Istina o nemogućem
Artemida © 2017 Anton Celin

ROPSTVO POSTOJEĆEG I SKRIVENA MOGUĆNOST POVRATKA POČETKA ** (P) ** Anton Celin

I.

Čovjek je u svijetu upravo kao majmun koji pronalazi jabuku u nekoj rupi te zavlači ruku unutra da je uzme. On je hvata, ali što se tad događa? On više ruku napolje ne može izvaditi. Poveća sad ruka koja čvrsto drži njemu dragi plijen ne može više proći kroz otvor u koji je maloprije ušla. I on sad sve čini ne bi li se izvukao iz te situacije i problem razriješio, ali ne ide. On u biti problem i ne rješava na način kako bi ga trebao rješavati i ne misli kako bi trebao misliti, te vuče ruku nasumice udarajući o zidove rupe s njom, nanoseći sebi bol te bivajući sve u većoj panici. S vremenom njegova psihozu i paranoju bezizlaza se pojačava. Događa se ono za što je po svojoj prirodi predodređen - kada je već takav - ¬da na kraju postane zgodan plijen nekoj zvijeri zbog svoje halapljivosti.
Tako biva i sa svijetom kada netko uđe u njega i usvoji ga. Svijet je osebujan i logičan, ima veličanstvene zakone utkane u bit njegova pojavljivanja, misterijska prisustva, kodiran tako da ima velelepna načela održanja: te je razgranat i višeslojan – znakovit – i skriveno ne da čovjeku da se čist uzvine k duhu, vrati u svoju prapočetnost. Čovjek je zarobljen ušavši u njega, a duh njegov – dubok unutarnji - je slobodan prije početka njegova stvaranja. Međutim dogodilo se ono što se dogodilo. Duša je «zgrabila» predmete i pojmove svijeta, te svu osebujnost svoje i povijesnosti i pojavnosti - koju je pretpostavila - kao majmun jabuku u rupi. Oslobođenje od toga je naizgled nevjerojatna zamisao pred nemogućim. Razmišljanje o tome je i najmudrijima teško. Uz to, to je pitanje njezina integriteta – upravo te duše – onako kako je naučena i stvorena. Ona mlati svojim mislima po svemu okolo na što naiđe, tražeći logiku svijeta za nevjerojatna rješenja u nad/kozmičkim pitanjima koja su u biti nemoguća. To su rješenja koja naprosto ostaju uvijek kao čudesno pitanje.
I ovdje se vidi kako je istinita i jedinstvena iz samog centra bitka izašla činjenica Plotinove filozofije, koja govori o svjetotvorstvu, i o Početku i Stvaranju. Ona je naprosto činjenica koja je bitno zaboravljena u svim ovim nižim hipostazama i paradigmama razvoja svijeta - paranojama duše i psihozama njezina na/dolaska u njezine probleme iz kojih se neće izvući. Ona se poslije neće moći sjećati kako bi se to moglo da učini.
Čovjek je u svijetu upravo kao majmun koji pronalazi jabuku u nekoj rupi te zavlači ruku unutra da je uzme. On je hvata, ali što se tad događa? Kao među ljudima, upravo onako, tek minorni broj božjih poslanika/-posvećenika/- genija, rijetko koji će majmun se iz klopke rupe – iz „pećine svijeta“ – ne može iščupati. I to je ono što je neosporno.
Sve potiče iz Jednog (Prvog), tako da odatle isijava duh kao prva hipostaza, pa duša kao druga hipostaza, da bi se na kraju javila materija - i pretpostavila - kao treća hipostaza, koja u biti ne postoji i koje nema - koja je Ništavnost - a gdje se tek u nekim nejasnim programima iluzija i mislima paranoida zamišlja (u ideji) u svom bitku, da jest, pa takvom i dokazuje. Duša koja je upala u svijet, osjeća emanaciju svojeg Izvora - po duhu - ali ga ne zna, te hoće uskladiti odnos svoje prisutne konkretnosti sa životvornim stanjem svoje prvotnosti. Ipak, kao druga hipostaza, već svakim trenutkom postojanja usložnjava svoj odnos sa najvišim pitanjima. Ona se nejasno uvijek želi vratiti. U tom vrtlogu događanja koje nastaje i gdje ona luta i ne nalazi se - ali ne nestaje - proizvodi se i konkretnost i postojanje, i povijest i vrijeme. Sve to čini estetiku našeg prisutnog događanja mogućom.
Tu se u drugom bitku duhovnog pojavljivanja – i spuštanja - Prvoga, estetski pripravlja teren za stvaranjem vremena budućeg svijeta, kao vječnim odustajanjem i odgađanjem
Pa kao u dobrom romanu gdje romansijer piše u tehnici stalnog «odgađanja» odgovora na pitanje koje je najvažnije i koje se od početka postavio, duša podsvjesno izvršava taj zadatak smjernosti, i svoju činjenicu duše uvijek opravdava. Onog trenutka kada to postaje dominantno za sve, duša se više ne može pravoga puta sjetiti. Ona će uvijek čeznuti za Izvorom ali ga pravilno ne može pretpostaviti.
Tako zauvijek ostaje u tome, da se sjeća onog što bi trebala zaboravljati, a zaboravlja ono čega bi se trebala sjećati.
I tako je to sa svijetom i čovjekom u njegovu znanju i njegovu svijetotvorenju.
Razum koji je prethodno intuitivno kodificiran tako da u toj kodifikaciji sve rješava, tjera po načelima te intuitivne kodifikacije takvo ponašanje i dalje. Ali sada tu sve zastaje: intuicija je zadala drugi način svijetopoglednog obrasca i drugi put svjetotovrstva.
Majmun sa svojom rukom sa nalazi u nikad viđenim okolnostima. On je uvukao ruku u rupu i on logički vuče nju van - kako je navikao - ne bi li je izvukao. Nije li to prirodno.
Čovjek isto tako postojeći u svijetu beskrajno puta se uvjerio u logiku njegova postojanja i s njom riješio beskrajno mnogo problema, pa će tako biti i ovaj put. Ali iznenada sustav zastaje i sve se mijenja. Dolaze Sokrat i Isus, dolaze Pavao apostol i na kraju Kopernik i Bruno, koji tek nešto jasnim jezikom govore. S tim se treba čudesno suočiti: ali kako? Beskrajni su slučajevi takvog iznenađenja u svijetu, po vremenu, i beskrajni slučajevi uništenja uobičajene logika mišljenja. Događaju se promjene koje nisu kodificirane prethodnim očekivanjima. Dolaze ne poprište novi proroci. Sada duša treba ispustiti «jabuku svijeta» koju je čvrsto stisnula u ruci i «očistiti se», promjeniti, te izaći na raskrsnicu svih svjetova: tu će razumjeti ono što je novo i tu pretpostavljeno. Ali ona to ne može! Bivajući u zaboravu bitka (svaki dan) i živeći s tim svoj svijet, sama je sebe opteretila predmetima koji joj daju dom i ambijent održanja. Ona izvan toga i ne smije misliti. Čitavo vrijeme je učila da dobro razumijevanje logike toga svijete znači i dobro snalaženje u njemu: ali logika sad zastaje i sve se pokazuje neočekivanim.
Postoji nad-logika neke logike, i svaka logika ima svoju veću svoju - očinsku – logiku; ali i postoji nad-logika svih logika i ona je u onom intuitivnom, te stoji svemu kao Postanje (sveg). Događa kada je «zemlja pusta i prazna i tama sve vije nad bezdanom», a u situaciji kada «duh božji lebdi nad vodama».
Nemojte to pokušavati ni zamisliti. Tu logike više nama pa onda logika iznenada otpočinje.
Duša kada je napustila duh i postala svoja, prionula uz predmete svojeg ambijenta, i ne želi se i ne zna se vratiti. Ona to i ne zna, i sama i nije u stanju da pretpostavi što bi to značilo. Ostajući sve više u prostoru vremena kojega toga svijeta, živi, ide k ništavilu, utapajući se u ono vanjsko što pretpostavlja maretijalnim i zove tobožnjom «materijom». Bog tako postaje sve dalji od nje, kao ono Jedno - koje je jedino – i svemu drugom se naspram nje bolje pretpostavlja. Bog se - kao ezoterija - izbjegava u pseudomudrosti paradigmami nemogućeg povratka u svoju bit.
Ali on se i traži tu, i naviješta, na drugoj strani: i čini to po odgovoru velikog estetskog pitanja koje – ipak - u tijelu događanja - na/dolazi u svoje Prisustvo. On zove tu nemoguću pretpostavku, i osjeća je, jer tako može jedino biti: sam bilo što dobiti.
Uvijek jeste On pobijeđujući pobjednik pobjeđenog.
U nultom stanju bitka i u stanju Postanja, s brisanog prostora postojanja i s raskrsnice svih svjetova.
Po Artemidi boginji u njezinu misteriju.