Istina o nemogućem
Artemida © 2017 Anton Celin

REQUIEM Anton Celin


I.

Prije svake smrti postoji neki život koji je odredio tu smrt, da bi se živjelo; i putanju silaska, i brzinu kojom se ide, «duh ubrzanja»: riječi, misli - poruke - koje to odlučuju; te uvijeti pod kojima se moglo nastaviti živjeti, ali je umiranje u nekom odnosu bilo važnije, i ono se i dogodilo. Egzistencijalna filozofija ne udaljava puno život od smrti, i ona upravo hoće život gledati kao smrt, i nastajanje u samome sebi: izranjanje duha misli iz tragedije Antigone, kako je Nietzsche to pretpostavljao, i Helada nam dala kao bit i apsolutni odgovor za sve. Za život je jedino važnija od samog života, smrt: da bi se razumjelo življenje. Tko želi umrijeti da bi umro, nije vrijedan postojanja života. Treba u samome životu razumjeti umiranje, koje je vječno življenje, i koje «živi»: a ako je to življenje bilo u snazi ideala koji su izazivali to uzvišeno stanje postojanja smrti, s razlogom; i postojanja onog mogućeg, kojeg mi u filozofiji zovemo granicom pred obuhvatnim, a ljudi uglavnom misle nemogućim.
Pa se tako ovdje i dogodilo.

Munib je već godinama primao nagrade za dobro izvršene zadatke u svom odgovornom poslu, i bio uzoritim članom radne zajednice, a sada mu je ugled i iznimno rastao: izašao u ovdašnjim novinama za primjer čednog službenika naše samoupravne zajednice. I u trenutku kada sam ga upoznavao, u kojem ga je načelnik naše uprave meni predstavljao, učinilo mi se da je jedini čovjek u tom vremenu moje mladosti s kojim bi se potukao, a da bih izvukao deblji kraj. Mišice su mu se nazirale ispod ljetne policijske košulje, kako bi lagano savio ruku, a vrat bio kao u Rottweilera: crn i usijan od znoja, virio ispod kragne koju je jedva mogao zakopčati.
Drmnuo me po ramenu taj dan, da sam se jedva održao na nogama.
- Bit će nešto od tebe! – reče. - ...Valentin mi je sve rekao.
- A što Vam je rekao?
Gledao me ispitivačkim pogledom.
- …Nadam se da ćemo se dobro slagati.
- I ja također!
Po odluci načelnika dodijeljen mi je da me uvede u posao, i ja sam mislio da je u ovom trenutku to i najbolje. Bojao se nisam ničega i imao veliko pouzdanje u njega, jer mi se činio nepogrešivim.

Tih godina ljetnja vremena su donosila promet osobita intenziteta, te kao turistička zemlja bili smo na udaru stranaca, uvijek na oprezu. U vremenu post-titovske Jugoslavije, 1982. godina, plašilo nas se sa svačim: na Kosovu je bila moćna iredenta, u republikama polako tinjao nacionalizam, a integrativna sila države slabila. O tome se govorilo i pisalo, na to se mislilo, i o tome se ponekad tražilo da se šuti. Mi smo svi bili pomalo svjesni činjenice da se društvo nalazi na prekretnici, ali nismo znali da u svakom trenutku na sve strane može krenuti. Munib je na svoj način to primao s visokim osjećanjem patriotizma, dužnosti: nitko mu se u revnosti nije smio približiti.
Intenzivno smo se tih dana družili i stalno upoznavali. Njemu je bilo važno predstavi se što boljim, a meni sagledati situacije posla što ću u narednim godinama i decenijama, obavljati. Oko nekih stvari odmah smo se prešutno dogovorili. Mislim da me od prvog trenutka zavolio.
A i bio je pomalo tajnovit, i htio ostavljati ujedinjen utisak snage, razboritosti i misterija. U tome je i uspjavao; te u trenutku kada bi osjetio opasnost da bi se mogao razotkrio u nekim greškama, uvijek je povisio glas, što bi mu na svoj način i uspjevalo.
Tako je između mene i između njega u ovoj priči sve otpočelo.

I jedan dan, u jednom ljetnom mjesecu u tom vremenu, izađosmo na teren, kada je to bio dan kao i svaki drugi: sunce već visoko na nebu, i vrućina nesnosna.
A on je kao po običaju nastavljao da me podučava, govoreći o pošastima koje nam prijete sa svih strana, stranim elementima i skupinama, koje jedva čekaju našu neopreznost. To je bila uobičajene priča tih komunističkih vremena. Govorio je o vragu većem od đavola, o banditima i bombama koje donose; te i to da oni ne znaju s kim imaju posla, i da je on izučio školu veću no što oni mogu zamisliti. Nastavljao je tako govoreći što baš sve nisam ni volio slušati; i htio sam svijet gledati ljepšim očima. Raspričao se u toj vožnji, kada je to polako preraslo u njegov monolog, koji ću kasnije dugo vremena pamtiti.
I zaustavljamo se u Potocima, gdje inače policija znala stati.
Bilo je oko dva sata popodne, i mi izađosmo van; a on polako i nonšalantno poče zaustavljati vozila, jedno po jedno, onako policijski i bez žurbe, po svom izboru, uljudno svakog pozdravljajući, pregledati auto, ovlaš, bacajući pogled potom na mene, pa onda na prtljag; te vračati dokumente, odpozdravljati i puštati.
I sve bi bilo dobro u neradnim trenutcima – i u vremenu – da se neće dogoditi ono što će se upravo dogoditi; i što će potpuno promjeniti moj život i filozofiju mog pogleda na sve, te će zauvijek ostati najteže moje sječanje, i neizbrisiv pečat početka moje karijere. Tu priču ću svaki put pomalo ne drugi način ispričati, u drugom društvu i s drugim emocijama, ali će to uvijek biti isto i nikad se neće promjeniti.
Tada je upravo iz pravca Sarajeva nailazilo jedno vozilo krem boje, i Munib ga, kada vidje, izađe na sred ceste i zaustavi. On podiže ruku pomalo teatralno te onda mu pokaza mjesto gdje će stat, skloniti se. Bila je to Lada beogradske registracije, nova, glanjc, tek izašla iz tvornice.
A čuo sam da je sanjao o tom vozilu, i da htio ga kupiti, ali se na njega čekalo neko vrijeme, i nije svatko u taj red mogao ući. To ga je možda i dirnulo. Bila je statusni simbol tadašnjeg vremena, i tko ju je imao s poštovanjem ga se gledalo.
Sada, kako on pozdravi - «dobar dan!» - «dobar dan!» - i zatraži dokumente, te ih preda, pa okreće se prema meni, pa opet vrača pogled nazad, obilazi auto, saginje se sa strane, pregleda svaki dio, te kad obiđe krug čitav u tom gledanju, obrati mu se:
- Lijepa limuzina!
- Pa eto, jeste.
- ...A kuda ste krenuli Svetozare?
- Na more s djecom, vidite.
- Zašto je vozilo tako leglo?
- Pa malo više stvari... znate kad se...
- Hoćete li izaći!
I ovaj izađe, i kako to učini Munib zatraži da mu otvori gepek: kad unutra sve puno i nabijeno da igla više nije mogla stati. Torbe, kese, nekakvi rekviziti za kampovanje, dijelovi šatora, i što sve ne. Svaka rupa začepljena. Munib se naginje, pa pogleda, pa hoće nešto pronaći, i okreće se meni i vrača pogled, kao da mu nije jasno.
- Izvolite, je li nešto što treba?
A on diže prst u znak ovome da ušuti.
A ovaj ponovo:
- Izvolite, u čemu je problem?
A Munib ponovo daje znak da ovaj ništa ne govori.
I poslije izvjesnog vremena zamoli ga da ovaj izvadi jednu torbu; a ovaj kad poče, ne može je izvući koliko je nabijena, te je na jedvite jade izvadi. A Munib je spusti i otvara i unutra nešto tražiti; pa ustade i zatraži da mu ovaj izvadi drugu torbu; a ova druga isto tako nabijena, i kad je ovaj izvuće, Munib se ponovo saginje, uvlači ruku unutra: I sad, kako on uvuće ruku, samo prstom povuče, i sve one stvari - što je možda žena pakirala u posljednja dva mjeseca, premajući se za odmor – rasture se: dječih odjela, donji veš, majice, košulje, i već što ne.
A ovaj se oglašava:
- Ja mislim da bih ja to trebao?
Ali Munib se ne osvrće i nastavlja po svome. Meni neugodno i pokušavam to zataškati:
- Ma dobro to Munibe, i nema tu ništa.
A on diže prst i ušutuje me, i prijeti kao stariji kolega.
I meni tu bi nešto sumnjivo kad ovaj reće: «Ja mislim da bih ja to trebao?», te i ja to brzo zaboravih.
Okrećem se i udaljavam od njih prema kraju ulice, pa ponovo vračam i hoću ga opomenem: al' ne smijem ni ja puno, dodjeljen mi za učitelja.
Ovaj to vidi, pa me pogleda, sa svoje strane ispod oka, pa ponovo vrača pogled prema Munibu.
I tu je bilo stvari i koje su oni trebali ponijeti, i koje oni nisu trebali ponijeli, ali eto, oni su to ponijeli: hladnjak, termos boce, te roštilj, i vrag bi mu znao što ne. To on sve sad vadi i nastavlja s pitenjima: «Pa što ti je ovo?»... «Pa što ti je ono?»; a ovaj ga kao pokušava uljudno umiriti, i uvjeriti da je to sve u redu, a Munib svaki put podigne prst u znak da ovaj ne govori.
I kada vidjeh da je vrag odnio šalu, i da će ovo potrajati, te da tu nema kraja, a ona djeca se unutra uznemirila od vrućine, pa zovu: «Tata, kad ćemo na more?», i govore «Tata hajdamo... kad ćemo stići na mora?», ja priđem vozilu i pozovem suprugu, pokažem rukom:
- Evo gospođo, jedna kavana tu, pa vi malo izađite s djecom, i osvježe se: popijte po sok.
A ona me i posluša.
A Munib me opominje, i zove; pa i nastavlja i dalje pitati ovoga, «te što ti je ovo?... te što ti je ono?»... Te sad ulazi u kabinu i podiže sjedala, zavlači ruku ispod sjedala, ispod volana, traži nešto, otvara kazetu. A ja mu ponovo govorim, i opominjem ga, koliko mogu.
I tako je nastavljeno jedno duže vrijeme u traženju nečeg što niti on sam nije znao; te kada se ova seansa završi i ništa ne nađe od onoga što je tobože tražio, vrati mu dokumente i pozdravi, uljudno:
Meni laknu.
A ovaj sad uzima one torbe koje su okolo razbacane, i pokušava ih složiti, ali to više ne ide. To više u gepek ne može stati. Sad on to više ne slaže, i gura u gepek kako može, nabija i rukama i nogama, pokušava zatvoriti. Sad mu s jedne strane ispadne rukav košulje, pa mu s druge strane nešto drugo. On to sad iznerviran prebacuje te stvari u kabinu, i na zadnje sjedište, pa kada jedva nekako se sakupiše i smjestiše – te ona djeca sa suprugom dođoše i sjedoše – oni odoše.
Munib se okreće prema meni i klima glavom u znak dobro obavljenog posla. Ja se smirih i počeh malo na pozitivan način razmišljati.

Poslije toga u lakšoj atmosferi nastavismo zaustavljati vozila - ali rijeđe, i rijeđe – te Munib nije više bio tako žestok u prikazivanju svojih ekspertnih mogućnosti policajca, a i svega što mu je na raspolaganju: valjda je mislio da mi je sve pokazao što je trebao pokazati.
Svoj zadatak je smatrao važnim za državu i narod, te se ponosio time što ga hvale. Htio je biti sve bolji i najbolji, te čvrstim stubom Titova naslijeđa i partije, čije je smjernice slijedio. Za to nije birao sredstva u granicama zakona, i svojih pretpostavki – da je to, to – te je uvijek to i pokazivao. Već je imao neke ordene s kojima se ponosio, i rekao da će oni ga pratiti na sahrani. Mislio je da je to najvažnije u životu, i stalno je to ponavljao:
- Samo je «Stari» vrijedan ovoga – nastavio je. – Nikada se takav čovjek više neće roditi.
A kada bi to govorio lice bi mu se ozarilo svjetlošću, i vidila se beskrajna milina u njegovim očima, ali i ozbiljnost. On se tada potpuno mjenjao. U njegovu životu bilo je dosta realizma, ali i zanesenosti: nekada s ekstatičkim uzbuđenjima, kojima sam bio svjedok, i koje sam doživljavao. Živio je s beskrajnim žrtvovanjem za istinu, i mislio je da je to najvažnije, da je pravi put pogodio.
Ipak je on živio svijet potpune jednostavnosti.
Sada izvadi značku koju je skoro dobio na Kosovu za zasluge u borbi protiv iredente, kamo je išao s ljubavlju, po dužnosti.
- I ovo ti hoću reći - nastavi. – Kad ti vidiš njega da ti hoće nešto pričati, i pametovati, smiri ti njega:... i danas su svi «filozofi»... I na toj televiziji, do vraga, svakog puštaju. Slobodno ti njega stisni, imamo mi ovlasti i snage kao države, da to, i sve neprijatelje slomimo.
Pa tako, u toj priči, kako je sunce već se spuštalo na obzorju, mi završismo radni dan. Pođosmo kući. On je mislio da je sve dobro učinio, što je učinio, i da je ostavio dobar utisak na mene, te se uz jedno piće usput i rastasmo.
Ali tek što uđoh u svoj mali stan, pošto se raspremih i upalih TV, gdje dnevnik počinjao, zazvoni telefon. S druge strane je bio Munibov glas.
- Nikola, dolazi odmah kod Safeta!
- A što je Munibe odjednom? – upitah.
- Dolazi odmah!
I prije nego što sam i pretpostavio koju ću slijedeću riječ uputiti, spusti slušalicu. Što li se to moglo dogoditi?
Ta kavana nije bila daleko od mog stana, i nisam imao vremena niti puno razmišljati.
Ali tek što sam ušao na vrata i prišao šanku, za kojim je on stajao okrenut leđima čekajući me, te počeo s riječima:
- Pa dobro Munibe zar se nismo maloprije rastali?
Okrenu se:
- Gotov sam!
Ja pretrnuh od njegovih riječi i pogleda. Nešto sam tek nejasno usput posumnjao.
- Pa dobro Munibe...?!
- Gotov sam!
Reče i udari čašom konjaka od šank, tako da se rezak zvuk razleže po prostoriji a obrazi zatresoše. Gledao sam ga.
- ...Pa u čemu je sad problem, Munibe?
Oči su mu se caklile, a pogled bio čelično i ledeno čvrst.
- ...I jesi ti vidio kako on samo mudro šuti?
- Tko?... Misliš na ono danas?
- Danas!
- Pa kažem ti ja ne diraj ljude, i vidiš da su krenuli na more, i...
- Gotov sam! – ponovo se razleže rezak zvuk udara čaše o šank.
- ...a ti navalio, pa navalio...
Bio je smrtno ozbiljan, i ja se zaledih od užasa njegova lica.
- I meni bi sumnjivo – poćeh da mu govorim - kada on ono reće: «Ja mislim da bih ja to trebao?»
Piljio je u jednu točku.
- I što ti je načelnik rekao?
- ...Ništa.
- Baš ništa?
- Rekao mi je da ne dolazim par dana na posao.
- Samo to?
- ...Rekao mi je da sam gadno zabrlj'o.
- Pa kažem ti Munibe, vidiš kakva su vremena: ne znaš na koga ćeš udariti.
- ...Što sam udar'o... udar'o!
- Da ja odem ja do Valentina?
- Ne, ne, nemoj nikako! – odgovori odlučno. – Samo ćeš ga nervirati.
- Stigla je valjda neka depeša.
– ...Stigla je! ...Znam što u njoj piše, i ne trebam je čitati! On je odozdo iz Čapljine, Metkovića... iz policijske stanice se javio gore, i pitao koja su ono dvojica.
- Pa šuti sad i nek' se malo slegne... nek se smiri! – rekoh da ga odobrovoljim.
- ... Nema se što sleći, moj Nikola!... – piljio je u jednu točku: - Što se smirivao... smirivalo!
Nisam znao što dalje s njim da govorim.
- E pa ovo ti je opomena za drugi put, Munibe.
- ...Jeste: ...Ako drugoga puta bude?
I sada nam se pridružiše još neke kolege koje je on vjerojatno u međuvremeni pozvao, a nas nekoliko, pošto predložismo Munibu da se odmori i ode kući – te jedan ga otprati - to večer zadržasmo se dugo u noć. Razglabali smo o svim mogućim opcijama što ovdje stoje na raspolaganju. Sve je bila beskrajno ozbiljna igra, u kojoj se netko malo zaigrao. U meni je ostao gorak utisak da sam ja tu nešto bitno, i negativno, ali i olakšanje pri pomisli da smo većeras mnogo zapili, i da će sutra biti drugačije.
A sutradan, kada sam došao u stanicu, rekoše mi da se odmah javim načelniku: a ovaj kada me ugleda, stavi naspram sebe i poče ispitivati. Tražio je sve podatke koji su mu trebali, a neke je već i imao. Te gdje sam rođen; te tko mi je otac; te tko mi je mati: ali i interesantno, što mi je hobi i s čim se baviš u slobodno vrijeme. Na to sam mu odgovorio da sam bio prvak kao srednjoškolac u gađanju vatrenim oružjem, te sam ljubitelj pištolja, i imam nekolika primjerka kući.
A na svako moje pitanje: «A što sve ovo?»; dobivao bih odgovor da šutim, i da nikom ne govorim.

Od tada je prošlo petnaest dana, gdje u tom vremenu jedva da sam Muniba vidio. Takva je i bila i preporuka.
A kada smo se konačno sreli u policijskoj stanici sve je bilo ovako:
U uredu načelnika bilo svečano i zvanično, i svi uglađeni: prostorije sređene a službe uzdignute do maksimuma. Načelnik je stajao na sred dvorane, u novom odijelu, a tu bili i rukovodioci svih službi: predsjednik općine i njegov zamjenik; i još neki načelnici uprava iz Sarajeva. Uz to, dvojica očito - vidjelo se – koji nisu odavde, a među njima i onaj kojega smo dobro ja i Munib upoznali u Potocima - s Ladom - na kojega smo naletjeli. Potvrdilo se ono u što smo sumnjali.
Pogotovu sam ja osjetio nelagodnost kad sam vidio kako ovaj nekako dominira tom situacijom, i da mu se svi obračaju s poštovanjem.
Načelnik reče da nas dvojici stanemo sa strane; te poslije nekoliko uvodnih riječi, i riječi predsjednika općine, i jednog dužnosnika iz uprave iz Sarajeva, spomenuti se obrati:
- Drugovi, pripadnici svih naših svih službi unutar Sekretarijata unutarnjih poslova Socijalističke federativne republike Jugoslavije. Pozdravljam predsjednika opčine Mostar sa njegovim zamjenikom, načelnika policije... itd... itd... Sastali smo se ovdje iznimnim povodom. U ovom trenutku našeg društvenog razvoja naše samoupravne socijalističke zajednice, dužnost nam je svakog građanina, a osobito službenika Sekretarijata unutarnjih poslova, učiniti sve kako bi slika naše domovine u očima svakog čovjeka, a i ostatka svijeta, bila dostojna veličine ideala za koje se borimo... Pomalo sa sjetom javljam da su u ovom vremenu neki se zaboravili, i žele većima biti nago što svi zajedno možemo. Sa ovog mjesta želim poručiti da borba za istinu, ne znači borbu za osionost i dominaciju, nego prije svega uljudnost i skromnost. Teški trenutci u životu dolaze kao i iskušenje... itd ...itd ... uputa za bolju budućnost... itd... Činjenica tereta koju ova naša služba nosi je inspirativna ali i... itd... U njoj je bezbroj žrtvovanja za bolje sutra, ali i radosti za život... itd... za pravdu i istinu... itd... itd..
I tako je nastavljeno njegovo demagoško izlaganje, koje smo u pravilu znali, i očekivali epilog koji će se i dogoditi.
I kada je prešao na stvar činjenice su bile jednostavne:
- Munibu Ovčini, dosadašnjem službeniku policijske uprave Mostar, na radnom mjestu «tom i tom», koji je dosada obavljao zadatke «te i te», oduzimaju se sva prava u tom smislu, a koja je do sada imao, te po hitnom postupku penzionira: izbacuje trajno iz partije, sa prepuorukama da ga se nigdje više u državnu službu ne može zaposliti.
Dodao je još nekoliko veoma uglađenih riječi, s kojima je govor o njemu završio.
Potom je nastavio:
- A mladome kolegi Nikoli Pucu, kao nagrada za savjestan rad na svom radnom mjestu, i iznimno i uzorito držanje, dodjeljuje se policijska plaketa sa srebrnom značkom, te jedan pištolj kolt, koji će mu služiti na trajno sjećanje – pa podiže glavu, - da ga nikad bez potrebe ne upotrijebi.
U potpisu plakete je stajalo: «Savezni sekretar za unutarnje poslove Socijalističke federativne republike Jugoslavije, Svetozar Radovanović.»
Poslije toga, pošto ovo sve završi, niko više Munibu nije smio pogledati jasno u oči, niti mu što reći. Svi smo ga drugarski potapšali po ramenu u znak sučuti, i razišli se.
Kasnije smo ga viđali u kavani kako sam zuri u točku, uvijek pijan; i nalazili ga kako se negdje strovalio u kanal, te ga – već tko bi se tu zatekao – podigao, odveo do kuće, i pokušao makar malo utješiti.
Umro je par mjeseci kasnije.
Njegova sahrana bila je jednostavna.
Nisu nosili ordenje kako je imao običaj reći, nitko od familije – a s kojim se ponosio. U kasnijem vremenu ostao je zaboravljen, te se navukao veo tame preko njegova imena. Jedini ja – evo - ponekad se ovako sjetim njega, od vremena do vremena, i ispričam ovu priču u nekom ugodnom društvu, kao kakav requiem s kojim se uvijek ponovo opraštam s njim, a s željom da to s nekim podjelim. Tada osjetim blaženo olakšanje i skinem teret turobne odgovornosti sa sebe, jer: zašto sam ja baš bio tu, i zašto se baš preda mnom želio pokazati. U biti, život njegove smrti jedini ja i nosim, i živim: te njegovu smrt i ovom prilikom dajem u iskazu za opomenu novom životu koji će uvijek iznova se takvim roditi.