Istina o nemogućem
Artemida © 2018 Anton Celin

(iz knjige) _______ POSLJEDNJA FILOZOFIJA .. IZGUBLJEN DOTICAJ STVARNOSTI – SVIJET BORBENOG OKRUŽIVANJA Anton Celin

Profetologija kao princip za povijesno i kozmičko vrijeme



"Kada je u čitavom svijetu nastao strašan nered, mudraci i sveci se više nisu pojavljivali. Nije više bilo jedinstva u doktrini. Previše se ljudi zadovoljavalo svojim fragmentalnim viđenjem. To je isto kao i sa ušima, očima, nosem i ustima. Svaki od tih organa opaža što opaža, ali među njima nema komunikacije...
... Ubijajući ljepotu svemira, uništavajući strukturu bića i redukujući sveobuhvatnu viziju starih mudraca, malo tko može uspjeti da obgrli ljepote svemira i odrazi pravo lice duha."
Čuang Ce. XXXIII


U čemu je problem kod Zapadne filozofije ako postoji problem, te ako postoji zapadna filozofija, kakvu bismo već filozofiju trebali vidjeti: a prije svega kod nekih ljudi i tzv znanstvenika koji njoj prilaze kao prema onom što bi od filozofije trebali očekivati. A što bi oni mogli očekivati od onoga što u njima ostavlja tek nejasan trag dalekih iluzija? Što je to na kraju Zapad i po čemu je on fascinantan da bi morao imati prepoznatljivu, osobitu i drugačiju, veću filozofiju: naravnu ili nadnaravnu, te da li je sam već razriješio odnos realnosti i transcendentalnosti, tako da je u njemu po njemu već otkrivena ta velika tajna. Kada je svijet bogat i velik ne znači da ima veliku filozofiju, ali moguće da upravo ima. Pojavljuje se pristup drugih očekivanja, pa na postavljeno pitanje daju se već unaprijed pogrešni odgovori filozofije. Suvremeni egzaktni znanstvenici – sa neriješenim znanjem što je to "egzaktno" - od filozofije očekuju ono što bi oni od znanosti mogli tek misliti. Pri tome, da li oni uopće znaju razlikovati pojmove kao što su svijet, kozmos, svemir i univerzum, a ovdje je to najvažnije, kada se to nikako ne smije izjednačiti. Kada se pogleda sustav suvremenih enciklopedija Zapada, onoga što je u njima zapisano, vidjet će se da čovjeku od ezoterije, filozofije nultog stadija bitka i bitka kao takvog, sve je zbrčkano i nekonsekventno, najprostije i najjednostavnije rečeno, je pograšno. Sve je to onom koji je u temelju filozofije izgleda smiješno. Ali, i na kraju, što je to Zapad i zašto je on toliko važan da se u njega sve sabire, odatle gleda, kao s svojsvrsnog servera za sve svjetove: da se on uzdiže nad druge civilizacije, svjetove, i otkriva njihove mogućnosti, dosege. Razloge njihove propasti ili makar pogreške. Kakva je to zapadna metafizika tako osobita da je sve ovo uspjela proizvesti? Pa iako sve to posjeduje, ipak će se na zapadnu filozofiju ljudi, i s istoka i s zapada, gledati sa sumnjom, gledati prije svega kao na racionalnu, kao služavku egzaktnih znanosti, zato podozrivo, nijekati njezinu ozbiljnost i osobnost, metafizičku dubinu i snagu po duhu, obezvrijeđivati njezine dosege, nipodaštavati. Da li oni uopće znaju što je to Zapad i što je to zapadna filozofija: a osobito, što su to i koji su to veliki zapadni filozofi? Gledajući u povijest filozofije kako se ona odigrala,ako se to tako događalo - oko filozofije kao istine koja je izgovorena na Zapadu - dakle, danas na Zapadu ezoterije kajva je, osobno ne znam da je netko postavio ovo pitanje odnosa filozofije i njezine povijesne nemogućnosti, da zaista bude metafizika u usponu ezoterijskog znanja; pogotovu ne znam da je na razini filozofije, filozofski znanstveno, ili bilo gdje, svijet koji postoji i sve ono temeljno filozofsko – i političko, i znanstveno, i sociološko – izrazio želju da dokaže i razriješiti u profetološkom. Već sam govorio da je:
"Prorok izborno vrijeme i zato početak" - zakon metafizičke vječnosti koju kao istinu spušta u tijelo svijeta, u fizičko vrijeme.
Veoma je važno shvatiti da to nije izvanjski događaj, nego trag unutarnjeg vremena vječnosti, istina stvaranja vremena, kada je njegova vječnost sama tu u gubitku. Helada jest imala "ustajalo" vrijeme, ili vrijeme koje je nalikovalo vječnosti, i nije to bilo ovako judejski i kršćanski uvezano po načelu nacionalnog ili samo navjestiteljskog proroštva, proroštva gdje jedan prorok dolazi za drugim, kada se projektno nadovezuju, zazivaju, zajedno zajedno, u tobožnjim kozmičkim a u stvari povijesnom (izazvanom) vremenu. Ipak, i pored toga u tom helenskom svijetu je postojalo Delfsko proročište Apolonovo kao centar sveg svijeta, oko kojega se sve okretalo. Profetologija je bila temeljem tu na jedan drugi način, i na način koji je za poeziju duha i slobodu bolji i potreban. Pa će zato ovdje odnos judejskog i helenskog kao 1. vječnog stojećeg vremena na jednoj strani, i 2. vječnog pokretnog vremena na drugoj, biti temeljom razmišljanja u sustavu profetologije. U ovoj knjizi kada se pojednostavi do uspjeha, postati će udžbenikom za sve kasnije proroke. Ali ovo profetološko, upravo, i ujedinjeno judejsko i helensko jeste pitanje temelja kršćanstva, i zato će ono ovdje biti važno za postojanja sveg mogućeg. Sve to opet dubinski neraskidivo vezano za ono veliko-Ja, naspram malog-ja, svagdanjeg, koje se pojavljuje u recidivima, kasnije raspljinjuje u svijet, proučava kako svijet raste: reinterpretira u mnoštvu drugih malih subjekata, kada se stvara iluzionira zajednicu govora odatle (ecclesija), pojavljuje kao preuzeti primat kozmičkih pitanja i kozmičkih odgovora. Krunski primjer za to je Howking sa svojim nebuloznim govorima oko filozofije, koju bolje da nije stavio u usta. Sve ostale društvene znanosti, od kojih se pojavljuje paranoična i sociologija i psihologija, biti će priča prije svega o razumijevanju posljednjeg; što znači da neće početi od temelja ili od svjetotvorstva, nego tek od stvorenog.
Ali ono što se nesretno događa na Zapadu jeste, da se spaja nespojivo i filozofijom zove ono što filozofija nije: anti-filozofija, protu/filozofija; pa se tako recimo uz bok jednog Platona stavlja Aristotel, uz bok jednoga Schellinga stavlja Hegel, kada dvojica od ove četvorice ne znaju filozofiju. To je problem koji sam svijet u sebi kao svijet ne može razriješiti. Na moju apsolutnu odgovornost iskazujem da Aristotel i Hegel tek pokušavaju doći do filozofije, uspeti se gore, k njoj, podići: stići do njezine razine gdje ona jest, te u nedogled i beskonačno, bezuspješno: pretpetuiraju nesuvisle misli oko pojmova koje su pretvorili u aksiome. Takvi su: prostor, vrijeme, razum, svijet, svemir, supstancija, pa čak i pojmovi kao sami pojmovi. Čovjek koji je jednom primio jednom objavu odmah vidi njihovu malenkost i njihovu nemogućnost da to osvoje. Ostajući u svijetu skriveno čak u sebi i gube a onda i glume filozofiju, ne znajući koliko je to smiješno i besmisleno pred filozofijom od filozofije. (Ezoterija je tajna koju uvijek treba imati naumu ikoja je uvijek tu, nepopustivo) Pa zato na strani njih, oni koji traže istinu po jedinstvu i duhu, i koji su pozvani na osobit način, nikad se na njih neće niti osvrnuti. Kako će se netko domoći nečega po duhu, do čega nikada po duhu ne može doći. Ova knjiga o profetologiji upravo odgovara na ta pitanja, i gdje su stvorena, i gdje su se oni zapetljali, na kojoj su paradigmi zastali.
__

Prophecy as a Principle for Historical and Cosmic Time



"When the whole world was born a terrible mess, the sages and saints no longer appeared, there was no unity in doctrine, too many people satisfied with their fragmentary vision, the same as with their ears, eyes, nose and mouth. the organ perceives what is perceived, but there is no communication among them ...
... By killing the beauty of the universe, destroying the structure of the creature, and reducing the comprehensive vision of the old wise men, little who can succeed in acquiring the beauty of the universe and reflecting the true face of the spirit. "
Čuang Ce. XXXIII


What is the problem with the Western philosophy if there is a problem, and if there is a Western philosophy, what kind of philosophy we should see: first and foremost in some people and the so-called scientists who approach it to what philosophy should expect. And what could they expect from what leaves them just an unclear trace of distant illusions? What is at the end of the West and why it is fascinating to have a recognizable, special, and different, greater philosophy: natural or supernatural, and whether it has already solved the relationship of reality and transcendentalism so that it has already been discovered therein that great secret. When the world is rich and large does not mean that it has a great philosophy, but it is possible that it is. An approach to other expectations appears, so the question already raised is a mistake of philosophical answers. Contemporary exacting scientists - with unresolved knowledge of what this is "exactly" - from philosophy expect what those of science can only think. In that case, do they even know how to differentiate concepts such as the world, the cosmos, the universe and the universe, and here is the most important thing, when it should not be equated anyway. When looking at the system of contemporary Encyclopaedia of the West, what is written in it, it will be seen that the man from the esoteric, the philosophy of the zero stage of the struggle and the battle as such, is all messed up, and the least, the most simple, the simplest and the simplest, is pragmatic. Everything is the one that seems philosophically funny. But, in the end, what is the West and why it is so important that everything is assembled in it, from where it looks, as with its powerful server for all worlds: to ascend to other civilizations, to worlds, and to disclose their possibilities, reaches . The reasons for their failure or even mistakes. What is Western metaphysics so special that it has all been able to produce this? Even though it possesses all this, the Western philosophy of people, both east and west, to look with suspicion, to look first of all as rational, as a servant of exact sciences, so undeniably, to deny its seriousness and personality, the metaphysical depth and the power of spirit , to undermine its reach, to nipodulate. Do they even know what the West is and what Western philosophy is, and in particular, what are these great Western philosophers? Looking at the history of philosophy as it did, if this was the case - about philosophy as the truth spoken in the West - therefore, today in the West the esoteric of kayas is, I do not know personally that someone has raised this issue of philosophy and its historical impossibility, to be truly metaphysics in the rise of esoteric knowledge; especially I do not know that at the level of philosophy, philosophically scientifically, or anywhere else, the world that exists and all that philosophical and political, and also scientifically and sociologically, expressed the desire to prove and resolve in the prophecy. I've already said that:
"The Prophet is Electoral Time and therefore the Beginning" - the law of metaphysical eternity which as truth descends into the body of the world, in physical time.
It is very important to realize that this is not an external event, but a trace of the inner age of eternity, the truth of time when its eternity is itself lost. Helada had a "time" or a period that resembled eternity, and it was not like this Jewish and Christian bound on the principle of national or just prophetic prophecy, the prophecy whereby one prophet comes to the other, when they are projected, invoke together, together, in the cosmic cosmic and in fact the historical (provoked) time. Yet, in this helenic world, there was the Dolphin Prophecy of Apollo as the center of all the world around which all turned. Prophethology was based on this in another way, and in a way that is more and more needed for poetry of spirit and freedom. So here the relationship between the Jewish and the Hellenic as the 1st eternal standing time on one side and the second eternal moving time on the other will be the basis of thinking in the system of prophethology. In this book, when it comes to simplifying success, it will become a textbook for all later prophets. But this prophetic, precisely united, Jewish and Hellenic is the question of the foundations of Christianity, and that is why it will be important here for the existence of all possible. All this again deeply inextricably linked to that great-I, versus the little one, the recurrence that occurs in recessives, is later blighted in the world, studying how the world is growing: reinterprets in a multitude of other small entities when it creates an illusion of a community of speech from there ( ecclesia), appears to be the overriding primacy of cosmic questions and cosmic responses. The crunchy example of this is Howking with his nebulous speeches about philosophy, which he did not put in his mouth. All other social sciences, including paranoid and sociology and psychology, will be the story of the last understanding of the last; which means that they will not start from the foundation or from the universe, but only from the created.
But what is happening happily in the West is, it joins incompatible and philosophies call what philosophy is not: anti-philosophy, counter-philosophy; so let's say at the side of a Plato puts Aristotle, next to one Schelling, puts Hegel, when two of these four do not know the philosophy. This is a problem that the world itself can not solve as a world. At my absolute responsibility, I show that Aristotel and Hegel are only trying to come to philosophy, to climb up to her, to get to her level where she is, and to the low and infinite, unsuccessful: they conceal unmistakable thoughts about the terms that have turned into axioms . Such are: space, time, reason, world, space, substance, and even concepts as self-concepts. The man who once received a revelation immediately sees their mildness and their inability to conquer it. Remaining in the world hidden even in themselves and losing and then acting philosophy, not knowing how ridiculous and pointless it is to philosophy from philosophy. (Esoteric is a secret that always needs to have a plan that is always there, imperfect) So, on the side of them, those who seek truth in unity and spirit, and who are called in a special way, will never be ignored. How will someone get something in the spirit, which can never come by the spirit. This book of prophecy is precisely the answer to these questions, and where they were created, and where they were, how the paradigms stalled.

...

...
... Pred kraj njegova života za Einsteina su neuki i nedozreli njegove veličine govorili, kako je on u tim izračunima sveg što jest, u traganju za apsolutnom jednačinom, izgubio kontakt sa realnošću. Netko tko nikada ništa nije stvorio u životu tako je sebi dao za pravo da procjenjuje, a onog koji je riješio nemoguće dokaze. Ovi opet dokazi opet su pretpostavljaju pitanja, koja ovi nisu mogli samljeti u svojim glavama, te je došlo do konceptualno umjetničke izvedbe racionalizma, koji je bio ljudima fascinantan. Greška se kalemila na grešku i stvaran je svijet umskog metastatičkog fermetiranja. A o čemu se radilo? Naprosto, svagdanja realnost kakva jest izgubila kontakt sa Istinom, koja uvijek mora biti svojevrstan ekvilibriji između 1. poetske estetike stvarajućeg svemira i 2. njegovoa matemetičkog tijela: između dobra i zla, između duha i materije. Tu su istinu izgubili i oni koji su Einsteina tako ludim proglašavali. "Zaborav bitka" je jedna nužna stvar u svjetotovenju, da bi se s mjerom doziralo zlo, koje će biti u ravnoteži sa dobrim poticajima održanja—Ovdje i Sad, zauvijek. A Taj ekvilibrij uvijek se javlja u hijerarhiji Univerzuma na konkretnom mjestu koje se događa "budno" (duhu), koje se osvješćuje.
Karl Jaspers, suvremeni filozof 20-tog. stoljeća, psihijatar u prvom svom zvanju, kada je u svojim četrdesetim prilazio filozofiji, sa strahopoštovanjem - kako je sam govorio - približavao se njoj metodom "borbenog okruživanja": pažljivo dakle, s mističkim oprezom. Iz iskustva prethodne profesije, sada sinergirane s metafizikom – filozofskom punog dostojanstva – je znao ono što je rekao, govoreći, kako ludi ljudi nisu ludi, nego samo imaju drugu sliku svijeta. (op. cit.) Dana 26.04.2016. godine na memorijalnoj debati koja se održala u Prirodnjačkom muzeju u New Yorku, Isak Asimov postavio jedno jedno važno pitanje, a koje je potpuno nevažno za filozofiju, a koje glasi: "da li je svemira zapravo samo simulacija?" Nevjerojatno, čudesno, inspirativno za razumijevanje neznanja, kao takvog, a i poslije svega nemoguće. Takvo amatersko pitanje kada netko postavi u znanosti postavi, odmah vam je jasno gdje ga možete svrstati u filozofiji i koji su njegovi dosezi, u odgovorima: ne jači sigurno od Kanta i Hegela, koji su ionako bili paranoici svijeta, mitologizirani samim svojim iskazima, i u sustavu odgovora koji je tražio samo njihova pitanja. Biti tako duboko zavučen u mitologiju svijeta – svemira - logike u tom smislu govorenja, znači naprosto biti klonirano mitologiziran i pretpostavljen da u realnom svijetu dobiješ priznanje za solidan opis onoga što je već otkriveno, pa ma koliko to bilo i pogrešno.
Time je izgubljena obuhvatnost i dobiven svijet formi, izgubljen Bog, dobivene njegove hipostaze, recidivi.
Sam Einstein je istraživao simulaciju i to dosta uspješno bez krajnjeg rezultata, a to i učinkovito opisao. Jaspers je, kao novopečeni filozof i najveći filozof 20-tog stoljeća, simulaciu kao načelo funkcioniranja svijeta - pa i Univerzuma, da ovo razlikujemo – te kao takvu u svom bitnom imenu obuhvatnog* otkrivao. Nije on rekao ništa više od najvećih filozofa koji su dolazili prije njega, i govorili, ali je samo izjednačavanje s njima uračunava u prednost. I onda poslije svega, kada se netko pojavi u ime čitavog svijeta koji to opet rješenje "ne zna", te to eskalantno i uporno nameće - i hoće nametnuti kao važno i najvažnije u formiranju svjetske budnosti (duha) - treba ga javno opomenuti.
I ovdje treba reći kao najvažnije:
Mitologija svijeta je najviša mitologija, od svih mitoloogija: i ona je mitologija nad mitologijama, mitologija—mitologija.
Mitologija svijeta je uvijek tu i ona kao svijet pruža posljednje odgovore na prva pitanja, a sama kao takva izaziva upravo prva pitanja na date posljednje odgovore. Sam svijet funkcionira po načelu logike svijeta, kozmosa, ali gubitka bitka kao takvog, Boga, Stvoritelja, kada se pojavljuje u njegovu realnu (referentnom) tvorenju. Temeljni zakon logike je budnost i osvješćenje kodova svjesnosti. Svjesnost je uvijek svijet, a ono što je još teže – i nedostupnije – za shvatiti u današnjem svijetu, samo je (Isus, Plotin, Barkley, Fichte) samo je svjesnost svijet. Ono što postavlja logiku figurau nekim granicama, odmah stornira laganu njezinu mogućnost intuitivnog otkrivanja. Koliko je to temelj to se tu ne može vidjeti. Razotkrivanje prevare Hegelove filozofije danas je u svijetu jako teško ljudima koji su, evou, upravo mitologizirani svjetom. Uvijek su postavljene bitne zaštite, cenzure duha, koje su osobiti algoritmi intuicije, kao istine koje se lako ne mogu doznati. Zakoni su to koji imaju svoju prirodu u bogotvornom i svjetotvornom. Zato se čovjek predaje logici kao takvoj, u svijetu, koja je ljudima u svijetu – mitologiziranim kako je gore rečeno (samim svijetom) – dosta fascinantna, neodoljiva i izgleda apsolutno istinita i neusporediva sa bilo čim. Zato svijet upravo funkcionira po načelu nerazumijevanja tajne Postanja, a za to je bitno uništenje filozofije. Odatle zla u svijetu i ne treba se dalje o njima pitati. On naprosto u svagdanjem bivanju nastoji stvoriti ideju o svom samosvojnom bivstvu, o bitku po sebi (Immanuel Kant) kao takvog, paranoidno * što je njegova bitna odrednica često nakaradnog održanja. On se zato mora shvatiti kao sustav koji opredjeljenja za kodiranu konkretnost, što znači za racionalizam performansu, koja će imati u podlozi svoje bilo kakvo – i svekoliko – izučavanje. Potrebne ravnoteže duha i materije, zla i dobra u tom svijetu upravo će činiti taj svijet izglednim. Vječnim paljenje vatre - ili svjetlosti – s mjerom, i vječnim ponovo njezino gašenje - da bi se moglo vračati u svjetlost (Heraklit) - je u aktivna potencijala i održanja i stvaranja vremena. Veoma je važno da je to slično – i gotovo indentično - općoj teoriji relativnosti** , koja govori da vrijeme naprosto nije tek kozmički dato, nego da je vrijeme stalno u samom tvorenju ili svjetotvorenju: gdje su subjekti – koji je izveden iz velikog Subjekta – je bitna poluga toga događanja. Kasnije Nietzschovo "vječno vračanje istog" upravo o tome govori kao o načelu, gdje 1. vječnost je ona koja je nepatvorena i prva u sadašnjosti, koja se ne može napustiti od strane subjekta niti objekta, koji na kraju i ne postoji, a ovo 2. vračanje u "realnost" u biti samo vrijeme i bitak vremena. To je bivstvovanje koja je paranoidna finoća duha, ili uvijek estetika održanja svijeta i svemira, fascinantna konceptualna umjetnost napretka koja se tako može u Riječ postaviti. Tu je i zacrtana – a i zakovana - ideja aa. ostvarenja na jednoj strani sveg onoga što jest, idući upravo prema bilo kakvom upoznanju čovjeka Delfi, Protagora, ili ideji bb. totalnom apokaliptičkog potonuća na drugoj. ....