Istina o nemogućem
Artemida © 2021 Anton Celin

HRAMOVI VRHBOSANSKE TEOLOGIJE - TEMPLES TOP/BOSNIAN THEOLOGY Anton Celin

Hram Vrhbosanske biskupije u srednjem vijeku konkretno se nalazio na mjestu današnje Stare pravoslavne crkve u Sarajevu, na čijim je temeljima ova i napravljena, nekih oko 80 godina kasnije, po rušenju prethodne od Turaka; kada se u azijatskoj agresiji povlači s prostora do tada rezidentna rimska patrijaršija, te na napuštenim prostorima kršćana se djelimično ustoličuje i iste tada pokriva Pećka patrijaršija. Bio je to tek jedan od 464 srušenih katoličkih hramova u Bosni za vrijeme upada i vlasti osmanlija.
Isto se to događa sa Goraždanskom crkvom u Sopotnici – da ovdje napravimo digresiju - gdje osim tornja i sada "kamen na kamenu" stoji Hram od Herceg-Stjepana Kosače, koji je poticao iz katoličke obitelji i izvjesno bio katolik: iako se kod velmoža često zna okretati i namjerno (politički) ostaviti nedorečeno. I na kraju, radi se o jedinstvenom arijevskom narodu koji se tu po ćirilometodskim poslanstvom krsti i obrazuje orginalnim pismom, avangardno za tadašnju mračnu Europu, a kojega upravo ova dva obreda kršćanstva, uporno - u tim "bespučima povijesne zbiljnosti" po nekima izrazito bitno - dijele.
Ali o čemu se radi ovdje kod povijesne Vrhbosanske biskupije, te u čemu je problem? Zašto je to do danas ostalo neriješeno? Katedralna crkva apostola Petra, uz koju se spominje dominikanac biskup Ponsa kao graditelj (1238) hrama zapadnog obreda Vrhbosanske župe, ne treba se uzaludno vezati za povijesno ostatke mnogih toponima: poput imena "Brda" (Bela IV iz 1244.g.), grada Hodidjed; kao niti za crkvu sv. Blaža, čiji su ostatci nađeni u Blažuju; a pogotovo za rijeku Bosnu kako mi danas znamo da teče od izvora 4,5 kilometra do današnje Miljacke (po imenu), u koju se ulijeva, poslije 36 kilometara njezina toka s Jahorine. Tu se danas nalazi jedan mali izvor ispod Igmana, nadomak Blažuja, koji mi danas zovemo "vrelom Bosne". Ali tu stoji i temeljna zamka, i podatak koji zavodi, a ništa nam bitno ne znači, te sve gura u pogrešnom smjeru—u mišljenju i istraživanju. Istina je u podatku da crkve katoličke Vrhbosanske kamen na kamenu danas iz tog vremena tu sada više nema, kao i to, da niti na drugom mjestu – tog prostora - temelja sakralne kršćanske građevine drugog obreda, nema. Spomena pravoslavnih bogomolja u tom području Vrhbosne (Sarajevo) prije Turaka ne može se naći: što samo po sebi ne mora da znači ništa i nije apsolutni dokaz, ali već stoljećima naša historiografija to tako iskazuje, i drži. Međutim ono što je sad najvažnije, Stara pravoslavna crkva u Vrhbosni (danas Sarajevo) gradi se za vrijeme osmanske vlasti, što se nije moglo dogoditi a da na tom mjestu nisu već bili makar temelji neke kršćanske bogomolje, nekog kršćanskog hrama.
Uzaludno je sad tražiti dokazujuću ornamentiku uokolo, kao potvrdu , koja je u to vrijeme kršćanstva na tim prostorima bila skromna; a sada ako nije negdje duboko uzidana u zidove znanih i neznanih - objekata, onda je uništena. Taj objekt mogao je izgledati otprilike kao one hrvatske crkve u Dalmaciji i podno Biokova, iz vremena kraljeva, kao i već spomenuta crkva u Goraždu (od Herceg Sjepana): građene kao mali jednobrodni hramovi ponekad s istaknutim križevima na fasadi. A i nije ništa neobično da svećenstvo i jedne i druge orijentacije kao pastiri u svijetu, kupe raspuštena stada i sabiru oko sebe, ako im se pružili prilika; te ima dosta dokaza da su kroz povijest Bosne, a i Hercegovine, oni koji su u jednom bili katolici, postali bi pravoslavni, i obratno: da oni koji su s početka bili privučeni istočnim obredom, mogli imati interes u nekom trenutku postati sljedbenici zapadnog pogleda ne svijet religije, pripasti zapadnom kršćanstvu.
A sam prostor Vrhbosne, odnosno taj sam prostor početka Sarajeva - što i jest i danas vrh Sarajeva - mogao je osobito u to vrijeme biti interesantan, jer je to mjesto - vidjet ćemo - pravoga puta i imena "vrha Bosne", te očitog puta ka početku rijeke Bosne: jer zašto bi u srednjem vijeku Bosna bila mali izvor podno Igmana a ne velika današnja Miljacka; gdje se upravo tuda ide uzvodno tokom ka njezinom vrhu, s dva izvora koji se danas spominju a koji u ovom trenutku za ovo nisu niti važni: Nisu važni, jer je prava Vrhbosna, pa tako i njezina biskupija, ovdje na ovom mjestu pored jednog drugog vrela. Naime, tu podno Trebevića se nalazi veliki prirodni izvor vode iznimne kakvoće, na kojem se danas nalazi Sarajevska pivara, a nekih 200 metara od spomenute crkve o kojoj je ovdje riječ; gdje niče i grad kojeg će Turci zateći u trenutku kada osvoje ove prostore. Taj izvor je jednako mogao biti to bitno "vrelo Bosne", pa tako i mjesto Vrhbosne, koji je jedan od izvora u sarajevskoj kotlini; iako se danas drži da je pravi izvor spomenutog toka rijeke dalje prema vrhu, nekih dvadesetak kilometara na Jahorini, i to na nadmorskoj visini od preko 1100 metara.
Uz to tu se ulazi prostor današnje Bentbaše, što je ulaz u lijepi šumoviti klanac oštrih uzdignutih stijena, koji uz to što je pružao priliku lakog bijega za puk, u slučaju opasnosti, pružao je i magiju srednjovijekovlju toliko potrebnog osjećaja duha uzvišenosti i mističkog. Sjetimo se gdje su se gradili gradovi tog - ipak - mračnog vremena.
Ali što se u stvari događa? Tako 1463 godine Bosna potpuno pada pod Turke osvajanjem tri glavdne utvrde (Bobovac, Jajce i Ključ), te pogubljenjem kralja Stjepana Tomaševića, ali još ranije kako su nadirali i islamizirali puk, a upravo pored tog spomenutog izvora na Bistriku (Vrhbosne), 1462 godine je tu otvorena danas zvana - a u stvari "ne baš ta" - "Careva džamija": pod vlašću Isa-bega Isakovića, tobožnjeg osnivača Sarajeva. Ona će nakon nepunih dvadeset izgorjeti, izvjesno do temelja, po napadu Vuka Grgurevića iz pravca Jajca. Pa kasnije kada je ozbiljno obnovljena po izvorima, a za vrijeme Sulejmana I Veličanstvenog - osim rekonstuirane kasnije kupole i minareta koji se elegantno sužava prema vrhu, što je djelo tek 19-tog stoljeća - takva i danas stoji. I to je sve nedaleko od današnje Stare pravoslavne crkve, koja se otvara 1539 godine: dakle nepunih stotinu godina po padu Bosne. Poznata Gazi Husrev-begova džamija završena je 1530 godine, a nekih stotinu metara od temelja Vrhbosanske katedralne crkve u toj Vrhbosanskoj kotlini; a koja se odatle prema zapadu protezala – za to vrijeme sa drugačijom vizijom prostora - u nedogled. A sam dokaz za to, da je tu bio kršćanski puk te već stoljećima "stojeći" grad, govori pojam "varoši", koji se spominje na tom prostoru u povijesnim vrelima: što se za turskog perioda govorilo samo za naseljena mjesta s kršćanima. Pa to i dokazuje činjenicu da se pravi osnutak grada odigrao mnogo ranije od turskog upada, i pod drugim i znanim nam (vrh-bosanskim) imenom. Slijedi potom, pošto je grad u svakoj mahali (četvrti/kvartu) već imao po jednu džamiju, a što je i običaj u islamskom svijetu, dopuštenje od te tada velike imperije, da se na tim zaostalim temeljima – a oni su bili nužan uvjet - u tim skromnim gabaritima crkve, hram kršćanski obnovi: kao i posveti u tada tu na tom mjestu jedino mogućim kršćanskim obredom. I eto:... Kako je tada bilo i jedino moguće, tako bi i učinjeno.
Ponavljam ponovo da Miljacka tada nije bila "Miljacka", nego široko i toponimski bitno mišljena u cijeloj dužini te iznimne - vodom blagodarne i šumovite kotline - "Bosna".
Vrijeme je da se riješimo nekih stereotipa u mišljenju, koji blokiraju putanje prolaska prema "boljem", duh u njegovu razvoju. Ne možete ići po tranšeima koji su prokopani prema bunkerima, a što su postavljeni na pogrešnom mjestu, te očekivati pobjedu u dotičnoj borbi. Trud se ulaže veliki, ali uzalud. Inercija duha na ono što je već izgovoreno je najveća prepreka koraku na putu do istine. Zato već jednom ispričana povijest postaje mitologija tog svijeta u daljoj vremenskoj crti događanja vremena, te njegova profetologija: kao putanja za "dobitak" tu pretpostavljenog. Naprosto, čitava stvar se utemeljuje tako, da se u protekloj povijesti traži ono mišljenje, koje se unaprijed očekuje.
Treba napraviti "konzilij bosanskohercegovačke savjesti" i dati odgovore na pitanja koja još nisu pravilno niti pokrenuta. Veoma je loše kad pravoslavni prvaci i političari kad nas u okružju napadaju svako malo Vatikan, kako im se to svidi, i uopće hram koji se okuplja oko latinskog jezika: te kako bi oni znali bolje i samo da ih se pusti i da im "ovaj" ne smeta. Taj katolički latinski zapadni civlizacijski kod – podsjetio bih - ustrojava se odmah iza apostolskog vrmena, te do 5. stoljeća bitno je već gotov: počevši od Ambrozija Milanskog, Augustina Aurelija i Jeronima; te je takav u biti pravi nasljednika apsolutne bogoposlaničke (grč. apostolos) sveopće helenističke duhovnosti, i filozofije. U biti, to znači neoplatonističkog rješenja, čemu je u temelju artemidska metafizika uznesenja Vječne djevice, ili imenom presvete Bogorodice, nepatvorene čistoće u duhu i svim vrijednostima: koja i danas – i zauvijek - vlada svijetom i svim svjetovima. Sjetimo se što se to dogodilo 431 godine u Efesu pored jednog od sedam svjetskih čuda, te koliko je taj dogovor pred značajnim jonskim Hramom utemeljio i prorekao Europu današnjeg vremena. I bez tog katoličanstva, sustavnog, dakle i bitno dijecezanskog, katoličke crkve, kršćanstva danas uopće i ne bi bilo; ili bi to bila tek mala sekta koju bi sa svih strana i ponižavali, i uništavali. Uz masu greški koje je kroz povijest "ista" počinila, ona je najviše pravilnog i dobrog donijela čovječanstvu i duhu neupitnih i vječnih vrijednosti. Zato su pravi nasljednici i nosioci velikog Rima, kroz povijest i vremena, katolički hramovi po svijetu: i po duhu, i u ambijentalnoj svojoj uznesenosti dorskog, jonskog i korintskog stila; te nosioci veličine svih umjetnosti, kao estetike drame iz tragedije, skulpture, poezije: te i na svoj način mišljenja apsolutne slobode u nebeskoj nepatvorenosti. Pa na tom fonu stoji i gradi se već dobrano u helenizmu osvojena, glazba alikvotnog sustava, kao svijeta apsolutnog i ljudskog - i božanskog - prirodnog harmonijskog tona: koji govori šutnjom "u riječi" (Pavao) po "drugom govorenju". A to je upravo je ona Arijadnina nit s kojom se iz lavirinta, iz podzemlja a od Minotaura, utabanim putem pravilan duh prave istine vraća k stvoritelju.
Zato već stoljećima civilizacijski u svakom trenutku vremena, jedna ortodoksna i "ne-misionarska" crkva treba bi šutjeti pred velikom pojavom kršćanstva, i poklopiti se gledajući fundament i njegovo ostvarenje u cjelovitosti: iako ta (Oriental Orthodoxy ) "Ortotox Church" na momente u nekom separatu prikazuje veličanstvene svoje strane, te doprinosi cjelini kako joj je moguće. Uz to, tu stoji još i nešto: njezina učaurenost i autokefalnost, te njezin pravi sektaški fanatizam, proizlazi iz judajske proročke zadatosti od početka pisanja Starog zavjeta, koju nekako besvjesno slijedi. Pa zar bi jedan veliki Nikolaj Berđajev u tom svojstvu mogao toliko pogriješiti kada je rekao, kako ništa svijetu nismo dali dok se nismo otvorili k Zapadu (op. cit). Pa zar bi jedan V.S. Solovjov uzaludno sa J.J Strossmayerom dogovarao u Hrvatskog živeći, spas i kršćanske civilizacije – svijeta - preko latinskog misaonog i liturgijskog koda u svojem najboljem filozofskom vremenu. A upravo tu počinje problem preloma u razumijevanju. I još nešto veoma važno, a izgleda daleko i nevjerojatno, što je u ovom kontekstu tajne Vrhbosne i preloma sveg, bitno: zauvijek je veoma bitna estetika kao istina, i sakrament skrivenog bitka, koju jedinstveni duh u svojoj punini mora (tajno) otkrivati. Jer ono najviše i posljednje što se tjelesnim očima ne vidi, daje u sebi "u sakramentu viđenja" nevidljivog; a Isus se – u tom smislu - samo po tijelu (Ivan-apostol) pokazuje i dolazi: dakle "po ljubavi" u estetici zaljubljenog, koja se kao estetika realno-metafizički pojavljuje kao neosporna. Na tom fonu govoreći, treba shvatiti da je Konstatinopolj i pao, jer je izgubio veliki estetski fenomnem helenizma, na koji je morao misliti; uz koji se vukla filozofija i poezija, civilizacija znanosti i prava kao istine o "držanju sustava", kako je to jedino po duhu i bilo moguće. Pa on takav nije mogao biti dostojan magije i realizma helenističkog Rima, a koji će eksplodirati u renesansi da se vidi što se treba kao "nevidljivo", i po reći i po viđenju duha, vidjeti.
Katoličanstvo kao jedno odbijeglo i napredno dijete od nekakvog sada već iluzornog (de iure) centra, je postupalo drugačije; i ono je na temelju svoje sve/općosti - u smislu slobode - stalno imalo bočne udare duha, što znači bočne udare filozofije, nakon kojih se uvijek iznova kao religija profiliralo. Sama filozofija je ovdje najvažnija kao pravilan uvjet pravilne profetologije, gdje to opet na kraju postaje mitologija kao svjetopogledni obrazac, a što je opet bit u temelju svjetotvorstva.
Sam Bizant je upao je u klopku kanona semitskog sektaštva i semitske zatvorenosti: sam je upao u onu klopku koju je upravo sam helenizam razbio "zauvijek", kada se otvorio kao svijet na dohvat ruke "slobodi", kako se to pred otvorenom uvijek tako čini. Na svoj način taj fanatizam suprotan je civilizaciji u razvoju, civilizaciji u stvaranju; i nemojmo zaboraviti da kada je god civilizacija postojala, i napredovala, osebujno cvjetala na sve strane univerzuma, bila je politeistička. To se odnosi i na Egipat, i na Helada, i na Rim, i na Zapad modernog i našeg vremena. Monoteizam je ekskluzivna svojevrsna otvorena-zatvorenost ezoterije, i može biti pravilan i veličanstven samo kod bogoposlanih, genija – proroka nulte kategorije - u njihovu zatvorenu krugu, otvorenosti: koji je najviše otvoren prema Apsolutu, a zatvoren za "pećinu" svijeta, za koju oni "drugim jezikom" govore. Ali to što postoji ezoterijska tajna Jednog-jedinstva, i što vidi tek mali broj, ne smije priječiti slobodan razvoj sakramenta i profetologije nekog egzorcizma, ili naprosto religije, kao uvijek estetike koja će to svjetski podupirati.
Ipak, i pored rečenog, danas je arijevska Europa u većoj opasnosti od tog semitskog, od vremena kada to na sva zvona zvonjeno. Taj kršćanski odsjaj zatvorenog i sektaškog, ortodoksnog kršćanstva, izgubio već odavno bitku s apsolutnošću katoličke univerzalne teologije (katolikos): koja se rukovodi prema dvadesetak ekumenskih sabora, koje priznaje: a počevši od prvog u drugom stoljeća, gdje na jednom od tih, Lateranskom saboru iz 1517 godine, zauzet instititucijalno utemeljujući papina primata, uzgred i za katolike profetološki budi rečeno, nad svim mogućim. Refeormacija je iz 16 stoljeća samo pomogla profilaciji ove teologije, što i jeste jedan od spomenutih bočnih udara otrežnjenja sa nekom istinom, koja umalo da nije zaboravljena. S time se pravoslavno kršćanstvo pojavilo kao to koje više ne stoji na putu heleniziranoj ideji civilizacije, i nije problem: a koja se ovdje ovaploćuje u hramu i doktrini latinskog koda. Pojavljuje se međutim novo, ili pomalo isto na drugi način, kako smo već gledali, programsko: gdje se sve to u Bosni se može lako razriješiti, ako se dobro označi i pravilno profetološki izgovori.
Veliki migracioni procesi i pokreti su uzroci, ali i posljedica velikih ratova; a tako se to dogodilo i ovdje s ovom erozijom hrvatskim katoličkim pukom u Bosni. Koliko god netko govorio drugačije, i svojatao (tuđe), ikavica je hrvatski govor uopće; a on je i starohrvatski govor srednjovijekovne Bosne, koji se kao narječje - prije spomenute invazije Turaka - protezao u povijesnom vremenu od Bačke (bunjevački Hrvati), Subotica, Sombor, dalje preko Slavonije, Bosne, pa Hercegovine, sve do Dalmacije. Da je Bosna bila hrvatska i prevalentno katolička, na to upućuje ikavica na stečcima, jer svi stečci (12-15 stoljeće) na koji postoje natpise su na ikavici; čime su pravi Bošnjaci-Hrvati autohtoni stanovnici Bosne tamo gdje je ona ostala u nekom svom obliku, i to je makar gotovo u apsolutnom procentu sigurno, a nakon erozije izvornog stanovništva po navali Turaka. Postoje međutim i oni – i bitno je ovdje napomenuti - koji su zadržani na prostoru a istog su bosansko-hrvatskog koda, ali su asimilirani došljacima s druge strane Drine, zbog isto takvog bježanja pučanstva, ili su u nekom trenutku, a u sukobu ekonomskih potreba i siromaštva, prešli na islam i utopili se. Tu se mogla ikavica tek po/negdje zadržati u tragovima. Tako, ne stoji da su prirodni i ekskluzivni "Bošnjaci" oni koji danas sebe tako "nacionalno zovu", kao jedan od tri ustavotvorna naroda: iako među njima ima i takvih - u sigutno polovini od današnjih muslimana - jer 50% je tu sigurno islamiziranih Srba: a djelimično i protjeranih iz same Srbije kao tobože "Turaka", što je opet u imenu i izričaju pogrešno, nakon značajnih ustanaka u 19-tog. stoljeća. Dakle, sigurno je da taj narod koji je izvorni narod srednjovjekovne Bosne, onaj narod koji se danas nalazi na prostoru od Viteza i Travnika, Bilina polja, pa dolje prema Hercegovini, što je preostalo od vremena kada je ikavica činila jedinstveni kod govorenja, kako je to ovdje već rečeno. Tome u prilog ide i činjenica da je tada dominantno pismo "bosanica", koja je "izvedena glagoljica" - pogrešno nazvana u 19 stoljeću "bosančica" - koja je također ikavske starohrvatske prevalencije.
Pa, ako se ikavicom govorilo u Bilinu Polju, govorilo se i u Vrhbosni, pa tako i u Srebrenici, gdje je 1445.godine rođen Juraj Dragišić, franjevac, prvak bosanske filozofije; koji će odbjeći u petnaestom stoljeću prema zapadu: a za kojega je tada znala čitava intelektuala Europa, u kojoj će postati profesor na više sveučilišta, nadbiskup i savjetnik pape. Prvi je u povijesti na Petom lateranskom saboru 1514.godine predložio reformu julijanskoga kalendara, koju će 60 godina kasnije (1582.g) bulom uvesti Grgur XIII, u danas važeći "gregorijanski" kalendar.
Redovničko svećenstvo, dominikanci i franjevci učinili kroz vrijeme velikih iskušenja svoje, i spasili su Bosnu u nekom novom izgledu: ali bitno kao zapadni kod svijeta, kakav jest. Kako se dijecezansko svećenstvo vraćalo nazad, stvarani su bitni uvjeti da helenističko-rimsko-kršćanska civilizacija opstane i procvjeta. Pa tako danas govoreći o hramovima Vrhbosanske teologije - a biskupija bosanska se prvi put spominje u splitskoj metropoli 1060 godine (dakle odmah nakon konačnog raskola crkve što se zbi 1054.g), katolička crkva nikako nije napustila taj prostor: čak što više, ona je s četiri hrama latinskog obreda opkolila temelje župne srednjovjekovne bitne sakralne građevine, gdje stoj sad "Stara pravoslavna crkva u svetih arhanđela Mihaila i Gavrila (Gabrijel)".
I uopće ne treba kršćanstvu fanatično pristupati, nego upravo oslobodilački i relaksantno; pa tako ovdje - kako se to god nekome svidjelo - ako bi se izrazili nogometnim jezikom u formaciji napada: pravoslavlje bi bilo desno krilo katoličanstva, a protestantizam lijevo; gdje svi zajedno čine jednu višeslojnu cjelinu stalnih korekcija i stalnog preispitivanja, u hodu, da nitko nikoga nužno ne pobijedi - što bi bilo i besmisleno - jer bi ta pobjeda značila u nekoj vizuri kršćastva i civilizacije, izvjestan poraz.
Pa uz spomenuta dva bitna islamska hrama u prostoru Vrhbosne, u narodu poznate kao Careve i Begove džamija, nalaze se 4 katoličke crkve u krugu od 100 do 500 metara, koje su: Katedralna crkva Srca Isusova: Crkva svetih Čirila i Metodau u okviru Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa; pa malo poviše Crkva Kraljice sv. Krunice; te s druge strane znamenite rijeke, Crkva svetog Antona. Tu se sto metara od spomenute katoličke Katedrale nalazi velelepni pravoslavni Sabormi hram Presvete Bogorodice, a nedaleko od nje Aškenaška sinagoga, te malo nizvodno Evangelistička crkva, koja je sada pretvorena u Likovnu akademiju. I eto, to je jasna istina o Vrhbosni, koja je temeljem Bosne, odakle i potiče država; a ovo hramovi Vrhbosanse teologije: gdje jasno važi pravilo koje se ponavlja: da ako nešto u temelju dobro postaviš, u vječnosti, po duhu u kamenu i misli po djelu božjem – po snazi marijanskog ili artemidskog misterija - postavio si zauvijek i u vremenu.