Istina o nemogućem
Artemida © 2017 Anton Celin

U SPOMEN NA VELIKOG MISTIKA Anton Celin

I.

1.
Kada sam sa nekih tek šesnaest godina a poslije iznimnog iskustva – a i zbog činjenice da je to bilo nadnaravno - pokušao objasniti višu prirodu sveg, odakle priostiče i čemu mogu zahvaliti tu iznimnu blagodat da takav «jesam», ostao sam zatečen. Sve je oko mene mi je govorilo drugačije– ili gotovo sve – i nitko u svijetu nije želio tako nešto čuti. Nije bilo mogućnosti da se nametne nova idealna pretpostavka ne/mogućeg mišljenja, a u stvari pravilnog duha, i tajne Otkrivanja. Nije bilo mogućnosti da se slobodna misao rasprostre - priča o Jednome - i da se postavi pitanje na koje će se roditi filozofija kao odgovor.
Svijet je slušao samo sebe, ali ovdje se događala metastaza otpočetih paradigmi, koje su stajale «u stalnom održanju» svijeta kakav jest, i skriveno bile u stalnom njegovu Otpočinjanju. Nije se to moglo tu misliti.
Kasnije ću dokazivati zašto je takav svijet, i pretpostavljati prostor i vrijeme kao inerciju estetskog bitka, u nužnosti da se tako postoji «u vremenu», i da se tako bude «vrijeme»: da to bude «napad na vječnost», i bitan odgovor na pitanje koje ima svoj oblik kao «estetsku grešku», s najavom velike pravilnosti. Postoji egoistički porivi koji formiraju supstanciju postojećeg, prema čemu se onda formira orijentacija postojanja. U tome se začimlje istina Stvaranja, i skrivena bit: ali izvjesno protežnost bitka prema volji njegova odgovora na potrebe harmonije u odnosu, i samo upoznavanje Stvoritelja.
Ali danas kada je znanost - a nakon Helade i hrama u Delfima – postala najveći «prorok svijeta», koji postoji i koji se vidi – na svoj način (i ne vidi) – sve je drugačije. Vriijeme je postalo drugačije i postojanje je postalo drugačije. Pomalo je s razlogom se to dogodilo, i imalo u bitku bit za to. Uzaludno je govoriti. Moderna znanost postavlja protu-filozofska pitanja «u svijesti», kada s time svijet profetologizira u smjeru da ona bude sam «moderna znanost», kako je njoj pretpostavljeno. Ona postavlja takva pitanja u svijesti, da svijet postaje njezino iznimno govorenje. Duh prati tu šemu mišljenja i naliježe na tu «istinu», te govori njegovim mislima, tako da sve više upija njezinu riječ. Njezina misao postaje zakonodavna i svijetotvorna, i postaje mitologija.
Teško se nulti stadij bivstva tu može probiti.
To postaje svijetom te egzoterije, i nužno se suprotstavlja beskonačnom i vječnosti. To postaje pomalo nevjerojatno u odnosu na Početak
Znanost (tijela svijeta) se najbolje čuje Njezina pitanja izaziva i daju odgovore za njezino buduće vrijeme, koje postaje njezino u projektu. U nju se najviše vjeruje. Vjerovanje ovdje dobiva svoje nove zakone proroštva.
Mene će kasnije pitati, «otkud sad Plotin» - upravo zbog toga - kada sam prijavio diplomski rad na njegovu filozofiju, a u ovakvom vremenu i modernizmu svijetu, gdje je sve konačno krenulo po drugoj stazi, i ka «istini»? Ljudi su bešćutno vjerovali da je to sasvim drugačije. A na to pitanje «Otkud...!» ja sam odgovorao «Otud!... I na pitanje «Zašto?» može se odgovoriti i odgovorom «Zato!» I govorio sam: «Nije se kranulo drugim smjerom, nego upravo k Apokalipsi, kako je Isus govorio, a to je Plotin navjestio!» Krenulo se k ništvailu, u materiju, vjerujući da je to dobro tijelo svijeta, i da se konačno dosegnula Istina. Bila je to kobna greška koja se na nekim mjestima neće moći ispraviti.
Stornira se intuiciju kao Istinu u računu razuma – koji uz to i ne postoji (a da nije intuitivnost) - da bi se dobilo ono što će riječnikom tijela svijeta biti važno. Na djelu je sustav koji je referentan. Moderna znanost sve više «dobiva vrijeme» kako je otpočela, i pretpostavlja da govori o materiji – i u njoj - te da ona postoji kao suptanca pravog pretpostavljanja. To je meni tih dana bilo čudesno, i osobito ću to pamtiti.
Nitko nije zamjećivao vođstvo Apolonove sestre iz Efesa - još uvijek - i u tom smislu uzaludno je bilo govoriti. Artemida koju su kršćani prihvatili imenom Marije, i stavili na mjesto na kojem po prirodi jeste, skriveno je djalovala iz svoje dobre sfere – u pozadini - tako da je činila sve za svijet. Ona će bitak održati mogućim. Ona je vodila brigu o postojanju nad postojanjem, kada to u svijetu nije bilo prepoznato, u znanosti njegova vremena. Bilo je inspirativno to meni gledati, u času kada sam znao da je nitko ne može zaustaviti. Ona je svjetotvorila. Nitko nije uspijevao to pravilno čuti.
Ona živi naprosto da daje upute života. Ona misli tako da je njezino mišljenje nevidljivo - ali zanosno i istinito. Ona govori ali tako da se to ne može čuti. Zato i postavlja filozofska pitanja koja nitko ne razumje, bez Objave, koju «upitni u sebi» i ne mogu dobiti.
Činjenica prisustva se bez nje ne može razriješiti.
I tu je neće moći nitko da zaustavi, kao boginju - u svijetu - što može biti problem, ali izvjesno njezina prednost. Taj svijet je izgubio svoju ezoteriju - iz koje je krenuo - i bitno se okrenuo stvorenom i pojavama: zaboravio vječno napsredno stanje stvaranja - a u kilu nepogrešive intuitivnosti – te počeo pogreške proglašavati čudesima znanosti. On je nastavio tako da govori. To je na kraju bilo njemu najjednostavnije, i praktično, i ima svoju algoritamsku prirodu duha - ovdje mišljeno «algoritmom materije» - na kratak rok, što je donosilo tako bliske koristi.
Uvijek će to biti podsticajno za svijet, u svijetu, za prostor i vrijeme.
A kada tijelo svijeta postane orijentir za sve, duh nužno ide prema lošije gradiranim stupnjevima, i sve više pada i nestaje: te od postaje objektom - naspram početne subjektnosti – utvrđuje predmetnaost. On radi na izgradnji tog takvog svijeta, koji je nužno estetsko vrijeme u prostoru tog vremena, izlazći iz sebe kao istine, i kao prve hipostaze od Početka. Gubi se iz duše u tobožnjem tijelu materijalnog pretpostavljanja, koje – opet – nikada nitko nije dokazao, niti će uspjeti to pred filozofijom.
Estatika je tako zavodljiva stvar, i u njoj se krije najveličanstvenija bit za postojanje, i postojanje samo koje ostaje u prvom prisustvu.
Plotin – koma je ovo posvećeno - nije htio da prizna materiju, jer nije mogao: iako je priznavao tijelo svijeta – i estetiku, te poznatu «tojicu» vodio na put o kome govori, i na koji nikoga drugog nije mogao povesti. U u tom odnosu je pretpostavljao moguće, kao u biti filozofski moguće. Materija za njega je bila Ništavilo, Ne-bitak, Zlo – kao takvo - i on je pravilno dokazivao taj pojam, prema onome da on nema nikakva bivstvenog dokaza. Materija je negacija Prvog, i to znači apsolutna negacija Sveg, te i ona istina koja se u samoj sebi gubi. Ona je negacija apsolutnosti, a prema mislima koje su je u svijetu pretpostavile. To je zakonik njegove filozofije, i njegova Istina, koju je dokazivao kao naprosto Prisustvo. To je filozofija vječnog Otpočinjanja. Tako je uzvišena i dana prednost duhu, kod njega, i dokazana istina – Objavom - više se dolje nije mogla spustiti.
Ali u svijetu i među ljudima ne odlučuje se tako, nego po sili tijela svijeta; i čovjeka vječno pritišće pseudo-duh koji se pojavljuje u imanu materije. Tako se on i ostvaruje. Pa tu odlučuje pseudofilozofija.
Predmetnost koju osjećamo kao kozmos - i protežnost u svijetu - te vrijeme koje osjećamo kao takt vaseljene – a u stvari zakon i sustav «izgubljene vječnosti» - za Plotina je kao za Junga sam san, jer svijet je morao za njega biti – estetski konstruktivna - iluzija.
Kada ulazite u filozofiju, morate znati da ulazite «iz svijeta» u ono što je više od svijeta, i što je samo njegovo svjetotvorenje. Vi idete s onim pojmovima koje imate, i koje je taj svijet stvorio, i s tim pojmovima Sad-Ovdje on je bitmno u stvaranju. To je pitanje njegova održanja - sa svekolikim zlom koje će nuditi – i pitanje njegove dobre priprave za povratak. Mistika je ovdje najdalje pitanje i najteži pojam, i temeljno za odgovor na nulto stanje bitka. Samo o tome je vrijedno filozofiji da govori.

2.
Mistika Plotina, o kojoj sad odmah treba nešto pretpostaviti – natuknuti ta početak – nije mistika istočnih učitelja ili magova poganskih religija, koji nekoga uče o nečemu, gdje to nužno prate okultne radnje i sakramentno podražavaju svijest čovjeka, gurajući ga u sve bolje stanje s tim, i približavajući ga – koliko mogu – božanskom. Mistika Plotina je najjednostavnija moguća filozofska jednostavnost. Uglavnom je filozofi ne uspjevaju zamijetiti.
Često se dramatizuje njegov pokušaj da dođe do Indije s rimskim carem Gordijanom III, iz razloga tzv. filozofskog, kako su to pretpostavljali i zamišljali oni koji i «nisu uspjeli doći do filozofije», jer su samo tako mogli misliti podrijetlo njegovih misli. Oni su htjeli nešto tumačiti. Čovjeku koji zna filozofiju je odmah jasno što je tu pretpostavljeno. U Indiji se ne dobiva mistika i u Indiji se dobivaju samo vradžbine, i crna magija, u čudesnom znanju, koje je nedozrelima veliko pretpostavljanje.
Nema boga bez bogoroidice i artemidskog - marijanskog - misterija.
A Plotin je govorio: Sve potiče od Jednog (Prvog), tako da iz njega isijava duh – kao prva hipostaza – pa duša, da bi se na kraju javila materija, kao posljednja – tobožnja - hipostaza moguće pretpostavljenog bitka (koji se pretpostavlja na temelju «prethodnog»), i jeste potpuna negacija Izvora. Čovjekova duša stalno prebiva u duhu, po svijetu svoje svjesnosti, kada pronalazi i osjeća svoje dobro stanje, te putanju uspona, pa tako ka «izgubljenom Izvoru» do kraja života stremi.
Međutim sad pokušajmo ovo sve reči u artemidskoj filozofiji, te po načelu artemidske mudrosti - misterija.
1. Sve se uspostavlja po «Imenu», koje je uvijek «Jedno», koje sabire - koje je «sabiranje» – i uspjeva se doznati, uspostaviti. Ime kao takvo uspijeva u trenu «uhvatiti brzinu vječnosti», i to pretvoriti u vrijeme, biti vrijeme, postaviti bitak kao vremenitost. A to je spoj dvije najvažnije stvari: neba i zemlje, istine bogova i estetike njihova mogućeg prisustva.
«Jedno ime» izbavlja iz sveobuhvatnosti Jednoga - koje je apsolutno, i koje je Apsolut – bivstvo predmete, tako da se posjeduje u sebi. Ubijanje proroštva u svijetu na račun sadašnjeg trenutka, jeste onda povratak ka pra/početnom.
2. Ili naprosto, može se reći – u duhu plotinove filozofije – da se sve uspostavlja po Jednom - neodoljivo - koje znači «dizanje budnosti» po «sabiranju», koja ida u samu Centralu duha - i misterija – kada se događa sve jače privlačenje postojanja u sve Ovdje-Prisustvo. Kasnija magija izgubljenog bitka se po nečem drugom pretpostavlja upravo svojim imenom zasniva u svijetu, i vremenom i prostorom – onda - zove
Oni koji ne znaju filozofiju a hoće do nje doći, moraju znati da ih učitelj može tek «pogurati» prama gore, u Istinu – ili božansko - jer je ona sama «eksplozija Individue», i ekstatičko stanje, nulto bogojavljanje, kada ih ništa drugo ne može realno podučiti. S usta na uši racionalno - i misaono - taj se doživljaj ne ostvaruje, njega tu nema, i nitko ga nije mogao po razumu - a to znači Riječi - preuzeti.
Racio je ulazak u svijet, i Riječ je ulazak u svijet – na njegovu Početku - a ovdje se radi o izlaženju.

3.
Ali tog vremena, kada sam htio na svoj način «spustiti» tu Istinu u Riječ, i progovoriti načinom da se to može čuti do temelja postojanja - u zasnivanju bitka - nastao je problem. Za mene je sve okolo dobivalo oblik ludila, postajalo je nemoguće. Na snazi je bio još po nesreći taj protufilozofski komunizam – marksizam - koji će do temelja uništavati sve od bitka, i remetitio sva njegova pitanja. Stvar se pogoršavala do dna. Trebalo je pogledati direktno u prosvjetljenje, i priča se tu završavala! Uzdignuta je forma smrti filozofije. Vragovi predmetnih efemernih odnosa - i dokaza - došli su na svoje, i govorili riječima - na sav glas - koje je trebalo slušati zatvorenim ušima. Oni su govorili u vremenu, koje je vrijeme – i koje zato se vremenom i pojavljuje – u prostoru koji je svakim pokretom «tu» nastajao. Velika pitanje (Huma), koja su već razriješena (Fichte) i potpuno odgovorena (Schelling), nisu se više mogla postaviti. Na njih su odgovarali već i svi veliki učitelji kršćanstva, i božji poslanici. To se njima dogodilo kao njihova jednostavnost.
Pa ako bi se netko osvrnuo na pitanje bitka, naišao bi na zid šutnje i uzaludnosti, kao nepremostivu prepreku postavljenu zbog održanja «tog svijeta», u držećoj metastazi govorenja po predmetnim paradigmama prostora i vremena.
I tu se kao svjetlost pojavio duh Objave. Došo je Plotin, pa glazba F. Chopina o kojoj je ovaj govorio. Prije toga se nešto drugo dogodilo.
A sve je to bilo suprotno od držaće filozofije, koja u stvari i nije bila filozofija, nego program održavanja svijeta, kako je to netko pretpostavio. On je to zapisao. Taj isti je vjerovao da dobro misli, kada je to proizlazilo iz njegova samo vjerovanja. On je vjerovao da to može misliti. U tome se pojavljivao problem. Napravljen je čep u pristupu prema ezoteriji, i zatvoren prilaz prosvijetljenju. Pa tko bi došao odozdo - i bilo mu dopušteno da se to dogodi - bio bi iznenađen. Čudesno bi mu bilo to kako je «to» ljudima ne/moguće. Svijet je živio kao životinja – instinktivno - a u razum se kleo; kada nije mogao niti razum pretpostaviti. Što bi to značilo? Što bi to bilo? Računanje prosvjetljenih ili svagdanja matemetika svijeta, koja «jest»? Uvijek će svijet čekati na to svoj bitan odgovor.
Sam zbog toga bio bi bio postavljen na stup srama. Ako bi netko htio biti prosvjetljen - i to mu bilo dopušteno - imao bi «problem svijeta». Svijet je bio njegov dom, ali on ga je sad napuštao, uništavao. Oni koji bi mu to priredili, učinili bi to iz straha, i iz neznanja, svog materijalnog egoizma, i svojih nemogućih i neznanih pitanja. On je izvjesno drugačije - i opasno - govorio.
Onaj koji bi mogao ostvariti čistoću u prirodi svojega bitka, nije se imao gdje prostrijeti. Ali on – da budem jednostavan – nije mogao niti šutjeti.
Govorenje je bilo zasićeno samim govorenjem, a na snazi je bilo – po svijetu - materijalno proroštvo: i projekt koji će netko željno očekivati. Sve je upravo bilo suprotno od onoga kako se u algoritmu duha pretpostavljalo. Za filozofiju – svjetotvorstvo i bogotvorno mišljenje – je to moguće nemoguće.
Ljudima je očito to bilo potrebno.
Ljudi moraju svatiti da im je moguće ono što im je dostupno, i da ne mogu shvatiti ono što im je nedostupno – a da postoji: te da postoji razlog zašto je to tako. On je bitan u mišljenju, u vremenskom – prostornom - prisustvu.
Tada ja to nisam znao i upirao sam nasmanjenom žestinom na svijet, da me sasluša, kada je to bilo suludo. Nastao zastoj u mom postojanju, i zato sam padao, i postojanje počinjao sve više mrziti. Dragulji božanske mudrosti bili su gore, i ja sam to vidio. Sve drugo je bilo dolje, i drugačije, i neprapoznatljivo, nemoguće za usporediti - besmisleno meni za pretpostaviti. Ja sam živio u svijetu, a u meni su se skriveno javljali pravi i drugi svjetovi. Ja sam živio pred ljudima, a u mene su ulazili bogovi poput Chopina, Bacha, Michelangela, Durera. Sa njima sam govorio. Oni su uspjeli u svom dalekom pretpostavljanju mene čuti.
Tko bi gledao «iz svijeta» - a ako je sposoban biti pred svim svjetovima – bio bi začuđen. To je jednostavno se dogodilo.

4.
I tako, sve mi je jasno pokazivalo ludost svakog pokušajau takvom pretpostavljanju. Ljudi su zbog toga prema meni se odnosili (1) kao onome kojega je obuzela manija nemoguće misli; a s druge strane oni su meni (2) izgledali kao oni koji su postavljali stravičan zid šutnje i nerazumljivosti.
To sam duboko osjećao.
Sve je kod njih bilo kao posljedica (1a) moje psihićke ekcesnosti koja je išla do potpune poremećenost, kada su oni meni izgledali (2a) kao ti koji koji su u realnom događanju svijeta nastupali sa nedozrelošću za filozofiju.
To je bilo neosporno.
Formirala se pred njima forma nedodirljivog, a u sferi koja je jedino meni bila jasna. Kako sam je u toj «fizici svijeta» mogao govoriti?
O dostupnosti duha uvijek treba govoriti s ozbiljnim predumišljajem, i onako kako se zaista to dijelom – odgovorio je to Isus na konkretno pitanje - pokazuje. O «dostupnosti» istine samo ostvaren svijet «iz usta» nekog proroka može meritorno govoriti.
To je ono oko čega se ja osobno nikada neću sporiti.
Kada sam nastupao samouvjereno, pogotovu me okolina još više smatrala nepodnošljivim. Prezir je bio eskalantan do potpune blokade govorenja. I to je meni do danas za podnijeti bilo moguće.
Ali u svenu tome u tom vremenu - a kako vrijeme bude odmicalo - to će se sve više potvrđivati.
Ništa ti nije dano što ti nije dano. Osobito se to odnosi za pošten i korektan život, što znači da se to odnosi na za teologiju, teozofiju i filozofiju.
Ja ću kasnije proučavajući filozofiju, i studirajući je – i idući u nju do dna – utvrditi sedam (7) «elitista Postanja» antike, na slovo «P» – Pitagora, Parmenid, Platon, Plutarh, Plotin, Pseudo-Dionizije, Proklo - koji su bili u stanju da jesu, po filozofiji, i objavljuju načela Objave božjih poslanika - kako je to moguće - to sve i potvrđivati. Oni su bili u stanju da govore glasom koji čuju samo gorostasi, u vječnosti, kada se vrijeme postavljalo i prepoznavalo kao efemerid tog pretpostavljanja. Međutim ljudi kao ljudi - u svijetu - govorili su onako kako je to njima moguće. To je bila jedina moguća «znanost» njihova mišljena, i njihovo znanje i njihova prisutnost. To je bila jedina istina njihova pretpostavljanja. Svijet je bio neosporan njima, i dokaz niskosti znanosti pred ezoterijom, koja se ovdje mora opomenuti. Stanje se neprestano - i nepodnošljivo - pogoršavalo, i mene spremalo za nemoguća objašnjenja, a onda i suludu borbu.
I to se i dogodilo.
Kasnije ću tumačeći alikvotni sustav duha, po duši - koja zna i pamti vrijeme – tumačiti i povratak iz podzemlja, do boga, dokazivati i prirodu «centriranja» Istine. Ona je tu. Energiju uspona dobivati će ona od tamo gdje je neće prepoznati. Ali to i nije važno. Ja ću osvrnuti na filozofiju, kao istinu kroz povijest, koja je uvijek za to ostavljala natuknice. Oni koji budu sposobni da shvate, razumjeti će koliko je potrebno, i pretpostaviti koliko će biti potrebno da vjeruju.
Govorio sam ljudima - u to vrijeme - i to je govorenje u tom vremenu bilo suludo, jer je od govorenja tada - u tom vremenu - bila bolja šutnja. Šutio sam jedno vrijeme, ali nisam mogao dugo izdržati, i opet bi počeo pretpostavljati i misliti glasno pred njima, govoriti. Tada se kao jedno za drugim u meni smjenjivatilo stanje iznimne napetosti, i stanje opuštanja i izdvajanja. A pogotovu bi situacija bila pogoršana za mene - i postajala luda i neizdrživa - ako bih u tom vremenu rekao kako je to bila poruka od boginje koja je došla u svojem misteriju, i progovorila, a onda zašutila i ostavila me da tražim njoj pretpostavljeno. Nalazio sam se pred zidom šutnje, pa i najmudriji ljudi oko mene vidjeli su u tome jasan realizam mladalačku zanesenosti, koju su mi i spočitavali. Zbog toga sam kasnije propadao u bezdanu njihove tlapnje, kao tlapnje nejakih da vide dalje od po/stavljenog i vidljivog, kojega i svi oni stvorovi niži od čovjeka – i sve životinje – vide, i uspijevaju vidjeti.
Ljudi u načelu ne mogu zakoračiti u svoje metafizičko, i pretpostaviti ga kao svoju - i svjetsku - unutarnjost, i bit, iako stalno govore s jezikom što ima u značenju ono izvan, i pretpostavljaju nešto dalje od vidljivog. Oni kad govore misle da su u realizmu, kada taj realizam gledaju kako oni žele taj realizam opravdati i dokazati.
A u tom vremenu pogotovu nisu uspjeli razumjeti što znači kada sam rekao da se osobitim - ili drugim - jezikom to treba izgovoriti.
Međutim, na drugom mjestu sam rastao i sve više se uznosio, te to mjesto sve više upoznavao, a da ga prije nisam znao, i ono je u meni probijalo istinu nesamjerljive snage, i osobitosti. I vremenom sam postajao sve jači, utvrđeni i čudesno se drugačije otkrivao.
Gotovo da filozofiju tad nisam znao, ali je ona počela u meni iznenada rasti. Nisam to razumjevao, i tražio sam nešto, a nalazio Nju. Svoje sam ostavljene traganje proglašavano svetim. Pristup je bio čudesan. Kasnije bih polako u nekim momentima počinjao se sebi diviti.
Uopće nije bilo važno što sam svima postajao čudesan, jer je to sad i bilo nevažno, pošto me to sad oplemenjivalo.
Prelomila se u meni mudrost, i ja sam shvaćao granice mudrosti, i mudrost počeo da mrzim, i počeo da osjećam nešto veće od mudrosti: tražio sam u jednom trenutku mudrost, ali ona nije bila ona mudrost s pravim i potpunim imenom mudrosti. Sve je bio nekakav misterij, i drugačiji u jednostavnosti, i složeni misterij. Iako se mudrost u kontekstu spominjala, to je bila nad-mudrost.
Kako su ljudi zbog te činjenice osjećali neugodnost u mom prisustvu, sve sam se više usamljivao, udaljavao i počinjao svijet gledati drugim očima: ja sam se svjeta počinjao stidjeti, pa i mrziti ga, pa veličati nešto drugo, da bi se događalo i obratno. Nastalo je stanje otvorena neprijateljstva i poniženja, opružbi, gdje sve bilo na granici koja se jedva može podnijeti.
Meni se na licu mjesta sve rušilo.
Duša je jedina koja se u presudnom trenutku bori za istinu, sama, bez ikoga na svijetu, jedna naspram sveg, prepuštena – i sada znam – u tom jednom svjetotvorstvu. Ona se mora boriti u sred života, za život boga, i to uspjeva podnijeti.
Duša je najvrijednija istina mogućeg, jer kao intuitivnost - ili apsolutnost koja «ulazi u kod» - želi život i ona će živjeti. Samo po duši duh može za boga živjeti.
Duša uspjava pronaći ono na kraju ono Jedno koje je Sve, a u najboljem svom unutarnjem prisustvu, te se upoznaje tako da je to najvažnije stanje stvaranja. Ali ona je prvotno u svakom momentu ta koja hoće se izbaviti, bilo kako ne znajući u svakom meomentu da je to pitanje izbavljenja sveg. Duša svakog trenutka svoje skrivene vječnosti, bačena u vrijeme, hoće svijet i dobar svijet, u vremenu, ne znajući da je upravo zato u svjetotvorstvu. A upravo zato jer je na taj način bogotvorna, po Jednome, uspjeva biti dušom, i jedina je živa supstanca u prisustvu: jedina mjerljiva istina, «kod»: dokazani realizam i dokazani misterij. Ona je realni svijet unutar metafizičkog nadilaženja. Ona je ta koja je život, a što postavlja granice mogućeg svijeta, i misaonih zakona pretpostavljanja.
Duša je samo «spoznajna intuitivnost», koja pod svaku cijenu hoće istinu za koju treba vrijeme izbavljenja iz vječnosti, da bude vremenom.
Život je uvijek na samom Početku.
Duša živi po Jednome, sakrivena po duhu, živeći u «drugom otkrivanju», i u otkrivanju kakvom može biti. Ona hoće savršenstvo kojega osjeća, u kojemu besvjesno teži, koje je njezina bit. Tu leže sve sile njezina svjetotvorstva. Ona tjera život naprijed i vuče korak u vremenu, po prostoru kojega upravo dobiva s tim takvim svojim prisustvom. Ona se održava dušom u sreći života, po osjećanju koje je najvrijednije nešto u svemiru; a s neznanjem da je to algoritam vlastita vaseljenskog prisustva.
Osjećanje mističkog je uvijek sabiranje duha u jedni žižu, koja postaje osom svemira.
Ali duh se u jednom trenutku ustremljuje na nju i nju nadilazi, s pravom koje ona u tom trenutku ne može razumjeti. On nju obuhvaća i počinje drugim imenom da zove, čak počinje materijom da se zove. Materija preuzima duh, te čini se dominantnom u «materijalizmu duha», gdje uvijek materijalizam ostvarenje ono što je duhu potrebno. Ona hoće pod svakim da živi, i zato hoće ime koje živi, da bi živio, jer materija je duh koji po duši u imenu može živjeti. I onda se tumače druga, treća, peta imenovanja.
Iako je to u filozofiji pogrešno ona uspjeva u paranoidu svijeta uspostaviti takvo prisustvo. Zato i postoje pseudofilozofije koje to rješenje odgađaju.
Ovo sve ja nisam znao kada sam doživio taj osjećaj nadnaravne objave, i u tom vremenu mislio da je sve drugačije, i da mora sve biti u suglasnosti sa svijetom, kako se inače tumači. Pokazalo se da je to pogrešno.