Istina o nemogućem
Artemida © 2017 Anton Celin

ESTETIKA Anton Celin

I.
Pitanje beskonačnosti: Metafizika unutar granica realnog i mogućeg

Ako je istina o nemogućem u načelu koncipirala metafizičku ravan svjetotvorstva, tako da je baza prikazana metafizičkom, u njezinoj biti, estetika će u realnom prikazati ono nadrealno. Sve će se opet vrati na početak. Znati će se porijeklo sveg i algoritam dolaska do pra/iskonskog. Ako je istina o nemogućem prikazala prelom nad svjetovima tako da se ostvarenje svakog trenutka svijeta u vremenu događa u neposrednom odnosu sa stvaranjem sveg, estetika će pokazati konkretan povratak u viječnost.
Uvijek je svako postojanje estetski akt, i svaki korak u svijetu je estetski događaj Stvaranja. Uvijek je pitanje svijeta, pitanje ljepote, a to je pitanje sveopće održivosti bitka i na kraju postaje nekakva teologija.
Religija je saborni kamen ove dvije strane - konačnosti i beskonačnosti - kada stoji kao sabor metafizičkog unutar svog okulta. Svijest je tako konačno-beskonačnom pojavljuje, kada je besvijest beskonačno stanje nevjerojatnog očekivanje konačnosti. Oboje zajedno čine estetiku i religiju, koja je teologija kao metafizika, i čini pristup onom što će duša zauvijek da traži. Ona je od početka ta koja hoće pronaći sebe, puninu. Filozofija je na svoj način sloboda u svemu ovome, i objedinjujuća u ljudskom – božanskom - pristupu.
Pa je pitanje vjere ovdje bitno povezano s beskonačnim, i s ljepotom, jer je uvijek beskonačno i lijepo, uzvišeno, i u njega se vjeruje: a zato što ima prikaz u konačnosti. Priroda koja mora odgovoriti zahtijevima duha, i umjetnosti, je ona koja izaziva «poeziju života» i vjeru po estetici, koja postaje mitologija, u koju ulazi veliki prorok.
Put ljepote je na svojoj način i na najvišoj razini stanje u iznimnom miru umjetnosti, koja prikazuje to konačno. I nemojmo se sekirati, jer tu je i beskonačno, i nemojmo se sekirati, jer tu mora biti umjetničko kao proročko.
Ljepota je jedina beskonačnost na kojoj se kocentrira duh u jednostavnosti, gdje je to uvijek pitanje dobrog mjesta u svijetu i dokaz dobre ambijentalne konačnosti.
Uvijek je to na kraju neka i religija i teologija.
Dogodilo se ostvarenje božanskog u vidljivoj formi koja je prikazala ono nevidljivo kao svoj božanski dokaz. Albinoni je govorio, i Chopin je govorio, tako da je bivstvo pojačano do samoga boga, estetikom koja je to pretpostavljala. Samom bogu je to samo tako bilo otkriveno. Ovo je sve ujedinjena priroda znakova umjetnosti i misterija božanskog. Sama pojava je odgovorila na beskonačno. znakovima konačnog i vremenito pretvorila u vječno. I svijetu je to, i duhu je to i čovjeku bilo moguće.
Pa je estetika, i teologija i mitologija, i religija i okult. To je ujedinjeno beskonačno prisustvo, gdje se uvijek u svijetu na nekom mjestu stvara iluzija konačnosti, koja postaje beskonačna. Beskonačnost je tu ona koja se «čuva», s kojom se može stvoriti misaoni odnos postojanja, i govoriti.
U biti, svako je mišljenje estetski put koji postaje osobit, u toj misli, i svoja unutarnja beskonačnost. Mišljenje pojedinačnosti izdvojeno u samom sebi je nemoguće.
Ovdje je bitno religiju i teologiju razdvojiti u pojmu iz didaktičkih i istinotvornih razloga, jer tu postoje dvije strane koje su samo na prvi pogled jedna. Teologija je ta koja o bogu govori – i uvijek govori kao filozofija – gdje religija okult. Teologija mora biti čistoća kao nepatvorana bit sveg, a religija se izvjesno pojava u estetskom, i pojava u konkretnosti. Teologija je nulti misteriji koji će kasnije religija otkriti kao estetsko.
Moglo bi se reći da je teologija ono što zna beskonačno – kad nju samo to i zanima – gdje religija istina koja beskonačnost spaja s konačnošću.
Konačnost jeste svjetotvorački akt koji se događa svaki dan, tako da se svaki dan događa estetika koja se vidi, teologija koja otriva moguću formu ezoterije, svjetotvorstvo; upravo zbog aktivne produkcije mišljenja beskonačnosti.
Aktivnost duha je moguća jer je moguć estetski svijet, koji je dodir sa vječnim, i koji se pojavljuje kao vizija, što je najveličanstvenije u svemu. Svijet je taj koji se uspijeva vidjeti. Djelo umjetnosti postavlja pojačan estetsko božanski kod, i djelo umjetnosti u sebi konačno po zakonu estetske - i prirode duha - prikazuje algoritamsku verziju beskonačnog. Za tim se i težilo. Beskonačnost je tu ona koja je jedina aktivna i uvijek bit: kao procesor u računalu – i kao bog – gdje se sve što se radi do njega mora dovesti, i tu provjeriti. To je i dovršenje razumjevanja istine bogotvorstva.
Govoreno je ono što se može govoriti, estetikom koja tu mogla biti moguća; a svuda postoji kao osjetilnost i svjetotvorstvo: prije svega u ljepoti koja je bit, i egzistencija i istina, duh vaseljene, i bitak Nemogućeg. Ljepota je dokaz aktivne prisutnosti duha na nekom mjestu i njezina beskonačnost, i otvoranost spram boga, mogućnosti konačnog. Ljepota je ono što se konačno može Objaviti. Ona je kraj i početak, i ona je povratak u Osnov sveg. Ljepota je nedokučeni misterij, gdje se postojanje naprosto živi, i kasnije ozbiljno misli počana Svjetlost.
Ona je ono što je sve razriješilo.
Borba za svijet je borba za ljepotu u beskonačnosti – gdje su ljepota i beskonačnost isto – te se u estetici svijeta po svjetotvorstvu samo može odviti. I kada netko misli da se bori za nešto drugo s ljepotom, upravo griješi, pa čak i tim griješenjem čini beskonačnost mogućom. On je u konačnom uvijek u borbi za beskonačno, koje nekako pretpostavlja i vidi, ali i ne vidi i ne uspijeva pojmiti. Sama estetika može to iznijeti na svojim plećima i govoriti misterijem, jer je obuhvatnost u prirodi duha, kako se sve može dogoditi.
Estetika ne ostavlja dileme u mogućnost boga, kada sve drugo šuti pred nebeskom pojavnošću.


II.
Teologija u formi religije i okulta

1.
Uvijek je konačnost ono sa čime ćemo imati posla i uvijek će na dohvatu biti beskonačnost. Ako je konačnost ostvarena, ostvarena je i beskonačnost.
Osjetilnost je pitanje Otkrivanja (sveg) – ali i Sakrivanja – te je zato tu zakon estetskog vaseljenskog održanja. Ona stvara! Osjetilnost je u sebi stvoreno nužno stalno stvaranje.
Nikad ne treba poniziti osjetilnost, i koliko god ona nekad izgledala nisko – u odnosu na druge tzv spoznanje - u njoj je sve, i svi znakovi za uspon, i tajne za postavljanje svjetotvorenja. Koliko god ona izgledala kao najniža spoznaja i suprotstavljana tzv. razumu - koji tobože jest - u njoj je veća duhovnost nego što ovaj ikada može pretpostaviti. Iz nje se dolazi, po duhu, u nju se uranja, i u nju sve može biti spušteno. Osjetilnost nas je zovnula po rođenju - iz misterija - i sama je bila i budnost i ono mističko. Ako bog nije u osjetilnosti, on nije nigdje, i nigdje se neće pojaviti - a i ona se zato nigdje bez njega neće pojaviti. Jer bog je bitak i samo tako nešto postoji, i samo On postoji. A sva druga osjetilnost u tijelu svijeta - na sve strane – koja se pojavljuje, šlepa se na ovu Prvu božansku bit pojave, u islijevanju, i postoji zato što je ova «podigla budnast» na stranu duha (po prvoj hipostazi) da se uopće može govoriti.
Pa je zato ovo sve oko estetike – a i misterija beskonačnosti - pitanje metafizičkog i transcendencije: nadilaženja i vječnog poimanja početka vječnosti.
Dosezanje božanskog zato jeste estetski zakon «nadilaženja realizma», i pavo buđenje u pravom realizmu, koji je za sada misterij, i drži se u svijetu da je misterij – a bez suludih snova u koje nas zove profoni svijet. On to svaki dan čini. Na ovu drugu stranu i u pravu istinu vremena kao vječnosti, zove nas estetski dokaz Michelangela i Chopina, o kojem su proroci naviještali govoreći o poznanju po djelima njihovim i samom po sebi dovoljnom dokazu. To je put iz realizma iz protu-realizma i materije – koju samo materiju pretpostavili – a po «prvoj hipostazi» (Plotina), koja već samu sebe vidi u punini, i jedina privodi jedinstvo postojanja, i mogućeg govorenja. A uvijek je moguće samo estetsko govorenje, prije i poslije pojave obuhvatnog - po duhu izražene Punine - koja ulazi u dokaze Savršenog.
Pa je ono estetsko – što je ovdje u pitanju - u vremenu dokaz i istina samoga sebe, tako da je skriveno dokaz Ovdje-svjetotvorstva. Ljudi ga ne vide, kada je to važno i za materiju i za misterij. Konačnost je uzdanica postojanja i misterija, kada se gleda s interesne strane duha, jer je kao «prvi iza Jednoga», taj što ima sve zamke stvaranja i osobite putanje povratka, te nikada neće ispustiti Postojanje iz ruku, ma koliko se to nekada činilo da se događa.
Zbog bitka boga – i želje njegova upoznanja – estetika čovjeka je prosta osjetilnost instinkta razuma, u koji će se moći spustiti ono nadosjetilno, upravo zato što nema gdje srugdje, i što je to tako po proroštvu. Onda slijedi upoznavanje postojanja, kao takvog – a i samo veliko Upoznavanje – metafizičkim algoritmom duha koji se zove teofanija: i nije ludo reći da je to kraj Početka, koji je kraj navjestio. Dolazimo u stadij prisustva prisutnog, što je odgovor na pitanje koje se ne postavlja prije osobita objavljivanja.
Nikada nemojmo poniziti osjetilnost, jar ona je bit, i samo u njoj je Objava. Ona je Prisutnost! Tvori u konačnosti, beskonačnost: gdje se u svakoj konačnosti pojavljuje velika borba za vječnost, koja je nužno pitanje estetike, i osnivanje zakona proroka, koji će navjestiteljski estetski govoriti. Osjetilnost je odgovor života na koji još nitko nije postavio pitanje. Nastaje svijet! Religija je fundament tog održanja - kao «konceptualna umjetnost» ljudskog bivanja, i proroštvo, i mitologija; te zato estetika - riječ što govori o Istini, tako da u sebi sadrži nužnu nadu za poredak, kao stožerni kamen povjerenja u sebe, u ljepotu, u magiju postojanja, u vjerovanje.
Postoji vrijeme i izbavlja se vrijeme, koje je estetizirano vrijeme. Mitsko i magisko – te mističko - je jedni tu fundament.
Religija je tu koncept, i ustanova zakona koji pominje to mističko, «konstruktivan zaborav» sadašnjeg trenutka - prije vremena i poslije vremena - koji je nužan upoznaju. Ono je uvijek vremenito.
Vrijeme je zato estetsko «odgađanje» velikog dalekog odgovora, koji znači «zadržavanje vječnosti» do stadija održanja postojanja. To čini religija. Ona je u velikom tom zadatku. To je zadaća hram koji postoji estetski kao vremenit.

2.
Ono beskonačno doseže svoj pojam obuhvatnosti ili boga, kada se pretpostavlja svijet u svojoj estetici nadilaženja, ili transcendenciji od koje se očekuje i mogućnost njegova mišljenja. Religija i okult su uvijek estetski dokaz i događanje po duhu, koje se pretpostavlja kao znak, i kao put, i kao mišljenje koje se mora odviti. Religija i okult su pristup životu i svijesti, svijetu i mišljenju. Oni su pristup jedinstvu i mnogostranosti. To je forma koja na nekom mjestu je uvijek moguća. Uvijek je pitanje nekog mjesta u svijetu estetsko pitanje, a svako mjesto u svijetu je mogućnost tog svijeta u cjelovitosti, i izlaska u sve moguće svjetove.
Zato je religija bez estetskog prazan pojam, i ne može se znati: kao što je teologija bez religije. Religija bez estetskog je ona koja se ne može niti pretpostaviti, niti misliti, niti vidjeti u bilo čemu. Njoj treba misterij u racionalizmu znaka svijeta, duša koja vjeruje u vjerovanju i ljepota u dosezanju punine, da bi se pristupilo velikom ezoterijskom imenu teologije. Onda se podiže kao sustav do mogućnosti njegova zvanja svijeta, i njegova mišljenja.
Borba za religiju je borba za estetiku koja će dokazivati svijet po nekoj teologiji, proizašloj iz filozofskog. A bogu i čovjeku se to dokazivanje nikako ne može osporiti.
Mistika je na drugoj strani – a što je bit religije – sasvim nešto drugo, i ona je zaista filozofija i filozofija nad filozofijama. Ona zna tajnu bitaka i bit sveg, i sve može sebi jasno pretpostaviti. To je ezoterija nultog prisustva, ili bog, koji Jest. Filozofija je to koja govori u jednostavnosti, a za koju su svjedočili oni najveći koji su dolazili. Ona je misterij. A oni su uvijek govorili o bogu, tako da su o njemu govorili jezikom svijeta.
Uvijek je to kasnije bilo proroštvo kada se pogrešno prevodilo.
Za Berdjajeva je mistika «Objava Objave», ili ona što u se svijesti pojedinca zna - i osjeća – kada se događa punina, a u apsolutnoj nadnaravnoj prisutnosti. Ako netko ima Objavu nultog stanja bitka, u stanje Postanja, onda je to Objava intuitivne biti. Iz toga slijedi izvedena Objava Objave, koja je riječ filozofa s kojom ovaj razumijeva što se dogodilo.
Uvijek je filozofija razumjevanje onoga što se može razumjeti. Mnogo stvari se nikada neće razumjeti.
Sada se ovdje postavlja veliko pitanje razumijevanja bitka, te istina: da li je ikada to moguće?
Estetika je ta koja na to pitanje odgovara neupitnim primjerom sebe, kao svijeta sveg. Umjetnost na to pitanje odgovara algoritmom duha, kao Istinom Prvog prisustva. Religija naprosto u svom ostvarenju - kao društvena ustanova – drži taj sustav u svijesti mogućim.