiš kako je meni lako donijeti odluku.
I zaista je to bila riječ s velikim posljedicama; pošto je ona zauvijek morala biti sa mnom, davati mi putokaz i snagu, biti u dimenzijama koje uzdiže ljepotom odgovore. Zato sam morao protiv toga napravit nesretan izraz lica, i dati joj do znanja da ću s borbom nastaviti. Ona je morala biti tu, davati mi svjesnost vodenjaka u okršaju koji je nepodnošljiv, i u snazi koja je takva da je samo ona može meni uliti.
- Neću studirati filozofiju! – prekide me u razmišljanju.
Ja se skamenih.
- Neću! - ponovi. - Nadam da je sad završeno... Ne moramo se više oko toga prepirati.
I ponovo ostadoh bez riječi, i pokušah se snaći u novim okolnostima – neočekivano - pronaći misao koja će me spasiti. I evo, borio sam se opet sa sobom unutra, jer je ona bila jasna, i sad sam mislio da je to bila moja greška u pristupu. Sve je ovo proizvela moja neodmjerenost. Rekao sam joj:
- Pa ja te potpuno razumijem! Ali, vremena će tvoju odluku promijeniti. Vidi se filozofija u tebi kao princip, i sve ćeš jednoga dana uzdići… Tvoja odlučnost mi govori. Po tome razumijem okršaje duha.
Neću! – ponovi.
U stvari, njena odluka je bila veličanstveno dobra, jer je bila iskrena, i naprosto nemoguća. Nije jednostavno da se duh sklopi iznenada u toj čudesnoj ideji: Taj racionalizam na Zapadu je bio uništavajući. Tako se naša ludost ovdje dopunjavala; i bila živa u nama, i postavlja ono što jesmo, sve je na svoje mjesto stavljala. Činjenice su iz nas izvirale kao nepresušna fontana života, koja dobiva svoje kozmičko obličje. Ona je bolje nego itko znala moje patnje, jer se sjedinjavala s patnjama, i jačala.
Sada iskazujem upravo poslije svega što se dogodilo, u rukopisu Tamare i proroštvu Doroteje, nimfe; i kako se to moglo dogoditi, da jedan mali-veliki svijet iluzija odluči sve pobijediti. Sada iskazujem kako je jedan nesretni kozmički svijet oko mene, probudio pitanja, za koja je ona samo znala odgovore. U sazviježđu vodenjaka ona je bila prva, i to mogla podnijeti.
Slijedeći put mi reče kako sobu na granici beskraja, s pogledom prema Rusiji, nikada neće zaboraviti. Klela se Isusom i svim svojim što joj je najviše, da naslućuje nešto osobito. Kada Šopen jeste, sve tu jeste. Pitala se zašto ne bismo stalno ostali u toj kući vječnosti; i imali sebe; jer mi se trebamo vratiti unutra, i govoriti. Gledala me i govorila, kada je govorenje probijalo tamo gdje treba biti početak sveg najvećeg. Da li sam ja mogao shvatiti da je ona uvijek bila takva, i da je iz sna samo trebalo probuditi.
Ipak je ponekad znala mi skromno govoriti:
- Ja sam malena u svemu tome, i do kraja to ne razumijem, i ne snalazim se. Moja želja je jasna, i iskazujem je svaki dan, i svaki dan ti sve više vjerujem. Probudim se ujutro i gledam kako naša istina raste, i razvija se, i očišćuje; otvara k vječnosti, i ja naslućujem moram priznati čudno… Ali, što ja to naslućujem?
- Pa eto, upravo si preskočila crtu filozofije - ohrabrih se.
- Ja ću te bodriti, i do podržavati te - nastavila je, - ali se pomalo toga i bojim. Dovoljno je da ti to kažem: Ja se bojim!
I pored moćnog duha, ona je htjela iskazati kao nemoćna. Zašto je to tako bilo? Jedina je osoba bila na svijetu, koja je u dubini srca imala to razumijevanje. I začudo, ipak je tražila da ostanem takav, kakav sam bio, i čak u to vjerovala; osjećala je veliku moć u svemu, i pored opasnosti koja joj je prijetila. Sada je moje ludilo pretvarao se u njezino ludilo, pa kozmičko ludilo, i sve obuzimalo. Na kraju se to opet vračalo k meni, i ja sam osjećao da je to priprava ekplozije, koja će se probiti. Sve me to – kada bih ovako shvaćao – ojačavalo, i vračalo, pa sam se u tome smirivao.
Sada mi je na pameti bio ambijent metafizičkog oslobođenja, i dnevne misli koje su to držale; koje su bile preživljavanje našega svijeta. Ja sam bio u borbi više svjesnosti, i njezine svjesnosti. Bog je u meni tražio svoj otvor, a ovdje je jedan svijet trebalo nadmašiti drugi svijet, i dovesti u ga do budnosti. To kozmičko traženju putova, koje možda nikada nitko nije uspio pretpostaviti, je ono što je ponovni povratak Boga. Ovako tražiti izlaz u slobodu, iz ropstva, znači najveće robovanje čovjeka, i zato je to ono što mogu podnijeti samo proroci.
I drugi dan kada je došla, govorila mi je kako pokušava misliti ono što želim, ali to nikako ne uspijeva. Nešto je sprječava, i stalno vrača na početak. Govorila je o Vavaldiju, Godišnjim dobima, o Bahu i Albinoniju, o Koreliju i Kuprenu, i time jasno prikazivala svoju zornu ambijentalnost, estetsku misao. Ona je govorila o bogovima. Ona je govorila kako je ljepota u umjetnosti uvijek dobar osjećaj, koji je netko u rukopisu zaboravio, a u biti se održava na površini dječjih fascinacija. Prođe vrijeme, oni ga iskoriste, i zabilježi se da su neobični ljudi postojali. Sve je to mamac za inteligenciju, koja sebe onda zove avangardom. Ali što to znači? Možda degradaciju koja se uvijek nađe u svijetu – nekako, u nekom vremenu - da bi se ponovo javila svjetlost.
- To je ludost zbog koje stalno treba biti na oprezu.
- Ljubavi, na dva načina može se biti lud: ili u vragu, ili u Bogu. Vrlo je važno to razlikovati.
- To me pomalo i zbunjuje. Ali shvaćam kada pogledam u tebe, pa u ovaj svijet; pa u svoj život, pa sve živote - reče.
- Mene izluđuje tvoje prihvaćanje greški ovoga svijeta, ili ne, ako se ne varam. Ti se sa mnom stapaš, i boriš sa mnom, i protiv mene opet boriš, ujedno… A, eto, protiv Samira se ne boriš - rekoh.
- Borite se vas dvojica jedan protiv drugog, eto – reče. – Ja sam se za tu borbu već izborila, i dobila; a netko će izgubiti.
Znala je moju filozofiju, i trudila se, a ja sam joj stalno govorio da mora naći jedinstvo, koje smo mi; i da su sve metafore i parabole uzaludne, ako to ne postigne. Nitko ne može tumačiti što se tumačiti ne može. Čovjek može postati prorokom samo ako pobjeđuje svijet, novim svijetom. Uvijek je na obzorju neka duhovnost, koja je prije bila borba, i pobjeda te duhovnosti. To je divovsko stanje borbe, koje je na kraju jednostavno.
Mir je vladao među našim dušama, dok smo jedno drugom izbacivali sve karte na sto. Dobro smo se sada poznavali. A ovo je bila borba ravnopravnih, koji se vole, s mišlju boginje – i pomišlju nimfe – i s mišlju proroka koji zna, i očekuje svoj odgovor. Ovo je bila borba ljepote realizma, u snazi misterija, koji se ne treba dokazivati. Izmjenjivali smo kratke riječi, koje su bile osobite, punili svoje duše neviđenom snagom, suprotstavljali se i sjedinjavali. Govorili smo što nam je padalo na pamet, ali kao da je to kozmički bilo predodređeno. Dirale smo vrh, kada smo bili na dnu, tako da smo – pogotovu – se razumijevali. Govorili smo jednostavno i suludo, realno i nebeski; i govorili kao da se prema našim uputama moraju bogovi otkrivati.
Izvjesno je tad primijetila da u mojoj filozofiji treba početi misliti iz početak. Nastaju uvijek velike raspukline u podsvijesti, ako je to drugačije. A ako je to pravilno, eksplodira besvijest iz duhovnog nuklearnog jezgra. Šopen je mogao Boga odšutjeti, jer je imao šutnju koja nebeski govori. Njegova izmjena tonova bila je njegovo artemidsko događanje novog vremena, uvijek kao nebesko vrijeme. Sada mi je ona napominjala kako suludo variram njegove pasaže, i da je to nezamislivo, i da to nemoguće – nikada to nije čula. Ja sam je učio glazbi, jer sam je zauvijek mislio učiti.
- Sustav njegovih disonanci i sinkopa – govorio sam joj - ruši i razbija uobičajena pravila mišljenja, vaseljenu rastvara na dijelove, i otpočinje s ujedinjenjem. O tome sam ti govorio. Nastupaju pristupi Bogu koji su jednostavni. Njegov nokturno u b-moli pronalazi tonove tamo gdje oni po načelu prethodnog mišljenje u glazbi se ne mogu javiti. Sve remeti red odnosa harmonije u vremenu, da bi se u nebeskom svijetu razbijanja, ponovo sklad uspostavljao. Lik Konstance jednoga trenutka postaje svjesno-besvjesni potez ludog slikara, uz činjenicu da je to proročko. Raspuknuta podsvijest, ne mora se više vratiti u ovaj svijet iz kojeg je pošla, jer u daljini na obzorju vidi sve svjetove. Dolazi do visokog stanja budnosti, o kojem su istočnjaci pomalo govorili, ali nisu znali što. Genij je Boga na svoj način mislio. Artemidu prepoznaje kao boginju lova, šuma, mjeseca, mističnog i misterija, jer je to prvo; a iza toga ide ono njezino najdublje. A ona samo može Anastasiju poslati. Mudraci s istoka su dolazili i poklonili se, i čudesno su od tada počeli da govore. Pavao je to dobro postavio da bi Židovi vjerovali. Nije ih mogao valjda uhvatiti iz Efesa na helensku mitologiju.
- Dobro! – prekide me. - Ovo posljednje neću komentirati.
Krupnim očima je kupila sve moje misli i riječi, kada su jasno ulazile u memoriju njezine nilfomanske svjetlosti: pripremale veličanstven događaj i uzlet koji sam joj predodredio.
- Neke stvari nikako ne idu zajedno – počela je: - Ti i ovaj rat. Upoznali smo se na graničnom mjestu. Sada pokušavam to shvatiti.
- Mi smo u ovom beznađu put razumijevanja: Možda to Bogu na njegovu putu pomogne.
- Možda!? – odgovori mi.
- Možda će nakon kaosa sve leći na svoje mjesto – rekoh. – Ljudi to u početku neće moći podnijeti – govorio sam joj, - i biti će potreseni, ali će sve jače vjerovati. Drugog načina nema: sve se na jednom mjestu pretvara u bogove.

***
* pp Civilizacija nas je naučila racionalnoj slobodi, tako da nas ničemu nije naučila. Ona nam je samo okrenula pogled u svoje odgovore, i okrenula glavu u pogrešnu stranu. Sada čovjek sumanuto hoda po zemlji, bez duha, po svijetu gdje vladaju odnosi logike po predmetima; gdje vladaju odnosi vremena po povijesti, po razumu, po proroštvu. Vječnost se zaboravlja u svojoj vječnosti, i bogovi se zaboravljaju, te ljudi postaju živo ropstvo lutajućih crnih proroka. Ukoliko se to prihvati, sve postaje gore i gore.
* pp Ali i ja sam sa svoje strane te dvije nevjerojatne stvari sabrao u sebi: ovaj rat i nju; koju istinu nisam mogao povezati. Pa koliko god ovaj rat pokušavao shvatiti kao nešto besmisleno, nameće se veliko pitanje odgovornosti, i borbe mraka i svjetlosti; odnosa sa Nemogućim. Došla iz mraka i rekla mi «svjetlost», kada sam ja na to potpuno odgovorio. Morala je otvoriti novu sliku svijeta. Misao je uspela se uspeti do muza, i nimfe su mi počele se obraćati. Pronalazim se u ekstazi Anastasije, koja mi je odgovor na milijun pitanja. A nitko ta pitanja ne može postaviti.
Komponirao sam neke stvari duboko iznutra, iz svoje podsvijesti, iz svih svojih svjetova, vjerujući da se tako približavam shvaćanju sveg. Misao me zbunjivala, ali sam osjećanje dobrim držao. Vjerovao sam u intuitivno, i vračao se u svoju prapočetnost.
- Ako me pitaš kada ću je pronaći tu stranu rascjepa vaseljenskih dimenzija – govorio sam, - ne znam, ali svaki dan sve jače dobivam zapovijest. Sada sam na putu koji tvorim. Pomalo i griješim, ali mi se upornost isplati. Svijest me pritišće i čudesno u besvijest sve više vjerujem. To ruši svaki pokušaj da napustim misiju. Osobito me opominje Uranov nemir u tirkizu, i ljepota Nine u vremenu, jer Anastazija je suha vječnost, koja me čudesno zove. Ona me otkriva, jer ja sam nju od početka zamislio.
A ona mi je tad rekla sa svoje strane, da to što govorim osjeća, i ne razumije; te da kroz prozor vidi prostranstva, kada ne zna sva imena koja iskazujem, ali misli da je to dobro.
- Dakle, ja – reče - kao i uvijek, i od malena, vjerujem.
- Upravo me to i uzbuđuje, i sve jača uzbuđuje – rekoh; - jer mi je potrebno.
I zaista sam tako mislio, jer sam ispred sebe imam najveću moguću Artemidu koja postoji, i najveću stvarnost koja me mogla u nebo podići. Ja provjeravam pravilnost postojanja u njoj, i govorenja. Sada imam nimfu koja se pretvara u sve boje svih odgovora, i mogu misliti na mjestu, na kojem sam konačno u beskonačnom. Sada sve opet vidim kao jedan svijet u svjetlosti, kao sve svjetove: i njegovi proroci se poklanjaju pred njezinim imenom; i njegovi odgovori tek slijede.

***
Ipak, ja ponovo trebam zadobiti kontrolu nad svojim životom, i ponovo biti u misteriju. Nekada sam se beskrajno borio za to slikajući svoje nimfe u svim bojama svjetlosti, i objašnjavao time ono što je nemoguće da se objasni u pojmu. Nije bio to jednostavna zadatak: Bio je složen; te ono što se maločas zacrtavalo kao prosto, zapetljavalo se. Polako sam gubio jedan, i upoznavao novi rukopis Univerzuma; i sada osobito vjerovao u bljesak i bjelinu, u trenutak kada ničega nema, pa nešto otpočinje. Bio sam s Alenom u jednom laganom večernjem razgovoru, kada sam mu nešto oko toga govorio.
- Svijest treba zaboraviti, i vratiti se unutra, ući, u duhovnu svjetlost.
Alen me bolje razumijevao od drugih - ne računajući Damira s kojim sam se manje družio - i dijelom mogao podnijeti moju filozofiju. Drugi su bili neupotrebljivi, i nemogući, i filozofski daleki i izgubljeni. Ja sam opet sa svoj strane pokušavao koliko sam mogao, svakome se u svojoj situaciji približiti.
- Bjelina u slikarstvu i jeste početak – složi se. - Čitav život se s tim borim, i nemoj mi spominjati: počinjem od nje kada ustanem, i spotičem se; i pokušavam nju misliti. I što? Platno je zastrašujuće kad me ujutro dočeka prazno.
Ja sam opet govorio da se treba vratiti jedinstvu, i stopiti s mrakom, i osjećao sam veliku promjenu kako su mi nimfe počele dolaziti. Najveći problem je što je to bilo nemoguće opravdati ljudima, i uzdići iz toga vjerovanje.
- Ja se izvlačim iz dubine - rekoh mu, - i borim protiv svijeta, za sve svjetove, za jednu pravu svjetlost. To je borba koja se ne može vidjeti. To je sloboda koja se zasniva na ovom mom ropstvu. Ljepota nije bez razloga došla, Alene, i tu se pojavljuje, i skriveno sve pokreće. Ona svemir pokreće, a u meni je taj nemir izraženo poslan. Ona svjetovima govori, i drugačije govori. Ovaj rat je granica njezina iskušenja, i upoznavanja Nine, nimfe koja je čudo nad čudima, koja se nikada neće otkriti - rekoh mu.
Govorio sam misleći na estetiku, koja mi se pojavljuje u odmjeravanju kodova, a on je sa svoje strane bio sluđen apstraktnim figurama moderne umjetnosti, i mislima na filozofiju, pretpostavljajući što to sve znači. Pri tome nije bio svjestan koliko je toga nesvjestan. Njegova slikarska misao bila je na pogrešan način nadrealna, s duhom na samome početku dotučena. Trebalo je misliti arhetipski, i misliti s pete, šeste i sedme razine svijeta, što je ipak za njega bilo nedostižno. U svemu je morao biti Bog, s Artemidom u temelju, što je njemu bilo nemoguće. U svemu je morala biti Anastasija s Ninom, Tatjana s Valentinom, Ivanom s Darijom. To sam mu sve iznosio, da mu pravi cilj, i onaj koji sam jedino vidio. Pravilno sam pretpostavljao. Govorio sam mu kako treba religiju zaboraviti, da bi se podigla teologija čistoće. Bio sam u tome napadan, ali i jednostavan, te prožet misionarstvom.
- Bogohulno je – govorio je – to tvoje stalno insistiranje na Bogu. Vidim u tome nešto vraško.
Ja sam mu sa svoje strana odgovorio da je umjetnost uvijek takva, i uvijek na granici Boga i svih vragova, i da je to neizbježno. Ona je stvaranje svijeta, kao duh iznad bezdana, kako to duša može podnijeti. To je mitologija. To je sad artemidski napor, porođajni napor prvog i posljednjeg znanja, gdje sve stoji u zraku i neodređeno.
* pp I nisam znao kako da ovo konačno riješim, jer sam zauvijek znao da je ovo rješenje beskonačno. Nikakva mi nova spasonosna misao nije padala na pamet, i bio sam u klopci vlastitog zahtjeva, i poslanstva. Razmišljao sam o konceptualnoj umjetnosti, o proroštvu, o mitologiji, kada se ovdje sve se sabiralo i koncentriralo u jedno. Tražio sam vječnost, i shvaćao konačnost, koja je u jednom trenutku mogla probiti granice zatečenosti. Sanjao sam. I zato mi tu večer dođe ideja, i ja se sjedinih s njom, i počeh govoriti. Upitao sam svoj san, i njegov misterij; i upitao sve svjetove - gdje sam najbolji bio, i imao najbolji doticaj sa svjesnošću - što da činim? Čekao sam odgovor, i htio da to bude po duhu, onako kako ja vjerujem. I na moj upit, gdje sam najbolje sanjao tu veličinu, moj san mi odgovori: Prije nego što sam se fizički rodio, u ovom vremenu, bio sam s Artemidom, i provjerio s njom sva mišljenja, i sve odgovore. Ja sam imao izgrađen stav na svoj način, i zato me ljudi nisu razumijevali.

***
Govorio sam sutradan svojoj ljubavi, kada smo se našli sami, sabrani u misli, kako je naš bijeg vani, bijeg unutra. Sjedili sami u sobi okrenutoj prema Rusiji, punoj uznesenja.
- Zaboravi religiju ljubavi, izvan života, jer je svijet koji snivaš, taj koji te tjera da naknadno postavljaš pitanja, koja su onda besmislena, daju naknadno i namjerno pogrešne odgovore – govorio sam joj.
Ona je to slušala s izraženom pažnjom, s osjećajem vjere.
* pp - Kada čovjek - nastavio sam, - gubi vječnost, postavlja prostor i vrijeme. Bivanje je prije mišljenja, ili makar zajedno, ako to možemo zamisliti. Da je Kant to znao to, nikada ne bi mahao suludostima, s kojima je govorio. Obuzela ga je Nađa, nimfa svjetske mudrosti, i s namjerom da čovječanstvo zaludi. S tim malim pokušajima da se popne, on je padao. On je govorio svjetsku mudrost. Njegova «stvar o sebi», gušila je svaku mogućnost otvorenosti, i svaki pokušaj brisanog prostora duha; i govorila sve o njemu. Njegova borba za filozofije, bila je borba za zbunjene, i bujala je u prostranstvu vremenske paradigme svijeta, na način kako se nije moglo doći od Tatjane, Nine i Anastasije, pune artemidske mudrosti… I znaš što se dogodilo, ljubavi? – upitah.
- Znam! To da me ti uspijevaš s tim gnjaviti - reče.
- Jasno je on izložio svoje mentalno ropstvo – rekoh.
– Voljela bih da mi to moj sam potvrdi.
- Zar ti moje otkrivanje nije dovoljno? – upitah.
- Sam si rekao da je bivanje prije misli? Kako ću ja to saznati?
- Filozofija jest, u pravu si, viša od svijeta i svjesnosti – rekoh. – I zato je svijetu teška, a Bogu jednostavna. Artemida nema milosti u tom slučaju: Zar ti ne govori svaka svjetlost duha o tome, o kojoj sam govorio, tako da ona razara mrak... Razumjela si?
- Nisam! - reče mi.
- I nimalo te ne interesira?
- Ne!... U stvari, interesira! Eto… jesi li zadovoljan?
- I ...?!
- Tražimo odgovor, zajedno: Znaš da mi uvijek zajedno tražimo odgovor, i do beskraja ćemo tražiti ga, i ne možemo ga naći, na pitanja koja si samo ti postavio - reče.
Patilo se sad njezino srce, ovdje, i tražila je pravu riječ, a ja sam je upravo zato volio, i još više volio. Kada bi makar samo jednu nimfu upoznala, bilo bi lakše i drugačije; i sedma strana bila bi na dohvatu, i možda otkrivena.
- Rekla sam ti da ću ti vjerovati - nastavila je – i do kraja vjerovati; i sada sve snage uprežem, i sve vijuge mozga uključujem ali... ali... još nemam odgovora: Na žalost!... Slavene, ja ne dobivam proroštva.
Njene riječi su sad bile veće od njenoga shvaćanja, i smrtno ozbiljne. Bile su zato s nadom. Mislio sam da je pravi trenutak da je podržim, i otvorim, i razbijem – u njoj – neke predrasude:
- Evo recimo filozofski, govoreno, Isus je, i nemoj me prekidati! - počeh. – Isus je…
- Molim te...!
- Ljubavi, svidjet će ti se, i ništa nije uzalud – rekoh. – Uz to, svi ovo pogrešno tumače.
- Ali, što bi išta tumačila? - upita.
- Isus je bio jedan lutajući filozof, od kojega je jedan drugi lutajući filozof, Pavao, načinio Sina božjeg… U stvari, on je tu ideju postavio kao princip svekolikog bivanja čovjeka, na svakom mjestu. Isus je isto kao Anastazija, nevjerojatan, a ti si isto kao Artemida. On je znao što je činio. Nametnuo je zakonodavni kršćanski misterij. U biti, to je kasnije postao rimski svijet, ali izvjesno, pružio je korak u prostor i vrijeme koji još nisu bili obrađeni, i koje je tek trebalo izumiti.
I ona ustade i pođe, u trenutku kada sam ja shvatio da sam opet pretjerao, i ponovo pogriješio; i tu grešku o vjeru s visokim teološkom idejom nisam baš razumijevao. Ona je živjela iz besvijesti, i u mašti imala veliki broj slika koje su je držale. Ali ja sam uvijek to zaboravljao.
- Umorna sam, i ne ljutim se – reče. - ...Nemoj ni ti!
Okrete se potom približavajući mi svoje usne, u znak pomirenja, koje su bile spasenje za oboje, u znak poravnanja razlika, u znak dokaza da je fizika na ovom mjestu, metafizika koju samo treba otkriti.
- Sutra ćemo nastaviti – reče mi lagano, - ako sutrašnjega dana bude, kako znaš reći. Eto!... Zar nije riješeno?!
Veličanstveno je osvajala moj svijet, i na trenutak me učila i onom višem, iznad granica do kojih sam ja dobacivao. Sve me više opčinjavala, i činila se misaono nedostižnom. U istom trenutku bi mi se pojavila kao nimfa, i promijenila boju, i lik svjetlost. Nastavila je:
- Ti ćeš sad kod Anastasije, Artemide... Hm – gledala me nebeskim očima; - kod Nine, Dubravke, i kako već ide, u svijet začaran misterijem... Voljela bih da se vratiš sa rješenjem koje ti eto ja ne mogu ponuditi... Ali, zar...
- Ne govori gluposti!
- Gluposti…?! – ponovi za mnom. – Zar tako izgleda taj svijet kada ti ga drugi spominje?
- To je otvoren svijet – prekidoh je, - i ti si tu u njemu otvorena.
- Otvorena?! Zar mi možemo biti otvoreni u svijet u koji nitko ne prodire?
Zbunila me za tren, a ja sam govorio kako je trebalo:
- Dok ne dođe prorok, i mag, sve je zatvoreno; a onda slijedi čekanje, i čekanje, koje nitko ne zna, i «šutnja» koju nitko ne može pojmiti – rekoh.
Ipak je sve to ona stvorila i izgovorila, i otišla je s riječima koje su samo pojačale moju strepnju; jer su bile riječi veće i od dalekog mog predviđanja, i moćnije od mojih misli. I dalje me – eto - sustizala u duhu, i nadmašivala. Nije bilo lako to podnijeti; i nije to bilo gotovo nikako moguće podnijeti. Ja sam ipak nekako preživljavao.

***
* jjj Ali čim ona ode, Anastasija mi zasja u sobi, i tirkiz me obuze, i izvrši nesnosan pritisak na mene, i učini me sretnim -- ponesenim. Reče mi da sluša sve moje priče, i podsjeti me na svoj nebeski zadatak, i opomenu da je Svjetlana još u stanju njezina ispitivanja. Bila je u tom govoru jaka i prisutna; i rekla mi da bilo s kim da govorim, ona zna što govorim. S razlogom je došla da me tome obavijesti, jer htjela je «zaštititi» svoju osobnost i moju službu, od samoga mene, od neobazrivosti. Osobno me željela smiriti i opomenuti. Razumje moju srdžbu na svijet zbog kojega sam nesretan, ali to je uračunato u put, te za ostalo će se ona pobrinuti -- i to već čini.
* jjj - Biti će velikih promjena, i biti ćeš veliki glasnik, a ja ću do kraja te slijediti. Ali evo sada ti neću mnogo reći. A sve će biti kako dolikuje, i ne brini, sve proročko – govorila je. – Pa iako se sad teško probija, korak za korakom ide naprijed. Znaš da inertan duh ima svaki stari svijet, i da je novi eksplozija i ekstaza. Nitko normalan to ne može lako podnijeti.
Ja se obradovah na te njene riječi, i legoh s duhom u krevet; s novom snagom koju sam višestruko dobivao. Prihvatih to kao nešto bezuvjetno, i uzeh kao visoki dokaz moje koncentracije. Sve se oko mene sklapalo i zaoštravalo, dobivalo snažnije poticaje, u novom licu, pošto je nadolazio otkrivanje svjetotvoračke svjetlosti, nimfe u punini svjetlosti. Život mi se primicao! Nailazio je orkan riječi, a najjači su dokazi tome bili dolasci Svjetlane - kroz mračne podrumske prolaze Hada - i Anastasije, udarom na prozore s istoka u misteriju svijetlosti. Dvije različite stvari su se ovdje spajale. Ja sam znao i naslućivao da je to više od religije, i da je to početak svih odgovora. Tu sam različitost morao vidjeti u božjoj prvotnosti.
I sutradan kada sam sjedio u mezaninu Akademije, sa svim tim ljudima s kojima sam bio stalnom u doticaju - od kojih mnoge i nisam simpatizirao - morao sam se ovoga sjetiti. Zaključio sam da je to zagonetno i ozbiljno. Kozmičke promjene mi se na nevjerojatnom mjestu najavljivale. Što danas znači biti mudar i logičan u svijetu, kad stalno ide greška za greškom: ide rat, ide sve više bezakonje. Meni su sva rješenja bila u stanju nilfomanske jednostavnosti, i upitnosti: intuicije, i njihova instinkta. Artemida je lovac koji slijedi proste porive, koji su najuzvišeniji. Sada su se – međutim - oko mene rojila pogrešna rješenja, sa svih strana, od svih ljudi koji su mi davali pogrešne odgovore. Zato sam im ljut počeo govoriti:
- Danas, kako je pećinski čovjek izumro, nitko više ne zna od početka misliti, i čisto misliti, i od nule misliti: s brisanog prostora misliti. Civilizacija upada u logičke zavrzlame, i zbunjuje se: klonira informacije do logičkog inženjeringa greški. Ja to zovem pojavom crnog proroštva.
* pp Ja sam to govorio, jer su njihova rješenja - prethodno izrečena - bila upravo suobražena ovom. Stvar se međutim među nama zaoštravala, kada smo počeli raspravljati o duhu i umjetnosti: o ljepoti koja je po njima nešto što dodatno oplemenjenje ljudsku realnost, a po meni bit u temelju sveg Stvaranja. U početku smo se sve više udaljavali jedno od drugog, da bih ja bio nepopustljiv u jednom jedinstvu, u isijanju estetske, neposredno, koja je morala biti samosvojno rješenje, uvijek jedinstvo Nine i Tamare, u jednome, u Anastasiji, koju naspram mnoštva moram misliti. I oko toga, kako je vrijeme sve više odmicao, stvar se počela pogoršavati, da bi se – opet - nakon izvjesnog vremena polako poboljšavala. Na kraju su se sve više oni primicali meni, govoreći pomalo nespretno, i braneći se, i govoreći kako su oduvijek tako mislili, i kako je došlo do nesporazuma u tumačenju. To je bilo u domenu pokušaja održanja ljudskog dostojanstva, i u domenu dobrog razgovora. Svi su u jednom trenutku bili na jednoj strani, da bi svi u drugom trenutku bili na drugoj strani. U početku su govorili gluposti prema bogojavljenskoj tajni, braneći Oksford i Harvard, Jel i svjetsku mudrost, da bi se nakon toga povlačili. Mislili su u svom zbunjenom umu, ono što je već zbunjeno. Ja sam im – sa svoje strane - govorio o početku, i o kaotičnoj – i slobodnoj – vječnosti; o vremenu kada je «zemlja bila pusta i prazna i tama se vila nad bezdanom». Ja sam ih tada podsjetio da je samo tad duh božji «lebdio nad vodama», i da je to znakovito. Nije vrijedilo. Bili su sluđeni idejama gorljivog racionalizam; te govorili Hegel, a ja Šeling; oni Akvinski a ja Eriugena, oni Aristotel a ja Platon; mučeći se tako do beskraja. Igranje su igre gluhih telefona, i govorili smo dokle je govorenje bilo moguće. Ja sam sa svoje strane znao da je to moj teren, i da me ne mogu pobijediti; i da su već od početka predodređeni da ovu bitku izgube. Uvijek sam bio drugačiji, i izniman – pomalo lud – i tako mislio. Moja istina je bila ona, koja nije bila svagdanja. Bježao sam s časova matematike, biologije, povijesti, svojevremeno, i nikada nisam ozbiljno naučio nijedan strani jezik, a u pravopisu vlastitog jezika sam griješio. Na drugoj strani sam Boga znao, što je svima bilo suludo i nemoguće. Rješavao sam nevjerojatne zadatke, a onda bih iz najprostijih dobivao jedinicu. Oko mene je sve bilo drugačije. Tim čudesima se nitko nije mogao načuditi, i to tumačiti; osim na način koji se sastojao u dokazu moje poremećenosti. A ja sam opet, gdje sam god vidio duh, duboko po svojoj prirodi to pamtio, a gdje sam vidio suhi svijet i materiju, brisao iz svijesti i oslobađao se. Mislio sam da tu treba nešto vrjednije stati. Mrzio sam formalnosti, koje su me na svakom koraku čekale. Čist duh kada se javi čak i u najboljem svijetu, opet ima problem toga svijeta. A sada je ovo bio frontalni sukob nepomirljivih, i onih koji će se vječno boriti. A ja sam ovdje mogao snagu argumenata pojačavati do neba. Mogao sam ići do njihove neizdrživosti. Probijao sam opnu njihove mentalne zatečenosti, na način da sam u njihovu umu izazivao takvu pometnju, koju oni u početku nisu mogli savladati: prikazivali su je burnošću reakcije, i nekontroliranim izljevom bijesa, da bi poslije stidljivo se pravdali. Branili su se na kraju smiješnim argumentima za bilo koju ozbiljnu filozofiju.
Rekao sam im zato na kraju, kada je sve bilo suludo i nevjerojatno, nešto što je naizgled moglo izgledati nemoguće, a oni su se slatko smijali, i prihvaćali to ozbiljno, i opet pogledali na mene misleći da se možda šalim.
- Znate što? Nemojte se nikada sa mnom prepirati, jer nemate nikakvih šansi! Artemida boginja postoji, i to je vaš nerješiv problem. Ona je bila i Zeusov problem. Kada već Zeus nije mogao s njom izaći na kraj, kako ćete vi? On koji je mislio da je svijet njegov; koji je Olimpom vladao, tobože, i zemlju oslobodio Titana. Ali pred Njom je bio zatečen. Ona ga je na svakom koraku preticala i nadmašivala. Vjerujte: Artemida je nemoguća!
Prilično zbunjeni oni su stajali kao razbijana vojska, i sada tražili spas, svatko za sebe, onako kako je mogao. Jedan vodenjački tip u misteriju Urana, sa vizijom koja je ozbiljna, nikada neće popustiti. Ako u podznaku ima još blizanca, onda je to još dodatni drhtaj pred svjetovima. To su trebali znati. O tome bi trebali misliti. Na kraju, ja evo, da stvar primirim i privedem kraju, u dobrom raspoloženju, postavio sam im jedno nevjerojatno pitanje koje mi je usput palo na pamet, za koje sam znao - i pretpostavljao - da mi ga oni neće odgovoriti. Sami su odavali utisak potpune savladanosti, i u tome me pomalo inspirirali.
Kada sam se kasnije vračao kući, susretoh Damira u haustoru, i počeh s njim govoriti o svemu što se događalo vani, kako to biva obično:
- Znaš da posvećenici i odabranici duha, imaju u sebi nešto demonsko, Damire; i ludački se bore protiv tuđega svijeta, bez obzira na svoj komoditet, i nemaju mira dok ga ne sruše. Pojavljuju se čak i kao probisvijeti. Nije to uvreda. Takvi uvijek probijaju ljušturu jednog zatvorenog tijela, u šira obzorja; kada drugi ljudi to ne mogu pretpostaviti. I tu oni nameću svoj egoizam, koji postaje kasnije red odnosa, i postaje njihovo proroštvo. Kasnija ih povijest osobito se sjeća, i pokazuje da je veliki-Duh tu bio, i da je dobre stvari čovjek zaboravio.
- Svijet je Sotonino djelo, Slavene - odgovori mi, – koliko i Božje…
- A sa Samirom ću ja se obračunati, već – rekoh, i stisnuh pištolj koji sam nosio od ropstva u Cacinoj brigadi, tako da on može vidjeti. - I to će biti uskoro.
- Pazi, i nemoj počiniti grijeh zbog kojega sad ispaštaš – reče mi. - Nemoj izjednačiti tasove na vagi! Ja te znam: Sada si na početku, i ulaziš u veliki kredit kod Boga… čini mi se da to bolje možeš iskoristiti.
- «Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu!» – rekoh. – A i ti rimljani su imali izuzetan dar da postave ograde, tamo gdje su im potrebne. Mi vječno ovdje moramo patiti od lijevo orijentiranih. Oni misle da nešto znaju, a stalno se zbunjuju. A i ti ljudi, na drugoj strani, koji su odabrani, osjećaju to, i znaju da su odabrani, i beskrajno žele biti odabrani.
Damir je imao svoju samosvojnu izgrađenu filozofiju.
- Sotona ima milijardu tajni, i putanja, i taman se ispetljaš iz jedne – nastavljao je, - udari te druga, Slavene. - Nemaš šansi.
- Blagoslovljen je onaj u Gospodinu, kome su oprošteni veliki grijesi – odgovorih mu istom mjerom.
- Ali sve ima svoju pozadinu, i uvijek se pojavljuju nusprodukti - reče mi.
- Sve su kockice već složene, i pomalo pojavljuju nevjerojatno. I usput: pa taj Isus je jedini božji poslanik koji je blagoslovio kuću bogataša – rekoh. – Nisi li to zaboravio?
Tako smo se raspričali u haustoru, kao i obično, na temu koja je njemu bila važna, i koju je on volio, a koju sam ja ovdje bolje znao od drugih. On me iskušavao u tom smislu, i nastavljao učiti:
- Ipak, ti si jedini čovjek Damire, u ovom malom mom okružju, koji razumje veliki moj svijet, i ne protivi se.
- Hm... Ali ja znam još jednoga! - reče.
- O, bravo! Pa svaka čast! Bravo! Pa to je za pohvalu! Trudiš se, nema što… I ako nađeš još nekoga, pa bogati, pa mi ćemo još sektu napraviti... A tko je to, izvini, ako nije tajna?
- Ti - odgovori mi. – Ti si ti blizanac u podznaku, i imaš dva ja, koja se otkrivaju i prikrivaju.
- «Ja?!»... Iznenađuješ me!... O, pa da: Ponovo čestitam! Naravno: Ja: tko bi drugi i mogao biti - odgovorih mu. - Kako se toga ranije nisam sjetio! – govorio sam mu čudeći se, pomalo. – A i kad smo već kod toga, Damire, znaš ti što ti morem reći. Ovo ti govorim iznerviran pošto sam maloprije bio s tim pseudo/znanstvenicima, koji glume da znaju znanost, a ne znaju filozofiju; i sakrivaju se iza neistina, koje su pokrili papirima, koje su sami izmislili.
- Misliš na Alena i Nevena? – upita. - Ma oni ti ništa ne mogu od ovoga reći. Ne znam što tamo i ideš?
- Ma ne oni: Ovi su još gori. Slušaj me dobro!... Uh…! Ovi su grozni; to je neusporedivo!
- Gori?!
- Ma da: najgori što mogu biti. Što si dalje od njih, bliže si Bogu... Nego, slušaj – počeh. - Ovo je bila borba, koja se nije bila naprosto borba: ovo je bila borba s bikovima. Svađali smo se oko toga koji je jedini bio način da bivša Jugoslavija opstane, i nismo se mogli složiti, ali ja sam imao rješenje, koje je jednostavno. Znaš da ja znam rješenje! I sada sam im zadao zadatak u vezi s tim, kojega se oni nikada neće sjetiti. Rekao sam im da do sutra razmisle, koji je to jedini način da bivša Jugoslavija opstane. Ali ja sumnjam da ću dobiti odgovor.
- A to je? - upita me Damir.
- Što misliš!
- Ah, što mislim?!... Način na koji se raspala govori da je ružno o tome i misliti! - reče mi.
- Diplomatski odgovor - rekoh.
- Odgovor naprosto! - reče.
- Pazi sad ovo, Damire! Ovo ću ti reći; samo tebi, i nemoj se iznenaditi! Stvar je jednostavna, i ona se sastoji u tome, da poslije Titove smrti njen doživotni predsjednik bude Franjo Tuđman, a poslije Tuđmana, ja!
Zastao je nijem na moju riječ: i gledao me upitno, i s interesom, i s rezervom, i čuđenjem, pa onda razmišljao.
- Hoćeš li mi vjerovati? – upitah ga.
- Ti…?! – izusti on, i okrenu se u stranu, kada se i ponovo zamisli - …Zašto ti neću vjerovati? Ako već država opstaje, netko već i to mora biti: u tom slučaju sve i svašta je moguće!
- Nije ovo svašta, Damire! - rekoh.
- Da, ovo je već nešto.
- I to nitko ne vidi – rekoh dalje. – Ljudi žive, a ne znaju kako je to jednostavno.
I bi odgovor s kojim sam ga ipak zbunio; i nisam mu dalje ništa htio pojašnjavati, jer on je tad ostao s pitanjem, koje se moglo smatrati i dobrim i prihvatljivim:
- Ti brate i nekako, ali Tuđman: pa zar netko još o tome može misliti? – reče, i pogleda me čvrstim pogledom, upitavši: - I ti misliš zaista da bi Tuđman održao Jugoslaviju?!
- Pa naravno! Nitko veću državu ne daje za manju – rekoh, - i ne brini za to. Trebalo ga je samo malo pripaziti!
- A možda bi to bila Hrvatska do Bugarske?!
- Možda bi! - rekoh. - A ovo je bolje? – upitah. - ...I znaš što, Damire: Čovjek se nekad nađe u gomili ludih ljudi, koji ne znaju da su ludi, i misle da su mudri. Pokušaj ludima reći da su ludi, pa ćeš vidjeti što ćeš dobiti kao odgovor. Zato sam im rekao pošto su izgubili sve bitke, prije toga u svim drugim stvarima: «Slušajte me dobro, i nemojte se sa mnom nikada svađati, jer nemate nikakvih šansi: a znate zašto? Kada je 'Bog stvarao nebo i zemlju', Biblija piše, 'zemlja bijaše pusta i prazna, i tama se vila nad bezdanom'. Tada je samo 'duh Božji lebdio nad vodama'. E taj duh, to sam vam bio 'Ja!'», rekoh im. A oni su me zbunjeno gledali; i opet mislili da se šalim, i opet pogledali malo s oprezom, misleći da sam ozbiljan.
Ali Damir se sada pomalo odobravao.
- I zaista sam im to ozbiljno govorio? – upita.
- Rekao sam im da budu oprezni, i da ma se čuvaju, jer sam opkoljen snagom i istinom Anastasije, nimfe, koja podiže svaki život, i sve može pobijediti.
- I što oni kažu?
- Smiju se pomalo, Damire; a pošto se oni smiju, i ja se smijem; i kada i nije smiješno ja se smijem – rekoh mu. - Dodao sam još na kraju da je ovo poruka koju im šalje Nina, nimfa, druga od Artemide, druga u sustavu stvaranja svih svjetova; i ona koja izuzetno šuti, i koja izuzetno govori. Njen govor se ne može čuti u onima koji postavljaju pogrešna pitanja, jer je taj govor samo u onima koji imaju aktivno proroštvo.
I sve sam to rekao Damiru, taj dan - po povratku s posla - kada smo se sreli u podrumu, da se malo rasteretim. Dodao sam mu na kraju, kako ja stalno u svijetu konačno raspetljavam s beskonačnim. Pa sve ono što crni proroci zapetljaju, tvoreći svijet i ostvarujući svoje zmajsko vrijeme – vrašku mitologiju – prorok i Božji posvećenik dobiva kao najveći zadatak, koji uspijeva jedini razumjeti. On ostaje uzdignut, kada su svi sluđeni.
- Znaš, Damire, 431. godine u Efesu je održan treći vaseljenski sabor kršćana, na kojem je odlučeno nešto veličanstveno, i jednostavno: a to je da presveta Marija zaista jeste bogorodica. Hram Artemide je bio tu, i stajao pred njima, i to je bio znak, i isijanje. Nemoguće je to drugačije misliti. To se stoljećima i milenima čudesno pod velom tajnosti, i pomalo začarano. Nitko o tome ne govori. Jesi li se ti ičega sjetio?
- Kada me ti spomeneš – odgovori.
- Vidiš da Artemida ima prste upletene u svemu. Skriva se pod boginjom lova, a znaš ti što je to lov? Najveći lovac je samo naizgled bezazleni tragač za plijenom, koji sakriva nešto u tom misteriju. To je tumač božanske intuicije, u instinktu prirode - i vaseljene – onako kako je to moguće. Kada nešto ima, to je zato što po instinktu ima, i po duhu otkriveno.

***
I sada jednostavan i opušten uđoh napokon u svoj stan, odahnuvši, i ozbiljno razmišljajući što sam preživio, i da li sam sve dobro pretpostavio. Ali ponovo to večer nađoh se u moćnom udaru granate, treska i svjetlosti, i sve se oko mene uzdiže, i dođe mi nebeska tirkizna vječnost, i opomenu me. Anastasija mi govori. Ona me sad molila:
- Nemoj bacati biserje pred svinje, bezobzirno, i izlagati svijetu tako svoju bit. To nije dostojna niti igra Božjeg odabranika, i artemidskog proroka. Istina je jaka, i nema tla koje je sad može primiti. U budućem vremenu ćemo se zajedno boriti.
Volio sam je beskrajno, i što god da je ona rekla, nebeski sam smatrao da je najviše. Uvijek me znala ovako poduprijeti, i sabrati u boji - hladnom i ledanom mišlju - jer je puna znanja i topline, emotivne nepopustljivosti. Ja moram jačati po njenim dolascima i odlascima. Ona je Anastasija, i govori mi, i njezina ljepota je ta koja pojačava snagu svih prethodnih i budućih proroka. Do sada je ljepota zbunjivali mudrost. Sada će mudrost biti jača od mudrosti. Uvijek ću je prihvaćati s radošću, pa makar me spopale sve svjetske muke; i uvijek ću s njom kao s Bogom govoriti. Bio sam joj zahvalan na pozitivnoj riječi, i mislio njezinu misao proročki, u programskoj osobnosti. Znao sam da nije sazrelo vrijeme za naš potpuni početak, i drugačije određenje mitologije. Povijesno otkrivenje sedme strane svijeta, nije povijesno, nego je meta-povijesno, i sada se očekuje. Stajalo je kao smjerokaz tu: Pred vratima je bila vječnost, i kucala.
- Kada budeš prorokom jednoga dana, nesretan ćeš se probuditi – nastavila je, - i htjeti to zaboraviti, ali ćeš se nečega sretnog sjećati. Biti će to nemoguće. To znanje će veličanstveno, i drži tvoje uznesenje - reče mi.
- Što mi Anastasijo sad govoriš?! - upitah uznemiren.
- Težinu artemidskog proroštva.
Gledao sam je u tirkiznoj ljepoti, i mislio sad drugačije, i mislio sa strepnjom.
- Nemoj mi više nikada tako doći: ovo te nije boginja mogla nagovoriti!
- Misliš!? – odgovori. - Hoćeš da provjerimo?
– Ako jeste, valjda sam za to predodređen.
- Onda poštuj moje savjete, i svoju savjest, i programe nimfi… Procjeni svoju patnju, u mjeri božanskog proviđenja, i osnažiš očekivanja… Eto, imaš što ti je potrebno.
- Do kojeg vremena ćeš ti meni ovako dolaziti, bez rješenja, sa zadatkom koje nikada nijedan čovjek nije dobio.
- Dok te ne otkrijem; u pravom svjetlu na otkrijem! - odgovori mi Anastasija. – …Slavene, ja tebe nisam otkrila, i to se tebi čini: i tebe hoću da otkrijem.
I tako mi je rekla sve što mi je htjela reći, misleći da je dovoljno; a ja sam opet - sa svoje strane - ostao zbunjen u tom ne/znanju, i nisam mogao vidjeti što je sve pretpostavljala. Došla je kako dolazi i odlazi, u tirkiznoj svjetlosti – u točki svjetlosti - da me uzdiže. Došla je da me uspinje gore, s odgovorom, koji su za mene pitanje, a koji kada riješim, postaje novi veliki odgovor. Uvijek mi je iznova postavljala nebeski zadatak koji me inspirirao.

***
I ujutro kada sam ustao, zbog jedne važne stvari hitno sam trebao jedan susret, i pozivao jedan broj u beskraj. Nitko mi se nije s druge strane javljao. Iznenada mi je to palo na pamet, da bi to moglo biti rješenje moje agonije, i mislio sam kako će sigurno Duko Tomić to jednostavno, kao direktor Dječje ambasade, razumjeti. I sada sam, nakon svega, puno u njega vjerovao. Pa dok mi se svašta motalo po glavi - dok sam sve slagao na svoje mjesto - ponavljao taj poziv, kada mi se s druge strane nitko nije javljao. Usput sam smišljao što ću mu reći, jer sam moram dobro govoriti. Danas ću provesti dan tražeći ga, jer ga moram naći. Ja sam uvijek dobivao stvari koje sam tako moćno želio, i do kraja u njih vjerovao. Moj duh je sad zračio neviđenim optimizmom, nadahnut unaprijed viđenim uspjehom. Ovaj put sam se morao uzdati u njegovu moć procjene, i moju moć procjene: jer se - na kraju – i nisam niti u što drugo mogao uzdati.
I tako je sve uskoro bilo u redu, i ja sam se veseo s njim susreo:
- Slušao sam te na Vrh-Bosni – počeo sam, - kada si recitirao one pjesme, i mogu ti reći da si me ugodno iznenadio. To je razlog mog poziva. U tome svemu sam osjetio da nešto što... što...
- Što? – prekide me. – Što si osjetio?
- Učinilo mi se da posjeduješ veliki talent, i... eto poznaješ tajne izlaze, putove razvoja duha u procesu, onako poetski, i nevjerojatno...
- E to nikada nisam čuo! - prekide me.
Morao sam odmjeravati svaku riječ, i biti oprezan, bar da u početku da stvar ne zabrljam, i čitav koncept srušim. Sada sam još jače osjećao da igram na dobitnu kombinaciju, i da ću uspjeti.
- U podsvijesti čuvaš neku tajnu - nastavio sam, - i nemoj se iznenadi što ću ti reći. Ja to istražujem. Ti znaš sve izlaze iz grada, i tajne raspukline, koji su nama drugima nemogući. Ljudi bi beskrajno platili da to mogu.
- I to si čuo u mojim pjesmama? – upita.
- Ma ne! Ne!... U stvari, da… Tako nešto – počeh zamuckivati. - …Po svemu onome što se događa oko tebe, vidim, i donosim odluku da je drugačije nemoguće – rekoh. - A pjesme su ti vrijedne, i njima se divim, iskreno, i one skrivaju sedmu stranu svijeta - zanio sam se u govoru, - i u njima se naviješta velika otvorenost, u prostoru, nevjerojatno… i nekako to nisam vidio. Ovo ti govorim iskreno, i nadam se da me razumiješ, i da nije uzalud… Duško, ova se prilika ne smije propustiti!
- Bolje ti meni ništa ne govori, jer ako je ono što mislim, i naslućujem, bolje da šutiš! Nije mi to drago – govorio je. - Hoćeš da zbrišeš: To je u pitanju! Nema od toga ništa… A i ja sam ti sve zatvore na svim stranama prošao, i srpski, i hrvatski i muslimanski, i to me ne inspirira? Mene ne: Ne znam tebe, ali mene ne.
- Ti stalno izlaziš iz grada, i ulaziš; i to je čudesno! Znaš sve prolaze, ja to zovem to rupe u svemiru, koje me opsjedaju, i zbog kojih ne mogu spavati. Ja dobro osjećam da su to dimenzije cijepanja svjetova - opet sam se zanio - koje imaju svoje razloge i odgovore. Nemoj misliti da sam ja lud, ili neki provokator. I tko bi me poslao?
- Zbunjen sam malo i impresioniran tvojom fantazijom, i ne znam što bih ti rekao – reče mi. - Sve je jednostavno, i realno: surovo, ako hoćeš: Pođeš lijepo na put, osmisliš sve korake koliko možeš, pa ako prođeš, prođeš. To ti je to; i nema tu ništa drugo. Sve je ostalo iluzija: gubljenje vremena. Ako ti se to dogodi, to ti se i dogodi - reče mi.
Ali ja sam nastavljao po svome, osjećajući dobar ritam.
- Za uzvrat ću ti urediti onu zbirku pjesama, u svakom pogledu; i literarno, i pomoći računski.
Sada sam zastao malo ispitivački gledajući fizionomiju mojega lica, dublje, da ga proučim. Pokazivala je optimističku i ohrabrujuću crtu, koja mi se činila mudrom, i naviještala vjeru, i nadu, i dobitak. Na njega sam bezuvjetno mogao računati. Bio je visok i smeđ uredan poslovan čovjek, mekših crta nego što sam očekivao. Njegova realnost je bila prosta od ovoga svijeta, te ona koja s malo idealizma, i izvan svih mistifikacija, koja nerijetko pobjeđuje. Pošto će to sad biti proces dužeg vremena, koji neće promašiti svoj cilj, ako ja budem oprezan i lukav po načelu Nađe - nimfe u realnoj svjetlosti - morat ću ga slušati u prvo vrijeme, i biti primiren -- paziti što govorim. Samo je pitanje koliko ću to uspjeti. Sada sam želio da ovu iznenadnu božju naklonost opravdam. Sada ću raditi s nevjerojatnom predanošću na tome. Tom prilikom neću zaboraviti niti na izbavljenje cijeloga svijeta, i svih svjetova; jer imam misiju; i istinu koja mi je drugim kanalima dana. Ali, neću zaboraviti niti na stranu izbavljenja koja mi je artemidski zadata, kako su mi nimfe dolazile.
Čovjek međutim koji je prešao sve granice u ovom nesretnom prostoru, može biti začaran. To sam morao iskoristiti. Moja podsvijest je morala sve to ispitati, i svijest biti u punoj koncentraciji. Ja sam sad euforično mislio, i postao realist, misleći kako da tome zdravo priđem. A na svoj način ja sam uvijek realizam zamišljao misterijem. On je sa svoje strane bio čovjek kojemu nije trebalo puno objašnjavati. Znao je tumačiti tuđe namjere. Sigurno će ovdje znati i amortizirati moju nesmotrenost, koja će izvjesno doći; čak do te mjere da ću u jednom trenutku biti ugodno iznenađen. A opet, on neke stvari neće niti primijetiti, koje ću napraviti, koje će poslije biti nevažne. A i na kraju, kad se sve dogodi, što se ima dogoditi, znati će se što se dogodilo, i biti će mu normalno: pomalo drago i žalosno. Neću biti ni prvi ni posljednji koji će ga na kraju ostaviti.
Sve mi se to vrzmalo munjevito po glavi, kada me on gledao jasnim očima:
- Ama što se zamaraš s tim, i ne znam o čemu mi govoriš: kakve strane svijeta i ludorije, i putanje, i galaksije. Hajmo na posao! Knjigu ti donosim sutra u rukopisu, i vidimo se u isto vrijeme. I ti si mi neki umjetnik; a ja sam ti samo «čovjek u pokušaju». Važno je da to makar shvatiš – reče. - Ja ti djecu spašavam, i izvodim iz grada, i sve je drugo usput. Ako se tu možeš naći, vrata su ti moje ambasade otvorena: u tom smjeru možemo razmišljati. Ide uskoro jedan konvoj, pa te tu mogu utrpati.
- Ide? – viknuh radosno uzbuđen.
- Da! Samo mi nemoj zbrisati!
- Biti će mi čast učestvovati Duško – rekoh radostan.
- Mnogi mi dođu, i ovako se jave, kad su manji od makova zrna; a kada namirišu slobodu, polude. I ti si ovdje koliko vidim malo poludio, samo malo… već na svoj način – gledao me čvrstim očima. - Treba ti malo odmora.
Sretan sam bio što se stvar u pravome smjeru razvija, i pomislih kako je već pola posla evo obavljeno. Nije sada pametno da mu odmah govorim o sedmoj strani svijeta, koju tražim - o nimfama, i o svjetlosti u trenutcima zamjene vječnosti, za vječnost (za vrijeme) – jer on to ne bi niti slušao, i ne bi mogao sad razumjeti. Moji su vapaji zato prema njemu bili pod šiframa, i drugačiji, i meni samome nevjerojatni, i probijali u dubinu mojega duha. Vidio sam kako se nakon dosta pogrešaka i lutanja u mom životu - zatečenom u beznađu - pravi put meni otvara.
Pošli smo tada zajedno u njegovim mercedesom kući, uz činjenicu kako je ovo izniman događaj, i pozitivno poznanstvo, koje je nebeski meni poslano; te kako je ovo u mojoj duši oduvijek bio pritajen put. Kasnije ću, kada se malo strasti misli smire, diviti se tom svom izboru, kojega sam po intuiciji vodenjaka trans/galaktički dobio, ali i bio za njega po duhu predodređen.

***
I sada pun impresija kada sam došao kući, i razmišljao pomalo uznesen. Te zbog toga izvjesno to veće mi bljesnu moćna svjetlost, i strahovit udar duha i svjetlosti se sabi u jednu točku, te iz te točke – kada eksplodira - pojavi se veliki narančasti svijet. Svjetlost mi dođe, i ja bih sretan. I eto, opet, tu nije bila tirkizna svijetlost, koja je led sibirski, od koje mi ostaje drhtaj i velika istina, nego topla i prelijepa svjetlost Nine. Ja nisam se mogao snaći u svijetu njihovih veličina, ali sam se trudio; i stalno sam bio opominjan, ali i sve više napredovao.
- Ja sam Nina – govorila mi je, i podsjećala, - nimfa ljepote u sustavu Artemidina svijeta, i njezina misterija: druga u vječnosti, druga u vremenu. Nemoj da me s Anastasijom porediš, i nemoj nikoga s njom da porediš. Rekla sam ti to više puta: boginja postoji jer ona postoji! – Potom me ponovo gledala prelijepom očima naranče, pa nastavljala: - A ovo je priprava tvojega uznesenja!
Ja sam drhtao od pomisli što se može dogoditi.
Nije mi ovo baš sad ovako trebalo, iznenada, i taman sam se snašao u realnom svijetu, i počeo dobro misliti. Sada mi se unutra mogu svjetovi sukobiti, pomiješati, jedan na drugoga udariti, jedan protiv drugoga boriti. Sve će moje ponovo biti na nuli, i na početku: i na kraju, ono najvažnije biti uništeno. Zato sam Ninu morao odbiti, govoreći joj kako je moja duša sad u stadiju stalne filozofske upitnosti.
- Ja se lomim Nina. Nemoguće je to za razumjeti – rekoh. – Moram do Artemide hitno, jer je to jedino što vrijedi.
- Pa to ti uvijek moraš, i stalno mi isto govoriš. Imaš li nešto novo? – upita.
Nimfa ljepote je sad stajala ispred mene kao Istina, i ja vidio da je ona potpuna čistoća, i sadržan sav svijet, i svi svjetovi. Ona je bliznakinja najviše, i osobita. Ja moram ovdje s poštovanjem njezine svijesti sve primiti. A ona je govorila:
- Rekla sam ti da je ovo priprava tvojega uznesenja; i do boginje možeš samo preko Anastasije.
Pri tome me napomenu da o tome ne razmišljam, jer je put nevjerojatan, i za razumjeti nemoguć.
- Stvar će biti čudesna – nastavila je. - Do nje se dolaze besprijekorno rijetko, i na kraju odabrani i sretnici, kojima je to put po snazi i odluci, po volji i misteriju.
- Misteriju?! - ponovih za njom.
- Postoji veliki period priprave - nastavi – i treba biti dosljedan. A tebi je sad zadat zadatak koji je nemoguć. Određen si prema prvoj od nas, i to ti je prednost.
- Ali ja sam stalno s njom - rekoh, - i ona mi stalno dolazi, i o svemu govorimo.
- Ne znam što želiš reći. Svaka od nas je slična jedna drugoj, na vrhu, i sve smo slične Artemidi - znakovito me pogleda.
– Rekla mi je svoje ime, i više puta me moćno iskušavala, i znao sam što ne smijem pretpostavljati.
- Njoj si se bliže približio - reče mi, - ali ne potpuno. Zato te mi još guramo. Imao si sliku svojih želja, pa si sanjao.
- Bio je polusan, ili drugačija java, Nina, siguran sam - odgovorih joj. - I između sna i jave se i otvaraju svjetovi, i cijepaju dimenzije u prostoru i vremenu. Ja to bolje nego ijedan čovjek na zemlji znam.
- Imena su istine naših snova. A ti nju dobro naslućuješ, moram priznati - reče mi.
- Pa stalno sam na javi, i stalno sanjam, i počinjem stalno se opet buditi – odgovorih joj.
- Nemoj se previše uzdati u to! Najveći koji su nam dolazili, bili su u njezinoj veličini, i duhovi s dostojanstvom, i samouvjereni, Plotin i Parmenid, Platon i Proklo recimo, kada su govorili. Da li bi kojeg od njih na dvoboj smio pozvati?
- Ali zašto bih? - upitah.
- To se odmah vidi, i pokazuje! - reče mi.
- Pa i pokazuje se! - uzvratih odlučno. – Zar se ne pokazuje, i zar se Anastazija na meni ne pokazuje?
- Da! - reče. – Moram priznati da, ali:… Ima tu još nešto. I odmah si se vinuo visoko, među nas prve, i iznenadio nas. Nismo očekivale tako brzo naše artemidsko pozvanje. Potrebno je vrijeme proroku, i puno nas da čuje, i priprava je velika. Ti si sad sve od početka otpočeo: Čudesno?!… Nešto se moćno tu lomi, i koncentriraju se sile u slikama, u sabiru ljepote u uzvišenosti: i realnost se sjedinjuje sa misterijem. Ali nemoj pasti sad, i na drugoj strani radovati se unaprijed - reče mi.
- Nina, to što sam prorok boginje Artemide, to mi je čast, i to je moje opredjeljenje, i moj poziv. Moja duša i moje srce cvjetaju. Kada shvatiš to, možemo razgovarati. Nina, ja sam u snazi Urana u zodijačkim milenijima vodenjaka, po svjetotvorstvu; i govorim s istinom s kojom najveći govore. Postoji trans/kozmički razlog zašto je to meni došlo - rekoh.
- A ja sam Nina, druga u Univerzumu, i prva koja ti govori o Anastasiji, slobodno. Nemoj se prevariti u procijeni! Govorim najbolje iz pozicije ljepote, koju netko može vidjeti – reče.
- I što da činim? - upitah.
Šutjela je gledajući me ravno u oči.
- Ja sam Nina, i najviše volim kada šutim, i ljepotom govorim! Ali ti si nešto drugo, i tako se još nešto nije dogodilo. Tatjana je još gora od mene, i u misteriju; i ona se osobito zauzela za tvoj Početak. Putovi se sad sabiru, i otvaraju, i zatvaraju: i doživljuju potpunost. Ne možeš se vratiti normalnom životu, ali niti umrijeti. To je tvoja situacija artemidskog proroka. A takvoga ljudi ne vole kada se pojavi, i žele ga uništiti. Kasnije će podići svoju sliku ljubavi o njemu, kada bude potrebno. Ali…
- Ali, gdje ću ja tad biti, Nina? – upitah. - Što će se dogoditi?
- Hade ti to meni reci. Ti se hvališ da si kozmički odabran, i prorok, i da znaš zašto si došao.
I bila je u pravu, i dobro me opomenula. Ja sam se zaista hvalio pred svima, i pred nimfama o svemu, da sve znam, a kada bi me najvažnije pitali, ja bih zanijemio. Ipak sam tim putem morao nastaviti, da sve bude onako kako je otpočeto, po svjetlosti, po mraku, u traženju odgovora na sva pitanja, kako sam otpočeo. Dogodit će se estetska tirkizne boje u misteriju. Era vodenjaka je ta koja me u toj istini očekuje.

***
Kasnije mi bljesnu opet nebeska svjetlost, i ja je gledajući preslišavao sam gradivo. Bio sam pozitivno dirnut sa onim što mi se događalo, i osjećajući pozitivan ritam koraka koji mi se otvarao.
- Anastasija je tirkizna – govorila je Nina, - a ja sam narančasta, dok je Tatjana kobaltno plava; gdje su to sve boje redom, prve u duhu i Univezumu. On je nastao iznutra, i okolo se rasprostire.
- Sve to potpuno znam, i ja počinjem snivati iz prošlih svjetova, i počinjem snivati iz samo jednog svijeta. Ljubav, ljepota i misterij su zadatci mojega svemira, i ja dokazujem herostvo života, i Ivanu, i dokazujem Valentinu, koja mi se najavljuje. Vi koje ste boginje Olimpa bi to trebale znati.
- Ne, i nemoj to nikako miješati, i nismo mi boginje, ali je to isto, u neku ruku, i čak veće.
Kada se novi svijet stvara – mislio sam - bogovi se uznemiruju, diže se prorok: pitaju se tko ga gura, i na koga će udariti. Oni se to pitaju. Zeus i Afrodita, Apolon i Dionis, Hermes i Atena strepe. To je kraj i to je početak. Njezine prethodnice i glasnice dođu kada se osobito nešto sprema; i razdjeljuje, i puca i opet ujedinjuje, i sve se može očekivati. Ja dobivam takve odgovore.
Hodala je po sobi Nina, gore dolje, nervozna, dok sam to mislio. Vidjelo se tu nešto nesvakidašnje. Ona naslućuje dobro, i to me je trebalo uzbuđivati. Zašto se njezino ponašanje toliko međutim razlikuje od prve nimfe, koja je dominantna. Padalo mi je svašta na pamet, i to da je to tajna koja mi se postavlja kao zadatak. Kada bi Anastazija govorila, bilo bi isto kao da bi boginja govorila. Ali Nina se tada okrenula prema meni, i prekinula me u mislima. Rekla mi je nešto jednostavno:
- Dobro razmišljaš. Njoj je sve moguće. Ali ja još moram još jedan korak napraviti. Možda mi se nikad to ne dogodi.
- Kako da to da shvatim? - upitah. - Mogu li ti pomoći?
- Pa ti si upravo problem, i sve nevidljivo činiš da bi me odgurao.
- Ne razumijem najbolje?!
- Ovo je tvoja priprava uznesenja, i upamti boje koje ti se javljaju, jer su to znakovi božanskog raspoznanja. Ja sam ona što simbolizira tvoje drugo u vječnosti, i pred boginjom, i drugo u svim vremenima. Kada se nađeš u među-dimenzijama svjetova, i vidiš moju boju, veoma si blizu. Tanja ti je isto tako važna, blizu boginje, ali ti tražiš i pozitivan odnos sa Ivanom, i s Vanjom; pa se čitava vaseljena uznemiruje, i ona strepi. A čuvaj se i Dubravke i Nađe. Ali ako si s Anastasijom dobar, nitko ti ne može ništa učiniti.
- Je li ovo sve moguće, Nina? - upitah.
- Sve drugo je nemoguće! Pazi - nastavi - kada si s njom, kada s njom govoriš, i kada s njom šutiš. Ono što je podnijela za Dvor, to nijedna nimfi ne bi mogla izdržati.
- Znam to Nina, i rekle ste mi to stotinu puta.
- Ali to nisi dovoljno shvatio. Sada naslućuješ, ali daleko si od toga da potpuno usvojiš.
- Ali nju na zemlji osim mene nitko nije vidio, Nina. Sve se svodi na suludost, i možda san – rekoh. - Na kraju, svi me opominju, a ja u to moram početi vjerovati. I kada malo bolje razmislim, Nina, mislim da... da...
- Što biva kada bolje razmisliš?
- Mislim da se sve na svijetu svodi na snivanje - rekoh joj.
- Sve više pritišćeš moju naklonost, dotičeš dno svojom vjerom u druge svjetove.
- A kako bi drugačije moglo biti? - upitah. – Što je jednom proroku preostalo.
- Nisi uzalud dopao meni; i ljudi okolo lutaju zbunjeni, i ja im pokušavam ljepotu dati, ali...
- Ja nisam dopao tebi, Nina, izvini, nego Anastasiji, i nemoj se uvrijediti. Ona je prva učiteljica moje vječnosti - rekoh odlučno.
- Ne, neću se uvrijediti: Ali pazi da ne pogriješiš! Mileniji Artemide čekaju, i ja sam važna, i svaka je važna da se punina otkrije. To je Univerzumu najvažnije, i to je svim svjetovima najvažnije. A ako svjetova nema, što nam preostaje: vremena nema, prostor je nemoguć.
To mi je govorila Nina, kada me i opominjala da Svjetlanino ime, koje stoji u svim mojim molitvama, i meditaciji, u najvišim očekivanjima; i na Anastasiju opominjala, kada sam je pitao:
- Ali zašto ona meni stalno dolazi i odlazi; i zašto mi govori, i napušta me; i opet dolazi, i opet govori? Po mirnoći me podsjeća na boginju, koju pretpostavljam. Korak po korak mi daje odgovor, i ja idem, i vidim dobrotu u njezinu putu, i do u beskraj pitanja s čudesima; a odgovora nema, pa nema. I ja stalno nju dočekujem? Moja duša je široko otvorena, i ja Nina moram ogromne dodire sa zlom trpjeti, i vodim borbu nesnosnu borbu.
- Ali ti jedini imaš i nas – govorila je. - Nikada se toga nisi sjetio. To je tvoje postojanje, i to je tvoje utvrđenje kod boginje. Mi se stalno otkrivamo, i ti znaš da postojimo.
– To je sad veliko pitanje! - odgovorih. - Ja uglavnom tonem sve dublje i dublje, vidim sve više i više, a sve mi je gore i gore. Pošto to nikome ne mogu objasniti, zakopavam se sve potpunije. Besvjesno istražujem po zaboravima ovoga svijeta, ali vidim druge svjetove; i vidim ono što nitko ne može vidjeti. Zato poludim od sreće kada mi se nešto jasno otkrije, i kada mi se vi približite. Nedugo zatim obuzme me zebnja. Imam znak u imenu Artemide, i sigurno će ona doći:
Šutjela je ona svojom šutnjom. Šutjela je kao kad Svjetlana šuti, a trebala bi da govori. I rekla je:
– I zaista ćeš je vidjeti. Poslije toga će sve biti drugačije, nego što se sad može pretpostaviti. Prati njene upute i pokušaj naslutiti ispred mišljenja. Misli kako ona misli, i kako se misli sažimaju. Čitaj njezinu ljepotu, i spusti to u vrijeme, jer samo vrijeme dokazuje estetiku svjetlosti… Ja sam Nina, Slavene, i ja beskrajno znam što govorim. Iako su razlike među nama mala, Anastasija je sve ono što pogrešan svijet nadmašuje. Sve mi ostale dobivamo pomalo greški, i zato počinjemo gristi, i proroci se s nama obraćaju: lakše im je s nama govoriti. Vrag je među ljudima, i njihovim mislima, i to je neizlječivo. Svjetlana ne može prihvatiti filozofiju na zemlji, zato što je s neba. Kako ti to nije jasno. Jesi li ikada o tome razmišljao da je ona već u filozofiji?
- Jesam! Pogotovu to jesam. Govorim sam joj da je Artemida dolje na zemlji ubijena – rekoh, - i ona pomalo shvaća. Ali i ljudima sam govorio, i oni me nisu mogli čuti. Taj svijet rigidno je i bespoštedno mahnit. Sve se id biti udaljava.
- Ona je to dobro osjetila, Slavene, i sama Artemida to zna? Nikada ti ne bi razumio tko je ona, Svjetlana, kada bih ti govorila.
- Ne bih!
- I bilo bi ludo kada bih ti sada počela objašnjavati – nastavi Nina.
- Bi: Bilo bi ludo – rekoh. - Samo bi se nervirali; i ja i ti; i ništa ne bi postigli.
A ona je shvaćala što govorim, i razumijevala me, te i dalje pokušavala učiti. Sada me upeca čvrsto svojim božanskim očima - u misteriju naranče - i ja osjetih radost; i nađoh se uzbuđen i stiješnjen. Bila je prelijepa, i uvijek je to trebalo imati na umu, i s njom misliti. Kada sam zaveden svojim željama nju zaboravljao, uvijek sam se trebao sjećati.
- Stepenice su tu zato da bi se čovjek uspinjao, jer je pao. Nakon velikog pada, on se mora vračati. – Nina mi reče. - Stepenice su tu, Slavene, da bi i mi bile. A znaš li ti da to nitko na zemlji ne zna? – upita.
- Ja mislim nitko dolje ništa ne razumje, Nina! - uzvratih. - Moj stav je još radikalniji.
Bio sam ljut, i nisam se – ipak, i pored sretnih okolnosti razgovora s njom - mogao smiriti. Nina me pogleda još jasnije, te promjeni svoju boju u bjelinu, i svoj lik pretvori u jasnu bijelu svjetlost, i zateže stvarnost svud oko nas, zadrža me još neko vrijeme u pažnji. Tad uperi svoje oči prema postojanju, prema vremenu i vječnosti, odakle ja vidim da dolaze nimfe, i sve boje svjetlosti; i učini mi se kao Svjetlana likom, i kao Anastazija, te ponovo suobliči u svoj oblik ljepote, i postiže ono što je kod mene htjela postići.
Ja u ljepoti vidim boginju: Tu tražim ono što se duhom može promijeniti. Da ne bih bio zbunjen, pokušavam biti uporan, jer drugoga puta nema; i pokušavam stalno s njom govoriti. A Nina mi reče, kada mi ponovo dođe:
- Slijede prelomi, veliki, i sve ide nezaustavljivo, Slavene. A ja sam ti još davno govorila, sjećaš se, da ste vas troje skroz-naskroz ludi: i to je nevjerojatno. Pa nije se to nikada događalo. S Anjom si u iznimnoj poziciji, koju ne koristiš; ali se iz tih kandži ne možeš iščupati. To je dobro! Treba ostaviti prostora za sreću, kada ona dođe, ako se nešto ne poremeti. Slijede prelomi; i upamti to: rušenja su ponovno građenje sustava, po trans/kozmičkim putanjama i svjetovima.
- To mi ne moraš govoriti: ja se nisam jučer prema nebesima otvorio – rekoh.
- Ali ti još ne znaš što treba znati, misliti – reče. – I možda na jedno misliš, a drugo će doći.
- Pa neka se i bilo što dogodi – govorio sam. - Ja ne znam što bih od ovog svijeta spasio, kada bi sve propadalo.
* jj - Ne zaboravi da sam ja Nina, tvoja druga u Univerzumu, i ovo je drugi govor koji postoji. Upute dobivaš s mjesta koje utemeljuje proroštva. Pokušaj se toga sjetiti.
I tada se ponovo zakovitla svjetlost, a ona znakovito okrete prema meni, i pogleda s nepodnošljivom očima ljepote, te tad, kada reče, «Neka je vječna Artemida, boginja, neka je vječan artemidski misterij», zauzda taj vječni zrak u beskraj. Zrak se pretvori u bjelinu i svjetlost, sebe sabi u točku - u imploziju svjetlosti – te ta točka ode s vjetrom k beskraju; kada se zapali nebo od njezine misli, riječi i osobnosti.

***
* jjjj I iznenada, kada Nina ode, zazvoni mi telefon i ja potrčah prema hodniku, i komodi, i pri tome se odmah prebacih iz jednog svijeta u drugi svijet, i pokušah pribrati. Zvala me Svjetlana, i najavila da će hitno doći. Nešto je bilo ozbiljno, jer je bila uznemirena; a njen glas zapovjednički; te je sve i nisam uspio razumjeti. Sada je to ponovo bio moj sarajevski realizam, i nije bio misterij. Ja sam bio ponovo nesretan, ali i vjerovao; i uživao, jer u meni su se pozitivno miješali svjetovi. Ja sam sve ujedinjavao, i opet dijelilo. Možda je to tajna koju trebam u budućnosti otkrivati.
Ja više nisam pridavao pažnju da li je san ili java, i gubio sam polako svjetsku orijentaciju u prostoru i vremenu, koju su svi ljudi imali. Postajao sam nešto drugo. Ja sam se sa čudesima borio, i na kraju pitao zašto postojim. Naspram bolesti svijeta, postajao sam svjestan kozmičke besvijesti. U meni se krilo neko zdravlje, koje sam trebao osloboditi.
Ako ljudima ispričaš filozofiju, oni to neće niti slušati. A ako im ispričaš mitologiju, koja je mitologija; ako kažeš da je od Boga, uzet će te za ludog. Međutim ako im ispričaš bajku, koja je bajka - i kažeš im da je to izmišljotina, i bajka – počet će ti vjerovati, i slijediti. I tako se meni događalo, i to sam jasno uviđao.
I čekao sam sad dolje u podrumu, na vratima, dok još uvijek ništa nisam naslućivao. Nakon nekog vremena sam samo vidio kako se svjetlost njezine baterije približava kroz prolaze – te tunele našeg bezdana – i prilazi mi, te u času kada dođe do mene samo prođe šuteći, i poče se penjati stepenicama prema stanu. Zbuni me neočekivan njen postupak. Nije bilo lako to misliti.
Ovo je sad realizam – kažem - i nije misterij. Ja ću čitaocima napomenuti da ovo nije nimfa, ali Svjetlana je s tom snagom misterij Artemida u meni podizala.
Zaključah ponovo podrumska vrata zgrade i uputih se gore, te kada ona uđe u stan, stade i okrete se prema meni, pogleda me čvrsto i zvjerski znakovitim pogledom, moćno artemidskim očima, pa progovori:
- Slavene, molim te, i lijepo te molim: možeš li mi nešto učiniti? - poče ovako, i neočekivano.
Uhvati me potom za ruku u hodniku, gdje smo stajali, odlučno, i povuče u sobu, pošto sam ja prije toga zatvorio ulazna vrata stana. Uvede me unutra. Učini to izvjesno da nas nitko ne bi čuo. Ponovo me strijeljala prelijepim očima nimfe i boginje - te svojim mirom i svojim nemirom - kada sam ja pokušavao se snaći u toj situaciji, i razumjeti. Počela je govoriti:
- Učini to za mene! Hoćeš li? - Čvrsto me držala pogledom, i dalje, nepopustljivo. - …Odgovori!
Potom se njezina odlučnost skrha, i u trenu postade smjerna, s pogledom srne; a ja ostadoh i dalje zbunjen nad onim što mi se događa, što vidim. Gledah je ipak zaljubljen. Bio sam u situaciji od koje sam drhtao, i u situaciji koja je bila neočekivana; i u kojoj sam tek nešto naslućivao.
- Ja sam te ozbiljno već ranije opomenula, i...
- O čemu se radi, ljubavi? - prekidoh je. - Što je u pitanju?
Činilo se da se patila, i htio sam joj pomoći.
- Učini to za mene: - reče ponovo. – Samo još to!
Izgledalo je nešto krajnje ozbiljno, i ja sam se plašio se, i polako gubio čelično svoje strpljenje. Nešto je ludo na nju udarilo. Nikada je nijedan odnos i sukob sa Samirom nije tako izbacio iz ravnoteže.
- Pa ljubavi, što je neću učiniti za tebe, reci: samo reci! Sve ću učiniti.
Poljubih je potom da malo odmrznem stvar, i čitavu situaciju primirim; i stvorim drugi ambijent razgovora; u stanju kada je sve palo kao s neba, i bilo neočekivano - i pomalo i opasno - dovedeno do usijanja, i kao da će eksplodirati. Najgore je u svemu tome bilo to, što je meni razlog bio nepoznat.
- Obećaj mi sad ovo, i vjeruj mi da ću sve što zaželiš za tebe učiniti! Obaćaješ li?... Samo mi jednu stvar obećaj!
- A što je ljubavi!
- Obećaj da nikada više nećeš nikome pričati o petoj strani svijeta, koju tražiš, nikome - gledala me i dalje čvrsto, i nepopustljivo: - ljudima, susjedima, prijateljima i neprijateljima. Sada mi to treba: Obećaj!
- Ali, ljubavi, ne radi se o petoj strani svijeta, kako govoriš, nego o sedmoj. Znaš da mi je Anastasija dolazila, nimfa, i...
- Slavene!!! – vrisnu ona. - Do vraga više sa sedmom, dvanaestom, petnaestom stranom svijeta - gubila je strpljenje, i živce. - Jesi li me razumio?!
Bila je vraški napeta i ljuta, i baš onakva, kakvu su mitologije Artemidu opisale. Možda je to dobar znak u ovom ludilu, jer ja sam uvijek nju kao boginju razumijevao i htio misliti. Sada je dosezala trenutke najviše savršenosti, i ljepote, i uzvišenosti. To se nikada neće moći opisati, kako se dogodilo.
- Ali zašto ljubavi? U čemu je problem? - gledao sam je s pažnjom. - Pa to je izuzetan metafizički put do izlaza iz ovog prokletstva: to je Istina s velikim «I», koju su najveći ikada tražili. Kako to ne razumiješ? To je duh u programu našeg jedinstva, da budemo vječno zajedno – bio sam zanesen. – I ovo naše vrijeme je vječno vrijeme. Pa čika Zijo i Jasmin svaki dan, a i Alen je danas bio, s velikom pažnjom me slušaju, Svjetlana, i dive mi se. Ja sam to dobro osjetio, a oni su opčarani.
- Dive se, Slavene… dive?! – gledala me ponovo moćnim pogledom. - I eno ti se dolje sad se smiju, Slavene: smiju se napadima tvojega ludila. To čine iz sveg glasa, i bez stida, i gledaju na mene, kao da sam ja uzrok tome. Sigurno misle da sam ja bitna karika u lancu tih tvojih faza bezumlja… Tako to oni zovu: Nemoj se čuditi. Treba im ovdje netko tko je poludio, znaš - reče mi, i dalje me čvrsto stežući pogledom: - Ovdje je inače sve normalno!
- Smiju se?!... Oni?!
- A zašto ne bi? – reče. - Lijepo se zabavljaju, i to im je došlo kao kec na desetku. Jer ti si poludio, moj dječače, i to je izvanredno. Čitavo se susjedstvo napaja iz tvoje vizionarske genijalnosti, i otkriva spasonosnu komičnu tajnu nad tajnama, koju nitko nije nikada otkrio
- Oni se smiju?!
- Da: tvojim nevjerojatnim putanjama, koje su neotkrivene: programima koji su im na dlanu dati, a neviđeni. Oni se smiju i zbog smijanja, jer je to i dobra terapija za njihovu psihologiju. Dvorske lude su nekada postojale, da bi život dvorjanima bio ugodan: čak uzvišen. A ti si ovdje, ako se ne varam, spominjao neki Dvor. – provocirala me. – Što misliš, može li se to usporediti?
- Oni, zlotvori jedni, i pakosnici… smiju se meni?!
- Pa naravno: Nikada nisu tako nešto čuli - nastavi. - Kako je to samo zanimljivo.
Zastao sam i zanijemio, zaprepastio se: ostao van sebe.
- U sluđenosti svojega bijega ništa ti i ne primjećuješ – nastavljala je. – Najvažnije ti stvari ne dolazi do svijesti.
- Smiju se oni, i rugaju, jadovi jedni?! - nisam mogao vjerovati.
Trgoh se, i živci mi uzavreše, i poludjeh. Zato poletjeh prema dolje da se s njima obračunam, kad ona skoči u trenu kao panter – munjevito - na vrata, i zalupi ih strahovitom brzinom leđima ispred mene. Sve se okolo strese. Stajala je preda mnom razbarušene kose kao pobješnjela zvijer. Ja pretrnuh od te brzine i odlučnosti.
- Nećeš se ni mrdnuti odavde! – govorila je. - Ovo sam ti rekla zato što sam ti rekla! Je li ti jasno? Zato se ništa slično smije ponoviti! - gledala me ledano čvrstim pogledom. - Jesi li me razumio? Uzimam pravo da ti budem gospodar. Pokušaj jednom shvatiti tko sam ja.
Sjetio sam se ovdje svih grčkih posvećenika koji su opisali Artemidu - srdnicu - u prostranstvima njezina nebeskog lova, u sjenovitim šumama kraj izvora, koji su umirali i oživljavali, te shvatio kako je ona jedini pravilan odgovor na svako pitanje filozofije. Pošto sam u trenu bio uznesen, shvatih da imam stanje povlaštenih, i da je moja situacija iznimna. Odavde se sve može na sve strane Univerzuma okrenuti. Da li sam ja to do kraja prihvatio? Morao sam više koncentracije pokloniti njezinoj jednostavnosti. A ona je stajala tu kao spomenik istine, kao kraj i početak šutnje, kao misterij. Sada nije mogla znati da se duša moja porađa novim rođenjem. Svjetlana mi je prikazala vječnost, govorila više nego što riječi mogu otkriti.
Ali kada sam se pribrao, mislio kako da nastavim, ona me preduhitrila.
- I ako se to još jednom ponovi, svašta ću ti učiniti. Misliš da za to nisam sposobna; i sjeti se kako je tvoja boginja nemilosrdna! I dok te Artemide ne preuzme, ja ću ti govoriti, i ti ćeš slušati!
Gledala me i dalje unezvjerena lica i zaleđenih očiju, nebeski ljuta, uz činjenicu da je takva nikad nisam vidio. Jedino što mi je preostalo, je da ostanem na svom mjestu, ukočen, i da joj se pomalo divim. Odlučih da u budućnosti budem pažljivi prema njoj, i da joj nimfe ne spominjem. A one su mi govorile da beskrajno brinu o meni, i evo, to se sad i na ovaj način potvrđivalo. Ovu scenu koju nisam još vidio, vidio sam. To je meni od Artemide dosuđeno. I sa sam želio da to bude do kraja, jer vidim na njezinu licu znakove poruka, u njezinu pokretu želje bogova, namjeru proviđenja. Grijeh je čovjeku više od toga željeti.
Bila je to Svjetlana: ona koja šuti, i ona koja kada progovori, sve boginje zašute, da bi naučili kako treba postojati, govoriti. Bila je to osobita svjetlost. Ja sam se tada morao pitao o tome, što li je Anastasija morala učiniti veće, da postigne takvu naklonost boginje. Ja nikada do sada nisam s usta na moje uši - s nekog pokreta na moje oči – vidio takvu veličinu i snagu, odlučnost i silinu dobrote u misli, pred pobjedom, koja na žrtve na gleda. To me pogotovo tjeralo da razumijevam o svojoj situaciju kao uzdignutoj, i da probijam dalje svoj put, da se uvrštavam među prorocima. Jednostavnost stvaranja vječnih načela iznenada postaje na dohvatu. Ekstatička stanja na granicu, su uvijek uz neku tragediju, koja je kao istina dokaz. Sve je sad jednim njenim dolaskom razriješeno, i meni je samo preostalo da poslušam unutarnjeg proroka, i da shvatim kako sam rob boginje, i kako je to zauvijek.
I sada znam: ona je kao Nina, što je ljepotom anđeo i zvijer. Shvatio sam da njezine riječi nikada nisu uzalud uznemirila valne dužine mojega zraka, i treptaje ispred mojega uha, a da nije to bila mitologija. Običan čovjek to ne može nikada shvatiti i dobiti. On nikada ne može shvatiti činjenicu koja pokreće vječnost, i zaustavlja vrijeme u misteriju.
Oko nas je tad bilo kozmički sve predodređeno. Sve mi je to govorilo jednu veoma važnu stvar, i govorilo o našoj nebeskoj svjetlosti. Odjednom je – s razlogom - postala goropadna i prelijepa, neodoljiva i božanstvena; beskrajno moćna i nedostižna - kao Anastasija - zanosna kao Ivana, istinita kao Dubravka, misterijska kao Tatjana, i nemoguća kao Artemida. Ona je sve to postala ispred mene, govoreći proročki.
Posvjedočio sam se, i tumačio to; i moja se prošlost proročki sjedinjavala s mojom budućnošću, i pretvarala u sadašnjost, i uspinjala. Prava istina je ona koja se ne srdi, i hoće govoriti dobrotu koja je nedostižna. A Svjetlana je sada znala što sam ja tek daleko pretpostavljao. Sada, pošto je svu filozofiju bacila meni pod noge, čudesno me inspirirala. To bih vječno želio živjeti.
- Obećaj mi sad – govorila je, - da ćeš zaboraviti sve svoje snove, i iluzija, i maštanja za ovaj svijet! Zar nismo rekli da on postoji, i ne-postoji? – pitala me.
Ona se iznenada promijenila svoju boju, i sad od srdite Artemide, postala smjerna i dobra Demetra. Snuždi se, i pretvori u prelijepu srnu, opet: pade joj kosa preko očiju, te se okrete leđima od mene, i pokri lice rukama. Pokušavao sam je pogrešno odobrovoljiti.
- Sad sam prvi put u životu vidio kako izgleda ono što tražim - rekoh, - i sve mi se kockice slažu, ljubavi, i nemoj me krivo shvatiti. Sada me to uzdiže…
- Šuti! Ja mislim da bi već trebao naučiti govoriti, kada naučiš šutjeti.
- Sva je ovo ono što sam od početka očekivao – rekoh. - Nikada u kozmosu nije bilo drugačije moguće.
Nisam u trenutku razmišljao o tome da li je ovo nervira, i da li shvaća što hoću reći. Ja sam samo u ovoj situaciji htio biti svoj, vjerujući da je ipak ovo nešto naše, i da mi sve možemo poravnati.
- Nina mi je maloprije bila, i rekla...
- Isuse!
- Da, ljubavi, moraš na mene gledati kao na Isusa, a ja na tebe kao na Artemidu. Tako će sve biti spojeno. Te poruke su različite samo naizgled.
- Imaj malo poštovanja! – reče.
- One su u biti…
- Slavene! – prekide me. – Je li ti zaista mene toliko mrziš?
- Pomozi mi u mojim snovima, koji su i krhki, i čelični, istovremeno, kako ti odlučiš.
- Ima li ovo kraja?!
- Ja se nadljudskom snagom borim za novu svjetlost – nastavih, - protiv zla koje je posvuda, savlađujem ono što je nepobjedivo, i utvrđujem novu misao u misteriju, a ti me napadaš, eto: boginji se to neće svidjeti.
- Slavene…!
- Ti sad koja si najvažnija, postupaš nevjerojatno i neočekivano.
- Slavene, ti zaista vjeruješ u to?
I okrenu se od mene i pođe prema prozoru, na mjesto gdje smo vremenima znali stajati, sami, gledajuću u daljinu od koje najviše očekujemo. Anastazija dolazi od tamo, i tu je zato svašta moguće. Razgrnuh joj kosu i počeh govoriti kako je ovaj naš svijet, nepobjediv u viziji, i ljepoti, i da je ovo naše vrijeme pretvoreno u vječnost. A ona me prekidala. I tako, kada bi ona šutjela ja bih izgubio riječ, a kada bih opet progovorio, znala bi me munjevito prekinuti. Sada je počela okretati sve na svoje, i govoriti da ću je uništiti, i sebe uništiti, i da je to moj cilj, skriveni; kada sam joj ja rekao da je ovaj svijet došao do granice, i da se dalje ne može kretati, popraviti. Ona je mislila da to nije važno, i da postoji nešto mnogo važnije među nama. Okrenu se potom prema meni, i učini mi se drugačijom, i živom, i srođenom s otkucajem nebesa.
Ponovo se vratila nazad, i čvrsto leđima pritisnula vrata, za svaki slučaj. Sada sam stajao ukočen pred njom, kada se u meni sabiralo sve što sam posljednjeg vremena preživljavao. Osjetio sam da je ovaj trenutak čudesno stanje beznađa, ali i uputa, te da je to ipak pobjedonosno. A ona je sad, kao srna i panter - istovremeno - u tom času smjenjivanja ljutnje i poniznosti, zaustavljala vrijeme, i otpočinjala drugačije vjerovanje, dodirivala nemoguće. Sve je činila da se bogovi saberu, ovdje, da se duhovi dogovore. Čvrsto je zgrabih i ponovo poljubih, jer sam osjetio koliko je drhtala, i skrivala duboke prelome. Kao da je rješavala najveću zagonetku svih svjetova, davala mi upute i dokazivala moj program. Nije to bilo jednostavno za opisati.

***
* jjjj Kasnije, a kako je vrijeme prolazilo, sve sam više shvaćao kako je ovo jedino primjereno pravoj filozofiji. Ovdje sve živo govori. Ovdje govore sva moguća proroštva. Sada sam pokušavao biti smiren, i takav utisak na nju ostaviti. Jedno vrijeme smo šutjeli, kada sam ja otpočeo:
- Znaš li uopće što ovo znači? Ovo je najvažnije što ću ti reći. Artemida zaista postoji, i svaka njezina nimfa postoji – govorio sam joj. - Znaš li, i vjeruješ li da...
- Znam što treba da znam, i to nije važno – prekide me. - I vjerujem što treba da vjerujem.
- A oni ne znaju… dolje?
- Ne znaju! - odgovori.
- Pitala si ih?
- Nisam... Ovaj jesam! Pitala sam ih, zaista. Stvarno sam ih pitala - poče se vaditi. – Oni nemaju veze, i potpuno su izgubljeni.
Tanke koštate prste je provlačila tad kroz pramenove kose, kada su iskazivali ispred mene kao valovi oceana; kao borba demona i anđela, koju sam i sam vodio. Dobivao sam osjećaj drugačijeg postojanja, i čitavu situaciju vidio nebeski odabranom. Ona je slala drugačije poruke, i signale mojih najviših osjećanja. Moja slabost bila je u njezinoj molbi i naredbi, i ja sam sve više na to se svodio. Velika istina je došla živjeti ponovo novi moj život, i oživjela me.
- Oni ti ništa ne znaju - nastavila je, – i ne znam što im govoriš.
Poče se čuditi s filozofskom mudrošću.
- Ne znaju! - odgovorih po inerciji, jer sam bio oduševljen njezinom borbom. - «Oni ništa ne znaju!» - ponavljao sam kao hipnotiziran.
- O presveta bogorodice! - reče.
- Pa da, u pravu si! - bih pomalo nesmotren. - Što bi oni mogli znati?!
Ali ona je govorila i dalje:
- Evo ja ti vjerujem, i meni možeš sve govoriti, i ja ću te slušati: o nimfama, o Rusiji, o nebeskom prostranstvu i beskraju, o mogućem i nemogućem… O misteriju. Ja ću s tobom o svemu tome govoriti. Znaš kakav to može biti govor. Svaku ću tvoju riječ upijati, s pažnjom, i sjedinjavati se s tim, i slijediti. Na kraju, već sam sve pokupila što mi je potrebno, i sve znam, i ne treba mi više nitko ništa tumačiti.
Potpuno me umiri s tim i okrenu prema meni:
- Pažljivo ću misliti i govoriti s tobom, i neću se protiviti; samo njih zaboravi, i pusti ih nek' žive svoj mali svijet, naspram našeg - reče. - Eto, dopuštam ti da me s tim gnjaviš. Oni ti nikada odavde, iz ove rupe, neće izaći.
Ja sam bio dirnut njezinom riječju. To je bila njezina borba za postojanje, za mene, za jednostavnost, za prosti ljudski um: za odgovore koji više ne traže pitanja, nego su potpuni odgovori. Sada sam želio da taj razgovor beskrajno traje, da se nastavlja u nedogled, nadovezuje riječ na riječ: da nikada ne prestaje. Sada sam želio da skrivenu istinu misterija nimfi, tako dokazujem. Daljina je bila tu, i velika putanja se naslućivala. Duh se dizao nad vodama. To je bila priča koju još nisam sanjao: i sigurno je bila java. Sada sam se pokušavao snaći u svemu, i promisliti da li sam negdje napravio grešku prilikom buđenja, među svjetovima, i pogrešno se okrenuo: da li sam možda prenio dosta iz nekog dalekog svijeta, u ovaj, pa me to opterećuje. Sada međutim uspijevam naći dobre znakove za neistražene dubine Artemide, i pretpostaviti nemoguće. Eto, iznenada se dogodio što sam vječno želio. Učini mi se da se sve okreće na spasonosnu stranu. Poslije ekstatičkog uzleta i zbunjenosti, i smirenja, razumijevao sam izvanrednost duha koji mi se nudio. U svemu sam vidio osobnost. A ona je još uvijek čvrsto stajala naslonjena leđima na vrata moje sobe, koja je značila moju točku u središtu sveg što jest, i pretpostavljala jednu daleku misao, sedmu stranu svijeta, Anastasiju, koja mi ovdje dolazi. Meni su ti pojmovi se sjedinjavali i razbijali i miješali. Njih sam svaki dan živo upotpunjavao.
Sada je beskrajno uzvišeno moglo zvučati ono što će mi saopćiti:
- Ja ću ti sve vjerovati, i biti s tobom zauvijek. Vjeruj mi da se tu nalazim; i ispunjavam bijegom na stranu koja mi je neki zaborav, i neko sjećanje. To bih do smrti mogla činiti. Ali njih nikada nemoj dovesti u situaciju da te više čuju. Dobivam čudesne odgovore o svemu, i u svijetu vjere, nade i ljubavi – reče, i izvadi privjesak iz njedara, koji mi stavi pred nos – da je već nebeski sve riješeno. To nisi htio slušati, i sada se patiš. Eto, sada se bogovi pate zbog nas i čekaju naše odluke. Zamisli: oni se pate: I to si učinio od mene: Ja to ranije nikada nisam mogla zamisliti.
I to reče moja djevojčica, s velikom nadom, koja je bila nimfa; iako je bila unutar proročkog kršćanskog vjerovanja. Nije voljela što mi je to tako morala govoriti. Ja sam opet sa svoje strane – i iz bitnog razloga - bio sretan što to mogu čuti. Naši duhovi su se utvrđivali u načelu, kako su bogovi mislili.
I sada, duboko vjerujući u njezinu patnju, i intuiciju - čak sreću - počeo sam se naslanjati na njezine riječi. Bila je situacija vaseljenski smišljena da promjeni svijet, rastemelji druga svjetove, i otpočne mišljenje na stranu koja je naša. Bilo je to nemoguće za opisati, i nije bilo sada riječi, koja bi s papira mogle zauzdati ljudski duh, i misao, da to otkriju.

***
I tako daleko sada negdje u svijetu i vremenu, dok mi ovo Tamara i Doroteja šapuću, i diktiraju, pišem ovo da zauvijek bude vječno, da ostane nepobjedivo. Zašto je meni dosuđeno da jedini Euridiku razumijem u šutnji, i jedini to pretvorim u govorenje? Razmišljao sam o tome, kada su me ovdje opsjedala dva vremena; ali moja malena me ponovo vračala u prvo vrijeme, i ovaj sretno-nesretni svijet:
- Moj lančić - i izvadi ga ona ponovo, i uperi prema meni - ti dokazuju tri stvari najvažnije, ali ti od toga nedostaje vjerovanje, i zauvijek vjerovanje.
- Darija mi je jednom dolazila – rekoh. - Smeđa je boja bila uzvišena. Ona mi je govorila nejasno.
- Ona je govorila kako treba.
- Pokušavam vjerovanje sjediniti s našim postojanjem, shvatiti… - počeh.
- «Shvatiti?!» Vjerovanje shvatiti?! Shvati ono što smo se dogovorili. Ja mislim da sad imaš jasan zadatak?
Govorila je ipak beskrajno skrhana, i morao sam je tješiti i obradovati. Stvar nije bila jednostavna za riješiti. Zato joj rekoh da večeras idemo van, s mojim prijateljima, gdje nam je ugodno, i gdje nam je nerijetko bilo dobro. Rekoh joj i da se ne treba sekirati, i da je to najjednostavnije.
- Kod ona tvoje kršćanke – uzvrati, - kako si je odredio.
- Kod nje, ako je to važno! – rekoh. - U svemu iznenađenja nema. Donio sam čvrstu odluku. Srditost Artemide vidim u tebi me fascinira.
- Ipak nju bolje razumiješ, i stavljaš iza mene, a i ispred, kad ti treba – reče. - Nešto te ipak drugo opredjeljuje, i tvoj egoizam da s nama vladaš, i da nas suočavaš, je surov. To ti je potrebno.
- Za tvoju informaciju, Kristina ti tamo više ne radi - rekoh.
- I to si saznao!
- Potrudio sam se. Učinilo mi se da je važno; da bi ti se svidjelo.
- Tebi se učinilo?!
- Da!
- Što je uopće važno što će se meni svidjeti; i otkad je to važno. Izabrao si onu što lakše podnosi tvoju prirodu, i manje te gnjavi. Tu sam sreću dobila ja. Taj izbor je onaj nad kojim bi se rasplakala.
- Ono što mi znamo, ljudi će tisućama godina istraživati – govorio sam. - I oni će se polako, ljubavi, buditi se i navikavati, i probijati kroz tunel i tamu k tome, i onda napajati iz postojanja točke u središtu svemira, otkrivene sedme strane svijeta; kada ćemo mi već biti daleko, i sve završiti. Mi ćemo biti nedodirljivi, a oni će tek otpočinjati. Oni će se tek učiti misterij vodenjaka, i snagu Urana, kada ćemo mi već biti vječnost. I njihova borba će biti dobra, ali nama to više neće biti važno, jer ćemo otići. Mi ćemo otići. Oni će stajati sami da iskušavaju tajnu, i naše vrijeme, da se čude i pitaju, i među sobom dovikuju. Mi ćemo postaviti kodove, a oni će zbunjeni hodati. Uspoređivat će nas sa drugim prorocima, i govoriti da je to nešto slično, i nešto različito; i misliti kako je to moguće, i zašto je to moguće. Kada budu govorili, bolje bi bilo da šute.
Svjetlana je dugo taj dan stajala naslonjena na vrata moje sobe, koja su meni bila put k zemaljskom izlazu, s šutnjom u riječima, i govorenjem koje sam svaki dan moćno upoznavao. Čvrsto je držala taj prolaz, koji je meni na trenutku značio spas, a i potom besmisao, jer sam ja uvijek u nešto novo vjerovao. Situacija se polako smirivala, i postajala jednostavna. Obrisi njenoga nosa bili su religiozni sakrament, za mene, i eto, početak vjerovanja. Oni su bili moj put, i moje uspinjanje. Tako sam postajao jači, i dobivao snagu iz nevjerojatnih slika, i svoje misli sređivao.
Govorio sam taj dan da je odobrovoljim:
- Ovaj stari svijet je već toliko otežao, i pada, i urušava se, i nestaje, kada ga ja više ne mogu gledati. Dolazi mrak, i polako se događa to da ga pobjeđuje naš san koji sanjamo: dolazi svjetlost. To je život svjetova. Mi se uspinjemo, i postajemo sve jači, i mi njega zbunjujemo, i postajemo sve određeniji. Mi počinjemo oko sebe sve zbunjivati. Ovaj naš stvarni svijet se polako rasipa, i gubi u nama borbu.
Nastavio sam dalje razmišljati, shvaćajući kolika je velika snaga preobrazbe u njoj, kada može stati kao zvijer ispred mene, i ispriječiti se pred Samirom kao srna, i pobijediti. Sve sad pogotovu izgledalo drugačije. Govorio sam joj da ćemo mi uvijek na zemlji biti na gubitku, i uvijek polaziti od nule, i nesretnog početka. To sam osjećao kao posljedicu naše izuzetnosti, i posljedicu pripadanja nebesima.

***
* jjjj I kasnije, kada se sve u meni smiri, a ja ostadoh sam to veće u sobi, u svojoj intimi, u svom prostoru i vremenu, bljesnu ispred mene poznata mi svjetlost, i ogromna svjetlost me uznemiri: narančasti me svijet opkoli i ponese. To me razveseli; jer Nina rasvijetli moj um, i ja pomislih kako je to sad dobro, jer svijet mi zadaje sve više problema, zbog njih, nimfi, i ja to moram rješavati. Iako su one moj put i moja misao i moja mogućnost, još uvijek su i moj problem.
- Kako ću s luđacima svjetskog paranoičnog materijalizma boriti se dolje, Nina? – upitah. - Svjetlana mi pomaže, ali je pitanje koliko će još izdržati. Ljudi me opominju zbog vas, i ja se borim da održim ravnotežu. Njima je nemoguće da oni postoje, i da vi postojite.
- Pa otkud oni znaju za nas, ti ljudi dolje? - upita. - Otkud znaju, Slavene. Nisi im ti pričao?
Pogleda me čvrsto nebeskom ljepotom, kada sam ja zastao malo:
- Morao sam im nešto govoriti. Pa čitavo čovječanstvo je u stanju mahnitosti, i bez ideje. A ti si Nina u pravu; i ona moja mala je u pravu; i sve ste vi iz velikog mog svijeta u pravu. Anastasija je pogotovu u pravu; i naspram onoga svijeta dolje, koji je tobože svijet, vi ste pravi svijet kojeg hoću živjeti. To sam po svim prostranstvima Univerzumu provjerio.
- Ti si to pričao, tim ljudima, dolje?! – upita.
Bila je namrgođena i zvanična.
- I što me gledaš tako? Nešto sam im govorio oko toga, samo malo; ...i ...i samo provjeravao istinu, kako se prima!
- Kako se prima?! Slavene. U tom svijetu dolje, među narodom, kako se istina prima? - nasmija se.
- Među vama nimfama je meni sve jasno, i moguće, i s Anastasijom, i s tobom je meni sve jasno; ali kada dođem dolje, među te ljude, sve mi se opet zapetljava i poremećuje. Oni su zbunjeni, i govore da sam ja lud, a oni su poludjeli. Vjeruj mi Nina: sve se dolje događa ludo, kvari i propada! Je li ti mene razumiješ?... S vama je odgovor jednostavan, i pitanja nema, i sve se svodi na život. Vi ste snovi jedne velike jave. Ja to dobro znam. Ali dolje u svijetu je karastrofa; i osjećam se kao Platonov filozof koji je izašao iz pećine, i nevjerojatno vidio, i nemoguće vidio, i treba to objasniti onome koji ništa nikada nije vidio.
- Ali i mene ne možeš prevariti.
- Prevariti?! Tebe? Volio bih da je netko preživio što sam ja preživio, pa da mogu govoriti.
- Znam istinu, i tvoju tajnu, i preživio si to što si preživio, zato što imaš sve odgovore; i zato što imaš tajnu.
- Tajnu?!
– Pa da: Tajnu! - reče. - U tvom srcu je problem koji te uzdiže.
- A znam li ja to? - upitah.
- Hm! Znaš li ti to? Daj ti meni odgovori!… Da znaš, valjda bi postavio drugačije pitanje.
- Znaš dramatizirati stvar, Nina, i u pitanju je Anastasija, ta velika nimfa, koja ti je trn u oku, iako i je sestra bliznakinja. A i nije ona baš toliko nedostižna, koliko ti je uzimaš.
- Misliš! Između mene i nje je veća razlika, nego između mene i posljednje nimfe koju znaš, Slavene… u Univerzumu. Ja sam druga u vječnosti, i stalno ti govorim, i znaš li ti što ti govorim? Znaš li tko je ona? Prepoznaj to već jednom.
- Nina, to me stalno prati i opsjeda, i nije prvi put da mi ovo netko spominje. Osjećam pritisak tih riječi koji nikada neće prestati.
- Pa govorim ti: Uozbilji se već jednom. Njoj nikakvi računi nisu potrebni! Ona više ne treba razmišljati, uspinjati se, možda više niti… niti…
- Niti što?
- Niti govoriti...
– Počinješ me sad nervirati.
- Slušaj me! Boginja se katkad pred njom zamisli, zastane i zanijemi. I pazi! Uzimaj je kao Artemidu, i kao odgovor na sva pitanja. Ja bih voljela da sam to, ali… ali… kako je to teško tumačiti. To je odgovor koji je u jednom trenutku nemoguć, pa moguć. Njezina duša je velika kao Rusija: i nikada neće biti pobijeđena. A jednom prilikom je došla ljuta od tebe, povrijeđena, i nitko je ništa nije smio pitati. Ali… ludo podnosi, i k'o da ste od iste krvi, tako podnosi. Vas dvoje ste čudesno nemogući. I još nešto: Ona je podignuta u situaciji kada je sve oko nje bilo ludo. Ona je tu odluku htjela. Tada je izgledalo da je to nemoguće za podnijeti. Ali ona je vjerovala, jer je znala. Poništila sve pojmove; i njezina odluka se svidjela boginji.
- Nešto opasno naslućujem, Nina – rekoh.
- Hoćeš da ti dalje govorim – reče.
Sjećanja me počeše uznemirivati, i misli opsjedati, i rojiti se; te se sve više počeh udubljivati u slutnje, kada je ona nastavljala:
- Mudro si se poslužio svojom simpatijom – nastavi Nina - da do cilja dođeš. Ali boginja postoji i čeka odgovor. Ta djevojčica još ništa ne zna, ali je veliki izazov.
- Da, boginja postoji i čeka odgovor, ali i ja postojim, Nina, i čekam odgovor. Kakva je razlika? Sve sam nestrpljiviji da čujem te riječi, i vidim tko će mi ih saopćiti.
- To je u zakonu tvojeg proroštva.
- A mogu li se iz toga izvući? – upitah.
- Pokušaj!
- Vi ćete mi pomoći?
– Nećemo! – reče odlučno.
- Nećete?! Jeste li sve dobro u sebi procijenile - upitah. - Tatjana mi misteriozno šuti, i do ludila zadaje zadatke. Ja moram s njom Nina biti u vjerovanju, jer moram vjerovati u misterij. Svaki bi čovjek trebao vjerovati u misterij, Nina, odakle je otpočeo. I tko je s nekog drugog mjesta otpočeo? U stvari, ja u ništa drugo i ne vjerujem! Ali Anastasija me zbunjuje snagom i jednostavnošću, i sedmom stranom svijeta, na koju me tjera, i šuti, i uvijek progovori kada mi se čini da bih ja sam sve otkrio.
Prvu nimfu u Univerzumu na kraju i svaki prorok ne mora dobiti, i može od niže da krene. Tu je problem svijeta koji nastupa uvijek od neke nepotpunosti. Ogroman broj se onih koji se prljaju. Nina mi je govorila, da ako hoću se dostojnim vratiti na zemlju, moram znati taj svijet. Govorila mi je da je Artemnida meni klopka, pošto je proviđenje, i pošto je ropstvo.
- Ako shvatiš gdje te zarobila - reče mi, - shvatit ćeš i gdje se možeš osloboditi.
Prostrijeli me jače očima naranče, nimfa, i nastavi:
- Hoćeš li mi vjerovati, Slavene? - reče mi. - Pitam te, hoćeš li mi vjerovati?
- Nina – odgovarao sam, - evo, neko vrijeme ti ugrožavaš sve druge pored mene, i ja se osjetim uznesen kada me svijetlost naranče obuzme. Ljepota jeste veća od vjerovanja, ja mislim da na neki način se to i izjednačuje. Nina, ja hoću tebe da uzdignem. Ja sam nepokolebljiv u tome i ne znam drugačije misliti.
Ponovo me gledala strjelovito, i nastavljala:
- A što se tiče mene, ako misliš da sam ljepša od Anje, to je i nevažno, kada je to nemoguće. Ljepota je u artemidskom misteriju. Tko je lijep, po njemu je prorokom.
- Borba misterija! – dodah.
- Da, ljepota je najveći misterij, i zato, ja ti mogu oduzeti sve čari Svjetlane, ako hoću – reče.
- A zašto bi to činila? Čime sam tu patnju zaslužio?
- Neposluhom; čak i samoga sebe. Moja bliznakinja je shvatila odmah da sam u pravu. To i jest misterij. Govoriš o njemu, ali ja vidim da se gubiš. Tvoja pitanja su drugačija i imaju tajnu koju ne znaš, ali izvršavaš. Moraš da napreduješ, i vrlo je važno da to bude na način kako nam je potrebno.
I ovo sam sve slušao od Nine, i dobro čuo, kada me to podsjećalo na neka vremena, i vračalo u moju tragediju; i zadavalo zadatke koje sam morao rješavati. Ali kakve sam ja to zadatke morao riješiti? Vrlo mi je bilo važno da joj to kažem.
- Dobio sam jedan san, Nina – rekoh, - i sve je bilo u tirkiznoj svjetlosti, kako mi već Anastazija dolazi. Bio je začaran svijet. Sjedio sam za klavirom. Moja svijest odvojila od moje podsvijesti, kada sam povučen zracima sibirske svjetlosti poletio. Tonovi su se prelijevali u riječi, i govorile mi iz misterija: «Dobio si znanje u obliku koje nitko nije čuo. Istinu si pretvorio u pravilne slike, i one su progovorile. Sada znamo da smo postojali; i to znaju svi svjetovi.» Bila je tirkizna svjetlost… Govori li ti to nešto, Nina? Ja sedmu strana svijeta ne vidim, ali osjećam na dohvatu. Ti znaš sve o ljepoti, i stalno me s tim izazivaš. Da li ti znaš odgovor?
- Ah Bože: da li ja znam odgovor? Moram se čuditi tvome pitanju – poče pomalo ljuta, - i čak se čuditi hrabrosti. Možda ja sigurno više nego i jedna druga nimfa znam sve odgovore. Tanja zašuti kad treba najvažnije reći, i pošalje te meni, pošto te prije toga pošalje u misterij. Kada upoznaš Valentinu, reci joj sva svoja proroštva, i provjeri koliko si lud; ili, kolika je tvoja mudrost. Ona ti ponekad više govori, nego što pitanja dosežu. Moraš se paziti! Nemoj se osloniti na ono što nalaziš, nego na ono što te očekuje.
- Nimfu mudrosti? - upitah.
- Da, crnu nimfa i Tatjaninu bliznakinju; i onu koja se vječno s njom spori. Ali ovo što si rekao, je nešto drugo, i tajna koja ti je već u riječima otkrivena. Bila je tirkizna svjetlost, i govorila ti je da ste postojali. Je li to Anastazija govorila?
Zbuni me s tim riječima, i ostavi u neizvjesnosti. Sudbina je htjela da me izbaci iz ravnoteže, i obezglavi, i da me takvog ostavi. Možda mi na kraju pomogne? Put proroka je uvijek put pobjede i poraza, zbog uspomena koje treba postići. Ona bi voljela da mi puno ne govori, jer se njezin oblik sjedinjuje s beskonačnim, i njezina ljepota. Narančasta konačnost je u stalnoj borbi te konačnosti.
Zatim se narančasta boja pojača, te joj iz oka zasja svjetlost, i svjetlost ode u točku svjetlosti. Ona me ostavi s odgovorom koji mi je dala, misleći da mi je dala sve odgovore; i ostavi me s pitanjem koje sada nisam znao niti postaviti. Mogao sam da razmišljam o tome; i razmišljao kada je razmišljanje o bilo čemu drugom bilo gubljenje vremena, i upitno.

***
U Sarajevu sam ponovo, u paklu; i sad i postojim, i ne postojim. Bio sam svaki dan na poslu, i vraćao se doma, čekajući što će se dogoditi. Nimfe su me jačale i stalno davale nadu, ali kasnije, uvijek, surovi svijet bi sve nekako ih odgurao. Sada evo zadihan ulijećem kod Alena u stan, i jedva sam došao do daha, kada sam mu počeo govoriti:
- Slušaj me dobro… Uh!… Sad malo prije... Pa oni iz francuskog bataljona su skroz-naskroz ludi; i k'o da su ulice njihove.
Jedva sam to rekao, i počeo sabirati u sebi, sjeo da malo odahnem.
- Spermi se – rekoh mu, - sad moramo do Nevena, hitno! Rekao je da dođemo, da nam prije prezentacije pokaže neki svoj rad. Čuješ li me? Izričito je naglasio da ti budeš sa mnom - rekoh mu. - Izložba je sutra, i...
- I što je bilo vani? - upita.
- Jesi li me razumio? Važno je; i on je to naglasio da bez tebe ne dolazim. A vani? Pazim gore na snajper, i mislim i pretrčavam ulicu, a oni se zaletjeli s transporterom. Umalo me ne zgaziše. Uh!... Ideš li?
- Ne: Neću! – odgovori.
- Nećeš - iznenadih se.
- Ne, neću! – odbrusi
- Alene, molim te...
- Ti si jedini čovjek na ovom svijetu kojemu se sve u svakom trenutku može dogoditi. Tebi dolaze i bogovi, i nimfe, onda se hoćeš tuči sa specijalcima: Na kraju će te transpoter UMPROFOR-a zgaziti… Neću! – govorio je ljut. – Komplicirani ste obojica... A i ima utakmica.
- A sa Samirom ću se ja obračunati - rekoh mu na to, - i to uskoro, što prije: Nećeš dugo čekati.
- Ah! Hoćeš! Snivaj snove! Ima on dobre metode urazumljivanja – reče mi. - Hajde, molim te, bavi se filozofijom, to ti bolje ide.
- I Neven je rekao da...
- Ne idem – prekide me: - kako ne shvaćaš? Postali ste mi naporni, i prelijevate iz šupljog u prazno. Jedan umjetnost filozofira, a drugi filozofiju tobože umjetnički mistificira: poslije pola sata se ne zna koji je tu lud, koji je zbunjenog, zbunio.
- Alene, pa ti si nam jedina nada sad, kada smo u svijetu lomovima, i…
- Umjetnički koncept modernizma Nevena, napada tvoje proroštvo nilfomanskog ludila. Sada se ti kao biblijski duh iznad vode braniš klasičnim i antičkim konzervativizmom, koji on ne razumije… Eto! Kada riješite te dileme, zovite me!... A i ima utakmica.
I tako je odustao, i tako ga nisam mogao nagovoriti. Neven se kasnije ljutio, ali ne na njega, nego na mene, što nisam ispunio svoj zadatak, te sam morao jedno vrijeme trpjeti njegove nekontrolirane izljeve bijesa, kako on to već zna. To je njemu do jedne mjere potrebno. Kada je već tako funkcionirao, strasno i osobito, morao je računati na stalne sukobe koje okolo proizvodi. On, kao zodijački ovan u znaku, meni je odgovarao kao nepopustljivi kreativac, na kojem sam mogao svoj koncept proroštva osobito istraživati.

***
I kažem, u Sarajevu sam, i u paklu, i razmišljam; i na trenutak mi se čini da sve dobro ide, a onda vidim da se pogoršava. Polako gubim moć nad Svjetlaninom smirenošću, što postaje moj problem. Artemida mi naviješta čudesne događaje u njezinu imenu. Ipak, ja se nje bojim, i s njom govorim. Ali, ja sam svjestan da ću patiti, i svjestan koliko kako će se sve uskoro ludo dogoditi. Znam da jedan svijet, nije dobar svijet, ako ne razumijeva sve svjetove. A ovdje je to u meni osobito pojačano. Skriveno mi je to Valentina govorila. Zbunjuje me ta crna svjetlost. Ona mi nije dolazila još, ali je očekujem. Ako netko poznaje moju bit, zna zašto od nje ima strah i drhtaj, i zašto se nje bojim.
Ali tada, u tom promišljanju čuh ponovo zapovjednički glas preko telefona, i Svjetlana mi naredi da dolje otvorim vrata.
- I što je ljubavi? – počeh tad, kada čuh u trenu tuljenje s druge strana.
Imao sam neugodan osjećaj nadolazeće eksplozije njenih emocija, sa znanjem da ću to jedva, i s velikim umijećem smirivati. Moram priznati da me ovo pogotovu uzbudilo. Njezina brzina govora me uplašila. Čuo sam potom, kada sam sišao dolje, lagane korake kroz tišinu podzemnih prolaza, koji su mi se približavali. Mislio sam i očekivao, i nadao se da će sve biti dobro. Ali kada otvorih vrata opet bi između nas nešto zagonetno, i dosta napeto. Uhvati me strah, jer ja sam se bojao njezinih strasti; i ovo je negativno nadmašivalo sva moja očekivanja.
- I što se dogodilo, ljubavi, opet? Što je? - upitah je.
Šutjela je ona, i gledala me blagom i zvjerskim pogledom, istovremeni, i s nježnošću.
- Molim te! – reče.
Nastala je ponovo jedno vrijeme između nas šutnja, ponovo, kada sam ja pokušavao pretpostaviti budući slijed, a ona je nastojala doći do zraka. Žurila je, i sada je imala masu misli u sebi, koje je trebalo ludo saopćiti.
- Jesam li opet nešto pogriješio - počeh. - Sigurno isto? Prelijepa si u svojem emotivnom ludilu, i moram priznati da me sve više takva oduševljavaš. Nemoj se naljutiti što ću te ovako podsjetiti.
Ipak su joj oči zastrašujuće. One su bile tople i ledene. To je bilo nemoguće za podnijeti. Ja sam bio u nevjerojatnom vjerovanju. A Nina mi je malo prije oko toga nešto najavljivala, i to nisam dobro tumačio. Uvijek sam tjerao po svome, i uvijek najvažnije stvari zaboravljao. Sada se to pogotovu izražavalo. Ovdje je to bio spoj nemogućeg i mogućeg; i nijedna nimfa me ne bi uspjela tako velelepno uzdići, i pokazati ljepotu u pažnji, i pokazati dramu i misao. Srditost Artemide još ovako nisam dokučio.
Uleti uplakana potom u sobu, i sklopi ruke preda mnom, te poče:
- Molim te, i ponovo te molim; i kao Boga te molim, i kao Artemidu te molim.
Potom me ponovo povuče u sobu, i zatvori vrata – opet - kako ona zna, a kada ja shvatih da je ovo situacija koju neću lako riješiti. Govorila je s pomiješanim glasom odlučnosti i nemoći. Bio sam opet opčaran, i zatečen, u situaciji koja je bila iznenadna: i čekao nešto, neki mig duha, da ovo razriješi. Nisam znao kako ću je smiriti, i moje pravdanje je samo pogoršavalo stvar. Govorila je s osjećanjem molbe, i čvrstine, u vremenu koje je bilo stisnuto i udarno. Oko mene se stezao artemidski obruč, kao misterij, i svaki čas me nejasni duh mogao udaviti. Višeslojnost njezinih poziva - misli i obraza - pretvorio se u znakovito obličje Artemide, koja sada poče da iskazuje svoju cjelinu. Ja sam već tad mogao znati kako ona izgleda.
- Jesam li te lijepo zamolila? - poče ponovo.
- I opet je sve isto – upitah, shvativši odmah u čemu je riječ.
- Jesam li ti lijepo govorila, Slavene?!
I meni krv navali u glavu, prvotno zbog njezine očaja. Bio sam nemoćan i blokiran. Ona je sa svoje strane stezala obruč oko mene mislima, koje su mi bile neizdržive. Znala je to činiti. Ipak je u jednom trenu popustila, i blago me počela promatrati, i promijenila boju glasa. Morala je ipak nastupiti s jasnim uvjetima:
- Nemoj je više tražiti! Ovo ti je posljednja šansa!
- Opet se smiju? - upitah.
- A što bi radili?
– Oni se mani smiju?!
- Prepričavaju tvoje napade ludila, gdje sam ja sad, eto, glavni uzrok.
Nisam znao kako bih je odobrovoljio. Zanijemio sam, i ponovo šutio jedno vrijeme, a ona bila prelijepa u svojoj borbi, dok mi je govorila, kada sam ja pomalo i ružno u tome uživao.
- Znaš li koliko oni mene zanimaju? – počeh sad.
- Zanimaš ti njih – odgovori - I sve više i više ih zanimaš; i sve si im zanimljiviji.
- Postat ću još gori, reci im... Znaš što: Reci im da sam upravo našao što sam tražio; i riješio sve dimenzije, i dekodirao svaki misterij: kozmos rastvorio, ušao u prazninu, i ponovo se ispunio.
- Ne mahnitaj, i dosta! Vidiš da nisi normalan!
Sada me ponovo pogleda čvrstim i čednim pogledom, i ljuto i zaštitnički.
- Ponovo ti govorim, i ponovo ti naređujem da se ovo više ne smije ponoviti. Od sada ćeš normalno govoriti!
- «Normalno?!»
- Da! Govorit ćeš ono što ti ja kažem, ili ćeš šutjeti! – reče.
Bila je čarobna i uzvišena. Ipak je ovo rekla kroz suze, i iskreno, onako kako ona zna; kada sam prvi put mogao vidjeti kako jedna nimfa može svoje drugo lice otkriti. Prvi put počinjem razumijevati veličinu njezina položaju, ali se istoga trena i stidjeti svoje bahatosti. Bila je potpuno skrhana, i činilo mi se s malo vjere, što nisam nikada kod nje vidio. Nespretno sam se u tome snalazio. Sada mi je bilo važno da prepoznam što se to ovdje lomi.
- Ako je budeš tražio, rekla sam ti, evo zovni mene, i samo meni pričaj, i sve meni govori, ja ću te slušati, i sve pažljivo upijati, svaku tvoju riječ, jer... jer me interesira! Eto...! Što je najvažnije, ja ću ti vjerovati! Uživat ćemo zajedno u istinama koje nitko drugi ne zna; jer sam ja odlučila da to sprovedem.
- Ljubavi, shvati... – počeh tad, kada me prekide.
- Čitav kvart ti se smije, napaja iz tvoje vizionarske sposobnosti; koja se zove propast, i staza beznađa na koju si krenuo. Svi odreda – reče. - I oni to jasno vide.
- «Oni vide!» Što gomila paranoika može vidjeti? Oni vide?! Da nešto vide, vidjeli bi. Na kraju, ta gomila budala što je fascinirana bjelosvjetskim protuhama, koji dolaze ovamo da bi ih nešto učila, što može vidjeti? Ljubavi – okrenuh je tada prema sebi: - Samo mi možemo ovdje biti učitelji.
- Ne moramo ih baš tako zvati.
- A kako ćemo? Na kraju, povlašteni smo, i pravo je mjesto nama među bogovima. To je jedan vid mojega duhovnog programa i odgovora. A zar oni u našim mislima nisu gubljenje naših ovih trenutaka sreće, evo ovdje, ako je ovo sreća, sad, u sadašnjem trenutku, koji nam je dat kao izvjestan.
- Jesmo li se razumjeli? – upita sad ponovo oštro.
- Mudrost ovoga svijeta je ludost pred bogom, ljubavi.
- Slavene! – pokuša me ona opomenuti.
- To potvrđuju svi veliki svjetovi, i sam misterij.
- Slavene!
- Žalosni su njihovi odgovori, mašta koje nema, jer Artemida je za njih nemoguća. Na kraju, ako se s tim oslobađaju, i nek' se smiju; i ako im je to dobro, još ćemo im ugodnosti dodati.
I poče ona plakati, s suzama koje su me odmah vratile unazad, i ozbiljno opomenule. Učinile su da se odmah pokajah što sam išta od ovoga rekao. U trenu pomislih da prekinem svaki kontakt s vanjskim svijetom, ako je to moguće – i koliko je to moguće – i da zauvijek završim ovu priču postojanja među ljudima. Pokušao sam se sad snaći u svemu. Jako me dirala njezina napetost i nesreća, kao i civilizacijsko paranoično ludilo na drugoj strani. Čednost u ovoj akciji bila je u punoj snazi. Sada sam se morao odlučiti, hoću li živjeti život koji je vremenit, ili život koji je vječan. I Orfej je bio u nedoumici; i Sokrat je bio u nedoumici; i Pavao je bio u nedoumici; i svi su se morali odlučiti, i odlučili su se. I ja se moram odlučiti. Oni koji su se odlučivali prema svojem osjećanju. Božji miljenici su na kraju postali. Govorili su nepobjedivo.
I mislio sam na nekom kraju, nakon svega: «Spasi me Bože 'znanja' koje me uvodi u vremenski realizam, a lišava pra/početnog misterija». A ona je nastavljala:
- Vjerovati ću ti, pa makar to bio pokušaj očajnika, i slušati te, i upijati svaku tvoju misao. Svaki put kada me pozoveš, ja ću doći – govorila mi je. – Sve ideje ću proživljavat s tobom zajedno, ma koliko izgledalo suludo.
- Suludo?!
- Iako znaš da su moje dileme bile velike, sad sam se promijenila... Zaista! - reče mi.
- Interesantan je njihov smisao za humor – ubacih se, - kada ništa nema duhovito, a oni se smiju – rekoh. - Jesi li primijetila?
- Nije uopće važno što sam ja primijetila, i što nisam primijetila. Važan si ti. Važno je da konačno primijetiš, što nisi primijetio. Po nesreći, oni su primijetili što im treba!
- I što ćemo sad?
- Šutjeti! Samo ćemo šutjeti! – reče.
- E pa to sam ti ja malo prije htio predložiti – počeh. – U stvari, ja ti ne znam šutjeti, i kada šutim, znaš…
- Slavene! - prekide me. - Jesmo li ovo završili?
Prostrijeli me ponovo nebeskim očima, i osjetih u njima čudesne putanje, i nove odgovore. Polako se sad smirivala, a ja čvrsto donio odluku da se igram s njenom borbom, i iskrenošću. Bio sam dirnut, uživao što vidim gromadnu planinu u njezinim riječima, i istinu koja me brani, koja me usmjeruje. Vidim sve one odgovore koji su uvijek bili neriješena pitanja: vidim i gdje sve prestaje, i gdje sve kao zakon postojanja otpočinje.
Ali, ja sam ipak s njima morao suočiti, bilo kako, i reći im neposredno što imam. Uhvatio sam zato trenutak njezine nepažnje, i munjevito potrčao niz stepenice, dolje, kada je i ona pošla za mnom, moleći me, i preklinjući da se vratim, da se dolje ne pojavljujem, da ništa ne govorim. Bila je večer u mom nesretnom okružju, u našem ružnom svijetu, u Sarajevu, u gradu koji je pokušavao da postoji. Oni su manje više svi sjedili ispred televizora.
- Čika Zijo! - počeh odmah oštrim glasom čim uđoh. – Znate što…
- Hajde sjedi Slavene – odmah me on dočeka. – Ovdje evo, među nas, čuvamo ti mjesto. Ja upravo mislim što je s tobom, i hoću da te zovnem.
Shvatio je u trenutku što je u pitanju, i imao nos za to, i uvijek s pravom riječju znao dočekati.
- Evo ovdje – nastavljao je – taman si došao, i vijesti samo što nisu počele.
Ali Svjetlana je iza mene nevidljivo me stiskala svojom sviješću, i opet misterijem. Oni su bili veliki sretnici, jer bilo tko da je nju imao, Boga je imao. Artemida je štitila njih svojom neponovljivom čednošću. Svjetlana je sreća bila, i u sreći, i u nesreći. Svim silama je pokušavala me primiriti, vjerujući izvjesno da ću napraviti neugodnu scenu, i pretpostavljala da će sada otpočeti erupcija mojega bijesa. Osjećala je dobro opasnost koja se ovdje nadvila.
– Sjedi Slavene – ubaci se teta Janja, – malo, s nama! Čuvamo ti mjesto.
Ali, da nešto pogrešno učinim, nisam mogao. Strijele iz očiju Dijane, boginje, su me vratolomno zaustavljale. Sve je to bilo vrjednije od onoga što mi je govoreno. Morao sam im reći ono što sam naumio, ali tako da sve tri strane budu zadovoljene. Što sam u ovom trenutku mogao govoriti?
- Čika Zijo: Znate što!
Počeo sam mirno, i neko vrijeme čekao, gdje je sve ovo uračunao u dar što mi je boginja poslala. Oni su pretrnuli od mog početka, osjećajući da se tu nešto sprema. Ipak sam se izborio za njihovu pažnju, kolika mi je bila potrebna.
- Ja mislim da biste vi ovdje negdje, eto tu u dvorištu, trebali podići meni jedan spomenik, evo ovdje iza ulaza. Toliko sam vam radosti i sreće pružio u ovom paklu, da mi se morate odužiti. Zovite Alen, velikog konceptualnog skulptora da vam počne praviti nacrte - rekoh. – Vremena treba za to, i nije jednostavno.
A oni ostadoše nijemi, jer su bili zbunjeni, kada sam nastavio:
- I neću da sjedim, ako vas interesira. I doći ću kasnije da vam kažem čudo neviđeno, koje sam otkrio, i stvari koje ne možete niti zamisliti.
I vratih se gore u stan, kada mi laknu, jer i njoj laknu istovremeno; pošto sam stvar pomjerio s mjesta, i riješio. Dao sam im do znanja da znam da postojim, i do znanja ono što sam osjećao. A ona je bila tu da me podrži, odobrovolji, i kaže mi kako je uz mene u svakoj situaciji, koju nisam mogao izvesti i kontrolirati sam, i kako je to zavezano za Dvor Artemide, boginje, i da je nepobjedivo. To večer smo svirali u oslobođeni, u svijetu koji je bio ropstvo, glazbu koja nas je oduvijek čekala, da je stvorimo. Bili smo u disonancama i sinkopama Šopena, onakvi kakvi smo željeli oduvijek sebe prepoznavati.






VIII.
UZNESENJE




Vrijeme koje je Hron, zbaci Nebo sa prijestolja - Urana - kao boga, koji je prvi boga u svemu. Nastade vrijeme, i sve ono što je prolazno i vremenito. Uran je prije toga vladao posvuda, i sve bilo kao u rajskome vrtu, dobro i vječno. Hron je bio jedan od njegovih šest sinova, majkom Zemljom (Gejom), te na polovini puta između prvog i posljednjeg, sin podmukao, kako već podmuklo može biti vrijeme. I što je mogao učiniti? Hron je odlučio podići se u visine, u stadije besmrtnih bogova, kao njegov otac, Uran, jednak svim bogovima. Zato svijetom zavlada sve vraško, i ostade pred opasnošću stalnog propadanja.
I Hron je vladalo tim svijetom sa svojim zakonima u vremenu, koji su bili vremenski, koji su bili djelomični. Osjećao je međutim da tu nešto fali, i znao je svoju slabost, jer se bojao svjetlosti, i više svjetlosti. I izvjesno i podsvjesno, on je strepio od višega svijeta, kako što svaki ograničen čovjek strepi od onoga što ga nadmašuje. Vrijeme je zato gutalo svoju djecu, i nije se smjelo igrati sa vječnošću, da ne postanu vječni bogovi. Ali Zeusa, jedinog od njegovih sinova, njegova majka sakri, a upravo među nimfama, koje ga odgojiše. On tako ostade; Bog, gotovo jednak Uranu, i jasno se kao gromovnik mogao prepoznati.
Govorio sam Svjetlani to, govoreći kako je grčka mitologija na svakom koraku praktična, i mistična, i opet realizam koji prelazi u mitologiju: koja opet sve može zatvoriti u misterij. Govorio sam joj to, govoreći kako se u duhu otkriva istina, koja se kasnije zaboravlja. Napolju je vladao mir, a na njezinu licu svjetlost bjeline, koja se prelijevala u sve boje nimfi, i misterijske vaseljenske svjetlosti. Opet je bila tu boginja u otkrivanju, i punini. Jer svjetlost njezina duhu je bila lepeza boja, koja se rasipa na rajski svijet osebujne prirode mnoštva.
- Tako mi sad imamo vremešne ljude u zakonu vremena, koji žive u svijetu sa svojim greškama, ali imamo i vječnost, duh vječnosti. Nastaje stravična borba – govorio sam - između duhova vječnosti i duhova vremena, koja se stalno vodi, i nikad ne prestaje. Ta borba ima svoju tragediju i mit, istinu koja je ono vječno, i koja je osobito vrijeme.
Ja sam i dalje nastavljao tražiti sedmu stranu svijeta, kako mi je Anastazija zadala, rastvarajući cjelokupnu duhovnost, i očekujući bijeg na neviđenu stranu koja mi je predodređena. Ludost moje pravilnosti je bila u tome, što je to drugim ljudima to bilo nemoguće. Govorio sam svijetu u kojem su skriveni svi svjetovi: govorio sam joj o algoritmima svjetlosti, o kratkim putovima besvijesti, koja je velika estetska i misterijska svijest.
- Ja svašta sada mislim, i drugačije mislim - govorila je ona to večer, - kako ranije nisam niti mogla zamisliti da ću misliti.
- Ali ja želim da ti shvatiš tragediju moje prirode – rekoh. - Ja nemam namjeru te pretjerano uvjeravati u nešto drugačije. Dovoljno je već da ti to izgovorim. Osjećam da kada ti to shvatiš, da će biti popravljeno.
Govorio sam to u osjećaju proviđenja života, jer sam ovdje vidio Antigonu ispred sebe, i vidio heroinu; koja je morala postati nimfa. Evo, svjedočim, ona je morala biti Božja tajna mog prvog otkrivanja.
I zaista sam mislio da ne postoji drugi način da čovjek otkrije istinu, nego tek tako, da prepoznajući se u simpatiji drugoga, liječi svoj egoizam. Ljubav je sakriva najsurovija strana duha, upravo zato što tu počinje najveći misterij. Tu počinje filozofska borba između Nine i Tatjane, između Anastasije i Valentine, između Dubravke i Darije; a za istinu koja je borba bogova. U svijetu se ona jednostavno ne može vidjeti; jer ljudi zaboravljeni u sebi, slijepu su pred najvećim predmetima. Traženje postojanje veće od samoga sebe. To je lutanje i gledanje; beskrajno pretpostavljanje greški i utapanje u njih. U toj zaluđenosti nastaje svijet koji se stalno mora perpetuirati i istraživati.

***
Ja sam Svjetlanu želio naučiti filozofiji, koju sam pretpostavljao. Bio sam beskrajno uporan u tome da je učim onome što nitko nikada nije znao. To sam postavljao kao zakon mojeg postojanja. Potajno sam je počeo učiti vaseljenskom programu Artemide, koji je bio novost - koja je stajala kao buduće čudo svemira - a što nitko nije mogao prihvatiti bez ludačke borbe. Zašto je to bilo njoj nužno da doživi? Sunčeve djevice su početak upućivanja u tajne, korak u vječnosti. U njoj sam ja to bolje nego itko od ljudi, shvaćao, i želio da otkrivam kao svoj dječački misterij.
Rekao sam joj da filozofija Dvora postoji, jer je prorok njezin postoji. Evo u ovoj sobi najtvrđeg realizma, na prvoj crti bojišnice, dokazujući slobodu svih svjetova, dokazujem jedan pravi svijet; u Artemidi dokazujem dubinu postojanja: dokazujem činjenicu mita, priče s idealizmom koji stvara ono što nikada drugačije ne može biti stvoreno.
- Gdje je svjetlost ubijena - rekoh joj, - na vlasti je mrak povezan sa ostatcima svjetlosti.
Upecah je tad pogledom ozbiljnije:
* pp - Svjetlana, ja sam dosta čuo o Valentini, velikoj nimfi, koja je crna svjetlost, i zastrašujuća svjetlost – govorio sam joj. - Na veliki put me vodi, koji je ključ. Anastasija mi je to u sibirskom tirkizu govorila, kada je i sve zamotavala u tajnu vaseljenskog otkrivanja. Svijet je uvijek problem, jer je on nastao iz egoizma prema svom imenu, i imenu božanskom, pa vaga neprestano.
- Mislim to što mi govoriš, i počinjem razumijevati, i zbunjujem se - reče mi.
Dodirnuvši njezino tijelo koje je drhtalo na prohladnom vjetru - a i zbog svega onoga što sam joj govorio - u trenu shvatih, da ona ovo nebeski podnosi. Ona je algoritam besvijesti, i kratki put moje svijesti. U njezinoj glavi je sukob najvećih bogova koji su ikad postojali. Pod mojom rukom osjetih da imam sakrivenu jednu vasionu ljudskih očekivanja, i vrijeme vječnosti, sa kojim ulazim u stvaranje novog vaseljenskog vremena.

***
A život je išao dalje svojim tijekom, svaki dan, i zadavao stalno svoje probleme, u borbi, i tražio svoje znakove postojanja i odgovore. U međuvremenu zadao sam sebi jedan zadatak, koji je samo na prvi pogled bio jednostavan. On je bio onakav, kakvog ga samo vodenjak može riješiti.
Oduvijek sam, od malena važio za talentiranog slikara, kada je to bila moja ljubav od djetinjstva, koju sam iznad svega uzimao. Tamara mi je oduvijek bila potpora, i davala veličinu, i stalno dolazila u moje misli snagom vizionarske svjetlosti, te snažno podupirala moju unutarnju umjetnost, i najavljivala ono što je riječima teško objasniti.
Slikao sam uvijek s punom odgovornošću; i neki su u tome vidjeli moju osobnost, neki moju strast, a oni malo mudriji osobitu nebesku viziju. Otpočinjao bih ih samim rasporedom boja i predmeta. Jedan nastavnik je moje radove u osnovnoj školi uzimao, pokazivao ih kao svoje. Meni to tad bilo pomalo i drago, ali ne pretjerano. Kasnije ga nisam poslušao da nastavim srednju likovnu školu, jer sam mislio da postoje bolja rješenja za mene, i mnoštvo neistraženog. Njegova ponuda je za mene bila suviše usmjerena.
Ali evo sada u ratu sam se iznenada toga sjetio, kada sam došao do izvjesnog slikarskog materijala, i htio svoje vizije uobličiti. Dobio sam čak strast za to; i činilo mi se da mom razumijevanju likovne percepcije nema kraja. Počeo sam pomalo da mislim, kako je to čak i bitna karika u kozmosu, koja mu nedostaje.
Imao sam veliko iskustvo s temperom, s akvarelom i gvašom, ali s uljem ne. S njim nikada nisam radio. Kada je to eto iznenada meni došlo pod ruku, i pružilo se kao prilika, mislio sam da će sve biti lako. Obećao sam Alenu u tom ozračju, da ću mu napraviti jedno djelo, koje će biti vizualizacija mojih snova, prikazan artemidski svijet strasti i istine, estetike i misterija, pa čak i koncepta. Osjetio sam da sve to treba živo predstaviti, u toj formi progovoriti, i jasnije progovoriti. Rekao sam mu da ću mu koliko sutra donijeti sliku, i da će mu to biti iznimno iskustvo - nepoznato do sada - te je moja procjena bila da će slika biti do kraja nedjeljnog dana gotova. Prionuo sam na posao i čitav dan mazao kistom u meni do tada nepoznatom mediju, pokušavajući da dobijem zamišljene oblike u dvodimenzionalnoj formi, koje bi trebale biti istine moje maštovitosti. One bi trebale da predstave moj idealizam, moj realizam i moj misticizam. Međutim, što se dogodilo? Za razliku od drugih tehnika s kojima sam radio, i koje su se držale medija vode, uljani svijet je tehnički funkcionirao potpuno drugačije. To je bilo meni nevjerojatno. Ja sam se borio, i borio koliko sam mogao, i veoma brzo u toj borbi bio zatečen. Pristup je od početka bio pogrešan. Pokušavao sam da dobijem odnose tame i svjetlosti, kako sam to navikavao u akvarelu, kada je sve bilo uzalud. Zbog toga sam postajao vremenom sve zbunjeni, a kasnije - ­kako je vrijeme odmicalo - sve više se svakim potezom zapetljavao. Stanje se rapidno pogoršavalo. Vrijeme je prolazilo i noć se primicala, a ja sam morao krenuti s gotovom djelom, koje nisam niti u naznakama imao. Čitava situacija je bila takva, da je moja likovna snaga već bila na izdisaju. Izgledalo mi je u jednom trenutku da će sve estetski biti izgubljeno, i da ću u očima prijatelja biti ponižen. Ali tada, kada se stvar lomila - u tom bez-izlazu i očaju, kada sam sve ludo ubrzavao, i postajao sve nespretniji – iznenada sam našao put.
Rješenja su često nevjerojatna, i sumanuta, i prije toga ih ne možeš tu niti pretpostaviti. Kada se jave, onda izgleda sve potpuno jednostavno. Kasnije ću to tumačiti kao krunski dokaz čudesa moje filozofije, i mojega obrata u proroštvu; moje odabranost; moje nad/nebeske prirode u svjetlosti. Sve boje mojih nimfi i svih čudesa, naprosto su se spajale u jedinstvo, koje se preda mnom javilo. Tirkizna, narančasta, kobaltno plava boja; te bordo, ljubičasta i žuta – zajedno sa crnom - stajale su sad kao razrađen i neodoljiv fundament. Ja sam imao odgovor. Pitanja više nisam trebao postavljati. Ali kako, i gdje? To nije bilo na slici koju sam radio, na mjestu koje sam opredijelio za to, nego na paleti na kojoj sam miješao boje, na šperploči koja mi je za to služila. Kada sam bacio pogled na to, sve mi je bilo jasno, i odmah sam odlučio to slijediti. Bio sam zadivljen vizuelizacijom svojih istina - igrom mraka i svjetlosti – i činilo mi se da bolje u tom smislu, se ne može ništa dramski zamisliti. Činjenice ljepote činile su se božanskim. Pomislio sam kako je ovo izniman put, i bio sretan znajući da će se to boginji svidjeti. Donio sam čvrstu odluku da to do Alena ponesem. Nakon toga sam mirno odahnuo.
Iako slika nije subražavala likove koje sam zamišljao, boje su bile postavljene u čudesnim odnosima, i nadomještale svaki moj prethodni pokušaj. Vidio sam njihove krajeve, i njihove početke. Shvatio sam da je to dobro, i da je sad opasno to dalje dirati. Došlo mi je u pravom trenutku to do svijesti, prije nego što sam ijednu grešku napravio. Sada sam na toj šperploči, s još nekoliko poteza zatvorio izvjesne cjeline - jako oprezan - i to pripremio za predaju. Odmah sam tu sliku ponio prema prijatelju, pošavši kroz podrumske prolaze i smišljajući razlog i priču oko ove istine, kako se to dogodilo. Usput sam sreo Damira, koji je uvijek tuda u prolazima volio sa mnom stati, te mu sve ispričao. On je u jednom trenutku ostao zadivljen. Klimao je glavom, i neke stvari objašnjavao s izuzetnom lucidnošću. Sve je tumačio s načelima moje podsvijesti, rekavši da je ona odigrala glavnu ulogu.
- Pa to je zaista osobito - reče, - pogotovu što sve bolje iskazuješ nego riječima.
- Stvarno to misliš? - upitah ga obradovan.
- A kako bih mislio? - odgovori mi. - Poslije ovoga, ništa se ne treba misliti: mišljenje je besmisleno.
Dao mi je u pravom trenutku pravi komentar, i ohrabrenje, i iz mrtvih me vratio. Moja slikarska umjetnost je eto preživjela. Uz to mi je rekao da je moj svijet izdala moja svijest, ali ga je doradila moja podsvijest – kako to i jeste.
- S razumom bi sve pokvario – nastavio je, - i ništa ti ne bi vrijedilo. Vidiš kako tvoja intuicija slaže odnose, koji su u suglasju sa tvojim kozmosom, a koji tvoja svijest očekuje - reče mi: – otvara se sakriveno. Ti u stvari ne možeš racionalizirati svoj misterij, zato što se on i ne može racionalizirati. Nemoj ni pokušavati. A i to je razlog stalne vaše svađe oko konceptualne umjetnosti.
Potom se okrenu pošto je već pošao prema svom stanu:
- Zato se čuvaj svoje svijesti, i razuma; i nemoj puno razmišljati.
I rastali se u tom raspoloženju, koje je kod meni već bilo iznimno, i podignuto, kada sam ja odnio sliku Alenu, a on me dočekao s ugodnim iznenađenjem. Konstatacijom je bila, kako eto to od mene nikad ne bi očekivao. On nikada ne bi mogao pretpostavit da ću tako nešto apstraktno naslikati, kako je on to zvao, i sa svoje strane bio konceptualno radostan. Ja sam sa svoje strane bio obradovan što sam stvar riješio, na najbolji mogući način, i nisam dalje o tome trebao razmišljati. Bilo je to ipak sve u suglasnosti sa mojim životom, i sa onim što sam govorio: s idealizmom koji sam vidio u snu; te imalo i jaku simboličku poruku.
Mislio sam kasnije u vezi sa svim onim što mi se ovdje događa kako je stvar za mene jednostavna. Ako netko razmišlja o filozofiji, a nije Božji posvećenik, sigurno će negdje pogriješiti. Ako se s filozofijom pokušava tumačiti umjetnost, sigurno će se otići u nesuvislo pitanje, i stvoriti ludi sustav pojmova. Svojstvo ljepote je u duhu, kojega podržava naš besvjesni dio prirode. Zato je odgovor na najviše pitanje estetike, svojevrsni ekces. On se uvijek dogodi kada je najviše potrebno.
Ljudsko viđenje po rođenju, jeste jedno maglovito viđenje boja, koje se razdanjuju. Ljudsko viđenje svijeta po ređenju, jeste početak umjetnosti. Oni kada odrastu počnu zaboravljati to, i počnu se toga pogrešno sjećati. Jedinstvo se prekriva. Čovjek se obrazuje svijetom u vremenu, koji je razumska greška o najvišu vrijednost, što se sve više zapetljava. Činjenice postojanja ga udaljavaju od Početka, i on čak počinje Boga ismijavati. O nimfama se ne zna, i gotovo ništa dobro ne govori, nego kao o mitologiji u negativnom kontekstu. Vidljivi svijet se pretpostavlja kao ono prvo, a njegovi zakoni zornost – u racionalnom svijetu - mistificiraju do božanskog skrivenog stanja, koje se više ne uspijeva vidjeti.

***
To večer sam ponovo bio sa Svjetlanom, i učio je, i govorio joj i više nego što sam trebao, i više nego što je ona mogla da podnese. Meni je bilo važno da je učim, i važno da dokazujem svoju pravilnu misao, svoj misterij. Govorio sam joj da je postojanje drugoga proroka u svijetu, uvijek suprotnost prvome, i veliki problem; i meni i mojoj istini veliki ovdje problem. Govorio sam joj da nitko danas na zemlji to ne razumije.
- Postojanje Anastasije je tvoj problem, i dokaz, i veliko pitanje – rekoh – Svjetlana, ali sve se opet vrača k tebi, i na početak. Govorio sam joj u vezi sa prethodnim, jer sam joj sve morao govoriti, i ona je bila moj jedini stvarni dokaz.
- Ta nimfa mi je stalno za petama – poče, - i osjećam kako mi već za vrat puše. Čim se probudim čujem njen glas, i ona mi već dolazi u san, i govori i kad ti govoriš, i kad ti ne govoriš. Kad već postajem kao ona, gubim svoju vlastitost. Slavene, a što misliš, kako bi bilo da promijenim ime? Kako bi to bilo?
- Ona je ljubavi tvoja riječ na nebu – rekoh – Stalno te opominjem na poštovanje i razumijevanje. Neki porivi mi nažalost ne dopuštaju da postanem normalan. Moja dubina je neizlječiva, i to trebaš početi razumijevati.
- Možda nam to daje dobar znak – reče.
- Možda! Dobivaš konačno putokaz – odgovorih.
Soba je taj dan, i to večer - i u tom vječnom vremenu - bila ispunjena ugodnom svjetlošću, i istinom njene poniznosti i prihvaćanja. Nastojeći da budem uvjerljiv, govorio sam iskazujući artemidski svijet snova, onako kako sam najbolje znao. Otvorio sam u sebi vječni prostor beskrajnih prolaza, kada je to bilo govorenje prve istine mog proroštva. Dobivao sam čudesne nagovijesti i tumačenja, i sve opet na svoj način zatvarao.
- Rat – rekoh – kao granična situacija duha, je brisani prostor misli, i osobito proviđenje. On u osnovi ima novo stvaranje. On je mjesto gdje se otkrivaju algoritmi Univerzuma, i opet sakrivaju. Rat u tananoj formi jeste istina pećinskog čovjeka, koji zove svoga proroka.
* pp I ovdje sam pokušao istovremeno da postavim umjetnosti Tamare, i proroštvo Doroteje: onih koje nastupaju neraskidive, koje su vječno jedinstvo. Govorio sam joj, govoreći da se historija piše po sili tragedije, i po ekstazi i egzodusu, kada se sve stavlja u verbalni kod. A sila Boga ne moli, više, jer je već davno negdje ona njega izmolila, i dobila to; i ima kredit koji je drži da nevjerojatno može podnijeti.
* pp Koliko je ona mene u tome razumijevala, sada je ovdje veliko pitanje, ali izvjesno nešto. Ja sam govorio drugačije od drugih. Sve je to ona mogla razumijevati osobito. Ovo je metafizički pokret povijesnog izmišljanja svijeta, i nitko to do sada nije mogao pretpostaviti. Svjetlana je bila moćna, i intuitivna: i, ja sam u nju vjerovao. Govorio sam joj da vrijeme stalno otpočinjanje iz vječnosti našeg sopstva, po nimfama - po Tatjani i Nini, po Ivani i Anastasiji – jer smo to mi, i govorio da je to božanski program. Kasnije se ta velika početnost gubi u metastazi riječi, koje donose razumske ljudske potrebe.
Ipak, kako god bilo, Svjetlana je polako učila moj svijet, i nadmašivala već sve druge s kojima sam govorio. Bila je u tome osobita i veličanstvena i uzvišena, i sve moje želje i nade ispunjavala. Ona je mogla na ovom putu pomoći mi na nevjerojatan način, i onako kako niti ja sam nisam znao. Sada mi je najjednostavnije govorila:
* pp - Sjećaš se kada si me učio o razlici između nirvaničnog i ekstatičnog, u svijetu filozofije, i govorio o bitnoj razlici na putu mišljenja? Sjećaš li se? Sjećaš li se da si mi tada rekao, da je to razlika između pasivnog i aktivnog načela? – pitala me. - Tada sam pomalo bila zbunjena s tim, ali sam se polako navikavala: počela sam da vjerujem.
- Sjećam se, ali bi prije toga trebala savladati mnoge važne stvari - odgovorih.
- Razmišljala sam, i to je veliki plus u tvojoj domišljatosti. Ne možeš sve pripisati Objavi, i nimfama. U prvom slučaju je duh smiren, u pripravi Boga navješten, a u drugom se ostvaruje? To si rekao! Nešto sam osjećala, i nastavila misliti, i sada znam zašto mi je nešto ranije izmicalo.
- Ali ja sam to iz drugog razloga govorio, Svjetlana, i to je sad predaleko - počeh je upozoravati.
- Čini ti se – odgovori. – To je jednostavno, i to sam shvatila neodoljivo. Dogodilo mi se to iz puna srca, i sada osjećam da se sabija sve u jedinstvo, i progovara drugim jezikom. Razumjela sam algoritme koje si spominjao, i to ti govorim.
Iznenadi me sad silina njezine misli, i jednostavnost, i ostavi nijemog. Zatim zašuti neko vrijeme, i okrenu se prema prostranoj stepskoj svjetlosti; k duhovnosti koja leti vjetrom k vječnosti, u misteriju trojke, s nimfama koje trebaju doći – i dolaze – ovdje, koje jurišaju k nečemu gdje je spas, pa se ponovo vrati pogledom prema meni.
- I tu stranu svijeta - nastavila je, - koju tražiš, ti si već na neki način našao, ali još ne znaš, i boriš se u jednom trenutku pogrešno. Nisi je tražio među ljudima; i taj svijet koji mrziš te kažnjava. Ti ga tvrdoglavo ponižavaš. To ti tvoja Svjetlana govori, a to je isto kao da ti Anastasija govori. Sjećaš se svojega zaborava, o kojem si govorio, i kojeg trebaš vratiti u sjećanje. Meni je to rečeno s mjesta najviše odgovornosti.
Iznenadi me i izludi s tim, i ponovo shvatih svoje pretjerivanje. Govorila je s granice samoga govorenja. Pod tim utiskom bih uznesen, oduševljen u njezinoj probojnosti, jer je mislila ispred, daleko, i živjela mišljenje koje je tek kasnije dolazilo. Ona je jednostavno previše brzo napredovala.

**** Učenja
Ponovo sam sa svojim mislima u toj noći uhvaćen u klopku; i s činjenicom da je sve oko mene vratolomno događalo. Dobio sam udar duha i svjetlosti, i ušao ponovo u sebe, kada me izbaci ponovo među sve svjetove, u dimenzije procijepa među vremenima. Mani se približi narančasti svijet. Bi to boja svijeta koja me opkoli, i bih oslobođen i zarobljen u tom pitanju; i uzdignut u tom odgovoru. Moja druga svjetlost mi progovori, i učini mi se moćnija nego ikad, u svojoj ljepoti; a ja bih sretan što mi Nina dolazi, što me pogađa u srce, i brine se za moje odgovore. Ona je ljepota u proroštva, i sve vječne boje iz nje govore.
- Sad možeš osjetiti da čitam tvoju podsvijest - reče Nina čim se nacrta u sobi. - To je tvoje najvažnije u svijesti.
Potom nastavi:
- Malo ropstvo koje ti narančasta svjetlost daje, je ona sloboda koju ti tirkiz otvara. Mi smo bliznakinje. Tu razliku sad zamjećuješ, ali ipak moraš misliti. Ja znam da ti to ne voliš, ali pokušaj. Na dobrom si putu, i usvajaš znakove tvoga porasta, i odgovore koji će te voditi.
- Nina, volio bih ti nešto objasniti... – počeh, kada me prekide.
- Nemoj mi ništa objašnjavati, i govoriti sa svojom sviješću, jer si još uvijek u lutanjima! – reče mi. - Vidim dobro gdje stojiš, što te inspirira i drži: kud si krenuo. Ne trebam tvoja tumačenja naknadna u vremenu. Ima nešto veliko sad što ide naprijed. Stalno moraš biti na oprezan, a ja ću te opominjati.
Bih ipak malo zbunjen, ali i zadovoljan, i shvatih da se samo trebam sve prepustiti njima, i biti s njima u dogovoru; i misliti njihove boje i znakove; njih koje mi dolaze. Način na koji mi one dolaze je način na koji se postaje prorokom. Zašto bi mi se uzalud javljale, ako to ne bi bilo osobito.
- Ti si bliznakinja tirkizne svjetlosti – počeh, - i one koju gotovo ne možeš zamisliti.
- Da, i zato ti mogu reći tajnu, Slavene – reče. – Ali gledaj: Ja ti nju stalno govorim.
- Ako me Nina sad ostaviš, pogotovu sad kada to čujem, skroz sam naskroz izgubljen. Znaš da je Anastasija suviše visoko, i ona mi govori drugačije, ali isto, i potpuno u misteriju. Volio bih se s njom posvađati jednom, da je vidim drugačije. Ona od mene očekuje veliko otkriće, koje i sama zna. Izvjesno moje misli lakše razrješuje, nego itko, i jednim potezom. Što ona to od mene očekuje?
- Ali ti ne razumiješ da kad si sa mnom, i kad razgovaraš, s kim razgovaraš; i kada si s Anastasijom i kad razgovaraš, s kim razgovaraš. Tvoja tajna sazrijeva. Ni s Tanjom kad razgovaraš, ne znaš s kim razgovaraš.
- A tko bi trebao mi to objašnjavati? – upitah.
- Ja sam ljepota, i trebao bi se uvijek obradovati kada dođem, jer ja već svojim dolaskom potvrđujem bogove. A što si ljut, je zato što si tvrdoglav – reče mi Nina. - Netko te mora naučiti tvojemu početku, Slavene, a ja sam ono što običnom pogledu izmiče. Moraš biti strpljiv i spreman u svakom trenu, i znati u svakom trenu ono što je potrebno.
I sada je opet šutjela, kada je njezina šutnja prodirala u moju bit, i uzbuđivala moju jednostavnost; podizala strepnju kao opomenu prema nebesima. Osjećao sam ledeni vjetar koji puše, vjetar daleke svjetlosti. Ja sam uspoređivao nju sa svim mogućim. Misleći na prethodni naš razgovor o ljepoti - u kojem me opomenula – uspoređivao sam je sa vremenom koje je živio. Iz toga sam donosio odluku da je ona jednostavna. Zaista je Anastazija bila nedostižna, kada je izgledom nadmašivala sve druge pretpostavke o postojanju. Iz svijesti u trenu odlazila je u podsvijest, ujedinjujući tamo sve tajne, i govoreći ono što se ne može govoriti; razmišljajući na način na koji se na ne može misliti. Sada sam je morao opomenuti, i to se moralo dogoditi da je ne uvrijedim.
- Ipak Nina, oprosti: tirkiz je moj svijet nedodirljivi, i čudesan. Besmisleno je da dalje raspravljamo. To je problem koji se u trenu razrješava. Moraš to progutati, koliko god te diralo, o koliko god shvaćala i više od toga. Ja ću uvijek nju najviše voljeti.
- Pa rekla sam ti, i ništa ti drugo i ne govorim, i ne trebaš se pravdati. Samo je Artemida ravna njoj u čitavoj vječnosti. A tvoja intuicija vodenjaka je ubitačna – govorila je Nina, - i ludilo za filozofe i proroke: i raj i pakao. S tim se sjedinjuješ, i živiš istovremeno s pitanjima bez odgovora, i s odgovorima za pitanja koja nikada i nisi postavio.
Ja sam znao da s njom mogu sve riješiti, postići najviše visine, propasti do potpunosti. To je sudbina sljedbenika prvog. Ali, Anastasija je iskušenje koje se ne može odbiti. Tko je nije vidio, ništa ne može pretpostavi. Zato me Nina opominje da se koncentriram, govoreći mi da ako izgubim nju, biti će kao da se nikada nisam ni pojavio.
- Znaš kako je Artemidino oko i srdito i blago istovremeno – govorila je, - te njezina duša i nježna, i rascijepljena. Njezino je prvo ime među bogovima.
Bila je dovitljiva Nina u tom govoru, i iskrena i uzdignuta. Dolje to svijet ne može razumjeti. Ljepota je to znala. Govorila je riječi koje su makar bile stvarne, i koje sam makar mogao prepoznati.
– Ako izgubiš nju prije uznesenja, svi će bogovi skočiti, i udariti na tebe. Tko će te braniti? Ako izgubiš nju prije nego što je dobiješ, nećeš znati gdje si bio, gdje si se našao. Nepredvidiv si u vlasti Urana, i neponovljiv; i pomalo dalek za svijet. Ti si u svijetu zbunjujući. A mi to nikada nećemo zaboraviti.
- Ludi na zemlji proroka ne razumiju - rekoh.
- Da, i zbunjeni su kada dođe. Pokušavaju se snaći, i neko vrijeme, čak nekoliko stoljeća se valjaju u greškama, da bi se vukla povijest u vremenu – nastavi Nina. - U podsvijesti vodenjaka, međutim, krije se iskaz koji mora izaći van, i misiju izvršiti.
Nina je govorila, kao da je najavljivala u govorenju ono što je meni najvažnije. Ona je ljepotom razbijala kodove svijeta, i govorila veće od onoga što je ljudima dopušteno. Time je dokazala da tražim ipak odgovor na pitanje koje se ne može postaviti. Tu su svi proroci u jednome, u ljepoti, u otkrivanju, u jednoj svjetlosti. Parmenid je bio na Dvoru takvog jedinstva, jednom među ljudima otpočeo filozofiju. Odveden kočijama sunčevih djevica, dana mu je slika prve i posljednje mudrosti. On je znao. On je zapisao taj odgovor, i drugi su to kasnije tumačili to na svoj način, ali uglavnom pogrešno. Artemida je govorila, i on je to čuo.
- Vidim da nisi zaboravio moje narančasto ime, i vidim da sam sve postigla - doda Nina. - Tamara će ti jednog dana osobito govoriti. Otkriti ćeš ljepotu vaseljenskog govora, kakvu nikada nitko nije čuo, jer si pošao iz misterija. Ona će ti vječno govoriti, i ti ćeš vječno biti otkriven.
Kasnije mi je rekla da ću biti onaj u kojeg će ljudi vjerovati. Četvrta nimfa Artemide će biti sretna kada to postigne. Ona stoji iza nje i Tatjana, i stalno ih opominje, govoreći da je zapostavljena, i nepravedno zapostavljena, jer sve na kraju u njene ruke dođe. Ona mora tajnu otkriti. Ti ćeš moći da potvrdiš svoje postojanje, i s njim ćeš se sjedinjavati.

***
Ali malo kasnije pošto mi Nina ode, pojavi se druga svjetlost, iz točke svjetlosti, i prelijepa žuta boja me obasja. Dubravka mi dođe, i progovori. Sedma nimfa u Univerzumu. Srdito mi se u prvom trenutku obrati, i sada je govorila kao da je pamet izgubila. Ljutila se na moju nepopustljivost, i htjela je tome stati u kraj, i razumjeti:
- Istina je u pitanju, Slavene, kako ti to nije jasno, i nemoj me sad nervirati. Promatram te već dugo, i dolazim, i tu sam sad da ti kažem. Samo kada bi to shvatio.
Dubravka mi se sad morala pojaviti, i sad mi je osobito morala doći. Istina je uvijek ta koja se ljuti, i na nju sam zaboravio; u svemu ovome nisam na nju mislio dovoljno. Sada me ona osobito iskušavala, opominjala s nečim od čega nisam mogao pobjeći; i s nečim što me dodiruje. Govorila je kako sam već istinu uspio naći, i da sam je opet zaboravio.
- U procjepima između mraka i svjetlosti, gdje se pronalaziš, mene zoveš. Ali nešto zaboravljaš – reče mi. – Istina je nekada laž, koja se u svijetu postavlja kao pravilnost. Istina koju ti znaš, nije uvijek ona koju trebaš znati. Treba malo i zaboravljati. Svijet nekada trpi proroka, i uništavati, i opet nakon toga slijedi.
– I to trebam znati?!
- I tome se trebaš nadati. Treba razumjeti kodove, i istine koje su nekada djelotvorne. Treba razumjeti razloge pogrešna proroštva.
Zamolila me Dubravka da to učinim, i to me nije ljutilo. Osposobljavalo me to za moju misiju.
- Ja se moram srditi – reče mi, - kada vidim ovakav svijet, i te dvije svjetlosti; i tebe kako se zbunjuješ u tim svjetovima. Čak nimfe su nesmotrene, i zato sam došla. One znaju istrčavati, i griješiti, ali njihovo znanje je sad tebi neupotrebljivo. Istina je nekada nevjerojatna.
- Ona je Dubravka nemoguća! – rekoh.
- I nemoj mene i Vanju nikada uspoređivati, jer je to nemoguće. Ona je čudo. Kada ti se javi prvi put, u ono vrijeme nas ne smiješ pomiješati.
- Ali nju još nisam vidio - rekoh. - Čak moram priznati da sam nju davno naslutio, i to je bio san, čak više od sna, i kao crnu zmiju zle svjetlosti. Sada ti moram priznati da se tom susretu i ne radujem.
- Misliš?! - reče mi. – Ti si siguran?
- Podsjeća me na jedan trenutak iz djetinjstva; navješćuju velike stvari oko toga, uzbuđuje - nastavih.
- Ja sa tvojim lutanjima moram boriti, i srditi; jer moj zadatak je red pod svim uvjetima, Slavene. Mene moraju podnositi svi proroci, i ime Dubravke moraju znati, i govoriti. Ja ne otkrivam nove algoritme svjetova, ali već stvorene držim čvrsto mogućim. Kada prođu, za druge se možemo dogovoriti.
- A sedma strana svijeta je i u tvojoj vlasti, i vidokrugu, Dubravka? – upitah.
- Svi znaju da postojim, i umjesto da mi se okrenu, i sebi okrenu, biježe – reče.
- Istina je uvijek problem! – prekidoh je.
- Istina je uvijek problem, ali i prednost – nastavi; - i ako jedan svijet postoji, po istini postoji.
Žuto umivena nimfa potom se nasmija, govoreći i dalje pomalo srdito, i opominjući me i dalje, rekavši mi da ne tražim pogrešna izlaza. Ona mi je govorila da je ovaj svijet veliki, zato što je zamišljen u istini da bude velik, i zato što je to u prorokovoj glavi stajalo. Ja sam to znao, i nikada to znanje nisam ljudima uspio izgovoriti.
- Anjastasija je nepredvidiva i nedostižna – govorila mi je Dubravka, dalje, - a Ivana je vratolomna, kao heroina. Ona te iskušava osobito. Tanja je posebna priča koju možda nikada nećeš dokučiti. Ti dolaziš iz misterija, u najveće pitanje i ulaziš u realizam, ali ne zaboravljaš misterij. Ono što ti je svijest, veliko je, kao što je ljudima besvijest. Mi otvaramo putanje i nudimo mnoštvo stvarnosti da se razriješiš. Tamara će ti s Dorotejom govoriti, na kraju, i to će govorenje utvrditi artemidski misterij.
– Ja to znam, ali je to znanje ludo - rekoh.
- Ali ja ti predlažem da staneš – reče mi Dubravka, nimfa istine i vječne srditosti. - Ti već govoriš što u biti jeste početo proroštvo.
- Ja otkrivam, i misterij najavljujem.
- Istina je jaka i neće se nikada predati. Ponekad je i nedostižna. Svijet je sulud, i ja moram držati jasnim odgovore. Upamti - nastavila je: - Moja srdžba je dokaz da je u Početku nešto uznemireno.
Počela je hodati po sobi u znak svoje uzbuđenosti, dokazujući mi je sad, pogotovu, da je velike stvari je mogla osjetiti.
- I ovdje si ti, i ne smiješ pogriješiti. Stvar je dovedena da granice, i istina će eksplodirati, i svi možemo poludjeti.
- Svi ćete vi poludjeti, samo ja trebam ostati normalan, i to slušati?!
- Da, ti moraš normalnim biti; ili ludim, a to ti je isto, ako si normalan – reče. - Ako se pojavi tvoja greška, to će biti gore nego da se i nisi pojavio.
* jjj Dubravka je zaista znala govoriti, i osjećala što mi treba, i kada se treba pojaviti. Bila je jednostavna i dostojanstvena, praktična i čista. Bila je neodoljiva. Odgovarala je na jednu stvrajuću istinu, koja je sva moja bit. Ona je ovaj svijet željela takvog misliti.
- Jedan svijet ne ruši – odgovorila mi je, - dok se drugi ne uzdigne. Problem je razumijevanja.
- Postoji samo jedan odgovor – rekoh, - veliki, Dubravka, koji u sebi sadrži sva pitanja. Samo jedan!
Ona me pogleda.
- Ti si već dugo u ovome, i vidim tvoju radost. Nemoj zaboraviti ovo posljednje što si rekao!
- Osjećanje je meni veoma važno. Istina je uvijek programirana od proroka, kada govori na zemlji, a koja ništa ne zna. Ali on dobro osjeća. On zna što treba govoriti.
- Razmišljaj o tome što si rekao! – upozori me Dubravka.
- Sve sam razmislio, i ništa me neće zaustaviti.
- Što je tebi važno da se čitav svijet mijenja? – upita me ispitivački.
- Nisi u pravu, i pogrešno si procijenila, Dubravka, - rekoh joj. – Ja ga samo dograđujem njega na mjestima gdje je potrebno.
- Vidim to svojim očima, i nije baš tako; i ja vidim u tvojim očima srditost, i moju srditost. Ali to me raduje, i to me vrača na moj početak.
I dok je Dubravka to meni govorila, bila je pomalo ljuta, ali i zbog moje odlučnosti, smirena. Ona je vidjela da neću popustiti. Osjetila je djela mnogih nimfi na meni. Neobično sam rastao. Ja sam sad nju zavolio. Otišla je rekavši mi se da se Uran bliži, i Nebo postaje moje, i uzvišeno; te da sam već svima velika mora, i obaveza. Treba s tim završiti. Opet me je napomenula da razmislim o tome što sam počeo. Otišla je rekavši mi da je s razlogom došla, i da s velikom radošću odlazi.

***
Bio sam ponovo u svom svijetu, budan, probuđen od moje zemaljske nimfe, u sobi okrenutoj prema Rusiji, s vječnošću; i shvaćao kako su sva bića koja proizvode veliki svijet, velika, zato što beskrajno hoće da budu velika. Njihovo postojanje ostale ljude uznemiruje.
Mislio sam to, kada sam imao ispred sebe Svjetlanu, gledajući je i uspoređujući s svim nimfama koje su mi dolazile. Njezina pojava mi se sve moćnije otvarala. Sada sam osjećao božanski put kako mi se rasprostire, i polako zaokružuje artemidsku filozofiju. Netko je ovdje postao budan, i postao biće najviše svjesnosti. Bog Hipnos mi je pomagao u uspavljivanju ljudi, koji su mi trebali, koji su imali dobro buđenje, i koji su mi se otkrivali. Kada sam shvatio da odnos među velikim bićima je jednostavan, dobio sam krila, i letio. Sva ova prethodnica nimfi koje su mi dolazila, samo je prikazala meni skrivenu moju mudrost, poticale život i herojstvo i dokazivala ljepotu i misterij. Moja dubina je savršeno se upotpunjavala.
Svjetlana je mogla postaviti novi početak, i u njoj sam osjećao vječni zakon pročišćenja. Održala mi je zadnji put lekciju, iz čega sam izvukao pouku postojanja, i tajnu života, i duhovnu uputu. Bila je kao Anastazija, nimfa, kada sam strepio ispred nje kao dijete pred misterijem. Ona je sada govorila praktično:
- Nećeš mi vjerovati, i onoga trenutka kada sam i gimnaziji zamrzila filozofiju, ja sam je otkrila. Znam sad zašto sam je zamrzila. I onoga trenutka kada sam se susrela s tobom, potvrdila sam taj razlog: i rastajem se od predrasuda.
- I...?
- I počela sam čisto misliti - reče mi.
- To je? - upitah.
- Čitala sam pomalo Augustina, i Platona, Rusoa i Ničea, jer su stajali u našoj biblioteci. Oni su mi dragi.
- A drugi? – upitah.
- Gori su! - reče mi.
- Gori?! I što si odlučila? - upitah.
- Ništa... Odlučila sam da ti to kažem. Eto! - reče.
Duga smeđa kosa joj je u tom trenu lelujala sjevernom vjetru, prizivajući u meni ponos, da ostane dostojanstven u svim odlukama, da ne popustim. Čvrsto je svojim rukama stisnula moje, tražeći moj pogled da joj potvrdim ono što bi ona možda željela čuti. Bila je tu nedostižna da me opčini. Ja sam se uspinjao gore po svim njezinim mislima, nagovijestima, očekivanjima, pretpostavljajući kraj kakvog sam priželjkivao. Ostali smo dugo to večer zamišljeni, gledajući se pogledima, koji su bili naši, kada su nam se misli sjedinjavale.

***
I bljesnu mi malo kasnije u sobi, kada se rastadosmo, opet sveopća svjetlost, i duh ponesen u misli i tvorbi svih svjetova. Pomislih kako je to Anastasija, jer mi se najavljivalo uznesenje, i obradovah se tim, te pokušah koncentrirati. Ali dogodi se sve drugačije, i opet se sav svijet oko mene se pretvori u narančastu boju, i vidjeh kako ljepota kao temeljni dragulj Univerzuma se pojavljuje, jer Nina mi je sad tu, i nju bi trebalo slijediti.
- Zar se tako dočekuje, s tolikim sumnjama, druga među svim svjetovima? - upita me Nina. – Ja sam druga u misteriju. I što ti je Dubravka govorila?
- Nina, molim te, ti znaš koliko sam već se napatio, i ovo nam kraja. Znaš gdje sam, i koliko sam se već popeo, i kakve su oluje i orkani na ovim visinama? Svi putovi su sada nevjerojatni, i normalan čovjek to ne može podnijeti. Anastasija očekuje od mene nemoguće. Sada mi se tovare mnogi svi proroci, da ih nosim, pobjeđujem. Ja se moram hrvati s onima koji su ikada najbolje govorili.
A ona me opominje na istinu, i reče kako mi je to zapovjeđeno, i da na to prvo moram misliti.
– Ali ona u tirkiznoj boji me ludo goni, osjećam to, i ne mogu joj odoljeti.
- Je li to moj poraz? – upita.
- Ti me stalno ljepotom zoveš, Nina, i s tobom ulazim u nešto nevjerojatno – rekoh; - a onda ona dođe sa svojom istinom. Zašto bi se to razlikovalo?
- Ljepota je opasna, i s njom se ne treba bezumno igrati. Vrlo je lako s njom ući u mitologije, uzdići se, biti osobit.
- Ja najbolje razumijem Nina, što od tebe trpe svjetovi. Ali ti postojiš drugačije nego Anastasija, i vidiš se, a ona je kao eter, i ne vidi se, i gotovo se ne vidi. Onda moćno odjednom se ispred mene uzdigne: sva vaseljena uzdrhti.
- Ona – odgovori mi – je pitanje bez dogovora, koje se onda pretvara u milijun novih pitanja.
- I tako može ići do beskraja... Nina – pogledah je u oči: - Riješi već jadnom ovo, molim te! Ne možeš znati kako je meni na zemlji, i koliko dolje živim u procijepu; koliko me dolje ljudi žele podcijeniti, uništiti. Rezultata nema, a ja s najvećim govorim. Zemlja je za proroke i božje sinove, i miljenike sunčevih djevica, surova. Ja se trudim koliko mogu, i vas uzvisujem, i sve vaše veličine, ali sam sve više tonem. Svi žele zlo, i meni žele zlo, i vama žele zlo, i oni ne i znaju da žele zlo. Ja drugačije ne mogu to vidjeti.
- Treba i to iskustvo znati, Slavene - reče mi, - i iskusiti. Treba i drugačije misliti.
- Bila mi je Dubravka, beskrajno ljuta, i govorila mi da vi ostale nimfe zaboravljate na nju. Ja vam se u tome pomalo pridružujem. A istinu nitko ne smije zaobići. Rekla mi je da dolazite samo da bi me podizale, ne razmišljajući o žurbi i načelima. A ona prepoznaje činjenicu brzopletosti, i vidi kako se sve može zapetljati. Nemoj njen osjećaj da podcjenjuješ!
- Tu brzinu ti izazivaš, Slavene – odgovori.
- Napominje me da ništa bez nje ne smijemo činiti.
- Ona je istina iz artemidskog misterija, i ona zna, Slavene, kao što i mi znamo. Milenij svjetskog vremena može proći dok se takav prorok ne pojavi. Tko će se onda ovoga sjetiti.
Beskrajno duboko i smrtno ozbiljno me Nina razumijevala, i nije ostala zatečena. Radosna je bila što sad sa mnom govori. Mogla je sad ustvrditi da su iskušenja beskrajna i kod njih, nimfi, i da je to razumljivo samo u misteriju. I ona se nije slagala s brzinom koja je zauzeta, i koja naprosto leti, ali mi je napomenula da ne odlučuje ona, nego ja i Anastazija, i Artemida, naravno. Govorila je:
* jjj - Ti postavljaš nesnosna pitanja i pritišćeš moju stvarnost. Boginja ti još uvijek čisto se ne javlja. Dobivaš ludačka proroštva, i nitko to ne razumje, ali ona probijaju svoje naprijed, što želi probiti. Ljepotu moćno imaš, i konci ti se u rukama sabiru. Stvar će eksplodirati. Brzo ćeš biti iznenađen. Nećeš se odmah znati snaći, ali ćeš uspijevati. Svaki moj dolazak ti pomaže.
Morala se braniti od mene, Nina, i očito to neodoljivo činila. Volio sam je do beskraja, iako sam se s njom često ovako svađao. Znao sam da je borba između teoloških vođa - teozofa i mistika – ka koja se u njoj, i u estetici, najbolje podnosi, i sigurno dobiva. To je borba na život i smrt, koja se tu ne može izgubiti. Ako si s ljepotom jak, jak si u misteriju. Ako tu borbu ja s njom ne mogu dobiti, onda je nitko ne može dobiti.


***
* jjj I čekao sam taj dan, i nadao se da će mi doći - kao ono beskrajno – svjetlost - najveća svjetlost, i to i dobio. I bljesnu opet ispred mene duh u istini, i zasja i to se dogodi. Zapali se Univerzum od tirkiza ispred mene, i pretvori u moja osjećanja, te ona usplamtješe. Vidio sam svjetlost u svjetlosti, naslutio svjetlost svih svjetova. Bljesnu prvo čista bijela svjetlost, ispred mene, i u trenutku se pretvori u prvu nimfu moje vječnosti. Jedno vrijeme ostadoh šuteći, i duboko razmišljajući. Pogledah je i upitah što će se dogoditi, i jesu li moje molba prema Artemidi uzaludne.
- Nisi mene dobro slušao, i znao tko sam, i što najavljujem - reče mi Anastasija. – Ja sam prva nimfa Dvora Artemide boginje, u prostoru stratosfere duha i tvorenja svih svjetova.
- Mislim koliko najviše mogu, Anja.
- I što si otkrio? – upita zagonetno.
- Mislim da je sve suludo i nevjerojatno. Nina mi je rekla da si jednom od mene došla povrijeđena, i da je to sviju uzbudilo.
- Nitko mene ne može dodirnuti, a da Artemidu ne dodirne, a da Boga ne dodirne – odgovori. – A ti si usnio jednom grešku, i ustremio si se na stranu koja je nepotrebna.
- Ima li to veze sa onim što ti tražiš od mene? – upitah.
- Sve ovdje povezano, i ne može se rastaviti.
- Ja to neznanje više ne mogu podnijeti, i ostajem u nejasnoćama: do beskraja se nerviram, ostajem neostvaren - rekoh.
* jjj - Sve se tvoje sad svjetlosnom brzinom ubrzava i napreduje, i koncentriraju se sile na nuklearni udar Duha, koji će uslijediti. Natjerao si na veliku pometnju – govorila je. - Dvor nebeski čeka tvoje odluke, i počinje drugačije misliti. Sve nimfe su uključene. Čudesni su to doživljaji, i nevjerojatni. – I upeca me tad Anastasija vječnim pogledom vječnosti: - Nego slušaj! Moraš razumjeti jednu stvar koja je najvažnija; da sam ja ona koja drži ono nepobjedivo?
Gledao sam je kao Artemidu, i razmišljao o tome što govori. Pokušavao sam je shvatiti uzvišeno, kada je to shvaćanje bilo najvažnije. U tome sam uvjerio sebe da ću sada biti dosljedan.
- Anastasijo, ti si prva knjiga koju čitam. Niti Nina, niti Dubravka, niti Tatjana, niti Tamara, niti Ivana, bez tebe ništa ne mogu. Suludo je o tome dalje govoriti. Strana svijeta koju tražim je tu, ali ona mi i izmiče. Čitav Univerzum se utapa u nas, i to mi saopćava viša svjetlost. Ja počinjem razmišljati kao prorok, i sve više se u tom ispunjavam. Ali, kada će se to ostvariti? Uznesenje me pred nebesko prijestolje interesira i zove.
- Sve dolazi na svoje mjesto - reče mi; – i radovat ćemo se tvojem putu koji će biti osobit.
- Sada mi to reci, jer sam nestrpljiv, i možda se u ovom trenutku drugačije upoznajemo? Kažu da je ruska zemlja prožeta poezijskim elementom, a Berđajev je govorio da je u njezinoj stihiji osjeća Dionis kako je tuda protutnjao. Kako to stoji s Artemidom, i je li ona tu izgubljena?
- Slavene, ti to meni moraš potvrditi! Sigurno to ništa ne remeti tvoj svijet? Mi se samo sve više primičemo našem rastanku i početku - reče Anastasija pomalo sjetna, govoreći i dalje s tugom u očima, kada me je nastavila uvjeravati moju proviđajnu poziciju.- Uznesenje će doći kada to bude potrebno, i ti ćeš čekati koliko si za to određen.
- Znao sam da ćeš mi dati takav odgovor, Anja, koji ličiti na zagonetku – rekoh.
– Budi strpljiv, i drži misli koje te oplemenjuju! Boginja te neće iznevjeriti – reče. – Ja imam odgovor u potpunom proroštvu – odgovori mi.
Taj odgovor me zaista držao u daljoj napetosti, i blizini moje podsvijesti; i bio odgovor koji uzbuđuje sva moja pitanja koja su mi bila potrebna, i zaziva sva moja istraživanja. Ja sam mogao mirno čekati, bivajući pozitivno uznemiren.

**** Nemoguće putovanje
I sve je bilo ubrzo. Dogodi se moj put kroz Rusiju, i Sibir - u mističkom vremenu - trojkom, koja je podizala samu vječnost. Išli smo brzinom upravo zacrtavala u mom umu, u misli, koja odavala prve tajne svemira. Počeo sam se zahvaljivati - evo - svim anđelima i arhanđelima, muzama i sirenama; svim nimfama i bogovima neba i podzemlja; te na kraju najvećoj Artemidi, na onom što mi se događa. Na veliki sam put sam krenuo. Ali ja sam se i bojao, i osjećao kako se nitko nije mogao osjećati. U meni se sustav svjetova rušio, i otpočinjao graditi novi. Vidjeti ću boginju, i ona biti sa mnom, i ja ću sa Njom govoriti. Hoće li to biti moguće? Misli su me oplemenjivale, i darivale mitske i proročke dogovore. Kako će to jedan realni svijet dolje to – kada se vratim – podnijeti? Stvar ću morati izvjesno zamotavati u šifre, jer će samo tako moći da postoji.
I eto, konačno sam letio prostranstvom koje mi je bilo zadato – negdje daleko u potpunom nebeskom beskonačnom vremenu - kočijom koja me oduvijek čekala, brzinom koja je bila drugačije vrijeme. Kroz snježnu prašinu čuo sam jedno ime, koje zasijeca brazde u ovom jedinstva, sjedeći s Anastasijom, i utvrđujući u ovoj sudbini svoju čistoću i otpočeti misterij. Čitava moja slutnja je postajala realni program, koji se zvao onako, kako sam ja oduvijek sanjao. I eto, ja sam te snove pretvarao u ono što mi je potrebno.
Čitala je moje misli tirkizno odjevena nimfa, i sada mi postavila jedno najnormalnije pitanje o mojoj vjeri i uspjehu. Željela je da zna zašto o tome tako mislim. Ali ja sam iskreno vjerovao da me iskušava. Ispitivala je moju dubinu, i proizvodila u meni uzvišen osjećaj daljine. Moj dječački svijet mi se stalno budio, i vračao na početak, i stalno opominjao.
- Ne moraš se mučiti - nastavila je, - jer znam tvoj odgovor, i on se sastoji u imenu koje očekuješ. Nije ništa neobično.
- Ja sam sretan, Anja, jer sam s tobom sam u Univerzumu – rekoh.
- Ali tvoji snovi izlaze sad iz tebe, i beskrajno se nečemu približavaju.
To bijahu njene riječi, s kojima me utvrdi u istini, i osposobi da budem jak. Sve sam pokušao prihvatiti normalno, i u tome jedno vrijeme uspijevao. Ali kada bih se malo bolje zamislio, jasno sam osjećao strah od Dvora nebeskog, i tu činjenicu opet sebi postavljao kao upitnost. Od mene se očekuje ono, što se od nijednog čovjek ne očekuje. Primao sam beskrajnu obavezu. Susret sa boginjom mora biti nešto čudesno i nadnaravno, i drugačije, i čak nemoguće. Ja li to samo moj realizam. Njega kasnije mogu slaviti kao san. Sve kasnije mogu pretvoriti u proroštva. Anastasija je to znala, i učila me, i sa mnom u ovom vremenu bila do kraja, i do početka. Govorila mi je radosna:
- Nećeš pogriješiti!
Znao sam, i stalno mislio i ponavljao, da sam prorok u imenu koje sam izabrao osobno, i da je to najvažnije. Bez sumnje sam pozvanik, i sada se to još jače ističe. Nije jednostavno suočenje s konačnom sudbinom, koja je beskonačna. Ako pogriješim, razgovara više nema da postojim. Anastazija me veličanstveno podržava oduvijek, i ja nisam njezino postojanje izmislio. Možda nikada u biti taj odgovor potpuno neću dobiti. Vjerovao sam da sam dobro osjećao, i smirivao sam. Pa dok smo jurili prostranstvom kroz snježnim prašinu koja mi je ulazila u oči i dušu, u srce i svijest, ponovo sam otkrivao bljesak svjetlosti. Pitao sam se o tome, je li ovo još uvijek svijet, i ona je čitala moje misli, i to čula, i odgovarala mi jednostavno:
- Možemo preći sve u trenu, i mi jurimo brzinom koliko je tvojoj osobnosti moguće. Već napuštamo dimenzije tvojega duha koje su zatvorene. Fizičko nebo koje vidiš, nije više vidokrug kojeg si upoznao. Duhovna stratosfera se uzdiže iznad nas, i vuče nas i pokreće, i razbija materijalno. Izašli smo iz tvoje svemirske zatečenosti, i nemoj zaboraviti da je ovo situacija drugačijeg vremena: Ovdje svjetskih stega više nema, i ovdje je tvoj početak misterija.
Okrenu se tada prema meni, pa nastavi:
- Ljude zbunjuje nekada ova igra riječi, ali je zbunjenost njima potrebna – reče.
Gledala me čarobnim očima, s istinom tirkiza, i ljepotom dubine svekolike svetosti.
Potpuno sam je razumio, kada je nastavila:
- Ovdje svjetskih stega nema, i drugi su ovdje odnosi misli, i pokreti. Mi se sada upravo uvlačimo unutra, idemo unazad, tako da se vrijeme povlači pred mana, i ono bježi. Slavene, to si učinio. Duh se sadašnjosti pretvara u vječnost, i boje počinju ujedinjavati i rasipati. Misterij počinje da vlada našim odnosima, i snagom našega razgovora, i budućim proroštvima. Prošlost je ovdje već sva sabrana, i budućnost preživljena.
Ona je bila neumoljiva, i veličanstvena u ovom razgovoru, i onakva kakvu sam zamišljao tirkiznu svjetlost, u vodenjaku, u Univerzumu. Duh me je prebacivala u one misli koje su bile nemoguće. One su me sada me obuzimale, i ja sam morao sve više u ovo vjerovati. Ja sam mogao ojačati se s tim, i govoriti nevjerojatno, govoriti kako nitko nije govorio.
- Uvijek sam znao da vrijeme u Bogu može dobiti i obrnut tok – rekoh joj.
- Intuicija vodenjaka s blizancom u podznaku je nepodnošljiva, i slomiti će pred sobom sve svjetove, ako je u riječi jasna odluka proroka – uzvrati. – Ona će razbiti i sva vremena. Jesi li ti toga svjestan, Slavene?
- Ja sam toga i besvjestan, Anastasijo, i tako se otkriva moja najveća svijest.
I tako joj to rekoh, u kočiji koja je bila vječno putovanje vječnosti, kada smo letjele uz priču i odgovore koji su nam bili dragi. Tirkiz me još jače obuze i obasja, i pretvori se u moje gutljaje dionizijskog napitka, i ambrozij, i sve prizva istinu na drugi način, kada shvatih s punom snagom svjetlosti, da sam na putu koji sam oduvijek želio otkrivati. Utvrdih davno navješten realizam, koji sam drugačije od svih ipak vidio kao zakonodavni misterij.





IX.
DVOR ARTEMIDE BOGINJE




I dođosmo u tren, na vrh rajskih prostranstava, u vremenu koje se gubilo u vječnosti, pa opet postajalo vrijeme. Vrijeme i vječnost su se ovdje miješali i sjedinjavali, i sve jako stiskalo, i postajalo razvučeno, na tren, pa se opet sabijalo. Mi smo govoriti, što znači da smo bili u nekakvom vremenu.
Bismo kao u nekakvom snijegu i u svjetlosti, i u magli, na velikoj platformi koja je bila stjecište mnogo kočija, puno boja, uz činjenicu da je to bila situacija beskrajne ljepote, kakvu do sada nisam vidio. Sve idući ja alejom pregledah, pošto se mi zaustavismo na kraju. Bili smo pred kamenitim mramornim stupovima gromadne veličine, što se gubljaše u izmaglici. Sve se na prvi pogled doimalo fascinantno. Jedna kočija tu, s druge strane - ukrašena s smaragdnim i dijamantnim ornamentima, i bila svake izvan mogućnosti da se opiše. Imala je dvije temeljne boje žutog i bijelog zlata, s crnim linijama po obrisima. Sijala je iz nje Jasna svjetlost. Osjetih ugodan svijet savršenog života, brzine, i harmonije.
- Artemida je izvjesno tu, - upitah Anastasiju.
- Njezino putovanje je sama vječnosti u vječnost. Otkako je Hron pobijedio Urana na vašem malom komadiću zemlje, njegovi zakoni vremena razbijaju jedinstvo. Ako si prorok, ti ćeš to razumjeti.
Ali i pored svega nisam bio svjestan gdje se nalazim, i nisam shvaćao njezine riječi u potpunosti. Uz to, nisam znao što bih mislio. Događalo se to da su me posvuda čekala iznenađenja, i prolijetale rajske zaprege mističke jednostavnosti, i nebeske ljepote, tako da je sve bilo začarano. Sve mi je to uzdizalo blaženi mir, i davalo ugodan osjećaj važnosti. Nadolazio je čarobni svijet Objave koju sam oduvijek očekivao.
Sada se tirkizna istina miješala s izmaglicom dubine svih boja. Zastadosmo onako znakoviti u prvi u redu, sa izvjesnim strahopoštovanjem za ostale. Bio sam počašćen. Odmah do nas sam vidio narančastu boju, i kočiju koja se užurbano spremala, i Ninu kako je laganim korakom ulazila u nju, kada su njezini konji rigali nebeskim glasom, uspinjući se na zadnje noge, i stvarajući dojam kao da će poletjeti. Sjetih se ovdje Parmenida u nebeskom svijetu, i pomislih kako je to već sve rečeno, i davno otkriveno.
Nimfa ljepote me posebno ovdje oduševi, jer bi čarobna i neodoljiva, i ja osjetih potrebu da joj se javim.
- Ako te interesira – reče mi Anastasija, - ona će ti nestati u trenu prema svom zadatku, i nemoj se iznenaditi ako se prije vrati, nego što je otišla. U vremenu se brzina svjetlosti ne razumije, i ljudi razumiju samo vrijeme. Artemida nas šalje sa smislom božanske namjere. Svaka nuklearna eksplozija duha proizvodi takvu promjenu, da se sve vrača na početak, i počinje ponovno računanje vremena. Nešto se po najjačem proroku opredjeljuje. To nadmašuje svako prethodno govorenja – reče dalje. - Svjetlana je odavde zacrtana u sili i veličini: ovdje se pravim imenom zove.
- Ali ona uopće vas ne zna – rekoh.
Nije mi odmah odgovorila, i nije to pitanje nije očekivala. Bila je mirnoća na njezinu liku i ponovo uzdignuta snaga misterija. Nastavila je čudesno i nevjerojatno:
- Neću niti ja jednoga dana znati, niti vjerovati.
Ali Nina, kada nas vidje, zastade: njezina kočija se na njen mig poče kretati unazad. Ona je izvjesno željela razgovor s nama. Njezina boja se sad stapala s bojom tirkiza, i rasvjetljavala prostor u nijansama spleta mojih misli. U meni je izuzetno se uzdizalo artemidsko stanje, i sva pitanja koja su drugačija, i koja se na drugom mjestu ne mogu postaviti. Ja nikada nisam vidio kako dvije nimfe razgovaraju.
- Ti misliš da se ispunjava posljednje vrijeme – govorila je svojoj bliznakinji. – Anja, Dora ti je ostavila jednu poruku, i što prije dođi do nje. Nemao to zaboraviti…! Ja mislim da je tvoja odluka hrabra i veličanstvena.
- Pročitati ću! – odgovori joj. – Ah, ona! Što bi vrijeme moglo u sebi smisliti, naspram vječnosti.
- Znaš da je proroštvo neumoljivo kada otpočne - reče ova.
- Držimo ti i ja svijet dobrih odgovora.
Potom se Nina okrete prema meni, obrati s uzvišenim obzirom, osmišljena, tako da me dirnu.
- Znaš da ništa meni ne može promaći; i ljepoti ništa ne može promaći. - reče mi. - Došao si? Voljela bih da ti kažem «Sretniče!» Što to ovdje znači? - Bila je sjetna dok je to govorila, i dodala: - A dobar smo život živjeli!
- Nina! - opomenu je bliznakinja. Bilo je to kao da joj starija sestra govori.
Ja nisam mogao odoljeti utisku te veličanstvenosti, kada sam tek napola od toga shvaćao. Zašto su bile tako tajnovite?
- Ništa nisam važno rekla, Slavene, i ovo je tvoja odluka - nastavi Nina. – I ti si odlučan za proroka. To je najveća obaveza koju čovjek može preuzeti.
- Vrijeme, pa vječnost, pa opet vrijeme – uključi se Anastasija. - Borba nikada neće prestati. Ja sam svoju ulogu dovela do odgovora koji je potpun. Slijeda riječi njegove, u proroštvu.
- Ti si to htjela, Anja – reče. – A znaš kakvi su proroci kada se s boginjom susretnu?
- Znam i kakvi su kad se ne susretnu: Mnogo su gori.
I bile su obadvije moćne i jednostavne. Mani je palo u sreću da vidim kako ljubav i ljepota neposredno komuniciraju; i vidjeh kako se uzdižu s lakoćom i smislom poruka, i kako zajedno postoje. Ovdje ništa ne bi trebao pojačati, pa da se boginji približi. Ja sam se trudio da ih razumijem, kada su one i dalje govorile.
– Pazi da se ne susretne s Vanjom – reče, – i čuvaj ga.
- S Vanjom?! - iznenadi se ova. – Mislim da nisam razumjela Nina?
- Znaš nju! – odgovori joj Nina.
- Hm! ... Da…! Znam i njega! - Anastasija se potom okrenu meni, nasmija lagano, s božanskom promišlju, pa vrati pogled na svoju bliznakinju: - Ne može mu ona ništa! Ne brini: pažljivo sam to provjerila.
Govorila je to sa znanjem, bez dvoumljenja, koje je imalo odluku.
- To si ti rekla – odvrati ona. – Neka tako bude, u imenu vječnosti Artemide, boginje, i njezina misterija.
I zaškripaše narančaste kočije, udaljavajući se od nas. Nina iskaza svoj božanski profil dubok do neba. Odleti sa zvukom u svijet, u neko konkretno vrijeme. Oko nas ostade izmaglica tihoga mira i veličanstvene uznesenosti. Moja duša se ispuni ostvarenjem i vjerom da je to jedinstveno i osobito. Ipak je to bila druga nimfa - prva do najviše – koja je govorila, i ja sam ostao pomalo sretan, ali i – istovremeno - zadivljen onome kome odlazi da ga opunomoćuje, i da mu daje «moje» odgovore. Svoje sam snove počeo smatrati svojim vlasništvom, i nisam tvrdoglavo vaseljenu htio niti sa kim dijeliti. Sada sam dalje mogao nastaviti gledati fascinaciju, možda sedmu stranu svijeta, o kojoj sam sanjao, koju sam dobio kao zadatak. Istina mi se približavala. Intuitivno sam osjećao da ovo nije konačno rješenje, jer je ovo rješenje beskonačno. Sada, kada kočija Nine nestade prema svjetovima, te se sve utopi u sveopću izmaglicu i svjetlost - kada se razmakoše dimenzije među vremenima - shvatih da sam taj koji je osobit, i da mi je to dopušteno.

***
Posvuda okolo vladalo je ludilo prometa, i čudesan mir u nemiru. Shvatih kako je prethodna moja predstava vremenu dolje bila pogrešna, i kako čovjek na zemlji najjednostavnije stavi ne može razumjeti. Ali je Anastasija shvaćala što treba govoriti, i ona me opominjala:
- I Nina ti je zaposlena kao i ja, - reče mi Anastasija. - Ali i druge nimfe, kao Tanja i Tamara; kao Ivana i Darija; Dora i Vanja. Ali Nina je nešto osobito, i nisi je uzalud toliko volio.
- A zašto mi to sad tako tužno govoriš?
- Brine o tebi skoro kao i ja. I mi smo bliznakinje, i pojavile smo se kao tvoja vječnost. Svi vole uživati u ljepoti – poče ona, - ali rijetko Tamaru i Doru povezuju s njom pravilno. Uglavnom ljudi griješe na bitnom mjestu, i ulaze u tumačenja – govorila mi je Anastasija. - Ljepotu skriveno ponižavaju.
- Ali ja ne - rekoh.
- Ti ne, ali ljudi to vole činiti. Oni jednostavno ne mogu razumjeti koliko je važno da je u svakom trenutku ona tu, i da je nezaboravna.
Sada smo već hodali po podijem nebeskog svijeta, tako da smo pružali korak po kamenim pločama, prošaranim crnim linijama između blokova, iz kojih je izbijala bjelina i svjetlost. Ja sam se stapao s onim što sam vidio, u snu - i polusnu – i otkrivao nevjerojatnu stranu mudrosti. Zaboravljen u svojim mislima, a očaran ljepotom koja mi se iskazivala, idući tako sad laganim korakom prema gore - kako je izmaglica se razbijala - podigoh glavu, i pogledah, i vidjeh što je za vidjeti nemoguće. Bilo je to najdramatičnije stanje u postojanju, što mi se ikada dogodilo. Moj strah sada je nadjačao moju malopređašnju euforiju, i Anastasija me opominjala:
- Slavene?!
Vidio sam njezinu nježnost vodenjaka, u misteriju s kojim me pokušala sabrati.
- Sutra ćemo doći, Anastasijo - rekoh zbunjen, uzbuđen i zatečen. - Molim te, Anja, shvati to! Ti znaš koliko je meni stalo do boginje.
- Slavene! – ponovila je.
- Anastasijo! Sutra! - rekoh.
Smjenjivali su se sad naši pozivi urazumljivanja, u situaciji koja je bila luda.
- Ovdje ne postoji danas i sutra, Slavene! Boginja je tu, i sve-je-Jedno ovdje, i vječnost. Iz svega si to mogao zaključiti.
- Anastasijo, sutra, Anjuška! Znaš ti koliko ja tebe volim!
Govorio sam to zaustavljena uma, u trenutku kada je bilo biti ili ne biti.
- Nema ovdje danas i sutra – govorila mi je. - Ovdje je kraj i početak, i ovdje je vrijeme za sva vremena.
A ja začaran i hipnotiziran, gledao sam u predmet mojih snova, predmet moje ljubavi, moje nade, i moje vjere -- mojega misterija. To je bio predmet moje ljepote i istine. Nekada treba i vjerovati svojim očima, i biti u tome stabilan u duhu, moćan pred pobjedom, koja se u tren može dobiti. Sada su preda mnom gorostasni stupovi velelepne kapije jonskoga stila u kapitelu, stajali ispred mene kao planina, i držali arhitrav na vrhu, s ukrašenim frizom, na kojem je pisalo: «Dvor boginje Aretemide». Ja sam drhtao kao prut. Nijemo pružih ruku prema nimfi, i povukoh je nekoliko koraka unazad. Ispod mene je bio kamen, koji je bio duh. Pomislih: «Slavene, što ti je ovo trebalo?!» Malo ispod tih slova - uklesano kao rukom najvećeg klesara renesanse - stajalo je: «Početak i kraj svih konačnosti i beskonačnosti, vječnosti i vremena: Ulazak u misterij!»
Ljepota čarobnog izgleda graciozno je dodirivala vrh mogućeg, i vrh nemogućeg. Sleđen i ukočen, nisam znao ono u što sam samo smio vjerovati. «Dragi bože i presveta bogorodice!», pomislih: «zaista je istina ono što mi je zadato u vizija, i pretpostavljeno».
Anastastasija je stajala pored mene kao nada i spas. Nju sam koju s čudesnom dozom nevjerice molio, kada je ona govorila:
- Ti si Slavene to, i ovo je tvoje: prvo i posljednje.
- Ako sutra dođemo, Anja - počeh.
- Gore te očekujemo!
- Biti ću spreman, i još neke stvari naučiti, i slušati ću te sve što mi budeš govorila – počeh.
- Nitko od smrtnika ne zaslužuje proći kroz ovu kapiju! – poče.
- To znači da ću uskoro umrijeti?
- Ili postat besmrtan – reče. - Svi svjetovi i sva vremena imaju samo jedno vječno vrijeme.
- Anastasijo, ja ipak ne mogu Njoj u oči pogledati – počeh. - Ja sam ponekad u Nju i sumnjao.
- Ona ti sve može oprati i oprostiti - odgovori.
Nisam mogao ravnodušno podnijeti to, i u meni se ozbiljno preispitivalo ime proroka. Sve je to išlo do granice, do koje normalan čovjek ne može misliti.
- Izgubiti ćeš me Slavene – opominjala me Anastazija, i nitko ti više na zemlju neće doći. Uzaludni će biti tvoji vapaji boginji. - Potom je nastavila stežući me čvršće za ruku: - Sva sile svjetlosti se sabiru u ovaj trenutak, i on će eksplodirati. Nemoj se mučiti s time, o čemu ne možeš razmišljati, i što je dovršeno.
- A gdje su Tatjana i Dubravka, Tamara i Doroteja, Ivana i Darija? – upitah.
- Ja sam tu, Slavene, tvoje prvo i posljednje – reče, i pogleda me znakovito. – Prva nimfa dubine vodenjaka, u značenju božanskog tvog imenovanja. Nikada na Dvoru nije imalo manje uvjeta da se greška napravi.
- Ja ti vjerujem, ali...
- Rođen si na mjestu na kojem se sabiru programi svjetova, i duh cijepa; i tvoj podznak govori da znaš računati. Dvomilijenska era čeka takvo govorenje, i program tvog proroštva - govorila je Anastasija. – Svi svjetovi se zbunjuju, i nitko ne smije pogledati u lice artemidskog proroka. On konačno treba suzbiti ostala govorenja. Sve kockice se slažu u mozaik, koji će savršeno prikazati ono što je potrebno. Učinio to zbog Svjetlane, i ne zaboravi da je ona iznimnom silom ona ovdje uzdignuta: Mora živjeti vječno! Učini to zbog Artemide, koja mora biti u vremenu!
- Sutra, Anastasijo!
- Ako odustaneš, sutrašnjeg dana neće biti, a dogovor će biti zaključan – reče mi moja uzdanica: - sve će biti zaboravljeno, i tvoj početak, i koliku si borbu vodio. Slavene, nijednom proroku nije bilo lako, i sjeti se da je to nužno podnijeti.
- A boginja to zna? - upitah
– Zna! Nju počinjemo da evo da otkrivamo?
- Moja savjest nije još pročišćena, Anja, i ja...
- Tvoja tirkizna zaštitnica brine, i zna sve, i ne možeš pogriješiti – reče mi moja ljepotica. – Nećeš preko moje žrtve preći, i ja znam tvoju osobnost. - Pogleda me čvrsto pogledom Anastazija. - Jesi li svjestan koliko ne možeš živjeti normalno, i koliko već bogova, nimfi i muzama uznemiruješ? Jesi li svjestan koliko je to nepobjedivo.
Oko nas je u tom trenutku bio metež ljepote svih boja, dok je artemidska svjetlost jačala. Anastasija me pokušavala koncentrirati na boginju, govoreći kako je već dugo nitko nije vidio. Morao sam se upitati što to znači; i pitati se da li smijem preći crtu smrtnosti, i ući u besmrtnost. Govorila mi je da sam rob nimfi, i njihov gospodar, i govorila da ću se vječno s tim ponositi. Govorila mi je da su Nina i Tatjanu, Ivana i Nađa, Valentina i Tamara bit mojeg postojanja, i da je drugačije nemoguće. Ta činjenica njezina govorenja je bila veća od odluke koju sam svjesno znao. Duh moje svetosti me vukao unutra, i ja sam ponovo otpočinjao se braniti.
- Ali u Efesu su samo djevice ulazile u Hram! – rekoh tad.
- Možda su te cure bile i u pravu – odgovori. – I zašto bi se vi vrzmali po našim odajama.
- Ali vi niste djevojke, Anastasijo! Nimfe ste!
- A ti primjećuješ razliku? – upita me, znakovito gledajući ravno u oči, i stade ispred mene tako da mi prepreći put. Učini mi se ljepšom nego ikada, i upornijom, i onakvom kakvu sam Artemidu zamišljao.
- Ne znam – rekoh. - Uvijek sam mislio da sve od filozofije znam, ali sada ovdje se zbunjujem, i počinjem sumnjati. Anastasijo, nemoguće je to za shvatiti jednoj nimfi.
- One koje boginja upeca svojom strijelom, intuicijom, mi dobivamo kao gotov zadatak. Odgovor će uslijediti. Hoćeš da ti nabrajam tko je ovdje bio? – upita me.
- Ne, nikako! Ne mogu to slušati. Sada mi je dosta i samoga sebe! – rekoh joj. – Volio bih kada bi mi malo počela vjerovati.
Ona me sjetno pogleda, i njen tirkiz se pretvori u čistu bjelinu, i izgubi boju u svjetlosti.
- Uskoro će biti nevažno što ja mislim. Soba zavezana za nebo će se raspasti, Slavene. Ponekad se nimfa boji svoga sjećanja, među dimenzijama svjetova, jer ne zna kako će na kraju sve drugi doći – reče mi. – Ipak, nemoj zaboraviti da je ovo sve s mukom učinjeno.
Pokušao sam je zaustaviti, kada je ona govorila kao luda:
- Netko se od nas dvoje tada neće sjećati ovoga vremena. Kada se jednom sretnemo, biti će tužno, i veličanstveno. Kakav će to samo susret biti.
- Anastasijo! – uznemirih se.
- Mi se nismo poznavali, nekad, pa smo se upoznali: možda ćemo se mi još milijun puta upoznati. Ja postojim Slavene – reče mi. - Evo, tu sam: To se čudo nad čudima boginje. Ona je uspjela to postići.
Ja sam sa svoje strane bio svjestan što mi ona govori, i pomalo se smirivalo. Rekao sam joj da je uzalud ljudima dolje govoriti, ono što je njima nemoguće govoriti. Hrabreći me, ona je usmjeravala me, govoreći kako već dvije tisuće godina traje borba nimfi za «njihov» svijet, i traje potraga za prorokom. On će njihovu istinu govoriti. To je bilo vrlo važno da se u ovom vremenu dogodi.
- Tvoja riječ mora pobijediti sva druga vaseljenska proroštva. Tvoja riječ mora otpočeti – govorila mi je.
Shvaćao sam što se događa, i bio sretan. Osjećao sam da je sve ovo bilo jako važno, i da je nešto u tome prešućivala.
Ipak sad rasterećen, pružao korak prema gore, usporedo s njom, kada sam se nalazio u velikom preispitivanju. Prvi put u životu dogodilo mi se ono, što se nikome nije dogodilo. Vidio sam sve proroke koji su postojali, i prvi put sam zbog veličine bio zabrinut. Učinilo mi se da sam sad mali; jer sam uvijek sebi u nekoj veličini vidio.
I eto – konačno i zauvijek - pokušavajući svoj duh da održim u ravnoteži - koju sam nekako i dobio - ne znajući što će sa dalje događati, zgazih na posljednju stepenicu nad/nebeskog Dvora Artemide, boginje, prve među bogovima u prostoru sve/svjetlosti. Sada su se dvorane jedna za drugom meni otvarale. Ispred mene je bio put bez povratka. Anastasija me snažno držala svojim mislima i porukom, svojom istinom; ocrtavala moj korak nepokolebljivo, kada je napetost između nas smirena. I tu, kada dođosmo na sami vrh, ona me zadnji put opomenu; ja se okrenuh potpuno prema njoj, pošto ona zastade, i progovori:
- Slavene, odaje Artemide su iza tebe. U ovom trenutku ti odlučuješ kakvog će sjaja biti svi proroci koji su dolazili na zemlju, hoće li drugi bogovi uopće da postoje.
Ja je pogledah, a ona zasjaji očima, i nasmija se od radosti, kada ja klimnuh glavom u znak da sam je razumio. Vrata iza mene se otvoriše!






X.
PUTOVANJA




I čim se iz polusna probudih i približih javi, i nađoh u svojoj sobi – realan - i istoga trena pozvah Svjetlanu da joj oko ovoga sve kažem. Ona je morala biti žrtva mojih ideala, i sve odmah znati. Pomislih da će joj biti drago kada čuje da sam uspio, i kako ćemo zajedno slaviti.
- Obećala si mi poslušnost – počeh kada se pojavi, - i zauvijek ćeš mi vjerovati, i vjerno slijediti!
Bio sam bezobziran u ovom trenutku, i govorio kako je pasalo. Sve sam to činio da utvrdim svoju poziciju, koja je bila u procesu. Ludo sam vršio pritisak na nju, pokušavajući biti uvjerljiv. Bila je svježa jutarnja svjetlost s malo magle na prozorima, taj dan, a njen lik u vječnosti, kao sama vječnost, koja se prenosi po svim vremenima. Otkrivao sam istinu koju sam zauvijek želio otkrivati.
- Anastasija me ostavi ispred vrata boginje – rekoh, - koja, kada se otvoriše iza mene, zasviraše uzvišenim zvucima nebeske glazbe. Tonovi su počinjali drugim jezikom govoriti. I što se unutra dogodilo? Ja se pojavih, i dogodi se nevjerojatno, ljubavi; i ono što se nikada ti ne bi mogla sjetiti. Bila je tu boginja, i ja sam s njom govorio! Možeš li to zamisliti? Nakon susreta s njom, sve se za mene postalo drugačije, i promijenilo se, i nikada se više na staro neće vratiti. Svjetlana, možeš li to vjerovati? - upitah.
- Mogu - odgovori.
- I ništa mi nemaš reći? - iznenadih se malo njezinoj ravnodušnosti.
- Ne! Ništa više!… U stvari! - poče se ona sad vaditi, kada vidje da sam uznemiren. - Ja sam dobro sve shvatila, i otkad sam s tobom, s tim ležem, i s tim ustajem. I eto: Nitko me više ne može prevariti! Vjerujem u put nimfi koje ti dolaze, u polusnu, kada želiš postati njihovim prorokom. To je tvoja volja. Ja sam zemaljski znak koji ti se za to predaje. Stojim kao žrtva tvojih ideala… Je li ti dosta? - upita. – Hoću ti pomoći.
Ja sam je sad još jače streljao ljut pogledom.
- Sve dobro razumijem – nastavljala je, - i nemoj misliti da sam luda. Moj život je na raskrsnici, i svaki čas se može prekinuti. Još samo hoću doživjeti tvoj bijeg, da ga vidim, da se ostvari. Želim to duboko u srcu, da mi ostane.
Čuh sam to i shvatio da je njezina odluka suluda. Ona bi morala dostići nebesa, mislio sam, i na ovome se ne smije završiti. Pokušah se sabrati, i dokučiti njezin lik na višoj razini; biti ujedinjen s nimfama, pomiren s vječnošću. Ali ona je nastavljala kao da je neko ludilo spopalo:
– To je veliko što imamo, i mi smo u njihovim rukama, izmišljeni, Slavene. Ne izmišljamo mi bogove, nego oni nas trebaju. Znam što govorim, i odakle govorim, jer s tobom govorim. Naučila sam to od tebe. Sreća ove naše male-velike zarobljene vasione, je u našoj slobodi. Mi smo u njezinu centru oslobođeni, u središtu svemira, koji je ropstvo. Odatle se na sve strane svijeta možemo okrenuti – govorila je. - …Ja znam Slavene što si ti vidio na Dvoru Artemide. Nevjerojatno, ali znam. I to je moj problem, i to je tvoj problem: i to je moja pobjeda, i to je tvoja pobjeda… Možda je to naše opraštanje: možda je to naša izgubljena borba?
- Svjetlana - pokušah je umiriti, kada nisam mogao doći do riječi.
- Vaseljena je naš veliki problem; i otvoreni smo u njezinu središtu, i mi tu postojimo, i tu svjetovi otpočinju. Nevjerojatno Slavene koliko je to jednostavno. Tvoji snovi su veći od normalnog bijega, i postaju problem svih ljudi, čak i bogova. Ti to više ne možeš kontrolirati. Ti ne možeš više držati konce s Anastasijom, koja ti izmiče. Tvoj bijeg je već učinjen, i samo ga se ne možeš sjetiti.
Govorila je kao da je erupcija vulkana udarila iz njezine dubine, i kao da je iznenada izgubila razum: kao da se s nečim iznervirala. Drugačije je govorila nego što sam ikada čuo da govori. Sve je to bilo nadnaravnom silom poneseno, i javljalo sa kao božanstvo, i nije se moglo zaustaviti.
- Govoriš kao prorok, Svjetlana – rekoh.
- Govorim kao ti po tvojoj podsvijesti, kako ti je potrebno. Govorim kako si želio da govorim. Zar nije najveća sloboda odgovornost za cio svijet? Zar nije to ropstvo? – upita.
Gledala me jasnim kestenjastim očima, tražeći moj pogled i čvrstinu; a ja je u svemu nisam mogao slijediti.
- I ja sam sanjala, i naši se snovi prepliću, i ujedinjuju, i postaju sve jači: negdje se i sukobljavaju. Java nas počinje slušati. Kako je to veličanstveno – reče dalje. - Sada se ne možemo sjetiti, ali nam se sjećanje približava.
Govorila je to Svjetlana, a ja sam bio nemoćan da išta dodam. Ponovo me uzbudila njezina snaga, i uplašila njezina misao. Bila je uzvišena. Sve me je navodilo na jednu stranu, na onu koja je ona sama. Ona je preuzimala moju moć boginje, i izvjesno bila moj zadatak, poslan da ga obavim kao sveopće iskušenje. Sada je to zalogaj bio veliki, ali on se i topio. Poslije svega sjetih se opomene Alenovih riječi, koje su me uvijek vračale na stvarnost. Ja se nisam smio petljati u stvari koje su opasne. Nešto se ovdje moglo u vječni jezik prevoditi.
Kasnije sam, kada se sve smirilo i otišlo u vremensku daljinu, sjećao sam se toga, i ležeći na krevetu, mislio koliko je ta mlada čistoća - artemidske ljepote i osobnosti - besvjesna mudrost, i mudrost nad mudrosti. Svi ljudi svijeta sada da se ujedine, ne mogu to pojmiti. Ja nisam pogriješio! Krenuo sam pravim putom proroka, što znači poštena čovjeka koji razbija druga pogrešna – pobjeđuje dotrajala načela postupanja - i pravilno govori.
* jj Svjetlana je sad držala ključeve mojih snova, i svjetova, i mogla me do ludila dovesti. Ja sam sebi izgledao kao Židovi, koji su čekajući spasitelja na bijelome konju, doživjeli neočekivan poraz, koji nikada neće priznati. Drugi će stoljećima dokazivati to njihovo slijepilo, dokazujući sebe. Tako će se «vuči» povijesno vrijeme, po vremenu, od početka koji uvijek otpočinje.
Ipak sam joj rekao što se to zbilo na Dvoru nad/nebeskom, ali ne sve u detalje, jer me je njezina misao u tome spriječila. Kasnije ću imati učestale posjete mističke svjetlosti, iz dana u dan – sve više i više - i postajati sve jači i uzvišeniji. Često ću se čuditi brzini, i pobijedi koja mi se iznenada javlja, i sve više oblikovati svoju stvarnost, kako mi nimfe govore.

**** Tumačenja
Tako će putovanje između zemlje i neba sada će postati za mene stalna. Često ću se čuditi, i neću znati da li sam na zemlji, ili na nebu; i ponekad će mi se činiti da sam na zemlji, kada budem visoko gore među nimfama, u razgovoru. Dimenzije svjetova će mi se miješati, i stvarnost postajala čudesna. Sve će imati svoju ljepotu i udobnost, i proročku nonšalantnost; ali ja se neću zbog toga sekirati. Pokušavati ću da održim sve smislenim, i onakvim kakvim je potrebno.
U Sarajevu sam – eto - u paklu, ponovo s ljudima poslije ovoga događaja. Alenu, i Nevenu sam govorio, da je ovaj svijet koji tobože postoji među nama, u stvari imitiranje svijeta, i da je ovoj prostor koji postoji, imitiranje pravoga prostora i imitiranje vremena. Pravi prostor i pravo vrijeme su tamo gdje se to imitiranje završava, i gdje potpunost otpočinje. Oni su me u prvi mah gledali čudesno.
- Svijet se događa kao meta-svijet, a svijest kao meta-svjetlost.
To sam im i dalje govorio, misleći na sve probleme koji su me spopali; i zbog nemogućnosti da usuglasim svoje potrebe bijega, sa onim što su mi nimfe govorile. Mnogo mi toga fali, i trebalo je čudesa učiniti da se sve dovrši. Shvaćao sam da trebam napraviti neki ekces, ludilo za pamćenje, da bi se vjerovalo. Moram izazvati duh, i bogove rasrditi. Trebao mi je znak kao obaveza, i nešto što će zbuniti svijet, i k meni okrenuti. Ja moram rastopiti supstancu svijeta, da bi ponovo po sebi je mogao oblikovati.
* jjjj Ali Anastasija mi je ubrzo, poslije ovog susreta sa Svjetlanom došla, u bljesku svjetlosti, i žurila da me nešto upita. Nešto ju je kopkalo, i morala je to znati. I kada smo zazvali jedno drugom pozdrav artemidskog misterija, ona je otpočela:
- Slavene, jesi li siguran da Svjetlana postoji?
- Ah, dragi Bože, što me pitaš: da li Svjetlana postoji?! Ona me pita da li ti postojiš, ti me pitaš da li ona postoji! Ružna je to igra!… Daj se vas dvije lijepo negdje nađite nasamo, pa dogovorite!
- Dobro: Postoji! Ima mekoću i mističnost koja te oplemenjuje, i puni mirom. Duh mora obostrano vjerovati, inače bi otvrdnuo, i ne bi se ništa moglo učiniti… I reci mi: što ti je boginja rekla?
- Što mi je Artemida rekla?! I što me sad to ti pitaš; ti koja znaš sve, koja si sve u svemu. Sve vidiš magijom artemidske svjetlosti?
- Zajedno smo u tome, i mislila sam! – poče. - Ali dobro, evo, nije ništa važno! Ili možda misliš da sam neodgojena i nametljiva… Što misliš? Oprosti ako sam te uzrujala!
- Rekla mi je, naravno da mi je rekla. Nešto mi je morala reći; i tebe je spomenula – odgovorih. - I rekla mi je da se držim tvojih uputa… Jesi li zadovoljna? Rekla mi je da budemo nerazdvojni. To mi je govorila.
I sad vidjeh sjetu u njezinim očima, koje su uvijek bile čelično čvrste, i čarobne -- tirkizne, pune nad/nebeske svjetlosti. Nije valjda počela gubiti snagu, i popuštati? Nešto se čudesno događa oko nje, poslije svega, i izvjesno je moj susret s boginjom ju je dodirnuo, i iz meni sad neznanog razloga, nju je ta istina morala staviti u drugačiju poziciju: izbaciti iz pobjede, i možda gurnuti u poraz. Ja sam ponavljao u sebi riječi: «Dobro; Postoji!», u kojima sam vidio nešto, i čuo, što sam htio misliti onako kako to kodeks našeg postojanja nalaže. «Ona ima mekoću i mističnost koja te oplemenjuje», ponavljao sam i dalje u sebi. Zašto je to važno?! Da li je sad pretežak zadatak, meni ostavljen?
Govorio sam joj:
- Znao sam da bez boginje i svih nimfi, ništa ne mogu učiniti, ali me sada ona s tom djevojčicom uzbuđuje – rekoh.
- I što si vidio?
- Kada bi Artemida skinula traku, ja bih… ja bih bio zbunjen… - počeh, - jer...
- Ona kao lovac mora traku imati, da joj kosa ne smeta pred okom, i da vizija bude potpuna. Nekad je skine da bi je opet stavila – reče mi. - I tu se duhovni krug osoba zatvara. Ali se on tu i može otvara!
- Anastasijo, ne boj se ako misliš da ću ljudima tim dolje išta otkriti. Ja sam se potpuno promijenio, i više uludo ne letim unaprijed. Njima taman da sve bogove spustiš na dlan, i da ih staviš sve misterije ništa ne bi vidjeli – rekoh. - Što im mogu otkriti? Taman sve da im sve otkrijem, i čovječanstvo da im otkrijem, i sve svjetove da im otkrijem, i sve galaksije da im otkrijem, ništa im ne bih otkrio: sve bi ostalo sakriveno. Oni i žive da bi me nervirali.
- A mi: ti i ja? - upita.
- Pa mi nismo ljudi – rekoh, - i mi smo proroci i nimfe, ja i ti, prokleti u svom bivanju. Mi moramo nešto važno otkriti. To nas opčinjuje i uništava. Ljudima moramo mudro sakrivati pravu bit, i kodirati poruke; a Oni stalno moraju biti zbunjeni, i zaboravljati se, i pogrešno se sjećati.
- I zašto si im to ranije govorio… tim ljudima dolje? – upita.
- Griješio sam!
- I opet ćeš griješiti! – reče mi. - Ali prorok i jest proklet kad ljudima govori. I on griješi, tvoreći svijet u tom govorenju, kad izvršava volju boginje, i proroštvo. A kada sam ja prepoznata, i pozvana, spojilo se nebo i zemlja, i sva srdžba i inspiracija, u tipu tragedije, kao ekstatičko stanje duha vječnosti, koje se ne može opisati. Osjetila sam kako moje postojanje pobjeđuje mišljenje i vremenski svijet. Uzaludna su bila druga imenovanja.
Anastasija je imala potrebu to reći, i ja sam to tad trebao to bolje tad razumjeti. Nastavila je:
- I Zeus i Apolon, i Afrodita i Hermes, i Had i Atene bili su nemoćni, kao i svi bogovi paranoičnih monoteističkih religija, kada se moja duša polagala. Ona je stala umjesto propasti svijeta. Možeš li to razumjeti? – upita me pogledom koji je značio mnogo. - Znaš li ti o čemu ja govorim?
- Naslućujem Anja, i molim te! Stani!
- To je moja slabost, i moja snaga, i nikada neću odustati.
- Anja! – prekidoh je. - Je li ti meni želiš nešto reći?
- Tvoja ljubav je u čudesnoj poziciji – nastavila je, - i tvoje prosvjetljenje je najveći teret koji mi sada moramo nositi.
- Povrijeđena si, i zbunjena, izvini, jer Artemidu sam vidio – rekoh, - a ti znaš što sam vidio. I ako me ona mala ne ubije, ti ćeš me svojim ponašanjem definitivno ubit.
- Ja, Slavene?! Pa ja sam te stvorila takvog, kakav jesi, i ja ću te dalje nositi.
- Ja ne zna se koja je od vas dvije gora, i s kojom je lakše poludjeti.
- Govorim ti o nemogućem, i govorim ti o mogućem. Mi se razumijemo, Slavene – reče mi. - Sve je otišlo predaleko, i ti više ne znaš koliko si grešaka napravio, tražeći život. Život si izgubio da bi ga razumio, a onda si čudesno htio živjeti. Ivana će ti doći i govoriti, i drugačije govoriti, i shvatit ćeš što ti je potrebno.
Bila je jasna, i viknuo sam ljut:
- Stani malo, Anastasijo! Naslućujem! Ovo nije običan razgovor, i ovaj razgovor se nikada nije smio dogoditi! Ja očekujem pažnju i podršku: i ne moram tvoje greške ponavljati.
- Živa religija ne poznaje smrt - reče, - i ona mrtve oživljuje.
- Pa lijepo, molim da ovo završimo.
- Nisi se prvo obratio meni, kada si došao od boginje, i otišao si njoj: nisi imao potrebu sa mnom to podijeliti – reče sjetna. - Ja sam te ostavila pred vratima, i tamo odvela! I što si učinio? J sam to učinila?
- Pa to je ludnica, Anastasio! Miješaju mi se snovi i svjetovi – rekoh. - I kakva je razlika ako kažem prvo njoj, pa tebi. Pa kao nimfa Artemide ti sve ionako znaš, i čuješ i bez mene; a ona je nemoćna, i nesretna, i jadna dolje, i mora čekati moju milost.
- Misliš!
- To osjećam i znam, Anastasijo – rekoh.
- Ti osjećaš! – reče. - Ti si siguran u ono što osjećaš?
- Da, siguran sam! I čvrsto držim konce u rukama. Tvoja boja, tvoja misao i pristup boginji je ono, o čemu ona može samo sanjati. Sve je tebi lako, i sve je tebi čarobno; i sve se oko tebe okreće. Ako smiješ, reci da je drugačije!
- Voljela bih da se nikada u suprotno ne uvjeriš - odgovori mi i pogleda me prodorno. - Pogotovu bih sad voljela!
- Ti sve čuješ kanalima artemidske svijesti, a ona je na dnu, i… i ništa ne razume, i Zbunjena je!
- «Zbunjena?!»
- Da! Vjeruj mi! Nesretna je i na kraju, folira me; i misli da ja to ne vidim – govorio sam. - Pravi se da mi vjeruje, a ona u stvari uopće u vas nimfe ne vjeruje. Vara me! Zamrzit ću to njezino lukavstvo.
- Hm!
- Život me naučio da vjerujem samo u svoju intuiciju, i ona me nikada nije iznevjerila: i nepogrešiva je, i provjerio sam to, i vidio to sve u svijetu vodenjaka, koji je osobit... Ali...
- Ali?
- Ti skrivaš nešto od mene, Anastasijo, i osjećam to u tvom govoru, od početka se nešto pojavljuje što…
- Nešto sakrivam od tebe?!
- Da, Anja! I bit ćemo iskreni jedno prema drugome – rekoh. - Nešto sakrivaš, i to me uzbuđuje.
- Hoćeš li da ja sakrijem sve od tebe što mogu sakriti? – upita.
- Pa što ti pada na pamet!
- «Što mi pada na pamet!?»… Iznenađuješ se.
- Da! Iznenađujem se. A znaš što se iznenađujem? Ti si moj put, i moj život, i iz mojih snova si izašla, i…
- I…?!
- Ne smiješ me ostaviti – rekoh drsko. - Iz mojih snova si izašla, i ja sam odgovoran za tebe, i ti si moja stvarnost; i Artemida postoji jer naš dogovor postoji; i boginja postoji, zato što njen prorok postoji… I ti nisi mene stvorila, na kraju, i prevarila si se malo prije. Stvorio sam ja tebe… i… sve je opet uvezano.
- Samo ti još nešto fali; nešto si zaboravio – gledala me jasnim očima tirkiza. - Pitaj me otkud znam!
- Ono s čim me mučiš do beskraja, je ono s čime me hoćeš ubiti – rekoh. – Fali ti iskrenosti: to ti mogu reći. Sve su nimfe bolje od tebe, i ti si najgora. Znaj! Najgora što može biti! – govorio sam odlučan. - Volio sam te najviše, sanjao o tebi, stavljao ispred svih, ali si nepodnošljiva. Eto: možda sam i ja takav među ljudima, pa smo se dobro slažemo; lijepo smo se našli.
- Jedno drugom pristajemo - doda.
- Da! Najbolje se razumijemo - odgovorih. – I tko bi nas drugi mogao razumjeti?
I tako sam bio ljut; i ona je bila i ljuta; i naša ljutnja se pomalo uzdizala, i činila uzvišenom. Mi smo se jedno drugom istresali, i svašta jedno drugome govorili, kada nam je to bilo potrebno. Ispitivali smo svoje granice, i mogućnosti loma, i mogućnosti opstanka u govoru; koji je pomalo na kraju se u sebi gubio; ali i dobivao novu dimenziju unutar vaseljene, koju smo na svoj način mislili. Skriveno smo se uvjeravali da tako uzvišeno nekuda idemo.

Vremeplov 5
* jjj Ali da se vratimo onome što je najvažnije. Što se dogodilo toga dana u vremenu, u vječnosti, kada sam vidio Artemidu, boginju, i kada sam s njom govorio? Anastasija me ostavi ispred vrata, samoga, kada se ja okrenuh i uđoh, pun uzvišene strepnje i dostojanstva, koje me smirivalo. Vrata se za mnom - uz božanske zvukove nebeske glazbe - zatvoriše. I ovo je sada najvažnije među galaksijam procjepima, između dimenzija vremena. Odavde se može na kraj svijeta, i na njegov početak, krenuti. Ali ja neću se naljutiti ako netko ovo odbaci, i ne bude vjerovao. Jednoga dana će po svjedočenju podići će se veliki dokaz oko ovoga, i utvrditi strana svijeta, kao artemidski misterij.
I ja pogledah po prostoriji i prostranstvima, i sve mi se iskaza, i ja vidjeh boginju. Ali što sam ja tad vidio? Bih opčinjen iz jednog nevjerojatnog razloga: Bih realan i smiren, u vlasti samoga sebe, gospodar ipak situacije koja mi se nametala. Jer lik Svjetlane mi se pokaza tu, kao Istina, i Put. Potom se tu opet pojavi Artemida, kako sam zamišljao i snivao, pa opet bi Svetlana, pa Artemida; i sve tako, do beskraja, kako su se njihova imena smjenjivala. Imala je traku povezanu preko čela. Ali kako bih ja sad mogao znati koja je koja? Anastasija je sve to znala, i mogla me opomenuti. Zašto me nije spremila?
Bila je jedno vrijeme čisto bijela svjetlost, i opet Svjetlana kada bi skinula traku; pa opet novi lik u vječnosti, pa Artemida, boginja, i svjetlost do te mjere da više nisam mogao gledati. Bila je Jasna svjetlost! Sada je ovo tajna nad tajnama, postavljena tako da ja sve do najvišeg stadija dovedeno. Sada me opčini jednostavnost ljepote, i dohvati uzvišeni mir. Događa se prvo i posljednje: gledalo me ono što sam oduvijek htio upoznavati. To se nikada ne može naučiti, i to nijedan čovjek koji ne zna Artemidu, ne može znati što se dogodilo.
I sada Artemida priđe jednome zlatnom stolu, s dijamantima - polu je bio crn, a polu je blještave bjeline i svjetlosti, s bojom zlata na spojevima - te uze čarobno ukrašen luk, te se okrenu prema svjetovima, dolje, i prema beskraju prostranstava: prema bogovima i svemu mogućem, i svem nemogućem. Potom mene pozva na nad/nebesku platformu, i prve riječi koje bile su, koje je progovorila:
- Pokazat ću ti sva božanstva i svjetove, i vidjeti ćeš tko je gospodar, i potvrdit će ti se vjerovanje. Znati ćeš gdje si griješio.
I zateže ona taj moćni luk, a ja se skamenih od snage, i odmakoh. Strijela odleti i Univerzum zadrhta i rastvori se. Vidjeh čaroliju koju nijedan čovjek nikada nije vidio. Sve se razmače i popuca i razlomi. Otvoriše se pukotine među vremenima; i ja shvatih tko je prorok i stvoritelj! Vidio sam vrijeme: vidio sam vječnost. Sada znam kako sva božanstava stoje prema artemidskoj filozofiji. Kada strijela pocijepa dimenzije među maglinama, otvori se ono što oči ne mogu vidjeti, i duh jedva može misliti. Pomislih: «Imaš čast i vjeru i dubinu i odluku boginje. Možda nijedan čovjek nikada nije ovako čisto mogao mislio?».
Artemida mi tada priđe, blještava od bjeline, ali u bedž boji, a vidio sam prije toga sve proroke i svemire.
- Ne boj se: «Nije te zla sudbina ovamo dovela!» Sjetit ćeš se kome sam to već govorila! Ako si negdje siguran, ovdje si najsigurniji. Kada jednoga dana postaneš prorokom, što je sada već izvjesno, shvatit ćeš koliki je realizam jedan-u-Jednome, i najveći misteriji… Samo te ovako mogu otkriti!
- Ja sam već dosta Artemido svjestan – rekoh kada skupih hrabrosti, - i tvoje ime slavim bez ove strijele, koju prvi put vidim, koju si mi prvi put pokazala. Nju sam drugačije imao u doživljaju na zemlji.
- A ti vidiš razliku između zemlje i neba: kada je zemlja, a kada je nebo? – upita.
- Vidim, osjećam, i naviješta mi se, i potvrđuje mi se dokazima – odgovorih. - Evo, Anastasija je moje nebo, a Svjetlana moja zemlja; i to je to.
I ona se likom pretvori u Svjetlanu, te ja vidjeh kako se njezinu ljepotu transponira u nebeskoj jednostavnosti.
– «Može i obratno?!» - ponovih za mnom. - I što je što? – upita: - Koja je nebo, a koja je zemlja?
Potpuno me izludi svojim postupkom, i ja ostadoh zbunjen. Govorio sam, i šutio, i razmišljao, i opet, kada bi se malo sabrao u misli, govorio.
- «Velika je Artemida efeška!», vikali su. Mnogi su te vječno snivali - počeh. – Ja moram razmišljati samo tako. Jednom mi je netko rekao, da si toliko visoko u eteričnoj svjetlosti, da svoje misli i ne možeš materijalizirati. One su vječno traganje za vječnošću. Ipak si spustila najveći Hram na zemlju, od svih bogova, kao čudo nad čudima, kako nijednom bogu nije uspjelo; od kojega i danas strepe sve religije. To je tip Zapada, i Rim: načina na koji mi danas živimo.
- Pogledaj unutra, i sjeti se redom svih svojih svjetova! Već si ovo sve preživio. Sada ti se misao vraća u drugačijim odgovorima.
- Ne mogu vjerovati! - iznenadih se.
- Nikada ti ne možeš vjerovati, a pogotovu kada te netko nagovara, ne možeš vjerovati. A ljudi vjeruju pogrešno. - Artemida me gledala očima Jasne svjetlosti. - Tvoje vjerovanje bi ovdje dobro došlo; ali… ali nekada je najveći nevjernik, u biti skriveno najveći vjernik.
- Moje vjerovanje je moj optimizam, i to mi je moja malena otkrila.
- Svjetlana i Anastasija sad trpe – nastavi; – i jedna je oduvijek trpjela; a druga da bi to bilo zauvijek.
- To je teško razumjeti.
- Anastasija ti je veliki prijatelj, i ona se unizila da bi se ti uzvisio – reče. - Koliko sam zbog tebe obradovana dolaskom, toliko me ona uznemiruje. A kada ti je ona dolazila, isto je kao da sam ti ja dolazila. A trebala je mnogo zaboraviti… i šutjeti; i ona je šutjeti, i «znala čekati» u toj šutnju.
- I ona je otkrivala – upadoh.
- Da, otkrivala je sve što sam ja sakrivala, i «znala otkrivati».
I to je govorila boginja, pošto je svojom strijelom rasjekla trans/kozmička prostranstva među nebesima, u izmaglici, među bogovima. Vidio sam razmeđa svjetlosti. Sve se to okrenula prema meni, i ja sam gledao fascinaciju, uz zadovoljstvo da mi je to dopušteno. Bio sam uzvišen, misleći da je ovo, ono što sam oduvijek tražio. Bio sam uznemiren i dirnut. Njezine riječi su sada bile slutnja u miru artemidskim, i nešto što samo ljubav podnosi. Mislio sam – usput - kako je onaj zadatak koji Božji posvećenici kao proroci dobivaju, onaj koji je bolje da ljudi nikada i ne požele.
Još mi je rekla boginja:
- Jednu osobu ću utvrditi, i ojačati, i učiniti moćnom da nosi proviđenje. Ti ćeš se već snaći u tom dogovoru.
I tu se naš razgovor završi, i ona nestade iz mog vidokruga, kada ja se spustih dolje, i odlučih da to dobro pamtim, i slijedim, i govorim o tome, i svima govorim. Odlučih da se tako vječno uspinjem prema vječnosti, i da budem stalno na pameti s tim u vremenu.

**** Ispovijest
Govorio sam kasnije Svjetlani - misleći na sve što se dogodilo - kako je filozof Solovjov išao na sastanak s nebeskom Sofijom, zovući je premudrošću. Imajući vječnu pratilju, on je govorio tako da je u tom smislu govorio. Njegova filozofija potpuno bila okrenuta božanskoj kontemplaciji, a kasnije sve više religiji. U spisima – međutim - nije tu snagu izražavao.
- Ali, kada bih ja svakome govorio – nastavljao sam, - kako sam letio zapregom, i s trojkom, po ledenoj sibirskoj svjetlosti, s nimfom, prvom među svjetovima, nitko mi ne bi vjerovao.
- Vjerujem ti ja! - prekide me s blaženom nježnošću.
- To je bio uspon po zraku, iznad dnevne svjetlosti, koji se pretvarao u svjetlost svih svjetova: u meta svjetlost. To je bio uspon koji je nove svjetove otpočinjao.
- Imaš mene, i sve sam naučila, i mogu te slijediti. Ja ću te slušati, i vjerovati. Iako sam mala za to putovanje, stalno ću učiti, i to pokušavati.
- I ona ti ne smeta?
- Ne! Nikako; i što ti pada na pamet. Ja sam s njom sjedinjena, a i ako tko kome smeta – nastavi, - smetam ja njoj. Voljela bih razotkriti taj tirkizni svijet, misliti odakle ti misliš, proučiti ga, tu tvoju veliku nimfu. Ja se sve više znam u tome prepoznajem, i još malo pa ću se s tim sjediniti – reče. – Još malo, pa ćemo zajedno do boginje.
- Ne sanjaj o tome! – odbrusih.
- Ne bi ti bilo milo? – upita. – Slavene, ja znam javu, iz sna, i san tvoje stvarnosti.
* jjj Ja sam znao da one ne samo iz nebeskih i metafizičkih, nego i iz estetskih, iz fizičkih razloga Artemidu ne može vidjeti. To mi se činilo normalnim. Ali sada je ona moćno preuzimala sve moje pojmove. Poslije susreta sa boginjom, kod mene se sve na nevjerojatno ubrzavalo, i mijenjalo, i dobivalo na snazi; a i ona je moje riječi duhom guta, i upijala. Počela je da govori proročki. Mijenjala se: postajala onakva kakvu sam je oduvijek želio je gledati. U svemu, ja sam vidio poremećaj koji me uzbuđuje.
- Evo, imaš mene, i ja ću te slušati, i vjerovati, i slijediti – nastavljala je.
Tješio sam je govoreći da u čitavoj povijesti su Artemidu vidjeli tek rijetki, i da znam uvjete tog otkrivanja. Oni su nemogući. Sada pogotovo znam da je to nevjerojatno. Tko njoj u lice smije pogledati? Na kraju, taj mora živjeti s odgovornošću koja je neizdrživa, ili odmah umrijeti. To je život s vječnim umiranjem, u vječnom življenju. To je na kraju nemoguće življenje. Zato sam joj odgovorio jednostavno:
- Morala bi čitavom svijetu dokazivati svoju ludost, na način da svima dokazuješ da si pametna i mudra.
- Kao ti: bila bi egoistična i nemoguća - doda.
- Zar sam takav?
- A kakav si?… Možda si drugačiji, pa sam se prevarila? Oprosti! Ne prevodim dobro tvoje poruke, i imena. Samo ti vidiš početak i kraj svijeta: posvećenik, i «duh iznad vode»; prorok i otkrovitelj misterija. Jedini koji vidi stratosferu duha, i kroz nju može proletjeti. Ima li još što? Čitavu mudrost si zgazio nogama, da se ljudi pred tobom usta ne usuđuju otvoriti. – reče.
Shvaćao sam pomalo da je u pravu, i shvaćao kako sam nesretan zbog toga. Ali shvaćao sam i da je to potrebno. Nešto je bilo nepromjenljivo. Bila je međutim sreća što takav postojim, jer je to postojanje Boga, postojanje iznimnosti, postojanje poslanika Božjeg među ljudima, koji među ljude dolazi.
I tako bi uvijek između nas; i poslije ovakvih verbalnih sukoba dolazio neki unutarnji mir, i mi se jedno drugom približavali. Ja sam ulazio u vlastita propitivanja na ovom ovdje mjestu, i dolazio do zaključka da je ovo nužno, i da se ne trebam pretjerano dalje pitati. Bio sam s Tatjanom to večer, u snu - i polusnu – i govorio joj; kada je ona u svojoj formi misterija meni iskazivala tajnu nad tajnama, i rekla da je dobro što se stalno vračam na početak, i da to ne zaboravljam, i što sam u Centru svemira, i da je to iznimno. Od toga se ne smijem odvojiti. Velike istine znam. Duboko je osjećala pravednost u tome; i sada me opominjala, rekavši da je Dvor boginje u radosti zbog toga, i osjeća svježinu proljetnog vjetra kako leluja po njemu, što je sad nešto osobito. To se gotovo nikad ne događa. Tu se javlja sva blizina svih bogova: moć koja pobjeđuje svijet, i stvara nove svjetove.

***
Alen me kasnije opominjao, govoreći da je Samir ponovo s njom u sukobu zbog mene, i naglašavao kako uopće nisam normalan, i kako tobože ne znam što radim. Govorio je misleći na promjene, i na to da me opameti. Ja se nisam mogao oteti utisku da on ludo govori i luta, jer sam zauvijek mislio da je moja opcija nepobjediva. Nisam mogao razumjeti zašto sam krivac onoga, što je ionako nepotrebno. Što bi to trebalo ispravljati. Na kraju, ja sam bio onaj, koji sve dovodi do ekstatičkog stanja, što je uvijek velika istina Tamare, nimfe, koju moćno znam. To je božanski uzvišeno. Ja sam onaj koji s umjetnošću živi život proroštva. Nitko mi nije imao pravo prigovarati.
– U sukobu su – ponavljao sam za njim, i govorio. – Pa nisi mi ništa novo rekao. A i oni i treba da budu stalno u sukobu, sve do raspada. Oni i trebaju stalno da se sukobljavaju. I ja sam čitav život u sukobu, i stalno se s nečim nepravednim borim. Trebam stalno svijet popravljati, koji je u biti pogrešan… A i na kraju, što mu to ona dopušta. Što se meni ne obrati, da ja s njim završim?
- Skroz-si-naskroz lud! Postaješ opasan na svim razinama. Nije samo ta tvoja politika u pitanju.
- Ozbiljno te pitam, i ima načina da ja taj sukob podignem na razinu, na kojoj će on sigurno izgubiti. Zašto mu popušta, i zašto nije oštra kao prema meni; jer znaš kakva zna biti prema meni. Ti uopće ne znaš kako je ona ljuta; i nisi tako nešto nikada vidio.
- Hajde prekini!
- Nekada izgleda kao panter, i velelepna zvijer, samo što neće skočiti za oči, da ih iskopa. To je nevjerojatna preobrazba, i suluda, iznenadna i fascinantna. To je strava, i normalan čovjek to jedva može podnijeti. To se meni dogodilo. Pitao sam se kako je to moguće. I ja ne bih povjerovao kada bi mi netko to ovako pričao… A i na kraju, volio bih da nije između njihono na što mogu pomisliti: između nje i Samira? - rekoh.
- Nije isključeno – odgovori. – U stvari: Znaš ti da ti nisi nikada daleko od istine.
- Stalno ti to govorim, i neprestano ti govorim da sam u Istini, Alene, i da ne mogu pogriješiti. To me koštalo života u ovom poganom svijetu. I stalno ti govorim, i stalno pogrešnim ljudima istine, koje su pravilne govorim. Samo gubim vrijeme. A istina je skupa i ne može se obuzdati – rekoh mu. - Problem je u njezinoj snazi, i problem je što nema tla koje je hoće sad je prihvatiti. S njom se sve više u nejasne situacije uvaljujem.
On je razumijevao moju situaciju, ali je bio i tvrd orah. Ja sam sa svoje strane se pojavio kao nepopustljiv. Na kraju, zašto bih popuštao u nečemu, u čemu sam bio suveren, kada je sve bilo na mojoj strani. Zašto bih mijenjao strategiju, kada sam dobivao?
Ali kada sam taj dan bio sa Svjetlanom, u vezi s tim, ona mi je govorila:
- Slavene! … Stani malo! Pa mi smo u kući već gorjele, i ti nisi svjestan toga. On je uletio s dvije deke pune vode preko leđa, i pokupio nas, tako da je svakoj dao po jednu. Gurnuo nas je u plamen. Granate su svuda okolo padale, i mi se nismo usuđivali kroz prozor niti pogledati. Ne zna se gdje je bilo gore, vani ili unutra. To je jedini način bio da preživimo… Kako je on samo dobar, to nikada nećeš razumjeti.
I poče joj suza teći iz oka, kada mene uhvati bijes, zbog svega, i jedva se suzdržah da ne prasnem. Svaki spomen njegova imena u meni je izazivao erupciju negativnih emocija. A ona je k'o uz inat navaljivala:
- I tada je svatko imao svoja posla, i mi smo unutra samo mogle vrištati.
Suze su joj tekle niz obraze, dok je govorila.
- Odrasli smo u istoj u ulici. Ti nisi u stanju niti najprostije stvari razumjeti. Tebi su nimfe pamet smutile, postojiš samo u njihovim svjetovima – nastavljala je. - Tada sam mu rekla iz zahvalnosti, da se nije trebao toliko izlagati, jer, otkako je tata poginuo ne znam i zašto bi i živjele. Pogledao me ljutito. I još sam mu rekla da sad moj život posjeduje. Ne znam kako je on to razumio, ali čini mi se pogrešno. Vas dvojica se potpuno razlikujete. Sigurna sam da me od tada počeo gledati drugačije.
- Dirljivo! Kada ti to ispričaš, to je zaista dirljiva priča, jedva za podnijeti – bio sam ironičan. – Ali eto, kada čovjek plače, Bog se raduje.
- I on me zagrlio prvi put u životu tad, i rekao da ništa ne brinem: on je sad tu. To me makar malo smirilo… Koliko je on samo dobar!
- Hajde molim te ponovi ovo posljednje još jednom: nisam dobro razumio - rekoh.
- Bezobziran si!
I ona podiže blagi pogled prema meni:
- Razumjeti ćeš jednog dana, valjda, ako taj dan ikada dođe.
Ja ne znam da li je Svjetlana znala što govori, i kome govori, i ja sam shvaćao da griješi, i htio je u tome opomenuti. Ona je trebala to shvatiti. Vidio sam kako je lutala, i kako je bila u klopci vlastitih emocija i neznanja. A ja sam shvaćao da me to shvaćanje i uništava. Sreća je bila što sam to brzo i zaboravljao. Rastali smo se tako da smo mnogo toga imali još jedno drugome reći, ali smo ostavili za drugi put, i nesvjesno zašutjeli.

***
* jjjj I tu noć sam ponovo bio ispunjen duhom, u svojoj sobi, kada sam imao viziju, kada mi dođe svjetlost: uznemiri me ljubičasta mistika proroštva. Doroteja progovori, i reče da moram biti prorok od Boga, a ne od ljudskih potreba. Moja želja za izbavljenjem iz Sarajeva – govorila je – je najprostije svjetska, i od početka pogrešna. Tu ima nešto veće. Ali stvar se lomi na najvažnijem mjestu, i svi uvjeti za artemidsku profetologiju se ispunjavaju. Greške su potrebne.
* pp - Na Dvor te uspela velika tajna boginje, koja sada čeka svoje ispunjenje. Dvije osobe te beskrajno vole; a ja ću ti služiti kada bude sve završeno, i opet sve otpočne. Kasnije ćemo zajedno postavljati pitanja čovječanstvu koja su nemoguća - nastavi Doroteja. - Ono će biti zbunjeno; ali će čovjek osjećati da je nešto dobro. Proroci ne pogađaju što će se dogoditi, nego puštaju zakon Objave, u tijelo svijeta koje ih slijedi.
Morao sam se uznemiriti.
- Anja mi je rekla da budem svoj, naspram svih svjetova, i slobodan u vječnosti. Ja neću Doro da se pogađam s duhom, hoće li se nešto dogoditi, ili neće li se nešto dogoditi. Hoću da savršeno vladam situacijom! Na nebu sam shvatio svoju važnost, i hoću da prorokujem svoj program.
- Misliš da je to moguće? - upita.
- Moguće, ili nemoguće, Doro: ti znaš sva proroštva, ali ne odlučuješ, i molim te! Ja znam nimfu koja ih ne zna, ili tobože ne zna, ali odlučuje. I tu je tvoj problem; i tu je moj problem. Ti učiš, i ja učim. Jesi li me razumjela?… Tu činjenicu usvajam, i pratim, i dobro znam da moram biti koncentriran.
- I tu je tvoj problem?! - ponovi.
- I tvoj! – rekoh - …Ali, evo! Ja i Artemida smo prvi: mi imamo zadnju riječ, kao prvu. Tvoju ljubičastu boja poštujem, i hoću program koji mi možeš dati. Ja te opominjem: Hoću sva kozmička proroštvo!
- Nemoj se zaboraviti! - reče mi.
Znao sam da sam na njihovom terenu, i da nimfe vladaju situacijom duha, u suglasju sa mojom podsviješću. Usvajam, i želim biti u njihovu mišljenju, i želim da se borim.
- Jednostavno želim da ono što izgovorim, se i dogodi, Doro - rekoh.
- Znakovito je to: Od mene si to čuo?
- To mi je po Objavi dano, iz misterija, odakle sam došao, i odakle zauvijek govorim. To su mi i druge nimfe potvrđivale – rekoh.
* pp Govorio sam samouvjereno, kao da sam sav zakon proroka imao u sebi. Govorio sam tako, da se ona s velikim pitanjima morala snalaziti unutar mojih pretpostavki, i postavljati ih u nedogled. Govorio sam joj iz duha, ponesen jednostavnošću, rekavši da je svaki svijet živo biće, kojeg je ludilo odjednom mijenjati. Ustaljene navike su tu da ga održavaju. Ona se s tim složi, rekavši da ipak sada žurim, i da me to spotiče, i da trebam sada malo i razmisliti.
- Teškoće me ne interesiraju - nastavio sam, – i Dvor Artemide me štiti. Sedma strana svijeta je zadata od boginje, i ja sada patim, ali ću u svoje vrijeme blagovati.
- Uspio si od svijeta napraviti problem – reče mi.
- Mislio sam uvijek na Istinu, i samo Istinu, do beskraja, i besvijesti.
- Kada bi se sjetio koga si najviše volio u svemu, možda bi ti se sve ostvarilo – nastavila je. – Znaš li da je prorok je najveći zadatak koji se čovjeku može ponuditi? Ja sam nimfa proroštva i znam početak, i karaj… A ovdje ću sad zaboraviti da si me evo ponizio.
I nisam znao što govorim, jer sam dosta morao zaboravljati. Pitao sam je kako ona stoji prema Apolonu, bogu proroštva, ako je po Artemidi poslana. Ona je samo Artemida ljubičaste boje, koja mi odgovara na pitanje koje ljudi vole, i ne vole, jer ih jedva smiju postaviti: «Što će biti, i kako će se to dogoditi?» Činjenica ipak da čita moje misli, prije nego što ih i ja dobijem, moćno mi nešto govori. Ali izvjesno, ona je kao i svaka druga nimfa: govori veliki program.
- Jedna osoba će na zemlji saznati veliku tajnu prije tebe, i onu stranu svijeta koja te opsjeda – govorila je. - Radi se o čistoći i jednostavnosti, i upamti: tu osobu poznaješ, ali je još nisi otkrio! … Eto! … Za budućnost ćemo se zajedno boriti.
- Sigurna si u to, Doro?! - upitah je.
- Opet ti je pitanje nedostojno tvojega poziva; i gubiš se u unutarnjim nesuglasicama. Vrijeme te pomalo spotiče, i ti gledajući u idealiziranu vječnost, zaboravljaš da si u vremenu.
I to mi reče Doroteja, nimfa prošlosti i budućnosti, koja kodira vrijeme, i nimfa proroštva, kada stvar polako oko moje istine uobliči. Stvarao se okvir moje podsvijesti. Naslućivao sam svijest Artemide, koja nikada neće pogriješiti.
Poslije toga, u njezinoj ljubičastoj boji vidjeh istinu, i budućnost i prošlost svijeta i svih svjetova, i borbu za sva vremena. Njezina se boja potom pojača, i uhvati me ljepota, te se pretvori u crnu svjetlost Valentine, po opet vrati na svoje pra/početno. Prikaza mi svu čaroliju svih svjetova, i pomalo uplaši. Počeh razmišljati. Ponovo shvatih da su nimfe artemidske svjetlosti neuhvatljive, i da sam dobro izabrao svoje slijeđenje.
Moja upornost bi uslužena; a ona je mislila sad na savjete. Govorila mi je:
- Sad uredno možeš pratiti kozmički red, koji ulazi u tebe, i koji će izlaziti. Ne smiješ preskakati korake ljudskog vremena, nego biti vrijeme, u vječnosti.
- I samo mi još reci kad će Artemida doći na zemlju, da me izbavi – upitah. - Ja nisam sanjao Dvor, nego tamo bio.
- Nisi sanjao: ali je tvoja java svijet dalekih sanjanja – reče. - Pazi na njezinu brzinu. Njezina srditost je kobna i veličanstvena, i može biti neočekivana, i prosta. Dobro je da to znaš. Sada te opominjem da vidim tvoju grešku, i prije nego što je učiniš. Kada si već odlučen u njoj, pusti da ona postoji.
To mi reče Doroteja, kada dođe u ljubičastoj svjetlosti da mi rasvijetli putanje u vremenu. Sada me – međutim - ostavi samog sa više pitanja, nego što mi je dala odgovora. Ona me ostavi, prije nego što mi je rekla najvažnije, ako mi je uopće to i smjela reći. Ja sam želio nešto čuti, ali sam ostao sam s novim razmišljanjima.

***
I drugu noć Tamara - njezina bliznakinja - mi dođe; i eto tu stojeći u prelijepoj bordo boji, opčini me, upravo zato što sam dostojno s njezinom sestrom govorio. Sada mi je rekla da su postale nimfe, jer su živjele kao svetice.
- Nešto veličanstveno u pogledu Anastasije znaš - reče mi Tamara, - ali to ti i izmiče.
Njezina bordo boja me izludi, i izbaci iz ravnoteže, i čudesno navijesti tajnu. Osjetio se jakim i pobjedonosnim, jer sam umjetnost uvijek uzimao za najvećeg saveznika. Bila je misterijska svjetlost, s glasom koji je naličio Ivaninu, nimfu života i herojstvu, i Darijinu, punu vjerovanja. Tada je nastavila:
- Sa mnom možeš sve govoriti: sve stvoriti, i sve dovesti do uništenja. Ja sam spuštanje božanske biti u svijet, epifaneija: u meni je početak govorenja, i mitologija; i kraj proroštva, i početak proroštva. Moja bliznakinja te izluđuje, ali ja sam s njom ujedinjena. Nećeš pogriješiti ako me pitaš nešto o njoj, ali nikada nećeš doznati što je najvažnije.
- Veličanstvena je Dora – počeh.
- Ima raskoš koja svim bogovima pristaje. Ona postiže ono što izgovori. I ja postižem ono što mi je potrebno.
- Ali, ti si bolja – prekidoh je, - Tamara, i ja volim kad ljepotu pretvaram u vječno govorenje.
- Ja opslužujem sve beskrajno, Slavene, do samog jedinstva.
Imala je dušu umjetnost, i govorila je zakonodavno, i Anastasija me stalno na nju podsjećala. Četvrta nimfa po redu nije imala kompleksa, i nastupala je moćno.
- Ja sam ipak točka rukopisa – reče. – Proroci govore kako ja govorim. Vidjet ćemo kako ćeš jednoga dana složiti svoj misterij. Ja sam spuštanje vječnosti u vrijeme - govorila je Tamara, - a Valentina ti je malo naporna, i vidjeti ćeš kako će ti zadavati čudesa mudrosti! Vanja je stalno sa misterijem u sukobu, ali voli svoju bliznakinju. Crna mudrost je savršen odgovor na misterij. One se i slažu, i sukobljavaju; i opet slažu, i opet sukobljavaju. To ide do beskraja, i na kraja vremena dolaze do svog početka. I tako u nedogled, u vrijeme, koje onda traje u vječnosti. Slavene. To ti znaš! Ja sam slika i odgovor, i govorim kako je potrebno. Zar bi Platon postojao, da ja nisam ga otkrila, i zar bi Ilijada postojala da ja nisam uobličila ljepotu u odgovore? Zar bi postojanje post