Istina o nemogućem
Artemida © 2017 Anton Celin

APSOLUTNA PRIČA VREMENA Anton Celin

I.

Kako otpočinje tvoračka velika priča povijesti svijeta kao vremena? Ovdje treba biti oprezan jer je ovo samo tip koji sve druge priče o početku vremena može pretpostaviti. Mojsijeva povijest nije bila slučajna i nepripravljena, i ona je čekala njega da on «uđe u vrijeme» po abrahamskovoj pripravi proroštva. Odatle će utvrditi nevidljivu filozofiju otkrivanja. Sam je kao prorok stajao pred avanturom duha, s nadom da se ništa drugo ne smije dogoditi. Pristao je na misterij, gdje je to bilo mnogo važnije od njegova kasnije korištena racionalizma, kojemu će za državu, za svijet, za postojanje, za bit povijesti u postavljanju znakova – mita - pribjegavati. Njegov stvarajući narod bio je veliko «Ime iščekivanja», za bivstvo koje će doći. Za čitavu vasionu vremena ovo će biti ono što će je povijesno opredijeliti.
«Vidio sam jade svoga naroda u Egiptu, i čuo sam tužbu na tlačenje njegovo što mu ga čine nadstojnici – govori bog proroku – (…) Zato evo, silazim dolje da izbavim njega iz šaka egipatskih i odvedem iz te zemlje, u zemlju dobru i prostranu.» (Izl. 3: 7-8) «Pa ti hajde, Ja te šaljem faraonu da izbaviš narod moj, Izraelce, iz Egipta, iz zemlje njegove!» (Izl. 3: 10-12) A kada to učiniš – govori Bog proroku – evo, na ovom brdu mi odavat ćeš štovanje.
Pri tome sada nije ovdje važno jesu li Židovi ikada čuli, po riječi kako Govori, sami u svom stajanju, pred bivstvom i izbavljenjem, u pred/vremenu svojeg Imenovanja, a na svom mjestu. «Ja» odnosno «Mi» smo ovdje bitni u tom pretpostavljanju, po događanju iz proroštva koje na/dolazi u vrijeme, kako se vaseljena otkriva u govorenju.
A najvažnije u svemu - i najviše u vremenu kojega još nema – te vrhunski upamtljivo na raskolnoj stanici pretpovijesnog događanja, u sustavu pred-bivstva, i u početku izgubljene egipatske i babilonske (kasnije helenske) vječnosti, jeste to što će bog slijedeće riječi uputiti sudbonosnom proroku svijeta, poslanom da poveže razbacane jedinice pripravnog postojanja, u red koji će se kasnije u taktu mitskog i realnog javljanja proroka za prorokom nasljeđivati.
«Ja znam da vas kralj egipatski neće pustiti bez moje teške ruke. Zato ću ja spustiti ruku svoju na Egipat, i udarit ću ga svakojakim čudesima, koja ću usred njega učiniti.» (Izl. 3: 19–20)
Zašto je to najvažnije za vrijeme, nikada se ne otkriva paranoiziranim prosjacima duha – Aristotelu, Akvinskom, Hegelu i Marxu - u racionalističkom svijetu panlogističke metastaze imena, koja su izgubila svoje prapočetno.
Bog je rukovoditelj svekolikim nebom i zemljom i prostorom i vremenom, pa tako i mišlju faraonovom. On će ipak zbog svijeta najveću tvrdoću u vladara egipatskog namještati, upravo u trenutku kada Židove bude nagovarao da mole za svoje izbavljenje. Vremena još biblijskog «tu nema», i tek samo stoje naznake u stanju pred-mojsijevskog rascijepa među svjetovima, i kozmičke priprave svekolikog ujedinjenja. Vrijeme «ide putem sjećanja vremena», i postoje tek samo znakovi u Vječnom, koji se «podižu» odnekud, kao vremenitost, da ih naknadno biblijsko bivstvo «uhvati» u vrijeme, po proroštvu kako je zapovjeđeno.
Kasnije svaki slučaj podsjećanja u tom događanju jačati Početak i proroka koji najjače govori.
Ovo je sabor vremenskog, u bivstvu biblijskog sad/uspostavljanja, u samoj «bibliji svijeta» koja se ovdje piše, i na/dolazi u svoje Otkrivanje.
Kako se njezino vrijeme sve više potvrđuje, mi imamo sve više vremena, i namješta nam se onaj sloj čitanja njezine mitologije proroka, koju držeća zemlja može podnijeti.
Što će sve narod židovski – taj tvorački polog duha, a ovdje «duh nesretni» – morati istrpiti prije mjere u mjeri vremena, biti će još neviđeno u stvarajućem događanju izbavljenja; a da se održi volja za odabranost, te sam početak i kraj trajnosti - kao sinonim za znak opstojstva – uspostavi. Ta zbivanja konačno naznačuju arhetip ljudske patnje pred bezdanom, bez mogućnosti da se išta drugo može prije imenovanja, i egzodusa, zamisliti. Sila osnivanja vremena po živoj i uputi proroštva staje uvijek u svijet, na Početak svijeta, i odatle rukovodi svojim filozofskim.
Narod nesretni, ta «gomila bezvremena», čeka i trpi: «Ne postoji!» Pred njim stoji vrač, Mojsije, i ona je nevjerojatan pred nemogućim. On je vremenit i bezvremen. Njegova istina i misao, njegova snaga i odlučnost su prve u Postanju, do samoga Boga najveće. Takva je i njegova agonija, i filozofija: pred njima stoji biti ili ne biti svijeta, tajna njegova određenja i pada u vrijeme, u svjetsko povijesno govorenje.
Samo Mojsije u jednom trenutku može, i nitko drugi za povijest ništa više ne može.
To je prorokološki vrhunac poslanja u bivstvo, kojem se još nekoliko takvih može dodati, pa da se čitava povijest vremenitog svijeta od točke do točke ispiše. Odavde se ili ulazi u volju božju, ili luta po bezdanu bezvremena.
Vrhunski međutim upamtljivo u tragičnom satu i danu, u njegovu mišljenju i misteriju – i pretkazanju vremena – je to što će bog po stotinu puta nagovarati Mojsija, da ide i moli faraona da pokrene izbavljenje Židova iz ropstva egipatskog, sam po stotinu puta govoreći da će upravo on da se to dogodi, sprječavati. To je vrijeme pred-vremena, koje se tu i «zakazuje», i tvori, tako da čeka svoj egzodus da se oplemeni. Jer ako se Židovi tada ne izbave, nikada se ovo naše živo trpeće propadljivo bivstvo - događanje povijesti po znakovima proroka - potvrditi neće, i mi ćemo i prije našeg fizičkog postanka, metafizički nestati.
Židovi se međutim nikako izbaviti ne mogu!
To je tragična želja nepostojećeg da postoji, čija veličina u jednom trenutku nadilazi uopće mogućnost ljudskog poimanja. Pokušaji su stalno i iznova i s nadom, bezuspješni. Kraj se ne vidi. S početka sve izgleda kao da stoji na jednom mjestu, i «u nepokretu», u supstratu bezvremena, gdje se vrijeme tek pokušava izvući u nit trajnosti, odatle utvrditi temeljnu stranu svojega mišljenja.
Postoje naznake kao slike utvrđenja, koje će se boreći za vrijeme, uspostavljaju zamajac događanja i vremena, kao najvažnije što će biti u povijesti pretpostavljeno – koje i nema, ali se uspostavlja, jer se misli i govori. Faraon i zemlja egipatska biti će moćni i nemoćni u tom događanju, i to će boginje i bogovi znati da ocjene. O tome će kasnije skriveno govoriti.