Istina o nemogućem
Artemida © 2017 Anton Celin

(iz knjige) _______ POSLJEDNJA FILOZOFIJA .. IZGUBLJEN DOTICAJ STVARNOSTI – SVIJET BORBENOG OKRUŽIVANJA Anton Celin

Pred kraj njegova života za Einsteina su neuki i nedozreli njegove veličine govorili, kako je on u tim izračunima sveg što jest, u traganju za apsolutnom jednačinom, izgubio kontakt sa realnošću. Netko tko nikada ništa nije stvorio u životu tako je sebi dao za pravo da procjenjuje, a onog koji je riješio nemoguće dokaze. Ovi opet dokazi opet su pretpostavljaju pitanja, koja ovi nisu mogli samljeti u svojim glavama, te je došlo do konceptualno umjetničke izvedbe racionalizma, koji je bio ljudima fascinantan. Greška se kalemila na grešku i stvaran je svijet umskog metastatičkog fermetiranja. A o čemu se radilo? Naprosto, svagdanja realnost kakva jest izgubila kontakt sa Istinom, koja uvijek mora biti svojevrstan ekvilibriji između 1. poetske estetike stvarajućeg svemira i 2. njegovoa matemetičkog tijela: između dobra i zla, između duha i materije. Tu su istinu izgubili i oni koji su Einsteina tako ludim proglašavali. "Zaborav bitka" je jedna nužna stvar u svjetotovenju, da bi se s mjerom doziralo zlo, koje će biti u ravnoteži sa dobrim poticajima održanja—Ovdje i Sad, zauvijek. A Taj ekvilibrij uvijek se javlja u hijerarhiji Univerzuma na konkretnom mjestu koje se događa "budno" (duhu), koje se osvješćuje.
Karl Jaspers, suvremeni filozof 20-tog. stoljeća, psihijatar u prvom svom zvanju, kada je u svojim četrdesetim prilazio filozofiji, sa strahopoštovanjem - kako je sam govorio - približavao se njoj metodom "borbenog okruživanja": pažljivo dakle, s mističkim oprezom. Iz iskustva prethodne profesije, sada sinergirane s metafizikom – filozofskom punog dostojanstva – je znao ono što je rekao, govoreći, kako ludi ljudi nisu ludi, nego samo imaju drugu sliku svijeta. (op. cit.) Dana 26.04.2016. godine na memorijalnoj debati koja se održala u Prirodnjačkom muzeju u New Yorku, Isak Asimov postavio jedno jedno važno pitanje, a koje je potpuno nevažno za filozofiju, a koje glasi: "da li je svemira zapravo samo simulacija?" Nevjerojatno, čudesno, inspirativno za razumijevanje neznanja, kao takvog, a i poslije svega nemoguće. Takvo amatersko pitanje kada netko postavi u znanosti postavi, odmah vam je jasno gdje ga možete svrstati u filozofiji i koji su njegovi dosezi, u odgovorima: ne jači sigurno od Kanta i Hegela, koji su ionako bili paranoici svijeta, mitologizirani samim svojim iskazima, i u sustavu odgovora koji je tražio samo njihova pitanja. Biti tako duboko zavučen u mitologiju svijeta – svemira - logike u tom smislu govorenja, znači naprosto biti klonirano mitologiziran i pretpostavljen da u realnom svijetu dobiješ priznanje za solidan opis onoga što je već otkriveno, pa ma koliko to bilo i pogrešno.
Time je izgubljena obuhvatnost i dobiven svijet formi, izgubljen Bog, dobivene njegove hipostaze, recidivi.
Sam Einstein je istraživao simulaciju i to dosta uspješno bez krajnjeg rezultata, a to i učinkovito opisao. Jaspers je, kao novopečeni filozof i najveći filozof 20-tog stoljeća, simulaciu kao načelo funkcioniranja svijeta - pa i Univerzuma, da ovo razlikujemo – te kao takvu u svom bitnom imenu obuhvatnog* otkrivao. Nije on rekao ništa više od najvećih filozofa koji su dolazili prije njega, i govorili, ali je samo izjednačavanje s njima uračunava u prednost. I onda poslije svega, kada se netko pojavi u ime čitavog svijeta koji to opet rješenje "ne zna", te to eskalantno i uporno nameće - i hoće nametnuti kao važno i najvažnije u formiranju svjetske budnosti (duha) - treba ga javno opomenuti.
I ovdje treba reći kao najvažnije:
Mitologija svijeta je najviša mitologija, od svih mitoloogija: i ona je mitologija nad mitologijama, mitologija—mitologija.
Mitologija svijeta je uvijek tu i ona kao svijet pruža posljednje odgovore na prva pitanja, a sama kao takva izaziva upravo prva pitanja na date posljednje odgovore. Sam svijet funkcionira po načelu logike svijeta, kozmosa, ali gubitka bitka kao takvog, Boga, Stvoritelja, kada se pojavljuje u njegovu realnu (referentnom) tvorenju. Temeljni zakon logike je budnost i osvješćenje kodova svjesnosti. Svjesnost je uvijek svijet, a ono što je još teže – i nedostupnije – za shvatiti u današnjem svijetu, samo je (Isus, Plotin, Barkley, Fichte) samo je svjesnost svijet. Ono što postavlja logiku figurau nekim granicama, odmah stornira laganu njezinu mogućnost intuitivnog otkrivanja. Koliko je to temelj to se tu ne može vidjeti. Razotkrivanje prevare Hegelove filozofije danas je u svijetu jako teško ljudima koji su, evou, upravo mitologizirani svjetom. Uvijek su postavljene bitne zaštite, cenzure duha, koje su osobiti algoritmi intuicije, kao istine koje se lako ne mogu doznati. Zakoni su to koji imaju svoju prirodu u bogotvornom i svjetotvornom. Zato se čovjek predaje logici kao takvoj, u svijetu, koja je ljudima u svijetu – mitologiziranim kako je gore rečeno (samim svijetom) – dosta fascinantna, neodoljiva i izgleda apsolutno istinita i neusporediva sa bilo čim. Zato svijet upravo funkcionira po načelu nerazumijevanja tajne Postanja, a za to je bitno uništenje filozofije. Odatle zla u svijetu i ne treba se dalje o njima pitati. On naprosto u svagdanjem bivanju nastoji stvoriti ideju o svom samosvojnom bivstvu, o bitku po sebi (Immanuel Kant) kao takvog, paranoidno * što je njegova bitna odrednica često nakaradnog održanja. On se zato mora shvatiti kao sustav koji opredjeljenja za kodiranu konkretnost, što znači za racionalizam performansu, koja će imati u podlozi svoje bilo kakvo – i svekoliko – izučavanje. Potrebne ravnoteže duha i materije, zla i dobra u tom svijetu upravo će činiti taj svijet izglednim. Vječnim paljenje vatre - ili svjetlosti – s mjerom, i vječnim ponovo njezino gašenje - da bi se moglo vračati u svjetlost (Heraklit) - je u aktivna potencijala i održanja i stvaranja vremena. Veoma je važno da je to slično – i gotovo indentično - općoj teoriji relativnosti** , koja govori da vrijeme naprosto nije tek kozmički dato, nego da je vrijeme stalno u samom tvorenju ili svjetotvorenju: gdje su subjekti – koji je izveden iz velikog Subjekta – je bitna poluga toga događanja. Kasnije Nietzschovo "vječno vračanje istog" upravo o tome govori kao o načelu, gdje 1. vječnost je ona koja je nepatvorena i prva u sadašnjosti, koja se ne može napustiti od strane subjekta niti objekta, koji na kraju i ne postoji, a ovo 2. vračanje u "realnost" u biti samo vrijeme i bitak vremena. To je bivstvovanje koja je paranoidna finoća duha, ili uvijek estetika održanja svijeta i svemira, fascinantna konceptualna umjetnost napretka koja se tako može u Riječ postaviti. Tu je i zacrtana – a i zakovana - ideja aa. ostvarenja na jednoj strani sveg onoga što jest, idući upravo prema bilo kakvom upoznanju čovjeka Delfi, Protagora, ili ideji bb. totalnom apokaliptičkog potonuća na drugoj. ....